Alejkumusselam rahmetullahi ve berekatuhu!

Što se tiče otklanjanja dlaka sa ljudskog tijela ono se može podijeliti na tri vrste:

Prva vrsta: dlake za koje je došlo u Šerijatu da ih je propisano otkloniti, poput otklanjanja dlaka oko polnog organa, ispod pazuha i kraćenje brkova, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi. Ova vrsta otklanjanja dlaka se ubraja u fitru (prirodu) na kojoj je Allah, dželle še'nuhu, stvorio svoja stvorenja.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je vremenski odredio da ne prođe više od četrdeset dana a da se sa tih mjesta ne otklone dlake, kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu.

Druga vrsta: dlake za koje je došla u Šerijatu zabrana da se otklanjaju ili naredba koja je suprotna njihovom otklanjanju, poput dlaka brade kod muškaraca i obrva kod žena.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio muškarcima da puštaju bradu i da se po tome razlikuju od međusija i mušrika, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima Buharije i Muslima.

Takođe, u vjerodostojnom hadisu, mutefekun alejhi, došla je zabrana ženi da čupa obrve sa ciljem uljepšavanja.

Treća vrsta: dlake za koje nam u Šerijatu nije došla naredba da ih otklonimo, niti nam je došla zabrana da ih ne smijemo otkloniti, poput dlaka na prsima, podkoljenicama, laktovima, nadkoljenicama, stomaku i slično. Pa ako na ovim mjestima dlake narastu duge i guste tako da poružnjavaju i izobličavaju izgled insana, u tom slučaju nema smetnje da se one umanje ili otklone.

A u suprotnom slučaju, tj. ako na tim mjestima dlake ne budu velike niti guste, preče je da se ne diraju jer ih Allah, subhanehu ve te'ala, nije stvorio bez funkcije, nego je u njima sigurno neka faida. Ovaj stav zastupa šejh

Usejmin, rahimehullah. Dio učenjaka smatra da je otklanjanje dlaka na ovim mjestima ili mekruh ili zabranjeno jer potpada pod zabranjeno mijenjanje Allahovog stvaranja.

Takođe, druga skupina učenjaka smatra da je ženi dozvoljeno da otklanja sa ovih dijelova tijela dlake sa ciljem uljepšavanja tijela svome mužu.

U svakom slučaju, stav da je otklanjanje dlaka sa ovih mjesta zabranjeno je najdalje od ispravnog jer je propis o tome prešućen u šerijatskim tekstovima a veoma je daleko da se može analogijom pridružiti zabrani čupanja obrva, te prema tome spada u dozvoljene stvari, a Allah zna najbolje.

Rezime gore spomenutog je da je dozvoljeno trajno otklanjanje dlaka sa tijela i lica izuzev obrva (za ženu) jer za njihovu zabranu nema dokaza u Šerijatu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

 

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ženama je dozvoljeno nošenje nakita od zlata i srebra svih vrsta i oblika, poput ogrlica, narukvica, prstenja i slično, po idžmau (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta.

Nema razilaženja među učenjacima da je muškarcima zabranjeno nošenje zlatnog nakita svih vrsta. A oko upotreba zlata radi potrebe, poput uzimanja zlatnog zuba ili nosa, ili ukrašavanje zlatom ratnog oružja, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Takođe, učenjaci su složni oko dozvole nošenja srebrnog prstena muškarcima, upotrebe zuba ili nosa od srebra kao i ukrašavanja ratnog oružja srebrom, s tim da se razilaze oko nekih detalja ove upotrebe.

Oko nošenja muškarcima srebrnog nakita mimo prstena, poput narukvica i lančića, učenjaci se međusobno razilaze na tri stava: zabrana, dozvola i pokuđenost, a najbliža je zabrana jer je u tome zabranjeno oponašanje žena u onome što je specifično samo za njih.

Propis nošenja dragog kamenja

Složni su učenjaci da je ženama dozvoljeno nositi nakit od svih vrsta dragog kamenja: dijamantata, rubina, dragulja, ahata, kristala, safira, bisera i slično.

A oko propisa nošenja prstena sa dragim kamenom muškarcima učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Većina učenjaka, na čemu su hanabile i većina hanefija, smatraju da je to dozvoljeno bez pokuđenosti.

To dokazuju nepostojanjem dokaza zabrane, a osnova je dozvola.

Takođe, dokazuju riječima Uzvišenog: „On čini da se morem koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite“ (En-Nahl, 14). Ajet ukazuje na dozvolu kićenja biserima i žena i muškarcima, a iz toga se zaključuje i dozvola upotrebe ostalih vrsta dragog kamenja.

Dok je šafijski mezheb na stavu pokuđenosti nošenja muškarcima prstena sa dragim kamenom, poput rubina, ahata, dijamanta i drugih vrsta dragog kamenja.

Ovu pokuđenost argumentiraju time što je ovo svojstvo žena, i jer je u ovome rasipništvo i vid oholosti.

Stav većine učenjaka, tj. dozvola nošenja prstena sa dragim kamenom muškarcima, je bliže ispravnom, a Allah zna najbolje.

Propis nošenja prstenja od željeza i sličnih metala

Razišli su se učenjaci oko propisa nošenja prstenja od bakra, željeza, olova i drugih vrsta metala, svejedno bili čisti ili pomiješani sa drugima.

Prvi stav učenjaka – pokuđenost nošenja svih vrsta prstenja mimo srebra za mušarce i pokuđenost nošenja svih vrsta prstenja mimo zlata, srebra i dragog kamenja za žene.

Ovo je stav većine učenjaka svečetiri mezheba. (Hašijetu Ibn Abidun 5/229, Hašijetu Ed-Dusuki 1/63, El-Medžmu 4/465, Kešafu el-kinna'a 2/237)

Drugi stav – zabrana i za muškarce i za žene.
Ovo je mišljenje unutar hanefijskog mezheba (El-Hidaje 10/22), na ovom stavu od savremenih učenjaka su šejh Albani (s tim da ovu zabranu skraćuje samo na željezo), Abdulmuhsin El-Abbad (Šerh Sunen Et-Tirmizi 196) i Mešhur Ale Hasen.

Zagovorači oba stava (pokuđenosti i zabrane) dokazuju svoj stav istim argumentima.

A ti argumenti su sljedeći hadisi:

Prvi – hadis kojeg prenosi Burejde, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, a na njemu je bio prsten od bakra pa mu Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: „Ja osjetim kod tebe miris kipova?“. Pa ga je gacio a zatim došao sa prstenom od željeza, a on mu reče: „Vidim na tebi ukras stanovnika vatre“. Bacio ga je i pitao: „Allahov Poslaniče, od čega ću uzeti prsten?“ „Uzmi od srebra“.
Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže.

Kaže Nesai da je hadis munker (veoma slab), takođe slabim su ga ocijenili Tirmizi, Ibn Abdulberr, Nevevi, Albani i Šuajb Arnaut. Razlog slabosti je ravija Ebu Tajjibe za kojeg kaže Ebu Hatim: njegovi hadisi se zapisuju ali se ne koriste kao argumenti.

Drugi – hadis kojeg prenosi Amr ibn Šu'ajb, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zlatni i srebrni prsten.
Bilježe ga Bejheki u „Šu'abul-iman“ i Buharija u „El-Edbu el-mufred“, a šejh Albani ga ocjenjuje dobrim, a Sujuti slabim u El-Džamiu es-sagir (9461).

Treći – hadis kojeg prenosi Abdullah ibn Amr El-As, radijallahu anhuma, da je on imao na ruci prsten od zlata, pa ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogledao i stavio mu do znanja da je to pokuđeno, pa ga je bacio. Zatim je nosio presten od željeza pa je rekao: „Ovo je gore i gore“. Zatim je nosio prsten od srebra i nije mu ništa rekao.
Hadis bilježi Ahmed u Musnedu i Taberani u Mu'adžemu, slabim ga je ocijenio Bejheki u „Šuabul-iman“, a vjerodostojnim na osnovu drugih rivajeta Šuajb Arnaut.

Četvrti – hadis kojeg prenosi Omer, radijallahu anhu, da mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio na ruci prsten od zlata, pa je rekao: „Baci to“.  Pa je uzeo prsten od željeza, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „To je gore od onog“. Zatim je uzeo presten od srebra te mu ništa nije rekao.
Hadis bilježi Ahme du Musnedu, a u njegovom senedu je prekid, što znači da je slab, s tim da ga Šujab Arnaut ocjenjuje dobrim na osnovu drugih rivajeta.

Ono što je bitno naglasiti je činjenica da svi spomenuti hadisi imaju slabosti.

Treći stav – dozvola bez pokuđenosti i za muškarce i za žene.

Ovo je stav šafijskog mezheba (Esna el-metalib 1/278, učenjaci unutar mezheba se razilaze oko toga koji je zvanični stav mezheba), Stalne komisije za fetve u Saudiji (u sastavu Bin Baza, Abdurrezaka Afifija, Abdullaha El-Gudejana) (Fetava el-ledžne 24/64), imama Nevevija (El-Medžmu 4/466), Bin Baza (Fetava islamijje 4/255), Ibn Usejmina i drugih učenjaka.

Šejh Ibn Usejmin u jednom odgovoru kaže da čovjek treba da se kloni upotrebe tog nakita zbog kontradiktornosti argumenata, s tim da ne kaže da je haram ili mekruh, a u drugom odgovoru drugom prilikom da su argumenti dozvole jači.

Dokazi ovog stava su:

Prvi – hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) kojeg prenosi Sehl ibn S'ad a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao ashabu koji je htio da oženi ženu: „Imaš li nešto da joj daš kao mehr?“ „Ne“, on odgovori. … Na kraju mu je rekao: „Idi potraži pa makar prsten od željeza“.

Iz hadisa se razumije da se radi o prstenu za nošenje na ruci, te da bi taj prsten dao toj ženi da ga nosi, a da u tome ima pokuđenosti ne bi mu tražio takav prsten, a to ukazuje na dozvolu nošenja prstena od željeza.

Dokazivanje sa ovim hadisom je osporio Ibn Hadžer pa kaže u „Fethul-bari“ (10/323): „Ne znači ako ga je dozvoljeno uzeti (koristiti za mehr) da ga je dozvoljeno nositi, moguće je da se (u hadisu) htjelo vidjeti da li ga (prsten od željeza) ima kako bi se žena okoristila njegovom vrijednošću“. Na ovo odgovorio Abdulazim Abad, autor „Avnul-m'abuda“  (11/191), rekavši: „Nije skriveno koliko je slabosti u ovim riječima“.

Takođe, kaže Bin Baz (Fetava islamijje 4/255): „Valjanost odgovora nam nije vidljiva. Jer ako je haram, onda je haram i ženama i muškarcima, haram je njegova prodaja i kupovina, kako će ga kupiti, i kako će se žena njime okoristiti? Koje su to vrste korištenja željeznog prstena mimo noženja?“.

Drugi – hadis Mu'ajkiba, radijallahu anhu, koji kaže: „Prsten Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bio od željeza na kojem je bilo srebro“.
Hadis bilježe Ebu Davud i Nesai, kaže Šuajb Arnaut da mu je sened vjerodostojan, i dobrim ga ocjenjuje Nevei i Abdulkadir Arnaut, dok ga šejh Albani ocjenjuje slabim.

Kaže imam Nevevi (El-Medžmu 4/466): „Odabrani stav je da pokuđeno zbog ova dva hadisa (Sehl ibn S'ada i Mu'ajkiba)“.

Takođe, kaže Bin Baz (Fetava islamijje 4/255): „Nema smetnje u nošenju željeznog sata i prstena zbog ono što je potvrđeno u vjerodostojnom hadisu dva Sahiha kada je rekao proscu: ‘Idi potraži pa makar prsten od željeza’. A ono što se prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da odvraća od njega, to je šaz, oprečno ovom vjerodostojnom hadisu“.

Prema tome, nakon svega navedenog može se konstatovati da je stav koji bliži ispravnom mišljenje dozvole nošenja prstenja od zlata, srebra, bakra i sličnih metala, jer hadis mutefekun alejhi od Sehla ibn S'ada, radijallahu anhu, presjeca po tom pitanju. Pod isti propis dozvole ulaze i druge vrste nakita od bižuterije mimo metala, jer hadisi o nošenju željeznog nakita se i ne odnose na njih, pa ostaje ona osnova: dozvola jer nam u tome nije došla zabrana.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ženi je dozvoljeno da se oblači pred svojim mužem šta hoće po slobodnom izboru. Šta god procjeni da se sviđa njoj ili njenom suprugu od odjeće njoj je dopušteno da oblači, tj. da oblači odjeću sa kojom će biti što ljepša, privlačnija i izazovnija svome mužu.

Pa tako nema smetnje da supruga nosi kratko, prozirno, pantalone duge ili kratke, odjeću sa prorezima, izrezima, gdje joj se vide izazovni dijelovi tijela, … Takođe, ženi je dozvoljeno da ne nosi ništa od odjeće pred svojim mužem.

Ovo je izgrađeno na tome što su tijelo muža i žene jedno drugom halal gledanjem, diranjem i slično.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: „I koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu (robinja), oni, doista, prijekor ne zaslužuju. A oni koji i pored toga traže, oni u zlu pretjeruju“. (El-Mu'minun, 5-7)

Dozvola oblačenja ženi spomenute odjeće pred mužem je uslovljena sa dva šarta:

prvi – da to oblačenje ne bude sa nijetom oponašanja kjafira,

drugi – da ne bude sa nijetom oponašanja muškaraca,jer je zabrana istih došla u jasnim vjerodostojnim hadisima.

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Ibn Abasa, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce.

Takođe, bilježe Ebu Davud i Imam Ahmed hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Hadis su ocijenili dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.

Kao što je ženi dopušteno, preporučeno i treba da se lijepo sređuje i izazovno oblači pred svojim mužem kako bi sa njom zadovoljio sve svoje potrebe i strasti prema ženama, tako i on treba da se njoj sređuje i lijepo oblači. Osim što je u osnovi žena ta koja se sređuje, uljepšava i ukrašava, zbog toga su njoj u islamu dozvoljene mnoge stvari, poput zlata, svile i slično, dok muškarcima nošenje istih nije dozvoljeno.

Nema smetnje da se žena pred malom djecom do njihove šeste ili sedme godine, kada još ne razaznaju stidna mjesta, da se oblači na gore spomenuti načen pred mužem.

Dok ako sa supružnicima u kući žive druge odrasle punoljetne osobe, poput očeva i majki, ili odrasla djeca starija od sedam godina i slično, žena u tom slučaju treba da se pristojno oblači pred njima kao što se oblači pred mahremima.

Ve billahi tevfik.,

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

 

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Mustehab je supružnicima da jedno drugom uljepšavaju svoj izgled. A od tog uljepšavanja je između ostalog i farbanje sijedih dlaka (brade ili kose) muškarcima i stavljanje kane na ruke i noge ženama, kao i farbanje kose kanom ili drugim bojama za kosu.

Propis farbanja sijede kose (i brade muškarcima)

Da li je bolje ženama i muškarcima da farbaju sijedu kosu i bradu (muškarcima) ili ne, po tom pitanju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav: Većina učenjaka (džumhur), od kojih su imami četiri mezheba, smatra da je mustehab farbati sijedu kosu muškarcima i ženama kao i bradu muškarcima.

(El-Fetava el-hindijje 5/359, El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)

Dokazuju to hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.

A u vjerodostojnom rivajetu kod Ahmeda, Ibn Hibbana, Ebu J'ale i Begavije je došlo: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove i kršćane”.

Bilježi Nesai od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a Tirmizi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove”.

Ovi hadisi ukazuju na preporučenost farbanja sijedih dlaka (kose i brade) i da u tome imaju dvije osnovne koristi: 1- čišćenje kose (brade) i uljepšavanje izgleda 2- razlikovanje od sljedbenika Knjige, što je i namjera Zakonodavca i preporučeno.

Drugi stav: Manja skupina učenjaka smatra da je bolje ne farbati sijedu kosu i bradu.

(El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)

1- Dokazuju to hadisom Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mrzio deset stvari: …, mijenjanje (farbanje) sijedih …”.

Hadis bilježe Nesai i Ibn Hibban, a šejh Albani ga ocjenjuje munker hadisom, tj. jako slabim.

Komentar:

Hadis Ibn Mes'auda, radijallahu anhu, je slab te ne može biti argument po ovom pitanju.

2- Dokazuju takođe hadisom od K'ab ibn Murreta, radijallahu anhu: “Ko osijedi jednu sijedu ona će mu biti svjetlo na Sudnjem danu”. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ahmed, a šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim.

Komentar:

Hadis K'aba, radijallahu anhu, ne ukazuje da je vrijednije ostavljanje farbanja.

3- Zatim se drže hadisa mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Enesa, radijallahu anhu, u kojima on prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije farbao kosu i bradu. A ovo ukazuje da je radio ono što je vrijednije i bolje.

Komentar:

Potpuno suprotno hadisu Enesa, radijallahu anhu, prenose Ibn Omer i Ummu Seleme, radijallahu anhum, u hadisima koje bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao bradu i kosu.

O pokušaju da se napravi spoj između ovih kontradiktornih hadisa su govorili Ibn Džerir Teberi, Kadi ‘Ijad, Nevevi i Ibn Hadžer. Najbolje pomirenje između ovih hadisa je ono što se prenosi od imama Ibn Džerira Tabrija (Fethul-bari 10/432). On kaže da ono što prenose Ummu Seleme i Ibn Omer, radijallahu anhum, da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao, oni prenose ono što su vidjeli da je radio ponekad, a negiranje Enesa, radijallahu anhu, da se farbao se odnosi da je to bilo njegovo stanje u većini slučajeva.

Kaže imam Ševakni da to što Enes, radijallahu anhu, negira da se farbao ne ukazuje ništa više osim na to da on nije znao da se farbao. Dok rivajeti od drugih ashaba u kojima se potvrđuje da se farbao su preči da se prihvate, jer oni potvrđuju ono što su oni vidjeli. U svakom slučaju, svejedno da li se on farbao ili ne, on je, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se farba, a riječima se daje prednost nad djelima. (Nejlul-evtar 1/146)

4- Takođe dokazuju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da nisu farbali sijede, poput Alije, Ubej ibn K'aba i Enesa, radijallahu nahum.

Komentar:

Prenosi se u vjerodostojnim hadisima od dosta veće skupine ashaba da su farbali.

Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura, tj. da je mustehab (preporučeno) muškarcima i ženama farbati sijedu kosu i bradu (muškarcima), jer je to naredba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome je razlikovanje od sljedbenika Knjige i time se bolje održava kosa i brada.

NAPOMENA:

Dozvoljeno je farbanje bilo kojom bojom (crvenom, smeđom, plavom i slično), a oko farbanja crnom postoji razilaženje o čemu će biti govora, inšallah. U ovome nema razlike između mladih ili starih, a nema smetnje u farbanju kose i brade i prije nego što osijedi.

Farbanje crnom bojom

Nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno farbati kosu i bradu crnom bojom sa ciljem prevare i obmane, tj. da se time sakrije ili promijeni identitet, poput farbanja kradljivice sa ciljem da ga ne prepoznaju.

A mimo toga učenjaci se razilaze oko farbanja crnom bojom na pet mišljenja od kojih su tri općepoznata:

Prvo mišljenje – da je dozvoljeno.

Ovo je stav Ebu Jusufa (učenika Ebu Hanife), jedan od dva stava imama Malika, Ebul-Feredža ibn El-Dževzija, Ibn ebi ‘Asima, a od savremenih učenjaka između ostalih i šejha Mensura Es-Simarija.

Takođe, ovo je stav velike skupine ashaba, tabi'ina i drugih učenjaka selefa ovog Ummeta, o čemu će biti govora prilikom argumentiranja.

(Fethul-bari 10/435, El-Fetava el-hindije 5/359, El-Mugni 1/91, Nejlul-evtar 1/145)

O farbanju u crno su učenjaci Ibn El-Dževzi i Ibn ebi ‘Asim napisali posebne knjige u kojima su snažno i argumentovano podržali i zauzeli stav dozvole farbanja u crno.

Argumenti sa kojima zagovarači ovog stava dokazuju dozvolu su sljedeće:

Prvi argument – Hadis mutefekun alejhi: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.

Opće značenje riječi “pa se razlikujte od njih” obuhvata dozvolu da se farba sa bilo kojom bojom, jer nisu spomenute neke boje, a na druge upozoreno.

Drugi argument – Hadis od Džabira, radijallahu anhu, kod Muslima u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za sijedu kosu i bradu Ebu Kuhafe, radijallahu anhu: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim”.

Opće značenje “promijenite ovo sa nečim” obuhvata i crnu boju.

Naravno, zagovorači zabrane farbanja u crno dokazuju svoj stav sa dodatkom istog hadisa koji je u Muslimu “i klonite se crne boje”. Međutim, vjerodostojnost ovog dodatka je upitna, o čemu će biti govora. Takođe sam ravija tog dodatka, Ibn Džurejdž, je farbao u crno.

Treći argument – Hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je nabolje ono sa čime farbate ove sijede kana i ketem (biljka koja daje crnu boju)”.

Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed. Vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani, Šuajb Arnaut i drugi, a dobrim Abdulkadir Arnaut.

Hadis ukazuje da je najbolje farbati sa kanom koja daje crvenu boju i ketemom koji daje crnu boju. Skupina učenjaka kaže da se u hadisu misli na farbanje sa ovim bojama kada se pomiješaju, dok druga skupina smatra da se odnosi i na miješanje i na pojedinačno farbanje, a po općem značenju hadisa je bliže ovo zadnje. Uglavnom, hadis ukazuje na dozvolu farbanja crnom bojom pojedinačno ili pomiješano sa kanom koja je crvena.

Četvrti argument – Da je skupina ashaba od pravednih halifa i drugih farbala u crno:

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, ofarbao bradu kanom i ketemom da je njena boja pocrnila (“kan'e levnuha”).

Ibn Hadžer sa jezičke strane navodi da riječi “kan'e levnuha” znače da je boja brade jako pocrvenila, dok učenjak El-‘Ajni tumači da znači da je od jarko crvene prešla u crnu.

Takođe, od ashaba koji su farbali u crno su Osman ibn Affan, S'ad ibn ebi Vekkas, Ukbe ibn Amir, Abdullah ibn Džafer, Mugire ibn Šu'be, Hasan, Husejn, Džerir ibn Abdullah i Amr ibn El-‘As. (El-Mugni 1/91, Fethul-bari 10/435, Nejlul-evtar 1/145, Zadul-me'ad 4/337, El-Elbise vez-zine Abdulvehhab 302-303)

Nije poznato niti prenešeno da je neko od drugih ashaba negirao postupak spomenutih ashaba, što ukazuje da to oni nisu smatrali zabranjenim, u protivnom bilo bi prenešeno.

Takođe, farbanje u crno je bila praksa mnogih tabi'ina, prenosi Ibn El-Kajjim u Zadul-me'adu (4/337) od sljedećih tabi'ina da su farbali u crno:

Amr ibn Osman, Alij ibn Abdullah ibn Abbas, Ebu Selem ibn Abdurrahman, Abdurrahman ibn El-Esved, Musa ibn Talha, Ibn Šihab Ez-Zuhri, Ejjub Suhtijani, Ismail ibn M'adijekrib, Muharib ibn Disar, Jezid, Ibn Džurejdž, Ebu Jusuf, Ebi Ishak, Ibn ebi Lejla, Zijad ibn ‘Alaka, Gajlan ibn Džami'a, Nafi'a ibn Džubejr, Amr ibn Alij El-Mukaddemi, Kasim ibn Selam, Muhammed ibn Ishak, El-Hadždžadž ibn Ertat, Ibn Sirin, Ebu Burde, Amr ibn Dinar, Šerahbilu ibn Es-Simt, Anbese ibn Se'id i drugi.

Kaže Ibn Šihab Ez-Zuhri: “Mi smo farbali u crno kada je lice bilo mlado, a kada bi lice i zubi ostarili ostavili bi ga (farbanje u crno)”. (Fethul-bari 10/435)

Prenosi Jahja od imama Malika da je upitan o farbanju u crno, pa je rekao: “Nisam čuo o tome nešto poznato. Farbanje u neku boju mimo crne je meni draže, a u ostavljanju farbanja ima širine, inšallah, i u tome ljudima nema teškoće”. (Šerh El-Muvetta Ez-Zerkani 5/372)

Drugo mišljenje – da je haram.

Ovo je stav Ebu Hanife, Muhammeda Šejbanija, jedan od dva stava šafijskog mezheba i mišljenje mnogih savremenih učenjaka, poput šejha Bin Baza, Saliha Fevzana i drugih.

(El-Fetava el-hindije 5/359, I'anetut-talibin 2/231, El-Mugni 1/91, El-Medžmu 1/323)

Neki od učenjaka ovog mišljenja, poput Ishaka, El-Hulejmia i nekih učenjaka šafijskog mezheba, prave razliku između muškarca i udate žene, te dozvoljavaju udatoj ženi da se uljepšava farbanjem u crno ako joj muž dozvoljava. (El-Medžmu 1/323, Fethul-bati 10/435)

Dok neki učenjaci hanefijskog mezheba iz ove zabrane izuzimaju mudžahide (borce na Allahovom putu), odnosno njima daju olakšicu da se farbaju u crno. (El-Fetava el-hindije 5/359)

Argumenti sa kojima dokazuju zabranu su dva poznata hadisa:

Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu i drugi (mimo Buharije) od Džabira, radijallahu anhu, da je na dan oslobođenja Mekke doveden Ebu Kuhafe, otac Ebu Bekra, a njegova glava i brada su bile bijele poput drveta Segame (drvo čiji su plodovi, listovi i cvjetovi bijeli), pa je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim, i klonite se crne boje”.

Kažu riječi “klonite se crne boje” su jasan dokaz zabrane farbanja u crno.

Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su dva prigovora:

1- Dodatak na kraju hadisa “klonite se crne boje” je mudredž, tj. to nisu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego riječi nekog od ravija, što znači da se sa tim ne može dokazivati zabrana farbanja u crno.

Dokaz tome je što Muslim u svom Sahihu prenosi ovaj hadis od Ebu Hajseme od Ebu Ez-Zubejra od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao samo: “Promijenite ovo sa nečim” bez dodatka “i klonite se crne boje”. I pitao je Zuhejr (Ebu Hajseme) Ebu El-Zubejra da li Džabir rekao u hadisu “klonite ga crne boje”, on je zanegirao i rekao “ne”. Takođe u Musnedu imam Ahmeda u istom rivajetu se prenosi isti hadis bez dodatka “i klonite se crne boje”. A zatim nakon teksta hadisa prenosi ravija Hasan od Zuhejra da je pitao Ebu El-Zubejra da li je rekao “klonite ga crne boje”, kaže “ne”. A Zuhejr ibn Mu'avije i Hasan ibn Musa su pouzdane ravije. Znači, dvojica ravija (IbnDžurejdž i Lejs) koji prenose ovaj dodatak prenose ga od Ebu El-Zubejra, a kao što je prenešeno on negira da je to rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Od argumenta koji ukazuju da je ovaj dodatak na kraju hadisa mudredž (da su riječi ravije) je to da ravija Ibn Džurejdž u hadisu kod Muslima, koji prenosi taj dodatak, i sam farbao u crno, jer kako da prenosi hadis u kojem je došla zabrana ili pokuđenost, a onda je on prvi krši?

Zagovarači stava da je haram farbati u crno se oslanjaju na to da hadis prenosi Muslim u svom Sahihu od dvojice ravija Ibn Džurejdža i Lejsa ibn S'ada, oni su obojica pouzdane ravije, a dodatak hadisa od pouzdanog ravije se prihvata, na čemu je skupina učenjaka hadisa.

2- Hadis “i klonite se crne boje” se odnosi na oca Ebu Bekra, radijallahu anhu, i one čija sijeda kosa ili brada budu ružnog i odurnog izgleda, a ne važi za sve ljude.

Drugi – Hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom poput volja golubova, oni neće osjetiti miris Dženneta”.

Bilježe ga Ebu Davud, Nesai i Ahmed. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hadžer, Nevevi, Ahmed Šakir, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Iraki i Abdulkarir Arnaut.

Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su tri prigovora:

Prvi prigovor – da je hadis slab.

U senedu hadisa je ravija Abdulkerim ibn ebi El-Muhalik, kao što kažu Ebul-Feredž ibn El-Dževzi i drugi, a on je slab ravija sa čijim hadisom se ne argumentira.

Ibn Hadžer i Ibn El-Muziri smatraju da je taj ravija Abdulkerim ibn Malik El-Džezeri, a on je pouzdan, od njega prenose u svoja dva Sahiha Buharija i Muslim.

Drugi prigovor – Da je pogrešno dokazivati zabranu sa ovim hadisom i ako prihvatimo da je vjerodostojan.

Jer žestoka prijetnja koja se spomenuta u hadisu nije zbog farbanja u crno nego zbog nekog drugog grijeha koji nije spomenut, kao što kaže Ibn ebi ‘Asim u svojoj knjizi “El-Hidab (Farbanje)”. Na to ukazuje tekst hadisa “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom”, a poznata je velika skupina među ashabima i tabinima od prve generacije ovog Ummeta koji su farbali u crno, što znači da strašna prijetnja nije zbog farbanja u crno, jer da je tako onda riječi “u zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi” nemaju smisla kad se već takva skupina pojavila na samom početku islama. Tako da je dokazivanje zabrane sa ovim hadisom sasvim pogrešno.

Takođe, hadis govori o ljudima čija je karakteristika i obilježje bila da se farbaju u crno, kao što je došlo u hadisima u opisu havaridža da će im biti obilježje da briju glavu, pa kao što to obilježje havaridža (brijanje glave) ne ukazuje da je brijanje glave haram, tako ni farbanje te skupine u crno ne ukazuje da je to haram.

Treći prigovor – Da se pod farbanjem u crno misli na ono sa kojim se cilja prevara i obmana drugih radi skrivanja identiteta i slično, a oko čije zabrane nema razilaženja.

Zagovorači ovog stava (zabrane) dokazuju i sa drugim hadisima u kojima ima slabosti oko čega nema razilaženja, pa s toga nema potrebe da se isti navde.

Treće mišljenje – da je mekruh (pokuđeno).

Ovo je stav malikijskog, šafijskog i habelijskog mezheba, kao i mnogih učenjaka hanefijskog mezheba.

(El-Fetava el-hindijje 5/359, Hašijetul-‘adevi 2/411, Šerhu Muslim 14/80, Fethul-bari 10/436, Nejlul-evtar 1/145)

Njihov argument je spoj između hadisa Džabira i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, koje su spustili na stepen pokuđenosti i onoga što se prenosi od velike skupine selefa (ashaba i tabi'ina) ovog Ummeta da su farbali crnom bojom.

Odabrano (radžih) mišljenje je opća dozvola farbanja kose i brade u crno, kako ženama tako i muškarcima.

Razlozi odabira ovog stava su:

– opći hadisi koji ukazuju na propisanost farbanja sijede kose i brade u kojima nema ograničenja u boji

– dodatak hadisa od Džabira, radijallahu anhu, sa kojim se dokazuje zabrana je upitan sa strane vjerodostojnosti pripisivanja tih riječi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ako bi ga i prihvatili vjerodostojnim najviše na što ukazuje je pokuđenost farbanja u crno starim ljudima poput Ebu Kuhafe, radijallahu anhu, kojima sijeda brada i kosa poružnjaju izgled

– hadis Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došla strašna prijetnja pored slabosti u senedu nije direktan i jasan u tumačenju na koga se odnosi taj opis

– činjenica da su preko deset ashaba, među kojima dvojica pravednih halifa, farbali u crno, a da nije prenešeno da su im drugi ashabi to negirali, ukazuje da su hadisi sa kojima se dokazuje zabrana jako upitni, jer je nemoguće da tolika skupina ashaba radi haram djelo (farbanje u crno) za koje je došla tako strašna prijetnja (da neće osjetiti miris Dženneta), a da to oni ili nisu znali ili jesu pa svjesno prekršili tu zabranu, a što ne priliči pripisati ashabima.

– takođe, nekoliko desetina imama, učenjaka i velikana selefa Ummeta su se farbali u crno što jasno ukazuje na dozvolu i slabost stava onih koji zabranjuju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Po ispravnom stavu savremenih učenjaka dozvoljeno je ženama upotrebljavati sočiva u boji sa ciljem ukrašavanja ako se ispune sljedeći uslovi:

Prvi – da u njihovoj upotrebi nema štete za oči.

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg prenosi Ebu Se'id el-Hudri, radijallahu anhu: “Nema štete ni uzvraćanja štetom”. Bilježe ga Malik, Ibn Madže, Ahmed, Bejheki, Darekutni i ostali.

Kaže Ibn Redžeb u “Džami'ul-‘ulumi vel-hikem” (2/211) da je hadis prenešen od Ebu Se'ida el-Hudrija, Ibn Abbasa, ‘Ibadete ibn Sabita, Ebu Hurejre, Džabira i Aiše, radijallahu anhum. Nema nijednog rivajeta, a da u njemu nema slabosti, s tim da je hadis hasen (dobar) sa mnoštvom rivajeta u kojima je prenešen i učenjaci rade po njemu i dokazuju sa njime.

Drugi – da žena ne nosi sočiva pred muškarcima koji joj nisu mahremi.

Kaže Uzvišeni: “Neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim,…” (En-Nur, 31)

Ovo je fetva mnogih savremnenih učenjaka, poput Ibn Usejmina, Mustafe El-‘Adevija, Halida El-Musliha i mnogih komisija za fetve.

Oni smatraju da nošenje sočiva u boji ne potpada pod zabranjeno mijenjanje Allahovog stvaranja.

Neki učenjaci, poput Ibn Usejmina i El-Musliha, dodaju još jedan šart:

Treći – da se ne koriste boje očiju životinja (mačke, risa ili slično), jer je zabranjeno oponašati životinje.

Dokaz za ovo su hadisi u kojima je prenešeno koje je radnje zabranjeno činiti u namazu jer one liče radnjama životinja. Kao naprimjer zabrana činjenja sedžde poput kljucanja pijetla ili vrane, zabrana sjedenja u namazu poput sjedenja psa ili zvijeri, zabrana okretanja u namazu poput okretanja lisice, mahanje rukama pri odgovaranju na selam u namazu poput mahanja konja repovima, zabrana spuštanja laktova na sedždi poput spuštanja nogu pasa, zabrana odlaska na sedždu poput sjedanja deve i slično.

Ovome se može prigovoriti da se zabrane oponašanja odnose na radnje u namazu.

Neki učenjaci, poput Muhammeda Se'ida Reslana, smatraju da nošenje sočiva u boji ulazi pod zabranjeno mijenjanje Allahovog stvaranja što je došlo zabranjeno u ajetu i hadisu. Te po njemu nije dozvoljeno ženama da ih nose.

Ispravno je ono na čemu je prva skupina učenjaka, a Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje