Alejkumusselam.

Ovo pitanje sadrži u sebi nekoliko podpitanja koja je neophodno ukratko obraditi da bi se odgovorilo na glavno pitanje.

Propis životnog osiguranja

Životno osiguranje je jedan od oblika trgovačkog osiguranja na osobe. Nema razilaženja među savremenim učenjacima oko njegove zabranjenosti.

Poslovno osiguranje, a životno osiguranje jedan njegov oblik, je zabranjeno zbog šest stvari:

● Veliki rizik (tj. nepoznata završnica ugovora) kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabranio u vjerodostojnim hadisima. [Hadis bilježi Muslim (3808).]

● Poslovno osiguranje je jedan oblik kockanja, jer je zasnovan na opasnosti koja se nekad desi a nekad ne desi, pa time ulazi pod opću zabranu kocke: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (Prijevod značenja El-Ma'ide 90.)

● Ovo osiguranje u sebi sadrži obje vrste kamate, kamate zbog odgode i kamate zbog viška.

● Ovo je jedan oblik klađenja zbog rizika i opasnosti koji se nalaze u njemu, a klađenje je zabranjeno vjerodostojnim hadisima.

● Također u njemu je bespravno uzimanje tuđeg imetka, a da se zauzvrat ne dâ ništa, koje zabranjeno Kur'anom.

● Sadrži u sebi obavezivanje onim čime Šerijat ne obavezuje, jer osiguravajuće društvo nije uzrokovalo nezgodu da bi je ono moralo nadoknaditi, a sa druge strane uzima imetak od korisnika a da nije ništa uradilo za korisnika.

Prema tome, imetak koji se dobije od životnog osiguranja se u Islamu tretira kao haram imetak koji nije dozvoljeno da se uzme, niti posjeduje nego je obaveza riješiti se istog. Od ovog imetka koje se dobije od životnog osiguranja dozvoljeno je uzeti i zadržati kod sebe samo onoliko koliko je dato prilikom plaćanja rata (znači saberu se sve uplaćene rate tokom čitavog perioda) od strane korisnika osiguranja. A što pređe tu vrijednost uplaćivanja predstavlja haram imetak kojeg se korisnik osiguranja ili njegovi nasljednici moraju riješiti.

Propis nasljeđivanja haram imetka

Po velikoj većini učenjaka ovog Ummeta od hanefija (Hašijetu Ibn Abidin 5/104), malikija, šafija (El-Medžmua 9/428) i hanabila (El-Insaf 1/478) smrt neke osobe ne čini haram imetak koji je ona posjedovala čistim i dozvoljenim da se naslijedi. Po njima je obaveza da se taj haram imetak nakon smrti osobe u čijem je vlasništvu bio vrati pravom vlasniku od kojeg je na haram način uzet. A ako on nije poznat vlasnik tog imetka taj haram imetak treba udijeliti siromašnim muslimanima.

Propis nasljeđivanja

Po idžmau učenjaka ovog Ummeta muslimani su obavezni da imetak koji nasljeđuju od svojih umrlih dijele na način kako je to pojašnjeno u tri kur'anska ajeta sure En-Nisa. Pa tako oporuka ili vesijet umrlih u kojoj pojasne koliko i šta ostavljaju svojim nasljednicima koji ih po ova gore spomenuta tri ajeta obavezno nasljeđuju ta oporuka je ništavna i batil. Oporučiti se može u visini trećine imetka samo onima koji nisu obavezni nasljednici po kur'anskim ajetima.

Muslimanima nije dozvoljeno da nasljeđuju imetak po nasljednom zakonu država koje ne praktikuju šerijatsko pravo, pri čemu npr. sestre i majka nasljeđuju isti udio koliko i braća a što je oprečno nasljeđivanju po Šerijatu. Ova tema je veoma bitna i traži poseban prostor da bi se obratila što nije cilj ovog odgovora.

Na osnovu šerijatskog nasljeđivanja umrlog, ako ste ti i tvoja tetka jedini živi nasljednici tvog amidže, tj. ako on nema braće, drugih sestara, majke niti oca, onda po Šerijatu tebi pripada 50% nasljedstva a tvojoj tetki isto 50%, a što se vjerovatno poklapa sa onim kako bi naslijedili po zakonu države u kojoj živite. Naravno, ovo govorimo načelno, tj. ako je imetak koji se nasljeđuje halal a ne haram imetak.

Šta uraditi sa haram imetkom (kako ga se riješiti)

Ako neka osoba bude u situaciji da u njen posjed i vlasništvo dođe imetak koji je steknut na haram način, poput uzimanja kamate, zabranjene kupoprodaje, zabranjenog osiguranja (trgovačkog) i slično, nema razilaženja među učenjacima da je ona obavezna vratiti taj haram steknuti imetak njegovom vlasniku ako je poznat. A ako vlasnik ili porijeklo imetka koji je steknut na haram način nisu poznati, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje šta da se radi sa tim haram imetkom nakon što su složni da ga se treba riješiti. Pošto rješavanje tog imetka može imati nekoliko solucija i mogućnosti navešćemo svaki od njih sa kratkom analizom.

Prva solucija – da se taj haram imetak uzme i koristi kao da je halal imetak.

Nema razilaženja među učenjacima kao što je već rečeno da haram imetak uopćeno nije dozvoljeno koristiti.

Druga solucija – da se ostavi taj haram imetak (u ovom slučaju novčana premija osiguranja na život mimo onoga što je uplaćivano) strani koja ga daje (u ovom slučaju osiguravajućem društvu), da se ona koristi njime i da radi sa njim šta hoće.

Ova solucija ima jaku osnovu uzimajući u obzir to da muslimanu nije dozvoljeno da koristi haram imetak bez obzira šta će vlasnik tog imetka raditi sa njim. Međutim, problem u ovoj soluciji je što mi znamo da osiguravajuće društvo (ili banka i slično od kojih dolazi haram imetak) posluje na haram način a ostavljanjem tog haram imetka kojeg smo dobili, što mi time potpomažemo osiguravajuće društvo u njegovom poslovanjima na haram način. A

Uzvišeni nam zabranjuje da pomažemo nekoga u griješenju rekavši: “A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2).

Treća solucija – da se uzme taj imetak a zatim da se bukvalno uništi.

Ovo nije dozvoljeno jer je zabranjeno upropaštavanje imetka kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu gdje kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da Allah između ostalog što je navedeno: “… mrzi kod vas rekla kazala, mnoštvo zapitkivanja i upropaštavanje imetka”.

Četvrta solucija – da se uzme ovaj imetak i podijeli siromašnima, zaduženima ili za opće potrebe muslimana (gradnja puteva, mostova, bolnica i slično) ali bez toga da se očekuje nagrada od Allaha, dželle še'nuhu, nego samo sa ciljem rješavanja od haram imetka.

Peta solucija – da se uzme taj imetak i da se da nekome od koga je to osiguravajuće društvo uzela određeni imetak kao vid plaćanja rata pri čemu je istekao ugovor a korisnik osiguranja nije dobio protivuslugu. Naravno, ovde se misli na osobu koja nije znala da je osiguravanje u trgovačkim osiguranjima haram pa je to uradila a nakon toga se pokajala.

Nakon izloženih solucija, analize i komentara istih može se reći da su ove dvije zadnje solucije najbolji način kako da se čovjek u današnje vrijeme riješi haram imetka, s tim da četvrtu soluciju mnogi savremeni učenjaci izabiru kao najprihvatljiviju.

Prema tome, što se tiče konkretnog odgovora na tvoje pitanje on bi se sastojao u sljedećem:

– ti i tvoja tetka nasljeđujete tvog amidžu po pola ako nema drugih šerijatskih nasljednika.

– osiguravanje na život je zabranjeno oko čega nema razilaženja među savremenim učenjacima.

– vi kao nasljednici imate pravo da od dobijene novčane premije na životno osiguranje uzmete za sebe kao nasljedstvo samo onoliko koliko je tvoj amidža ukupno uplatio isplaćujući rate, a sva novac koji pređe tu vrijednost predstavlja haram imetak kojeg se trebate riješiti.

– taj haram imetak kojeg se trebate riješiti najispravnije i najbolje je da udijelite siromasima, zaduženim muslimanima ili za opće potrebe muslimana (izgradnja puteva, mostova i slično).

A što se tiče tvoje sestre, njoj je dozvoljeno dati od tog haram imetka jedino u slučaju ako je siromašna ili zadužena (daje joj se onoliko koliko je potrebno da vrati dug), a u protivnom nije joj dozvoljeno dati od tog haram imetka. Osim ako ti hoćeš da pomogneš i daš svojoj sestri novca od onog dijela koji je halal koji si naslijedio od svog amidže. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Nije dozvoljeno da uzmeš prezime od te žene odgajateljice, niti od bilo koga drugog čije je porijeklo poznato jer je zabranjeno bilo kome da pripisuje svoje porijeklo nekome drugom mimo njegovog stvarnog oca.

U vjerodostojnim hadisima je namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim. Pa tako u hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremi mjesto u Vatri”. Hadis je muttefekun alejhi (tj. bilježe ga Buharija i Muslim).

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi hadis u kojem je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”. Hadis također bilježe Buharija i Muslim. A od S'ad ibn Ebi Vekksa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, se prenosi hadis u kojem stoji: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen”. Hadis je kao i prethodni muttefekun alejhi.

U osnovi vanbračno dijete se pripisuje po većini učenjaka njegovoj majci, tj. u savremenom dobu uzima njeno prezime, tako da ti zadržiš postojeće prezime sa šerijatske strane nema nikakve smetnje.

A shodno spomenutim okolnostima tvog slučaja, tebi je dozvoljeno da uradiš jednu od sljedeće tri stvari kako bi promjenio prezime:

Prvo: da tvoje novo prezime bude izvedene iz imena koja u sebi sadrže spoj između dvije riječi, prve rob a druge neko ime od imena Allaha, dželle še'nuhu, poput imena Abdullah, Abdulaziz ili Abdurrahman i slično. Pošto kod nas prezimena završavaju uglavnom na IĆ treba naći odgovarajuće ime na koje se može dodati IĆ. U primjerima koje sam naveo odgovara samo ime Abdurrahmanović, za razliku Abdullahić i Abdulazizović koja nisu uvriježena u praksi. Sa uzimanjem prezima na primjer Abdurrahmanović ti si svoje porijeklo pripisao nekome ko je rob Rahmana (Milostivog) u što ulazi tvoj otac, ma ko on bio. Ujedno je ovo i dokaz da je ovo dozvoljeno jer predstavlja izuzetak od gore spomenute zabrane.

Drugo: da tvoje prezime bude izvedeno iz mjesta u kom živiš ili iz kojeg potičeš, poput Fočak za onoga ko je iz Foče, Mostarac za onoga ko je iz Mostara, Sarajlić za onoga ko je iz Sarajeva, Zeničak za onoga ko je iz Zenice. Naravno, može to biti i neko manje mjesto, selo ili brdo, kraj, ravnica i tako dalje. Ovo izlazi iz zabrane jer se ti ovako ne pripisuješ nekoj osobi ili porodici, nego se pripisuješ sredini ili mjestu odakle potičeš ili živiš, što je izuzetak iz gore spomenute zabrane.

Treće: da tvoje prezime bude izvedeno iz zanimanja kojim se baviš, poput kožar – kožarić, ako se baviš kožarstvom, stolarić ili nedžarić ako se baviš stolarstvom, kovač ako se baviš kovanjem i tome slično. Naravno, i ovakav vid uzimanja prezimena izlazi iz zabrane jer se u suštini ne pripisuješ određenoj porodici nego zanimanju kojim se baviš. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam. Tačno je da su homoseksualci i lezbijke uzeli kao svoj simbol zastavu sa duginim bojama. A što se tiče propisa izrade ručnih radova po narudžbi heklanjem, pletenjem i slično, propis zavisi od stanja i okolnosti.

U osnovi nije dozvoljeno izrađivati bilo kakve ručne radove, crteže i slično sa duginim bojama sa ciljem upotrebaljavanja istog kao simbol homoseksualaca i lezbijki.

Jer sami homosekasualizam i lezbijstvo su haram po idžmau učenjaka, a uzimanje nekog simbola (poput dugine bije) za ono što je haram je takođe zabranjeno jer se time veliča i uzdiže ono što je po Šerijatu zabranjeno.

Ako su naručilac ručne izrade sa duginim bojama jedna od četiri osobe, onda je izrada istih zabranjena jer predstavlja potpomaganje u griješenju koje je zabranjeno kur'anskim ajetom.

Kaže Uzvišeni: „A nemojte se međusobno potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2).

Te četiri osobe su:

– homoseksualac

– lezbijka

– osoba koja podržava i brani homoseksualizam i u tu svrhu želi imati ručnu izradu sa duginim bojama

– osoba koja nije ni homoseksualac (lezbijka) niti zagovornik i branilac istih ali hoće da ručnu izvedbu da, pokloni i slično nekome od njih zato što je to njihov simbol.

A ako naručilac nije nijedna od četiri gore spomenute osobe nego želi imati ručnu izvedbu sa duginim bojama iz drugih razloga i pobuda, onda nema smetnje da se takvima izrađuju ručne izrade sa duginim bojama. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Kjafirski praznici se mogu podijeliti u vjerske i nevjerske praznike.

Od vjerskih praznika su božić, uskrs, raznorazne slave i slično. A od nevjerskih su nova godina, 8. mart (dan kjafirskih žena), valentino (iako ima pagansko-kršćansko porijeklo) i slično.

Što se tiče odazivanja, obilježavanja i čestitanja kjafirskih vjerskih praznika, svejedno bio to božić, uskrs, slave i slično odgovor je u sljedećim redovima.

Čestitanje kjafirima njihove vjerske praznike, poput božića, uskrsa i slično, je zabranjeno oko čega nema razilaženja među učenjacima, kako prenosi Ibn Kajjim u svojoj knjizi „Ahkamu ehliz-zimme“.

Kaže Ibn Kajjim: „Čestitanje kjafirima njihova vjerska obilježja je zabranjeno na čemu su složni učenjaci. Poput toga da im čestita njihove praznike i post, pa im kaže: sretan vam praznik ili slično, iako sa ovim ne čini kufr ono je haram. To je poput toga da im čestita njihovo činjenje sedžde kipu, nego čak i veći grijeh i više prezreno kod Allaha od čestitanja kjafirima pijenje alkohola, ubijanja, zinaluka i slično. Mnogi ljudi kod kojih vjera nije na velikom nivou upadaju u slične stvari neznajući odvratnost tog djela. Onaj ko čestita nekome njegovo činjenje grijeha, novotarije ili kufra taj se izlaže Allahovoj mržnji i srdžbi“.

Čestitanje kjafirima njihovih praznika je haram jer u sebi sadrži potvrđivanje onog na čemu su od njihovih obilježja vjere i zadovoljstvo sa onim na čemu su od kufra. A muslimanu nije dozvoljeno da bude zadovoljan sa obilježejima kufra kao ni da čestita onima koji su na tome, jer Uzvišeni kaže: „Ako vi budete činili kufr, – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan, da robovi Njegovi čine kufr, a zadovoljan je sa vama ako budete zahvalni.“ (Ez-Zumer 7) i kaže Uzvišeni takođe: „Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“ (El-Maide 3)

Iz ovih ajeta je jasno da Allah subhanehu nije zadovoljan da Njegovi robovi čine kufr, pa kako onda da mi budemo zadovoljni s njim time što ćemo kjafirima čestitati na njihovom kufru? A ako bi oni nama čestitali njihove praznike nije dozvoljeno da im potvrdno odgovorimo. Jer to nisu naši praznici, i jer su to praznici sa kojima Allah nije zadovoljan. I jer su ti praznici jedno od dvoga: novotarija u njihovoj vjeri, ili su propisani u njihovoj vjeri ali su derogirani sa Islamom sa kojim je Allah subhanehu poslao Svoga zadnjeg Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.“ (Ali Imran 85)

Takođe, nije dozvoljeno muslimanu da se odazove njihovom pozivu da prisustvuje ili učestvuje u bilo kakvim njihovim svečanostima tim povodom, jer je to gore od samog čestitanja. Tako isto nije dozvoljeno muslimanima da obilježavaju te praznike kojekakvim priredbama, prigodama ili gozbama. Pod ovo ulazi razmjenjivanje poklona, dijeljenje slatkiša, sahana zgotovljene hrane, prekidanje s poslom taj dan i tome slično (osim ako je radnik prinuđen i nema izbora).

Jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan.

Molim Uzvišenog Allaha da učini muslimane ponosne sa njihovom vjerom, da ih učvrsti na tome i pomogne ih protiv Allahovih neprijatelja. A Allah je jak i moćan. (pogledaj: Medžmu'u fetava Ibn ‘Usejmin 3/44)

A što se tiče proslavljanja nove godina (8. marta i valentina koji potpadaju pod isti propis), kao prvo ispravno je da to nije kršćanski ili neke druge vjere praznik nego je to “međunarodni” nevjerski praznik kojeg su u početku forsirali i proslavljali komunisti a poslije komunističke i slicijalističke države ili njihove partije u nesocijalističkim državama da bi zatim proslavljanje iste prevladalo skoro u čitavom svijetu.

Detaljnije o ovome se može poslušati na temu „Proslavljanje nove godine“ na linku: http://www.youtube.com/watch?v=g5M0PFjYpRE

A skraćen odgovor bi bio da proslavljanje nove godine i učestvovanje (i čestitanje) u istome potpada pod mes'elu oponašanja kjafira u adetima i običajima koji su specifični samo za njih.

Naime, nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je zabranjeno oponašanje kjafira u nevjerskim običajima koji su specifični samo za njih.

Ta zabrana se zasniva na gore spomenutom hadisu u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan.

Takođe, u hadisu kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, a prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Dovoljna su ova dva argumenta u zabrani proslavljanja, bilo kojeg oblika učestvovanja ili četitanja nove godine.Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se prvo obradi pitanje propisa oblačenja odjeće na kojoj ima slika hajvana ili insana, a poslije toga pitanje klanjanja i ispravnosti namaza u odjeći na kojoj ima slika živog bića, a zatim da se to konkretno ti propisi spuste i primjene na klanjanje u odjeći sa znakovima (logotipovima) spomenutih firmi.

Propis oblačenja odjeće na kojoj ima slika životinje ili čovjeka
Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko propisa oblačenja odjeće na kojoj ima slika živog bića.

Prvi stav – pokuđenost oblačenja onoga što na sebi ima sliku živog bića.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka ovog Ummeta između ostalih ovo je stav hanefija, malikija i šafija i hanabila u njihovom drugom stavu mezheba.

Kod hanefija se prenosi da ova pokuđenost prestaje sa oblačenjem druge odjeće preko te na kojoj je slika živog bića, tj. njenim prekrivanjem.

Dok šafije nošenje odjeće sa slikom živog bića nazivaju munkerom (lošim djelom).

Drugi stav – zabrana oblačenja odjeće sa slikom živog bića. Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba a od savremenih učenjaka na tom stavu su Stalna komisija za fetve u Saudiji i šejh Ibn Usejmin.

Argumenti i dokazi i jednog i drugog stava se vraćaju na različito tumačenje dva argumenta, tj. dva vjerodostojna hadisa. Pa tako sa jednim te istim dokazima (hadisima) zagovarači oba stava dokazuju svoja dva različita mišljenjae.

Prvi dokaz – vjerodostojan hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja i zatekao je u Aišinoj kući zavjesu na prozoru na kojoj su bile slike (živih bića). I čim je to vidio skinuo je to sa prozora. Pa je Aiša, radijallahu anha, od zavjese napravila jednu ili dvije jastučnice. U rivajetu kod Buharije je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ljudi koji će biti najžešće kažnjeni na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje“.

Na osnovu ovog hadisa učenjaci su zaključili da nije dozvoljeno vješanje, crtanje ili stavljanje slika po zidovima, prozorima, ormarima, kredencima, uzvišenim i izdignutim mjestima čime se ono što je nacrtano veliča i uzdiže (tzv. oblik T'AZIM), a što se zaključuje iz postupka i reakcije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio zavjesu na kojoj su bile slike.

Takođe, iz postupka Aiše, radijallahu anha, tj. što je pocijepala zavjesu i od nje obložila jastuk i naslonjač (a što je uradila na osnovu instrukcije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) učenjaci su zaključili da je dozvoljeno koristiti zavjesu, odjeću, deke, novine, papire i slično na kojima ima slika ali pod uslovom da je u takozvanom obliku MUMTEHENE, tj.u obliku u kojem se slika živog bića ne veliča, ne uzdiže ili slikovitije rečeno da se po njoj gazi, naslanja na nju i da nije uzdignuta, okačena ili naslikana na zidu.

Pa tako sa ovim hadisom džumhur učenjaka (koji su na stavu pokuđenosti) dokazuje da nošenje odjeće koja ima na sebi sliku živog bića da je bliže da potpada pod korištenje slike u obliku mumtehene, tj. da se naslikano živo biće na odjeći koja se nosi ne veliča i ne uzdiže nego da je to vid ponižavanja i omalovažavanja te slike.

Dok sa istim hadisom hanabile u zvaničnom stavu mezheba i ostali učenjaci koji su na tom stavu smatraju da nošenje odjeće koja na sebi ima sliku živog bića da to potpada pod zabranjeno korištenje predmeta sa slikom pri čemu se isti koriste u obliku T'AZIMA, tj. pri čemu se slika uzdiže i veliča.

Prema tome, razilaženje u dokazivanju sa ovim hadisom se svodi na to da li je nošenje slike na odjeći bliže veličanju te slike ili da nema u tome veličanja niti uzdizanja slike. Allah zna najbolje, bliže ispravnom je da u ovakvom vidu korištenja slike ima više veličanja nego omalovažavanja i ponižavanja.

Drugi dokaz – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika“ i dodao: “Osim REKMA (slike) na odjeći“.

Džumhur učenjaka, koji je na stavu pokuđenosti, sa ovim hadisom dokazuje svoj stav tako što kažu da je u njemu došao izuzetak u nošenju slike na odjeći od zabranjenog korištenja slika u kojem ima veličanja slike, jer je u hadisu došlo “Osim REKMA (slike) na odjeći“. Pri čemu oni riječ REKM koji u osnovi znači crtež tumače u općem obliku, tj. da obuhvata i slike živih bića. A da pokuđenost dolazi sa strane opće zabrane crtanja živih bića i korištenja u obliku veličanja.

Dok sa druge strane hanabile i ko je sa njima na istom stavu zabrane tumače ovaj hadis tako što kažu da se pod izuzetkom koji je spomenut u riječi REKM (slika) misli na slike čiji se obrisi i čija jasnoća nije jasna, koja je mala, ili slika neživih bića i mnoga druga slična tumačenja koja se slažu u globalu na tome da se ne odnosi na jasnu sliku živog bića.

Prema tome, dokazivanje sa ovim hadisom se vraća na samo tumačenje riječi REKM (slika), tj. da li je to jasna slika živih bića ili ne.

Tumačenje hadisa od strane hanabila i onih koji su sa njima je bliže ispravnom jer na to ukazuje kontekst čitavog hadisa kao i spoj ovog hadisa sa prethodnim od Aiše, radijallahu anha. Naime, u hadisu od Ebu Talhe, radijallahu anhu, a od njeg prenosi ravija tabi'in Zejd ibn Halid, je nakon riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, “Zaista meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika“ došlo da je ravija Busr rekao: “Zatim se razbolio Zejd (ravija hadisa od kojeg prenosi Busr) pa smo ga zijaretili i vidjeli na njegovim vratima zavjesu na kojoj je bila slika. Pa sam rekao Ubejdullahu, pastorku Mejmune, žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, radijallahu anha: Zar nas nije obavijestio Zejd o slikama prvi dan? Pa odgovori Ubejdullah: Zar nisi čuo kada je rekao “Osim REKMA (slike) na odjeći?“. Znači, iz konteksta hadisa se može razumjeti da je nespojivo da Zejd prenosi hadis u kojem je došlo da meleci ne ulaze u kuću u kojoj je slika a onda istovremeno da on koristi zavjesu na vratima sa slikom osim ako se razumijevanje i tumačenje te slike svede na ono kako ga tumače mnogi komentatori hadisa, a u ovoj mes'eli su to hanabile.

Takođe, sa druge strane ako spojimo hadis Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skinuo zavjesu sa prozora na kojoj ima slika i rekao što je rekao sa hadisom Ebu Talhe, radijallahu anhu, u kojem je došao izuzetak dozvole korištenja slike na odjeći, onda rezultat tog spajanja treba biti da značenje REKM u hadisu je onako kako ga tumače oni koji kažu da to nije jasna slika sa kojom se veliča ono što je naslikano.

Prema tome, a Allah zna najbolje, bliži stav po pitanju nošenja odjeće sa slikom je onaj koji to zabranjuje a na čemu su hanabile i mnogi drugi učenjaci.

Ostaje pitanje: šta se podrazumijeva pod slikom živog bića u ovoj mes'eli.

Pitanje o kojem smo govorili se odnosi u osnovi na potpunu i čitavu sliku živog bića (sa glavom, nogama, rukama …). Dok je džumhur učenjaka na stavu da ako je slika krnjava, tj. kojoj nedostaju neki dijelovi tijela, čime takva slika u stvarnosti ne može biti živo biću u takvom krnjavom obliku da je dozvoljeno koristiti slike koje su tako nacrtane ili uslikane. Osim što iz ovoga izuzimaju glavu, tj. ako na slici ima glava (sa očima i nosom), odnosno da je bliže da je upotreba takvih slika haram oslanjajući se na ono što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je rekao: “Slika je glava, pa ako se obriše glava onda to nije slika“ (bilježi ga Bejheki u svom Sunnenu, 14357).

Prema tome, pod slikom koju je haram nositi na odjeći misli se na potpunu i cjelovitu sliku živog bića ili sliku glave tog bića, jer je u nošenju takve slike na odjeći očito veličanje i uzdizanje te slike. A što se tiče slika živih bića bez glave ili sa glavom ali veoma malih slika koje su nejasnih obilježja i obrisa, ili velikh slika sa nekim dijelovima tijela ali bez glave, u nošenju istih je olakšica jer je bliže da to ne predstavlja veličanje i uzdizanje tih slika. Hanefije izuzimaju iz zabrane korištenja slika male slike uopćeno.

Propis klanjanja i ispravnosti namaza u odjeći na kojoj ima slika životinje ili čovjeka

Propis klanjanja u ovakvoj odjeći se u osnovi vraća na propis nošenja te odjeće sa slikama živih bića. Pa tako razilaženje koje imamo oko samog nošenja je isto razilaženje oko klanjanja u toj odjeći.

Znači, džumhur učenjaka je na tome da je pokuđeno klanjati namaz u takvoj odjeći, dok su hanabile i oni koji su na njihovom stavu na tome da je haram klanjati namaz u takvoj odjeći.

Ono što je bitno je da skoro nema razilaženja da je namaz obavljen u takvoj odjeći ispravan i valjan, a da klanjač po hanabilama ima grijeh što je u toj odjeći klanjao a po džumhuru to mu je bilo pokuđeno.

S obzirom da smo stav hanabila ocijenili kao ispravnim, naravno u razumijevanju slike kako je pojašnjeno, tj.sa glavom ili čitave slike, ispravno je da namaz koji se klanja u odjeći sa slikom živog bića da je taj namaz valjan s tim da klanjač ima grijeh zbog nošenja i klanjanja u takvoj odjeći sa slikom.

Nošenje odjeće sa znakovima spomenutih firmi i klanjanje u toj odjeći

Što se tiče njemačke firme PUMA, njen znak (logotip ili simbol) je slika životinje puma (koja je slična tigru). A ono što je vidljivo nakon izučavanja odjeće sa znakom te firme je da je slika pume u čitavom obliku ali u izrazito mala i nejasnih je obrisa, tj.bez očiju, nosa i usta i sličnog.

Pa tako kada primijenimo gore spomenute propise nošenja odjeće sa slikom i klanjanja u istoj može se reći sljedeće: Nema smetnje da se kupuje, nosi i prodaje odjeća ove firme sa ovim znakom, kao i da se obavlja namaz u istoj.

A što se tiče italijanske firme KAPPA, njen logotip je silueta golog muškarca i žene koji sede okrenuti jedno drugom leđima naslonjeni jedno na drugo.

Ono što karaktrizira ovu sliku, a bitno je sa šerijatske strane, je sljedeće:

– Muškarac i žena su u nagom stanju sa kompletnim tijelom što je primijetno kod iole većeg oblika slike na odjeći.

– Da se upotrebljava ovaj znak (slika) i u malom obliku i obimu kao i u velikom, shodno odjeći. S tim da je najčešći oblik upotrebljavanja u manjem obimu i obliku.

– Obrisi tijela su u globalu uočljivi iako nisu naslikane oči, nos i slično.

Na osnovu ovoga može se konstatovati da je nošenje odjeće sa znakom ove firme kada je znak na odjeći iole veći zabranjen zbog nagog tijela muškarca i žene jer to u Islamu predstavlja nemoral, razvrat i pokvarenost i poziv u isto. Takođe, nije dozvoljeno klanjati namaz u ovakvoj odjeći, a ako bi se klanjalo namaz bi bio ispravan uz grijeh.

Ako je na odjeći ove firme znak ili logosimbol u veoma malom obliku pri čemu su obrisi slike sasvim nejasni, onda je nošenje takve odjeće i klanjanje u njoj u najmanju ruku pokuđeno.

A što se tiče francuske firme LACOSTE, njen znak je zeleni krokodil. Ono što karakteriše sliku logotipa ove firme je da je izrazito mala i nejasnih obrisa (bez nacrtanih očiju i nosa ali sa otvorenim ustima).

Prema tome, ono što je spomenuto kod propisa nošenja odjeće firme PUMA odnosi se isto i na odjeću ove firme. To jest, nema smetnje da se kupuje, nosi i prodaje odjeća ove firme sa ovim znakom, kao i da se obavlja namaz u istoj.

Što se tiče bilo koje druge firme čiji logotip je slika sa živim bićem propis nošenja istih kako u namazu i van njega se primijenjuje i svodi na ista pravila i propise koje smo primijenili na spomenute tri firme. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com