Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Stavovi učenjaka i argumenti po ovom pitanju se mogu rezimirati u sljedećem:

Prvi stav – pokuđenost ukrašavanja džamija zlatom, srebrom, urezivanjem, bojenjem, pisanjem i slično.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba.

Ovu pokuđenost dokazuju sljedećim argumentima:

– hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije mi naređena gradnja visokih (ukrašenih) mesdžida“. A zatim je rekao Ibn Abbas, radijallahu anhuma: „Vi ćete njih sigurno ukrašavati kao što su Židovi i kršćani ukrašavali“. Hadis i predaju od ashaba bilježe Ebu Davud, Ibn Hibban i Bejheki, a vjerodostojnim su ih ocijenili Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut. Predaju od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, bilježi Buharija u svom Sahihu.

– hadis od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se ljudi ne budu međusobno hvalisali u (gradnji) mesdžida“. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, Darimi i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut.

– bilježi Buharija u svom Sahihu da je Omer, radijallahu anhu, naredio gradnju mesdžida i rekao: „Zaštiti ljude od kiše, a čuvaj se toga da bojiš u crveno ili žuto pa da se ljudi time okupiraju“.

– bilježe Abdurrezak i Ibn ebi Šejbe i svojim Musannefima od Ebu Derda’, radijallahu anhu, da je rekao: „Kada budete ukrašavali vaše Mushafe i kada budete uljepšavali vaše mesdžide, zadesiće vas propast“.

– sa strane razuma kažu pogled ili gledanje klanjača u ukrašene dijelove mesdžida odvode ga, okupiraju i zavode od skrušenosti u namazu.

Drugi stav – zabrana ukrašavanja džamija zlatom i srebrom te obaveza da se ti ukrasi uklone kao i bilo koji drugi munker jer to predstavlja rasipništvo, i uzrokuje slamanje srca siromaha, takođe zabrana pozlaćivanja krovova i zidova i obaveza otklanjanja istog osim ako se to ne može izvesti.

Ovo je stav hanabila i šafija u jednom od dva stava unutar mezheba.

Prenosi se od Omera ibn Abdulaziza da čim je postao halifa da htio da skine pozlaćene dijelove sa mesdžida u Damasku, pa kada je obaviješten da se to neće moći izvesti odustao je od toga.

Kada je halifa Velid ibn Abdulmelik ukrasio zlatom Kabu, a bio prvi od halifa koji je to učinio, taj postupak su učenjaci svrstali u omražene novotarije.

Treći stav – preporučenost ukrašavanja džamija sa zlatom, srebrom, urezivanjem, bojenjem, pisanjem ili slično.

Ovo je stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba i ovo je jedan od dva stava hanefijskog mezheba.

Oni pravdaju svoj stav time što ukrašavanje mesdžida na ovakav način predstavlja veličanje samih mesdžida i oživljavanje islamskih obulježja.

Četvrti stav – da nema smetnje u ukrašavanju mesdžida, njihovom krečenju, bojenju i urezivanju sa raznim skupocjenostima ali mimo (pod šartom da se to ne radi na) mihraba, zida kible, niti desnog i lijevog zida mesdžida, jer ukrašavanje na tim mjestima odvode klanjača od namaza. Na ovim mjestima je mekruh ukrašavanje i uljepšavanje mesdžida.

Ovo je zvanični stav hanefijskog mezheba.

Neki učenjaci prenose da nema razilaženja među islamskim pravnicima da nije dozvoljeno ukrašavanje i uljepšavanje mesdžida (džamija) od imetka koji je dat kao vakuf za gradnju mesdžida i da je onaj ko to uradi obavezan nadoknaditi taj imetak u njegovoj vrijednosti, jer je ukrašavanje zabranjeno, u njemu nema koristi i to se ne ubraja u gradnju.

Zatim su naveli izuzetke od ovog propisa zabrane kod hanefija: da je dozvoljeno ukrašavanje imetkom od vakufa ako postoji bojazana da će osoba kod koje se nalazi taj imetak zbog nepoštenja i nepouzdanosti ili pohlepe za imetkom prisvojiti i uzeti taj imetak sebi, ili ako je ukrašavanje džamije sastvani dio upotpunjavanja gradnje, ili ako sam vakif (onaj koji je uvakufio imetak za gradnju) to radi.

Ovo su stavovi i dokazi učenjaka oko propisa ukrašavanja mesdžida. Shodno argumentima najbliži stav ispravnom je pokuđenost na čemu je džumhur učenjaka.

Iz ovoga proizilazi da je rad i zarađivanje na ukrašavanju i uljepšavanju džamija takođe pokuđen. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Muzika nije dozvoljena pa tako ni ples uz nju. O zabrani muzike pisao sam poseban tekst.

Ovo je taj tekst:
Pjevanje i muzika – propisi i šubhe
Pošto pjevanje i muzika kao tema u sebi sadrži mnogo pitanja u narednom tekstu ćemo ovu tematiku obraditi kratko ali pod više cjelina.

1- Definicija pjevanja: Pjevanje je melodično dizanje glasa i njegovo ponavljanje. Ono se može izvoditi sa i bez muzičkih instrumenata.

2- Nazivi i imena pjesme i muzike:

– Igra i zabava

– Pljeskanje i zviždanje

– Šejtanski kur'an

– Glas šejtana

– Šejtanska frula

– Rasadnik licemjerstva

– Glas glupaka

– Glas griješnika

– Zinalučka rukja

3- Vrste pjesama bez pratnje muzičkih instrumenata:

a. Radne pjesme – ove pjesme su dozvoljene pod uslovom da u njima nema opisa žena, pokvarenosti i grijeha. Dokaz da su dozvoljene je ono što prenose Buharija i Muslim u svojim Sahihima da su ashabi prilikom kopanja kanala u bitci na Hendeku pjevali ovu vrstu pjesme.

b. Svadbene pjesme

c. Bajramske pjesme

d. Džihadske pjesme

e. Uspavanke

f. Zahidske (isposničke) pjesme – Sve ove pjesme su dozvoljene uz prethodno spomenute uvjete kao kod radnih pjesama i sa istim dokazom.

g. NARICALJKE – koje se pjevaju prilikom žaljenja za umrlim. Ova vrsta pjesama je zabranjena a dokaz zanjihovu zabranu je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije od nas ko se udara po licu, cijepa odjeću i nariče džahilijetskim naricanjem”.

h. LJUBAVNE PJESME – tj. one u kojima se opisuje tijelo žene, njeno lice, stas, grljenje žene, ljubav, strast, poljubac, ljubavni sastanak i tome slično. Ovo su zabranjene pjesme koje su danas raširene.

4- Pjesme sa muzičkim instrumentima

Dijele se u dvije vrste:

– Zabranjene: pjesme uz gitaru, frulu, klavir, violinu, tamburu, bubnjeve i slično. U ovo ulazi sva današnja muzika uz instrumente: narodna, zabavna, pop, rok i slično.

– Dozvoljene: to je DEF (šupalj predmet zatvoren sa jedne strane kožom). Def je dozvoljen uz ispunjenje tri šarta:

Prvi šart: da bude samo na svadbi zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Stvar koja je između halala i harama je udaranje u def i glas (pjevanje) u svadbi” (Prenosi ga Tirmizi, Nesai, Bejheki, Ahmed i Hakim. Kaže Albani da je hasen).

Drugi šart: da bude samo za žene bez muškaraca jer u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba to nisu radili muškarci (Ovo navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u “Medžmu'ul-fetava” 11/565).

Treći šart: da u pjesmi ne bude širka i novotarija zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su robinje pjevale negirao njihove riječi u pjesmi “A među nama je vjerovjesnik, zna šta će biti sutra” iz kojih se razumije da Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, zna gajb (bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Šuajb Arnaut i Albani)

5- Opći šerijatski stav o muzici

Muzika je haram po Kur'anu i Sunnetu i ovo je zvanični stav sve četiri fikhska mezheba:

Dokazi iz Kur'ana:

a- Riječi Uzvišenig: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”. (Lukman, 6) Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da su rekli da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.

b- Riječi Uzvišenog: “I zavodi glasom svojim koga možeš …” ( El-Isra, 64). Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru da Mudžahid kaže da se u ajetu pod “glasom” misli na zabavu i pjesmu, a sam Ibn Kesir smatra da se misli na pjesmu, a Ševkani “glas” tumači kao pjesmu, zabavu i igranje sa frulom.

Dokazi iz Sunneta:

a- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …” (Bilježi ga Buharija u svom Sahihu u obliku T'alika, a hadis je vjerodostojan oko čega nema razilaženja kod stručnjaka hadisa).

b- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ljudi iz mog ummeta će piti vino (alkohol) a nazivaće ga drugim imenom, sviraće se nad njihovim glavama sa muzičkim instrumentima i pjevati će im pjevačice, Allah će ih strpati u zemlju i pretvoriće ih u majmune i svinje” (Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed i ostali, a prenešen je u mnoštvu rivajeta što ga čini dobrim, a takvim ga ocjenjuje i šejh Albani).

Šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju je hadis: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”, jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da je muzika haram. Nakon poznavanja i razumijevanja ovog hadisa ne bi trebalo da i jedan musliman ima sumnju i nejasnoću oko zabrane muzike.

6- Mišljenja učenjaka selefa i ostalih o pjevanju i muzici

· Kaže imam Malik: “Kod nas pjevaju samo grješnici”.

· Kaže imam Šafija: “Pjevanje je prezrena zabava, liči batilu i apsurdu, a ko mnogo pjeva on je maloumnik odbija se njegovo svjedočenje”.

· Kaže imam Ahmed: “Pjesma pobuđuje licemjerstvo u srcu, ne sviđa mi se”.

· Kaže Fudajl ibn Ijjad: “U pjesmi je zinaluk”.

· Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “Stvari koje najviše pojačavaju šejtanska stanja su slušanje pjesme i zabava, a to su činili mušrici”.

7- Proizvodnja i prodaja muzičkih instrumenata (osim defa)

Islamski pravnici skoro da su složni na tome da nije dozvoljena prodaja muzičkih instrumenata i da onaj koji ih uništi nije obavezan da nadoknadi štetu, a iz ovoga proizilazi da nije dozvoljena ni proizvodnja istih. Dokaz da sve ovo nije dozvoljeno su riječi Uzvišenog: “… a nemojte se pomagati u grijehu i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). A sama proizvodnja, prodaja i kupovina muzičkih instrumenata je pomaganje u griješenju. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani njegovu prodaju” (bilježi ga Ebu Davud i Ahmed, a kaže Albani i Šuajb Arnaut da je vjerodostojan).

Takođe, zabranjeno je snimanje i prodaja audio i video kaseta i CD-ova čija sadržina su zabranjene vrste pjesama i muzika, a dokazi zabrane su isti kao kod zabrane muzičkih instrumenata.

8- Propis slušanja pjesama koje pjevaju žene

Iz prethodnih dokaza o općoj zabrani pjevanja i muzike, naravno uz one vrste pjesama bez muzike i uz def koje smo izdvojili kao izuzetak, da se razumijeti da je slušanje muzike zabranjeno, svejedno bili izvođači žene ili muškarci, s tim što je slušanje pjesama i muzike koje izvode žene na gorem stepenu od one koju izvode muškarci. To se može zaključiti iz ajeta u kojem Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da zavode muškarce uljepšavanjem svoga glasa. Kaže Uzvišeni: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” ( El-Ahzab, 32).

Pa ako je ženi zabranjeno da u običnom govoru uljepšava glas kako ne bi pobudila strast kod muške strane onda je preče da to bude zabranjeno i veći grijeh ako se to isti radi kroz pjesmu i muziku. A ako bi neko prigovorio da se ajet odnosi samo na žene Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mufesiri se ne bi složili sa njim jer su složni na tome da taj propis nije specifičan samo za poslanikove žene, jer su one uzor vjernicama u onome što je karakteristično za njih, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzor za muškarce.

9- Šubhe oko pjesama i muzike

U zadnje vrijeme je čest slučaj da se izjavljuje kako pjesma i muzika nisu zabranjeni u Islamu dokazujući to sa mnogim neosnovanim i šerijatski neprihvatljivim argumentima od kojih su najistaknutiji sljedeća dva:

Prvi: Da su učenjaci Ibn Hazm (učenjak zahirijskog mezheba) i Ebu Hamid Gazali, od starih učenjaka, i mnogi savremeni šejhovi ohalalili muziku. A i oni su učenjaci imaju svoje dokaze.

Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):

· Ako bi uzeli da je ovo pitanje ono oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, ibret je u tome da se slijedi onaj stav za koji učenjaci imaju najjače dokaze, a nema sumnje da dokazi Kur'ana i Sunneta koje smo spomenuli da su dovoljni da presude u korist učenjaka koji zabranjuju muziku.

· Mišljenje učenjaka se prihvata i radi po njemu ako se podudaraju sa Kur'anom i Sunnetom, kada po tom pitanje imamo jasne dokaze, a ako se protive istima odbacuje se.

· Allah, dželle š'enuhu, dao učenjake koji su napisali odgovore na dokazi onih koji su ohalalili muziku poput Ebul-Feredža Ibnul-Dževzija u knjizi “Telbisul-iblis”. Ibnul-Kajjima u knjizi “Igasetul-lehefan” i od savremenih učenjaka Hamuda Et-Tuvejdžirija u knjizi “Faslul-hitab” koja je ujedno i najopsežnija i najbolja po ovom pitanju.

Drugi: Hadis kojeg bilježi Buharija u svim Sahihu od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: “Ušao je Ebu Bekr u moju kuću a kod mene su dvije robinje od Ensarija pjevale o bici na Bedru, a one nisu pjevačice. Pa je rekao Ebu Bekr: zar su šejtanove frule u kući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? A to je bilo za bajram. Pa kaže poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O Ebu Bekr, svaki narod ima svoj dan veselja (bajram-praznik) a ovo je naš dan”.

Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):

· Najviše što se može dokazati sa hadisom Aiše, radijallahu anha, je dozvola pjevanja bez pratnje instrumenata na dan Bajrama, a što smo već na samom početku izuzeli kao dozvoljenu vrstu pjesama kao tzv. bajramske pjesme.

· U hadisu je naznačeno riječima Aiše, radijallahu anha, da dvije žene koje su pjevale nisu bile pjevačice, tj. one se nisu bavile pjevanjem kao zanimanjem.

· U samom hadisu Ebu Bekr, radijallahu anhu, naziva pjevanje bez muzičkih instrumenta šejtanskom frulom, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu ne negira te riječi nego mu stavlja do znanja da je ovo izuzetak zbog Bajrama koji je dan veselja.

· U svakom slučaju, ovo što je došlo u ovom hadisu ne može biti argument za dozvolu zabranjenih vrsta pjesama i muzike čija zabrana je došla u hadisima koji su jasni poput Sunca: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”.

Rezime kompletne studije

Pjesme bez pratnje muzičkih instrumenta (koje u sebi sadrže opis žena, poziv na pokvarenost i griješenje i u kojima ima širka i novotarija) i muzika su zabranjeni po Kur'anu i vjerodostojnom Sunnetu na čemu su sve četiri mezheba hanefije, malikije, šafije i hanabile.

Izuzetak iz ove zabrane su sljedeće pjesme bez pratnje muzičkih instrumenata: radne, svadbene, džihadske, bajramske, uspavanke, zahidske i sve druge slične njima koje ispune sljedeća tri šarta:

1- Da bude bez opisa žena

2- Da u njoj nema pozivanja na pokvarenost i griješenje

3- Da ne sadrži u sebi širk i novotariju.

Takođe, od zabranjene muzike koja se izvodi uz pratnju muzičkih instrumenata izuzima se pjevanje uz def ali pod šartom da se zadovolje sljedeći šarti (s tim da se oko prva dva šarta učenjaci razilaze da li su uopšte šarti):

a- Da to bude u svadbi

b- Da pjevanje bude samo među ženama

c- Da u pjesmi ne bude širka, novotarija i podsticanja na grijeh.

A Allah zna najbolje.
A što se tiče plesa bez muzike ili plesa samo uz def pred mužem, u tome ima širine.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnik, a zatim:

Propis zaklinjanja nečim mimo Allaha

Nije dozvoljeno zaklinjanje sa nečim drugim mimo Allaha (Njegovih imena i svojstava) jer to predstavlja širk.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “Ko se zakune sa nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk” (Bilježi ga Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Albani). S tim da ovaj širk i kufr ne izvode onoga koji se tako zakune iz Islama jer predstavlja mali širk i mali kufr.

Takođe, nije dozvoljeno zaklinjati se Poslanikom, životom, djecom, emanetom, Kabom i slično. Kaže Ibn Abdulberr da je na ovome idžma učenjaka. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije od nas ko se zakune emanetom” (Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i El-Munziri).

Onaj ko se zakune sa nečim mimo Allaha i Njegovih imena i svojstava nije dužan učiniti kefaret jer mu je zakletva neispravna.

Dozvoljeno je zaklinjati se Kur'anom i Mushafom ako se misli na Allahov govor a ne na knjigu u kojoj je zapisan Allahov govor.

Propis zaklinjanja izvornom Hipokratovom zakletvom

Prava i izvorna Hipokratova zakletva, koja je nastala u Staroj Grčkoj između 5. i 3. stoljeća prije Nove Ere i koja je u Zapadnoj kulturi izvorna tačka svih liječničkih zakletvi i kodeksa, glasi:

“Kunem se Apolonom liječnikom, Asklepijem; Higijejom i Panakejom, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti držati ovu zakletvu i ove obveze. Stoga ću učitelja ovoga umijeća štovati kao svoje roditelje, njegovu ću djecu držati svojom braćom, a budu li htjeli učiti ovu umjetnost, puočavat ću ih bez ugovora i bez plaće.

Puštat ću da sudjeluju kod predavanja i obuke i u svem ostalom znanju moja djeca i djeca moga učitelja. Učit ću i đake koji se budu ugovorom obvezali i ovom zakletvom zakleli, ali nikoga drugoga. Svoje propise odredit ću po svojim silama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome ne ću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako ne ću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda. Isto ću i pobožno živjeti i izvršavati svoju umjetnost. Ne ću operirati mokraćne kamence, nego ću to prepustiti onima koji se time bave. U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesnika, kloneći se hotimičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih.

Što po svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude javno smjelo znati, prešutjet ću i zadržati tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i ugled ljudi do u daleka vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno.”

Nema sumnje da je zabranjeno zaklinjenje sa ovom izvornom Hipokratovom zakletvom, jer ona u sebi sadrži jasne zakletve Grčkim bogovima.

Propis zaklinjanja izmijenjenom Hipokratovom zakletvom

Tokom istorije izvorna Hipokratova zakletva se mijenjala. Na kongresu Međunarodnog saveza liječničkih društava u Ženevi 1948. godine usvojena i prihvaćena konačna zakleta koja se danas koristi, koju nazivaju Ženevska zakletva. Ta zakletva je ona koju svršenici medicine svečano polagaju. Tekst te zakletve je sljedeći (isti onaj koji je spomenut u pitanju):

“U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri.

Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.”

U tekstu ove zakletve nema riječi zaklinjanja nečim drugim mimo Uzvišenog Allaha. Zadnja rečenica „Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast“ ne predstavlja zakletvu, jer pozivanje na čast, poštenje, znanje, stručnost i slično nije zaklinjanje istima.

Zakletva sadrži neke sporne fraze i rečenice, poput:

– „Moje kolege bit će mi braća“, jer po islamskim principima samo su mu'mini braća.

Kaže Uzvišeni: „Zaista su samo mu'mini braća“ (El-Hudžurat, 10)

– „U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere“, jer po Islamu u mnogim šerijatskim propisima se pravi razlika između vjernika i nevjernika. Nije isto liječiti mu'mina mudžahida i kjafira koji se bori protiv muslimana.

– „Svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti“ i „Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti“, mnogi takozvani zakoni humanosti se kose sa šerijatskim zakonima. Poput eutanazije (ubistvo iz milosti ili usmrćenje neizlječivo bolesnog, tj. olakšavanje smrti bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje na osnovu zahtjeva bolesnika) koja je po mnogima human gest a po Šerijatu ubistvo ili posredovanje u ubistvu.

Propis zaklinjanja sa ovom izmijenjenom Hipokratovom zakletvom je dozvola sa pokuđenošću, tj. ako je moguće bolje je izbjeći polaganje ove zakletve zbog navedenih spornih fraza i rečenica u njoj. Takođe, zbog toga što liječnik musliman koji čuva i poštuje granice Allahovog Šerijata u svojoj profesiji samim tim vrši najveći vid humane misije. A ovo zahtijeva od liječnika muslimana da nauči osnovne šerijatske propise vezane za njegovu struku.

Ali ako student svršenik medicine nema izbora u činu polaganja zakletve, nema smetnje u izgovaranju iste jer ona u sebi ne sadrži zaklinjanje nečim mimo Allaha, a sporne rečenice neka tumači na islamski način.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Pitanje propisa sljedeđenja fikhskih mezheba detaljno sam obradio u mojoj knjizi pod naslovom „U Islamu je odgovor“ (str. 173-184) pod naslovom: DA LI JE MUSLIMAN OBAVEZAN SLIJEDITI JEDAN OD ČETIRI POZNATA FIKHSKA MEZHEBA
Evo tog teksta:

DA LI JE MUSLIMAN OBAVEZAN SLIJEDITI JEDAN OD ČETIRI POZNATA FIKHSKA MEZHEBA

Šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba:

Kaže Imam Ebu Hanife: “Nikom nije dozvoljeno da uzme naše mišljenje ako ne zna odakle smo ga mi uzeli”, takođe kaze: “Haram je onome ko ne zna moj dokaz da daje fetvu po mom mišljenju”[1].

Kaže Imam Malik: “Svačije mišljenje se uzima i ostavlja osim govora onog koji je u ovom kaburu” (misli na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), i kaze: “Svako mišljenje koje se slaze sa Kur'anom i Sunnetom uzmite ga, a ako se ne slaze sa Kur'anom i Sunnetom ostavite ga”[2].

Kaze Imam Šafija: “Jednoglasni su muslimani da nije dozvoljeno onome kome je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasan da ga ostavi zbog bilo čijeg mišljenja”, a drugom prilikom kaže: “Onaj koji traži znanje bez dokaza je poput onog koji sakuplja granje noću, nosi naramak a u njemu je zmija koja će ga ujesti a da on i ne zna”, takođe je prenešeno od njega: “Ako je hadis vjerodostojan to je moj mezheb”[3].

Kaže Imam Ahmed: “Nemoj mene slijediti, niti Malika, Šafiju ili Evzaija, nego uzmi odakle su oni uzeli” (misli na Kur'an i Sunnet), takođe kaže: “Onaj ko odbije hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je na rubu propasti”[4].

Iz govora četvorice imama se razumije da su Kur'an i Sunnet ono što treba slijediti i po čemu treba raditi, te da su zabranjivali slijepo slijeđenje njihovih stavova ili nekog drugog alima bez poznavanja dokaza na kojima su zasnovani.

Uvod u tematiku

Često se postavlja pitanje da li je musliman obavezan da slijedi jedan od četiri poznata fikhska mezheba i da li je dozvoljeno promijeniti mezheb?!

Daija koji djeluje u jednom mjestu u kojem je rasprostranjen određen mezheb, je li griješan ako poziva ljude na pridrzavanje Kur'ana i Sunneta a ne na mezheb, ili je to samo nedostatak mudrosti u davi, ili je nešto treće? Je su li daije iz arapskih zemalja, u toku i poslije rata u Bosni, napavile kobnu grešku i sijale nered nepozivajući na drzanje hanefijskog mezheba, kako se to često prigovara?

Da li studenti šerijatskih znanosti koji uče na univerzitetima u islamskim zamljama treba da se posvete izučavaju hanefijskog mezheba, jer je on u Bosni zvanični mezheb ili to nije bitno, jer svi sunitski mezhebi su ispravni i priznati, oko čega su sami studenti u velikoj nedoumici?

Na ova i slična pitanja odgovor će biti jasan ako odgovorimo samo na jedno pitanje, a to je: da li je musliman duzan slijediti jedan određen fikhski mezheb, svejedno bio on jedan od četiri poznata mezheba ili neki drugi poput zahirijskog.

Bitno je da ovde napomenem da ovo pitanje slijeđenje mezheba treba razdvojiti od toga da onaj koji trazi znanje (talibu ilm) u fikhskim znanostima nema smetnje da izučava fikhske mes'ele preko knjiga bilo kojeg mezheba, jer je tu cilj poimanje mes'ela i osposobljavanja za njihovo izučavanje a ne mezhebska gorljivost i pristrasnost.

Historijska pozadina slijeđenja mezheba

Istorijska je činjenica, koju ne može niko negirati, da najbolje generacije ovog Ummeta (tri prve generacje: ashabi, tabi'ini i tabi-tabi'ini) nisu poznavale nešto što se zove slijeđenje mezheba (stavova) nekog imama (učenjaka) u svakom šerijatskom pitanju. Naime, ashabi su za izvor šerijatskih propisa uzimali Kur'an i Sunnet, a ako bi se pojavila nova pitanja koja nisu bila poznata u vrijeme Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, niti su direktno pojašnjena u Kitabu i Sunnetu vršili bi idztihad. Tim putem su išli tabi'ini i oni poslije njih sve do kraja drugog stoljeća po Hidzri, s tim da su im izvori fikha bili Kitab, Sunnet, idzma’, kijas (analogija) i idztihadi (stavovi) ashaba i ostalih učenjaka.

U ovo vrijeme niko nije pozivao muslimane da slijede mezheb nekog određenog učenjaka, bio on ashab ili neko drugi, nego su se svi vraćali na isto izvorište: Kur'an i Sunnet. A obični muslimani – mukallidi pitali bi o onome što ih interesuje od šerijatskih propisa bilo kojeg alima.

Niko ih nije obavezivao na slijeđenje mezheba Omera, Alije, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Ibn Mesuda ili nekog drugog ashaba, radijallahu anhum, čiji su stavovi bili poznati. A nema sumnje da su ovi ashabi bili učeniji i preči da se slijede njihovi mezhebi u odnosu na četvoricu imama koji će doći poslije. Ovo je bio menhedž selefu saliha, među koje uleze i četvorica imama: da obični musliman (mukallid) pita i slijedi bilo kojeg alima, odbacivanje taklida (slijepog slijeđenja), nepristrasnost u slijeđenju mezheba učenjaka te uzimanje i držanje za dokaze iz Kur'ana i Sunneta.

Zatim poslije drugog i trećeg stoljeća pojavili su se oni koji su tvrdili da su vrata idžtihada (idžtihad je ulaganje truda u iznalaženju šerijatskih propisa direktno iz izvora Šerijata – Kur'ana, Sunneta, idžma'a i kijasa) zatvorena te da treba slijediti jednog od četvorice imama neizlazeći van njihovih mezheba.

Tako da se rad tih učenjaka sveo na pisanje, pojašnjavanje, komentarisanje ili rezimiranje stavova imama. A ako bi neko od njih i napisao nešto originalno to ne bi izlazilo van osnova mezheba njegovog imama.

A nakon pada abasijskog hilafeta ostavljanje idžtihada i slijepo slijeđenje mezheba je dozivjelo svoju kulminaciju, tako da je onaj koji se vraćao u nekoj mes'eli na Kur'an i Sunnet a ne na mišljenje mezheba smatran fasikom, kvazimudžtehidom i bezumnikom.

Naravno, ovo je bilo globalno stanje, s tim da je bilo učenjaka koji su se borili protiv mezhebske zaslijepljenosti poput El-‘Izza Abdusselama, Ibn Hazma, Ibn Tejmije, Ibn Abdulberra i ostalih. Mnogi od njih ovu borbu su vodili pod zastavom pripadnosti nekom od mezheba iz bojazni od uleme vladara koji su huškali vlast i mase na one koji vrše idžtihad ili poziva na otvaranje vrata idztihada[5].

Šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba

Učenjaci usulu fikha imaju četiri stava po ovom pitanju:

1.Vadžib je mukallidu da slijedi jedan određen mezheb u svemu[6]. Na ovom stavu su Ibnus-Salah, Ibnus-Subki i ostali.

2.Nije vadzib slijediti jedan određen mezheb niti je mustehab nego je samo dozvoljeno.

Na ovome su Ibn Burhan, Nevevi, Zerkeši, prenosi se od imama Malika i imama Ahmeda, takođe ovo su izabrali Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim, a Sane'ani i Ibn Muflih kažu da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta[7].

3.Da je slijeđenje mezheba haram[8]. Ovo je stav zahirija a odabrao ga je takođe i Ševkani.

4.Vadzib je slijediti jedan određen mezheb nakon pojave četvorice imama a ne prije toga, ovo zatupa Ibnul-Munejjir[9].

Četvrto mišljenje se u suštini ne razlikuje od prvog, a treće je daleko od istine kad su u pitanju obični muslimani – mukallidi koji nemaju izbora nego da pitaju i slijede ulemu, tako na kraju imamo dva mišljenja: prvo – da je slijeđenje jednog određenog mezheba vadzib i drugo – da nije vadzib nego samo da je dozvoljeno.

Savremeni istrazivači ovog pitanja razilazenje učenjaka po ovom pitanju svode na dva stava učenjaka:

Prvi stav: da je svakom muslimanu koji nije dostigao stepen mudztehida, a mudztehida danas nema jer vrata idztihada su zatvorena nakon četvrtog stoljeća po Hidzri, vadzib slijediti jedan određen mezheb u svim stvarima vjere, tj. mora biti ili hanefija, ili malikija, ili šafija, ili hanbelija, itd.

Od najistaknutijih savremenih predstavnika ovog stava su: Muhammed el-Hamid, Habiburrahman el-E'azami i Muhammed Seid Ramadan el-Buti čija je knjiga “Negiranje mezhebizma je najopasnija novotarija koja prijeti Šerijatu” prevedena i na bosanski jezik pod naslovom “Potiranje mezheba”.

Drugi stav: da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadzib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb jer nema drugog načina da sazna propis pod šartom da ne trazi olakšice učanjaka. A obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima je novotarija u vjeri za koju nema dokaza ni Kur'anu ni u Sunnetu, niti idzma'u.

Najistaknutiji savremeni zastupnici ovog stava su: Ahmed Šakir, Muhammed Emin Šenkiti, Bin Baz, Selim Hilali, Muhammed el-Mukaddim, Ebu Ishak el-Huvejni, Albani i njegovi učenici: Muhammed ‘Idul-‘abbasi, Abdurrahman Abdulhalik i Mukbil el-Vadi'i[10].

Vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada

Po učenjacima drugog stava:

S obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova, učenjaci koji zastupaju drugi stav, a prethodili su im Šatibi i Ibnul-Kajjim, dijele muslimane na tri skupine:
prva – oni koji nemaju znanja niti sposobnosti razumijevanja i uzimanja šerijatskih propisa direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova, a to su obični muslimani i zovu se mukallidi (mukallid je osoba koja slijedi stav učenog bez poznavanja dokaza na koje je zasnovan stav),

druga – mudztehidi koji su dostigli stepen idžtihada, tj. učenjaci koji su dostigli stepen učenosti i sposobnosti da uzimaju šerijatske propise direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova,

treća – skupina učenih koji su između prve i druge skupine, tj. između mukallida i mudžtehida, oni imaju dovoljno znanja i sposobnosti da sakupe i analiziraju mišljenja i dokaze učenjaka u nekoj mes'eli te da odaberu onaj stav koji ima najjače argumente, i zovu se mutebi'e[11].

Prema tome, vadzib je prvoj skupini – mukallidima da slijede bilo kojeg alima koji je bogobojazan i čije je znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, s tim da se ne obavezuje da slijedi jednog određenog alima kako ne bi isti poprimio osobinu bezgriješnosti.

Obaveza je na drugoj skupini – mudžtehidima da ulazu truda u trazenju dokaza, a nije im dozvoljen taklid niti da budu mutebi'e.

A na trećoj skupini – mutebi'ama je da uzimaju mišljenje ili mezheb koji ima jači dokaz.

Po učenjacima prvog stava:
Muslimani se dijele u ovom kontekstu na samo dvije skupine: mukallide i mudžtehide, pri čemu treću skupinu (tj. mutebi'e) svrstavaju u mukallide.

S tim da mudztehida u našem Ummetu, po njihovom mišljenju, nema od kraja četvrtog stoljeća po Hidžri pa sve do danas. Ovaj stav podupiru riječima mnogih mezhebskih učenjaka, poput hanefijskog učenjaka Ibn ‘Abidina koji kaže u svojoj Hašiji (1/55): “Stav na kojem smo i po kojem se radi je ono na čemu su naši fakihi, rahimehumullah: da je apsolutni idžtihad u fikhu zabranjen nakon što je prošlo četiri stotine godina od Hidžre …”. A kaže

Muhammed el-Hamid u knjizi “Obaveza slijeđenja četiri mezheba” (str. 12): “Niko ne tvrdi da je na stepenu apsolutnog idžtihada osim onaj koji je krnjave pameti, malog znanja i slabe vjere”. Iz zabrane idžtihada savremenim alimima izuzimaju suvremena pitanja o kojima mezhebi nisu govorili.

Tako po mišljenju učenjaka ovog stava svi dnašnji muslimani su dužni da slijede neki fikhski mezheb jer svi spadaju u mukallide.

Dokazi onih koji slijeđenje mezheba smatraju vadžibom

Da bi nešto bilo vadžib u vjeri za to se mora imati dokaz iz Kurana ili Sunneta da je to naređeno, a nosioci ovog stava u suštini nemaju dokaza kojima podupiru svoj stav. Ali radi naučnog emaneta navesću ono što iole vrijedi spomenuti čime dokazuju svoj stav:

1. Kaze Uzvišeni: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43). Kažu onaj koji ne zna je mukallid a učeni su mudžtehidi, prema tome naređeno je mukallidu da slijedi mudžtehida, a naredba je dokaz da je slijeđenje alima vadžib.

Komentar: ovaj ajet je dokaz protiv ovog stava a ujedno i dokaz za drugo mišljenje, jer se u njemu naređuje da mukallid pita i slijedi mudžtehide, ko god ulazio u tu skupinu, a ne neki određeni mudžtehid, a to je ono što kažu zastupnici drugog stava. Sa druge strane, ajetom je naređeno da onaj koji ne zna pita one koji znaju Kur'an i Sunnet da ga obavijeste šta je u njima došlo o nekom određenom pitanju, a ne da kazu šta oni misle o tome, prema tome ajetom mu je naređeno da slijedi ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu preko onih koji to znaju.

Da bi ajet bio dokaz za njih trebala je doći u njemu naredba da se slijedi jedan od četvorica imama, ili jedan određen imam, ili da dođe u Sunnetu zabrana uzimanja fetve nekog mimo četvorice imama ili jednog određenog alima, a toga nema ni u Kitabu niti u Sunnetu.

2. Kažu ako bi bilo dozvoljeno mukallidu da slijedi bilo koji mezheb to bi odvelo do otvaranja vrata traženja mezhebskih olakšica čime bi se slijedile strasti i izbjegavale naredbe a radile zabrane.

Komentar: slažemo se da treba spriječiti traženje olakšica za koje nema dokaza u Šerijatu. Zato su protagonisti drugog stava uslovili za dozvolu slijeđenja bilo kojeg mezheba šart da se mukallid ne ide od mezheba do mezheba trazeći olakšice, tako se sa ovim šartom otklanja ova opasnost.

3. Stavovi imama mezheba su zasnovani na Kur'anu i Sunnetu, te kada mukallidi slijede te stavove oni u stvari slijede Kur'an i Sunnet.

Komentar: slažemo se da su imami nastojali da zasnuju svoje stavove na Kur'anu i Sunnetu, međutim, problem nastaje onda kada se oni raziđu oko neke mas'ele, a u oko osamdeset posto fikhskih mes'ela oni su se razišli, a istina je jedna. Po ovom pitanju je presudio Uzvišeni rekavši uprijevodu značenja: “A ako se u nečemu raziđete obratite se Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (Sunnetu)”. (En-Nisa 59) Prema ovom ajetu onaj mezhebski stav koji se slaže sa Kur'anom i Sunnetom se slijedi a ostali se ostavljaju.

4. Ako bi se otvorila vrata idžtihada pred svim muslimanima to bi odvelo u haos i nered u vjeri kojima nema kraja, jer bi se slijedili kvazimudžtehidi koji nisu dostigli stepen idžtihada, zato je vadžib slijediti jedan od mezheba kako bi se to spriječilo.

Komentar: oni koji pozivaju na idžtihad i vraćanje na Kur'an i Sunnet kažu da idžtihad i direktno uzimanje propisa iz Kur'ana i Sunneta imaju šartove koje treba ispuniti te onaj koji ih upotpuni postaje kompetentan da vrši idžtihad što je u praksi moguće. Sa druge strane, da otvaranje vrata idžtihada vodi u haos i nered u vjeri o tome nas nije obavijestio Posalnik, sallahu alejhi ve sellem, kao i da to treba spriječiti zatvaranjem tih vrata. Dok nas je obavijesto i upozorio u mnoštvu hadisa na Dedždžala čiji je boravak i opasnost po Ummet daleko manji u odnosu na dug period otvaranja vrata idžtihada do Sudnjeg dana sa kojim bi nastao nered u vjeri. Čudno je da baš nijedan hadis nije rečen na tu temu a o Dedždžalu su hadisi došli u mutevatir predaji.

Dokazi onih po kojima slijeđenje mezheba nije vadžib niti mustehab nego je samo dozvoljeno običnim muslimanima – mukallidima

U osnovi učenjaci ovog stava ne moraju imati dokaze za svoj stav, jer samo oni koji tvrde da je nešto u vjeri vadžib, mustehab, haram ili mekruh trebaju donijeti dokaze za svoje tvrdnje. A ovi tvrde da mezhebizam nije ni vadžib ni mustehab jer nema dokaza za to, niti je haram niti mekruh jer nema dokaza, nego su na osnovu: da je nešto dozvoljeno sve dok ne dođe dokaz koji ga izvodi iz te osnove.

Dokazi na kojima temelje svoj stav su sljedeći:

Prvo: nema razilaženja među muslimanima da je vadžib slijediti ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu na što upućuju mnogi ajeti i hadisi.

Dok sa druge strane, nisu nas Uzvišeni Allah niti Njegov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, obavezali da slijedimo mezhebe određenih imama, niti su to sami imami mezheba zahtijevali od muslimana, nego su podsticali na vraćanje i uzimanje iz onoga odakle su i oni uzimali.

Drugo: od dokaza da je običnim muslimanima – mukallidima, koji do propisa ne mogu drugačije doći, vadžib da pitaju s tim da im je dozvoljeno da pitaju i slijede bilo kojeg učanjaka u čije znanje i takvaluk imaju povjerenje su:

1. Riječi Uzvišenog: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43).

2. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zašto nisu pitali ako nisu znali, zaista je lijek za neznanje pitanje”[12].

Treće: da je obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima novotarija u vjeri upućuje sljedeće:

1. Hadis: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”[13]. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.

2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.

3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur'ana i Sunneta.

4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Odabrano mišljenje

Vjera Islam je jedna vjera, u njoj nema mezheba niti tarikata koje je musliman dužan slijediti osim mezheba, tarikata i upute Muhammeda Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Nema sumnje da drugi stav učenjaka, tj. da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb, te da se muslimani s obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova dijele na tri skupine: mukallide, mudžtehide i mutebi'e, da je istina i hak koji treba slijediti.

Govori učenjaka o slijeđenju mezheba

Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on[14].

Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”[15].

Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”[16].

Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur'ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31)[17].

Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”[18].

Kaže Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo da imaju dva mišljenja o obavezi običnog muslimana da slijedi neki od poznatih mezheba: “Prvo mišljenje: da nije obavezan, a to je ispravan stav u koji nema sumnje, jer nije vadžib osim ono što Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učine vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi iz ovog Ummeta da slijedi mezheb nekog čovjeka mimo drugih ljudi. Najbolje generacije ovog Ummeta su čiste od slijeđenja mezheba. U stvari, nije ispravno da se običnom muslimanu pripisuje pripadnost nekom mezhebu, jer on nema mezheba. Na mezhebu može biti onaj ko ima sposobnost razmišljanja, argumentiranja i ima znanja o tom mezhebu, ili koje pročitao neku fikhsku knjigu iz mezheba, zna fetve imama i njegove stavove. A onaj ko se nije osposobio za sve ovo i kaže ja sam šafija ili hanbelija i slično, samom tvrdnjom ne biva tog mezheba … Ne može se pojmiti da običan musliman ima mezheb, a ako i pretpostavimo on nije dužan kao ni bilo ko drugi da slijedi nečiji mezheb, u smislu da slijedi sve njegove stavove a ostavlje mišljenja drugih učanjaka. Niko od imama ne zastupa ovaj ružni bidat koji se desio u Ummetu…”[19].

Kaže el-M'asumi: “Znaj da je uzimanje mišljenja i stavova učenjaka poput tejemmuma koji se ne uzima osim kada nema vode. Pa tako, ako imamo tekst Kur'ana, Sunneta i stavove ashaba vadžib je da se toga držimo a ne da uzimamo mišljenja učenjaka. Međutim, pristrasni sljedbenici mezheba uzimaju tejemmum a voda je pred njima…”[20].

Negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti

Od negativnih stvari do kojih je odveo mezhebizam su:

1. Uzrokovanje fitni, razilaženja i ratova među muslimanima zasnovanih na mezhebskoj gorljivosti. Opisao je Jakut el-Hamevi neprestane ratove koje su vodili hanefije protiv šafija u gradovima Asfehan, Merva i Rej, gdje su jedni druge pljačkali, pustošili i sela palili. Čak ni Allahove kuće – mesdžidi nisu bili pošteđeni tih mezhebskih razilaženja[21]. Takođe, spominje Ibn Kesir fitnu u emeviskoj džamiji kada je hanabilama srušen i opljačkan mihrab zbog mezhebskih nesuglasica[22].

2. Nove fikhske mesele kao posljedica mezhebizma, poput toga:

– da nije šafijama ispravan namaz ako klanjaju iza hanefijskog imama i obrnuto, ovo je stav nekih njihovih mezhebskih učenjaka, jer ono što kvari namaz kod jednih ne kvari kod drugih i što je šart kod jednih nije kod drugih[23].

– prenosi Zehebi da je hanefijski kadija Dimeška Muhammed ibn Musa el-Blasaguni rekao: “Kada bih imao moć uzimao bih džizju od šafija”[24].

– došlo je u knjizi “Šerhu muhtesril-vikajeti” da hanefiji nije dozvoljeno da oženi šafijku, jer je ona kafir zbog mes'ele Istisna’, dok je drugi muftija dozvolio taj brak analogno tome što je dozvoljeno oženiti kitabijku.

3. U mekanskom Haremu su bila učena četiri ezana i klanjana četiri džemata, svaki mezheb je imao svoj džemaz te nisu jedni sa drugima klanjali.

4. Mezhebi su dignuti na nivo Kur'ana i Sunneta, mezheb je postao osnov a Kur'an i Sunnet ga slijede, pa ono što se slaže sa mezhebom od Kur'ana i Sunneta prihvata se a što se ne slaže tumači se drugačije. Poznate su riječi jednog od hanefijskih učenjaka: “Svaki ajet koji je suprotan onome na čemu je naš mezheb je muevvel (treba ga tefsiriti drugačije) ili je mensuh (derogiran), a tako isto svaki hadis ili je muevvel ili mensuh”[25]. A kaže jedan od poznatih učenjaka šafijskog mezheba: “Mi tvrdimo da je obaveza svakom razumnom čovjeku i običnom muslimanu sa Istoka, Zapada, onom koji je daleko ili blizu da prihvati šafijski mezheb ne zeleći da ga nečim drugim zamijeni”.

5. Čak su i izmišljni i hadisi u korist imama mezheba, poput lažnih riječi pripisanih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Doći će poslije mene čovjek po imenu en-Nu'man ibn Sabit, biće mu nadimak Ebu Hanife na njegovim rukama će Allahova vjera i moj sunnet biti oživljeni”[26].

A u dugom stoji: “Biće u mom Ummetu čovjek po imenu Muhammed ibn Idris koji će biti štetniji po moj Ummet od Iblisa, a biće u mom Ummetu čovjek po imenu Ebu Hanife on je siradž (svjetiljka) mog Ummeta”[27].

6. Zatvaranje vrata idžtihada i davanje prednosti mišljenjima učenjaka nad Kur'anom i Sunnetom.

7. Ljubav i mržnja na osnovu pripadnosti mezhebu.

I na kraju prepustiću samom čitaocu da odgovori na postavljena pitanja u samom uvodu članka.

Pripremio: mr.Zijad Ljakic

http://www.zijad-ljakic.com

[1] Resmul-mufti, Ibn ‘Abidin (1/4).

[2] Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari, str. 5.

[3] El-Medžmu’, En-Nevevi (1/63).

[4] El- kaulu el-mufidu, Ševkani, str. 60-61.

[5] Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari str. 8-9.

[6] Tešniful-mesami'i, Ez-Zerkeši (4/619).

[7] El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319), Iršadul-fuhul, Ševkani str. 452, Šerhul-kevekbil-munir, Ibnul-Nedždžar 4/574), I'alamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (4/262) i Uslulu-fikh, Ibn Muflih (4/1562).

[8] Šerhul-kevekbil-munir (4/576).

[9] El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319).

[10] El-Mevsu'atu el-mujessere fil-edjani vel-mezahib vel-ahzabil-mu'asire, En-Nedvetu el-‘alemijje liš-šebab el-islami (1/143-162).

[11] I'lamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (2/186).

[12] Ebu Davud (336), Ibn Madže (572), Ahmed (3057), Darekutni (730), Hakim (630), u senedu hadisa je prekid između Evza'ia i ‘Ata'a, takođe Ez-Zubejr je slab, ali hadis ima više rivajeta te su ga vjerodostojnim ocijenili Hakim, Zehebi, Ibnul-Mulekkin, Ibn Seken, a slabim Bejheki i ostali, a hadis je hasen uzimajući u obzir sve rivajete.

[13] Buharija (2697) i Muslim (1718).

[14] Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.

[15] Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž (3/468).

[16] Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.

[17] El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame (1/10).

[18] Medžmu'ul-fetava (20/208-209).

[19] I'lamul-muvekki'in (4/261).

[20] Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.99.

[21] Mua'džemul-buldan (1/274, 4/355).

[22] El-Bidaje ven-nihaje (13/19-21).

[23] El-Medžmu'u, Nevevi (1/258).

[24] Mizanul-i'atidal, Ez-Zehebi (4/51).

[25] Hašijetu Ibn ‘Abidin (1/45).

[26] Tarihu bagdade, El-Hatib el-Bagdadi (2/289).

[27] Lisanul-mizan, Ibn Hadžer (5/7).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Organizovanje skupova, predavanja, priredbi, svečanosti, mevluda i slično povodom nekih istorijskih događaja, poput noći Isra i Miradža, noći Lejletul-kadr, dana rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, bitke na Bedru i slično, i ponavljanje istih svake godine u isto vrijeme, je novotarija u vjeri.

Takve manifestacije nisu propisane u Islamu, te ih nije dozvoljeno organizovati niti njima prisustvovati. Argumenti zabrane ovakvih skupova i aktivnosti su:

Prvo – što se ovakve svečanosti konstantno ponavljaju sveke godine u isto vrijeme, a u Islamu ono što se ponavlja svake godine naziva se ID-om-praznikom, tj. vraća se na arapsku riječ ADE, JEUDU, ID što znaći ono što se stalno vraća i ponavlja. A u osnovi u Islamu nema ID-a (praznika koji se ponavlja svake godine) osim dva ID-a bajrama: ramazanskog i kurbanskog. Svi praznici mimo dva bajrama su novotarija u vjeri.

Dokaz za to su je hadis od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu oni su imali dva dana (praznika) u kojima su igrali (praznovali), pa je rekao: “Zaista vam je Allah zamjenio (ta dva praznika) sa boljim od njih: kurbanski i hadžijski bajram”. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi, Ibn Hadžer, Albani i Šuajb Arnaut.

Drugo – povodom tih dana i noći nije Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashabi niti selef ovog Ummeta nisu pravili manifestacije, svečanosti ili na neki drug način ih obilježavali. A ono što nije bilo od vjere u njihovo vrijeme nije ni danas, jer da je u tome bilo hajra ne bi ih mi u tome pretekli s obzirom koliko su oni bili gorljivi u praktikovanju i slijeđenju sunneta.

Treće – organizovanje ovakvih susreta nije bilo poznato kod prvih muslimana nego je to posljedica oponašanja kjafira u njihovim običajima. A oponašanje kjafira u onome što je karakteristično za njih je zabranjeno, jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”. Hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.

Sa druge strane, musliman treba da se prisjeća velikih događaja iz istorije Islama iz sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stalno i neprestano, da slijedi njegov sunnet, da ga uzme za uzor u njegovoj Uputi sa kojom je došao u svim sferama života, da nastoji izučavati sunnet i siru cijele godine. A ne da njegova vjera postane zbir vjerskih manifestacija i svečanosti zbog ovog ili onog dana ili noći u kojima se nešto u istoriji Islama desilo.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje