Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
PRODAJA KURBANSKOG MESA OD STRANE ONOGA KOME SE UDIJELI
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Nema smetnje da onaj ko dobije kurbansko meso proda isto. Oko toga ne postoji nikakva zabrana u šerijatskim tekstovima, a islamski pravnici su to jasno naglasili. Onaj kome seviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Nema smetnje da onaj ko dobije kurbansko meso proda isto. Oko toga ne postoji nikakva zabrana u šerijatskim tekstovima, a islamski pravnici su to jasno naglasili. Onaj kome se udijeli je krajnji korisnik i vlasnik koji može da radi sa tim mesom sta hoće: da ga jede, podijeli ili proda.
Zabrana prodaje kurbanskog mesa, na čemu je idžma učenjaka, se odnosi na onog koji kolje kurban, a ne na onoga kome se udijeli.
Fetva koju si poslao u pitanju je čisti promašaj u poimanju ovog pitanja, jer tretira kurbansko meso kao vakuf kojeg nije dozvoljeno prodavati osim u iznimnim situacijama. Oni koji udijele kurbansko meso medresama nisu ih time uvakufili, jer se hrana ne može uvakufiti.
Prema tome, nema šerijatske smetnje da medrese prodaju kurbansko meso ili ga kompenziraju za neki drugi proizvod ili uslugu. Također, nema smetnje da se zbog toga kurbansko meso udjeljuje medresama.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS KLANJA KURBANA ONOME KO IDE NA HADŽDŽ
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Opći propis klanja kurbana Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko obaveze klanja kurbana uopće: Pravi stav – da je klanje kurbana potvrđeni sunnet. Ovo je stav većinviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Opći propis klanja kurbana
Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko obaveze klanja kurbana uopće:
Pravi stav – da je klanje kurbana potvrđeni sunnet.
Ovo je stav većine učenjaka, tj. tri mezheba: malikijski, šafijski i hanbelijski, kao i jedan rivajet od hanefijskog učenjaka Ebu Jusufa. Takođe, ovo je stav skoro svih ashaba i većine tabi'ina.
Drugi stav – da je klanje kurbana vadžib bogatom (onome ko je u mogućnosti) osim hadžiji na Mini.
Na ovome je hanefijski mezheb, kao i stav Rebi'e, Lejs ibn S'ad, Evza'i i Sufjan Sevri.
Shodno argumentima bliži je stav većine učenjaka, tj. da je klanja kurbana potvrđeni sunnet, a Allah zna najbolje.
Detaljnije o argumentima učenjaka pročitaj na ovom linku:
https://www.ehlus-sunne.ba/index.php/serijatsko-klanje-kurban-akika-lov/180-da-li-je-klanje-kurbana-vadzib
Klanje kurbana onome ko je na hadždžu
A što se tiče propisa klanja kurbana onome ko ode na hadždž, po tom pitanju učenjaci se dijele na dva mišljenja:
Prvo – da je klanje kurbana sunnet hadžiji (onome koji je Mini i onome koji nije na Mini).
Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka. (El-Medžmu, 8/383)
To dokazuju hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Mini zaklao kravu kao kurban za svoje žene.
Drugo – da hadžiji nije ni obaveza niti sunnet da zakolje kurban, sve što zakolje u vrijeme hadždža i na mjestima obavljenja hadždža to su kurbani obreda hadždža. (Advaul-bejan, 5/494)
Ovo je stav malikija i El-‘Abderija od šafija.
Shodono spomenutom hadisu, ispravniji je stav onih koji smatraju da je hadžiji klanje kurbana sunnet, tj. mustehab.
Prema tome, ti ako slijediš hanefijski mezheb u klanju kurbana, po hafijskom je vadžib onome ko je u mogućnosti da zakolje osim hadžiji na Mini, njemu je sunnet (mustehab) a ne vadžib.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJE LI DUGAČKA KOSA KOD MUŠKARCA SUNNET
Alejkumusselam. Prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dužu kosu u nekoliko oblika shodno njegovom stanju i poslu kojim se bavio. Prvi oblik je da mu je kosa dopirala do resica ušiju (ili na arapskom: vefre). Bilježe Buharija i Muslim u svojiviše
Alejkumusselam.
Prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dužu kosu u nekoliko oblika shodno njegovom stanju i poslu kojim se bavio.
Prvi oblik je da mu je kosa dopirala do resica ušiju (ili na arapskom: vefre). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Bera ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je dopirala do resica njegovih ušiju”. A u rivajetu kod Muslima: “Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bila do polovine njegovih ušiju”.
Drugi oblik je da mu se dužina kose bila između ušiju i ramena (ili na arapskom lemme). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je između njegovih ušiju i ramena”. A u rivajetu od Aiše, radijallahu anha, kod Ebu Davuda i Tirmizija se prenosi da je ona rekla: ” Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bila ispod ušiju i iznad ramena”.
Treći oblik je da je puštao kosu do ramena (ili u arapskom džemme). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je dopirala do ramena”. Ovaj zadnji oblik je stanje na kojem je najčešće Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio.
Bitno je naglasiti da nije potvrđeno u Sunnetu da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, puštao kosu duže od ramena kao što je bio običaj žena. A hadis u kojem se prenosi da je kosu vezivao u pletenice, bilježe ga autori Sunnena, međutim on je slab, takvim ga ocjenjuje imam Buharija, a i njegov tekst je oprečan vjerodostojnim hadisima u kojima je došlo da nije vezivao kosu u pletenice. Takođe, nije prenešeno da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, brijao glavu osim za vrijeme obreda hadždža i umre.
Učenjaci i islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je puštanje duge kose muškarcima sunnet ili je to samo dozvoljeni običaj.
Prvo mišljenje: da je puštanje duge kose sunnet, tj. ko to radi slijedeći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome ima nagradu za to. Ovo je najpoznatiji rivajet i zvanični stav u hanbelijskom mezhebu i drugih učenjaka koji se slažu sa njima. Oni svoj stav dokazuju time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dugu kosu, a njegova praksa je sunnet.
Takođe, dokazuju to i hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko pusti kosu neka je uređuje”. Bilježi ga Ebu Davud, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer.
Takođe, dokazuju hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio dječaka kojemu je dio kose bio obrijan a dio pušten pa im je rekao: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”. Bilježe ga Ebu Davud i Nesai a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim.
S tim da je u Buharijinom i Muslimovom Sahihu došlo od istog ravije da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio “EL-KAZEA”, tj. da se dio glave obrije a na drugom dijelu ostavi kosa.
Međutim, dokazivanje sa svim ovim spomenutim hadisima je upitno jer se sa prvim može dokazivati da je sunnet uređivanje kose a ne puštanje, dok drugi hadis uzimaju zagovarači drugog mišljenja kao osnovni dokaz za svoj stav.
Drugo mišljenje: da puštanje duge kose nije sunnet nego samo dozvoljena stvar, čak neki učenjaci kažu da je bolje kraćenje kose od puštanja. Ovo je mezheb hanefija, stav Ibn Abdulberra od malikija i drugih. A od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Ibn Usejmin.
Dokazuju svoj stav time da praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u puštanju kose predstavlja običaj koji nije propisano slijediti jer nisu prenešene riječi koje ukazuju da je puštanje duge kose sunet.
Takođe, dokazuju hadisom kojeg bilježe Ebu Davud i Ibn Madže od Vail ibn Hudžra, radijallahu anhu, da je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a imao je dugu kosu, pa čim ga je vidio rekao mu je: “Zloslutnja (zlo), zloslutnja (zlo)”. On se vratio i potkratio kosu i došao mu ponovo sutradan, pa mu je rekao: “Ja nisam mislio na tebe, a to je bolje”. Vjerodostojnim ga ocjenjuje šejh Albani. Hanefijski učenjak Tahavija nakon navođenja ovog hadisa u “Muškilul-asar” kaže da ovaj hadis ukazuje da je kraćenje kose bolje od puštanja i dodaje da ono što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učini boljim od toga nema nešto bolje i da je obaveza to smatrati boljim a ostaviti ono što mu je oprečno.
Bilježi ga Ebu Davud, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer. Takođe, dokazuju svoj stav hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio “EL-KAZEA”, tj. da se dio glave obrije a na drugom dijelu ostavi kosa. A u rivajetu kod Ebu Davud i Nesai je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio dječaka kojem je dio kose bio obrijan a dio pušten pa im je rekao: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”. Hadis je šejh Albani ocjenio vjerodostojnim.
Odabrano mišljenje je drugo mišljenje učenjaka, a Allah zna najbolje, tj. da puštanje duge kose muškarcima nije sunet. Da to nije sunet ukazuju sljedeće stvari:
Prva: jasni i nedvosmisleni tekstovi hadisa za koje se može reći da presuđuju po ovom pitanju: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”, i hadis u kojem se Vail ibn Hudžra, radijallahu anhu, vratio i potkratio kosu i došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo sutradan, pa mu je on rekao: “Ja nisam mislio na tebe, a to je bolje”. Jer da je sunnet puštanje duge kose ne bi rekao “ili obrijte svu kosu” niti bi rekao onome ko je potkratio kosu “A to je bolje”.
Druga: Učenjaci Usulul-fikha djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dijele na tri vrste: prva – prirodna svojstva (poput toga da jede, pije, oblači se i slično), druga – svojstva koja Šerijat propisuje (poput kraćenja brkova, puštanja brade, otklanjanja dlaka ispod pazuha i stidnog mjesta, sunećenja, jedenja desnom rukom i slično) i treća – svojstva koja su između ovoga dvoga, tj. oko kojih se učenjaci razilaze da li pripadaju ovoj skupini ili onoj (poput nošenja srebrnog prstena). A djelo puštanja duge kose spada u ovu treću vrstu, s tim da je bliže da spada u prvu, tj. prirodna svojstva. Znači, u djelu puštanja duge kose Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preovlađuje značenje običaja i prirodnog karaktera općeprihvaćenog i poznatog u njegovom narodu. Da bi to bilo sunnet na to treba da ukazuje neki dodatni argument koji upućuje da je to sunnet, poput toga da se sa ovom praksom musliman razlikuje od kjafira, ili muškarac od žena, ili da se sa njim sprečava loš i pokvaren ahlak, ili nešto slično tome, a pošto ničeg od ovoga nema u puštanju duge kose onda se ta praksa svodi i ubraja u djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je radio kao prirodna svojstva koja radi bilo koji drugi čovjek.
Treća: da je puštanje kose propisano od strane Zakonodavca Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi na to uputio svoj Ummet kao što ih je uputio na puštanje brade, ili bi im objasnio razloge koji upućuju na propisanost puštanje duge kose. Međutim, nije prenešeno i zabilježeno od njega ništa od toga, naprotiv prenešeno je da je on, sallallahu alejhi ve sellem, obrijao djecu Džafera ibn Ebi Taliba nakon njegove smrti i da je pohvalio kraćenje kose Vabila ibn Hadžera, radijallahu anhu, koja je bila duga.
Što se tiče propisa dlaka (kose) na tijelu čovjeka sa šerijatske strane one imaju tri stanja (propisa):
Prvo – dlake (kosu) koje je zabranjeno otkloniti, poput dlaka brade kod muškarca i obrva kod žena.
Drugo – dlake koje vadžib otklanjati, poput dlaka sa stidnog mjesta i ispšod pazuha i kraćenja brkova.
Treće – dlake o kojima je prešućeno, poput dlaka ruku, nogu, prsa i kose na glavi.
Prema tome, puštanje duge kose kod muškaraca nije sunnet zato što je Poslanik, salllahu alejhi ve sellem, pohvalio kraćenje kose, a drugom prilikom izjednačio puštanje i kraćenje kose. A dužina kose Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se kretala između resica ili polovine uha do ramena. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeREKREATIVNO BAVLJENJE SPORTOM
Alejkumusselam. Mi živimo u vremenu kada su sportska, vojna, naučna i zabavna natjecanja i igre doživjeli eksploziju u svojoj raznolikosti i rasprostranjenosti među ljudima. Zato je neophodno jednom muslimanu da zna koja natjecanja i igre su šerijatski sporne a koja dozvoljena ili preporučljiva, kakviše
Alejkumusselam.
Mi živimo u vremenu kada su sportska, vojna, naučna i zabavna natjecanja i igre doživjeli eksploziju u svojoj raznolikosti i rasprostranjenosti među ljudima. Zato je neophodno jednom muslimanu da zna koja natjecanja i igre su šerijatski sporne a koja dozvoljena ili preporučljiva, kako bi se od prvih čuvao, u drugima nastojao jačati duh i tijelo a u trećim tražio i Allahovo zadovoljstvo.
Natjecanje je ugovor između dvije ili više osoba ili ekipa o međusobnom takmičenju u borilačkim vještinama, znanju, sportu i sličnom, sa ciljem da se zna pobjednik.
Natjecanje je propisano Kur'anom, sunnetom i idžma'om. Kaže Uzvišeni: “I protiv njh pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna” (El-Enfal 60). Naredio je Uzvišeni da muslimani pripreme koliko je moguće snage i konja za boj, a od načina pripreme su natjecanja.
Zabilježeno je mnogo vjerodostojnih hadisa koji upućuju na propisanost takmičenja, poput utrke na konjima i devama, natjecanja u trčanju, gađanju sa strijelama i takmičenja u znanju.
Islamski učenjaci su se jednoglasno složili (idžma’) da je natjecanje, a ušto ulazi i rekreativno bavljenje sportom, odlazak u teretane i slično, dozvoljeno u globalu, iako su se razišli u nekim detaljima. Od islamskih učenjaka koji prenose ovaj idžma’ su: Ibn Abdulberr, Ibn Kudame, Ibn Hazm, Ibnul-Kajjim i mnogi drugi.
Natjecanja se, s obzirom na dozvoljenost, mogu svrstati u tri vrste:
1) propisana natjecanja (poput utrke na konjima s ciljem pripreme za džihad)
2) zabranjena natjecanja (poput kockanja i boksanja)
3) dozvoljena natjecanja (poput hrvanja i plivanja)
A s obzirom na nagrađivanje pobjednika natjecanja se dijele na dvije vrste:
1) natjecanja bez nagrade
2) natjecanja uz nagradu
Propisana natjecanja su ona koja su spomenuta u tekstu hadisa kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema (prečeg) davanja nagrade osim u natjecanju sa strijelom, devama i konjima” (Tirmizi (1700), Ebu Davud (2574), Nesai (3529), Ahmed (9754) i Ibn Madže (2878). Tirmizi je hadis ocijenio dobrim, Ibnul-Kattan i Ibnu Dekikil-‘id vjerodostojnim, a Darekutni da je mevkuf, tj. da je to govor ashaba, (pogledaj: “Telhisul-habir” 4/161). A Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim u “Irvaul-galil” (1506)).
Takmičenja spomenuta u hadisu, utrke na konjima i devama i natjecanje u gađanju sa strijelama, su Šerijatom propisana, to jest musliman ima nagradu ako ih organizuje i učestvuje u njima.
Glavna karakteristika ovih natjecanja je da su ona sredstvo i način pripreme za džihad, zbog toga neki učenjaci smatraju da je organizovanje ovih natjecanja fard kifaje, a ne samo potvrđeni sunnet. A sa druge strane, zaboraviti neku prethodno naučenu borilačku vještinu je haram ili u najmanju ruku pokuđeno.
U hadiskom tekstu je svedeno nagradno takmičenje u samo tri vještine. Da li to znači da u ostalim vještinama i sredstvima za džihad nije dozvoljeno nagrađivanje ili se kijasom (analogijom) pridružuju ovim sredstvima za džihad spomenutim u hadisu i sve vještine i sredstva koja su u istom značenju? Oko ovog pitanja učenjaci imaju dva stava: zabrana i dozvola. Odabrano mišljenje je dozvola na koju upućuje ispravan kijas (analogija), jer Šerijat sa svojim propisima nije došao da u propisima pravi razliku između istih stvari i da spaja pod isti propis međusobno različite stvari.
Odgovor na dokazivanje sa hadisom Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je da značenje hadisa nije ograničenje na tri navedene stvari u hadisu a zabrana svih ostalih koje nisu spomenute. Nego hadis znači da su najpreče vještine u kojima se daje nagrada natjecanje u bacanju strijela, utrci konja i deva.
U tekstu hadisa su navedena tri sredstva strijele, konji i deve. A anlogijom (kijasom) se priključuju ostala sredstva, poput: aviona, tenkova, oklopnih vozila, podmornica, svih vrsta vatrenog oružja, ratnih brodova i sličnog.
Stalna komisija za fetve iz Saudijske arabije je izdala fetvu o propisanosti natjecanja u svemu sa čime se muslimanska vojska pomaže u borbi protiv nevjernika, poput aviona, tenkova, podmornica i slično, bilo to uz nagradu ili bez nagrade. A u drugoj fetvi o istom pitanju je naglašeno da je natjecanje u svim sredstvima za džihad i u onome sa čime se stiču ratne vještine vadžib ili mustehab shodno okolnostima i potrebi muslimana kako bi se branili, pomogli svoju vjeru i olakšali njeno širenje.
A što se tiče zabranjenih natjecanja pravilo po kojem se ona prepoznaju je: svako natjecanje koje nanosi štetu vjeri ili dunjaluku, vjeri ostavljanjem vadžiba ili činjenjem harama, a dunjaluku uništavanjem imovine, ljudskog tijela, života ili časti.
Učanjaci su složni da nije dozvoljeno natjecanje u svemu što vodi u haram ili odvraća od izvršanja vadžiba.
Sa druge strane, postoje igre i natjecanja koja su kur'anskim ili hadiskim tekstom zabranjeni a kojima se analogijom (kijasom) priključuju u zabrani vrste igara i takmičenja koje su im slične. Od nekih vrsta zabranjenih natjecanja su:
1. Kockanje i klađenje
Kocka je svako natjecanje u kojem je daje ulog sa obe strane, a to je ujedno i definicija klađenja.
Definicija kocke i klađenja se može rezimirati u sljedećem: svaka igra ili natjecanje u kojima se daje ulog sa obe ili više strana a učesnik u njima ili je dobitnik ili gubitnik.
Od današnjih vrsta kockanja su igra loto, tombola, kladionice i slično. Takođe, ovom se pridružuju sve vrste dozvoljenih igara i natjecanja, poput trčanja, plivanja, hrvanja, biciklizma, splavarenja, jedrenja, razne vrste kvizova i slično, ako su zasnovane na stavljanju zaloga ili uplaćivanju od strane jednog dijela takmičara ili svih takmičara. To jest, ako su ove igre i natjecanja uslovljene bilo kojim vidom uplaćivanja od strane takmičara tako da ili će dobiti ili izgubiti, onda su to vrste kockanja zabranjenih Šerijatom.
Na žalost, današnja natjecanja i igre, koje su u osnovi dozvoljene, su većinom zasnovane na ovom obliku. Zato je na muslimanu obaveza da dobro provjeri kakva je igra ili natjecanje prije nego što se upusti u nju, da ne bi upao u zabranjeno.
Kockanje i klađenje su zabranjeni Kur'anom, Sunnetom i idžma'om (konsenzusom) učanjaka.
2. Boksanje
Boks nije dozvoljen zbog velike opasnosti kojoj se izlažu takmičari, poput padanja u nesvijest, loma kostiju, ranjavanja, ogrebotina, krvarenja i slično. I zbog teksta hadisa u kojem se zabranjuje udaranje u lice na čemu je boks u osnovi zasnovan.
3. Bodenje bikova i ovnova i tučenje pijetlova i pasa
Nema razilaženja među islamskim pravnicima oko zabrane bodenja bikova, ovnova, tučenja pijetlova i pasa.
4. Nerd ili igra sa kockama
Nerd, nerdešir ili tavla je perzijska igra sa kockama. Ono što je vidljiva i jasna karakteristika ove igre je da je zasnovana slučajnosti i sreći, tj. slučajnom pojavljivanju brojeva prilikom bacanju kocki.
Učenjaci su složni da je igranje nerda zabranjeno ako je zasnovano na klađenju i kockanju, a imaju tri stava oko igranja nerda bez nagrade i klađenja: zabrana, pokuđenost i dozvola. Odabrano mišljenje je zabrana igre nerda zbog vjerodostojnih hadisa u kojima je došla zabrana, a posebno hadis u kojem je rečeno da je igranje nerda neposlušnost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem.
Ovo je ono što bi se moglo reći u ovakvoj prilici i na ovakvom mjestu. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeOTKLANJANJE DLAKA IZMEĐU OBRVA (tj. spojenih obrva)
Prenešeno je u vjerodostojnom hadisu u Buhariji (5599) i Muslimu (2125) od Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao da je Allah prokleo žene koje stavljaju periku i koje traže da im se stavlja perika, koje skidaju (briju, skraćuju ili čviše
Prenešeno je u vjerodostojnom hadisu u Buhariji (5599) i Muslimu (2125) od Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao da je Allah prokleo žene koje stavljaju periku i koje traže da im se stavlja perika, koje skidaju (briju, skraćuju ili čupaju) obrve i bruse zube radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahovo stvaranje”. Hadis govori o ženama a obuhvata i muškarce jer je preče da to bude njima zabranjeno.
Postavlja se pitanje da li se ono što izraste između obrva ubraja u obrve ili ne, tj. da onda to ulazu u gore spomenuti hadis ili ne ulazi.
Prenosi Ibn Hadžer u knjizi “Fethul-bari” (10/390) od Ibn Džerira Taberija da je smatrao otklanjanjem onog što izraste između obrva mijenjanjem Allahovog stvaranja koje je zabranjeno. Dok je
Komisija za fetve iz Saudijske arabije kada je bila upitana o tome odgovorila da nema smetnje da se to otkloni te da se ono što je između obrva ne ubraja u obrve čije otklanjanje je spomenuto u hadisu (Fetava el-ledžnetid-daime 5/197).
Takođe, otklanjanje dlaka koje izrastu između obrva dozvolio je i šejh Abdullah Džibrin.
Znači, oni koji zabranjuju smatraju to mijenjanjem Allahovog stvaranja, a oni koji dozvoljavaju smatraju da u osnovi tu i ne trebaju biti dlake te da otklanjanje dlaka koje tu izrasu ne ulazi u hadis koji zabranjuje čupanje (brijenje i slično) obrva jer su obrve ono što izraste iznad očiju a ne iznad nosa.
Otklanjanje dlaka sa ljudskog tijela, shodno kako je došlo u šerijatskim tekstovima, može se svrstati u tri skupine:
Prva – dlake koje je propisano otklanjati, poput dlaka ispod pazuha, dlaka oko stidnog mjesta, brkova i slično.
Druga – dlake koje je zabranjeno otklanjati, poput čupanja (brijanja) obrva ženama i muškarcima i brijanja brade muškarcima.
Treća – dlake čiji propis otklanjanja je prešućen, poput dlaka na ostalim djelovima tijela koji nisu spomenuti u šerijatskim tekstovima.
Oko propisa otklanjanja ovih dlaka je učenjaci se razilaze, po jednima je zabranjeno jer potpada pod mijenjanje Allahovog stvaranja, po drugima dozvoljeno jer je osnova u ovome dozvola a da je bilo zabranjeno to bi došlo u šerijatskim tekstovima kao za bradu i obrve. A ovo zadnje je bliže ispravnom, a Allah zna najbolje.
Prema tome, najbliži stav je dozvola otklanjanja onog što izraste između obrva i muškarcu i ženi, jer nema dokaza da je zabranjeno, a sa druge strane taj dio tijela ne ulazi pod naziv obrva.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePOTKRAĆIVANJE BIJELIH DLAKA NA OBRVAMA
Alejkumusselam. Otklanjanje dlaka sa obrva, svejedno bilo to čupanjem, brijanjem ili slično, je haram po tekstu hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je rekao: "Čuo sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da je proklviše
Alejkumusselam.
Otklanjanje dlaka sa obrva, svejedno bilo to čupanjem, brijanjem ili slično, je haram po tekstu hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da je prokleo žene mutenemmise (koje traže da im se otklone ili obriju obrve) i mutefellidže (koje traže brušenje zdravih zubi) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahova stvorenja”.
Nije poznato da je neko od učenjaka dozvolio čupanje obrva, a i da ima neko njegovo mišljenje se odbacuje jer je oprečno tekstu hadisa. Iako se u hadisu zabrana odnosi na žene ona ima opće značenje pa obuhvata i muškarce jer je mudrost zabrane čupanja obrva zabrana mijenjanja Allahovog stvaranja a to obuhvata i žene i muškarce.
Međutim, ako su dlake sa obrva izrasle u ružnom, deformisanom i nenormalnom obliku nema smetnje da se potkrate one dlake koje strše.
Dokaz za njihovu dozvolu je hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Nesa'i u njihovim Sunenima, a kojeg je šejh Albani ocijenio dobrim u knjizi Irvaul-galil (824).
Naime, u tom hadisu se prenosi da je ‘Arfedžete ibn Es'ad, radijallahu anhu, izgubio nos u bici El-Kulab koja je bila u džahilijetu, pa je ugradio srebrni nos.
Srebrni nos je imao neprijatan miris pa mu je naredio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da ugradi nos od zlata.
Dok uzimanje i pokraćivanje obrva kada su one u uobičajnom stanju nije dozvoljeno, pa makar obrve bile velike ili se u njima pojavile sijede. Jer to ulazi u značenje hadisa u kojem je došla zabrana čupanja obrva, a pod čupanjem se podrazumijeva i odsijecanje i brijanje.
A što se tiče sijedih dlaka, njih je dozvoljeno ofarbati. S tim da učenjaci imaju različito mišljenje oko farbanja u crno.
Sa druge strane, došla je u nekoliko hadisa pokuđenost, a po nekima i zabrana, čupanja sijedih dlaka na glavi, a što se odnosi na kosu, bradu i obrve.
Bilježe Ebu Davud, Ahmed, Bejheki i Ibn Hibban u različitim rivajetima od Amra ibn Šuajba od njegovog oca a on od njegovog djeda (u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne čupajte sijede, nema muslimana koji će osjedjeti jednu sijedu u Islamu a da mu ona neće biti svjetlo na Sudnjem danu”, a u rivajetu: “A da mu zbog nje neće Allah upisati dobro djelo i izbrisati grijeh”. Šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju dobrim.
Takođe, bilježe Tirmizi, Nesa'i i Ahmed od K'ab ibn Murreta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko osijedi jednu sijedu u Islamu ona će mu biti svjetlo na Sudnjem danu”. Hadis su Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut ocijenili vjerodostojnim.
Prema tome, muškarcu nije dozvoljeno da odstranjuje sijede dlake sa obrva, svejedno bilo to odsijecanjem ili čupanjem, jer to potpada pod zabranjeno čupanje obrva koje je došlo u tekstu hadisa i jer je pokuđeno (a po nekima zabranjeno) čupanje (odsijacanje) sijedih dlaka. S tim da mu je dozovoljeno potkratiti i poravnati (urediti) obrve, bile one sijede ili ne, u slučaju ako one imaju ružan, neprirodan i deformisan izgled. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePOSTOJI LI “BID'AT HASEN” (LIJEPA NOVOTARIJA)
Aalejkumusselam. Naravno da postoji bid'at hasen. On postoji kod novotara koji pokušavaju da dokažu svoje slijeđenje strasti i zabludjelo tumačenje vjere sa nečim što se zove lijepa novotarija. Takođe, postoji "bid'at hasen" koji je spomenut u tekstu hadisa. Novotari žele da dokažu kako eto ima ružnviše
Aalejkumusselam.
Naravno da postoji bid'at hasen. On postoji kod novotara koji pokušavaju da dokažu svoje slijeđenje strasti i zabludjelo tumačenje vjere sa nečim što se zove lijepa novotarija. Takođe, postoji “bid'at hasen” koji je spomenut u tekstu hadisa. Novotari žele da dokažu kako eto ima ružna i lijepa novotarija, a novotarije mevluda, sedmina, četresnica, Ajavatovice, učenja Fatihe u svim prigodama, Jasina i hatmi za novac i slično, to su kod njih lijepe novotarije.
Nije mi poznato šta onda ubrajaju u ružne novotarije. Naravno, suvišno je pojašnjavati i dokazivati ništavnost i pogrešnost ovakog nakaradnog tumačenja.
A “bid'at hasen” koji je spomenut u hadisu njegovo razumijevanje i tumačenje se može rezimirati u sljedećem:
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Džerir ibn Abdullaha, radijallahu anhu, da su neki ljudi od beduinskih plemena došli kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nosili su vunenu odjeću. Nakon što je vidio njihovo loše stanje i siromaštvo koje ih je zadesilo, podstakao je ljude na sadaku, a oni su se sporo odazivali tome tako da se to vidjelo na njegovom licu. Zatim je neki Ensarija došao i dao kesu sa srebrom, nakon njega je došao drugi pa su dolazili jedan za drugim tako da se radost (zbog toga) prepoznala na njegovom licu.
Pa je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko uvede u Islamu lijep sunet pa se po njemu radi poslije njega, imaće nagradu poput nagrade onog ko po njemu radi a da to neće umanjti od njihove nagrade ništa. Ko uvede u Islamu loš (ružan) sunet pa se po njemu radi poslije njega, imaće grijeh poput grijeha onog ko po njemu radi a da to neće umanjti od njihovih grijeha ništa”.
Značenje ovog hadisa je, kako to pojašnjava imam Nevevi, da se pod “lijepim sunetom” (sunnetun hasenetun) u hadisu misli na djelo Ensarije, znači djelo koje je inače propisano (poput sadake u ovom događaju) ali je trenutno zapostavljeno, koji je prvi došao sa kesom i dao je kao sadaku čime je podstakao ostale prisutne muslimane na davanje sadake, a ne na dozvolu ili podsticanje na uvođenje novotarija (ibadeta za koje ne postoji dokaz u Šerijatu).
Ako se ne bi ovako protumačilo onda nema smisla da to kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim povodom, jer u čitavom događaju nema ništa što ukazuje na uvođenje novotarija (nekog novog ibadeta) u vjeri.
Takođe, ako se ne bi ovako protumačilo onda bi ovaj hadis bio oprečan mnogim drugim hadisima u kojima je došla zabrana uvođenja novotarija i nazivanja svake novotarije zabludom i dalaletom.
U hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) je došlo: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbacuje”, a bilježi Tirmizi: “Čuvajte se novina, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u Vatru”.
Jer kako će svaka novotarija vodit u Vatru ako bi bila dozvoljena takozvana “lijepa novotarija”. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS STAVLJANJA SURME (ženi i muškarcu)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh. Hadisi o stavljanju surme Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Oblačite od vaše odjeće bijelu odjeću, jer je ona vaša najbolja odjeća, i u nju (bijelu odjeću) umotavajte vaše umrle. Zaista je od vašihviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.
Hadisi o stavljanju surme
Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Oblačite od vaše odjeće bijelu odjeću, jer je ona vaša najbolja odjeća, i u nju (bijelu odjeću) umotavajte vaše umrle. Zaista je od vaših surmi najbolji ismid (crni kamen koji naginje crvenoj boji), jer on poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica“. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Hibban, Bejheki i drugi. Vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi, Ibn Hibban, Albani, Šuajb Arnaut i mnogi drugi.
U rivajetu kod Tirmizija takođe od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Stavljajte surmu od ismida (crni kamen koji naginje crvenoj boji), jer on poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica“, i dodaje Timizi: „I tvrdi (ravija Abbad ibn Mensur) da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, imao surmu koju je stavljao svake noći tri puta na ovo i tri puta na ono (oko)“. Sa ovim dodatkom se izdvojio ravija Abbad našto ukazuje Tirmizi riječima „tvrdi“, a što znači da je njegova vjerodostojnost upitna.
Ovaj hadis u ovom kontekstu se prenosi od Džabira, Ibn Omera i Ebu Hurejre, radijallahu anhum. S tim da se prenosi u mnogim rivajetima sa drugačijim početkom: „Koristite ismid, jer on poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica“. U većini ovih rivajeta ima slabosti, s tim da je hadis u rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, sam po sebi vjerodostojan bez ikakve sumnje, a svi ostali rivajeti podupiru jedan drugog tako da oko prihvatljivosti i vjerodostojnosti osnovnog teksta ovog hadisa ne bi trebali biti upitnosti.
Fikh hadisa
U svom općem značenju hadis obuhavata i žene i muškarce. Takođe, prenešeno je u vjerodostojnim predajama da je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavljao surmu. Sve ovo je uticalo na to da učenjaci imaju veoma podijeljeno mišljenje oko stavljanja surme od strane muškarca.
Što se tiče fikhskog značenja hadisa, moguće je da je stavljanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, surme i podsticanje na stavljanje surme bilo zbog njenog ljekovitog dejstva, ili zbog običaja tog vremena i mjesta, ili slično, ali da se kaže da je to sunnet po mnogima je to upitno poput činjenja hidžame, a Allah najbolje zna.
Sam kontekst hadisa u kojem se kaže „Koristite ismid, jer on poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica“ ukazuje da je smisao podsticanja zdravstvena korist surme. Ovome se može prigovoriti da nije bitno zašto je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao nego da je podsticao i sam stavljao surmu što je dovoljno da bude sunet.
Stavovi učenjaka oko propisa stavljanja surme
Nema razilaženja među učenjacima oko dozvole stavljanja surme ženama svejedno bilo radi uljepšavanja, liječenja očiju ili poboljšanja vida. A razilaze se da li to mustehab ili samo dozovljeno.
Takođe, nema razilaženja da je dozvoljeno koristiti surmu muškarcu radi liječenja očiju.
A razilaze se oko stavljanja surme muškracu sa ciljem uljepšavanja ili poboljšanja vida.
Kod hanefija je dozvoljeno ako se time ne cilja uljepšavanje muškarca, s tim da neki učenjaci unutar mezheba detaljišu ovaj propis pa kažu da je zabranjeno ako se ukrašava surmom radi ispoljavanje oholosti, a nije zabranjeno ako se stavlja radi ljepote i dostojanstvenog izgleda. U nekim knjigama se hanefijama pripisuje stav da je pokuđeno stavljati muškarcima surmu radi ukrašavanja a dozvoljeno mimo toga.
Od imama Malika se prenose dva stava: prvi da je dozvoljeno a drugi da je pokuđeno zbog što je u tome oponašanje žena. Dok je stav malikijskog mezheba da je zabranjeno muškarcima stavljanje surme radi ukrašavanja a dozvoljeno mimo toga.
Dok je kod šafija i hanabila stavljanje surme muškarcu uopćeno mustehab. S tim da neki učenjaci unutar mezheba dodaju da je mustehab neparno stavljanje surme kao što je došlo u hadisu: „Ko stvalja surmu neka stvalja u neparanom broju“. Bilježi ga Ebu Davud a u njegovom senedu ima ravija čije je stanje nepoznato što znači da je slab.
Iz spomenutih stavova učenjaka mezheba mogu se rezimirati sljedeći stavovi:
– da je mustehab uopćeno, svejedno zbog uljepšavanja ili poboljšanja vida,
– da je pokuđeno zbog uljepšavanja a dozvoljeno mimo toga,
– da je zabranjeno zbog uljepšavanja a dozvoljeno mimo toga
O ovoj temi je šejh Ibn Usejmin govorio na dva mjesta, u svojoj knjizi “Eš-Šerul-mumti'a“ (1/129) i svojim fetvama, on kaže:
„Što se tiče surme koja se koristi za uljepšavanja očiju i toga da li je ona propisana muškarcima ili je samo za žene, vjerovatnije je da je ona samo za žene, a što se tiče muškarca on nema potrebe da uljepšava oči. A ako bi rekli da je takođe propisana i muškarcima jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan: “Neki od nas voli da mu je obuća lijepa, da mu je odjeća lijepa“, on je odgovorio: “Zaista je Allah lijep i voli ljepotu“. Može se reći da ako kod čovjeka postoji mahana u oku te mu je potrebno da stavlja surmu onda je njemu propisana, a ako nema onda nije“.
A u fetvi kaže: „Postoje dvije vrste stavljanja surme:
Prva – surma koja se stavlja radi jačanja vida i otklanjanja zamagljenja vida i njegovo čišćenje bez da u tome bude uljepšavanja, u tome nema smetnje, nego je to čak ono što treba da se radi, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavljao surmu na svoje oči, a posebno ako je ta surma ismid (jedna od vrsta surmi).
Druga vrsta – surma koja se stavlja radi ljepote i ukrašavanja, ovo je što se tiče žena potrebno jer se od žene traži da se uljepšava svome mužu. A što se tiče muškaraca to je upitno, i ja nemam stav o tome. Moguće je napraviti razliku između mladića za koga se strahuje da ako bude stavljao surmu da time pravi fitnu i između starca za kojeg se ne boji da će praviti fitnu pa mu se ne zabranjuje“.
Odabrani stav je, a Allah zna najbolje, da je stavljanje surme muškarcu radi uljepšavanja u najmanju ruku pokuđeno a može biti i zabranjeno, jer je to kao što kaže imam Malik vid oponašanja žena. A stvaljanje surme muškarcu radi liječenja očiju ili radi poboljšanja vida i slično, tj. svega drugog mimo namjere uljepšavanja, to je dozvoljeno, a može se reći i da je preporučeno ili čak i da je sunet. Na ovo zadnje se odnose značenja skoro svih hadisa, jer je u njima došlo da stvaljanje surme poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica, a Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS NOŠENJA POZLAĆENIH STVARI (prsten, sat, dugme i slično) MUŠKARCIMA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da muškracima nije dozvoljeno nositi zlatne ukrase, nakit, satove, prstenje i slično. Na ovo ukazuju jasni vjerodostojni hadisi. U ovviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da muškracima nije dozvoljeno nositi zlatne ukrase, nakit, satove, prstenje i slično. Na ovo ukazuju jasni vjerodostojni hadisi. U ovom propisu izmaju izuzeci, poput zlatnog zuba, drške mača i slično koje je dozvoljeno upotrebljavati po tekstovima vjerodostojnih hadisa, a što je pitanje za sebe.
Isti propis zabrane po svečetiri mezheba se odnosi na nošenje srebra za muškarce (lančića, nakita, narukvica, satova i slično), izuzev nošenja srebrenog prstena koje je po jednom stavu učenjaka sunet a po drugom samo dozvoljeno.
A što se tiče nošenja ili korištenja pozlaćenih ili posrebrenih predmeta, hanefijski, malikijski i šafijski mezheb (u odabranijem stavu unutar mezheba) su na stavu da je dozvoljeno koristiti pozlaćene i posrebrene predmete od onih predmeta koje je inače dozvoljeno koristiti muškarcima, tj. mimo posuđa čija zabrana je došla u hadisima mutefekun alejhi i nakita koje predstavlja zabranjeno oponašanje žena). S tim da oni uslovljavaju tu dozvolu jednim šartom, a to je da kada bi se taj pozlaćeni predmet (ili posrebreni) stavio na vatru da se od njega ne bi odvojio pozlaćeni dio. Ako bi se odvojio taj „pozlaćeni“ ili „posrebreni“ dio, to je dokaz da je predmet pomiješan sa zlatom ili srebrom.
Oni ovu dozvolu argumetiraju tumačenjem da su u ovom slučaju zlato i srebro, koji pozlaćuju ili posrebravaju predmete, potrošni materijal te se računaju kao da ih i nema. Sa druge strane taj pozlaćeni dio je popratan i sporedan samom predmetu.
Dok hanabile i šafije (u drugom stavu manje raširenom unutar mezheba) smatraju da nije dozvoljeno korištenje pozlaćenog ili posrebrenog posuđa, a dozvoljena je kod hanabila upotreba pozlaćenih i posrebrenih predmeta mimo posuđa pod istim šartom kod prvog stava učenjaka, tj. da kada bi se taj pozlaćeni predmet (ili posrebreni) stavio na vatru od njega se ne bi odvojio pozlaćeni dio.
Prema tome, nema smetnje u korištenju ili nošenju pozlaćenih ili posrebrenih stvari, poput prstenja, satova, dugmadi i slično, muškarcima. S tim da je bolje i dalje od šubhe da muškarci ne nose pozlaćen prsten, jer onaj ko to vidi ne zna da je prsten pozlaćen a zna da je to muškarcima zabranjeno nositi, pa zbog toga može svašta pomisliti o tom muslimanu ili ga čak napasti i ukriti. Naravno, ono što je dozvoljeno koristiti i nositi dozvoljeno je i prodavati, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJE LI NOŠENJE ODJEĆE (obuće) CRVENE BOJE ZABRANJENO MUSLIMANIMA?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Nema razilaženja među učenjacima da je ženama dovoljeno nositi odjeću i obuću crvene boje. Učenjaci se razilaze oko nošenja odjeće (i obuće) crvene boje muškarcima. Ibn Hadžer uviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Nema razilaženja među učenjacima da je ženama dovoljeno nositi odjeću i obuću crvene boje.
Učenjaci se razilaze oko nošenja odjeće (i obuće) crvene boje muškarcima.
Ibn Hadžer u „Fethul-bari“ (10/376-378) navodi sedam stavova učenjaka:
Prvi stav – opća dozvola.
Drugi stav – opća zabrana.
Treći stav – pokuđenost ako je jako-crvena a dozvola bez pokuđenosti ako je svijelo-crvena
Četvrti stav – pokuđenost ako se nosi radi ukrasa, uljepšavanja i radi isticanja a dozvola nošenja u kući i pri obavljanju poslova.
Peti stav – dozvola odjeće koja ofarba prije tkanja a zabrana one koja se ofarba poslije tkanja.
Šesti stav – zabrana se odnosi samo odjeću obojenu u MU'ASFER (bojom biljke koja ljeti raste u arapskim zemljama a iz koje se uzima crvena boja) a dozvola svih ostalih boja.
Sedmi stav – zabrana odjeće koja je obojena (ofarbana) samo u crveno bez drugih boja, a dozvola one koja sadrži i druge boje.
Međutim, ako se vratimo na fikhske knjige četiri mezheba naći ćemo da su po ovom pitanju uglavnom dva općepoznata stava među učenjacima. Rezime ova dva stava i njihovi argumenti se sastoje u sljedećem.
Prvi stav: dozvola nošenja muškarcima odjeće crvene boje, svejedno bila potpuno crvena ili pomiješena sa nekom drugom bojom, mimo nošenja odjeće obojene u MU'ASFER (bojom biljke koja ljeti raste u arapskim zemljama a iz koje se uzima crvena boja) i MUZ'AFER (bojom biljke koja daje žutu boju i poznati istoimeni miris) koja je po jednim zabranjena a po drugim pokuđena.
Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta, tj. stav malikijskog i šafijskog mezheba, kao i nekih učenjaka unutar hanefijskog mezheba.
Takođe, opća dozvola se prenosi od većine ashaba: Alije, Talhe, Abdullah ibn Dža'fera, El-Bera’ ibn ‘Aziba i drugih, radijallahu anhum. Od tabi'na Se'id ibn El-Musejjiba, Nehaija, Ša'bija, Ebu Kilabe, Ebu Vaila i mnogih drugih tabi'ina. (pogledaj: Fethul-bari 10/376, El-Mugni 1/587, El-Medžmu 4/339, Šerh Sahihu Muslim 14/33)
Oni ovu dozvolu dokazuju sljedećim hadisima:
Prva hadis – mutefekun alejhi (tj. bilježe ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima) od Ebu Džuhajfeta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su bili u Mekki izašao u crvenoj odjeći (gornjoj i donjoj koja se zove hulletun hamra’ porijeklom iz Jemena) i predvodio namaz.
Drugi hadis – takođe mutefekun alejhi od El-Bera’ ibn ‘aziba, radijallahu anhu, da je rekao: „Vidio sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u crvenoj odjeći (gornjoj i donjoj koja se zove hulletun hamra’ porijeklom iz Jemena), nisam (u rivajetu: nikad) ništa ljepše vidio od njega“.
Treći hadis – od Hilal ibn Amira, radijallahu anhu, u kojem kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da drži hutbu na Mini na magracu, a na njemu je crvena odjeća (gornja i donja)“. Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed i Bejheki, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer i Šuajb Arnaut.
Kažu zagovorači ovog mišljenja da ovi hadisi jasno ukazuju na dozvolu nošenja gornje i donje odjeće crvene boje bez razlike bila samo crvena ili pomiješeana sa nekom drugom.
Dok je zabrana nošenja odjeće obojene u MU'ASFER došla u hadisu mutefekun alejhi od Abdullah ibn Amra, radijallahu anhuma, a zabrana odjeće obojene u MUZ'AFER je takođe došla u hadisu mutefekun alejhi od Enesa, radijallahu anhu.
Zagovorači drugog stava smatraju da se pod crvenom odjećom „hulletun hamra'“ koja je spomenuta u gornjim hadisima ne misli na odjeću potpuno crvenu nego na crvenu pomiješanu sa crnom i zelenom (ili bijelom), jer je takva bila poznata jemenska odjeća „hulletun hamra'“.
Drugi stav: pokuđenost (a po nekima zabrana) nošenja muškarcima odjeće (i obuće) koja je obojena samo crvenom bojom, a dozvola ako je sa crvenom pomiješena neka druga boja.
Ovo je stav većina učenjaka hanefijskog mezheba i ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba.
Takođe, prenosi se od tabi'ina Ata'a, Tavusa i Mudžahida pokuđenost nošenja odjeće sa jako-crvenom bojom a dozvola odjeće sa svijelo-crvenom bojom. (pogledaj: El-Mugni 1/586, Multeka el-ebhur str. 241)
Oni svoj stav argumentiraju sljedećim hadisima:
Prvi hadis – od Imran ibn Husajna, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Čuvajte se crvene odjeće, jer je ona najdraži ukras šejtanu“. Bilježi ga Taberani u „Kebiru“, a Albani ga ocjenjuje slabim zbog ravije Se'id ibn Bešra koji je slabi zbog tedlisa Hasa El-Basrija.
Drugi hadis – od Rafije ibn Jezida Es-Sekafija, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista šejtan voli crvenu odjeću, pa se čuvajte crvene odjeće i svake odjeće isticanja (šuhreta)“. Bilježe ga Taberani u „Kebiru“ i Bejheki u „Šu'abul-iman“, a slabim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Albani, a izmišljenim Ebu El-Feredž El-dževzi, što je pretjerana ocjena. Slabim je ocijenjen zbog ravije El-Huzlija koji je veoma slab i oko čije slabosti nema railaženja.
Sa ova dva hadisa dokazuju zabranu nošenja odjeće crvene boje, međutim slabost ovih hadisa ne može poduprijeti ovo mišljenje.
Treći hadis – od Abdullah ibn Amra, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao pored čovjeka koji je na sebi imao crvenu odjeću (gornju i donju), pa ga je čovjek poselamio a on mu nije uzvratio selam. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Hakim i Bejheki. Vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim, dobrim Tirmizi, a slabim Ibn Hadžer, Albani i mnogi drugi zbog ravije Ebu Jahje El-Kattata u kojem ima slabosti.
Kažu hadis je dokaz ovom stavu jer mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odgovorio na selam, zbog nošenja crvene odjeće. Međutim, ovome se može prigovoriti da je hadis slab, a sa druge strane oprečan je hadisima vjerodostojnim u kojima je došlo da je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio crvenu odjeću.
Četvrti hadis – mutefekun alejhi od El-Bera’ ibn ‘Aziba, radijallahu anhu, u kojem navodi sedam stvari koje je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio, i nekoliko koje je zabranio od vrsta svile. U tom hadisu je došlo da je zabranio nošenje „el-mejasir el-humur“, crvene jastuke od svile koji su se stavljali na sedlo.
Peti hadis – od Alije, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio nošenje zlatnog prstena, pamučne odjeće pomješane sa svilom i crvene svilene odjeće („el-miseretu el-hamra“). Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ahmed i ostali. A vjerodostinjim su ga ocijenili Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.
Kažu da zabrana crvene svile koja je došla u ova dva hadisa ukazuje na zabranu nošenja odjeće koja je potpuno crvene boje. Ovo podupiru sa gornjim hadisima u kojima je došla jasna zabrana nošenja crvene boje, međutim problem je što su svi ti hadisi u kojima je došla jasna zabrana slabi.
Takođe, dokazuju svoj stav vjerodostojnim hadisima u kojima je došla zabrana nošenja odjeće obojene u MU'ASFER koja je crvene boje. Učenjaci drugog stava kažu da je hadisima u kojima je došla zabrana nošenja odjeće obojene u MU'ASFER ova zabrana spojena sa odećom šuhreta (isticanja) kao i time što je to odjeća kjafira, pa ostaje nejasno šta je suštinski razlog zabrane odjeće MU'ASFER.
Odabrano mišljenje, a Allah zna najbolje, je stav džumhura učenjaka. To jest, dozvola nošenja muškarcima odjeće crvene boje, svejedno bila potpuno crvena ili pomiješena sa nekom drugom, mimo nošenja odjeće obojene u MU'ASFER (bojom biljke koja ljeti raste u arapskim zemljama a iz koje se uzima crvena boja) i MUZ'AFER (bojom biljke koja daje žutu boju i poznati istoimeni miris) koja je zabranjena ili po nekim učenjacima pokuđena. Jer jasni i vjerodostojni hadisi u kojima je došlo da je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio odjeću crvene boje ukazuju na tu dozvolu.
A argumenti učenjaka koji smatraju da je pokuđeno ili zabranjeno nositi odjeću potpuno crvene boje bez primjesa drugih boja, ti hadisi ili su slabi ili ne ukazuju jasno na zabranu.
Prema tome, odjeća crvene boje je dozvoljena ženama bez razilaženja, a po ispravnom stavu učenjaka dozvoljena je i muškarcima. Isti propis odjeće se odnosi na obuću.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje