Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Opći propis klanja kurbana

Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko obaveze klanja kurbana uopće:

Pravi stav – da je klanje kurbana potvrđeni sunnet.

Ovo je stav većine učenjaka, tj. tri mezheba: malikijski, šafijski i hanbelijski, kao i jedan rivajet od hanefijskog učenjaka Ebu Jusufa. Takođe, ovo je stav skoro svih ashaba i većine tabi'ina.

Drugi stav – da je klanje kurbana vadžib bogatom (onome ko je u mogućnosti) osim hadžiji na Mini.

Na ovome je hanefijski mezheb, kao i stav Rebi'e, Lejs ibn S'ad, Evza'i i Sufjan Sevri.

Shodno argumentima bliži je stav većine učenjaka, tj. da je klanja kurbana potvrđeni sunnet, a Allah zna najbolje.

Detaljnije o argumentima učenjaka pročitaj na ovom linku:

https://www.ehlus-sunne.ba/index.php/serijatsko-klanje-kurban-akika-lov/180-da-li-je-klanje-kurbana-vadzib

Klanje kurbana onome ko je na hadždžu

A što se tiče propisa klanja kurbana onome ko ode na hadždž, po tom pitanju učenjaci se dijele na dva mišljenja:

Prvo – da je klanje kurbana sunnet hadžiji (onome koji je Mini i onome koji nije na Mini).

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka. (El-Medžmu, 8/383)

To dokazuju hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Mini zaklao kravu kao kurban za svoje žene.

Drugo – da hadžiji nije ni obaveza niti sunnet da zakolje kurban, sve što zakolje u vrijeme hadždža i na mjestima obavljenja hadždža to su kurbani obreda hadždža. (Advaul-bejan, 5/494)

Ovo je stav malikija i El-‘Abderija od šafija.

Shodono spomenutom hadisu, ispravniji je stav onih koji smatraju da je hadžiji klanje kurbana sunnet, tj. mustehab.

Prema tome, ti ako slijediš hanefijski mezheb u klanju kurbana, po hafijskom je vadžib onome ko je u mogućnosti da zakolje osim hadžiji na Mini, njemu je sunnet (mustehab) a ne vadžib.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Mi živimo u vremenu kada su sportska, vojna, naučna i zabavna natjecanja i igre doživjeli eksploziju u svojoj raznolikosti i rasprostranjenosti među ljudima. Zato je neophodno jednom muslimanu da zna koja natjecanja i igre su šerijatski sporne a koja dozvoljena ili preporučljiva, kako bi se od prvih čuvao, u drugima nastojao jačati duh i tijelo a u trećim tražio i Allahovo zadovoljstvo.
Natjecanje je ugovor između dvije ili više osoba ili ekipa o međusobnom takmičenju u borilačkim vještinama, znanju, sportu i sličnom, sa ciljem da se zna pobjednik.
Natjecanje je propisano Kur'anom, sunnetom i idžma'om. Kaže Uzvišeni: “I protiv njh pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna” (El-Enfal 60). Naredio je Uzvišeni da muslimani pripreme koliko je moguće snage i konja za boj, a od načina pripreme su natjecanja.

Zabilježeno je mnogo vjerodostojnih hadisa koji upućuju na propisanost takmičenja, poput utrke na konjima i devama, natjecanja u trčanju, gađanju sa strijelama i takmičenja u znanju.
Islamski učenjaci su se jednoglasno složili (idžma’) da je natjecanje, a ušto ulazi i rekreativno bavljenje sportom, odlazak u teretane i slično, dozvoljeno u globalu, iako su se razišli u nekim detaljima. Od islamskih učenjaka koji prenose ovaj idžma’ su: Ibn Abdulberr, Ibn Kudame, Ibn Hazm, Ibnul-Kajjim i mnogi drugi.

Natjecanja se, s obzirom na dozvoljenost, mogu svrstati u tri vrste:
1) propisana natjecanja (poput utrke na konjima s ciljem pripreme za džihad)
2) zabranjena natjecanja (poput kockanja i boksanja)
3) dozvoljena natjecanja (poput hrvanja i plivanja)
A s obzirom na nagrađivanje pobjednika natjecanja se dijele na dvije vrste:
1) natjecanja bez nagrade
2) natjecanja uz nagradu

Propisana natjecanja su ona koja su spomenuta u tekstu hadisa kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema (prečeg) davanja nagrade osim u natjecanju sa strijelom, devama i konjima” (Tirmizi (1700), Ebu Davud (2574), Nesai (3529), Ahmed (9754) i Ibn Madže (2878). Tirmizi je hadis ocijenio dobrim, Ibnul-Kattan i Ibnu Dekikil-‘id vjerodostojnim, a Darekutni da je mevkuf, tj. da je to govor ashaba, (pogledaj: “Telhisul-habir” 4/161). A Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim u “Irvaul-galil” (1506)).
Takmičenja spomenuta u hadisu, utrke na konjima i devama i natjecanje u gađanju sa strijelama, su Šerijatom propisana, to jest musliman ima nagradu ako ih organizuje i učestvuje u njima.
Glavna karakteristika ovih natjecanja je da su ona sredstvo i način pripreme za džihad, zbog toga neki učenjaci smatraju da je organizovanje ovih natjecanja fard kifaje, a ne samo potvrđeni sunnet. A sa druge strane, zaboraviti neku prethodno naučenu borilačku vještinu je haram ili u najmanju ruku pokuđeno.
U hadiskom tekstu je svedeno nagradno takmičenje u samo tri vještine. Da li to znači da u ostalim vještinama i sredstvima za džihad nije dozvoljeno nagrađivanje ili se kijasom (analogijom) pridružuju ovim sredstvima za džihad spomenutim u hadisu i sve vještine i sredstva koja su u istom značenju? Oko ovog pitanja učenjaci imaju dva stava: zabrana i dozvola. Odabrano mišljenje je dozvola na koju upućuje ispravan kijas (analogija), jer Šerijat sa svojim propisima nije došao da u propisima pravi razliku između istih stvari i da spaja pod isti propis međusobno različite stvari.
Odgovor na dokazivanje sa hadisom Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je da značenje hadisa nije ograničenje na tri navedene stvari u hadisu a zabrana svih ostalih koje nisu spomenute. Nego hadis znači da su najpreče vještine u kojima se daje nagrada natjecanje u bacanju strijela, utrci konja i deva.
U tekstu hadisa su navedena tri sredstva strijele, konji i deve. A anlogijom (kijasom) se priključuju ostala sredstva, poput: aviona, tenkova, oklopnih vozila, podmornica, svih vrsta vatrenog oružja, ratnih brodova i sličnog.
Stalna komisija za fetve iz Saudijske arabije je izdala fetvu o propisanosti natjecanja u svemu sa čime se muslimanska vojska pomaže u borbi protiv nevjernika, poput aviona, tenkova, podmornica i slično, bilo to uz nagradu ili bez nagrade. A u drugoj fetvi o istom pitanju je naglašeno da je natjecanje u svim sredstvima za džihad i u onome sa čime se stiču ratne vještine vadžib ili mustehab shodno okolnostima i potrebi muslimana kako bi se branili, pomogli svoju vjeru i olakšali njeno širenje.
A što se tiče zabranjenih natjecanja pravilo po kojem se ona prepoznaju je: svako natjecanje koje nanosi štetu vjeri ili dunjaluku, vjeri ostavljanjem vadžiba ili činjenjem harama, a dunjaluku uništavanjem imovine, ljudskog tijela, života ili časti.
Učanjaci su složni da nije dozvoljeno natjecanje u svemu što vodi u haram ili odvraća od izvršanja vadžiba.
Sa druge strane, postoje igre i natjecanja koja su kur'anskim ili hadiskim tekstom zabranjeni a kojima se analogijom (kijasom) priključuju u zabrani vrste igara i takmičenja koje su im slične. Od nekih vrsta zabranjenih natjecanja su:

1. Kockanje i klađenje
Kocka je svako natjecanje u kojem je daje ulog sa obe strane, a to je ujedno i definicija klađenja.
Definicija kocke i klađenja se može rezimirati u sljedećem: svaka igra ili natjecanje u kojima se daje ulog sa obe ili više strana a učesnik u njima ili je dobitnik ili gubitnik.
Od današnjih vrsta kockanja su igra loto, tombola, kladionice i slično. Takođe, ovom se pridružuju sve vrste dozvoljenih igara i natjecanja, poput trčanja, plivanja, hrvanja, biciklizma, splavarenja, jedrenja, razne vrste kvizova i slično, ako su zasnovane na stavljanju zaloga ili uplaćivanju od strane jednog dijela takmičara ili svih takmičara. To jest, ako su ove igre i natjecanja uslovljene bilo kojim vidom uplaćivanja od strane takmičara tako da ili će dobiti ili izgubiti, onda su to vrste kockanja zabranjenih Šerijatom.
Na žalost, današnja natjecanja i igre, koje su u osnovi dozvoljene, su većinom zasnovane na ovom obliku. Zato je na muslimanu obaveza da dobro provjeri kakva je igra ili natjecanje prije nego što se upusti u nju, da ne bi upao u zabranjeno.
Kockanje i klađenje su zabranjeni Kur'anom, Sunnetom i idžma'om (konsenzusom) učanjaka.

2. Boksanje
Boks nije dozvoljen zbog velike opasnosti kojoj se izlažu takmičari, poput padanja u nesvijest, loma kostiju, ranjavanja, ogrebotina, krvarenja i slično. I zbog teksta hadisa u kojem se zabranjuje udaranje u lice na čemu je boks u osnovi zasnovan.

3. Bodenje bikova i ovnova i tučenje pijetlova i pasa
Nema razilaženja među islamskim pravnicima oko zabrane bodenja bikova, ovnova, tučenja pijetlova i pasa.

4. Nerd ili igra sa kockama
Nerd, nerdešir ili tavla je perzijska igra sa kockama. Ono što je vidljiva i jasna karakteristika ove igre je da je zasnovana slučajnosti i sreći, tj. slučajnom pojavljivanju brojeva prilikom bacanju kocki.
Učenjaci su složni da je igranje nerda zabranjeno ako je zasnovano na klađenju i kockanju, a imaju tri stava oko igranja nerda bez nagrade i klađenja: zabrana, pokuđenost i dozvola. Odabrano mišljenje je zabrana igre nerda zbog vjerodostojnih hadisa u kojima je došla zabrana, a posebno hadis u kojem je rečeno da je igranje nerda neposlušnost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem.
Ovo je ono što bi se moglo reći u ovakvoj prilici i na ovakvom mjestu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Otklanjanje dlaka sa obrva, svejedno bilo to čupanjem, brijanjem ili slično, je haram po tekstu hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da je prokleo žene mutenemmise (koje traže da im se otklone ili obriju obrve) i mutefellidže (koje traže brušenje zdravih zubi) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahova stvorenja”.

Nije poznato da je neko od učenjaka dozvolio čupanje obrva, a i da ima neko njegovo mišljenje se odbacuje jer je oprečno tekstu hadisa. Iako se u hadisu zabrana odnosi na žene ona ima opće značenje pa obuhvata i muškarce jer je mudrost zabrane čupanja obrva zabrana mijenjanja Allahovog stvaranja a to obuhvata i žene i muškarce.

Međutim, ako su dlake sa obrva izrasle u ružnom, deformisanom i nenormalnom obliku nema smetnje da se potkrate one dlake koje strše.

Dokaz za njihovu dozvolu je hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Nesa'i u njihovim Sunenima, a kojeg je šejh Albani ocijenio dobrim u knjizi Irvaul-galil (824).

Naime, u tom hadisu se prenosi da je ‘Arfedžete ibn Es'ad, radijallahu anhu, izgubio nos u bici El-Kulab koja je bila u džahilijetu, pa je ugradio srebrni nos.

Srebrni nos je imao neprijatan miris pa mu je naredio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da ugradi nos od zlata.

Dok uzimanje i pokraćivanje obrva kada su one u uobičajnom stanju nije dozvoljeno, pa makar obrve bile velike ili se u njima pojavile sijede. Jer to ulazi u značenje hadisa u kojem je došla zabrana čupanja obrva, a pod čupanjem se podrazumijeva i odsijecanje i brijanje.

A što se tiče sijedih dlaka, njih je dozvoljeno ofarbati. S tim da učenjaci imaju različito mišljenje oko farbanja u crno.

Sa druge strane, došla je u nekoliko hadisa pokuđenost, a po nekima i zabrana, čupanja sijedih dlaka na glavi, a što se odnosi na kosu, bradu i obrve.

Bilježe Ebu Davud, Ahmed, Bejheki i Ibn Hibban u različitim rivajetima od Amra ibn Šuajba od njegovog oca a on od njegovog djeda (u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne čupajte sijede, nema muslimana koji će osjedjeti jednu sijedu u Islamu a da mu ona neće biti svjetlo na Sudnjem danu”, a u rivajetu: “A da mu zbog nje neće Allah upisati dobro djelo i izbrisati grijeh”. Šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju dobrim.

Takođe, bilježe Tirmizi, Nesa'i i Ahmed od K'ab ibn Murreta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko osijedi jednu sijedu u Islamu ona će mu biti svjetlo na Sudnjem danu”. Hadis su Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut ocijenili vjerodostojnim.

Prema tome, muškarcu nije dozvoljeno da odstranjuje sijede dlake sa obrva, svejedno bilo to odsijecanjem ili čupanjem, jer to potpada pod zabranjeno čupanje obrva koje je došlo u tekstu hadisa i jer je pokuđeno (a po nekima zabranjeno) čupanje (odsijacanje) sijedih dlaka. S tim da mu je dozovoljeno potkratiti i poravnati (urediti) obrve, bile one sijede ili ne, u slučaju ako one imaju ružan, neprirodan i deformisan izgled. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Hadisi o stavljanju surme

Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Oblačite od vaše odjeće bijelu odjeću, jer je ona vaša najbolja odjeća, i u nju (bijelu odjeću) umotavajte vaše umrle. Zaista je od vaših surmi najbolji ismid (crni kamen koji naginje crvenoj boji), jer on poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica“. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Hibban, Bejheki i drugi. Vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi, Ibn Hibban, Albani, Šuajb Arnaut i mnogi drugi.

U rivajetu kod Tirmizija takođe od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Stavljajte surmu od ismida (crni kamen koji naginje crvenoj boji), jer on poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica“, i dodaje Timizi: „I tvrdi (ravija Abbad ibn Mensur) da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, imao surmu koju je stavljao svake noći tri puta na ovo i tri puta na ono (oko)“. Sa ovim dodatkom se izdvojio ravija Abbad našto ukazuje Tirmizi riječima „tvrdi“, a što znači da je njegova vjerodostojnost upitna.

Ovaj hadis u ovom kontekstu se prenosi od Džabira, Ibn Omera i Ebu Hurejre, radijallahu anhum. S tim da se prenosi u mnogim rivajetima sa drugačijim početkom: „Koristite ismid, jer on poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica“. U većini ovih rivajeta ima slabosti, s tim da je hadis u rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, sam po sebi vjerodostojan bez ikakve sumnje, a svi ostali rivajeti podupiru jedan drugog tako da oko prihvatljivosti i vjerodostojnosti osnovnog teksta ovog hadisa ne bi trebali biti upitnosti.

Fikh hadisa

U svom općem značenju hadis obuhavata i žene i muškarce. Takođe, prenešeno je u vjerodostojnim predajama da je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavljao surmu. Sve ovo je uticalo na to da učenjaci imaju veoma podijeljeno mišljenje oko stavljanja surme od strane muškarca.

Što se tiče fikhskog značenja hadisa, moguće je da je stavljanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, surme i podsticanje na stavljanje surme bilo zbog njenog ljekovitog dejstva, ili zbog običaja tog vremena i mjesta, ili slično, ali da se kaže da je to sunnet po mnogima je to upitno poput činjenja hidžame, a Allah najbolje zna.

Sam kontekst hadisa u kojem se kaže „Koristite ismid, jer on poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica“ ukazuje da je smisao podsticanja zdravstvena korist surme. Ovome se može prigovoriti da nije bitno zašto je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao nego da je podsticao i sam stavljao surmu što je dovoljno da bude sunet.

Stavovi učenjaka oko propisa stavljanja surme

Nema razilaženja među učenjacima oko dozvole stavljanja surme ženama svejedno bilo radi uljepšavanja, liječenja očiju ili poboljšanja vida. A razilaze se da li to mustehab ili samo dozovljeno.

Takođe, nema razilaženja da je dozvoljeno koristiti surmu muškarcu radi liječenja očiju.

A razilaze se oko stavljanja surme muškracu sa ciljem uljepšavanja ili poboljšanja vida.

Kod hanefija je dozvoljeno ako se time ne cilja uljepšavanje muškarca, s tim da neki učenjaci unutar mezheba detaljišu ovaj propis pa kažu da je zabranjeno ako se ukrašava surmom radi ispoljavanje oholosti, a nije zabranjeno ako se stavlja radi ljepote i dostojanstvenog izgleda. U nekim knjigama se hanefijama pripisuje stav da je pokuđeno stavljati muškarcima surmu radi ukrašavanja a dozvoljeno mimo toga.

Od imama Malika se prenose dva stava: prvi da je dozvoljeno a drugi da je pokuđeno zbog što je u tome oponašanje žena. Dok je stav malikijskog mezheba da je zabranjeno muškarcima stavljanje surme radi ukrašavanja a dozvoljeno mimo toga.

Dok je kod šafija i hanabila stavljanje surme muškarcu uopćeno mustehab. S tim da neki učenjaci unutar mezheba dodaju da je mustehab neparno stavljanje surme kao što je došlo u hadisu: „Ko stvalja surmu neka stvalja u neparanom broju“. Bilježi ga Ebu Davud a u njegovom senedu ima ravija čije je stanje nepoznato što znači da je slab.

Iz spomenutih stavova učenjaka mezheba mogu se rezimirati sljedeći stavovi:

– da je mustehab uopćeno, svejedno zbog uljepšavanja ili poboljšanja vida,

– da je pokuđeno zbog uljepšavanja a dozvoljeno mimo toga,

– da je zabranjeno zbog uljepšavanja a dozvoljeno mimo toga

O ovoj temi je šejh Ibn Usejmin govorio na dva mjesta, u svojoj knjizi “Eš-Šerul-mumti'a“ (1/129) i svojim fetvama, on kaže:

„Što se tiče surme koja se koristi za uljepšavanja očiju i toga da li je ona propisana muškarcima ili je samo za žene, vjerovatnije je da je ona samo za žene, a što se tiče muškarca on nema potrebe da uljepšava oči. A ako bi rekli da je takođe propisana i muškarcima jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan: “Neki od nas voli da mu je obuća lijepa, da mu je odjeća lijepa“, on je odgovorio: “Zaista je Allah lijep i voli ljepotu“. Može se reći da ako kod čovjeka postoji mahana u oku te mu je potrebno da stavlja surmu onda je njemu propisana, a ako nema onda nije“.

A u fetvi kaže: „Postoje dvije vrste stavljanja surme:

Prva – surma koja se stavlja radi jačanja vida i otklanjanja zamagljenja vida i njegovo čišćenje bez da u tome bude uljepšavanja, u tome nema smetnje, nego je to čak ono što treba da se radi, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavljao surmu na svoje oči, a posebno ako je ta surma ismid (jedna od vrsta surmi).

Druga vrsta – surma koja se stavlja radi ljepote i ukrašavanja, ovo je što se tiče žena potrebno jer se od žene traži da se uljepšava svome mužu. A što se tiče muškaraca to je upitno, i ja nemam stav o tome. Moguće je napraviti razliku između mladića za koga se strahuje da ako bude stavljao surmu da time pravi fitnu i između starca za kojeg se ne boji da će praviti fitnu pa mu se ne zabranjuje“.

Odabrani stav je, a Allah zna najbolje, da je stavljanje surme muškarcu radi uljepšavanja u najmanju ruku pokuđeno a može biti i zabranjeno, jer je to kao što kaže imam Malik vid oponašanja žena. A stvaljanje surme muškarcu radi liječenja očiju ili radi poboljšanja vida i slično, tj. svega drugog mimo namjere uljepšavanja, to je dozvoljeno, a može se reći i da je preporučeno ili čak i da je sunet. Na ovo zadnje se odnose značenja skoro svih hadisa, jer je u njima došlo da stvaljanje surme poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica, a Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema razilaženja među učenjacima da je ženama dovoljeno nositi odjeću i obuću crvene boje.

Učenjaci se razilaze oko nošenja odjeće (i obuće) crvene boje muškarcima.

Ibn Hadžer u „Fethul-bari“ (10/376-378) navodi sedam stavova učenjaka:

Prvi stav – opća dozvola.

Drugi stav – opća zabrana.

Treći stav – pokuđenost ako je jako-crvena a dozvola bez pokuđenosti ako je svijelo-crvena

Četvrti stav – pokuđenost ako se nosi radi ukrasa, uljepšavanja i radi isticanja a dozvola nošenja u kući i pri obavljanju poslova.

Peti stav – dozvola odjeće koja ofarba prije tkanja a zabrana one koja se ofarba poslije tkanja.

Šesti stav – zabrana se odnosi samo odjeću obojenu u MU'ASFER (bojom biljke koja ljeti raste u arapskim zemljama a iz koje se uzima crvena boja) a dozvola svih ostalih boja.

Sedmi stav – zabrana odjeće koja je obojena (ofarbana) samo u crveno bez drugih boja, a dozvola one koja sadrži i druge boje.

Međutim, ako se vratimo na fikhske knjige četiri mezheba naći ćemo da su po ovom pitanju uglavnom dva općepoznata stava među učenjacima. Rezime ova dva stava i njihovi argumenti se sastoje u sljedećem.

Prvi stav: dozvola nošenja muškarcima odjeće crvene boje, svejedno bila potpuno crvena ili pomiješena sa nekom drugom bojom, mimo nošenja odjeće obojene u MU'ASFER (bojom biljke koja ljeti raste u arapskim zemljama a iz koje se uzima crvena boja) i MUZ'AFER (bojom biljke koja daje žutu boju i poznati istoimeni miris) koja je po jednim zabranjena a po drugim pokuđena.

Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta, tj. stav malikijskog i šafijskog mezheba, kao i nekih učenjaka unutar hanefijskog mezheba.

Takođe, opća dozvola se prenosi od većine ashaba: Alije, Talhe, Abdullah ibn Dža'fera, El-Bera’ ibn ‘Aziba i drugih, radijallahu anhum. Od tabi'na Se'id ibn El-Musejjiba, Nehaija, Ša'bija, Ebu Kilabe, Ebu Vaila i mnogih drugih tabi'ina. (pogledaj: Fethul-bari 10/376, El-Mugni 1/587, El-Medžmu 4/339, Šerh Sahihu Muslim 14/33)

Oni ovu dozvolu dokazuju sljedećim hadisima:

Prva hadis – mutefekun alejhi (tj. bilježe ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima) od Ebu Džuhajfeta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su bili u Mekki izašao u crvenoj odjeći (gornjoj i donjoj koja se zove hulletun hamra’ porijeklom iz Jemena) i predvodio namaz.

Drugi hadis – takođe mutefekun alejhi od El-Bera’ ibn ‘aziba, radijallahu anhu, da je rekao: „Vidio sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u crvenoj odjeći (gornjoj i donjoj koja se zove hulletun hamra’ porijeklom iz Jemena), nisam (u rivajetu: nikad) ništa ljepše vidio od njega“.

Treći hadis – od Hilal ibn Amira, radijallahu anhu, u kojem kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da drži hutbu na Mini na magracu, a na njemu je crvena odjeća (gornja i donja)“. Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed i Bejheki, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer i Šuajb Arnaut.

Kažu zagovorači ovog mišljenja da ovi hadisi jasno ukazuju na dozvolu nošenja gornje i donje odjeće crvene boje bez razlike bila samo crvena ili pomiješeana sa nekom drugom.

Dok je zabrana nošenja odjeće obojene u MU'ASFER došla u hadisu mutefekun alejhi od Abdullah ibn Amra, radijallahu anhuma, a zabrana odjeće obojene u MUZ'AFER je takođe došla u hadisu mutefekun alejhi od Enesa, radijallahu anhu.

Zagovorači drugog stava smatraju da se pod crvenom odjećom „hulletun hamra'“ koja je spomenuta u gornjim hadisima ne misli na odjeću potpuno crvenu nego na crvenu pomiješanu sa crnom i zelenom (ili bijelom), jer je takva bila poznata jemenska odjeća „hulletun hamra'“.

Drugi stav: pokuđenost (a po nekima zabrana) nošenja muškarcima odjeće (i obuće) koja je obojena samo crvenom bojom, a dozvola ako je sa crvenom pomiješena neka druga boja.

Ovo je stav većina učenjaka hanefijskog mezheba i ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba.

Takođe, prenosi se od tabi'ina Ata'a, Tavusa i Mudžahida pokuđenost nošenja odjeće sa jako-crvenom bojom a dozvola odjeće sa svijelo-crvenom bojom. (pogledaj: El-Mugni 1/586, Multeka el-ebhur str. 241)

Oni svoj stav argumentiraju sljedećim hadisima:

Prvi hadis – od Imran ibn Husajna, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Čuvajte se crvene odjeće, jer je ona najdraži ukras šejtanu“. Bilježi ga Taberani u „Kebiru“, a Albani ga ocjenjuje slabim zbog ravije Se'id ibn Bešra koji je slabi zbog tedlisa Hasa El-Basrija.

Drugi hadis – od Rafije ibn Jezida Es-Sekafija, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista šejtan voli crvenu odjeću, pa se čuvajte crvene odjeće i svake odjeće isticanja (šuhreta)“. Bilježe ga Taberani u „Kebiru“ i Bejheki u „Šu'abul-iman“, a slabim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Albani, a izmišljenim Ebu El-Feredž El-dževzi, što je pretjerana ocjena. Slabim je ocijenjen zbog ravije El-Huzlija koji je veoma slab i oko čije slabosti nema railaženja.

Sa ova dva hadisa dokazuju zabranu nošenja odjeće crvene boje, međutim slabost ovih hadisa ne može poduprijeti ovo mišljenje.

Treći hadis – od Abdullah ibn Amra, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao pored čovjeka koji je na sebi imao crvenu odjeću (gornju i donju), pa ga je čovjek poselamio a on mu nije uzvratio selam. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Hakim i Bejheki. Vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim, dobrim Tirmizi, a slabim Ibn Hadžer, Albani i mnogi drugi zbog ravije Ebu Jahje El-Kattata u kojem ima slabosti.

Kažu hadis je dokaz ovom stavu jer mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odgovorio na selam, zbog nošenja crvene odjeće. Međutim, ovome se može prigovoriti da je hadis slab, a sa druge strane oprečan je hadisima vjerodostojnim u kojima je došlo da je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio crvenu odjeću.

Četvrti hadis – mutefekun alejhi od El-Bera’ ibn ‘Aziba, radijallahu anhu, u kojem navodi sedam stvari koje je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio, i nekoliko koje je zabranio od vrsta svile. U tom hadisu je došlo da je zabranio nošenje „el-mejasir el-humur“, crvene jastuke od svile koji su se stavljali na sedlo.

Peti hadis – od Alije, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio nošenje zlatnog prstena, pamučne odjeće pomješane sa svilom i crvene svilene odjeće („el-miseretu el-hamra“). Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ahmed i ostali. A vjerodostinjim su ga ocijenili Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.

Kažu da zabrana crvene svile koja je došla u ova dva hadisa ukazuje na zabranu nošenja odjeće koja je potpuno crvene boje. Ovo podupiru sa gornjim hadisima u kojima je došla jasna zabrana nošenja crvene boje, međutim problem je što su svi ti hadisi u kojima je došla jasna zabrana slabi.

Takođe, dokazuju svoj stav vjerodostojnim hadisima u kojima je došla zabrana nošenja odjeće obojene u MU'ASFER koja je crvene boje. Učenjaci drugog stava kažu da je hadisima u kojima je došla zabrana nošenja odjeće obojene u MU'ASFER ova zabrana spojena sa odećom šuhreta (isticanja) kao i time što je to odjeća kjafira, pa ostaje nejasno šta je suštinski razlog zabrane odjeće MU'ASFER.

Odabrano mišljenje, a Allah zna najbolje, je stav džumhura učenjaka. To jest, dozvola nošenja muškarcima odjeće crvene boje, svejedno bila potpuno crvena ili pomiješena sa nekom drugom, mimo nošenja odjeće obojene u MU'ASFER (bojom biljke koja ljeti raste u arapskim zemljama a iz koje se uzima crvena boja) i MUZ'AFER (bojom biljke koja daje žutu boju i poznati istoimeni miris) koja je zabranjena ili po nekim učenjacima pokuđena. Jer jasni i vjerodostojni hadisi u kojima je došlo da je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio odjeću crvene boje ukazuju na tu dozvolu.

A argumenti učenjaka koji smatraju da je pokuđeno ili zabranjeno nositi odjeću potpuno crvene boje bez primjesa drugih boja, ti hadisi ili su slabi ili ne ukazuju jasno na zabranu.

Prema tome, odjeća crvene boje je dozvoljena ženama bez razilaženja, a po ispravnom stavu učenjaka dozvoljena je i muškarcima. Isti propis odjeće se odnosi na obuću.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com