Alejkumusselam.

Odgovor na prvo pitanje: Prenosi se u vjerodostojnom hadisu u mnoštvu rivajeta da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mom mesdžidu je vrijedniji od 1000 namaza od namaza u drugim (mesdžidima) osim el- mesdžidu el-harama, namaz u el-mesdžidu el-haramu je vrijedniji od 100 000 namaza mimo drugih (mesdžida)”. Ovaj rivajet bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, a vjerodostojnim su ga ocijenili El-Munziri, El-Busiri i Albani.

Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga na što se misli pod terminom “el-mesdžidu el-haram”.

Navodi učenjak Zerkeši sedam mišljenja po ovom pitanju:

prvo – da se misli na mjesto na kojem je zabranjeno džunubu da boravi u njemu,

drugo – da je to grad Mekka,

treće – da je to Harem, odnosno zabranjena zemlja oko K'abe u kojoj je zabranjeno kjafirima ući a čije granice je pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

četvrto – da se misli na K'abu i mesdžid oko nje,

peto – da je to sama K'aba, što je najslabije mišljenje kako kaže Zerkeši,

šesto – da se misli na Harem (zabranjenu zemlju) i Arefat, a što je stav Ibn Hazma,

sedmo – da je to K'aba i sve što je u kamenu od Bejta (nije potpuno jasno šta se pod ovim misli).

Od svih vih mišljenja uglavn učenjaci se diejle između dva mišljenja:

Prvo mišljenje: da se pod el-mesdžid el-haram u kojem je namaz vrijedniji misli na sam mesdžid oko K'abe u kojem se klanja u džematu. Ovo je stav većine učenjaka hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka šafijskog mezheba, a takođe izabrali su ga Nevevi, Taberi, Ibn Muflih, Ibn Hadžer El-Hejsemi i od savremenih učenjaka Ibn Usejmin.

Drugo mišljenje: da se pod el-mesdžidu el-haram misli na Harem (zabranjenu zemlju). Ovo je stav većine učenjaka od kojih su hanefijski, malikijski i šafijski mezheb, a izabrali su ga između ostalih i Ibnul-Kajjim, Bin Baz od savremenih učenjaka i to je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji.

Zagovarači i jednog i drugog mišljenja između ostalog dokazuju svoje stavove kur'anskim ajetima u kojima je spomenuta riječ “el-mesdžidu el-haram”, odnosno da je u tim ajetima Uzvišeni spomenuo mesdžidu el-haram, a po jednom stavu se misli na mesdžid gdje se klanja a po drugom na Harem (zabranjenu zemlju).

Na primjer, oni koji dokazuju prvi stav da se misli na mesdžid oko K'abe dokazuju to sa ajetima: “I nemojte se protiv njih boriti kod el-mesdžidu el-harama” (El-Bekara 191) i ajeta: “Zaista su mušrici nedžaset i neka se ne približavaju el-mesdžidu el-haramu nakon ove godine” (Et-Tevba 27). Kažu: u ova dva ajeta se pod el-mesdžidu el-harama misli na mesdžid oko K'abe.

Takođe, druga strana dokazuje sa istima jaetima da se misli na Harem (zabranjenu zemlju). Od ajeta sa kojim dokazuju obe strane svoj stav su i riječi Uzvišenog: “Veličanstven je Onaj koji je noću prenio svoga roba od el-mesdžidu el-harama do el-mesdžidul el-aksa” (El-Isra’, 1).

Pa zagovarači prvog stava dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dok sam bio u Hidžru (ograđenom dijelu K'abe koji nije sazidan) došao mi je Džibril …”, pa je sa njim učinjen Isra’, što znači da je bio unutar mesdžida. Dok zagovarači drugog mišljenja sa istim ajetom dokazuju svoj stav na osnovu hadisa u Buhariji u kojem je došlo da je sa njim učinjen Isra’ iz kuće Ummu Hani.

A šejh Usejmin spaja između va dva hadisa tako što kaže da je početak i najava činjenja Isra’ bio u kući Ummi Hani a da je prenešen iz mesdžida kod K'abe. Odgovor na sva ova dokazivanja sa spomenutim ajetima je da je u Kur'anu riječ el-mesdžidu el-haram spomenuta na petnaest mjesta a ima šest različitih značenja kako to spominju mufesiri Kur'ana, što znači da dokazivanje sa ovim ajetima ne presuđuje po ovom pitanju.

A što se tiče hadisa najjači dokaz drugog mišljenja (koji smatraju da se misli na čitav Harem) je hadis kojeg bilježi Ahmed u svom “Musnedu” prilikom spominjanja priče o događaju na Hudejbiji. U hadisu koji je veoma dug je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao namaze u Haremu (zabranjenoj zemlji) a inače je boravio van Harema, jer se mjesto Hudejbija jednim dijelom nalazi u Haremu a jednim dijelom van njega. pa kaže Ibnul-Kajjim da je u ovome dokaz da se vrijednost namaza u el-mesdžidu el-haramu odnosi na cijeli Harem jer inače zašto bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao da klanja u tom dijelu Hudejbije.

Međutim, odgovor na ovaj hadis je da je on slab jer je došao u rivajetu od Ibn Ishaka od Zuhrija, a Ibn Ishak je mudellis. A i da je hadis prihvatljiv ne mora imati to značenje, nego može značiti da je vrednije klanjati u Haremu nego van njega.

A najjači dokaz sa kojim se dokazuje prvo mišljenje je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u njemu (Poslanikovom mesdžidu) je vredniji od hiljadu namaza mimo njega od mesdžida osim mesdžida K'abe”. Riječ “mesdžida K'abe” nedvosmisleno ukazuje da se misli na mesdžid oko K'abe a ne čitav Harem.

Tako se na kraju može reći da je ovaj zadnji hadis šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju, a to je da se pod el-mesdžidu el-haramu u kojem je namaz vredniji 100 000 puta od namaza u drugim mesdžidima misli na mesdžid oko K'abe u kojem se klanja u džematu, a Allah zna najbolje.

Odgovor na drugo pitanje: islamski ravnici takođe imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li se ta vrijednost namaza odnosi samo na farzove ili i na nafile.

Prvo mišljenje je da mnogostruka vrijednost namaza se odnosi i na farzove i na nafile. Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju time što je u hadisima koji govore o ovoj temi riječ namaz došla u općoj formi, što znači da obuhvata i farzove i nafilu.

Drugo mišljenje je da se mnogostruka vrijednost namaza odnosi samo na fard namaze.

Ovo je stav hanefija i malikija.

Oni to dokazuju hadisom od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najbolji namaz čovjeka namaz u njegovoj kući osim propisanih namaza”.

A poznato je da je hiljadu puta vrijednije klanjati namaz u Poslanikovom mesdžidu nego u drugim mesdžidima a kamoli u kućama, pa im je opet Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao da im je vredniji namaz nafile u njihovim kućama. Naravno, ovo isto se odnosi na mesdžid u Mekki.

Ševkani u svojoj knjizi “Nejlul-evtar” navodi stav da nema smetnje da se spoji između dokaza prvog i drugog mišljenja, tj. da mnogostruka vrijednost klanjanja u Poslanikovom mesdžidu i el-mesdžidu el-haramu u Mekki obuhavata i nafilu, a ako je klanjaju u Mekki i Medinu u kućama da im je to još vrednije kao što je došlo u hadisu, a što se može smatrati specifičnim samo za Mekku i Medinu.

Ovo zadnje je bliže ispravnom jer vanjsko značenje hadisa ukazuje na to, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Vjerovatno se u pitanju misli na poklanjanje i doniranje organa nakon smrti putem oporuke. Pa ako je tako, prije odgovora na pitanje korisno je znati koje organe je moguće prenositi i presađivati, naravno na osnovu onoga do čega je uznapredovala savremena medicina. Organi koje je moguće presađivati su sljedeći:

– Srce, jer se operacije presađivanja srca uspješno obavljaju od 1986. god.- Jetra i pankreas oboljelim od šećera.

– Rožnjača, bubrezi, koštana srž i dvostruki organi kao što su uši.

– Presađivanje kože s ciljem operacije ojačanja ili uljepšavanja kože i slično.

Organi koje savremena medicina još nije u mogućnosti da presađuje sve dosad su: kičma, mozak, mokraćni mjehur, želudac i maternica.

Pitanje presađivanja organa uopšteno (svejedno od živog ili mrtvog) je predmet razilaženja među savremenim učenjacima. Ovome se suprostavio svom silinom šejh Eš-Š'aravi i šejh Mustafa Mekki, oni smatraju da nije dozvoljena oporuka, niti doniranje niti poklanjanje niti bilo koja druga vrsta upotreba organa jer su oni vlasništvo onoga ko ih je stvorio tj. Allaha, subhanehu ve te'ala, i nisu vlasništvo čovjeka.

Moguće je na ovo odgovoriti da se pod Allahovim stvaranjem koje nije u vlasništvo čovjeka podrazumijeva duša, a što se tiče organa on ima pravo da raspolaže njima u granicama šerijatskih pravila, jer nije došao dokaz iz Kur'ana i Sunneta koji to zabranjuje. Pa je s toga osnova da je to dozvoljeno jer u Islamu nema štete niti nanošenja štete drugome.

Njihov najjači dokaz za zabranu iskorištavanja i korištenja organa mrtvog insana je poštivanje i svetost ljudskog tijela svejedno živog ili mrtvog, jer dokazi iz Kur'ana i

Sunneta upućuju na svetost mejita i da nije dozvoljeno narušavati njegovu svetost niti loše postupati prema njemu. A uzimanje organa od njega je narušavanje njegove svetosti, napad na njegovo tijelo i masakriranje. A znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje tijela ubijenih neprijatelja na poprišu bitke kako prenosi Buharija i drugi: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje.

Takođe, prenose se hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje lomljenje kostiju mejita i njegovo uznemiravanje, pa kaže, sallallahu alejhi ve sellem:”Lomljenje kosti mejitu je kao lomljenje kosti živom”. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Bejheki i Ahmed, a kaže Albani u “El-Irva'” da je vjerodostojan.

Moguće je odgovoriti na ove hadise da se oni odnose na stanja u kojima je cilj ponižavanje i masakriranje mejita. Međutim ako je osoba za svoga života dozvolila da se radi spašavanja nečijeg života koriste njegovi organi, pa se zbog toga oni uzmu od njega s poštovanjem i bez ponižavanja, onda to izlazi iz zabrane. A uz to još treba dodati da nužda dozvoljava ono što je zabranjeno.

Postoji još jedan dokaz za zabranu korištenja ogana a to je da ono što se odstrani (odsiječe, uzme) od živog to postaje mrtvo.

Jer je došlo u hadisu: “Ono što se odsiječe od životinje dok je živa to je strvina”. Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi koji kaže da je hadis hasen garib ne znamo ga osim u hadisu Zejd ibn Eslem. Prenosi Ibn Hadžer u “Et-Telhisu” (1/40) da su ga Darekutni i Ibn ebi Hatim ocijenili kao mursel, znači slabim.

Odgovor na ovo je da insan ne postaje nedžis svojom smrću, i to je radžih (odabrano) mišljenje na koje upućuju dokazi kao što je hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg bilježe Buharija i Muslim: “Musliman nije nedžis (nečist)”. A čak i ako bi se složili sa tim može se reći da nužda poziva u to da se koriste ti organi iako su nedžisi.

Ispravno po ovom pitanju je da je osnova u korištenju i iskorištavanju ljudskih organa, svejedno živog ili mrtvog, opreznost i zabrana radi zaštite čovjeka i čuvanja i poštivanja njegove svetosti i njegovo čuvanje od masakriranja i raspolaganja njegovim organima kao da su rezrvni dijelovi. Međutim, ako nužda ili potreba zahtijeva onda je presađivanje organa dozvoljeno pod sljedećim šartovima:

– da se time ne ugrožava život onoga od koga se uzima taj organ ako je on živ,

– a ako je umro da se radi na osnovu njegovog vesijeta (oporuke), ili sa dozvolom njegove porodice,

– da taj organ ne bude od genitalnih organa koji prenose nasljedne osobine,

– da organ nije stidno mjesto,

– da bude na način doniranja a ne način prodaje.

Egipatski “Darul-ifta” (Ured za fetve), “El-Medžlis el-Džezairi el-e'ala lil-fetava” (Alžirsko više vijeće za fetve), “El-Medžlis el-Urduni el-eala lil-fetava” (Jordansko više vijeće za fetve), “Hej'etu kibaril-ulema” (Vijeće visokorangiranih učenjaka) i “Ledžnetul-fetava” (Komisija za fetve) pri ministarstvu vakufa u Kuvajtu su izdali fetve o dozvoli presađivanja i poklanjanju organa uz spomenute šartove.

Nema razlike u dozvoli doniranja organa nakon smrti između muslimana i nemuslimana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Posjecivanje mezarja za Bajram nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti selefa ovog ummeta.
Praksa organizovanog posjecivanja mezarja ili kaburova sehida svakog Bajrama kod nas u Bosni uz ucenje Kur'ana, Jasina i slicnih sura na mezarjima je prerasla u cistu bosansku novotariju koju je obaveza prekinuti kao i sve druge novotarije. Ovo je novotarija zato sto ucenje Kur'ana mrtvima na mezarju predstavlja ibadet, a taj ibadet nije prenesen od Posnika, sallalahu alejhi ve sellem, niti prvih generacija iako su i oni imali razloga da cine isto djelo i nije ih u tome nesto sprijecavalo da ga rade. A osnova u ibadetima je zabrana, tj. da se ne radi osim ono za sta postoji argument. Posjecivanje mezarja je uopceno mustehab, medutim kada se ono ogranici u jedno vrijeme (na dan Bajrama) uz ucenje Kur'ana, nosenje cvijeca, odlazak zena i sve ovo organizovano da se ponavlja svakog Bajrama, onda nema sumnje da je ovo cista novotarija u vjeri.
Naravno, svaka novotarija je dalalet i svaka novotarija vodi u Vatru po tekstu vjerodstojnog hadisa kojeg biljezi Tirmizi. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Po pitanju označavanja kabura umrlog muslimana učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo – da je mekruh stavljati bilo koji znak na kaburu. Ovo je stav hanefijskog mezheba.

Drugo – da je dozvoljeno označiti kabur kamenom, drvetom ili sličnim. A ovo je stav malikijskog mezheba, mišljenje unutar hanefijskog mezheba i jedan od dva rivajeta hanbelijskog mezheba.

Treće – da je mustehab označiti kabur tako što će se staviti uspravljeni kamen, drvo ili slično gdje je glava mejjita. Ovo je stav šafijskog mezheba i drugi rivajet hanbelijskog mezheba.

Pošto prva dva stava učenjaka ne dokazuju svoj stav nekim šerijatskim tekstom a zagovarači trećeg stava imaju hadis na kojeg se oslanjaju njihov stav je najbliži ispravnom. Ili preciznije rečeno, dozvoljeno je ili mustehab je da se kabur umrlog označi kamenbom, drvetom ili sličnim iznad glave mejjita.

A hadis sa kojim se dokazuje dozvoljenost i pohvaljenost označavanja kabura je hadis kojeg bilježe Ebu Davud i Ibn Madže, da je prilikom ukopavanja Osmana ibn M'azuna, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se njegov kabur označi sa kamenom koji će se staviti iznad njegove glave pri čemu je i on sam učestvovao, a zatim je rekao: “Da označim sa njim (kamenom) kabur moga brata i da ukopavam kod njega one koji umru iz moje porodice”. Ovaj hadis su ocijenili vjerodostojnim Zehebi, El-Busiri i Albani, a dobrim Iraki i Ibn Hadžer.

Takođe, bilježi Ibn Madže od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, označio kabur Osmana ibn Maz'una kamenom. Hadis je ocijenio dobrim El-Busiri a vjerodostojnim Albani, dok su ga slabim ocijenili Ibn

Hadžer i Ibn Ebi Hatim zbog slabosti ravije Kesir ibn Zejda.

Prema tome, nema sumnje da su ova dva hadisa dovoljan argument za propisanost označavanja kabura kamenom, drvetom ili sličnim kako bi se znalo gdje je ukopana osoba i da bi se pored nje ukopavali ostali članovi porodice, baš onako kako je to spomenuto u hadisu. Ve billahi tevfik.

PISANJE NA NIŠANIMA
– Esselamu alejkum.
Moje pitanje je: da li dozvoljeno pisanje imena, datuma, mudrih izreka, stihova i slično na nišanima? Džezakellahu hajra.
ODGOVOR: Alejkumusselam.

Pisanje na onome čime se označi kabur (kamenu ili drvetu) je jedno od pitanja oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Njihovi stavovi se mogu svrstati i sakupiti u tri mišljenja:

Prvi stav učenjaka je da je dozvoljeno pisanje ako za tim ima potrebe, a bez opravdanog razloga ne treba pisati. Ovo je stav nekih učenjaka hanefijskog mezheba kao i učenjaka zahirijskog mezheba a odabrali su ga od savremenih učenjaka šejh Abdurrahman Es-S'adi, šejh Albani i Šuajb Arnaut.

Kaže Ibn Hazm: “Kada bi se uklesalo njegovo ime na kamenu, za nas to nije pokuđeno” (El-Muhalla, 5/133).
Oni dokazuju svoj stav sljedećim argumentima:

Prvi – da je pisanje imena na kaburu praktični idžma’ muslimana, tj. da je to praksa muslimana. Muhaddis Hakim, nakon što je naveo hadis u kojem je došla zabrana pisanja na kaburu, rekao je sljedeće: “Ovi senedi su vjerodostojni a ne radi se po njima, jer se pisalo na kaburovima imama (učenjaka) muslimana od Istoka do Zapada, a to je praksa koju je uzeo halef (zadnje generacije) od selefa (prve generacije)” (El-Mustedrek, 1/525).

Komentar: Da je ovo praktični idžma’ to je samo tvrdnja za koju nema dokaza, nego ispravno je da većina učenjaka smatra pokuđenim pisanje na kaburu. A dovoljno je kao odgovor na riječi Hakima ono što mu je Zehebi odgovorio: “To što si rekao je besmisleno, ne znamo ashaba koji je tako nešto uradio, nego su to uveli neki tabi'ini i oni poslije njih a nije do njih došla zabrana” (Telhisul-mustedrek, 1/525).

Drugi – jer ima potrebe za pisanjem imena kako bi se znalo ko je ukopan u njemu i da analogno tome što je propisano označiti kabur kamenom, drvetom i sličnim, nema smetnje da se on označi pisanjem imena umrlog, pogotovu ako su to evlije i dobri ljudi, kao što to navodi Hejtemi i Remli od šafijskih učenjaka.

Komentar: Ako se za potrebom pisanja misli na potrebu označavanja kabura dovoljno je da se označi kamenom i sličnom kao što je došlo u hadisu. A ako se pod potrebom misli da se naznači koja osoba je u njemu ukopana onda je takođe dovoljno da se sa različitim oblikom ili veličinom kamena, drveta i sličnog označi kabur.

A što se tiče analogije pisanja imena na dozvolu obilježavanja kamenom, onda je ova analogija oprečna tekstu hadisa u kojem je došla zabrana pisanja. Treba naglasiti da sa ovim dokazuju obožavaoci kaburova i sufije koji i jesu uveli u praksu i izmislili sve ono zabranjeno što danas muslimani rade oko kaburova.

Drugi stav učenjaka je da je mekruh pisati na kaburovima. Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, na njemu su Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasan od hanefija, i on je mezheb malikija, šafija i hanabila.

Oni svoj stav dokazuju sljedećim dokazima:

Prvi – hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da se izgrađuje na kaburovima, da se piše na njima i da se gaze”. Ovaj hadis sa ovim dodatkom da “da se piše na njima” bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Hakim, a osnov hadisa bilježi Muslim.

Ovaj dodatak ocijenili su vjerodostojnim Tirmizi, Hakim i Albani. Dok je u rivajetu Ibn Madže došlo: “Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se bilo šta piše na kaburu”. Nema sumnje da ovaj tekst hadisa presuđuje po ovoj temi.

Drugi – da pisanje na kaburovima nije bila praksa selefa ovog Ummeta, počev od ashaba pa na dalje, i nije prenešeno ni od jednog ashaba da je na njegovom kaburu nešto napisano.

Treći stav učenjaka je da je zabranjeno pisanje na kaburovima svejedno bilo to ime ili nešto drugo. Na ovom stavu su Ibnul-Hadždž od malikija, Ševkani, Bin Baz, Salih Fevzan, Abdullah Eba Betin i mnogi drugi.

Njihov je argument je vanjsko značenje hadisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se piše na kaburovima.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je pokuđenost pisanja po onome sa čime se obilježe kaburovi svejedno bilo potrebe ili ne. Na pokuđenost ukazuje hadis u kojem je došla zabrana a sa druge strane pisanje imena nije bila praksa ashaba niti mnogih tabi'ina. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba: hanefijskom, malikijskom, šafijskom i hanbelijskom, čak neki učenjaci prenose idžma učenjaka, da je mekruh ukopavati umrle muslimane u tabutu osim u nuždi ili ako za to postoji opravdanje šerijatski prihvatljivo.

Ukopavanje u tabutu nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, takođe u tome je oponašanje kjafira. Detalji o ovom pitanju (ukopavanju u tabutu) se mogu naći u svakoj fikskoj knjizi.

A što se tiče sahranjivanja u sanduku, došlo je u knjizi „Knjiga fikha na četiri mezheba“ da je ukopavanje u sanduku i sličnom:

– kod hanefija i šafija pokuđeno osim ako za to ima potrebe poput toga da je zemljište rastresito,

– kod malikija je to suprotno onom što je preče,

– dok je kod hanabila uopćeno pokuđeno.

Ukopavanje u sanduku je oprečno praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba i selefa ovog Ummeta. Sa druge strane, tako kjafiri sahranjuju svoje umrle te to predstavlja oponašanje istih, a muslimanima je zabranjeno opnašanje kjafira u ibadetima (a obredi dženaze spadaju u oblast ibadeta).

Prema tome, ako se umrli ukopava u sanduku sa ciljem oponašanja kršćana i drugih kjafira u tome onda je to zabranjeno zbog zabrane oponašanja kjafira u ibadetima.

Došlo je u vjerodostojnom hadisu: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. A ako ukopavanje mejita u sanduku nema namjeru oponašanja kjafira onda je to uopćeno pokuđeno osim ako za tim ima stvarne potrebe i opravdanja. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com