Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Vjerovatno se u pitanju misli na poklanjanje i doniranje organa nakon smrti putem oporuke. Pa ako je tako, prije odgovora na pitanje korisno je znati koje organe je moguće prenositi i presađivati, naravno na osnovu onoga do čega je uznapredovala savremena medicina. Organi koje je moguće presađivati su sljedeći:

– Srce, jer se operacije presađivanja srca uspješno obavljaju od 1986. god.- Jetra i pankreas oboljelim od šećera.

– Rožnjača, bubrezi, koštana srž i dvostruki organi kao što su uši.

– Presađivanje kože s ciljem operacije ojačanja ili uljepšavanja kože i slično.

Organi koje savremena medicina još nije u mogućnosti da presađuje sve dosad su: kičma, mozak, mokraćni mjehur, želudac i maternica.

Pitanje presađivanja organa uopšteno (svejedno od živog ili mrtvog) je predmet razilaženja među savremenim učenjacima. Ovome se suprostavio svom silinom šejh Eš-Š'aravi i šejh Mustafa Mekki, oni smatraju da nije dozvoljena oporuka, niti doniranje niti poklanjanje niti bilo koja druga vrsta upotreba organa jer su oni vlasništvo onoga ko ih je stvorio tj. Allaha, subhanehu ve te'ala, i nisu vlasništvo čovjeka.

Moguće je na ovo odgovoriti da se pod Allahovim stvaranjem koje nije u vlasništvo čovjeka podrazumijeva duša, a što se tiče organa on ima pravo da raspolaže njima u granicama šerijatskih pravila, jer nije došao dokaz iz Kur'ana i Sunneta koji to zabranjuje. Pa je s toga osnova da je to dozvoljeno jer u Islamu nema štete niti nanošenja štete drugome.

Njihov najjači dokaz za zabranu iskorištavanja i korištenja organa mrtvog insana je poštivanje i svetost ljudskog tijela svejedno živog ili mrtvog, jer dokazi iz Kur'ana i

Sunneta upućuju na svetost mejita i da nije dozvoljeno narušavati njegovu svetost niti loše postupati prema njemu. A uzimanje organa od njega je narušavanje njegove svetosti, napad na njegovo tijelo i masakriranje. A znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje tijela ubijenih neprijatelja na poprišu bitke kako prenosi Buharija i drugi: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje.

Takođe, prenose se hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje lomljenje kostiju mejita i njegovo uznemiravanje, pa kaže, sallallahu alejhi ve sellem: “Lomljenje kosti mejitu je kao lomljenje kosti živom”. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Bejheki i Ahmed, a kaže Albani u “El-Irva'” da je vjerodostojan.

Moguće je odgovoriti na ove hadise da se oni odnose na stanja u kojima je cilj ponižavanje i masakriranje mejita. Međutim ako je osoba za svoga života dozvolila da se radi spašavanja nečijeg života koriste njegovi organi, pa se zbog toga oni uzmu od njega s poštovanjem i bez ponižavanja, onda to izlazi iz zabrane. A uz to još treba dodati da nužda dozvoljava ono što je zabranjeno.

Postoji još jedan dokaz za zabranu korištenja ogana a to je da ono što se odstrani (odsiječe, uzme) od živog to postaje mrtvo.

Jer je došlo u hadisu: “Ono što se odsiječe od životinje dok je živa to je strvina”. Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi koji kaže da je hadis hasen garib ne znamo ga osim u hadisu Zejd ibn Eslem. Prenosi Ibn Hadžer u “Et-Telhisu” (1/40) da su ga Darekutni i Ibn ebi Hatim ocijenili kao mursel, znači slabim.

Odgovor na ovo je da insan ne postaje nedžis svojom smrću, i to je radžih (odabrano) mišljenje na koje upućuju dokazi kao što je hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg bilježe Buharija i Muslim: “Musliman nije nedžis (nečist)”. A čak i ako bi se složili sa tim može se reći da nužda poziva u to da se koriste ti organi iako su nedžisi.

Ispravno po ovom pitanju je da je osnova u korištenju i iskorištavanju ljudskih organa, svejedno živog ili mrtvog, opreznost i zabrana radi zaštite čovjeka i čuvanja i poštivanja njegove svetosti i njegovo čuvanje od masakriranja i raspolaganja njegovim organima kao da su rezrvni dijelovi. Međutim, ako nužda ili potreba zahtijeva onda je presađivanje organa dozvoljeno pod sljedećim šartovima:

– da se time ne ugrožava život onoga od koga se uzima taj organ ako je on živ,

– a ako je umro da se radi na osnovu njegovog vesijeta (oporuke), ili sa dozvolom njegove porodice,

– da taj organ ne bude od genitalnih organa koji prenose nasljedne osobine,

– da organ nije stidno mjesto,

– da bude na način doniranja a ne način prodaje.

Egipatski “Darul-ifta” (Ured za fetve), “El-Medžlis el-Džezairi el-e'ala lil-fetava” (Alžirsko više vijeće za fetve), “El-Medžlis el-Urduni el-eala lil-fetava” (Jordansko više vijeće za fetve), “Hej'etu kibaril-ulema” (Vijeće visokorangiranih učenjaka) i “Ledžnetul-fetava” (Komisija za fetve) pri ministarstvu vakufa u Kuvajtu su izdali fetve o dozvoli presađivanja i poklanjanju organa uz spomenute šartove.

Nema razlike u dozvoli doniranja organa nakon smrti između muslimana i nemuslimana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Pošto restoran ne prodaje, ne nudi niti zarađuje na muzici nego na hrani i piću koji su halal, to znači da je puštanje muzike sporedna stvar unutar restorana. Obično se muzikom želi stvoriti lijep ugođaj gostima i slično, što naravno šerijatski nije opravdano.

Općepoznata stvar je da je muzika u Islamu haram, tj. nije dozvoljeno puštati i slušati muziku dobrovoljno i samovoljno. Međutim, mi smo u svakodnevnom životu prinuđeni na njeno slušanje u autobusima, halal restoranima, slastičarnama, na poslu, u raznoraznim institucijama, … a ono na što smo prinuđeni i skoro da ne možemo izbjeći u tome nemamo grijeha.

Pa zato nema smetnje da radiš na tom mjestu jer rad i posao sa kojim se ti baviš unutar restorana je halal, pod uslovom da ti ne budeš onaj ko je zadužen za puštanje muzike. Jer danas je skoro nemoguće naći neko radno mjesto a da nema na njemu, tj. u toj firmi ili instituciji neki haram, od miješanja muškaraca i žena, otkrivenih ili polugolih žena, prodaje alkohola ili cigareta (u samoposlugama i slično), puštanja muzike, konzumiranja kamate od strane firme i slično.

Ono što je mjerilo u dozovli rada u ovakvim situacijama to su dvije stvari:

Prva – da osnovna aktivnost firme nije zasnovana na haramu, poput proizvodnje piva, duhana, svinjetine ili alkohola ili prodaje istih, ili banaka koja posluje sa kamatom.

Druga – da sam posao radnika muslimana ne bude zasnovan na haram djelatnosti ako unutar firme ima šerijatsko-spornih djelatnosti, poput toga da slaži, priprema ili prodaje cigarete, alkohol ili svinjetinu u prodavnici ili posluzi, da kao pravnik unutar halal firme obračunava kamatnu stopu i vodi pranice oko kamatnog dugovanja i tome slično.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Odgovor na ovo pitanje se zasniva na dvije mes'ele: prva – propis ubijanja iz milosti (eutanazije) jer se pod spomenutim “uspavljivanjem” u pitanju misli na to i druga – propis ubijanja mačke.

Što se tiče propisa ubijanja iz milosti, tj. eutanazije, pod tim se podrazumijeva činjenje postupka kojima se postiže tzv. “dobra” ili “laka” smrt, odnosno namjerno prekidanje, skraćivanje života da bi se bolesniku, u ovom slučaju životinji mački, otklonile patnje. Ubistvo iz milosti podrazumijeva usmrćenje neizlječivo bolesnog ili olakšavanje smrti bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje na osnovu zahtjeva samog bolesnika ili dozvolu njegovog staratelja. U većini slučajeva usmrćenje biva ubrizgavanjem injekcije koja sadrži veliku dozu narkotika (morfija) koja uzrokuje trenutnu smrt bolesnika. Postoji još jedna vrsta ubistva iz milosti a to je da se daju bolesnoj osobi, za koju nema nade u ozdravljenje i koja trpi nepodnošljive bolove, velike doze jakih sedativa (sredstva za umirenje živaca) koji daju bolesniku prividno zdravlje i olakšenje a u isto vrijeme postepeno ubrzavaju njegovu smrt.

Ubistvo iz milosti je haram i veliki grijeh, jer doza narkotika, koju neki ljekari zovu otrovnom dozom, koja se daje bolesniku uzrokuje smrt i smatra se jednom od vrsta ubistava (ubistvo spredumišljajem) za koju se ubica kažnjava odmazdom (smrću), ako to uradi bez dozvole bolesnika, a ako uradi sa njegovim zahtjevom razišli su se učenjaci oko kažnjavanja odmazdom. S tim da su složni da je to zločin za koji treba kazniti počinioca. A dokazi da je ubistvo zabranjeno su Kur'an, Sunnet i idžma’ (konsenzus) učenjaka, što je nužno poznato svakom muslimanu. Naravno, ovo što je rečeno o propisu ubistva iz milosti odnosi se na ubistvo iz milosti čovjeka. A isti propis zabrane se odnosi na ubijanje iz milosti neke životinje koju je po Islamu zabranjeno ubiti.

A što se tiče šerijatskog statusa ubijanja mačke, odgovor je da mačku nije dozvoljeno ubiti, izuzev ako napadne čovjeka i ne može se drugačije odbraniti od nje osim da je ubije ili da ga ezijeti a ne može se drugačije riještit njenog ezijeta osim ubistvom. Da mačku nije dozvoljeno ubiti dokaz je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kažnjena je neka žena zbog mačke, jer je nije nahranila kada ju je već zatvorila, niti ju je pustila da jede životinje sa površine zemlje”. Ovaj hadis upućuje da je dozvoljeno držati mačku zatvorenu u kavezu pod uslovom da se redovno hrani i ne pati. A s obzirom da je žena kažnjena zbog zatvaranja mačke bez hrane što ju je odvelo u smrt, jasno ukazuje da mačku nije dozvoljeno ubiti.

Prema tome, uspavljivanje mačke, tj. njeno ubijanje iz milosti, nije dozvoljeno jer ubijanje iz milosti predstavlja indirektno učestvovanje u ubistvu i jer je ubijanje mačke zabranjeno našto ukazuje gore spomenuti hadis.

Sahrana mačke biva tako što se iskopa rupa u zemlji i u nju uginula mačaka zatrpa bez ikakvih ceremonija i obreda. A nema smetnje da se spali ako je to iz zdravstveno-siguronosnih razloga, u protivnom ne treba je spaljivati nego ukopati. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Pravo na azil imaju izbjeglice, kojima je takav status priznat međunarodnim pravom (Ženevske konvencije o položaju izbjeglica iz 1951.), te svi koji se nalaze izvan vlastite zemlje i u nju se ne mogu vratiti zbog osnovanog straha da bi ondje mogli biti podvrgnuti nasilju ili progonima.

Dok je politički azil poseban slučaj prava na azil, tj. riječ je o azilu za osobe koje su progonjene zbog svojih političkih ideja.

Musliman može da zatraži azil od neke kjafirske zemlje u jednom od dva slučaja:

Prvo slučaj – da bude od onih muslimana koji su pobjegli od tlačenja i progonjenja nepravednih režima muslimanskih država u kojima su rođeni bojeći se za svoj život, vjeru i čast, ili nad kojima je izvršen psiho-fizički pritisak, ili slično, a ne može naći neku muslimansku zemlju koja bi ih primila a uzimanjem političkog azila od kjafirske države bio bi zaštićen i siguran.

Ovakvima je dozvoljeno traženje azila kjafirske države jer su prisiljeni na to. Šerijat je dozvolio da musliman u stanju prisile izgovori riječi kufra pod šartom da mu srce bude čvrsto u vjeri našto ukazuje kur'anski ajet, pa preče je da mu se dozvoli uzimanje azila kjafirske države ako je na to primoran. Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada se vraćao iz Taifa a mušrici Mekke mu nisu dali da uđe u nju, je tražio zaštitu i pomoć od Mut'im ibn ‘Adijja koji je bio kjafir, i tek uz njegovu zaštitu je ušao u Mekku siguran i zaštićen. Tako isto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio skupini ashaba da učine hidžru u Abesiniju kako bi tamo našli zaštitu kod vladara kjafira koji nikome nije činio zulum. Sve ovo je prenešeno u vjerodostojnim hadisima. A ovo su jasni dokazi koji ukazuju na dozvolu traženja zaštite od kjafira i kjafirskih država u prinudi.

Traženje azila kjafirske države iz gore spomenutih razloga ulazi pod traženje zaštite od kjafira u prinudi. S tim da se ovo uslovljava sljedećim: da njihova prinuda bude stvarna a ne umišljena, da ne pomaže kjafire protiv muslimana, da mrzi kjafire i njihovu vjeru, da im ne pokazuju vjernost i odanost kao i da se pridržava vjerskih propisa koliko su u stanju.

Drugi slučaj – da bude od onih muslimana koji u tome vide uglavnom svoj dunjalučki šićar poput većih privilegija, boljeg posla i slično.
U ovom slučaju nije dozovljeno tražiti politički azil kjafirske države.

Od dokaza koji ukazuju na tu zabranu su:

Nužno poznata stvar u vjeri a to je jasna zabrana vjernosti i odanosti kjafirima, kao i prijateljovanje i ljubav prema njima i zadovoljstvo sa munkerima koji su kod njih. A traženje političkog azila od kjafirske države uz stalni boravak u njoj je najjasniji vid ispoljavanja te vjernosti, odanosti, ljubavi i prijateljstva prema kjafirima koju je Uzvišeni Allah na nekoliko mjesta u Kur'anu zabranio: “Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!” (prijevod značenja Ali ‘Imran 28),

“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i Kršćanie! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.” (prijevod značenja El-Maide 51),

“Koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu?” (prijevod značenja En-Nisa’ 139)

Uzimanjem državljanstva od kjafirske države musliman se obavezuje na apsolutnu pokornost državnim zakonima te države u svim sferama života, a nije nepoznata činjenica da su ti zakoni u većini oprečni šerijatskim, što je nesumnjivo šerijatski sporno.

Negativne posljedice na porodicu (ako se povede sa sobom). Ova negativnost se ogleda u prihvatanju običaja i načina života, navikavanju na neislamsku sredinu i nemoralan život, učenju u njihovim školama, druženju sa njihovom djecom i mnogi drugi vidovi potpadanja pod uticaje sredine u kojoj se živi.

Islamski učenjaci su se razišli oko dozovole samog boravka među kjafirima, gdje je većina na zabrani, pa kako da se traži politička zaštita od kjafirske države?

Naravno, ne bi se trebali dva razumna raziči da je u našim državama u kojim živimo bolje sa stanovišta praktikovanja vjere nego u evropskim kjafirskim zemljama, ali ostaje pitanje: koliko su stvarno naše zemlje u kojima živimo islamskije u odnosu na kjafirske zemlje od kojih se traži politički azil i koja je suštinska razlika među njima. A to je tema za sebe.

A što se tiče primanja socijalne pomoći od bilo koje države, uzimajući u obzir da to država (bilo koja) daje kako dobrotvornu (socijalno-društvenu) pomoć, nema nikakve smetnje u uzimanju tih sredstava pod uslovom da se stekne pravo na nju ispunjavanjem uvjeta koje su postavili a ne prevarom i falsifikovanjem dokumenata.

Naravno, i pod šartom da uzimanje te pomoći ne bude uslovljeno nečim što je šerijatski sporno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Neopravdano i bespotrebno miješanje ili sijeljenje muškaraca i žena je u osnovi po Šerijatu zabranjeno, na to indirektno ukazuju mnogi kur'anski ajeti i vjerodostojni hadisi. To je stav učenjaka svečetiri priznata mezheba, hanefija, malikija, šafija i hanabila. Na to (miješanje muškaraca i žena) su upozoravali učenjaci ovog Ummeta od njegovih prvih generacija. A štetne posljedice miješanja žena i muškaraca po vjeru, društvo, školstvo, porodicu i slično vidljive su svakome ko je realan i objektivan.

Miješanje muškaraca i žena, osim na javnim mjestima, pijacama i slično, nije bilo poznato među muslimanima sve do početka 20. stoljeća kada su se pojavili među muslimanima misionari (pozivači) u zapadnu “kulturu i civilizaciju”, a od čega je sastvani dio miješanje muškaraca i žena, ovo se desilo najprije u Egiptu, poput književnika Nedžiba Mahfuza, Mustafe Emina, Tahe Husejna i sličnih. Takođe, pozivanje u miješanje muškaraca i žena, ili smatranje da to šerijatski nije sporno, proširilo čak i na neke učene, daije i one kojima se pripisuje znanje poput dr. Jusufa Kardavija, dr. Hasana Turabija i Rašida Ganušija, a da ne govorimo o ulozi orijentalista i sekularista po tom pitanju.
Što se tiče današnje situacije oko primijene ovog šerijatskog propisa nemiješanja muškaraca i žena koji nisu jedni drugima mahrem, tu musliman ne treba da ide ni u jednu ni u drugu krajnost.

Prva krajnost je da se zbog lošeg stanja muslimana po ovom pitanju, tj. međusobnog miješanja na svakom koraku čak i od strane onih koji praktikuju vjeru, bilo to u džamiji, školi ili na drugom mjestu, opravdava nepraktikovanje ovog propisa pod raznim izgovorima. A neki od tih izgovora su: da je to nemoguće danas primijeniti, da su se vremena promijenila, da mi nismo ashabi i da je to (miješanje) danas postalo nešto sasvim normalno, da muškarci i žene vladaju svojim strastima te je tako ružno zamisliti da će oni poput životinja odmah poželjeti jedno drugo čim se vide, pogledaju i sretnu i tome slično.

Naravno, ovakvo razumijevanje ovog pitanja je pogrešno jer ne treba islam prilagođavati stvarnosti i stanju ljudi nego obrnuto, trebaju se ljudi navikavati, prilagođavati i odgajati u skladu šerijatskih propisa. Nema razilaženja među prvim učenjacima ovog Ummeta, a od kojih su i učenjaci četiri mezheba, da je miješanje muškaraca i žena šerijatski zabranjeno.

Tek u skorije vrijeme su se pojavili neki kojima se pripisuje znanje koji tvrde da je miješanje dozvoljeno i da u Šerijatu nije došla zabrana istog što je pogrešno.

Obavezan je svaki musliman i muslimanka da praktikuju ovaj propis gdje god su to u stanju: u njihovim kućama, prilikom zijareta, na svadbama, u školama i slično. Oni se ne smiju pomiriti sa stvarnošću i prepustit se uticaju sredine u kojoj žive nego su obavezni da mijenjaju sredinu u kojoj žive u skladu sa šerijatskim propisima.

Druga krajnost je pogrešno razumijevanje i primjenjivanje u praksi ovog pitanja, tj. shvatanje da zabrana miješanja muškaraca i žena znači da one apsolutno ne smiju imati kontakta sa muškarcima, niti razgovarati sa njima, da potpuno treba izolirati ženski svijet iz zajednice, da ona ne treba izlaziti među ljude i da ako tako ne postupa da je ta osoba pod upitnikom, svejedno bila muška ili ženska.

Od primjera toga je da ako dođe nekoj takvoj ženskoj osobi na vrata i pokuca joj na vrata i pita je nešto (npr. gdje joj je muž) ona neće da odgovori, ili ako je neko nazove na telefon neće se javiti, ili ne daj bože da joj neko sazna njeno pravo ime nego je ona Ummu ova ili Ummu ona, ili da je čovjek zaključa u kući i ne ostavi joj ključ sve dok se on ne vrati, da ni u kom slučaju ne bi posjetila prvu komšinicu, koja praktikuje vjeru, jer je može neko muško vidjet (i to svu pokrivenu) i takve slične situacije koje su daleko od onoga sa čim je došao Šerijat.

A da je ovo pretjerano i pogrešno tumačenje nemiješanja i nekontaktiranja žene sa muškim svijetom dovoljan je primjer Aiše, radijallahu anha. Prenosi se u hadisu mutefekun alejhi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,rekao: “Upotpunili su se od muškaraca mnogi, a od žena se nisu upotpunile osim Merjem kći Imranova i Asja žena faraonova, a vrijednost Aiše nad ostalim ženama je kao vrijednost serida (vrsta hrane) nad ostalom hranom”. A Aiša, radijallahu anha, koja je najvrijednija žena zbog svoje učenosti i praktikovanja vjere, ona je prenijela Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, muškarcima s tim da je bila potpuno pokrivena što ukazuje da je razgovarala sa muškarcima, njeno stvarno ime se spominje u svim islamskim knjigama dok njen nadimak Ummu Abdurrahman mnogo rjeđe, ona je izlazila iz kuće kad god se za to ukazala potreba, imala je svoje prijateljice sa kojima se međusobno zijaretila, pa gdje su žene koje pretjeruju u ophođenju sa muškim svijetom spram Aiše, radijallahu anhu, zar su one bogobojaznije i više mogu da praktikuju vjeru od nje.

Takođe, treba znati da nisu sve vrste miješanja žena i muškaraca šerijatski zabranjene, pa tako miješanje žena i muškaraca na javnim mjestima u gradu, autobuskim stanicama, aerodromima, trgovima i trgovinama i slično nije šerijatski zabranjeno. Naravno, žena i muškarac su obavezna na tim mjestima da se pridržavaju islamskih adaba od oblaćenja, obaranja pogleda, neusiljenog razgovora i slično.

Prema tome, miješanje muškaraca i žena u mesdžidima u obliku koji je spomenut u pitanju je haram i nije dozvoljeno prisustvovati takvim sijelima i susretima pa čak i sa davetskim ciljem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com