Alejkumusselam.
U Šerijatu je data je olakšica za pet skupina ljudi da ne poste mjesec Ramazan, s tim da te iste dane moraju ili napostiti dan za dan, ili napostiti i za svaki dan nahraniti siromaha, ili samo nahraniti za svaki dan siromaha. Te skupine ljudi su: putnici, bolesnici, dojilje, trudnice i starci (starice). Argumenti za ovo su došli u kur'anskim ajetima i vjerodostojinim hadisima. A u izuzetke obaveze posta ne ulaze osobe koje ne ustanu ili nisu u stanju da ustanu na sehur.

Ustajanje na sehur je mustehab po idžmau učenjaka kako to prenosi Ibn El-Munziri. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sehurajte (ustanite na sehur da bi jeli i pili) jer je u sehuru bereket”. Znači, musliman nije dužan da ustane na sehur, ako ustane ima nagradu slijeđenja sunneta a ujedno time će osnažiti svoje tijelo da lakše izdrži post.
Prema tome, neustajanje na sehur nije opravdanje da se ne posti pa makar to uzrokovalo malaksalost i slabost. Na tebi je da učiniš sve moguće kako bi ustajala na sehur ili da se dobro najedeš pred spavanje kako bi ojačala svoje tijelo za post.

Znači, na tebi je da zapostiš bez obzira ustala na sehur ili ne, a ako se u toku dana pojavi malaksalost, slabost ili neki drugi vid bolesti i slabosti, dozvoljeno ti je tek tada da se omrsiš jer se u tom stanju ubrajaš u bolesnike kojima je dozovljeno da mrse post kada ih bolest snađe. Ali ti nije dozvoljeno da od same noći ili ujutro ako ne ustaneš na sehur da se prije pojave malaksalosti i slabosti omrsiš. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Većina učenjaka je na stavu da je sunnet i mustehab teraviju klanjati u džematu u mesdžidu.

Pa tako imam Nevevi prenosi da su učenjaci složni oko toga da je klanjanje teravije mustehab, s tim da su se razišli da li je vrijednije klanjati je u kući pojedinačno ili u mesdžidu u džematu.

Mnogi učenjaci smatraju da je bolje klanjati teraviju u kući nego u mesdžidu.

Na tom stavu su malikije pod šartom da to ne utiče na prestanak klanjanja teravije u mesdžidima, takođe je to rivajet u šafijskom mezhebu. A sam imam Šafija smatra da je bolje da dobri učači Kur'ana klanjaju u kući.

Takođe, na ovom stavu je bio Ebu Jusuf od hanefija. Muhammed ibn Nasr El-Mervezi bilježi u svojoj knjizi “Muhtesaru kitabi kijamil-lejl” vjerodostojne predaje u kojima se navodi poimenično ko je sve od selefa klanjao teraviju u kući ili u mesdžidu pojedinačno van džemata.

Prenosi se da Omer, Osman, i Ibn Omer, radijallahu anhum, nisu klanjali teraviju u mesdžidu, takođe od selefa:

Ibn Hurmuz poznati karija, Rebi'a, El-Kasim, Salim ibn Omer, Nafi'a, ‘Urve, Mudžahid, Omer ibn Abdulaziz pravedni halifa, Ibn ‘Avan i mnogi drugi nisu klanjali teraviju u džematu.

Kaže Mudžahid: “Ako čovjek zna deset sura neka ih ponavlja i neka ne klanja u Ramazanu teraviju (u džematu) za imamom”.

Dokaz za njihovo ponašanje je hadis kojeg bilježi Muslim: “Klanjajte namaz u vašim kućama, zaista najbolji čovjekov namaz je onaj koji klanja u kući, osim farzova”. Neki od njih su tako klanjali da bi ljudima stavili do znanja da klanjanje teravije u mesdžidu u džematu nije vadžib.

Takođe, kažu da je čovjek tako dalje od rija'a (činjenja ibadeta da bi to ljudi vidjeli a ne radi Allaha) koji je haram. Oni su bili na tom stavu kada se teravija klanjala onako kako su je prve generacije klanjale. U okolnostima brzog klanjanja, kao što je praksa u mnogim džamijama kod nas, kada je upitna valjanost namaza nema sumnje da je ovo lijepo rješenje.

Takođe klanjanje teravije pojedinačno van džemata ulazi pod opće značenje hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Ko klanja (teraviju) u Ramazanu sa imanom i tražeći nagradu od Allaha, biće mu oprošteni njegovi dotadašnji grijesi”. Sve ovo se odnosi na muškarce.

A što se tiče žena, u osnovi njima je dozvoljeno da prisustvuju i klanjaju namaze u džamijama u džematu, pod šartom da budu propisno obučene i da ne izlaze namirisane. A njihov namaz koji obave u kući je vrijedniji od namaza koji obave u džamiji u džematu.

Oko ovoga skoro da nema razilaženja među učenjacima. Argumenti za ovo su spomenuti u vjerodostojnim hadisima. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide”.

A u rivajetu kod Ebu Davuda od Ibn Omera, radijallahu anhuma, se prenosi dodatak: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, a njihove kuće su njima bolje”.

Ovaj dodatak “A njihove kuće su njima bolje” većina muhaddisa prihvata i ocjenjuje dobrim ili vjerodostojnim zbog mnoštva rivajeta u kojima je prenešen, poput Hakima, Zehebija, Nevevija, Albanija i Šuajba Arnauta.

Takođe, u rivajetu kod Ebu Davuda ali od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, ali neka izlaze nenamirisane”.

Nije mi poznat neki poseban šerijatski tekst koji ukazuje da je ženi bolje klanjati teraviju u džematu u džamiji, nego njeno klanjanje teravije u kući ili mesdžidu ulazi pod gore spomenuti opći propis, tj. da joj je vrijednije klanjati u kući nego u džamiji. A to znači, da njeno klanjanje teravije u kući je vrijednije od klanjanja teravije u džamiji u džematu pa makar se klanjanje trevije u džematu u džamiji brojalo kao da se klanjalo čitavu noć.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

O postu petkom je prenešeno nekoliko hadisa u kojima je došla zabrana da se petak izdvaja sa postom, tj. da se ne posti uz petak dan prije ili dan poslije. A u jednom hadisu je prenešeno da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rijetko mrsio (znači da nije postio) petkom. Zbog ovoga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko propisa posta petkom.

Nema razilaženja među učenjacima da je dozvoljeno postiti petkom ako se zajedno sa petkom posti dan prije ili dan poslije.

Međutim, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko izdvajanja petka sa posta, tj. da se samo u petak posti bez spajanja posta tog dana sa danom prije ili danom poslije.

Prvi stav učenjaka je da je pokuđeno izdvajati dan petak sa postom. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta na čemu su između ostalih imam Šafija i imam Ahmed.
Oni dokazuju svoj stav sa tri vjerodostojna hadisa:

Prvi kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka niko od vas ne posti petkom osim da posti dan prije njega ili dan poslije njega”.

Drugi kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Džuvejrije, radijallahu anha, u kojem je došlo da je kod nje došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u petak a ona je postila, pa ju je pitao da li postila dan prije aona je odgovorila da nije, zatim je pitao hoće li postiti dan poslije odgovrila je da neće, nakon čega joj je rekao: “Omrsi se”.

Treći kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte izdvajati noć (uoči) petka između ostalih noći sa kijamom (noćnim namazom), i nemojte izdvajati petak između ostalih dana sa postom osim da bude u (sklopu) posta kojeg neko od vas posti”.

Drugi stav učenjaka je poput prvog stim da oni smatraju da je haram izdvajati dan petak sa postom a ne pokuđeno. Dokazuju to riječima koje su došle u tekstu hadisa “Neka niko od vas ne posti …”, “Omrsi se” i “I nemojte izdvajati petak”, tj. da je ovo forma zabrane koja ukazuje na to da je haram. Međutim, džumhur učenjaka smatra da se ova zabrana spušta na pokuđenost zbog toga što je dozvoljeno postiti petkom ako se posti dan prije ili dan poslije.

Treći stav učenjaka je da izdvajanje petka sa postom nije pokuđeno. Na ovom stavu su između ostalih i imam Ebu Hanife i imam Malik.
Oni to dokazuju hadisom kojeg bilježe Timizi i Ahmed od Abdullah ibn Mesuda, radijallahu anhu, u kojem on kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio na početku svakog mjeseca tri dana a rijetko bi se mrsio petkom”. Hadis su dobrim ocjenili Tirmizi, Albani i Šuajb Aranut. Oni dokazuju dijelom hadisa u kojem se kaže “a rijetko bi se mrsio petkom” što po njima znači da bi posti i petkom. Međutim, kaže Ibn Hadžer da hanefije u ovom hadisu nemaju dokaza, jer ako bi htjeli spojiti ovaj hadis i hadis o pokuđenosti izdvajanja petka sa postom jedno od značenja ovog hadisa je da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije namjerno izdvajao petak sa mršenjem (ostavljanjem posta) ako bi se desilo da petak bude jedan od ta tri dana koje bi postio, te ovaj hadis nije oprečan pokuđenosti posta samo petkom.

Oko razloga zabrane ili pokuđenosti izdvajanja petka sa postom učenjaci umaju pet tumačenja, a najbliže je da je to zbog toga što je petak sedmični praznik a praznikom se ne posti (jer se i u danima dva Bajrama takođe ne posti), a ovo tumačenje je između ostalih izabrao i Ibn Hadžer.

Prema tome, na osnovu teksta vjerodostojnih hadisa pokuđeno je (a ne haram) izdvojiti dan petak sa postom osim ako se zajedno sa petkom posti dan prije ili dan poslije.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Nejasnoća i nedoumica u ovom dijelu teksta hadisa “On pripada Meni” dolazi sa strane što u osnovi sva dobra djela pripadaju Uzvišenom Allahu, tj. radimo ih radi Njegovog zadovoljstva, radi Njega, nadajući se Njegovoj nagradi, pa se postavlja pitanje šta je smisao izdvajanja posta u hadisu u ovom kontekstu u odnosu na ostale ibadete.

Navodi Nevevi u svom Komentaru Sahiha Muslima (3/152) da učenjaci imaju više mišljenja u tumačenju značenja riječi “On pripada Meni”.

Prvo – da je razlog izdvajanja posta da on pripada Allahu u tome što sa postom, kao jednom od raznih vrsta ibadeta sa kojima se stvorenja približavaju Allahu, nije obožavan niko mimo Uzvišenog Allaha, kjafiri nisu ni u jednom vremenskom periodu veličali, obožavali i približavali se nekom svom lažnom božanstvu sa ibadetom posta, iako su svoja božanstva veličali klanjajući se njima, čineći im sedždu, davajući im sadaku, čineći im zikr i tome slično.

Drugo – da je razlog izdvajanja posta da on pripada Allahu u tome što je post kao ibadet daleko od rija'a (činjenja dobrog djela radi ljudi da bi oni vidjeli da ga čini) jer je post skriven, za razliku od namaza, hadždža, džihada, davanja sadake i sličnih ibadeta koji su po svojoj prirodi javni i vidljivi.

Treće – da je razlog izdvajanja posta da on pripada Allahu u tome što postač i njegov nefs nemaju udjela u tome, ovo se prenosi od Hattabija.

Četvrto – da je razlog izdvajanja posta da on pripada Allahu u tome što je neovisnost od hrane svojstvo Allaha, subhanehu ve te'ala, pa se postač približava Allahu sa ovim svojstvom Uzvišenog Allaha iako ništa ne liči niti se može uporediti sa osobinama i svojstvima Uzvišenog Allaha.

Peto – da je razlog izdvajanja posta da on pripada Allahu u tome što se Allah izdvaja kad je u pitanju post sa znanjem o veličini nagrade i mnogostrukim sevapima sa kojima obasima postača za razlika od ostalih ibadeta za koje je pojasnio kolika je njihova nagrada.

Šesto – da se ovdje radi o počasnom pripisivanju posta Uzvišenom Allahu iako čitav svijet pripada Allahu, kao što se za neke druge stvari slično kaže, poput riječi Uzvišenog “Allahova deva” u suri Eš-Šems, (ili nazivanja mesdžida Allahovim kućama, tj. bejtullah).

Imam Nevevi dodaje da je u ovom hadisu pojašnjenje o ogromnoj vrijednosti ibadeta posta a čime se ujedno i postiče na njega.
A dio teksta hadisa “I Ja za njega nagrađujem” pored toga što govori o veličini i vrijednosti posta on ukazuje da za post Uzvišeni mnogo nagrađuje, jer kada Plemeniti obavijesti da će On lično nagrađivati to neminovno znači da će nagrada biti ogromna i velika. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Na samom početku bitno je konstatovati, shodno opisu kako je došlo do toga da ste imali intimni odnos, tj. da niste imali namjeru sa samim naslađivanjem da polno općite ali je to naslađivanje odvelo u intimni odnos, da ovo potpada pod namjerni intimni odnos zbog kojeg je obaveza učiniti kefaret. Jer ste vas dvoje bili svjesni da je Ramazan, znači niste to uradili iz zabrava da postite dan Ramazana, i svjesno i namjerno ste se naslađivali i prepustili strastima što je odvelo u intimni odnos.

Nema razilaženja među učenjacima da žena koja polno opći u toku Ramazana pokvarila post, jer je polni odnos jedna od stvari koje kvare post u čemu nema razlike između muškarca i žene. Nego je razilaženje učenjaka oko obaveze žene koja je polno općila u Ramazanu da učini kefaret. Po tom pitanju se prenosi nekoliko mišljenja:
Prvo mišljenje: da je obavezna učiniti kefaret jer je pokvarila post sa intimnim odnosom poput muškarca. Ovo je stav Ebu Hanife, Malika, jedno od dva mišljenja Šafije i rivajet od Ahmeda a što je ujedno i stav hanbelijskog mezheba.

Po hanefijama ona je dužna učiniti kefaret zbog narušavanja svetosti posta mjeseca Ramazana a ne zbog intimnog odnosa, te u tome nema razlike između nje i njenog muža. Dok je kod ostalih dokaz hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došlo da je neki čovjek došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijstio ga da je imao intimni odnos sa ženom u toku Ramazana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pitao čovjeka, prilikom pojašnjavanja kefareta, da li može oslobodit roba, a na njegov negativan odgovor pitao ga je da li može postiti dva uzastopno mjeseca, na njegov negativan odgovor pitao ga je da može nahraniti 60 siromaha, a pošto nije ni to bio u stanju dao mu je vreću datula da podijeli siromasima. A na pitanje tog čovjeka da li da podijeli datule na siromašnije od njega, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se nasmijao i rekao mu da ide i nahrani svoju porodicu. Iako u hadisu nije bilo spomena o ženi tog čovjeka, oni kažu da se isti propis odnosi i na nju jer šerijatski propisi u kojima se govori o muškarcu se odnose i na ženu osim ako dođe naglašena razlika među njima.

Drugo mišljenje: da ona uopće nije dužna učiniti kefaret. Ovo je stav Šafije po drugom mišljenju od njega, kao i drugi rivajet od Ahmeda. Ovo dokazuju sa istim hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio tom čovjeku da učini kefaret a nije spomenuo njegovu ženu iako je znao da je sa njom (svojom suprugom) učinio intimni odnos, pa da je bilo vadžib da i ona učini kefaret naredio bi mu da prenese isto svojoj ženi.

Treće mišljenje: da je žena dužna učiniti kefaret ali da ga za nju treba učiniti njen muž, ovo je stav unutar šafijskog mezheba.
Četvrto mišljenje: da je muž dužan učiniti jedan kefaret za njih oboje, ovo je rivajet od Ahmeda.
Peto mišljenje: ako muž prisili ženu na intimni odnos tako da mu se ona prepusti nasilno, onda je ona dužna učiniti kefaret. A ako bude silovana ili joj se priđe u toku sna onda nije dužna učiniti kefaret. Ovo je stav hanbelijskog učenjaka Ibn ‘Akila.

Odabrano mišljenje je stav džumhura (većine) učenjaka, tj. prvi stav, da je dužna učiniti kefaret. S tim da treba izuzeti situaciju ako žena bude prisiljena na polni odnos jer u tom slučaju ona nije namjerno pokvarila post sa polnim odnosom. Da je obaveza učiniti kefaret zbog polnog odnosa dokaz je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a to što žena nije spomenuta u hadisu ne znači da joj nije bilo naređeno da učini kefaret, jer je osnova da nema razlike u propisima između muškarca i žene osim ako ta razlika dođe pojašnjena u šerijatskim argumentima a nigdje nije došlo da se njih dvoje razlikuju po ovom pitanju. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com