Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Govor o ovom pokretu zahtijeva da se uzme duži i jači zadah, jer zbog objektivnosti i nepristrasnosti neophodno je nešto detaljnije obraditi ovaj pokret uz nastojanje da se kaže istina o spornim stvarima ovog pokreta ma koliko ta istina bila gorka.

Naime, Ihvanu muslimin (Muslimanska braća) je islamski džemat (pokret) koji sam za sebe kaže da poziva u sveobuhvatni i univerzalni preporod (reformu). Ubraja se u najveći pokret političke opozicije u mnogim arapskim državama. Osnovao ga Hasan El-Bena 1928. u Egiptu kao islamski pokret. Zatim se veoma brzo proširila ideja ovog džemata te su u mnogim državama osnovani džemati koji su nosili ideju Ihvanu muslimin. Do sada se ovaj pokret proširio na šest kontinenata čak u 72 države, kako arapske i islamske tako i neislamske zemlje.

Ovaj pokret (džemat) ima za cilj politički, društveni i ekonomski preporod iz perspektive univerzalnih i sveobuhvatnih islamskih principa kako u Egiptu tako i u drugim islamskim zemljama u kojima djeluje ovaj pokret, poput Jordana, Kuvajta, Palestine i Saudije. Takođe, ovaj pokret (džemat) igra veliku ulogu u davanju podrške mnogim islamskim pokretima otpora diljem svijetu boreći se protiv svih vrsta kolonijalizma i vanjskih intervencija poput pokreta Hamas u Palestni, Hamasa u Iraku i Kuvatul-fedžri u Libanu.

Osnivanje pokreta i njegova kratka historija

Osnivač ovog pokreta je šejh Hasan El-Bena (1906-1949.). Njegova biografija se može naći na mnogim internet stranicama te nema potrebe o tome detaljisati. Nakon završetka fakulteta u Kairu (1927.) postavljen je za učitelja u jednoj od osnovnih škola u gradu Ismailijje gdje je i započeo svoje davetske aktivnosti među ljudima, a naročito u kafanama i među radnicima Sueckog kanala. Ove aktivnosti su odvele do osnivanja prvih klica ovog pokreta (1928.). Da bi se 1932. godine osnivač pokreta i njegovo prvo vođstvo preselili u Kairo i nastavili svoje davetske aktivnosti u glavnom gradu. 1933. godine počelo je izdavanje sedmičnog časopisa “Ihvanu muslimin“, zatim časopis “En-nezir“ (1938.), potom “Eš-šihab“ (1947.) …

Prvo Osnivačko vijeće pokreta je formirano 1941. godine u koji je izabrano 100 članova koje je lično sam šejh El-Benna izabrao.

Pokret El-Ihvanul el-muslimun je učestvovao u Palestinskom ratu 1948.godine sa svojim posebnim snagama nakon čega je pokret zabranjen u Egiptu.

Godine 1948.izvršen je atentat na ministra unutrašnjih poslova En-Nakrašija a pokret je optužen da on stoji iza njegovog ubistva. Pristalice En-Nakrašija su na njegovoj dženazi uzvikivali da će zbog glave En-Nakrašija pasti glava El-Bene nad kojim je zaista 1949.u Februaru izvršen atentat.

Nakon formiranja ministarstva ministra En-Nehasa 1950.godine poništena je zabrana rada i djelovanja pokreta i odluka o raspuštanju istog a koju je Parlament proglasio ništavnom u osnovi.
1950. izabran je savjetnik Hasan El-Hudejbi (preselio 1973.) za vođu pokreta El-Ihvanul el-muslimun, a on je jedan od starijih predstavnika egipatskog kadiluka (sudstva). Zatvaran je nekoliko puta, presuđeno mu je 1954. da bude pogubljen, a zatim je presuda promijenjena u doživotno robstvo, da bi 1971. bio pušten na slobodu. Pokret El-Ihvanu el- muslimun je 1952. pomogao vojni puč grupe egipatskih oficira pod vodstvom brigadira

Muhammeda Nedžiba da bi nakon toga odbili učestvovanje u vlasti. Ovo odbijanje je odvelo u lanac sporova između novog predsjednika Džemala Abdunnasira i vođstva pokreta. Da bi vlast 1954.pod optužbom pokušaja ubistva

Džemala Abdunnasira pohapsila aktiviste pokreta a na hiljade njih protjerala. Nad šestoricom njih koji su bili veliki aktiviste pokreta je izvršeno pogubljenje: Abdulkadir Auda, Muhammed Fergali, Jusuf Tal'a, Hindavi Duvejr,

Ibrahim Et-Tajjib i Mahmud Abdullatif.

Između 1965.i 1966.pod optužbom formiranja tajnog krila čiji je cilj promjena državnog uređenja vlast je napravila seriju hapšenja aktivista pokreta, njihovog mučenja i kažnjavanja pri čemu su trojica članova pogubljena. Od njih

trojice je Sejjid Kutb (1906-1966) koji se smatra drugim idejnim vođom pokreta nakon El-Bene a ujedno i jedan od prvaka islamske moderne misli (mnogim njegovim tumačenjima Islama učenjaci su prigovorili).

Zatim je pokret djelovao tajno sve do smrti predsjednika Džemala Abdunnasira 1970.godine. U vrijeme vladavine Envera Sadata oslobođeni su iz zatvora aktivisti pokreta koje je Džemal zatvorio. Za vođu pokreta je izabran

Omer Et-Tilmisani. Pokretu na njihov zahtjev vraćeno sve što su posjedovali a oduzeto im je za vrijeme Džemala (između ostalog i časopisi i novine). Bitno obilježje novog vođe je bilo da je pokret usmjerio putem djelovanja sa kojim se izbjegavaju sukobi sa vlastima i on bi često ponavljao da dawa treba zasnivati svoj rad na mudrosti a odbaciti nasilje i ekstremizam.

Nakon Et-Tilmisanija izabran je za novog vođu Hamid Ebu Nasr koji je išao i djelovao načinom i metodama njegovog prethodnika.

Peti vođa pokreta je bio Mustafa Mešhur (1996-2002).

Šesti vođa je bio Me'mun El-Hudejbi (2002-2004).

Sedmi vođa pokreta je bio Muhammed Mehdi ‘Akif (2004-2010).

Osmi vođa pokreta je Muhammed Bedi'a (2010-do danas).

Pokret se nakon svog početka u Ismailijji i Kairu proširio u svim krajevima Egipta. Takođe, pokret se raširio u svim arapskim i islamskim zemljama, a naročito u Siriji, Palestini, Jordanu, Libanu, Iraku, Jemenu, Sudanu i drugim državama. Takođe ima mnoštvo sljedbenika u skoro svim zemljama svijeta.

Osnovna načela, ideje i uvjerenja pokreta

Pokret Ihvanu muslimin načelno i uopćeno zagovara i poziva u islamsku akidu kao smjernicu muslimanima, da Islam obuhvata i zadire u sve sfere ljudskog života (sveobuhvatan menhedž u životu čovjeka) i poziva u uspostavljanje islamske države u kojoj je Allahova riječ gornja. Značenje ovih riječi pojašnjava Hasan El-bena rekavši: „Islam je ibadet, upravljanje, vjera, država, duhovnost, praksa, namaz, džihad, pokornost, vlast, Mushaf i sablja, sve ovo je neodvojivo jedno od drugog“. Na drugom mjestu pojašnjava kakva je priroda njihovog pokreta:“Ihvanu muslimin je selefijska dava, sunetski pravac, sufijska suština, političko tijelo, sportski tim, naučni i kulturni kolegij, ekonomsko preduzeće i društvena misao“.

Takođe, Hasan El-Bena je pojasnio glavne karakteristike djelovanja pokreta:

– udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje,

– udaljavanje od prevlasti i dominacije uglednika i starješina,

– udaljenost od stranaka i udruženja,

– vođenje računa da djelovanje bude postepeno i organizacijski uređeno,

– davanje prednosti praktičnosti i učinkovitosti nad propagandom i parolama,

– pojačano djelovanje među omladinom,

– brzo širenje u gradovima i pokrajinama.

Zatim je naglasio je da su najupečatljivije karakteristika dawe Ihvanu muslimin:

– da je ona božanskog karaktera jer je osnov na kojem se zasnivaju njeni ciljevi da se ljudi približe njihovom Gospodaru,

– da je ona svjetska i da je usmjerena prema svim ljudima jer su ljudi u osnovi braća i porijeklo im je isto, nema prednosti jednih nad drugima osim po takvaluku i po onome što neko od njih doprinese od opće koristi i univerzalnih vrijednosti,

– da je ona islamska jer je njeno porijeklo islamsko.

Stepeni praktičnog djelovanja iskrenog člana pokreta su izgrađeni na sljedećem:

– samoodgoj pojedinca tako da bude jakog tijela, kulturan, obrazovan, sposoban za zarađivanje, ispravne akide i valjanog ibadeta,

– izgrađivanje muslimanske porodice tako da ona poštuje njegovu ideju i da primjenjuje islamske adabe u svim obilježjima porodičnog života,

– usmjeravanje društva širenjem islamske dave i borbom protiv nemorala i munkera,

– oslobađanje domovine sa udaljavanjem svake strane neislamske vlasti, politike, ekonomije i duhovnosti,

– reforma vlasti tako da postane potpuno islamska,

– vraćanje međunarodnog ugleda islamskom umetu oslobađanjem njegovih država i oživljavanjem njegove slave,

– predvođenje svijeta sa islamskom davom u svim njegovim krajevima tako da ne bude fitne i da bude sva vjera Allahu.

A stepene djelovanja samog pokreta Hasan El-Bena je podijelio u tri faze: 1 – definisanje (upoznavanje sa pokretom), 2 – formiranje i organizovanje i 3 – praktično sprovođenje i djelovanje.

Hasan El-bena je takođe pojasnio na čemu se zasniva njihova bej'a (prisega): “Temelji naše bej'e su deset stvari, zapamtite ih: razumijevanje, iskrenost, djelovanje, džihad, žrtvovanje, poslušnost, ustrajnost, objektivnost, bratstvo i povjerenje“.

Na drugom mjestu je pojasnio da se principi pokreta mogu opisati u pet riječi: Allah je naš cilj, Poslanik je naš uzor, Kur'an je naš zakonik, džihad je naš put i šehadet je naša najuzvišenija želja, a da se obilježje spomentih riječi sastoji u drugih pet riječi: jednostavnost, tilavet, namaz, borba i moral.

Dok Sejid Kutb u svojoj knjizi u kojoj govori o karakteristikama i poimanju Islama pojašnjava da su osnovne karakteristike tog poimanja: božanstvenost Islama, čvrstina, univerzalnost, uravnoteženost, pozitivnost, praktičnost i jedinstvo.

Simbol pokreta Ihvanu muslimin je: dvije ukrštene sablje iznad kojih je Mushaf, a ispod sablji su riječi iz Kur'ana: “Ve e'iddu“ (I pripremite).
Mnogi analitičari iz Egipta optužuju pokret Ihvanu muslimin da politički iskorištava vjeru kako bi se domogao vlasti.

Takođe, pokret je optužen da je kroz svoju historiju postojanja učinio nekoliko političkih atentata koji su odveli u smrt mnoge odgovorne ljude Egipta, poput atentata na predsjednika vlade Ahmeda Mahirpašu (1945), takođe predsjednika vlade Mahmuda En-Nakrašija (1948), kadiju Ahmeda El-Hazendara koji je presudio nad nekim članovima pokreta, kao i podmetanje eksplozija na nekoliko policijskih stanica 1946.

Ovo su otprilike osnovne i glavne karakteristike pokreta a što se može naći u mnogim knjigama i na websajtovima, a smisao njihovog navođenja na ovom mjestu je objektivnost i davanje potpune slike o ovom pokretu kako se ne bi sa iznošenjem samo kritika, prigovora i nedostataka pokreta stvorila jednostrana i pogrešna slika o njima.

Najistaknutije ličnosti pokreta

Od najistaknutijih savremenih ličnosti iz vođstva pokreta su:

– dr. Muhammed Mersi, trenutni predsjednik Egipta.

– Fejsal Mevlevi, sudski savjetnik, glavni tajnik pokreta El-Džma'a el-islamijje u Libanu.

– Alijj Osman Taha, prvi zamjenik predsjednika Sudana i predsjednik sudanskog pokreta El-Hareke el-islamijje.

– Halid Miš'al, predsjednik političkog ureda pokreta Hamas u Siriji.

– Ismail Henia, predsjednik palestinske vlade i jedan od aktivnih vođa pokreta Hamas.

– Muhammed Dudo Eš-Šenkiti, poznati mauritanski šejh i vođa jednog političkog pokreta.

Od najistaknutijih aktivista, daija i učenjaka pokreta kroz istoriju su:

– Hasan El-Bena, osnivač pokreta kojeg sljedbenici nazivaju “Imam šehid“.

– Abdulkadir Avda, fakih i kadija, univerzitetski profesor, pogubljen u vrijeme vladavine Džemala Abdunnasira.

– Sejjid Kutb, savremeni islamski mislilac i književni kritičar, ubraja se u drugog idejnog teoretičara pokreta, takođe pogubljen u vrijeme vladavine Džemala Abdunnasira.

– dr. Mustafa Es-Sibai, osnivač pokreta Ihvanu muslimin u Siriji, prvi dekan Šerijatskog fakulteta na Univerzitetu u Damasku.

– Muhammed Es-Savaf, osnivač pokreta Ihvanu muslimin u Iraku.

– Sejjid Hava, sufijski šejh i jedan od istaknutih mislilaca pokreta u Siriji.

– Zejneb Gazali, istaknuta daijka pokreta u Egiptu, preživjela je tešku torturu u zatvoru.

– Muhammed Gazali, šejh i istaknuti daija u Egiptu.

– Ahmed Jasin, šejh mudžahid, osnivač pokreta Hamas u Palestini, duhovni otac palestinske Intifade (ustanka).

– Sejjid Sabik, od uleme El-Azhara, poznat po knjizi “Fikhu es-sunne“ koju je napisao po nagovoru Hasan El-Bene.

– Abdullah Azam, poznati šejh mudžahid, vođa mudžahida Arapa u Afganistanu.

– dr. Jusuf Kardavi, jedan od najistaknutijih učenjaka pokreta.

– Zaglul Nedždžar, poznati islamski daija, specijalista u oblasti nadnaravnosti Kur'ana, naučnik u oblasti geologije.

Zasluge pokreta i djela vrijedna hvale

Od najbitnijih zasluga i hvale vrijednih djela ovog pokreta od osnivanja do danas su sljedeća ostvarenja:

– Ovaj pokret je jedna od prvih islamskih dawa koja je pozivala da Islam bude sveobuhvatni i univerzalni sistem života muslimana, da obuhvata i zadire u sve sfere ljudskog života, da bude sveobuhvatan menhedž u životu čovjeka, da po njemu živi u kući, na poslu, u državi, u firmi, u vojsci, itd.

– Pokret se suprostavio politici odvajanja vjere od države boreći se protiv razarajućeg talasa sekularizma kako u arapskom tako i u islamskom svijetu uopće.

– Sljedbenici pokreta su dali velike ljudske žrtve za Islam i muslimane, preživjeli ogromne torture, pretrpjeli nepodnošljiva mučenja u zatvorima i tlačenja od strane raznih režima, sve to da bi Allahova riječ bila gornja.

– Ulaganje ogromnog truda u rješavanju nesuglasica, kontradiktornosti i sporova između različitih islamskih pravaca i trudbenika sa ciljem ujedinjavanja dawetskog truda i djelovanja u jednom saffu.

Opće kritike i prigovori pokretu

Ovaj pokret je mnogo kritikovan i prigovoreno mu je sa više strana: akidetska pitanja, menhedž rada i djelovanja, izjave i stavovi nekih njegovih vođa i teoretičara, kao i samom političkom djelovanju pokreta.

Sa akidetske strane prigovoreno je osnivaču pokreta Hasanu El-Beni:

– njegovo ubrajanje u osnovna obilježja pokreta da pokret ima sufijsku suštinu,

– njegovo tumačenje Allahovih svojstava i imena pri čemu je izabrao stav Mufevvida (tj. da se prihvataju svojstva i imena koja su došla u Kur'anu i Sunnetu ali da se njihova značenja ne znaju nego se prepuštaju Allahu, azze ve dželle),

– njegovo smatranje da je dodatna novotarija fikhsko razilaženje među učenjacima u kojoj ima širine,

– njegovo smatranje da je upućivanje dove Allahu sa posredovanjem (tevesulom) nekoga od Njegovih stvorenja da to nije akidetsko pitanje nego fikhsko razilaženje oko načina upućivanja dove, i još mnoge druge stvari.

A što se tiče prigovora samom pokretu i njegovim sljedbenicima:

– neaktivnost pokreta u izučavanju akidetskih pitanja niti popravljanju akidetskih devijacija muslimana i skupina u mjestima u kojima djeluju,

– smatranje eš'arijsko-maturidijske akide akidom Ehli sunne vel džema’,

– tretiranje sufijskih tarikata prihvatljivim tumačenjem i verzijom Islama (tj.da je to duhovno-mistična verzija Islama), i neophođenje prema njima kao novotarima,

– nekritikovanje sufijskih akidetskih novotarija i svega onoga što rade oko kaburova, i čak učestvovanje sa njima na njihovim skupovima, mevludima, zikrovima i slično,

– neotklanjanje fikhskih novotarija i neupozoravanje na iste i aktivno učestvovanje u činjenju novotarija pod izgovorom mudrog djelovanja u davi ili čak ne smatranjem da su te novotarije uopće novotarije ili da je to šerijatski sporno,

– smatranje da bilo koja mes'ela (pitanje) ako u njoj ima razilaženje među učenjacima ili uopće različito tumačenje tog pitanja da u tim mes'elama ima širine i da se zbog njih ne treba podizati prašina niti trošiti vrijeme na njima pa makar to bile akidetske mes'ele ili bile one u kojima su došli jasni šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta,

– pretjerivanje u slijeđenju i uzdizanju ličnosti vođe pokreta Hasana El-Bene pri čemu se njegovi stavovi tretiraju kao da su šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta koji se samo mogu tumačiti a nikako kritikovati ili odbaciti ono u čemu je pogriješio,

– izjave vođe Et-Tilmisanija i drugih kao i teoretičara pokreta Seida Have i njemu sličnih koje se ne mogu dopustiti niti spojiti sa ispravnim razumijevanjem Islama,

– rad na zbližavanju između sunija i šija koje veoma negativno utiče na same članove pokreta i sam menhedž (pravac) pokreta, u svemu ovome pokret je izražavao divljenje i veličanje Homeinijeve „islamske“ revolucije i dan danas sarađuje i daje naklonost šijama bez kritike i ukazivanja na njihove akidetske devijacije.

A što se tiče prigovora sa strane političkog djelovanja ono se može rezimirati u sljedećem:

– nastojanje pokreta da pridobije što više političkih sljedbenika i pristalica što je išlo na uštrb davetskog djelovanja, tj. prešućivanja akidetskih devijacija, ostavljanje negiranja novotarija, davanje olakšica u mnogim fikhskim pitanjima, jer u protivnom potencijalni sljedbenici i pristalice bi se rastjerali, što je odvelo da je ova karakteristika postala menhedž dawetskog djelovanja pokreta,

– njihov stav prema demokratiji i ulasku u parlament pri čemu smatraju da su demokratija i parlament najbolji put vraćanja hilafeta i uspostavljanja islamske vlasti,

– ulazak u parlament mnogih članova pokreta pri čemu u svom političkom djelovanju čine veoma sporne akidetske izjave i radnje, a o fikhskim ne treba ni govoriti,

– koalicija pokreta sa sekularističim političkim strankama što se negativno odražavalo na davetski rad džemata i korigovanje mnogih stavova kako bi se uskladilo politici,

– osnivanje tajnog krila džemata (koje je bilo vojnog karaktera) koje je politički djelovalo u interesu džemata a zbog kojeg je pokret optužen za nekoliko atentata nad protivnicima pokreta.

Detaljnija analiza nekih spornih akidetskih karakteristika i menhedža pokreta

Značajno je imati u vidu neke bitne segmente ranog života osnivača pokreta Hasana El-Bene koje su uticale na formiranje njegove ličnosti a onda i samog menhedža pokreta. Od tih segmenata je sljedeće:

– Rođen je u ulemanskoj porodici, otac mu je bio poznati šejh Es-Sa'ati, autor knjige “El-Fethu er-rebbani“.

– Allah ga je darovao snažnom duhovnom energijom i posebnim razumskim sposobnostima što mu je pomoglo da bude veoma aktivan i da sa oštroumnošću prepozna razloge i oblike nereda u njegovom vremenu.

– Veoma rano još u mladalačkom dobu stiče iskustva u oblasti dave kroz nekoliko davetskih i islamskih organizacija u kojima je djelovao.

– Hasan El-Bena je prošao kroz jak sufijski odgoj: počevši od Učiteljske škole (medrese) u kojoj se priključio sufijskom tarikatu El-Hasafije, bio je zadivljen halkama zikra, džematskim ilahijama i kasidama. Sa sljedbenicima ovog tarikata je išao u zijarete kaburovima pri čemu bi kopali rupe i lijegali u njih da bi se prisjetili smrti, zatim je poslije uzeo ahd (zavjet) vođe tarikata, učestvovao je u organizaciji istog ovog tarikata kao sekretar. Nakon nastavka školovanja u Darul-ulum nastavio je prisustovati halkama zikra ovog tarikata nakon džume-namaza, takođe zavjetovao bi se na šutnju određene dane osim zikra i učenja Kur'ana.

– Na samom početku formiranja i organizovanja pokreta Hasan El-Bena je ukazao na knjige koje je on iščitavao i odredio da budu izvori za idejni i duhovni odgoj budućih članova pokreta. Od tih knjiga su između ostalih neke knjige Ebu Hamida Gazalija (sufije, filozofa i eš'arije) poput „Ihjau’ ulumiddin“, nekoliko sufijskih knjiga različitih autora, knjige od Muhammeda Abduhua i knjiga “Nehdžul-belag“ (poznata šitska knjiga puna izmišljenih rivajeta i predaja na Alijju, radijallahu anhu, kako kažu Ibn Tekmije i Zehebi). Neke od ovih knjiga, naročito „Ihjau’ ulumiddin“, su i dan danas osnovna literatura na kojoj se odgajaju članovi pokreta.

– Što se tiče šejhova, imao je kontakt sa selefijskim šejhom Muhibuddinom El-Hatibom, što znači da je selefijska dava uticala na njegovo idejno formiranje.

– Takođe, prisustvovao je sijelima šejha Rešida Ride, a ovaj učenjak je poznat po tome da je u svom djelovanju napravio spoj između ideje selefizma i reformatorske škole Muhammeda Abduhua i Džemaluddina Afganija a ta škola je bila mješavina klasične mu'atezilske akide i naslijeđa zapadne sekularističke filozofije u politici i društvu.

Sve spomenuto, sufijski odgoj, upoznavanje selefizma i racionalistička reformatorska dava, je jako uticalo na formiranje ličnosti osnivača pokreta. Još kada se ovome pridoda stanje i vrijeme u kojem je živio: pad hilafeta, slabost i zaostalost muslimana, politička previranja, idejna konfuzija, itd. sve to ga je odvelo do spoznaje nužnosti jedinstva muslimanskog saffa tako da je osnovao pokret koji je bio spoj različitih idejnih davetskih pravaca tog vremena: selefija, sufija, racionalista i političara pragmatista.

A što se tiče najbitnijih spornih karakteristika akide i menhedža pokreta, one se mogu rezimirati u sljedećim stvarima:

– KARAKTERISTIKA: Udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje

Ovo je jedna od glavnih općih karakteristika pokreta koju je zacrtao sam osnivač pokreta. Može se komotno reći da je ovo glavna i centralna osobina dave i menhedža ovog pokreta. Razlog koji je odveo Hasana El-Benu da zauzme ovakav pravac djelovanja je, kako je to on sam pojasnio u svojim poslanicama, to što je razilaženje u ograncima vjere nužna stvar koja je neizbježna jer se razumijevanje i tumačenje temelja Islama, ajeta i hadisa, razlikuje u mozgovima ljudi. Zbog toga je razilaženje postojalo i među samim ashabima, postoji i sada i trajaće do Sudnjeg dana. Zatim da pokret u svom radu ne treba da gubi vrijeme i energiju u rješavanju tih razilaženja jer to vodi u još veća razilaženja kojima nema kraja ….

Uglavnom, spornost ove karakteristike se sastoji u tome da politika udaljavanja od pitanja u kojima se muslimani razilaze ne može biti nepromjenljivo pravilo ili valjano usmjerenje nekog pokreta uopćeno, jer je šerijatska osnova koju nije dozvoljeno a niti moguće mijenjati obaveza vraćanja svakog razilaženja Allahovoj i Poslanikovoj presudi.

To jest, 59.ajet u suri En-Nisa: “A ako se u nečemu raziđete vratite to Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (Sunnetu) ako vjerujete u Allaha i Sudnji dan“ jasno i nedvosmisleno obavezuje da se svako razilaženje vrati Kur'anu i Sunnetu. Jer nije dozvoljeno ako u jednoj mes'eli postoji više mišljenja da muftija ili onaj koji pita izabere od tih mišljenja onaj stav koji njemu najviše odgovara, jer bi to vodilo da su sva ta mišljenja (od kojih je jedno recimo da je nešto halal, drugo da je to isto haram, treće mekruh ili mustehab) ispravana i da su sva ta mišljenja Allahova vjera a što je batil.

Da stvar bude još gora i opasnija, ova karakteristika pokreta se nije svodila samo na fikhska pitanja nego se primjenjivala i na akidetska razilaženja, stav prema novotarijama i slično.

– KARAKTERISTIKA: Selefijska dawa, sunetski put i sufijska suština

Ovo je druga značajna karakteristika menhedža ovog pokreta, tj. da je dawa pokreta i selefijska i sunetska i sufijska i tako dalje. Sa ovim je Hasan El-Bena htio da spoji različite islamske pravce čak i mimo spomenutih kako bi ih usmjerio da postanu jedno tijelo na polju dave.

Spornost ove karakteristike se sastoji u sljedećem:

– Ovaj cilj osnivača pokreta dawe bi bio veoma dobar i uspješan da se razilaženje islamskih pravaca svodi na razilaženje u fikhu, ahlaku i slično. Činjenica je i gorka stvarnost da razilaženje počinje od tevhida Uluhije, poput traženja pomoći od evlija, mrtvih, zavjetovanje istima i upućivanje dove njima, zatim razumijevanja i tumačenja novotarije, obavezi slijeđenja Kur'ana i Sunneta, ispravnosti dokazivanja Sunnetom ili većinom Sunneta u poglavlju akide i tako dalje.

– Postavlja se pitanje kakav je smisao spoja između selefijske i sunetske dave sa sufijskom suštinom, da li zbog nedostatka u sunetskoj davi ili mahana menhedža selefa ili je samo u pitanju udovoljavanje sufijama? I od kada je to sufizam postao vrijednost i potpunost za kojima ima potrebe Sunnet i koji nedostaju selefijskoj davi?

– Sunnet je jasna i čista staza na kojoj nas je ostavio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa kojom je zadovoljan naš Gospodar, Sunnet je sušta istina, uputa i hajr, u njemu je svaka zaštita i unutrašnja i vanjska, i u ahlaku i u akidi. A menhedž selefa (selefijska dava) je otjelovljenje Sunneta i praktična primjena Kur'ana, on je produžetak Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, dave, pa da li nakon i iza ovoga ima neki hajr i uputa?

A sufizam je mješavina istine i batila, upute sa dalaletom, imana sa kufrom i suneta sa novotarijom, miješanja zevka (okusa), padanja u trans, slušanja muzike sa Vahjom … a najbolje što ima u sufizmu je pretjerivanje u ibadetima i ostavljanje osnovnih životnih potreba bez kojih život postaje nenormalan. A još ako se ovome doda apsolutna poslušnost šejhu čime murid postaje poput živog mrtvaca, a da ne govorimo o sufizmu hulula, itihada, dolazak na stepen spadanja obaveza i nakaradnih tumačenja (koja narušavaju temelje Islama) koja se ne mogu naći ni kod kršćana i Židova.

Pa ako se ima u vidu da je sufizam onaj iz kojeg su proizašli toliki dalaleti, naravno samo je razlika u stepenima tih dalaleta među sufijama, pa kako onda da bude dozvoljeno da se sunetska dava i menhedž selefa uporedi sa sufijskom suštinom, a kamoli da se izjednači i još spoji. Kako da se izjednači slijepac i onaj koji vidi, tama i svjetlost?

Ova karakteristika pokreta (tj. da je sufijska suština) je odvela do toga da se unutar pokreta Ihvanu muslimin sufizmu, sufijskoj misli i sufijama daje zakonitost, opravdanost i osnovanost postojanja i djelovanja. Iako osnivač pokreta nije opravdavao sve ono što ima u sufizmu i sa čime je došao ekstremni sufizam, to više nije bilo ni bitno jer nakon njegove smrti sa mnogim sufijskim članovima pokreta bila su otvorena vrata svakojakog djelovanja sufija i suradnje sa njima. I ne samo to nego su mnogi od njih bili među vođama, idejnim misliocima i usmjerivačima pokreta. Od primjera devijantnog uticaja sufizma na pokret su izjave vođe pokreta Omera Tilmisanija u kojima osporava negiranje traženja pomoći i utočišta od mrtvih u kaburovima, dovljenja kod istih u teškoćama i slično. Ili ubrajanja Sejjida Have praznovjerja rifaijskog tarikata o probadanju tijela željeznim šipkama u najveći Allahov fadl ovom Ummetu. Ovo su samo neki tragovi i posljedice ove bitne karakteristike pokreta u kojoj Hasan El-Bena hoće “da se svim muslimanima obraća, da bude u kontaktu sa svim i da okupi sve“.

– KARAKTERISTIKA: Dodatna novotarija (bida idafije) je fikhsko razilaženje

Jedna od značajnih karakteristika menhedža ovog pokreta je i to da su dodatne novotarije (bida idafije) i novotarije ostavljanja halala (bida terkije – sufijske novotarije ostavljanja onoga što je halal poput braka, hrane, odjeće, …) razilaženje u fikhu kako je to sam osnivač pokreta okarakterisao u jednoj od poslanica, dok je bidu aslije (novotariju koja nema osnova) nazvao dalaletom protiv kojeg se mora boriti. Ova karakteristika je posljedica jedne od prethodnih a to je: udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje. Pod dodatnim novotarijama se misli na sve novotarije u zikrovima, namazu, dovama i ibadetima uopćeno koje imaju osnova u Šerijatu osim što im je povod, vrijeme, mjesto i način izmijenjen, tj. novotarski. Poput sufijskih zikrova, džematskog zikra poslije namaza i slično.

Ovo tumačenje se potpuno kosi sa tekstom jednog od mnogih hadisa istog značenja: „Svaka novotarija je dalalet“ (bilježi ga Muslim). Riječ „svaka“ ima opće i sveobuhvatno značenje, a što obuhvata sve vrste novotarija.

Takođe, hadis mutefekun alejhi o trojici od kojih se jedan zavjetovao da čitavu noć klanja, drugi da se ne ženi i treći da neprestano posti, čiji postupak je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žestoko osudio, ovaj hadis je direktan šerijatski tekst u zabrani dodatnih novotarija i novotarija ostavljanja halala.

Ova karakteristika pokreta Ihvanu muslimin je odvela džemat i njegove sljedbenike u tolerisanje, učestvovanja i činjenje većine novotarija koje uopće postoje, jer su većina novotarija ove vrste. Znači, ne samo da ostavljaju negiranje ovih novotarija nego ih tolerišu i sami čine.

– KARAKTERISTIKA: Tumačenje Allahovih imena i svojstava – stav Eš'arija

Ova karakteristika menhedža pokreta se sastoji u tome da je osnivač pokreta zauzeo stav u tumačenju Allahovih imena i svojstava stav Mufevvida (Eš'arija) i taj stav pogrešno pripisao selefu ovog Ummeta.

Naime, Hasan El-Bena je u svom pojašnjavanju i tumačenju Allahovih imena i svojstava naveo da su se po ovom pitanju sljedbenici ovog Ummeta podijelili u četiri skupine:

Prva – takozvane mušebbihe, tj. oni koji uzimaju šerijatske tekstove o Allahovim imenima i svojstvima u njihovom doslovnom značenju i upoređuju Allaha sa Njegovim stvorenjima, npr. Da Allah ima lice kao lice Njegovih stvorenja.

Druga – takozvane mu'attile, tj. oni koji negiraju značenja riječi u šerijatskim tekstovima u kojima je opisan Allah, dželle še'nuhu, pa po njima Allah, dželle še'nuhu, niti govori, niti vidi, niti čuje itd. (U ovo skupinu spadaju džehmije i mu'atezile)

Treća – takozvane mu'eville, tj. oni koji tumače Allahova svojstva mimo onog na što po svom vanjskom doslovnom značenju upućuju. A na ovom stavu je halef ovog Ummeta, tj. učenjaci poslije prvih generacija.

Četvrta – takozvane mufevvide, tj. oni koji potvrđuju sva imena i svojstva onako kako su došla u šerijatskim tekstovima s tim da kažu da njihova značenja ne znamo i da ih prepuštamo Allahu, subhanehu ve te'ala. A na ovom stavu je selef ovog Ummeta, tj. prve generacije.

Onda je Hasan El-Benna detaljnije pojasnio treću i četvrtu skupinu opravdavajući jednu i drugu s tim da je na kraju nageo četvrtoj skupini za koju je ustvrdio da je to stav selefa ovog Ummeta.

Komentar: ovo – tema Allahovih svojstava – je inače opširna tema da bi se ovde detaljnije obradila ali ono što je bitno na ovom mjestu je sljedeće:

– treći i četvrti stav, tj. mu'evvile i mufevvide, oba ova mišljenja i obje ove skupine predstavljaju dva različita mišljenja unutar Eš'arija i Maturidija.

– Hasan El-Bena je pogrešno pripisao stav mufevvida selefu ovog Ummeta jer oni nisu bili na tome.

– mezheb selefa, tj. Malika, Sevrija, Evzaija, Šafije, Ahmeda, Hamada ibn Seleme, Jahje Kattana, Ibn Mehdija, Ishaka, Zehebija, Ibn Abdulberra, Kadi Bagdadija i drugih, je da se potvrđuju imena i svojstva koja su došla u šerijatskim tekstovima u njihovom doslovnom i vanjskom značenju, s tim da je kakvoća tih svojstva nama nepoznata i da Allahova svojstva nisu kao svojstva Njegovih stvorenja. Kao što kaže imam Malik kada je upitan o svojstvu istiva’ (uzdignuće iznad Arša), da je značenje te riječi poznato (tj. da istiva’ znači uzdizanje iznad nečega), a da je kakvoća tog svojstva nepoznata (tj. kako se Allah uzdigao), da je vjerovanje u to vadžib a da je pitanje o kakvoći toga novotarija. Znači, ovo svojstvo istiva’ znači da se Allah svojim bićem uzdigao iznad Arša. Ovo isto važi i za sva ostala svojstva, na primjer da Allah, dželle še'nuhu, ima lice, dvije ruke i slično u nama poznatom značenju tih riječi s tim da ne znamo kakvoću tih svojstava (kakvo je lice i kakve su Njegove ruke) i ne upoređujemo ih sa svojstvima stvorenja jer Allah kaže da Njemu ništa nije slično.

– prema tome, Hasan El-Bena prilikom pojašnjavanja stavova učenjaka apsolutno nije pojasnio stav Ehlu sunneta vel džemata, tj. selefa po ovom pitanju.

Kako je došlo do toga da je Hasan El-Bena pogriješio u ovome, to je pitanje za sebe, ali ono što čudi i što je neprihvatljivo je da učeni od sljedbenika ovog pokreta ne ukazuju na ovo grešku njihovog imama nego ustrajavaju na njoj, i ne samo to, već uzimaju da je akida Eš'arija i Maturidija ustvari akida Ehlu sunneta vel džemata. Naravno, zastupanje pokreta eš'arijske akide nosi sa sobom sve one negativnosti i loše posljedice ovog akidetskog pravca. Osim što se ovo potpuno uklapa u dvije glavne karakteristike pokreta, tj udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje i nastojanje da se pridobije što veći broj pristalica jer su eš'arijski i maturidijski pravci danas najrašireniji u Ummetu.

– KARAKTERISTIKA: Razumijevanje pokornosti i davanje bej'e vođi pokreta

Oni koji pristupaju pokretu obavezni su dati bej'u (prisegu) vođi pokreta pri čemu se obavezuju na poslušnost bez pogovora. Od temelja te bej'e je pokornost za koju Hasan El-Bena kaže da pripadnik pokreta treba biti “istinski sufija sa duhovne strane i istinski vojnik sa praktične strane“, tj. da bude pokoran pretpostavljenom poput pokornosti sufije svom šejhu i poput pokornosti vojnika komandiru.

Komentar: ovakvo razumijevanje pokornosti se podudara sa pokornošću sufijskog murida šejhu a što je Hasan El-Bena zbog svog sufijskog odgoja ubacio u temelje ovog pokreta. Sa šerijatske strane pokornost i poslušnost je obavezna imamu, namjesniku ili vojskovođi muslimana a ta pokornost je ograničena da bude u onome u čemu nema grijeha prema Allahu, dželle še'nuhu. Ovakva pokornost se ne odnosi na vođe džemata, pokreta i slično, jer su njihov rad i djelovanje zasnovani na dobrovoljnom radu za vjeru.

A što se tiče davanja bej'e vođi pokreta, ona je takođe jako upitna. Mnogi savremeni učenjaci ubrajaju njihovu bej'u koju daju vođi pokreta u novotariju, jer se bej'a daje muslimanskom vladaru ili namjesniku koji imaju stvarnu vlast u svojim rukama, a vođa pokreta nije ni vladar ni namjesnik. Sa druge strane, ova bej'a je dodatno upitna ako imamo u vidu da je sam Hasan El-Bena u nekoliko pisama koje je pisao kralju Egipta Fuadu iskazao najiskreniju i najsrdačniju bej'u i pokornost samom kralju, a istovremeno članovi pokreta su davali bej'u njemu. Pošto je on dao bej'u kralju i sljedbenici pokreta su trebali dati kralju a ne njemu. Ovim istim putem su išli i vođe pokreta nakon njega jer su iskazivali bej'u i pokornost vlastima država u kojima žive a istovremeno je davana bej'a članova pokreta njihovom vođi.

Ovo su neke po autoru najbitnije sporne kakakteristike pokreta a ima ih još mnogo.

Opća zapažanja o radu pokreta

Fleksibilna parola pokreta koju je izrekao njegov osnivač glasi: “Radimo i surađujemo u onome u čemu se složimo a opavdavamo jedni druge u onome u čemu se razilazimo“, iako se teoretski tumačila na jedan način, da se suradnja odnosi na akidetske temelje vjere a razilaženje na fikhska pitanja, praktično se sprovodila na drugi način, tj. pokret sarađuje i opravdava i one sa kojima se razilaze u akidetskim temeljima. Ova parola i nastojanje da se što više pristalica pridobije su učinili da u praksi u redove pokreta uđu raznorazni sljedbenici iskrivljenih akidetskih shvatanja poput sufija, šija, modernista, sekularista itd, što je itekako negativno uticalo na rad i menhedž pokreta jer da bi ostali u pokretu morale su se prešućivati akidetske devijacije kod njih .

Na osnovu svega spomenutog od devijacija i grešaka u menhedžu i radu ovog pokreta može se zaključiti da se osnovni načelni principi i velike i hvalolepne parole pokreta od kojih se koža ježi i koje su veoma lijepe i privlačne, da se one ne slažu sa praktičnim djelovanjem i aktivnostima pokreta. Preciznije rečeno, sušta i gola činjenica je da ovaj pokret najviše na čemu radi i ulaže truda je to da ujedini muslimane (što je bez sumnje vadžib), što često gorljivo i patetično potencira u svojim aktivnostima, na onome na čemu jesu muslimani od postojećih akidetskih devijacija i novotarija, koje pokret pod raznim izogovorima ne popravlja niti negira jer bi time otjerali potencijalne sljedbenika i pristalice od sebe. A da naravno oni, vođe pokreta, budu vođstvo i na čelu tog ujedinjenog bućkuriša od muslimanskog Ummeta. Znači, njihov glavni interes i zanimacija je vlast i preuzimanje vlasti nad muslimanima gdje god bili (bilo da je u pitanju država ili islamska zajednica), pri čemu za ostvarenje tog cilja se često ne biraju sredstva (šurovanje sa sekularističkim strankama, pozivanje na demokratiju, ulazak u parlament i slično), da bi se u ime vjere i Šerijata vladalo nad muslimanima.

Ovaj pokret, iako poziva druge muslimane u sveobuhvatnu primjenu Šerijata i onog što je Allah objavio, njegove vođe i sljedbenici oni sami taj Šerijat ne primjenjuju ni u svom vlastitom životu ni u porodici niti unutar samog pokreta. Jer da primjenjuju i pozivaju u istinski Šerijat, koji je pojasnio i primjenio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ashabi i selef ga nama prenijeli, oni bi dali akcenat izučavanju, pozivanju i primjeni ispravne akide i njenom popravljanju među muslimanima, kao i ostavljanju i negiranju mnoštva novotarija u koje je ovaj Ummet uronuo. I ne samo da ne popravljaju akidu i tolerišu novotarije, naprotiv, kod njih je ispravna akida Ehli suneta i vel džemata ono na čemu su eš'arijske i maturidijske skolastičarske sekte, a novotarije su po njima fikhsko razilaženje učenjaka u kojima ima širine.

Ono što je jako bitno znati je činjenica da ovaj pokret ima veoma velikog uspjeha u dawi i radu gdje god da djeluje a što mnoge radnike i trudbenike na polju islamske dawe (pa čak i mnoge selefijske daije) obmani i prevari.

Treba znati da je razlog njihovog uspjeha prije svega to što se u svojim dawetskim aktivnostima ni sa kim ne zamjere (osim sa selefijama koji poznaju njihovo stanje), jer u stvarnosti ne popravljaju akidetske devijacije muslimana i ne reaguju na rasprostranjene novotarije. A drugi razlog uspjeha je to što muslimane pridobijaju na opća osjećanja ljubavi prema ovoj vjeri, islamskog bratstva sljedbenika ovog Ummeta, borbe protiv tlačenja i kolonijaliziranja muslimana i sličnog.

Kritike pokreta Ihvanu muslimin od strane selefijskih učenjaka

Od šejhova selefijskog pravca koji su kritikovali pokret El-Ihvan el-muslimun su između ostalih: Bin Baz, Nasir El-Albani, Salih Fevzan, Salih Luhejdan, Abudllah El-Gudejan, Abdulmuhsin El-‘Abbad, Salih Ali Šejh i mnogi drugi.

Rezime kritike šejha Bin Baza se sastoji u sljedećem (časopis El-Medželle, broj 806):

– da pokret nema dawetskih aktivnosti u pozivanju u tevhid, negiranju širka i raznovrsnih novotarija,

– da njihovim aktivnostima koje imaju posebne metode nedostaje pozivanje u ispravnu akidu na kojoj je Ehli sunne vel džema'a,

– da je na njima da vode računa o selefijskoj dawi, da pozivaju u Allahov tevhid (Jednoću), negiraju obožavanje kaburova, vezivanje za kaburove i traženje pomoći od umrlih, poput Husejna, Hasana ili Bedevija i njima slične, zavjetovanje umrlima na klanje kurbana njima,

– takođe, ovom pokretu se prigovara da ne vode računa o slijeđenju suneta, učenju hadisa i onome na čemu je bio selef ovog Ummeta od šerijatskih propisa.

Kritike ostalih šejhova uglavnom ne izlaze iz okvira onoga što je spomenuo Bin Baz.

Sljedbenici pokreta Ihvanu muslimin na Balkanu i u Bosni

Naravno, djelovanje i aktivnosti ovog pokreta kao što su prisutne u cijelom svijetu tako i u Bosni imaju svoje uporište. Glavni centri preko kojih djeluje ovaj pokret u našim krajevima na rukama doktora i magistara islamskih znanosti su dva islamska pedagoška fakulteta: u Zenici i Bihaću, a u Sandžaku djeluju preko profesora Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru. Njihov najpoznatiji časopis je Novi horizonti.

Ono što je karakteristično za pokret El-ihvanul el-muslimun uopćeno u svijetu to nije mimoišlo ni sljedbenike ovog pokreta iz naših krajeva, osim što se neki obrisi i karakteristike ovog pokreta još jasnije i upečatljivije ispoljavaju kod nas.

Naime, zagovarači ovog pokreta smatraju i propagiraju da je ispravna akida Ehli suneta vel džemata koju treba učiti i slijediti i koju izučavaju na svojim fakultetima ustvari akida Eš'arija i Maturidija u čemu se ne razlikuju od zvaničnog stava Islamske zajednice kod nas. Drugim riječima, kod njih ne postoji akida selefa koja i jeste akida Ehli suneta vel džemata, a po nekima od njih selefijska akida je u stvari ili saudijska izmišljotina ili akidetski pravac unutar hanbelijskog mezheba.

Što se tiče akidetskih i fikhskih novotarija kod većine njih nije sporna ni Ajvatovica, ni Djevojačka pećina, a kamoli mevlud, džematski zikr, salle i slične novotarije, oni aktivno učestvuju u mnogim ovim novotarijama nesmatrajući ih novotarijama uopće, ili smatrajući da je to stvar tumačenja i viđenja, a bolji od njih iako te novotarije smatraju spornim svoje prešućivanje i učestvovanje u istim to svrstavaju u mudro djelovanje u davi. Tako se ni po ovom pitanju ne razlikuju mnogo od zvanične Islamske zajednice.

Veoma su nakloni i puni razumijevanja prema domaćim sufijama i uopće sufizmu kao i prema aktivnostima šijama-rafidija u Bosni, daju im pohvalu i podršku u radu i surađuju sa njima.

Vođe i zagovorači pokreta Ihvanu muslimin u Bosni ne skrivaju svoju mržnju, zavist, omalovažavanje i netrpeljivost prema savremenim selefijskim učenjacima, poput Bin Baza, Ibn Usejmina, Albanija i drugih, dok istovremeno pretjerano i nametljivo potenciraju, ističu, drže i proglašavaju najvećim šejhom šejhova i fakihom današnjice dr. Jusufa Kardavija. A ne treba ni čuditi isticanje ovog šejha jer on i jeste šejh ovog pokreta, ono na čemu je pokret od akide, stava prema novotarijama i novotarima, od menhedža u dawi, davanju olakšica i drugih karakteristka to su svakako poznati stavovi ovog šejha.

Njihov glavni finansijski pokrovitelj je ni manje ni više nego saudijska organizacija Nedva, koja inače daje svakojaku podršku ihvanijskim džematima širom svijeta, preko koje finansiraju većinu svojih davetskih aktivnosti i projekata.

Najjača i najpoznatija stranica zagovarača ovog pokreta je http://www.akos.ba.

Pridaju veliki akcenat radu i djelovanju sa studentima raznih fakulteta jer su to kako sami ističu mozgovi i buduće vođe duštva dok ostale pristalice regrutuju uglavnom iz redova selefija i akitvnijih hodža. Jedan od njihovih bitnijih ciljeva u Bosni je preuzeti Islamsku zajednicu i staviti je pod svoju kontrolu, a to nastoje ostvariti putem vrbovanja hodža, službenika IZ-a i svršenika njihovih pedagoških fakulteta.

Odnos i ophođenje selefijskih daija prema pokretu El-Ihvanul el-muslimun

Selefijske daije kako u svijetu tako i kod nas u ophođenju prema ovom pokretu se mogu podijeliti na dvije skupine kontradiktorne jedna drugoj i treću koja je na sredini između prve dvije:

Prva skupina – oni koji bespoštedno, žestoko, pretjerano i preuveličano kritikuju ovaj pokret kao da u njemu nema hajra. To su šejhovi i daije skupine Medhalijevaca kao i daije tekfirske dawe.

Druga skupina – daije koji srdačno surađuju sa njima, dive se njihovom uspješnom organizovanom institucionalnom radu, imaju prema njima strahopoštovanje, cijene i ih i poštuju, pozivaju ih na svoje aktivnosti, brane ih od onih koji ih kritikuju, i čak u mnogim svojim aktivnostima svjesno ili nesvjesno rade po menhedžu ovog pokreta, poput prešućivanja akidetskih i drugih novotarija a često i činjenja istih zbog „mudrosti i uspjeha“ u dawi, i poput suradnje sa novotarima naročito ako je to institucija (IZ, islamski fakultet ili udruženje).

Ovakvo ophođenje prema aktivistima ovog pokreta je veoma rasprostranjeno među mnogim selefijskim daijama, nažalost, kako u svijetu tako i kod nas. Kada se istraže razlozi takvog ponašanja rezultat bude uglavnom da ili se radi o daijama koji nisu (dovoljno) izučili i istražili ono što je sporno i u čemu je kritikovan ovaj pokret ili tako postupaju zbog nekog dunjalučkog šićara i koristi, ili i zbog jednog i drugo, ili što jednostavno imaju ihvanijsku dušu i karakter pa prirodno naginju njima.

Treća skupina – oni koji se realno i objektivno ophode prema pokretu i njegovim aktivistima na osnovu znanja i pouzdanih informacija o njima iznoseći i kritikujući sve ono što im se prigovara uz priznanje i pohvalu u onome u čemu to zaslužuju, surađujući sa njima u onome što šerijatski nije sporno.

Naivno je i pogrešno mišljenje da je razlika i razilaženje između između selefijske i ihvanijske dawe u bradi, nogavicama, nikabu, muzici, miješanju žena i muškaraca i sličnim pitanjima, iako se i u tome ne slažu. Istina je da je suština razilaženja u mnogim akidetskim pitanjima, novotarijama i menhedžu djelovanja u dawi.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Šerijat je došao sa pravilima i normama koje odgovaraju za sva vremena i sva mjesta. Od tih šerijatskih pravila su:

Prvo – “Zatvaranje puteva koji vode u haram” (tzv. seddu ezzerai'a).

Drugo – “Otklanjanje štete ima prednost nad pribavljanjem koristi”.

Treće – “Ono što vodi u haram je haram”.

U svjetlu gore spomenutih šerijatskih pravila, koja su naravno zasnova na šerijatskim tekstovima, saznajemo propis dopisivanja muskaraca i žena koji jedni drugima nisu mahremi preko mesinđera, facebooka ili interneta uopćeno na bilo koji način, chatanjem ili slično. Ova tri šerijatska pravila ukazuju da je propis ovakvog dopisivanja zabrana, jer je vadžib zatvoriti puteve koji vode u činjenje harama, takođe jer je veće šteta od koristi istog i jer ono što vodi u haram je haram.

Ako bi se prigovorilo da u ovakvim dopisivanjima ima vrlo ozbiljnih i korisnih stvari, a što se ne može negirati, poput uspostavljanja prijateljskih veza, razmjene znanja, informacija ili materijala ili čak upoznavanja radi braka i slično, odgovor je da su ove koristi uglavnom umišljenje ili od šejtana uljepšane u odnosu na fitnu i opasnosti koje vrebaju u njima. A otklanjanju štete se daje prednost nad pribavljanju koristi ako je šteta veća, zbog toga je zabranjen alkohol iako u njemu ima koristi jer su šteta i grijeh u njegovom konzumiranju veći.

Kaže Uzvišeni: “Pitaju te o vinu i kocki, reci: U njima ima velik grijeh a donose i korist ljudima, a njihov grijeh je veći od njihove koristi” (El-Bekara, 219).

Koliko su samo takva dopisivanja, čak i ona ozbiljna, korisna i plodna, odvela mnoge udate žene i oženjene muškarce, a da ne govorimo o neudatim i neoženjenim, u činjenje raznoraznih grijeha. A sve ono što vodi u haram (ili grijeh) je haram po tekstu šerijatskog pravila.

Neki se pravdaju time da kažu kako imaju veliko pouzdanje i povjerenje u sami sebe, da mogu da se samokontrolišu da vladaju sobom, i tome slično. Takvima kažemo: nije dozovljeno muslimanu da stavlja na ispit svoj iman time što će sebe staviti u fitnu i iskušenje jer je vrlo moguće da skrene i učini grijeh. Kaže Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Ebu Davu, Ahmed, Hakim i ostali, a prenosi ga Imran ibn Husajn, radijallahu anhu: “Ko od vas čuje da se Dedždžal pojavio neka se udalji od njega koliko može, doći će mu čovjek misleći o sebi da je mu'min pa će ga (Dedždžal) neprestano zavoditi sve dok ga ovaj ne počne slijediti zbog šubhi (obmana) koje vidi”. Pa tako nikoga ne smije obmanuti njegovo lijepo mišljenje o samom sebi da izlaže svoju vjeru u opasnost.

Takođe, lijep nijet i dobra namjera ne opravdavaju činjenje djela koja vode u harame ili djela koja su sama po sebi harami. O dopisivanju muskaraca i žena (koji jedni drugima nisu mahremi) preko mesinđera, facebooka ili interneta, chatanjem ili slično, su upitani mnogi savremeni šejhovi, poput Abdullaha Džibrin, Abdurrahmana Es-Suhejma, Abdullaha Fekih i Muhammeda Saliha Munedždžida, njihov odgovor je bio jednoglasan, tj. da to nije dozvoljeno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznatu savremenu mes'elu: pobačaj deformisanog ploda. O tom pitanju sam pisao u knjizi „U Islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme“. Evo tog teksta:

POBAČAJ DEFORMISANOG PLODA

Pod deformisanim plodom se podrazumijeva tjelesna mahana koja se desi pri formiranju ploda u stomaku.
Ljekari dijele uzroke deformacije ploda na vanjske i unutrašnje (Ahkamul-dženin, 179-186):

1. Vanjski faktori: uzrokuju tjelesne mahane na plodu kada se majka izloži nekim od sljedećim stvarima: konzumiranju nekih ljekovitih biljki, ako je zadesi bolest sifilis, izlaganju S-zrakama, hroničnom alkoholizmu, upotrebi droge, a u mnogim slučajevima i pušenje cigareta.

2. Unutrašnji faktori koji su rezultat nasljeđa, vraćaju se na jednu od tri stvari: 1- muško sjeme (sperma), tj. u njegov oblik, obim ili broj hromozoma, 2- ženska jajna ćelija, 3- oboje.

Vrste tjelesnih deformacija ploda:

Prva grupa:

Velike tjelesne mahane koje u vrlo ranoj trudnoći unište plod, te ga trudnica pobaci. Ovo su najčešći razlozi spontanog abortusa kod trudnica.

Druga grupa:

Takođe, velike tjelesne mahane, poput: greške u živčanom sistemu, srcu, krvnim sudovima, i slično. Neke od ovih mahana su vidljive i dok je plod u stomaku. Uticaj ovih mahana na plod je različit, neke od njih unište plod unutar maternice ili odmah nakon rođenja, a sa nekima od njih dijete može živjeti uz posebnu pažnju i potpuno oslanjanje na drugog. Allahovom milošću, ove deformacije su najrjeđe.

Treća grupa:

Tjelesne deformacije koje ne remete život niti uništavaju plod, a dijete koje se rodi sa njima, može da živi i da se liječi. Primjer tih deformacija: poremećen imunitet unutar tijela, poremećaj u zgrušavanju krvi, razvoju mozga i slično.

Potvrdila su madicinska istraživanja i statistika da prirodni završetak deformisanih plodova zbog tjelesnih mahana ne izlazi iz okvira četiri stvari: spontanog abortusa, smrti prije rođenja, smrti poslije rođenja i života sa tjelesnom mahanom.

Šerijatski stav

Može se rezimirati u tri tačke:

1. Zatvaranje puteva koji uzrokuju deformiranje ploda, tj. obaveza čuvanja trudnice od stvari koji uzrokuju deformaciju ploda.

2. Liječenje deformacija, ako je moguće, dok je plod u stomaku majke.

3. Abortus, tj. da se pribjegne abortusu ploda prije udahnuća duše pod određenim šartovima.

Današnji fakihi, kada govore o abortusu deformisanog ploda, dijele ga na dva perioda:

Prvi period: abortus deformisanog ploda prije udahnuća duše

Savremena ulema ima dva mišljenja po ovom pitanju (Ahkamul-dženin, str. 184):

Prvo mišljenje: dozvoljen je pobačaj uz određene šartove

Na ovom mišljenju je većina današnjih učenjaka, takođe, to je stav Kolegija islamskog prava pri Rabiti koji je 1410. hidžretske dozvolio pobačaj zbog deformacije ploda (Mesailu fikhije mu'asire, d. Abdurrahman Es-Sened, str. 117) uz sljedeće šartove:

1. da deformacija ploda bude stvarna i opasna,

2. da je nije moguće liječiti,

3. da se abortus izvrši prije sto i dvadeset dana,

4. da procjenu izvrši pouzdana ljekarska komisija,

5. da bude uz saglasnost oba roditelja.

Mišljenje Kolegija pri Rabiti je podržala i Stalna komisija za fetvi u Saudijskoj arabiji 1399. hidžretske pod brojem 2484.

Oni dokazuju svoj stav sljedećim:

1. Fikhskim pravilima: čini se manje zlo od dva zla od kojih se jedno mora uraditi i veća šteta se otklanja manjom štetom, jer pobacivanje ploda je šteta nad plodom, dok je rađanje djeteta sa tjelesnom mahanom šteta nad djetetom i nad njegovim roditeljima.

2. Uzima se olakšica činjenjem pobačaja, zbog teškoće i tereta koje bi zadesile samo dijete, njegove stratelje i muslimansku zajednicu, te troškova vođenja brige o njemu.

Drugo mišljenje: zabrana abortusa deformisanog ploda

Ovo mišljenje snažno zastupaju Šejh Abdullah Alul Bessam i ljekar d. Abdullah Husejn Baselame.

Pojašnjavaju svoj stav u sljedećem:

1. Rađanje ovakve djece je pouka za zdrave.

2. U ovome se ispoljava veličina Allahove moći i čudesa Njegovog stvaranja.

3. Ubijanje i pobacivanje deformisanih plodova je sušta materijalna teorija koja ne pridaje nimalo pažnje duhovnim i vjerskim značenjima.

Radžih (ispravno mišljenje): prvo mišljenje uz ostvarenje navedenih šartova. A Allah zna najbolje:

Drugi period: abortus deformisanog ploda nakon udahnuća duše

Nema razilaženja među savremenom ulemom da u ovom periodu nije dozvoljen abortus, zbog zabrane ubistva nevine duše.

S tim da neki učenjaci dozvoljavaju abortus i u ovom periodu ako je ostanak deformisanog ploda u stomaku majke opasnost po njen život, međutim, ovaj slučaj spada u nužni abortus o čemu je bilo riječi.

UPOZORENJE:

1- Neki ljekari navode vrlo bitnu stvar, a to je: da su mahane i deformacije za koje se tvrdi da su zadesile plod da su ustvari pretpostavke i naslućivanja od strane doktora, a ne da su to nepobitne i nedvojbene činjenice.
Zato nije dozvoljeno roditeljima i ljekarima požurivanje u činjenju abortusa, jer ljekari jednom procijene nešto a drugi put to poreknu.

2- U večini slučajeva se deformacije ploda otkriju nakon što mu se duša udahne, a u tom slučaju nije dozvoljen abortus po ispravnijem stavu učenjaka.

Ostaje da navedemo pitanje vremena udahnuća duše.

Kada se udahnjuje duša?

U suri El-Mu'minu (od 12-14 ajeta) i hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, je došlo da se duša udahnjuje poslije tri faze razvoja ploda u utrobi majke: nutfeta (kapi sjemena), ‘aleke (ugruška) i mudge (grude mesa).

Kaže Uzvišeni: „Mi čovjeka od bîti zemlje stvaramo, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavljamo, pa onda kap sjemena ugruškom učinimo, zatim od ugruška grudu mesa stvorimo, pa od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodjenemo, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj!“ (El-Mu'minun, 12-14)

U hadisu Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zaista, stvaranje jednog od vas biva u utrobi njegove majke četrdeset dana (u rivajetu: kap sjemena), zatim biva ugrušak isto toliko, zatim biva gruda mesa isto toliko, a onda Allah pošalje meleka, narede mu se četiri stvari, kaže mu se: piši njegovo djelo, nafaku, dužinu života, da li će biti sretan ili nesretan, a zatim mu se udahne duša“. Bilježe ga Buharija i Muslim.

Na osnovu ajeta i hadisa koji govore o fazama i razvoju ploda (fetusa) u utrobi majke nema razilaženja među učenjacima da se duša udahnjuje nakon tri spomenute faze razvoja, tj. poslije: nutfeta (kapi sjemena), ‘aleke (ugruška) i mudge (grude mesa). Na ovome je idžmau (konsenzus) učenjaka.

Međutim, razišli su učenjaci oko toga koliki je vremenski period te tri faze na dva mišljenja.

Prvo mišljenje – da je to vremenski period od četiri mjeseca ili 120 dana, te da se duša udahnjuje nakon tog vremena.

Na ovom stavu je većina učenjaka.

Kaže Nevevi: “Složni su učenjaci da se duša udahnjuje poslije četiri mjeseca” (Šerhu sahihi Muslim, 16/157), takođe to potvrđuje El-Kurtubi: “Učenjaci se nisu razišli oko toga da se duša udahnjuje poslije sto dvadeset dana” (El-Džami’ li ahkamil Kur'an, 14/316).

Najjači njihov dokaz su riječi Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi od Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu: „Zaista, stvaranje jednog od vas biva u utrobi njegove majke četrdeset dana (u rivajetu: kap sjemena), zatim biva ugrušak isto toliko (mislu zalike), zatim biva gruda mesa isto toliko (mislu zalike), a onda Allah pošalje meleka, …“. Gdje kažu da riječi „isto toliko“ se vraćaju na četrdeset dana, pa tako tri perioda po 40 dana iznosi 120 dana, tj. 4 mjeseca.

Drugo mišljenje – da se vremenski period od tri faze razvoja ploda dešava u prvih 40 dana, te da se duša udahnjuje nakon tog vremena, po nekima otprilike između 50. i 60. dana.

Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka poput Abdulmedžida Zindanija.

Njihovi dokazi su sljedeći argumenti:

Prvi – isti gore spomenuti hadis od Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, ali u rivajetu kod Muslima u kojem je došlo: „Zaista, stvaranje jednog od vas biva u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim biva u tome (fi zalike) ugrušak isto toliko, zatim biva u tome (fi zalike) gruda mesa isto toliko, a onda Allah pošalje meleka, …“. . Kažu da se riječ „u tome“ vraća na četrdest dana, tj. da se sve tri faze razvoja jedna za drugom dešavaju u prvih 40 dana. I kažu da je ovo tačno to potvrđuju drugi hadisi koje bilježi Mislim a u kojima je došlo da melek zadužen za pisanje edžela i ostalog dođe nakon prvih 40 dana od začeća, a o tome govore sljedeći argumenti.

Drugi – hadis kojeg bilježi Muslim od Huzejfe, radijallahu anhu, da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže: „Uđe melek kod kapi sjemena (nutfe) nakon što se ona smjesti u materici kada prođe 40 ili 45 noći, pa kaže: O Gospodaru, nesretan ili sretan?, pa se zapiše, zatim kaže: Gospodaru, muško ili žensko?, i zapiše mu se djelo, trag, edžel i rizk, a zatim mu se zatvore suhufi i ne dodaje u njima niti oduzima“.

Treći – hadis kojeg takođe bilježi Muslim od Huzejfe, radijallahu anhu, da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže: „Kada nutfetu (kapi sjemena) prođe 42 noći Allah joj pošalje meleka, pa je on uobliči, načini joj sluh, vid, kožu, meso i kosti. A zatim kaže: O Gospodaru, muško ili žensko?, …“.

Zatim ako sa ovim hadisom spojimo ajete iz sure El-Mu'minun: „Pa onda kap sjemena ugruškom učinimo, zatim od ugruška grudu mesa stvorimo, pa od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodjenemo, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj!“ (El-Mu'minun, 13-14), u kojima se faze nutfeta, ‘aleka i mudge spominju prije stvaranja kostiju i mesa fetusa, onda to znači da se tri faze stvaranja dešavaju u prvih 40 dana. A po mnogim mufessirima riječi Uzvišenog „I poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo“ znače da mu se tada duša udahne, tj. nakon 40 dana i stvaranja mesa i kostiju kod fetusa. Time udahnuće duše biva nakon 42. ili 45. (shodno rivajetu) noći od začeća.

Četvrti – hadis kojeg takođe bilježi Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zasita je Allah zadužio meleka za matericu, kaže melek: Gospodaru, nutfeta (kap sjemena), Gospodaru, ‘aleka, Gospodaru, mudga. Pa kada Allah htjedne da stvori (od njega) stvorenje, melek kaže: Gospodaru, muško ili žensko?, nesretan ili sretan?, koliki mu je rizk, koliki edžel, pa mu se tako zapiše u utrobi majke“. Kažu kada se ovaj hadis spoji sa prethodnim proizilazi da tri faze stvaranja budu prije 40 (42 ili 45) noći nakon čega Uzvišeni pošalje meleka.

Peti –savremena medicina je potvrdila da se ove tri faze stvaranja fetusa dešavaju u prvih 40 do 50 dana, što znači da hadisi od Huzejfe, radijallahu anhu, kao i ajet preciznije određuju udahnuće duše, tj. da to biva nakon 42 ili 45 noći.

Bliži stav ispravnom shodno snazi argumenata je drugo mišljenje učenjaka, tj. da se vremenski period od tri faze razvoja ploda dešava u prvih 40 dana, a da se duša udahnjuje neposredno nakon tog vremena.

Prema tome, ako se utvrdi da plod ima Downow sindrom u 11. ili 12. sedmici od začeća nije ti dozvoljeno da izvršiš pobačaj djeteta (ploda) nakon udahnuća duše, tj. nakon 45 noći od začeća ploda. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

U samom tekstu pitanja je dosta toga već rečeno o kakvom se “šejhu” radi, ako ga ima smisla imenom šejh oslovljavati nakon svega osim pod navodnicima. Još ako se posluša (u priloženom linku you tube) pojašnjenje (Bejan) od šejha Es-Sabuni o dr. Butiju i Hasunu, kao i govor mnogih drugih šejhova, slika o tom čovjeku postaje sasvim jasna i očigledna.

“Šejh” Buti prije događaja u Siriji

Prije odgovora na postavljena dva konkretna pitanja smatram da je veoma bitno pojasniti jednu činjenicu oko ovog “šejha”. Ta činjenica je da je “šejh” Muhammed Se'id Ramadan El-Buti i prije ratnih događaja u Siriji u kojima se njegovo lice potpuno otkrilo bio “šejh” na kojeg je trebalo upozoravati muslimane uopćeno a sljedbenike izvornog Islama posebno. Znači, on nije bio regularan, normalan i pouzdan savremeni islamski sunijsku učenjak pa da nas je trebalo toliko iznenaditi njegovo ponašanje u vremenu rata, iskušnja i fitne.

Naime, “šejh” Buti je bio pristrasni eš'arija u akidi (čitaj: novotar u akidi), strastveni zaštitnik sufizma i sufijskih dalaleta (od njihovih zikrova, šejhova i tarikata), nakaradni tumač mnogih šerijatskih pitanja i pravdatelj svakojakih raširenih novotarija među muslimanima. Uz to bio je prvak i predvodnk u žestokom neprijateljstvu selefija (nosioca izvornog Islama), selefijskih učenjaka i selefijske dawe i menhedža pri čemu ih je nazivao glupanima, luđacima, lažljivcima, prevarantima i propagatorima dalaleta. Dok se istovremeno prema šijama-rafidijama (i drugim njihovim sektama) ophodio blago i kao prema drugom stavu i tumačenju Islama (tj. rafidijskom) vrijednom poštovanja, tako da su neki analitičari za njega rekli da je „lav prema sunijama a jagnje prema rafidijama“.

Znači, skraćeno rečeno: “šejh” El-Buti je bio novotar i u akidi i u menhedžu, tj. skrenuo je u akidi jer je bio na eš'arijskoj akidi a koja nije akida Ehli suneta vel džemata, i bio je na pogrešom menhedžu jer je opravdavao i branio novotare i novotarije uz istovremeno neprijateljstvo prema pozivačima u izvorni Islam na kojem je bio selef ovog Ummeta. Ovo je njegovo stanje prije zadnjih događaja u Siriji.
Kakvo je znanje, akidu i menhedž imao “šejh” Buti najbolje o tome govore dva odgovora na dvije njegove knjige.

Prva knjiga „Fikhussire“ (Fikh sire), koja predstavlja prepisanu skraćenu verziju istoimene knjige šejha Muhammeda El-Gazalija (po riječima šejha Albanija) a puna je slabih hadisa, munker i hadisa bez seneda, a odgovor na nju je napisao šejh Albani pod dva naslova „Odbrana hadisa i sire“ i „Odgovor na džehalete dr. Butija u Fikhussire“. Druga njegova knjiga „Es-Selefijje merhaletu zemenijje mubareke la mezheb islami“ (Selefije vremenski mubarek period a ne islamski mezheb) na koju je šejh Salih El-Favzan napisao odgovor pod naslovom: „T'akibat ala kitab es-selfijje lejse mezheben“.

Dovoljna su ova dva odgovora na njegove knjige od strane poznatih i pouzdanih savremenih šejhova da se musliman uvjeri na kojoj je akidi, menhedžu i dalaletu bio “šejh” Buti prije događaja u Siriji. Izlaganje svih tih njegovih devijacija i zabludjelih tumačenja bi uzelo mnogo prostora u ovom tekstu, a ko želi neka se vrati na spomenute knjige i odgovore.

Odgovor na pitanja

Što se tiče pitanja „Kako mi kao muslimani da se postavimo spram ovoga čovjeka i ovoga događaja?“, odgovor je sljedeći:
Prema njegovom slučaju se ne bi trebalo zauzeti osim jednog od dva stava:

Prvi stav – da je počinio djelo riddeta (otpadništva iz vjere):

– prvo: pomaganjem, podupiranjem i stajanjem na strani vladara kjafira (Beššara), njegovog monstruoznog režima i svih zločina koje rade protiv muslimana Sirije, davajući režimu time šerijatsku zakonitost zlodjela koje rade,

– drugo: svojim tumačenjem i opravdanjem izgovaranja riječi na koje su prisiljavani muslimani „Nema boga osim Beššara“ kao i prisiljavanja činjenja sedžde na sliku Beššara i slična djela kufra i širka.

Bitno naglasiti da se ovdje ne radi o bičnom muslimanu džahilu koji ne poznaje propise vjere, nego o dr. islamskih znanosti dugogodišnjem predavaču na Univerzitetu u Damasku.

Drugi stav – ako uzmemo (teoretski ili praktično) da bi se za gore spomenuta djela mogla naći opravdanja kako se ne bi spuštao propis tekfira na spomenutog “šejha”, onda je taj “šejh” činio djela munafika (licemjera) i na njega i njemu slične se odnose dva spomenuta primjera (mesela) u Kur'anu u kojima se opisuje alim (učenjak) koji se nije okoristio od svog znanja (ova dva primjera je naveo i šejh Sabuni u svom Bejanu na you tube o “šejhu”Butiju i Hasunu). Ta dva kur'anska primjera za propalog alima su:

– slučaj psa, „ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće“ (sura El-E'araf, 176),

– primjer magaraca „koji nosi knjige (tj. znanje)“ (sura El-Džumua, 5).

Znači, u životu ovog “šejha” koji je činio djela otpadnika i munafika je velika pouka za sve muslimane, i učenjake i one manje učene, koji ne postupaju po onome što znaju, naravno ovo je ako im je znanje i tumačenje ispravno a ako nije to su tmine nad tminama.

A što se tiče drugog pitanja „Kako prihvatiti navode u tekstu iz “Saffa”? Jer, ne ide mi u glavu nikako da se može opravdati čovjek koji pomaže nevjernike protiv muslimana i šuti na kufr i zločine Asadove vojske nad nedužnim narodom.“, odgovor je sljedeći:

Pisati ovakve tekstove, u kojima se “šejh” Buti opravdava za njegova (zlo)djela i (dalalet)stavove i drži lekcija onima koji ga spomenu u kontekstu u kojem i zalužuje da bude spomenut, kao da je on provjereni, pouzdani i ispravni učenjak koji je eto zbog fitne, prijetnji, prisile ili sličnih izgovora samo izabrao pogrešnu stranu (stranu kjafirskog režima) u vjerskom bratoubilačkom ratu u Siriji, ovaki tekstovi su čisti promašaj i oni su apsolutno neprihvatljivi jer su daleko i od stvarnosti i od principa Šerijata. Spomenuti “šejh” sa poznatom njegovom akidom i menhedžom i prije događaja u Siriji ne bi trebao biti spominjan u redovima sljedbenika izvornog Islama osim radi upozorenja na njega i njegove dalalete.

Prema tome, taj tekst treba ocijeniti kao pogrešan, neprihvatljiv i čak kao uvredu za muslimane naših prostora, jer ako ćemo njega kao “učenog” pravdati u onome što je radio pa onda je preče da pravdamo džahile unutar Beššarove vojske koji rade ona zlodjela jer im je sam “šejh” Buti davao u tome šerijatsku zakonitost.

Treba napomenti da ovakav tekst od strane časopisa „Saff“ ne treba da iznenđuje, jer je ovo samo jedan od šok-tekstova u nizu dugogodišnjeg izlaženja raznoraznih šok-tekstova sa kojima se šokiraju sljedbenici izvornog Islama koji pokušavaju da skontaju šta je umjetnik (autor teksta) htio da kaže, a koji istovremeno računaju da je „Saff“ još uvijek njihov časopis. A zaboravljamo da je još prije desetak godina povodom izlaska jednog od jubilarnih brojeva „Saff-a“ urednik „Preporoda“ izjavio za „Saff“ da je hvala Allahu „Saff“ isplivao iz vehabijskih (čitaj: selefijskih) voda. Možda je to tada nama mnogima bila pretjerana (netačna ili čak i smiješna) izjava ali danas se ne bi trebali raziči oko njene (proročanske) tačnosti i preciznosti. Dovoljno govori o “Saffu” činjenica da se prodaje i reklamira sa mnogih minbera IZ-a od strane hodža.

Ono što zabrinjava i stvara bojazan je preuzimanje i objavljivanje ovog teksta o Butiju na websajtu „Minbera“, kao i mnogih drugih tekstova i čak česte zajedničke izjave „Saffa“ i „Minbera“ o goručim i jako bitnim pitanjima današnjice. Bojazan je šta će se izroditi iz tog „dawetskog braka“ s obzirom da jabuka ne pada ispod kruške?
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Na samom početku treba istaknuti da je pozajmljivanje od strane onoga koji posuđuje šerijatski pohvalno djelo, a od strane onoga koji uzima dug nije nikakva mahana niti je šerijatski pokuđeno jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao dug.

Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je se utjecao Allahu, dželle še'nuhu, od duga. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio u namazu tako što bi rekao: “Allahu moj utječem ti se od grijeha i duga”, pa ga je neko upitao što se toliko utječe od duga, pa je odgovorio: “Zaista čovjek kada je dužan priča pa laže i obeća pa iznevjeri”. Takođe u drugim šerijatskim tekstovima je došlo da se šehidu opraštaju svi grijesi osim duga, da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije htio klanjati dženazu onima koji su preselili a imaju dug sve dok neko za njih ne vrati, a za jednog umrlog je rekao nakon što je vraćen za njega dug: “Sad mu se ohladilo tijelo (od Vatre)”. Sve ovo ukazuje da musliman ne treba uzimati dug osim u jakoj potrebi i nuždi, da se ne zadužuje za sticanje stvari koje mu nisu nužne, a pogotovu da se ne zadužuje ako zna za sebe da neće biti u stanju da vrati dug.

Postoje dvije vrste dužnika kojima je istekao rok vraćanja duga a oni ga ne vraćaju.

Prva vrsta su dužnici koji zbog neimaštine i oskudice nisu u stanju da vrate dug.

O toj vrsti dužnika je Uzvišeni objavio ajet u kojem je pojasnio kako da se prema njima ophodimo.

Kaže Uzvišeni: “A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, neka znate, da dug poklonite” (El-Bekare, 280), tj. ako je dužnik u neimaštini i oskudici i nije u stanju da vrati dug kada istekne rok vraćanja, obaveza je onome ko mu je posudio da ga pričeka dok ne bude imao. A bolje djelo od toga je da mu taj dug pokloni kao sadaku.

Prenosi se u nekoliko vjerodostojnih hadisa fadl (vrijednost) čekanja onoga ko je u oskudici i neimaštini da vrati dug nakon što mu je istekao rok.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Bio je jedan trgovac koji je pozajmljivao ljudima imetak, pa kada bi vidio onog ko je u neimaštini i oskudici (od njegovih dužnika) rekao bi svojim mladićima: Pređite mu preko toga (oprostite mu dug) ne bi li Allah prešao preko naših grijeha, pa mu je Allah prešao preko njegovih grijeha”.

Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu u jednom dugom hadisu od Ubadeta ibn Samita, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko pričeka dužnika koji je u oskudici i neimaštini ili mu pređe preko duga Allah će ga staviti u Svoj hlad (na Sudnjem danu)”.

Prema tome, ako dužnik kome je istekao rok vraćanja duga nije u stanju zbog oskudice i neimaštine da vrati dug onaj koji je posudio ima izbora ili da ga sačeka dok ne bude u stanju da mu vrati ili da mu pokloni taj imetak kao sadaku što je vrednije.

Druga vrsta dužnika kojima je istekao rok vraćanja duga su oni koji namjerno ili iz nemarnosti i nehatluka odgađaju vraćanje duga a u stanju su da ga vrate. Pa ako dužnik i nakon što je zatraženo od njega da vrati dug ustrajava i odugovlači u nevraćanju, dozvoljeno je onome kome je dužan da podigne sudsku parnicu protiv njega. U mjestu gdje se sudi po Šerijatu to bi značilo da podigne tužbu protiv njega kod kadije. Naravno da bi imalo smisla podizati tužbu onaj ko je podiže treba imati dokaze da mu je posudio, svejedno bila to dva svjedoka ili da je taj dug zapisan i mjerodavan kod kadije. A u mjestima gdje se ne sudi po Šerijatu dozvoljeno je onome ko je posudio da podigne parnicu protiv njega kako bi dobio nazad svoj imetak. Ovo traženje presude na sudovima koji ne sude po Šerijatu je dozvoljena jer predstavlja traženje onoga na što ima pravo, a ne može drugačije doći do njega osim preko tog suda. Da lično ode i fizički pokuša vratiti svoj imetak ili da nekoga plati da to uradi za njega to vodi u nered, fitnu i fesad.

U dobrom hadisu od Amr ibn Šerida od njegovog oca, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nevraćanje duga od strane onoga ko je u stanju da ga vrati dozvoljava njegovu čast i da se kazni”. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ibn Made i Ibn Hibban, a dobrim ga ocjenjuje Ibn Hadžer, Albani i Šuajb Arnaut. Ovim hadisom se dozvoljava da kadija naredi kažnjavanje onog ko je u stanju da vrati dug a neće, bilo njegovim zatvaranjem, novčanom kaznom ili nečim drugim, shodno kako procijeni kadija. Takođe, na osnovu hadisa dozvoljena je onome ko je dao dug da upozori druge ljude na dužnika koji je u mogućnosti a neće da mu vrati dug čime se narušava njegova čast i njegov ugled.

A što se tiče toga kako da se musliman ponaša u vremenu kada je nestalo emaneta i povjerenja i kada se dešavaju veliki problemi među ljudima po pitanju pozajmljivanja i vraćanja duga, najbolji odgovor imamo u časnom Šerijatu.

Kaže Uzvišeni govoreći o onima koji posuđuju dok su na putu: “Ako ste na putu, a ne nađete pisara, onda uzmite zalog” (El-Bekara, 283).

Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio na ahiret a njegov štit je bio dat kao zalog. Na osnovu ova dva šerijatska teksta donesen je idžamu učenjaka na dozvoli uzimanja zaloga prilikom davanja duga onome ko je na putovanju, a većina učenjaka je na tome da je dozvoljen i onome ko nije na putovanju.

Definicija zaloga je osiguravanje duga sa imetkom koji se može iskoristiti ili prodati u slučaju da dužnik ne vrati dug.

Prema tome, rješenje gore spomenutog problema je u uzimanju zaloga prilikom posuđivanja. To jest, da onaj koji posuđuje imetak traži od onoga kome posuđuje da mu da u zalog neki njegov imetak poput, zlata, auta, nekretnine i slično da u slučaju ako mu na vrijeme ne vrati dug može prodati ove stvari, podmiriti svoj dug a višak vratiti njemu. Ovako se na najbolji način čovjek može osigurati za vraćanje duga.

Treba naglasiti da traženje zaloga pri pozajmljivanju ne predstavlja sumnjanje u i nepovjerenje prema onme kome se daje pozajmica, jer nije bilo poštenije i povjerljivije od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Židov je tražio od njega da mu da zalog i on mu ga je dao.

Drugi način rješavanja gore spomenutog problema je takođe zasnovan na šerijatskom tekstu, tačnije na najdužem kur'anskom ajetu koji se zove “ajetud-dejn” (ajet o dugu).

Kaže Uzvišeni: “O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenoga roka…” (El-Bekara, 282). Ovim ajetom Uzvišeni preporučuje vjernicima da kada međusobno pozajmljuju da zapišu dug, tj. ko je kome dužan, koliko i do kojeg roka uz svjedoke. Naravno, da bi zapisivanje duga bilo u našim zemljama validno za krivično gonjenje neophodno je zapisano pozajmljivanje ovjeriti u sudu. Pa kada istekne vrijeme vraćanja duga šerijatski je dozvoljeno krivično goniti osobu koja je dužna ako je ta osoba u mogućnosti da vrati dug ali neće namjerno ili je nemarna i nehatna.

Prema tome, poštovana sestro pošto se u tvom slučaju radi o osobi koja je u mogućnosti da ti vrati ali iz određenih razloga ne vraća, nema sumnje da je tebi dozvoljeno da tražiš da ti vrati pozajmicu. Pa ako nakon što zatražiš i dalje ostane po starom a ti imaš dokaze koji su validni na sudu da je krivično goniš tebi je to dozvoljeno.

A ako nemaš dokaz da si joj posudila onda ti ne ostaje ništa drugo nego da čekaš da se ona smiluje da ti vrati, ili da joj to halališ i oprostiš ili da na Sudnjem danu to izmirite. Ovo što se desilo dovoljan ti je ibret i pouka kako da se u narednim slučajevima pozajmljivanja ponašaš. A na drugi dio pitanja ti je dat odgovor da je izlaz i rješenje prilikom davanja pozajmice u uzimanju zaloga ili zapisivanja i ovjeravanja duga na sudu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje