Alejkumusselam.

Odgovor na ovo pitanje zatijeva da se nešto ukratko kaže o kompaniji Nike i njenom logotipu a zatim iznese šerijatski status nošenja sportske opreme ove kompanije.

Ukratko o firmi Nike

Naime, Nike je glavna i javna kompanija sportske odjeće i opreme sa sjedištem u SAD-u. Osnovana je 1964.godine a službeno se naziva Nike od 1978. Naziv je dobila po krilatoj Grčkoj boginji pobjede. Danas važi za jedan od najprodavanijih sportskih brendova u svetu i zapošljava preko 30.000 ljudi. Posjeduje preko 700 prodajnih objekata širom sveta i urede u 45 zemalja van SAD-a. Većina fabrika kompanije Nike locirana je u Aziji (Indonezija, Kina, Taiwan, Indija, Vijetnam, Pakistan, Filipini i Malezija).

Pored proizvodnje sportske odjeće i opreme, kompanija posluje i sa maloprodajnim prodavaonicama pod imenom Niketown. Nike je sponzor mnogim velikim sportašima i sportskim momčadima širom svijeta.

Nike je osvojio svjetsku publiku i ustoličio se kao brend koji je sinonim za kvalitetnu sportsku opremu, tj. stvari za koje vrijedi dati dosta para i koje nikada neće izaći iz mode. Do te mjere je ova sportska oprema (prvenstveno obuća) postala popularna da se za nju govorilo: „Ko ih nije nosio, bolje da je hodao bos”.

Najbitnija svar, a koja je direktno vezana za pitanje, je to da Nike za svoj logotip ima trostruko stliziran znak Saturnovog (planete Saturn) prstena, zmiju i onaj koji se pripisuje Grčkoj boginji Nike koji označava krilo božice Nike.
Nike Best Global Brands

Znači, ono što je ovdje bitno je činjenica da je ova kompanija uzela ime po grčkoj boginji Nike i da je logotip (simbol ili znak) Nike krilo božice Nike, tj. Grčke boginje Nike – boginje pobjede (što je kod Rimljana bila Viktorija).

Šerijatski status upotrebe i nošenja proizvoda firme Nike

Što se tiče šerijatskog statusa upotrebe i nošenja odjeće i obuće sa logotipom kompanije Nike, tj. sa znakom krila Grčke boginje pobjede, on se može formulisati u sljedećem:

Prvo: Treba napraviti razliku između logotipova (simbola i znakova) trgovačkih kompanija i firmi čiji su logotipovi obični znakovi i simboli koji nemaju propagandnu parolu i između logotipova koji propagiraju određenu parolu, svejedno bila ona vjerska, ideološka ili stranačka.

Pa ako je vlasnik firme stavio određeni trgovački znak kako bi njegov proizvod bio prepoznatljiv i kako bi se isticao po kvalitetu od drugih, onda u osnovi nema smetnje u kupovini i prodaji tih proizvoda sa postojećim znakom.

Poput logotipova auta Audi čiji amblem od četiri prstena predstavlja automobilske kompanije koje se udružine i stvorile Auto uniju, i slični logotipovi.

A ako trgovački logotip (znak) izražava određenu parolu ili ideju koja se kosi sa principima Šerijata (Islama), svejedno propagirala se time određena akida, civilizacija, ideologija, skupina, organizacija ili slično, poput srpa i čekića parole komunista, Davudove zvijezde (šestokraka ili isprepleteni trokutovi) parole Židova, krsta parole kršćana i slično, onda šerijatski nije dozvoljeno koristiti, prodavati ili kupovati proizvode tih firmi svejedno bili oni u obliku hrane, piće ili odjeće. Ovo nije dozvoljeno zato što upotreba i kupoprodaja istih ukazuje na vanjsku podršku, slaganje, zadovoljstvo i ljubav prema takvim parolama i idejama iako se musliman u srcu ne slaže sa njima.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u vjerodostojnom hadisu zabranio oponašanje kjafira u onome što je specifično samo za njih, a time je onda preče da bude zabranjeno ako ono u čemu se oponašaju nosi ideju ili parolu koja se kosi sa načelima Islama.

Drugo: S obzirom da logotip forme Nike simbolizira Grčku boginju pobjede Nice, a što predstavlja akidetsku parolu paganstva i mnogoboštva protiv koje je Islam došao da se bori, onda nema sumnje da je zabranjeno nositi odjeću i obuću koja na sebi ima znak (logotip) firme Nike.

Preciznija analiza ovog pitanja bi se sastojala u sljedećem:

Smisao i namjera uzimanjem ovog naziva Nike (koje je ime Grčke boginje pobjede) za samo ime firme kao i odabiranjem logotipa u obliku krila Grčke boginje Nice, može imati dvije pretpostavke:

Prva pretpostavka – da firma Nike time propagira mnogobožačku i pagansku akidu starih Grka, što je veoma daleko jer je ova akida izumrla i nestala, onda bi u tom slučaju bila zabranjena bilo kakva kupoprodaja i upotreba proizvoda te firme.

Druga pretpostavka – da firma Nike nema namjeru sa uzimanjem ovog naziva za ime firme i odabiranjem logotipa u obliku krila Grčke boginje Nice da time propagira mnogobožačku i pagansku akidu starih Grka, nego da simbolizira pobjedu u sportu ili da je to odjeća i obuća pobjednika ili slično, a što je bliže i relanije stvarnosti od prve pretpostavke, u tom slučaju je dozvoljeno je nositi odjeću i obuću firme Nike ako se otkloni logotip (znak krila boginje pobjede) sa istih, bilo otkidanjem, rasporavanjem, prešivanjem i slično. Na dozvolu našenja ove odjeće i obuće bez logotipa ne utiče sam naziv firme Nike.

Naravno, pošto ova solucija da se kida ili prešiva sam logotip narušava izgledu odjeće i obuće, lakše je pribjeći boljem izlazu a to je kupovina sportske obuće i odjeće od neke druge firme čiji su proizvodi takođe kvalitetni a kojih hvala Allahu ima mnogo. Drugim riječima, muslimanima kupovina proizvoda firme Nike nije nužda pored toliko drugih visokorangiranih firmi čije proizvode ne prati ovaj problem oko logotipa.

Treće: Jednostavnim i slikovitim jezikom rečeno, nošenje odjeće i obuće firme Nike sa logotipom krila Grčke boginje pobjede je poput nošenja odjeće i obuće sa znakom krsta, i jedno i drugo su simboli akide koja je oprečna Islamu i Šerijatu. Oko zabrane nošenja, kupoprodaje i korištenja krsta nema razilađenja među muslimanskim učenjacima a našto ukazuju i šerijatski tekstovi. A nema suštinske razlike između ova dva simbola kufra i paganstva. Zato muslimanima nije dozovljeno nositi i koristiti poizvode firme Nike osim kada neutrališu logotip sa istih.

Četvrto: Muslimanske zemlje, zajednice i poduzetničke kompanije su obavezne da ako žele kupovinu ili trgovačku suradnju sa proizvodima firme Nike da zahtijevaju od iste da ukloni sa svojih proizvoda koji se prodaju muslimanima logotip Grčke boginje u obliku krila. Ovo je njihova vjerska obaveza zasnovana na značenju LA ILAHE ILLELLAH kojeg svaki musliman izgovara, tj. značenju: Nema božanstva koje zaslužuje da se istinski obožava osim Allaha.
Prema tome, spomenuta fetva šejha Feiza u kojoj zabranjuje nošenje obuće i odjeće firme Nike zbog logotipa na njima u obliku krila a koji simbolizira Grčku boginju pobjede je ispravna. S tim da se može dopuniti time da nema smetnje u nošenju i korištenju proizvoda te firme ako se neutrališe (ukloni) logotip sa istih. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam. Ovo pitanje sadrži više podpitanja o kojima se mora posebno govoriti, a ta podpitanja su:

– obaveza suđenja po Šerijatu,

– propis studiranja Prava,

– rad kao sudija u sudnicama u kojima se ne sudi po Šerijatu,

– posao advokata,

– rad kao pravnik u nekoj firmi ili instituciji.

U narednom tekstu slijedi, inšallah, kratka obrada svakog pitanja ponaosob.

Obaveza suđenja po Šerijatu
Uzvišeni Allah je obavezao svoje robove da sude po Njegovom Šerijatu i da traže presudu u onome što je došlo u njemu. On je upozorio na traženje presude u nečemu mimo onoga što je On objavio i obavijestio nas je da je to osobina munafika. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je svako vladanje i svaka presuda mimo onoga što je došlo u objavi da je to džahilijetsko suđenje i presuđivanje. Pojasnio nam je Uzvišeni da nema ljepše i bolje od Njegove presude i zakleo je se da Njegovi robovi ne vjeruju potpuno sve dok u svojim međusobnim sporovima ne uzmu za presuditelja Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim da ne osjete nikakvu nelagodnost u njegovoj presudi, nego da se potpuno predaju tome.

Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je nesuđenje po onome što je On objavio kufr, zulum i griješenje. Sve spomenuto Uzvišeni Allah je jasno i nedvosmisleno spomenuo u svojoj plemenitoj Knjizi Kur'anu.

Propis studiranja Prava
Oni koji studiraju Pravni fakultet, odnosno fakultet na kojem se izučavaju zakoni koje su ljudi izmislili, tj. koji su plod njihovog razuma i vjekovnog iskustva, kao i onih koji poučavaju druge ovoj nauci, oni se mogu podijeliti u tri skupine (ovo je općeprihvaćena podjela među savremenim učenjacima po ovom pitanju).

Prva skupina:

Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi spoznao njihovu suštinu, ili kako bi utvrdio prednost šerijatskih propisa u odnosu na njih, ili kako bi se okoristio od tih zakona u onome što nije oprečno Šerijatu, ili kako bi druge poučio tome, u tome nema smetnje niti onome ko studira niti onome ko predaje. Čak može biti nagrađen u tom djelu kada mu je cilj da pojasni i objelodani mahane i nedostatke tih ljudskih zakona a istovremeno istakne fadl i vrijednost šerijatskih propisa nad njima.

Propis ove skupine ljudi potpada pod propis onih koji uče i istraživaju kamatu i sve što se izučava o kamati na ekonomskim fakultetima, kao i onih koji izučavaju vrste alkohola, kocke i pogrešna vjerska uvjerenja. Takođe, isti status je onoga ko poučava i predaje sve spomenuto kako bi pojasnio šerijatski stav i status o istima, uz čvrsto vjerovanje da su isti zabranjeni, kao i ubijeđenost i vjerovanje da je zabranjeno presuđivati po izmišljenim ljudskim zakonima i tražiti presudu kod njih.

Propis ove skupine nije kao propis onih koji uče sihr ili poučavaju druge njemu jer je sihr sam po sebi zabranjen zbog toga što u sebi sadrži širk i činjenje ibadeta džinima mimo Allaha, dželle še'nuhu. Onaj ko uči sihr i poučava druge njemu ne može doći do cilja bez činjenja spomenutog, tj. širka. Za razliku od onoga koji uči izmišljene ljudske zakone i poučava druge njima ne da bi se po njima radilo, niti zbog uvjerenja u njih niti u njihovu dozvolu, nego sa dozvoljenim i šerijatski opravdanim povodom a što je već navedeno.

Druga skupina:
Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi se presuđivalo i radilo po njima po njima ili kako bi druge pomagao u tome, uz istovremeno čvrsto vjerovanje da je zabranjeno suditi po onome što Allah nije objavio, međutim na ovo ga je navela njegova strast ili ljubav prema imetku i dunjaluku ili pogrešan izgovor da se živi u mjestu, vremenu i sredini gdje je to nužda raditi.

Šerijatski status ove skupine je da su oni veliki griješnici, u njihovim djelima je kufr, zulum i fisk, međutim to nije kufr koji izvodi iz Islama nego mali kufr, i mali zulum, i mali fisk koji ne izvode iz vjere. Ovaj stav da oni koji ne sude po onome što je Allah objavio uz uvjerenje da je to haram, da je to veliki grijeh ali ne izvodi iz vjere, je poznat među učenjacima, njega zastupaju Ibn Abbas, radijallahu anhuma, Tavus, Ata’, Mudžahid i skupina učenjaka od selefa i potonjih učenjaka kao što to navode u svojim tefsirima Ibn Kesir, Begavi, Kurtubi i drugi.

Pa tako oni koji studiraju i uče izmišljene ljudske zakone, kao i oni koji podučavaju druge njima slični su onima koji studiraju kamatu, sve što je vezano za alkohol i kocku, kao i oni koji poučavaju druge istima sa ciljem da to primjenjuju u praksi, međutim to rade zbog slijeđenja strasti i materijalne pohlepe, s tim da istovremeno to ne ohalaljuju nego su ubijeđeni da je to haram. Znači, oni znaju i ubijeđeni su da su sve vrste kamata haram kao i da su svi alkoholi i sve vrste kocki haram, međutim zbog njihovog slabog imana i prepuštanja strastima i pohlepi njihovo uvjerenje u zabranu istih nije ih odvratilo od činjenja tih harama. Ovakvi se kod učenjaka Ehlu Suneta ne tekfire, tj. ne proglašavaju kjafirima sve dok ih ne ohalale.

Treća skupina:

Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom ohalaljujući suđenje po njima, svejedno bio uvjeren da je Šerijat bolji ili ne bio uvjeren u to.

Propis ove skupine je da su sa ovim izašli iz Islama po idžmau učenjaka. Jer obaveza suđenja po onome što je Allah objavio je nužno poznata stvar u Islamu, pa onaj ko ohalali da se sudi po nečemu mimo onoga što je Allah objavio potpada pod propis onoga ko ohalali zinaluk, alkohol, kamatu i slično a što je djelo koje izvodi iz Islama po idžmau učenjaka.

Rad kao sudija u sudnicama u kojima se ne sudi po Šerijatu

Šerijatski tekstovi Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta ukazuju da nije dozvoljeno muslimanu da presuđuje sporove među ljudima osim po Šerijatu. Od tih dokaza su riječi Uzvišenog:

„I sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su zaista nevjernici“ (El-Maide, 49).

„I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore“ (En-Nisa, 65).

„Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svom nahođenju postupati. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravog puta“ (El-Ahzab, 36).

Nema razilaženja među učenjacima da muslimanu nije dozvoljeno raditi kao sudija u sudnicama koje ne sude po Šerijatu. To djelo može biti djelo velikog kufra i širka koji izvode iz Islama u slučaju kada onaj koji radi kao sudija ohalali suđenje mimo Šerijata, a može biti i djelo malog kufra i širka koji ne izvode iz Islama u slučaju kada onaj koji radi kao sudija smatra da je suđenje mimo Šerijata haram međutim on to radi zbog strasti, dunjaluka, slabosti u praktikovanju vjere ili nekog drugog šerijatski neprihvatljivog razloga.

Posao advokata
Bavljenje advokatskim poslom potpada pod propis opunomoćivanja druge osobe, firme ili slično u zastupanju, branjenju ili štićenju interesa opunomočitelja, a to je u osnovi šerijatski dozvoljeno.
Šart da bi se neko bavio advokatskim poslom je da u zastupanju nekog drugog otklanja zulum od njega i pomaže mu u pravednoj presudi iznoseći istinu. Zabranjeno je biti advokat onome ko nema pravo u tome što traži, ko čini zulum, čija strana je na laži i batilu tako što će ga advokat pomagati u njegovom laganju i zulumu a da to advokat zna.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama” (En-Nisa, 105). U ajetu koji govori o obavezi suđenja po onome što Allah objavljuje je jasno naznačeno i naglašeno da nije dozvoljeno braniti (a što je posao advokata kao opunomočitelja) varalice, a varalica obuhvata one koji nemaju pravo u onome što traže, koji čine zulum, čija strana je na laži i batilu.

Raditi kao pravnik u nekoj firmi ili instituciji
Poslovi pravnika se uveliko međusobno razlikuju shodno sferi i oblati djelatnosti u kojoj rade i djeluju.

Što se tiče poslova pravnika u trgovačkim i poslovnim društvima ili pojedinim ustanovama one variraju u zavisnosti od djelatnosti kompanije ili ustanove u kojoj rade. Oni se bave se donošenjem pravilnika, pravnih akata, statuta, zastupanjem svojih firmi ili instutucija u slučaju spora kao i kadrovskim poslovima, zastupanjem fizičkih i pravnih lica u njihovim pravnim poslovima zaključivanjem ugovora i poravnanja, prijemom i isplatom novca i davanje izjava i otkaza; obavljanjem drugih pravnih pomoći u ime za račun fizičkog ili pravnog lica, na osnovu kojih to lice ostvaruje neko pravo.

Svo ovi poslovi sa šerijatske strane su u osnovi dozvoljeni, a sporni i zabranjeni su od njih oni koji se baziraju ili u sebi sadrže kamatu, prevaru, nepravdu, Islamom zabranjene vrste poslovanja i pomaganju u istima.

Prema tome, muslimanima je vjerska obaveza (vadžib) da sude po Šerijatu kao i da u svojim međusobnim sporovima traže presudu u Šerijatu. Propis studiranja prava zavisi od namjere studiranja i može se podijeliti u tri vrste: prva koja je dozovljena i druge dvije koje su zabranjene.

Bavljenje advokatskim poslom je u osnovi dozvoljeno uz ispunjenje spomenutog šarta.

Takođe, raditi kao pravnik u nekoj firmi ili instituciji je u osnovi dozvoljeno osim u onim aktivnostima (kamati, prevari, nepravdi, Islamom zabranjenih vrsta poslovanja i pomaganju u istima) na čiju zabranu ukazuju šerijatski tekstovi.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Često se postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa dok je u utrobi svoje majke? Ili može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i osvemu je obaviješten” (Lukman 34), da čovjek ne može znati spol djeteta dok je ono u stomaku svoje majke jer Uzvišeni kaže da samo On zna šta je u matericama.

Odnosno, da je poznavanje spola djeteta dok je u utrobi majke satvar gajba (nepoznatog i nevidljivog) kojeg samo Allah poznaje našto takođe ukazuje i hadis kojeg bilježi Buharija (7379): “Pet su ključeva gajba ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti”.

Međutim, u stvarnosti je potvrđeno iskustveno i znanstveno da čovjek može saznati spol djeteta dok je u stomaku i ne samo to nego može uticati na određenje spola djeteta. Pa zar je moguće da Kur'an i Sunnet negiraju nešto što se dešava u stvarnosti? Kakav je odgovor islamskih učenjaka na ovu koliziju šerijatskih tekstova i stvarnosti ako ta kolizija uopće postoji?

Mnogi učenjaci današnjice su dali odgovor na ovu prividnu kontradiktornost, između ostalih o tome je govorio šejh Ibn Usejmin, rahimehullah (Medžmu'u fetava ve resail 1/35). On je upitan o spoju između znanja ljekara kojeg je spola fetus putem ultrazvuka i riječi Uzvišenog: “I samo On zna šta je u matericama” (Lukman 34), kao i onog što je došlo u tefsiru Ibn Džerira od Mudžahida da je čovjek pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome šta će njegova žena roditi, pa je Uzvišeni objavio ovaj ajet, kao i onog što se prenosi od Katade da je značenje ajeta da samo Allah zna kojeg je dijete spola?

Pa se odgovor sastojao u sljedećem:
Mogućnost ljekara da uz pomoć veoma preciznih instrumenata (ultrazvuka) ustanove spol djeteta u stomaku nije u oprečnosti sa spomenutim ajetom. Jer ajet u svih pet spomenutih stvari govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom) kojeg samo Allah zna. A stvari gajba koje su vezane za dijete u utrobi majke se odnose na sljedeće: vrijeme koje će provesti u stomaku njegove majke, kakav će biti njegov život, djelo, kolika opskrba, hoće li biti sretan ili nesretan i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira.

A nakon što se tjelesno formira, a time dobije i prepoznatljive spolne karakteristike, znanje o njegovom spolu, muškom ili ženskom, ne ulazi u znanje gajba (napoznatog i nevidljivog) jer je svojim formiranjem postao dio pojavnog vidljivog svijeta. Osim što se tada dijete u utrobi majke nalazi obavijen u tri tmine koje kada bi se otklonile mogao bi svako vidjeti kojeg je spola.

A zrake ultrazvuka su dovoljno jake da mogu probiti te tmine i omogućiti da se pokaže spol djeteta. U samom ajetu nije spomenuto da se znanje o onome što je u utrobi majke odnosi na spol djeteta, takođe to nije prenešeno ni u Sunnetu. A hadis kojeg prenosi Mudžahid je mukati'un (prekinut) – slab, jer je Mudžahid tabi'in, tj. nije sreo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a prenosi od njega bez spomena ashaba u senedu.

A tumačenje Katade se odnosi na to da samo Allah zna spol djeteta prije nego što se tjelesno formira, a poslije tjelesnog formiranja pa o tome imaju znanje i druga stvorenja (meleci ili ljekari uz pomoć ultrazvuka).

Zato kaže Ibn Kesir u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet u suri Lukman: “Takođe, niko ne zna osim Njega šta je u matericama od onog što Uzvišeni hoće da stvori, mađutim, kada naredi (melecima) da bude muško ili žensko, sretno ili nesretno onda to znaju i meleci koji su za to zaduženi i ko hoće od Njegovih stvorenja”.

U davna vremena je bilo poznato da su neki ljekari imalu sposobnost procjene spola djeteta u utrobi majke na osnovu nekih vanjskih znakova koji se pojave u toku tudnoće na trudnici. Ovakvo ponašanje ljekara učenjaci nisu korili niti to smatrali miješanjem u ono što samo Allah zna, tj. gajb.

Kaže učenjak malikijskog mezheba Ibnul-Arebi u svojoj knjizi “Ahkamul-Kur'an” (3/431) govoreći o tome kada tvrdnja poznavanja onog što se nalazi u utrobi majke može biti kufr a kada stvar iskustva: “Od primjera iskustva je da kaže ljekar: ako je na desnoj dojci crna bradavica onda je dijete muško, a ako je to (crna bradavica) na lijevoj dojci onda je žensko. Ako je ženina desna strana tijela teža onda je dijete muško, a ako je lijeva strana teža dijete je žensko…”.

Prema tome, poznavanje spola djeteta posredstvom ultrazvuka se ne ubraja u gajb (nepoznato) koji samo Allah zna niti je to oprečno riječima Uzvišenog “I samo On zna šta je u matericama” (Lukman 34), jer se u ajetu misli na to kakav će biti život djeteta, njegovo djelo, koliku će imati opskrbu, hoće li biti sretno ili nesretno i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira.

S toga nema smetnje da čovjek uz pomoć ultrazvuka nastoji da sazna spol djeteta kao i da se roditelji spremaju kupovinom odjeće i sličnog za doček očekivanog djeteta muškog ili ženskog. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Da bi odgovor i slika o ovoj temi bili jasniji u narednom tekstu biće govora o sljedećem: osnovni posaci o seriji, reakcije na snimanje i emitovanje serije, stavovi učenjaka oko ove serije, propis snimanja serija ili filmova o ashabima, argumenti zabrane glumljenja ashaba i na kraju propis gledanja serije o Omeru, radijallahu anhu.

Osnovni podaci o seriji

Serija Omer, raijallahu anhu, je historijska serijska emisija koja je snimljena od strane muslimana sunija u periodu od 2010. do 2012. u proizvidnji dvije televizijske kuće: MBC-a (Televizijski centar Srednjeg istoka) i Katarske televizije. Troškovi ove serije su dostigli cifru od oko 40 miliona eura, što se ubraja u ogromne troškove. Serija govori o životu i siri (biografiji) drugog pravednog halife Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, od njegove mladosti do smrti, događaji, bitke i izlaganje najpoznatijeg po čemu je bio pznat. Ova serija je snimljena u 30 dijelova (emisija), a prvi put je emitovana u toku Ramazana 2012. Scenario je napisao palestinsko-jordanski scenarista Velid Sejf, a režiser je sirijac Hatim Alijj, inače režiser mnogih serija iz povjesti Islama i islamskih ličnosti. Omera, radijallahu anhu, glumi sirijac Samir Ismail, kojem je ovo prvo glumačko pojavljivanje.

Šerijatsku recenziju istorijskih događaja i dramskog teksta je uradila šerijatska komisija u sastavu šejhova: Jusufa Kardavija, Selmana Aude, Abdulvehaba Et-Taririja, Alijja Es-Sallabija, S'ada El-‘Utejbija i Ekrema Dijau’ El-‘Umerija. Po riječima režisera spomenuta komisija je zahtijevala da glumac lika Omera, radijallahu anhu, bude musliman sunija koji prije toga nije imao glumačkih nastupa, a što je i ispunjeno.

Serija je snimljena na arapskom jeziku a radi se na sinhronizaciji drugih 5 jezika. Snimanje je najvećim dijelom rađeno u Maroku. U projektu snimanja je bilo uključeno 30 hiljada ljudi. Prvo emitovanje u toku Ramazana 2012 je praćeno milionskim gledateljstvom širom svijeta.

Reakcije na snimanje i emitovanje serije

Ova serija je prije, u toku snimanja i nakon prvog emitovanja izazvala velike kritike, protivljenja, negodovanja i žestoke reakcije, a istovremeno je dobila i podršku od nekih strana i ljudi. Vršeni su veliki poduhvati na različitim razinama da se zabrani i spriječi njeno snimanje, a kasnije i emitovanje.
Razlog ovakvih reakcija je činjenica da serija govori o najmarkantnijoj i najvećoj ličnosti islamske povijesti (mimo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekra, radijalahu anhu) koja ima posebno mjesto u srcima i svijesti muslimana.

Ono što dodatno čini ovu seriju drugačijom od prethodnih, jer i prije ove snimljeno je nekoliko serija o nekim ashabima, što se pored glavnog lika u seriji pojavljuju likovi ostalih velikana ovog Ummeta, poput ashaba: Ebu Bekra, Osmana, Alije, Abdullah ibn Mes'uda, Halid ibn Velida, Bilala, Hamze, Mugire ibn Eš-Šu'beta, Amr ibn El-‘Asa i drugih, radijallahu anhum.

Stavovi učenjaka oko ove serije

Velika većina savremenih učenjaka ovog Ummeta je žestoko i gromoglasno zabranila ovu seriju, zabranili su njeno snimanje, emitovanje i gledanje i pozvali u bojkotovanje iste. Od tih učenjaka su:

Rabita muslimanskih učenjaka na čelu sa šejhom Nasirom El-Omerom a u potpisu 41 člana tog vijeća, Kolegij za islamska istraživanja pri Azharu. Takođe, saudijski muftija Abdullah Ali Šejh, šejh Salih Fevzan, šejh Abduurahman El-Berrak, emiratski šejh Abdullah El-Kemali, sirijski šejh Adnan ‘Ar'ur, kuvajtski šejh Osman El-Hamis, šejh Muhammed El-Hebdan, šejh Abdulaziz Et-Tarifi, šejh Muhammed El-Munedždžid, šejh Abdulaziz Fahd, šejh Salih El-Megamisi, Muhammed Hassan i mnogi mnogi drugi, na stotine i stotine učenjaka.

Učenjaci, komisije, kolegiji i vijeća koji su zauzeli ovaj stav prema seriji Omer, radijallahu anhu, baziraju ga na mnogim argumentima, a rezime najbitnijih je sljedeće:

– da je u osnovi zabranjeno glumiti bilo koga od ashaba ili (po drugom stavu među njima) najpoznatije ashabe (od 4 halife, 10 kojima je obečan Džennet, žene i kćeri Poslanika, sallahuaalejhi ve sellem) zbog njihovog kadra i stepena u Islamu i među muslimanima, a sama gluma istih predstavlja omalovažavanje i spuštanje ashaba na niži stepen koji im ne pripada, a to se kosi sa šerijatskim tekstovima u kojima je došla pohvala ashaba i zabrana njihovog vrijeđanja i omalovažavanja,

– da ova serija, ovakava kakva je snimljena u stvarnosti, ne predstavlja glumljenje pravih istinskih ashaba nego je ona PORUŽNJAVANJE LIČNOSTI, SLIKE I LIKOVA TIH ASHABA,

– da je serija ispunjena muzikom, miješanjem žena i muškaraca, prikazivanjem otkrivenih žena, i mnogim drugim jasnim haramima,

– da su glumci i glumice koji glume poznate ashabe i sahabijke osobe koje nisu dostojne te uloge jer većina njih živi ili privatno ili na glumačkoj sceni nemoralan, razvratan i neislamski život,

– prikazivanje sahabijke Atike žene Omera, radijallahu anhuma, otkrivene i u intimnim razgovorima sa njim, a poznata je ljubomora Omera, radijallahu anhuma, koja je prenešena u dva Sahiha, ovo predstavlja krajnje loš edeb ophođenja prema ova dva ashaba a što se ne može niko ohalaliti.

Druga skupina učenjaka kojoj se pripisuje stav podrške ovoj seriji su članovi spomenute šerijatske komisije koja je izvršila recenziju historijskih događaja i dramskog teksta, šejhovi: Jusuf Kardavi, Selman Auda, Abdulvehab Et-Tariri, Alijj Es-Salabi, S'ad El-‘Utejbi i Ekrem Dijau’ El-‘Umeri, a od poznatijih ličnosti koji su podržali ovu seriju su mauritanski šejh Muhammed Ed-Dudu i poznati saudijski karija Adil El-Kelbani.

Oni svoju podršku zasnivaju uglavnom na tri stvari:

1- da u osnovi, po njima, nema šerijatske zabrane u glumljenju ashaba,

2- da se na ovaj način, putem savremene moći uticaja televizije, filma i serija, vrši dawa i predočava široj muslimanskoj populaciji kao i nemuslimanima lijepa, tačna i ispravna slika o najboljoj generaciji ovog Ummeta, ashabima,

3- da ako ovo ne učinimo mi sunije, iz našeg ispravnog ugla i u našoj Ehli sunetskoj interpetaciji, da nas u tome mogu preteči šije-rafidije ili Zapadne filmske kuće predstavljajući ashabe na iskrivljen, pogrešan i sporan njima svojstven način.

Propis snimanja serija ili filmova o ashabima

Suština čitavog spora oko ove serije vraća se na savremneu mes'elu propisa snimanja i glumljenja ashaba oko koje učenjaci imaju podijeljen stav.

Naime, napisana je naučna studija o propisima glume u islamskom pravu, u kojoj je između ostalog obrađena tema glumljenja ashaba. Rezime te studije je da su se savremeni učenjaci po ovom pitanju razišli na tri mišljenja:

Prvo mišljenje: apsolutna zabrana glumljenja bilo koga od ashaba, kao i zabrana snimanja i pravljenja emisija, serija ili filmova u kojima se glumi bilo ko od ashaba.

Na ovom stavu je džumhur (većina) učenjaka, između ostalih Stalna komisija za fetve u Saudiji, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, Kolegij za islamska istraživanja pri El-Azharu i mnoge drugi kolegiji islamskog prava i komisije za fetve.

Drugo mišljenje: dozvola uz ispunjenje određenih šartova.
U ovome se izdvojila manja skupina, a od prvih ko je dozvolio je bio Rešid Rida, da mu Allah oprosti. Takođe, na ovom stavu su sljedeći šejhovi: Jusuf Karadavi, Selman Auda, Abdullah ibn Bejje, bivši egipatski muftija Nasir Ferid Vasil, Halid El-Muslih, Abdulvehab Et-Tariri, Abdullah Et-Turejki, Abdulaziz Kari i Vehbetu Ez-Zuhajli.

Treće mišljenje: sredina između prva dva – zabrana glumljenja četvorice pravednih halifa, desetorice obradovanih Džennetom, žena i kčerki Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

A za gulumljenje nekog od ashaba mimo njih šart je da se ispune određeni uvjeti: od tih uvjeta je da cilj glumljenja nekog ashaba bude uzvišen i plemenit a ne umanjivanje vrijednosti i iznošenje mahana istog, da u toj glumi nema preuveličavanja kao i da se predstavi taj ashab sa lijepim ponašanjem i u svijetloj biografiji.

Ono što je veoma bitno istaknuti da ova serija o Omeru, radijallahu anhu, i po stavu učenjaka koji zabranjuju i po onih koji dozvoljavaju uz ispunjenje određenih šartova u obliku serije kako je snimljena ona ne bi trebala biti dozvoljena jer ne ispunjava te šartove. Sa lijepim mišljenjem od namjerama onih koji su snimili ovu seriju, i po onim učenjacima koji dozvoljavaju da se glume uloge ashaba, najmanje što se može reći za proizvođače ove serije je da su promašili u samom načinu izvođenja iste.

Argumenti zabrane glumljenja ashaba

Ako bi neko rekao šta su kokretni dokazi da je haram glumiti ashabe kod učenjaka koji to zabranjuju, odgovor bi bio:

Svi šerijatski argumenti koji govore o vrijednosti i fadlu ashaba i zabrani njihovog vrijeđanja i omalovažavanja:
Ajet: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijima, …“ (Et-Tevba, 100).

Hadis: „Najbolja generacija je moja generacija, zatim oni poslije njih zatim oni poslije njih“ (mutefekun alejhi).

Hadis: „Ne vrijeđajte nikoga od mojih ashaba, kada bi neko od vas udijelio zlata koliko brdo Uhud ne bi dostigao pregršt (zlata) nekoga od njih niti pola od toga“ (mutefekun alejhi).

I mnogi drugi hadisi …

Ovdje se postavlja pitanje: da li može neko prvo da zamisli a onda da odglumi ulogu nekoga od tih ashaba čija je vrijednost tolika a da istovremeno ne umanji njihov značaj, ne omalovaži ih i ne predstavi ih u nižem obliku? Glumiti ashabe je praktično nemoguće osim onome ko je na njihovom stepenu ili bolji od njih. A ko je to na stepenu Ebu Bekra, Omera, Osmana ili Alije, radijallahu anhum, pa da ih može glumiti i oponašati u riječima i djelima? Ovo su najbolji ljudi ovog Ummeta do Sudnjeg dana po idžamu učenjaka. Kako ih može glumiti neko ko je na mnogo mnogo manjem stepenu bogobojaznosti i praktikovanja vjere od njih, a da ne govorimo da ih u praksi glume osobe koje se ne mogu ubrojati u obične muslimane koji praktikuju vjerske propisa. Nego su to profesionalni glumci koji žive svoj griješnički bestidni razvratni glumački život pun harama svih boja i oblika, ako uzmemo uopće da su muslimani jer mnogi od njih ne klanjaju niti praktikuju bilo šta od Islama. Pa kako da ovakvi glume prvake i najbolje ljude ovog Ummeta? To je čisto omalovažavanje ashaba.

U srcima muslimana prema ashabima se opravdano gaji ogromno strahopoštovanje i respekt, a glumljenje ashaba neminovno umanjuje njihovu vrijednost i kadr u očima ljudi. A ovo se direktno kosi sa zabranom koja je došla u hadisima da se vrijeđaju i omalovažavaju ashabi.

Da dođe glumac koji u svom privatnom i glumačkom životu živi nemoralan i razvratan život, daleko od bogobojaznosti i čuvanja Allahovih granica, a što je opće obilježje glumaca širom svijeta, i da glumi Omera, Aliju, ili bilo koga drugog od ashaba i sahabijki? Ovako nešto je apsolutno neprihvatljivo.

Propis gledanja serije o Omeru, radijallahu anhu

Propis gledanja ove serije je direktno vezan za propis samog snimanja iste. Ispravan stav učenjaka, a na čemu je velika većina savremenih učenjaka do čijeg se mišljenja drži, je da uopće nije bilo dozvoljeno da se snimi serija o jednom od najboljih ashaba Omeru, radijallahu anhu, a u kojoj se istovremeno pojavljuju likovi većine ostalih ashaba, zbog zabrane glumljenja istih. Argumenti zabrane glumljenja ashaba su ukratko spomenuti u prethodnom dijelu teksta.

Takođe, od stvari zbog kojih je zabranjeno gledanje ovu serije su:

– muzika sa kojom je ova serija ispunjena, a muzika je je zabranjena po idžmau učenjaka kojeg prenosi 20 alima,

– miješanje žena i muškaraca, a što je zabranjeno po svačetiri fikhska mezheba,

– prikazivanja otkrivenih ženama,

– što su su glumci i glumice koji glume poznate ashabe i sahabijke osobe koje nisu dostojne te uloge jer većina njih živi ili privatno ili na sceni nemoralan i razvratan ili neislamski život,

– prikazivanja lica ili otkrivenih sahabijki poput Atike žene Omera, radijallahu anhuma, i drugih sahabijki, itd.

I da apsurd i poniženje bude veće, ova serija sa muzikom i otkrivenim ženama je prvi put emitovana u arapskim zemljama 30 uzastopnih dana u mjesecu Ramazana 2012. godine, a Ramazan mjesec ibadeta, tevbe, Kur'ana i mjesec duhovnog i tjelesnog treniranja u ostavljanju harama!!!

Na ovom mjestu je vrlo bitno napomenuti da ova serija, kao i sve druge do sada snimljene od strane muslimana, iskrivljeno prikazuju i svjesno prikrivaju mnoge historijske činjenice a koje ujedno predstavlja i govore o bitnim propisima ove vjere. Vrhunac pouke i mudrosti do sada snimljenih serija (ili filmova) iz islamske prošlosti se sastoji u tome da se pokaže prije svega pravednost (Islama) a zatim hrabrost i ustrajnost ashaba (ili muslimana uopće) ili drugi općeprihvaćeni principi i vrline, a sve to su zajedničke vrline većine velikih ljudi kroz historiju.

Dok se istovremeno svjesno skrivaju činjenice o ophođenju (Islama i) ashaba prema kršćanima, Židovima, i drugim skupinama kjafira, pri čemu se želi prikriti akida El-Vera vel-bera’ (ljubav prema mu'minima i mržnja prema kjafirima), takođe skriva se ispravno shvatanje džihada, kao i mnogi drugi akidetski ili fikhski segmenti Islama. Sa ovim se želi podilaziti Zapadu i uklapati u općepoznata i raširena zapadna načela principa dobra i zla za koje oni žele da prevladaju svijetom. Pogotovo se spomenuta skrivena pitanja ističu u hilafetu Omera, radijallahu anhu, a kojih u snimljenoj seriji nema.

Naime, u vjerodostojnim predajama se prenosi da je baš Omer, radijallahu anhu, bio onaj koji je protjerao kršćanenje i Židove iz Hidžaza, da je on zabranio Ebu Musi El-Eš'ariju, radijallahu anhu, namjesniku Basre da uzima za bliske saradnike Ehli kitabije, on je naredio sprovođenje tzv. Omerovih šartova u ophođenju prema Ehli kitabijama Šama (u kojima su kjafiri-zimije koji žive u muslimanskoj državi poniženu i donji), on je slao islamske vojske da šire islamsku vlast sa sabljom … .

Prema tome, nije dozvoljeno gledanje ove serije, niti prevođenje iste ili bilo koje učestvovanje u njenom širenju. Obaveza je negirati munkere (harame i zabranjene stvari) ove serije izbjegavajući gledanje i slušanje onoga što je zabranjeno, kao i bježati i čuvati se negativnih uticaja koje ova serija može da ostavi na onoga ko je gleda. A koristi koje bi se i mogle naći u gledanju ove serije su mnogo mnogo neznatnije u odnosu na negativnosti i štetne posljedice gledanja iste.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

AlejkumusSelam!

Ašikovanje i zabavljanje kao vid kontakta između djevojke i mladića koji su prisutni kod nas i rasprostranjeni i udomaćeni kod mnogih muslimana Islam ne poznaje niti opravdava, te stoga nisu prihvatljivi jer se kose sa mnogim šerijatskim tekstovima.

Da je ašikovanje i zabavljanje zabranjeno i da to nije islamski način taženja bračnog druga ukazuju mnogi šerijatski tekstovi. Naravno, nema ajeta ili hadisa niti izreka selefa ovog Ummeta u kojima se spominje riječ ašikovanje ili zabavljanje sa kojima bi se dokazivala zabrana istih. Nego šerijatski tekstovi koji govore o relaciji između muslimana i muslimanke stranjakinje (tj. one kojoj on nije mahrem) nam ukazuju da je nemoguće spojiti te šerijatske tekstove sa onim što se u praksi smatra i upražnjava kao ašikovanje i zabavljanje.

Naime, sljedeći šerijatski tekstovi ukazuju da je ašikovanje i zabavljanje nespojivo sa njima:

Prvo: Allah, subhanehu ve te'ala, naređuje muškarcima da obaraju svoje poglede, tj. da ne gledaju u žene: “Reci mu'minima neka obore poglede svoje (od onog što im nije dozvoljeno gledati) i neka čuvaju stidna mjesta svoja” (En-Nur 30), a u hadisu koji će doći je pojašnjeno da nije dozvoljeno gledati u žene starnjiknje osim prvog pogleda.

Drugo: zabranjeno je muslimanu da se osami sa ženom kojoj nije mahrem. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka se niko od vas ne osamljuje sa ženom osim ako je sa njom mahrem (otac, brat, dajdža i slično)” (Buharija i Muslim). Da nije dozvoljeno muslimanu muškarcu da se osami sa ženom stranjkinjom prenosi imam Nevevi da je na tome idžamu (kosenzus) učenjaka ovog Ummeta.

Treće: prvi nenamjerni i nehotični pogled muškarca u ženu stranjkinju je dozvoljen i oprašta se, dok su pogledi koji slijede poslije toga zabranjeni. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Džerir, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o iznenadnom pogledu (u žene), pa mu je rekao: “Okeni svoj pogled”. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aliji, radijallahu anhu: “O Alija, ne slijedi pogled za pogledom, tebi pripada prvi a nije tvoj drugi” (Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i Hakim, Tirmizi i Albani ga ocjenjuju dobrim a Hakim vjerodostojnim).

Četvrto: ženi je zabranjeno da opisuje svom mužu ili sestri svome bratu neku drugu ženu stranjkinju kao da je vidi ispred sebe.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Neka žena ne opisuje neku drugu ženu svome mužu tako kao da gleda u nju”. Znači, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje opisivanje neke žene stranjkinje tako kao da je vidi ispred sebe, pa kako onda da bude sa njom i gleda u nju a nije mu cilj ženidba nije je ona na udaju?

Peto: ašikovanje i zabavljanje vode u osamljivanje, naslađivanje sa pogledom, šejtanskom uljepšavanju toga što rade, pa onda i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a često to završi i samim zinalukom.

Uzvišeni Allah je zabranio zinaluk riječima: “I ne približavajte se zinaluku” (El-Isra’ 32). Znači, Allah subhanehu ne zabranjuje samo zinaluk nego i svaki vid približavanja zinaluku, a nema sumnje da ono što se radi prilikom ašikovanja da je vid približavanja zinaluku.

Šesto: momku koji je na ženidbu dozovljeno da kradom ili uz prethodni dogovor vidi djevojku koju hoće da zaprosi, čak je dozvoljeno da joj vidi kosu i slično.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu ako je u stanju da vidi ono što će ga navesti da je oženi neka to učini”. (Ebu Davud i Ahmed, šejh Albani ga ocjenjuje dobrim)

Prema tome, ako je onome ko hoće da oženi neku ženu dozvoljeno da je vidi radi prosidbe, kao što je došlo u hadisu, onda to znači da sastajnje sa njom, osamljivanje i sve ostalo što se radi prilikom ašikovanja ili zabavljanja nije dozvoljeno.

Sada se postavlja pitanje da li je moguće spojiti ove šerijatske tekstove u kojima je došlo: da muškaracu nije dozvoljeno da gleda u ženu stranjkinju osim prvi nehotični pogled, da se ne smije osamiti sa njom, da mu je ne smije opisivati neko drugi kao da je vidi ispred sebe, da se ne približava zinaluku, tj. onome što vodu u zinaluk, da mu je dozvoljeno da je vidi (ako ona pristane) samo ako hoće da je zaprosi nakon što mu se svidi. Da li se ovo može spojiti sa onim što se radi tokom ašikovanja: osamljivanju, naslađivanju sa pogledom u ženu i obrnuto, izazovnom oblačenju od strane žene ili muškarca koji podstiču na to da požele jedno drugo, šejtanskom uljepšavanju svega toga što rade, često to odvede i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a nerijatko završi i zinalukom. A sve ovo bude još pod izgovorom da se bolje upoznaju ili čak da se probaju. Odgovor na ovo pitanje prepuštam vama.

Takođe, ne bi trebalo biti sumnje kod onih koji pameti, životnog iskustva i trunke ljubomore imaju, a da ne govorimo ispravnog šerijatskog znanja, da su ašikovanje i zabavljanje putevi koji vode u zinaluk. A Uzvišeni Allah je zabranio da se ide putevima koji vode u zinaluk.

Ako su ašikovanje i zabavljanje zabranjeni kako da se djevojka uda i mladić oženi?

Odgovor je jednostavan. Kada mladić bude spreman za brak (tjelesno, materijalno i psihički) i ima namjeru da se ženi na njimu je da se raspita preko poznanika, rođaka i rodica, prijatelja, svoje sestre ili majke gdje ima djevojka na udaju. Tako momak koji je na ženidbu kada želi da upozna djevojku prvo što treba da je pita je da li je na udaju. Pa ako bude odgovor nagativan nije mu dozovoljeno da dalje sa njom kontaktira. Takođe, djevojka koja je na udaju kada joj pristupi neki mladić koji joj dopao prvo što treba sa njim da ustanovi je da li on stupa sa njom u kontakt jer se želi ženiti ili radi ašikovanja i zabavljanja. Ako je ovo drugo nije joj dozvoljeno da sa njim kontaktira. Kada mladić sazna za osobu koja mu odgovara, ili ako je na neki drugi način upoznao ili čuo za osobu koja je mu se sviđa, mustehab je da je vidi kradom ili uz njen pistanak, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima. Nema smetnje da se sastanu onoliko puta koliko je dovoljno da saznaju osnovne stvari jedno o drugom. Da bi bilo dozvoljeno da se sastane sa djevojkom mora biti prisutan njen mahrem (muška punoljetna osoba, a ne dijete, sestra ili njena majka), ili ako to nije izvodljivo dozvoljeno je da se sastanu na javnom mjestu gdje ima ljudi. Kada mladić zaprosi djevojku a ona pristane na udaju ili zatraži vremena da razmisli, nije im dozvoljeno da se osamljuju, sastaju bez mahrema, bespotrebno kontaktiraju i slično, jer mu ona nije žena. Uglavnom, ovako bi trebao da izgleda način kontaktiranja mladića i djevojke prije stupanja u brak.

Ne postoji nešto što se u Šerijatu naziva ašikovanjem niti je tzv. “islamsko ašikovanje” kao navodno šerijatski prihvatljiva baština naroda koji su prihvatili islam. To što se o ašikovanju uči na vjeronauci ili medresama nije dokaz da je to šerijatski ispravno i dozvoljeno. Jer ono što smo svi dužni slijediti su argumenti Kur'ana i sunneta, a oni ukazuju da su ašikovanje i zabavljanje šerijatski sporni i neprihvatljivi.

Sa druge strane, koliko je stvari koje se uče na vjeronauci i u medresama a koje su pogrešna tumačenja islama poput novotarije mevluda, tevhida, sedmina, Ajvatovice, djevojačke pećine i slično. Dok se oni koji pokušavaju ukazati na ovakva i mnoga druga nakaradna tumačenja islama i zastranjivanja od strane zvaničnih institucija u mnogim muslimanskim zemljama nazivaju puritancima, vehabijama, selefijama, ekstremistima ili redukcionistima i slično, kako bi se ljudi odvraćali od slijeđenja i slušanja istih. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com