Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
PROPIS KLANJANJA DŽENAZE U ODSUSTVU ŽRTVAMA GENOCIDA ILI RATA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Pitanje klanjanja dženaze u odsustvu žrtvama genocida ili rata uopćeno se u osnovi vraća na poznatu mes'elu klanjanja dženaze u odsustvu umrlog. Po ovom pitanju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje: Prvo mišljenje – nije dozvoljeno klanjati dženazu umrloviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Pitanje klanjanja dženaze u odsustvu žrtvama genocida ili rata uopćeno se u osnovi vraća na poznatu mes'elu klanjanja dženaze u odsustvu umrlog.
Po ovom pitanju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:
Prvo mišljenje – nije dozvoljeno klanjati dženazu umrlom u njegovom odsustvu.
Ovo je stav hanefijskog i malikijskog mezheba.
Oni ovo argumentiraju time da nije prenešeno da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi poslije njega klanjali dženaze umrlima u njihovom odsustvu. A slučaj klanjanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa ashabima dženaze Nedžašiju, a što je prenešeno u hadisu mutefekun alejhi, to je kako kažu Ebu Hanife i Malik specifično samo za Nedžašija i nije opći propis za sve muslimane. U protivnom, zašto nisu klanjane dženaze u odsustvu i svim drugima za koje je postojao povod za to ako je to opći propis?
Drugo mišljenje – opća dozvola klanjanja dženaze umrlom u njegovom odsustvu.
Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba.
Njihov argument je gore spomenuti hadis mutefekun alejhi od Džabira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dženazu Ashametu Nedžašiju donoseći četiri tekbira. A u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu mutefekun alejhi je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razglasio o smrti Nedžašija na dan u kojem je umro, izašao je sa ashabima na musalu, posafao ih i donio na njega četiri tekbira.
Treće mišljenje – da se klanja dženaza u odsustvu onome kome nije klanjana, kao i da se klanja osobi koja je bila velika i poznata po znanju, imetku ili ugledu.
Ovaj stav su izabrali od savremenih učenjaka Ibn Usejmin i Albani.
Naravno, svi se vraćaju na jedan te isti dokaz klanjanja dženaze abesijskom vladaru Nedžašiju kojem nije imao ko klanjati dženazu.
Četvrto mišljenje – da se klanja dženaza u odsustvu osobi koja je učinila veliku korist muslimanima, poput učenjaka od čijeg znanja su se muslimani okoristili, trgovca koji je imetkom pomagao muslimane ili mudžahida koji je učinio veliku korist muslimanima svojim džihadom.
Ovaj stav je izabrao od savremenih učenjaka Bin Baz. Naravno, dokaz je isti kao i kod prethodnih stavova.
Neki savremeni učenjaci prave spoj između trećeg i četvrtog mišljenja, tj. da se klanja u odsustvu onome kome nije klanjanja dženaza kao i osobi koja je učinila veliku korist za Islam i muslimane pa makar mu se i klanjala dženaza.
Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Zadul me'ad“ govoreći o ovoj temi kaže sljedeće: “Nije bilo od upute Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovog suneta da klanja dženazu svakom umrlom u njegovom odsustvu, umrlo je mnoštvo ljudi od muslimana u njegovo vrijeme a bili su u odsustvu i nije im klanjao dženazu. A u vjerodostojnom hadisu je prenešeno da je klanjao Nedžašiju dženazu u odsustvu pa su se učenjaci zbog toga razišli na tri mišljenja.
(prvo) Da je ovaj postupak propis i sunet Ummetu da se klanja dženaza u odsustvu svakome, ovo je mišljenje Šafije i Ahmeda.
(drugo) Kažu Ebu Hanife i Malik da je ovo specifično za njega (Nedžašija) i da se ne odnosi na druge.
(treće) Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: Ispravno je da odsutni ako umre u nekom mjestu i ne klanja mu se dženaza, klanja mu se dženaza u odsustvu. A ako mu se klanja tamo gdje je umro njemu se ne klanja dženaza u odsustvu. Jer obaveza klanjanja dženaze spada time što su mu muslimani već klanjali dženazu, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao dženazu odsutnom i ostavio tu praksu, a njegov postupak i ostavljenje tog postupka je sunet“. (Zadul-me'ad, 1/519-520)
Kaže šejh Albani: “Ono što podupire stav da nije propisano klanjanje dženaze u odsustvu svakom umrlom je činjenica da kada su umrli pravedne halife i drugi niko od muslimana im nije klanjao namaz u odsustvu, a da je se to desilo to bi nam bilo prenešeno mutevatir predajama“. (Ahkamul-dženaiz, str.93)
Odabrani stav po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, ono što zastupa šejhul-islam Ibn Tejmije. A to je da se klanja dženaza u odsustvu onome kome nije klanjana dženaza, jer je to ono na što ukazuje hadis o klanjanju dženaze Nedžašiju, tj. klanjana mu je dženaza u odsustvu jer mu nije niko klanjao dženazu.
Razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju je različito tumačenje jednog te istog hadisa u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa ashabima klanjao dženazu Nedžašiju. Zbog toga po ovom pitanju ima širine jer nema nekog drugog argumenta koji presuđuje i određuje jedan stav kao ispravan.
A što se tiče prakse Bošnjaka u klanjanju dženaze odsutnima, ona se može podijeliti u dvije vrste:
Prva vrsta – koja bi bila ispravna, uzimajući u obzir stav učenjaka (mimo hanefija i malikija) da je propisano, sunet ili dozvoljeno (shodno razilaženju) takvima klanjati dženazu u odsustvu, tj. da se klanja dženaze u odsustvu žrtvama rata ili genocida u Bosni i šire onima kojima nije klanjana dženaza uopće, u ovome nema smetnje ili se čak može reći da je sunet takvima klanjati dženazu u odsustvu.
Druga vrsta – učestala praksa klanjanja dženaza u odsustvu žrtvama rata ili genocida koje oni nazivaju i smatraju šehidima, u obliku da se često ili skoro svaki put kada se klanja dženaza identifikovanim tijelima ili nekom drugom prilikom, ujedno klanja i dženaza u odsustvu svim ostalim žrtvama rata, čime se ponavljajući ovo klanjanje dženaze u odsustvu stalno i kontinuirano po nekoliko puta klanja jednim te istim žrtvama dženaza u odsustvu.
Ovakva praksa od strane Bošnjaka nije ispravna i bojazan je da će prerasti, ako već nije, u autohtonu bosansku novotariju poput novotarije učenja Fatihe umrlima. Da ovo što rade nije ispravno ukazuju sljedeće stvari:
Prvo – pošto se Bošnjaci s ponosom i zvanično pozivaju na hanefijski mezheb, a po hanefijskom mezhebu nije dozvoljeno klanjati dženazu u odsustvu, Bošnjaci ne bi trebali uopće da klanjaju dženaze u odsustvu nego da se skrate na klanjane dženaze identifikovanim i pronađenim tijelima.
Drugo – pošto Bošnjaci smatraju žrtve rata i genocida šehidima oni ne bi trebali klanjati dženazu onim šehidima koji su poginuli u bici, jer na to ukazuju vjerodostojni hadisi i to je stav većine učenjaka. A ako bi prigovorili tome da se po hanefijskom mezhebu šehidima koji su poginuli u bici klanja dženaza, onda se postavlja pitanje dosljednosti slijeđenja mezheba, zašto ne slijede mezheb u klanjanju dženaze u odsustvu.
Treće – radeći po stavu učenjaka koji dozvoljavaju klanjanje dženaze u odsustvu (šafija i hanabila) ovo što rade Bošnjaci, tj. da po nekoliko puta u raznoraznim povodima klanjaju jednim te istim žrtvama dženazu u odsustvu (klanjanje svim žrtvama rata i genocida), pa još i kad im pronađu tijela, i opet nakon toga klanjaju u odsustvu i onima kojima su pronađena tijela i već im klanjana dženaza i to neprestano ponavljaju godinama, ovakva praksa nema utemeljenje ni kod koga od učenjaka niti mezheba. Odnosno, kada se jednom klanja dženaza u odsustvu nekome nije propisano to ponavljati neprestano u drugim prilikama.
Zbog toga je velika bojazan da ovo što se radi kod nas klanjanjem dženaza u odsustvu žrtvama rata da je to izašlo iz okvira onoga sa čime je došao Šerijat i o čemu su govorili učenjaci, i velika je bojazan da je na pomolu jedna nova novotarija na našim prostorima.
A što se tiče dženaze u odsustvu žrtvama genocida plavsko – gusinjskog kraja (koji se desio prije 100 godina) a koja je prije nekoliko dana klanjana u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu, nakon klanjanja dženaze istima u Sandžaku i u Bosni, shodno gore spomenutom, nema sumnje da je ovo neispravno, po nekim učenim koji su upitani to je novotarija. Da je ovo sporno i neispravno ili čak novotarija ukazuju sljedeće stvari:
– poznati stav učenjaka koji dozvoljavaju klanjanje dženaze u odsustvu se odnosi na klanjanje u odsustvu osobi u vremenu kada je ta osoba umrla ili kada se sazna da je umrla, a ne na onoga ko umro prije desetine ili stotine godina i to zbog političkih razloga (da znaju Srbi da mi to nismo zaboravili).
– klanjanje dženaze u odsustvu nakon što je već klanjana otvara vrata da se klanja bilo kome od muslimana koji su umrli davno prije nas: halifama, ashabima, imamima, stradalima, žrtvama … a takva praksa nema osnova u
Šerijatu niti je poznata kod muslimana.
– ovoj nesvakidašnjoj praksi klanjanja dženaze u odsustvu pridodat je momenat klanjanja u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu u Medini, što je dodatna doza spornosti jer se to radi na jednom od svetih mjesta.
– ova praksa otvara vrata da se ovo ponavlja od strane drugih Bošnjaka koji dođu u Mekku ili Medinu, jer žrtava rata i genocida je kod nas veoma mnogo.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKLANJANJE DŽENAZE U ODSUSTVU
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko klanjanja dženaze umrlom u odsustvu učenjaci su se razišli na četiri mišljenja: Prvo mišljenje – nije dozvoljeno klanjati dženazu umrlom u njegovom odsustvu. Ovo je stav haneviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko klanjanja dženaze umrlom u odsustvu učenjaci su se razišli na četiri mišljenja:
Prvo mišljenje – nije dozvoljeno klanjati dženazu umrlom u njegovom odsustvu.
Ovo je stav hanefijskog i malikijskog mezheba.
Oni ovo argumentiraju time da nije prenešeno da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi poslije njega klanjali dženaze umrlima u njihovom odsustvu. A slučaj klanjanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa ashabima dženaze Nedžašiju, a što je prenešeno u hadisu mutefekun alejhi, to je kako kažu Ebu Hanife i Malik specifično samo za Nedžašija i nije opći propis za sve muslimane. U protivnom, zašto nisu klanjane dženaze u odsustvu i svim drugima za koje je postojao povod za to ako je to opći propis?
Drugo mišljenje – opća dozvola klanjanja dženaze umrlom u njegovom odsustvu.
Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba.
Njihov argument je gore spomenuti hadis mutefekun alejhi od Džabira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dženazu Ashametu Nedžašiju donoseći četiri tekbira. A u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu mutefekun alejhi je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razglasio o smrti Nedžašija na dan u kojem je umro, izašao je sa ashabima na musalu, posafao ih i donio na njega četiri tekbira.
Treće mišljenje – da se klanja dženaza u odsustvu onome kome nije klanjana, kao i da se klanja osobi koja je bila velika i poznata po znanju, imetku ili ugledu.
Ovaj stav su izabrali od savremenih učenjaka Ibn Usejmin i Albani.
Naravno, svi se vraćaju na jedan te isti dokaz klanjanja dženaze abesijskom vladaru Nedžašiju kojem nije imao ko klanjati dženazu.
Četvrto mišljenje – da se klanja dženaza u odsustvu osobi koja je učinila veliku korist muslimanima, poput učenjaka od čijeg znanja su se muslimani okoristili, trgovca koji je imetkom pomagao muslimane ili mudžahida koji je učinio veliku korist muslimanima svojim džihadom.
Ovaj stav je izabrao od savremenih učenjaka Bin Baz. Naravno, dokaz je isti kao i kod prethodnih stavova.
Neki savremeni učenjaci prave spoj između trećeg i četvrtog mišljenja, tj. da se klanja u odsustvu onome kome nije klanjanja dženaza kao i osobi koja je učinila veliku korist za Islam i muslimane pa makar mu se i klanjala dženaza.
Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Zadul me'ad“ govoreći o ovoj temi kaže sljedeće: “Nije bilo od upute Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovog suneta da klanja dženazu svakom umrlom u njegovom odsustvu, umrlo je mnoštvo ljudi od muslimana u njegovo vrijeme a bili su u odsustvu i nije im klanjao dženazu. A u vjerodostojnom hadisu je prenešeno da je klanjao Nedžašiju dženazu u odsustvu pa su se učenjaci zbog toga razišli na tri mišljenja.
(prvo) Da je ovaj postupak propis i sunet Ummetu da se klanja dženaza u odsustvu svakome, ovo je mišljenje Šafije i Ahmeda.
(drugo) Kažu Ebu Hanife i Malik da je ovo specifično za njega (Nedžašija) i da se ne odnosi na druge.
(treće) Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: Ispravno je da odsutni ako umre u nekom mjestu i ne klanja mu se dženaza, klanja mu se dženaza u odsustvu. A ako mu se klanja tamo gdje je umro njemu se ne klanja dženaza u odsustvu. Jer obaveza klanjanja dženaze spada time što su mu muslimani već klanjali dženazu, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao dženazu odsutnom i ostavio tu praksu, a njegov postupak i ostavljenje tog postupka je sunet“. (Zadul-me'ad, 1/519-520)
Kaže šejh Albani: “Ono što podupire stav da nije propisano klanjanje dženaze u odsustvu svakom umrlom je činjenica da kada su umrli pravedne halife i drugi niko od muslimana im nije klanjao namaz u odsustvu, a da je se to desilo to bi nam bilo prenešeno mutevatir predajama“. (Ahkamul-dženaiz, str.93)
Odabrani stav po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, ono što zastupa šejhul-islam Ibn Tejmije i oni koji se sa njim slažu: a to je da se klanja dženaza u odsustvu onome kome nije klanjana dženaza, jer je to ono na što ukazuje hadis o klanjanju dženaze Nedžašiju, tj. klanjana mu je dženaza u odsustvu jer mu nije niko klanjao dženazu.
Razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju je različito tumačenje jednog te istog hadisa u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa ashabima klanjao dženazu Nedžašiju. Zbog toga po ovom pitanju ima širine jer nema nekog drugog argumenta koji presuđuje i određuje jedan stav kao ispravan.
Prema tome, s obzirom da IZ i našim krajevima tvrdi da slijedi hanefijski mezheb oni ne bi trebali u džamijama (ili van njih) klanjati dženaze u odsustvu, jer je to po hanefijskom mezhebu zabranjeno. Sa druge strane, pošto je njima klanjana dženaza nema potrebe da se ponovo klanja u odsustvu.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeGASULJENJE MEJITA OD STRANE ŽENE KOJA JE U HAJZU
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Nema smetnje u tome, jer nama šerijatskog atgumneta koji ukazuje na zabranu ili pokuđenost istog. A Allah zna najbolje. Ve billahi tefik. izvor: www.ehlus-sunne.ba Na pitanje odgviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Nema smetnje u tome, jer nama šerijatskog atgumneta koji ukazuje na zabranu ili pokuđenost istog. A Allah zna najbolje.
Ve billahi tefik.
izvor: http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS PRAĆENJA DŽENAZE OD STRANE ŽENA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ispraćanje dženaze je u osnovi propisano muškarcima mimo žena. U vjerodostojnom hadisu je došla zabrana ženama da prate dženazu. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima odviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ispraćanje dženaze je u osnovi propisano muškarcima mimo žena. U vjerodostojnom hadisu je došla zabrana ženama da prate dženazu.
Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, da je rekla: „Zabranjeno nam je praćenje dženaza, a zabrana nije bila stroga“.
Džumhur (većina) učenjaka ovu zabranu svodi na pokuđenost (kerahijet) a ne strogu zabranu zbog zadnjeg dijela hadisa: „A zabrana nije bila stroga“.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojim Fetvama (Medžu'ul-fetava 24/355): „Moguće je da je značenje njenih riječi ‘Nije nam potvrđena zabrana’, a to ne negira zabranu. A moguće je da ona mislila da se sa zabranom ne misli da je haram, a argument je u riječima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ne u mišljenju nekog drugog“.
Stavovi mezheba
Prenosi Ibn ‘Abidin u svojoj Hašiji (1/208) da je po hanefijskom mezhebu praćenje dženaze od strane žena je zabranjeno, tj. mekruh tahrim. Zatim je naveo tri hadisa koji ukazuju na zabranu, jedna od njih je hadis Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, a ostala dva hadisa su slaba te nema potrebe da ih navodim.
Po malijskom mezhebu starijim ženama je uopćeno dozvoljeno pratiti dženazu.
Takođe, dozvoljeno je mlađim ženama ako nema bojazni od njihove fitne da prate dženazu onih osoba čija smrt za njih predstavlja velik musibet, poput oca, majke, muža, sina, kćerke, brata i sestre. A mlađe žene čije se fitne bojimo, njima je uopćeno zabranjeno izlaziti da prate dženazu. (Eš-Šerhu es-sagir 1/566)
Mezheb šafija, kako prenosi imama Nevevi u svom komentaru Muslimovog Sahiha (Šerhu Muslim 1/504), je pokuđenost praćenja dženaze od strane žena, a ne zabrana. On je protumačio riječi Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, „A zabrana nije bila stroga“ da ukazuju na pokuđenost (mekruh tenzih) a ne na zabranu (haram).
Mezheb hanabila je takođe pokuđenost slijeđenja dženaze od strane žena. (Gajetul-munteha 1/246)
Prenosi imam Ševkani od imama Kurtubija da je rekao: „Ako smo sigurni da pravo muža neće biti zakinuto, da žene neće otkrivene izaći i da neće biti dizanja glasova i tome sličnog, onda nema smetnje da im se dozvoli (da prate dženazu)“.
Zatim kaže Ševkani: „Ovaj stav je ono na što se treba osloniti pri spajanju kontradiktornih hadisa“ (Nejlul-evtar 4/95).
Odabrano mišljenje, a Allah zna najbolje, pokuđenost slijeđenja dženaze od strane žena ako njihov izlazak neće biti fitna za muškarce. Jer sahabijka koja prenosi hadis najbolje zna njegovo značenje. A ako je izlazak žena da prate dženazu fitna za muškarce, jer će izaći otkrivene, miješati se sa muškarcima, podizati glas pri plakanju, naricati i slično, kao što je današnje stanje žena muslimanki, onda nema sumnje da je njihovo praćenje dženaze zabranjeno.
Mudrost ovog propisa
Musliman u osnovi, znao ili ne znao mudrost nekog propisa, treba biti predan šerijatskim tekstovima Kur'ana i vjerodostojog Sunneta.
Kaže Uzvišeni: „Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: “Slušamo i pokoravamo se!” – Oni će uspjeti“. (En-Nur 51)
Mudrost pokuđenosti ili zabrane praćenja dženaze od strane žena, kako navodi imam Kurtubi, je u tome što ono vodi u zakidanje prava muža, otkrivanje žena i podizanje glasa i svega što proizilazi iz toga. Jer zaista kod žena preovlađuje nestrpljivost, nekontrolisanje i očaj prilikom musibeta, mnoge od njih iskazuju nezadovolstvo sa Allahovom odredbom i čine ono što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio (u hadisima mutefekun alejhi) od naricanja, uderanja po obrazima i cijepanja odjeće.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS SAHRANJIVANJA KJAFIRA OD STRANE MUSLIMANA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Nema razilaženja među islamskim pravnicima da nije dozvoljeno muslimanu da ukopa kjafira pa makar mu bio rodbina osim u nuždi. Primjer nužde je da nema niko dugi ko će ga ukopaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Nema razilaženja među islamskim pravnicima da nije dozvoljeno muslimanu da ukopa kjafira pa makar mu bio rodbina osim u nuždi.
Primjer nužde je da nema niko dugi ko će ga ukopati od kjafira, u tom slučaju je vadžib muslimanima da ga ukopaju. (Hašijetu Ibn Abidin 1/597, Hašijetu ed-Dusuki 1/403, Revdatut-talibin 2/119)
Način ukopavanja treba biti takav da se ne ukopava u pravcu naše Kible jer nije musliman, niti u pravcu njihove kible jer je ona lažna.
Takođe, ne usmjerava se prema nekom određenom pravcu, nego se ukopava bez vođenja računa o sunnetu ukopavanja mejita.
Od dokaza da je obaveza muslimanima u nuždi (kada nema nikoga od kjafira da ga ukopa) ukopati kjafira su sljedeći argumenti:
Hadis od Alije, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je obavijestio Poslanika, sallallahu alehi ve sellem, da je umro njegov amidža Ebu Talib, pa mu je on rekao: „Idi i zakopaj ga“. Bilježi ga Ebu Davud, Nesai, Ahmed, Bejheki i Ebu J'ala. Slabim su ga ocijenili Ibn Medini, Bejheki i Šuajb Arnaut, a vjerodostojnim Ed-Dijau Makdisi, Albani, Abdulkadir Arnaut i Ejmen Salih Š'aban.
Drugi argument je postupak Poslanika, sallallahu alehi ve sellem, sa ubijenim mušricima u bici na Brdu, bačeni su u (nezatrpani) bunar El-Kalib. (hadis je mutefekun alejhi)
Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji o propisu ukopavanja oca mušrika od strane sina muslimana, kakav je propis ako učestvuje u kupanju, ukopavanju i običajima kjafira pri ukopu? (Fetava el-ledžentu ed-daime, broje fetve 13477)
Odgovor: Osnova kod kjafira kada umre je da ga ukopaju njegovi rođaci kako ne bi uznemiravao ljude, ne gasuli se, ne umotaje u ćefine niti mu se klanja dženaza. Ko uradi drugačije (od spomenutog) ili učestvuje sa kjafirima u njihovim običajima, na njemu je da se pokaje i traži oprost od Allaha, da bi mu Allah oprostio. (potpisnici fetve su: Abdullah Gudejan, Abdurrezzak ‘Afifi i Abdulazizi bin Baz)
Prema tome, postavlja se pitanje da li je ovo bila nužda što su uradili muslimani mještani Raštelica (općina Hadžići)? Ako je bilo kjafira nemuslimana koji su ga mogli ukopati iako nije imao ni porodicu niti bližu rodbinu, a razumije se iz opisa događaja da je bilo jer su sahrani prisustvovali pravoslavni sveštenici, onda muslimanima nije bilo dozvoljeno to što su uradili. Trebali su obavijestiti najbliže mještane pravoslavce i sveštenika kako bi oni obavili sahranu.
Ve billahi tevfik.
Izvor: http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeMUSLIMANSKO MEZARJE
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Muslimansko mezarje je svako mezarje u kojem se ukopavaju muslimani u općem smislu te riječi, kao i svako mezarje koje je općepoznato kao muslimansko. Složni su učenjaci da nijviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Muslimansko mezarje je svako mezarje u kojem se ukopavaju muslimani u općem smislu te riječi, kao i svako mezarje koje je općepoznato kao muslimansko. Složni su učenjaci da nije dozvoljeno ukopavati u muslimansko mezarje murtede (otpadnike od vjere) za koje kadija ili učenjaci presude da su otpadnici od vjere. Isto tako, nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno ukopavati u muslimansko mezarje kjafire bilo koje vrste. Za razliku od munafika (licemjera), tj. onih koji javno ispoljavaju Islam, a nisu svoje licemjerstvo javno ispoljili i zbog toga protekfireni, oni se ukopavaju u muslimansko mezarje. Jer se prema njima ophodi na osnovu njihove vanjštine.
Međutim, postavlja se pitanje: šta ako odgovorni za muslimanska mezarja ne vode računa o tome ko se sve ukopava u muslimanska mezarja? I ne samo to, nego se svjesno ukopavaju u muslimanska mezarja ljudi koji za sebe kažu da su ateisti i umru na tome, s tim da su plaćali članarinu vjerskoj zajednici, ili je nakon njihove smrti plati njihova rodbina. Čak se sprečavaju oni koji ne plaćaju članarinu da se ukopavaju u muslimanska mezarja.
Kao da je kriterij ukopavanja u muslimanska mezarja plaćanje članarine a ne pripadnost Islamu. Odgovornost za ukopavanje nemuslimana čije je nevjerstvo jasno ko bijeli dan u muslimanska mezarja i zlouptrebljavanja monopola nad tim mezrjima, koja su vakuf te na njih imaju pravo svi muslimani plaćali članarinu ili ne plaćali, je na onima kojima je to povjereno i oni će biti pitani za to.
Prema tome, muslimani se ukopavaju u mezarja koja su općepoznata kao muslimanska pa makar u njima bili ukopavani oni kojima to nije dozvoljeno, poput murteda i kjafira.
Ve billahi tevfik.
© 2016 http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje„HOĆEMO LI MU HALALITI?“ (nakon dženaze) – nema osnova u Šerijatu
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: O toj praksi traženja halala kaže Enver Mulahalilović u svojoj knjizi „Vjerski običaji muslimana u BiH“ (str. 206 - 207): „Imami se neposredno poslije klanjanja dženaze obraćajviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
O toj praksi traženja halala kaže Enver Mulahalilović u svojoj knjizi „Vjerski običaji muslimana u BiH“ (str. 206 – 207):
„Imami se neposredno poslije klanjanja dženaze obraćaju prisutnim, koji su klanjali dženazu, riječima koje otprilike glase ovako: Klanjali smo dženazu našem bratu (ili sestri, ako je umrla osoba šensko) i zamolili Allaha dž.š. da mu oproti grijehe (ili da joj oprosti). Ali, ako je on (ili ona) nekome od vas nažao učinio (ili učinila), ili, ako je nekoga nehotice uvrijedio (ili uvrijediula); ili mu je kakvu štetu nanio (ili nanijela), ili mu je nešto dužan ostao (ili ostala), da li mu halalite? (ili da li joj halalite?) I kada prisutni, stojeći još u safovima, kako su klanjali dženazu, potvrdno odgovore riječima „halalimo“, na to imam odgovori: I ja mu (ili joj) halalim, te pozove prisutne da za dušu umrle osobe prouče još po jednu Fatihu, čime se završava dženaza-namaz“.
Za ovakvu praksu nema dokaza u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni u vjerodostojnom niti slabom ili izmišljenom hadisima. Također, nisam našao da je to bila praksa selefa ovog ummeta niti da se to navodi u knjigama hanfijskog mezheba.
Dženaza je ibadet i nije propisano činiti od obreda dženaze osim ono za šta imamo vjerodostojne argumente. Ustrajavanje u ovoj praksi traženja halala za mejita nakon klanjanja dženaze, sa ubjeđenjem da je to od obreda dženaze, ili da je propisano i pohvalno, predstavlja novotariju, jer za to nema osnova u šerijatskim tekstovima. Otkud ta praksa kod nas i od kada se praktikuje, to ne mijenja suštinu neopravdanosti ovog običaja.
Svaka novotarija je dalalet i ne prihvata se po tekstu vjerodostojnih hadisa.
Sa druge strane, došlo u hadisu muttefekun alejhi (Buharija i Muslim) da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao dženazu mejitu koji je imao dug a nije ostavio imetka za vraćanje duga, u takvim slučajevima bi rekao da ashabi klanjaju svome drugu. A nakon što ih je Allah opskrbio ratnim plijenom, rekao je da je na njemu da vrati dug mejitu koji nema imetka. Skupina učenjaka, Ibn el-Munziri, Ibn el-Bettal i Ibn Kudame, smatraju da je ovaj propis derogiran, tj. da je bio u početku a poslije je ostavljen. Dok druga skupina, među kojima je Nevevi, smatra da je ostavljao namaz za takvima kako bi podstakao na vraćanje duga za vrijeme života. U svakom slučaju, umrlom dužniku se klanja dženaza, kao što su naglasili mnogi učenjaci.
A ovo što je prenešeno oko klanjanja dženaze dužniku ne može biti argument za praksu traženja halala od svih prisutnih poslije klanjanja dženaze.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS SAĐENJA ILI STAVLJANJA UMJETNOG CVIJEĆA NA KABUR UMRLOG
Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, a zatim; Ukrašavanje kabura cvijećem može biti u dva oblika: sađenjem cvijeća i stavljanjem umjetnog cvijeća. Što se tiče stavljanja umjetnog cvijeća, ispravno je da to nije dozvoljeno jeviše
Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, a zatim;
Ukrašavanje kabura cvijećem može biti u dva oblika: sađenjem cvijeća i stavljanjem umjetnog cvijeća.
Što se tiče stavljanja umjetnog cvijeća, ispravno je da to nije dozvoljeno jer je to oponašanje kjafira u onome što rade oko grobova svojih umrlih. A zabrana oponašanja kjafira je došla u vjerodostojnom hadisu. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”. Bilježi ga Ebu Davud i imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan.
Sa druge strane, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko obilježavanja kabura kamenom, nišanom, drvetom i slično, kao i oko propisa pisanja na nišanu, pa preče je da uljepšavanje kabura bude sporno i upitno. Zabrana gradnje na kaburu je došla u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu.
A oko sađenja cvijeća i sličnog na kabur umrlog učenjci imaju podijeljeno mišljenje. Razilaze se zbog različitog poimanja i tumačenja postupka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Bilježi Buharija u svom Sahihu Od Ibn Abbasa, radijjallahu anhu, da je rekao: „Allahov Poslanik s.a.w.s., je prošao pored dva kabura, pa reče: Ova dvojica se kažnjavaju, i to ne zbog nečeg velikog; što se tiče jednog – nije se čuvao od mokrenja, a što se tiče drugog – stalno je prenosio tuđe riječi (nemimet). Poslanik s.a.w.s., reče da mu donesu jednu svježu palminu granu, koju prepolovi na dva djela, pa zabode nad grobom prvog jedan njen dio, a nad drugim grobom drugi dio grane, rekavši: Nadat je se da će im se kazna, makar malo, olakšati, sve dok se grane ne osuše.“
Prvi stav – da stavljanje palminog i sličnog granja na kaburove olakšava patnju umrlima, taj čin je mustehab i on je sunnet je Allahova Poslanika s.a.w.s. Ovo je mišljenje kasnijih učenjaka šafijskog i hanbelijskog mezheba.
Drugi stav – da nije dozvoljeno stavljanje palminog ili nekog drugog granja (u što ulazi i cvijeće) na kaburove, i da to predstavlja novotariju, a ono što je prenešeno od Poslanika s.a.v.s., to je specifično samo za njega.
Na ovom su Muhammed Rešid Rida, Bin Baz, Ibn Usejmin, Albani, Ahmed Šakir, Stalna Komisija za Fetve u Saudiji, Sejjid Sabik i mnogi drugi.
Drugi stav učenjaka je bliži ispravno, a Allah zna najbolje. Jer to što je uradio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi nisu uzeli za praksu, što znači da su to tretirali kao nešto specifično za njega.
Prema tome, nije dozvoljeno cvijećem ukrašavati kabur umrlog na bilo koji način, sađenjem ili stavljanjem umjetnog.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeZADRŽAVANJE KOSE MEJITA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko odsijecanja kose mejita, učenjaci koji su govorili o tome, imaju podijeljeno mišljenje između harama i mekruha. Po jednoj skupini učenjaka, na čemu su hanfije kao što kaževiše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko odsijecanja kose mejita, učenjaci koji su govorili o tome, imaju podijeljeno mišljenje između harama i mekruha.
Po jednoj skupini učenjaka, na čemu su hanfije kao što kaže hanefijski učenjak Ibn Nudžejm, je haram.
A po drugoj skupini, na čemu su malikije, kao što navodi malikijski učenjak Halil ibn Ishak, je mekruh i novotarija.
Sve što otpadne od umrlog, od kose, noktiju i slično, ako se desi prije ukopa, treba ukopati zajedno sa mejitom. A poslije ukopa treba zakopati u zemlju bilo gdje.
A što se tiče odsijecanja kose i zadržavanja radi bereketa, to je oprečno šerijatu.
Kaže Ibn Džedi'a u knjizi „Et-Teberuk enva'uhu ve ahkamuhu“ (str. 381) rezimirano: traženje bereketa od dobrih ljudi je moguće za vrijeme njihovog života putem njihovog znanja i dove, a nakon njihove smrti putem znanja kojeg su ostavili, a sve ostalo od načina traženja bereketa od njih nije propisano, nego je zabranjeno, od toga je traženje berekta u ostacima kose, znoja, pljuvačke i slično.
Prema tome, kosu umrlog, svejedno bila otpala ili namjerno odrezana, treba zakopati sa umrlim ili bilo gdje u zemlju. Nije dozvoljeno zadržavati je radi bereketa, uspomene ili slično. Zadržavanje tragova umrlog otvara vrata raznih praznovjerja.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePRAVLJENJE PARFEMA SA ETANOLOM (ALKOHOLOM)
Alejkumusselam. Etanol je primarni alkohol koji pripada skupini alkohola i najčešće se nalazi u alkoholnim pićima tako da se u svakodnevnom govoru naziva samo alkoholom.Upotrebljava se kao otapalo i sredstvo za ekstrakciju, dezinfekciju, konzerviranje i pri proizvodnji alkoholnih pića. Služi i kao pviše
Alejkumusselam.
Etanol je primarni alkohol koji pripada skupini alkohola i najčešće se nalazi u alkoholnim pićima tako da se u svakodnevnom govoru naziva samo alkoholom.Upotrebljava se kao otapalo i sredstvo za ekstrakciju, dezinfekciju, konzerviranje i pri proizvodnji alkoholnih pića. Služi i kao polazna sirovina za cijeli niz hemikalija. Najjača alkoholna pića sadrže oko 45 % alkohola, dok je zapremni udio etanola u apsolutnom alkoholu 96%. Ako čovjek popije 500 ml čistog etanola može umrijeti. Sa šerijatske strane etanol je vrsta alkohola na čiju zabranu pijenja se odnose šerijatski tekstovi.
A što se tiče pravljanja parfema u čijem sastavu je nalazi velika količina etanola, tj. alkohola na čiju zabranu pijenja se odnose šerijatski tekstovi, to pitanje se vraća na mes'elu: da li je alkohol čist ili nečist. Odnosno, ako je alkohol čist onda je njegova upotreba u parfemu dozvoljena, a ako je nečist onda ga nije dozvoljeno koristiti u spravljanju parfema. Zabranjen je jer bi mirisanje sa tim parfemom značilo da na svom tijelu ili odjeći imamo nečistoće a muslimanu nije dozvoljeno da klanja sa nečistim tijelom ili odijelom, a sa druge strane obavezan je da otklanja nečistoću sa tijela i odjeće.
A što se tiče čistoće alkohola, svejedno bio on etanol ili vino, rakija i pivo, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvi općepoznati stav učenjaka je da je alkohol nečist. Ovo je mišljenje džumhura učenjaka a na čemu su i učenjaci četiri mezheba od hanefija, malikija, šafija i hanabila. Oni svoj stav dokazuju prije svega time što je alkohol zabranjen, a što je upitno jer nije sve što je zabranjeno u nekom smislu (poput pijenja) automatski i nečisto. Takođe, dokazuju nečistoću alkohola sa ajetom: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su nečistoća, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite” (El-Maide 90), tj. da se u ajetu pod riječju “nečistoća” misli na fizičku nečistoću. Međutim, dokazivanje sa ovim je slabo jer je ispravno da se u ajetu misli na nečistoću u prenesenom značenju zbog toga što su kocka i strelice za gatanje same po sebi čiste.
Drugi stav učenjaka je čistoća alkohola. To je mišljenje Lejs ibn S'ada, Rebi'atu Er-R'eja, El-Muzenija (učenika Šafije), šejha Albanija i Ibn ‘Usejmina. Oni čistoću alkohola dokazuju time da je osnov u svim stvarima da su čiste sve dok nam ne dođe validan šerijarski dokaz da je nešto nečisto, a da je alkohol nečist nema dokaza. Ovaj stav je bliži ispravnom zbog snage dokaza.
Prema tome, dozvoljeno je da se prave parfemi koji u svom sastavu sadrže alkohol etanol, a Alah zna najbolje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje