Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
UKRAŠAVANJE DŽAMIJA – stavovi mezheba i učenjaka
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Stavovi učenjaka i argumenti po ovom pitanju se mogu rezimirati u sljedećem: Prvi stav – pokuđenost ukrašavanja džamija zlatom, srebrom, urezivanjem, bojenjem, pisanjem i slično. Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskoviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Stavovi učenjaka i argumenti po ovom pitanju se mogu rezimirati u sljedećem:
Prvi stav – pokuđenost ukrašavanja džamija zlatom, srebrom, urezivanjem, bojenjem, pisanjem i slično.
Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba.
Ovu pokuđenost dokazuju sljedećim argumentima:
– hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije mi naređena gradnja visokih (ukrašenih) mesdžida“. A zatim je rekao Ibn Abbas, radijallahu anhuma: „Vi ćete njih sigurno ukrašavati kao što su Židovi i kršćani ukrašavali“. Hadis i predaju od ashaba bilježe Ebu Davud, Ibn Hibban i Bejheki, a vjerodostojnim su ih ocijenili Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut. Predaju od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, bilježi Buharija u svom Sahihu.
– hadis od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se ljudi ne budu međusobno hvalisali u (gradnji) mesdžida“. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, Darimi i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut.
– bilježi Buharija u svom Sahihu da je Omer, radijallahu anhu, naredio gradnju mesdžida i rekao: „Zaštiti ljude od kiše, a čuvaj se toga da bojiš u crveno ili žuto pa da se ljudi time okupiraju“.
– bilježe Abdurrezak i Ibn ebi Šejbe i svojim Musannefima od Ebu Derda’, radijallahu anhu, da je rekao: „Kada budete ukrašavali vaše Mushafe i kada budete uljepšavali vaše mesdžide, zadesiće vas propast“.
– sa strane razuma kažu pogled ili gledanje klanjača u ukrašene dijelove mesdžida odvode ga, okupiraju i zavode od skrušenosti u namazu.
Drugi stav – zabrana ukrašavanja džamija zlatom i srebrom te obaveza da se ti ukrasi uklone kao i bilo koji drugi munker jer to predstavlja rasipništvo, i uzrokuje slamanje srca siromaha, takođe zabrana pozlaćivanja krovova i zidova i obaveza otklanjanja istog osim ako se to ne može izvesti.
Ovo je stav hanabila i šafija u jednom od dva stava unutar mezheba.
Prenosi se od Omera ibn Abdulaziza da čim je postao halifa da htio da skine pozlaćene dijelove sa mesdžida u Damasku, pa kada je obaviješten da se to neće moći izvesti odustao je od toga.
Kada je halifa Velid ibn Abdulmelik ukrasio zlatom Kabu, a bio prvi od halifa koji je to učinio, taj postupak su učenjaci svrstali u omražene novotarije.
Treći stav – preporučenost ukrašavanja džamija sa zlatom, srebrom, urezivanjem, bojenjem, pisanjem ili slično.
Ovo je stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba i ovo je jedan od dva stava hanefijskog mezheba.
Oni pravdaju svoj stav time što ukrašavanje mesdžida na ovakav način predstavlja veličanje samih mesdžida i oživljavanje islamskih obulježja.
Četvrti stav – da nema smetnje u ukrašavanju mesdžida, njihovom krečenju, bojenju i urezivanju sa raznim skupocjenostima ali mimo (pod šartom da se to ne radi na) mihraba, zida kible, niti desnog i lijevog zida mesdžida, jer ukrašavanje na tim mjestima odvode klanjača od namaza. Na ovim mjestima je mekruh ukrašavanje i uljepšavanje mesdžida.
Ovo je zvanični stav hanefijskog mezheba.
Neki učenjaci prenose da nema razilaženja među islamskim pravnicima da nije dozvoljeno ukrašavanje i uljepšavanje mesdžida (džamija) od imetka koji je dat kao vakuf za gradnju mesdžida i da je onaj ko to uradi obavezan nadoknaditi taj imetak u njegovoj vrijednosti, jer je ukrašavanje zabranjeno, u njemu nema koristi i to se ne ubraja u gradnju.
Zatim su naveli izuzetke od ovog propisa zabrane kod hanefija: da je dozvoljeno ukrašavanje imetkom od vakufa ako postoji bojazana da će osoba kod koje se nalazi taj imetak zbog nepoštenja i nepouzdanosti ili pohlepe za imetkom prisvojiti i uzeti taj imetak sebi, ili ako je ukrašavanje džamije sastvani dio upotpunjavanja gradnje, ili ako sam vakif (onaj koji je uvakufio imetak za gradnju) to radi.
Ovo su stavovi i dokazi učenjaka oko propisa ukrašavanja mesdžida. Shodno argumentima najbliži stav ispravnom je pokuđenost na čemu je džumhur učenjaka.
Iz ovoga proizilazi da je rad i zarađivanje na ukrašavanju i uljepšavanju džamija takođe pokuđen. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeSTUDIRANJE PRAVA
Uzvišeni Allah je obavezao svoje robove da sude po Njegovom Šerijatu i da traže presudu u onome što je došlo u njemu. On je upozorio na traženje presude u nečemu mimo onoga što je On objavio i obavijestio nas je da je to osobina munafika. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je svako vladanjeviše
Uzvišeni Allah je obavezao svoje robove da sude po Njegovom Šerijatu i da traže presudu u onome što je došlo u njemu. On je upozorio na traženje presude u nečemu mimo onoga što je On objavio i obavijestio nas je da je to osobina munafika. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je svako vladanje i svaka presuda mimo onoga što je došlo u objavi da je to džahilijetsko suđenje i presuđivanje. Pojasnio nam je Uzvišeni da nema ljepše i bolje od Njegove presude i zakleo je se da Njegovi robovi ne vjeruju potpuno sve dok u svojim međusobnim sporovima ne uzmu za presuditelja Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim da ne osjete nikakvu nelagodnost u njegovoj presudi, nego da se potpuno predaju tome. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je nesuđenje po onome što je On objavio kufr, zulum i griješenje. Sve spomenuto Uzvišeni je spomenuo u svojoj plemenitoj Knjizi Kur'anu.
A što se tiče onih koji studiraju Pravni fakultet, odnosno fakultet na kojem se izučavaju ljudski izmišljeni zakoni, kao i onih koji poučavaju druge ovoj nauci, oni se mogu podijeliti u tri skupine.
Prva skupina:
Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi spoznao njihovu suštinu, ili kako bi utvrdio prednost šerijatskih propisa u odnosu na njih, ili kako bi se okoristio od tih zakona u onome što nije oprečno Šerijatu, ili kako bi druge poučio tome, u tome nema smetnje niti onome ko studira niti onome ko predaje. Čak može biti nagrađen u tom djelu kada mu je cilj da pojasni i objelodani mahane i nedostatke tih ljudskih zakona a istovremeno istakne fadl i vrijednost šerijatskih propisa nad njima.
Propis ove skupine ljudi potpada pod propis onih koji uče i istraživaju kamatu i sve što se izučava o kamati na ekonomskim fakultetima, kao i onih koji izučavaju vrste alkohola, kocke i pogrešna vjerska uvjerenja. Takođe, isti status je onoga ko poučava i predaje sve spomenuto kako bi pojasnio šerijatski stav i status o istima, uz čvrsto vjerovanje da su isti zabranjeni, kao i ubijeđenost i vjerovanje da je zabranjeno presuđivati po izmišljenim ljudskim zakonima i tražiti presudu kod njih.
Propis ove skupine nije kao propis onih koji uče sihr ili poučavaju druge njemu jer je sihr sam po sebi zabranjen zbog toga što u sebi sadrži širk i činjenje ibadeta džinima mimo Allaha, dželle še'nuhu. Onaj ko uči sihr i poučava druge njemu ne može doći do cilja bez činjenja spomenutog, tj. širka. Za razliku od onoga koji uči izmišljene ljudske zakone i poučava druge njima ne da bi se po njima radilo, niti zbog uvjerenja u njih niti u njihovu dozvolu, nego sa dozvoljenim i šerijatski opravdanim povodom a što je već navedeno.
Druga skupina:
Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi se presuđivalo po njima ili kako bi druge pomagao u tome, uz istovremeno čvrsto vjerovanje da je zabranjeno suditi po onome što Allah nije objavio, međutim na ovo ga je navela njegova strast ili ljubav prema imetku i dunjaluku. Šerijatski status ove skupine je da su oni veliki griješnici, u njihovim djelima je kufr, zulum i fisk, međutim to nije kufr koji izvodi iz Islama nego mali kufr, i mali zulum, i mali fisk koji ne izvode iz vjere. Ovaj stav da oni koji ne sude po onome što je Allah objavio uz uvjerenje da je to haram, da je to veliki grijeh ali ne izvodi iz vjere, je poznat među učenjacima, njega zastupaju Ibn Abbas, radijallahu anhuma, Tavus, Ata’, Mudžahid i skupina učenjaka od selefa i potonjih učenjaka kao što to navode u svojim tefsirima Ibn Kesir, Begavi, Kurtubi i drugi.
Pa tako oni koji studiraju i uče izmišljene ljudske zakone, kao i oni koji podučavaju druge njima slični su onima koji studiraju kamatu, sve što je vezano za alkohol i kocku, kao i oni koji poučavaju druge istima sa ciljem da to primjenjuju u praksi, međutim to rade zbog slijeđenja strasti i materijalne pohlepe, s tim da istovremeno to ne ohalaljuju nego su ubijeđeni da je to haram. Znači, oni znaju i ubijeđeni su da su sve vrste kamata haram kao i da su svi alkoholi i sve vrste kocki haram, međutim zbog njihovog slabog imana i prepuštanja strastima i pohlepi njihovo uvjerenje u zabranu istih nije ih odvratilo od činjenja tih harama. Ovakvi se kod učenjaka Ehlu Suneta ne tekfire, tj. ne proglašavaju kjafirima sve dok ih ne ohalale.
Treća skupina:
Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom ohalaljujući suđenje po njima, svejedno bio uvjeren da je Šerijat bolji ili ne bio uvjeren u to. Propis ove skupine je da su sa ovim izašli iz Islama po idžmau učenjaka. Jer obaveza suđenja po onome što je Allah objavio je nužno poznata stvar u Islamu, pa onaj ko ohalali da se sudi po nečemu mimo onoga što je Allah objavio potpada pod propis onoga ko ohalali zinaluk, alkohol, kamatu i slično a što je djelo koje izvodi iz Islama po idžmau učenjaka. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePJEVANJE I MUZIKA – PROPISI I ŠUBHE
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Muzika nije dozvoljena pa tako ni ples uz nju. O zabrani muzike pisao sam poseban tekst. Ovo je taj tekst: Pjevanje i muzika - propisi i šubhe Pošto pjevanje i muzika kao tema u sebi sadrži mnogo pitanja u narednom tekstu ćemo ovu tematiku obraditi kratkviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Muzika nije dozvoljena pa tako ni ples uz nju. O zabrani muzike pisao sam poseban tekst.
Ovo je taj tekst:
Pjevanje i muzika – propisi i šubhe
Pošto pjevanje i muzika kao tema u sebi sadrži mnogo pitanja u narednom tekstu ćemo ovu tematiku obraditi kratko ali pod više cjelina.
1- Definicija pjevanja: Pjevanje je melodično dizanje glasa i njegovo ponavljanje. Ono se može izvoditi sa i bez muzičkih instrumenata.
2- Nazivi i imena pjesme i muzike:
– Igra i zabava
– Pljeskanje i zviždanje
– Šejtanski kur'an
– Glas šejtana
– Šejtanska frula
– Rasadnik licemjerstva
– Glas glupaka
– Glas griješnika
– Zinalučka rukja
3- Vrste pjesama bez pratnje muzičkih instrumenata:
a. Radne pjesme – ove pjesme su dozvoljene pod uslovom da u njima nema opisa žena, pokvarenosti i grijeha. Dokaz da su dozvoljene je ono što prenose Buharija i Muslim u svojim Sahihima da su ashabi prilikom kopanja kanala u bitci na Hendeku pjevali ovu vrstu pjesme.
b. Svadbene pjesme
c. Bajramske pjesme
d. Džihadske pjesme
e. Uspavanke
f. Zahidske (isposničke) pjesme – Sve ove pjesme su dozvoljene uz prethodno spomenute uvjete kao kod radnih pjesama i sa istim dokazom.
g. NARICALJKE – koje se pjevaju prilikom žaljenja za umrlim. Ova vrsta pjesama je zabranjena a dokaz zanjihovu zabranu je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije od nas ko se udara po licu, cijepa odjeću i nariče džahilijetskim naricanjem”.
h. LJUBAVNE PJESME – tj. one u kojima se opisuje tijelo žene, njeno lice, stas, grljenje žene, ljubav, strast, poljubac, ljubavni sastanak i tome slično. Ovo su zabranjene pjesme koje su danas raširene.
4- Pjesme sa muzičkim instrumentima
Dijele se u dvije vrste:
– Zabranjene: pjesme uz gitaru, frulu, klavir, violinu, tamburu, bubnjeve i slično. U ovo ulazi sva današnja muzika uz instrumente: narodna, zabavna, pop, rok i slično.
– Dozvoljene: to je DEF (šupalj predmet zatvoren sa jedne strane kožom). Def je dozvoljen uz ispunjenje tri šarta:
Prvi šart: da bude samo na svadbi zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Stvar koja je između halala i harama je udaranje u def i glas (pjevanje) u svadbi” (Prenosi ga Tirmizi, Nesai, Bejheki, Ahmed i Hakim. Kaže Albani da je hasen).
Drugi šart: da bude samo za žene bez muškaraca jer u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba to nisu radili muškarci (Ovo navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u “Medžmu'ul-fetava” 11/565).
Treći šart: da u pjesmi ne bude širka i novotarija zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su robinje pjevale negirao njihove riječi u pjesmi “A među nama je vjerovjesnik, zna šta će biti sutra” iz kojih se razumije da Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, zna gajb (bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Šuajb Arnaut i Albani)
5- Opći šerijatski stav o muzici
Muzika je haram po Kur'anu i Sunnetu i ovo je zvanični stav sve četiri fikhska mezheba:
Dokazi iz Kur'ana:
a- Riječi Uzvišenig: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”. (Lukman, 6) Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da su rekli da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.
b- Riječi Uzvišenog: “I zavodi glasom svojim koga možeš …” ( El-Isra, 64). Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru da Mudžahid kaže da se u ajetu pod “glasom” misli na zabavu i pjesmu, a sam Ibn Kesir smatra da se misli na pjesmu, a Ševkani “glas” tumači kao pjesmu, zabavu i igranje sa frulom.
Dokazi iz Sunneta:
a- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …” (Bilježi ga Buharija u svom Sahihu u obliku T'alika, a hadis je vjerodostojan oko čega nema razilaženja kod stručnjaka hadisa).
b- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ljudi iz mog ummeta će piti vino (alkohol) a nazivaće ga drugim imenom, sviraće se nad njihovim glavama sa muzičkim instrumentima i pjevati će im pjevačice, Allah će ih strpati u zemlju i pretvoriće ih u majmune i svinje” (Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed i ostali, a prenešen je u mnoštvu rivajeta što ga čini dobrim, a takvim ga ocjenjuje i šejh Albani).
Šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju je hadis: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”, jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da je muzika haram. Nakon poznavanja i razumijevanja ovog hadisa ne bi trebalo da i jedan musliman ima sumnju i nejasnoću oko zabrane muzike.
6- Mišljenja učenjaka selefa i ostalih o pjevanju i muzici
· Kaže imam Malik: “Kod nas pjevaju samo grješnici”.
· Kaže imam Šafija: “Pjevanje je prezrena zabava, liči batilu i apsurdu, a ko mnogo pjeva on je maloumnik odbija se njegovo svjedočenje”.
· Kaže imam Ahmed: “Pjesma pobuđuje licemjerstvo u srcu, ne sviđa mi se”.
· Kaže Fudajl ibn Ijjad: “U pjesmi je zinaluk”.
· Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “Stvari koje najviše pojačavaju šejtanska stanja su slušanje pjesme i zabava, a to su činili mušrici”.
7- Proizvodnja i prodaja muzičkih instrumenata (osim defa)
Islamski pravnici skoro da su složni na tome da nije dozvoljena prodaja muzičkih instrumenata i da onaj koji ih uništi nije obavezan da nadoknadi štetu, a iz ovoga proizilazi da nije dozvoljena ni proizvodnja istih. Dokaz da sve ovo nije dozvoljeno su riječi Uzvišenog: “… a nemojte se pomagati u grijehu i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). A sama proizvodnja, prodaja i kupovina muzičkih instrumenata je pomaganje u griješenju. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani njegovu prodaju” (bilježi ga Ebu Davud i Ahmed, a kaže Albani i Šuajb Arnaut da je vjerodostojan).
Takođe, zabranjeno je snimanje i prodaja audio i video kaseta i CD-ova čija sadržina su zabranjene vrste pjesama i muzika, a dokazi zabrane su isti kao kod zabrane muzičkih instrumenata.
8- Propis slušanja pjesama koje pjevaju žene
Iz prethodnih dokaza o općoj zabrani pjevanja i muzike, naravno uz one vrste pjesama bez muzike i uz def koje smo izdvojili kao izuzetak, da se razumijeti da je slušanje muzike zabranjeno, svejedno bili izvođači žene ili muškarci, s tim što je slušanje pjesama i muzike koje izvode žene na gorem stepenu od one koju izvode muškarci. To se može zaključiti iz ajeta u kojem Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da zavode muškarce uljepšavanjem svoga glasa. Kaže Uzvišeni: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” ( El-Ahzab, 32).
Pa ako je ženi zabranjeno da u običnom govoru uljepšava glas kako ne bi pobudila strast kod muške strane onda je preče da to bude zabranjeno i veći grijeh ako se to isti radi kroz pjesmu i muziku. A ako bi neko prigovorio da se ajet odnosi samo na žene Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mufesiri se ne bi složili sa njim jer su složni na tome da taj propis nije specifičan samo za poslanikove žene, jer su one uzor vjernicama u onome što je karakteristično za njih, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzor za muškarce.
9- Šubhe oko pjesama i muzike
U zadnje vrijeme je čest slučaj da se izjavljuje kako pjesma i muzika nisu zabranjeni u Islamu dokazujući to sa mnogim neosnovanim i šerijatski neprihvatljivim argumentima od kojih su najistaknutiji sljedeća dva:
Prvi: Da su učenjaci Ibn Hazm (učenjak zahirijskog mezheba) i Ebu Hamid Gazali, od starih učenjaka, i mnogi savremeni šejhovi ohalalili muziku. A i oni su učenjaci imaju svoje dokaze.
Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):
· Ako bi uzeli da je ovo pitanje ono oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, ibret je u tome da se slijedi onaj stav za koji učenjaci imaju najjače dokaze, a nema sumnje da dokazi Kur'ana i Sunneta koje smo spomenuli da su dovoljni da presude u korist učenjaka koji zabranjuju muziku.
· Mišljenje učenjaka se prihvata i radi po njemu ako se podudaraju sa Kur'anom i Sunnetom, kada po tom pitanje imamo jasne dokaze, a ako se protive istima odbacuje se.
· Allah, dželle š'enuhu, dao učenjake koji su napisali odgovore na dokazi onih koji su ohalalili muziku poput Ebul-Feredža Ibnul-Dževzija u knjizi “Telbisul-iblis”. Ibnul-Kajjima u knjizi “Igasetul-lehefan” i od savremenih učenjaka Hamuda Et-Tuvejdžirija u knjizi “Faslul-hitab” koja je ujedno i najopsežnija i najbolja po ovom pitanju.
Drugi: Hadis kojeg bilježi Buharija u svim Sahihu od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: “Ušao je Ebu Bekr u moju kuću a kod mene su dvije robinje od Ensarija pjevale o bici na Bedru, a one nisu pjevačice. Pa je rekao Ebu Bekr: zar su šejtanove frule u kući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? A to je bilo za bajram. Pa kaže poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O Ebu Bekr, svaki narod ima svoj dan veselja (bajram-praznik) a ovo je naš dan”.
Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):
· Najviše što se može dokazati sa hadisom Aiše, radijallahu anha, je dozvola pjevanja bez pratnje instrumenata na dan Bajrama, a što smo već na samom početku izuzeli kao dozvoljenu vrstu pjesama kao tzv. bajramske pjesme.
· U hadisu je naznačeno riječima Aiše, radijallahu anha, da dvije žene koje su pjevale nisu bile pjevačice, tj. one se nisu bavile pjevanjem kao zanimanjem.
· U samom hadisu Ebu Bekr, radijallahu anhu, naziva pjevanje bez muzičkih instrumenta šejtanskom frulom, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu ne negira te riječi nego mu stavlja do znanja da je ovo izuzetak zbog Bajrama koji je dan veselja.
· U svakom slučaju, ovo što je došlo u ovom hadisu ne može biti argument za dozvolu zabranjenih vrsta pjesama i muzike čija zabrana je došla u hadisima koji su jasni poput Sunca: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”.
Rezime kompletne studije
Pjesme bez pratnje muzičkih instrumenta (koje u sebi sadrže opis žena, poziv na pokvarenost i griješenje i u kojima ima širka i novotarija) i muzika su zabranjeni po Kur'anu i vjerodostojnom Sunnetu na čemu su sve četiri mezheba hanefije, malikije, šafije i hanabile.
Izuzetak iz ove zabrane su sljedeće pjesme bez pratnje muzičkih instrumenata: radne, svadbene, džihadske, bajramske, uspavanke, zahidske i sve druge slične njima koje ispune sljedeća tri šarta:
1- Da bude bez opisa žena
2- Da u njoj nema pozivanja na pokvarenost i griješenje
3- Da ne sadrži u sebi širk i novotariju.
Takođe, od zabranjene muzike koja se izvodi uz pratnju muzičkih instrumenata izuzima se pjevanje uz def ali pod šartom da se zadovolje sljedeći šarti (s tim da se oko prva dva šarta učenjaci razilaze da li su uopšte šarti):
a- Da to bude u svadbi
b- Da pjevanje bude samo među ženama
c- Da u pjesmi ne bude širka, novotarija i podsticanja na grijeh.
A Allah zna najbolje.
A što se tiče plesa bez muzike ili plesa samo uz def pred mužem, u tome ima širine.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePUTOVANJE I STUDIRANJE MUSLIMANKE BEZ MAHREMA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh. Islamski učenjaci su se razišli oko dozvole putovanja punoljetne žene muslimanke u Meku da obavi hadž, koji joj je farz ajn, ako nema mahrema koji će putovati sa njom. Pa dva mezheba to zabranjuju, hanefijski i hanbelijski, a dva dozvoljavaju ako putuje sviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.
Islamski učenjaci su se razišli oko dozvole putovanja punoljetne žene muslimanke u Meku da obavi hadž, koji joj je farz ajn, ako nema mahrema koji će putovati sa njom.
Pa dva mezheba to zabranjuju, hanefijski i hanbelijski, a dva dozvoljavaju ako putuje sa sigurnim društvom, malikijski i šafijski. A znači u pitanju je rukn Islama hadž.
Nije mi poznato da studiranje žene muslimanke može biti izuzetak u putovanju bez mahrema.
A ako tome još dodamo da će ta ista žena biti bez mahrema u mjestu studiranja cijelo vrijeme onda je to dodatni belaj i problem.
Takva žena muslimanka ako bi to uradila, tj. da otputuje bez mahrema i studira bez mahrema, bila bi izložena raznoraznim fitnama i iskušenjima tako da je samo dragi Allah može sačuvati.
Od kontaktiranja sa muškarcima koji joj nisu mahremi, izlaganje ljubavnim vezama, potpunoj nezaštićenosti i osamljenosti, … .
Sve ovo nesumljivo ukazuje da bi ta žena studentkinja sama sebe izložila raznoraznim iskušenjima i fitnama koje bi teško mogla izbjeći i prevladati. A muslimanu je obaveza da bježi od fitne i da joj se dobrovoljno ne izlaže na što ukazuju mnogi šerijatski tekstovi.
Naravno, najlakše bi bilo odgovoriti da je zabranjeno ženi da putuje bez mahrema na što ukazuje jasan i nedvosmislen hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim.
A potreba ovog Ummeta ili našeg naroda za učenim muslimankama ne treba da se zadovoljova preko onoga što je zabranjeno i što same muslimanke izlaže slabljenju vjere i morala. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS POLAGANJA HIPOKRATOVE ZAKLETVE (svršenicima medicine)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnik, a zatim: Propis zaklinjanja nečim mimo Allaha Nije dozvoljeno zaklinjanje sa nečim drugim mimo Allaha (Njegovih imena i svojstava) jer to predstavlja širk. Kaže Poslanik, sallallahu alejviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnik, a zatim:
Propis zaklinjanja nečim mimo Allaha
Nije dozvoljeno zaklinjanje sa nečim drugim mimo Allaha (Njegovih imena i svojstava) jer to predstavlja širk.
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “Ko se zakune sa nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk” (Bilježi ga Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Albani). S tim da ovaj širk i kufr ne izvode onoga koji se tako zakune iz Islama jer predstavlja mali širk i mali kufr.
Takođe, nije dozvoljeno zaklinjati se Poslanikom, životom, djecom, emanetom, Kabom i slično. Kaže Ibn Abdulberr da je na ovome idžma učenjaka. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije od nas ko se zakune emanetom” (Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i El-Munziri).
Onaj ko se zakune sa nečim mimo Allaha i Njegovih imena i svojstava nije dužan učiniti kefaret jer mu je zakletva neispravna.
Dozvoljeno je zaklinjati se Kur'anom i Mushafom ako se misli na Allahov govor a ne na knjigu u kojoj je zapisan Allahov govor.
Propis zaklinjanja izvornom Hipokratovom zakletvom
Prava i izvorna Hipokratova zakletva, koja je nastala u Staroj Grčkoj između 5. i 3. stoljeća prije Nove Ere i koja je u Zapadnoj kulturi izvorna tačka svih liječničkih zakletvi i kodeksa, glasi:
“Kunem se Apolonom liječnikom, Asklepijem; Higijejom i Panakejom, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti držati ovu zakletvu i ove obveze. Stoga ću učitelja ovoga umijeća štovati kao svoje roditelje, njegovu ću djecu držati svojom braćom, a budu li htjeli učiti ovu umjetnost, puočavat ću ih bez ugovora i bez plaće.
Puštat ću da sudjeluju kod predavanja i obuke i u svem ostalom znanju moja djeca i djeca moga učitelja. Učit ću i đake koji se budu ugovorom obvezali i ovom zakletvom zakleli, ali nikoga drugoga. Svoje propise odredit ću po svojim silama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome ne ću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako ne ću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda. Isto ću i pobožno živjeti i izvršavati svoju umjetnost. Ne ću operirati mokraćne kamence, nego ću to prepustiti onima koji se time bave. U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesnika, kloneći se hotimičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih.
Što po svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude javno smjelo znati, prešutjet ću i zadržati tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i ugled ljudi do u daleka vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno.”
Nema sumnje da je zabranjeno zaklinjenje sa ovom izvornom Hipokratovom zakletvom, jer ona u sebi sadrži jasne zakletve Grčkim bogovima.
Propis zaklinjanja izmijenjenom Hipokratovom zakletvom
Tokom istorije izvorna Hipokratova zakletva se mijenjala. Na kongresu Međunarodnog saveza liječničkih društava u Ženevi 1948. godine usvojena i prihvaćena konačna zakleta koja se danas koristi, koju nazivaju Ženevska zakletva. Ta zakletva je ona koju svršenici medicine svečano polagaju. Tekst te zakletve je sljedeći (isti onaj koji je spomenut u pitanju):
“U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri.
Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.”
U tekstu ove zakletve nema riječi zaklinjanja nečim drugim mimo Uzvišenog Allaha. Zadnja rečenica „Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast“ ne predstavlja zakletvu, jer pozivanje na čast, poštenje, znanje, stručnost i slično nije zaklinjanje istima.
Zakletva sadrži neke sporne fraze i rečenice, poput:
– „Moje kolege bit će mi braća“, jer po islamskim principima samo su mu'mini braća.
Kaže Uzvišeni: „Zaista su samo mu'mini braća“ (El-Hudžurat, 10)
– „U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere“, jer po Islamu u mnogim šerijatskim propisima se pravi razlika između vjernika i nevjernika. Nije isto liječiti mu'mina mudžahida i kjafira koji se bori protiv muslimana.
– „Svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti“ i „Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti“, mnogi takozvani zakoni humanosti se kose sa šerijatskim zakonima. Poput eutanazije (ubistvo iz milosti ili usmrćenje neizlječivo bolesnog, tj. olakšavanje smrti bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje na osnovu zahtjeva bolesnika) koja je po mnogima human gest a po Šerijatu ubistvo ili posredovanje u ubistvu.
Propis zaklinjanja sa ovom izmijenjenom Hipokratovom zakletvom je dozvola sa pokuđenošću, tj. ako je moguće bolje je izbjeći polaganje ove zakletve zbog navedenih spornih fraza i rečenica u njoj. Takođe, zbog toga što liječnik musliman koji čuva i poštuje granice Allahovog Šerijata u svojoj profesiji samim tim vrši najveći vid humane misije. A ovo zahtijeva od liječnika muslimana da nauči osnovne šerijatske propise vezane za njegovu struku.
Ali ako student svršenik medicine nema izbora u činu polaganja zakletve, nema smetnje u izgovaranju iste jer ona u sebi ne sadrži zaklinjanje nečim mimo Allaha, a sporne rečenice neka tumači na islamski način.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeŠTA URADITI SA MUZIČKIM INSTRUMENTIMA (nakon tevbe)?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Propis muzike i muzičkih instrumenata Šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta jasno i nedvosmisleno ukazuju na zabranu slušanja muzike i upotrebe svih muzičkih instrumenata osim deviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Propis muzike i muzičkih instrumenata
Šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta jasno i nedvosmisleno ukazuju na zabranu slušanja muzike i upotrebe svih muzičkih instrumenata osim defa.
Od učenjaka koji prenose idžma (konsenzus) učenjaka oko zabrane muzike i muzičkih instrumenata su: Kurtubi, Ibn Salah, Ibn Redžeb, Ibnul-Kajjim i Ibn Hadžer El-Hejtemi.
Ovo je ujedno i zvanični stav svečetiri fikhska mezheba: hanefijskog, makijskog, šafijskog i hanbelijskog.
Od ajeta sa kojim učenjaci dokazuju zabranu muzike su riječi Uzvišenog:”Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”. (Lukman, 6)
Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.
Takođe ajet u kojem Uzvišeni kaže: “I zavodi glasom svojim koga možeš …” ( El-Isra, 64).
Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru da Mudžahid kaže da se u ajetu pod “glasom” misli na zabavu i pjesmu, a Ibn Kesir smatra da je to pjesma, dok Ševkani tumači “glas” da je pjesma, zabava i igranje sa frulom.
A hadis koji jasno ukazuje na zabranu muzičkih instrumenata je hadis kojeg Buharija bilježi u svom Sahihu od Ebu Malika (ili Ebu Amira) El-Eš'arija, radijallahu anhu, da je
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”. Da su muzički instrumenti halal (dozvoljeni) ne bi bilo rečeno da će ih ljudi ohalaljivati. Jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da su muzički instrumenti haram.
Imovinska vrijednost muzičkih instrumenata i nadoknada štete za uništenje istih
Nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba, tj. hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, da muzički instrumenti (izuzev defa) nemaju svoju imovinsku vijednost, jer su roba koja je sama po sebi haram.
Takođe, nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba da onaj ko uništi muzički instrument čiji je vlasnik musliman on nije dužan da mu nadoknadi materijalnu štetu, jer su muzički instrumenti po Šerijatu bezvrijedni.
S tim da se učenjaci razilaze oko obaveze nadoknade štete za uništeni muzički instrument čiji je vlasnik kjafir (nemusliman). Hanefije smatraju da je obavezan, dok šafije i hanabile smatraju da nije, a malikije imaju dva stava po tom pitanju.
Prodaja muzičkih instrumenata (mimo defa)
Islamski pravnici četiri mezheba su složni da nije dozvoljena prodaja muzičkih instrumenata.
To dokazuju hadisom u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani i njegovu prodaju”. Bilježe ga Ebu Davud, Ahmed, Darekutni i Bejheki, a šejh Albani i Šuajb Arnaut su hadis ocijenili vjerodostojnim.
Takođe, ova zabrana se može dokazivati riječima Uzvišenog: “A nemojte se međusobno pomagati u grijehu i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). Jer je kupoprodaja muzičkih instrumenata bez sumnje potpomaganje u griješenju.
Zabrani prodaje se pridružuje i zabrana poklanjanja i zabrana pravljenja i proizvodnje muzičkih instrumenata.
Šta uraditi sa muzičkim instrumetima nakon spoznaje njihove zabrane?
Nakon što smo potvrdili da je zabranjeno posjedovanje i upotreba muzičkih instrumenata, da oni nemaju svoju matrijalnu vrijednost, da materijalnu vrijednost za njihovo uništenje nije obaveza nadoknaditi i da ih nije dozvoljeno prodavati, poklanjati niti proizvoditi, vlasnicima muzičkih instrumenata ne preostaje ništa drugo nego da ih unište. Nije dozvoljeno da ih zadržavaju kod sebe kao suvenir i slično makar ih i neupotrebljavali, jer je musliman obavezan da se riješi haram imetka.
Ve billahi tevik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS SLIJEĐENJA MEZHEBA (jednog od 4 poznata mezheba)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Pitanje propisa sljedeđenja fikhskih mezheba detaljno sam obradio u mojoj knjizi pod naslovom „U Islamu je odgovor“ (str. 173-184) pod naslovom: DA LI JE MUSLIMAN OBAVEZAN SLIJEDviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Pitanje propisa sljedeđenja fikhskih mezheba detaljno sam obradio u mojoj knjizi pod naslovom „U Islamu je odgovor“ (str. 173-184) pod naslovom: DA LI JE MUSLIMAN OBAVEZAN SLIJEDITI JEDAN OD ČETIRI POZNATA FIKHSKA MEZHEBA
Evo tog teksta:
DA LI JE MUSLIMAN OBAVEZAN SLIJEDITI JEDAN OD ČETIRI POZNATA FIKHSKA MEZHEBA
Šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba:
Kaže Imam Ebu Hanife: “Nikom nije dozvoljeno da uzme naše mišljenje ako ne zna odakle smo ga mi uzeli”, takođe kaze: “Haram je onome ko ne zna moj dokaz da daje fetvu po mom mišljenju”[1].
Kaže Imam Malik: “Svačije mišljenje se uzima i ostavlja osim govora onog koji je u ovom kaburu” (misli na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), i kaze: “Svako mišljenje koje se slaze sa Kur'anom i Sunnetom uzmite ga, a ako se ne slaze sa Kur'anom i Sunnetom ostavite ga”[2].
Kaze Imam Šafija: “Jednoglasni su muslimani da nije dozvoljeno onome kome je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasan da ga ostavi zbog bilo čijeg mišljenja”, a drugom prilikom kaže: “Onaj koji traži znanje bez dokaza je poput onog koji sakuplja granje noću, nosi naramak a u njemu je zmija koja će ga ujesti a da on i ne zna”, takođe je prenešeno od njega: “Ako je hadis vjerodostojan to je moj mezheb”[3].
Kaže Imam Ahmed: “Nemoj mene slijediti, niti Malika, Šafiju ili Evzaija, nego uzmi odakle su oni uzeli” (misli na Kur'an i Sunnet), takođe kaže: “Onaj ko odbije hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je na rubu propasti”[4].
Iz govora četvorice imama se razumije da su Kur'an i Sunnet ono što treba slijediti i po čemu treba raditi, te da su zabranjivali slijepo slijeđenje njihovih stavova ili nekog drugog alima bez poznavanja dokaza na kojima su zasnovani.
Uvod u tematiku
Često se postavlja pitanje da li je musliman obavezan da slijedi jedan od četiri poznata fikhska mezheba i da li je dozvoljeno promijeniti mezheb?!
Daija koji djeluje u jednom mjestu u kojem je rasprostranjen određen mezheb, je li griješan ako poziva ljude na pridrzavanje Kur'ana i Sunneta a ne na mezheb, ili je to samo nedostatak mudrosti u davi, ili je nešto treće? Je su li daije iz arapskih zemalja, u toku i poslije rata u Bosni, napavile kobnu grešku i sijale nered nepozivajući na drzanje hanefijskog mezheba, kako se to često prigovara?
Da li studenti šerijatskih znanosti koji uče na univerzitetima u islamskim zamljama treba da se posvete izučavaju hanefijskog mezheba, jer je on u Bosni zvanični mezheb ili to nije bitno, jer svi sunitski mezhebi su ispravni i priznati, oko čega su sami studenti u velikoj nedoumici?
Na ova i slična pitanja odgovor će biti jasan ako odgovorimo samo na jedno pitanje, a to je: da li je musliman duzan slijediti jedan određen fikhski mezheb, svejedno bio on jedan od četiri poznata mezheba ili neki drugi poput zahirijskog.
Bitno je da ovde napomenem da ovo pitanje slijeđenje mezheba treba razdvojiti od toga da onaj koji trazi znanje (talibu ilm) u fikhskim znanostima nema smetnje da izučava fikhske mes'ele preko knjiga bilo kojeg mezheba, jer je tu cilj poimanje mes'ela i osposobljavanja za njihovo izučavanje a ne mezhebska gorljivost i pristrasnost.
Historijska pozadina slijeđenja mezheba
Istorijska je činjenica, koju ne može niko negirati, da najbolje generacije ovog Ummeta (tri prve generacje: ashabi, tabi'ini i tabi-tabi'ini) nisu poznavale nešto što se zove slijeđenje mezheba (stavova) nekog imama (učenjaka) u svakom šerijatskom pitanju. Naime, ashabi su za izvor šerijatskih propisa uzimali Kur'an i Sunnet, a ako bi se pojavila nova pitanja koja nisu bila poznata u vrijeme Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, niti su direktno pojašnjena u Kitabu i Sunnetu vršili bi idztihad. Tim putem su išli tabi'ini i oni poslije njih sve do kraja drugog stoljeća po Hidzri, s tim da su im izvori fikha bili Kitab, Sunnet, idzma’, kijas (analogija) i idztihadi (stavovi) ashaba i ostalih učenjaka.
U ovo vrijeme niko nije pozivao muslimane da slijede mezheb nekog određenog učenjaka, bio on ashab ili neko drugi, nego su se svi vraćali na isto izvorište: Kur'an i Sunnet. A obični muslimani – mukallidi pitali bi o onome što ih interesuje od šerijatskih propisa bilo kojeg alima.
Niko ih nije obavezivao na slijeđenje mezheba Omera, Alije, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Ibn Mesuda ili nekog drugog ashaba, radijallahu anhum, čiji su stavovi bili poznati. A nema sumnje da su ovi ashabi bili učeniji i preči da se slijede njihovi mezhebi u odnosu na četvoricu imama koji će doći poslije. Ovo je bio menhedž selefu saliha, među koje uleze i četvorica imama: da obični musliman (mukallid) pita i slijedi bilo kojeg alima, odbacivanje taklida (slijepog slijeđenja), nepristrasnost u slijeđenju mezheba učenjaka te uzimanje i držanje za dokaze iz Kur'ana i Sunneta.
Zatim poslije drugog i trećeg stoljeća pojavili su se oni koji su tvrdili da su vrata idžtihada (idžtihad je ulaganje truda u iznalaženju šerijatskih propisa direktno iz izvora Šerijata – Kur'ana, Sunneta, idžma'a i kijasa) zatvorena te da treba slijediti jednog od četvorice imama neizlazeći van njihovih mezheba.
Tako da se rad tih učenjaka sveo na pisanje, pojašnjavanje, komentarisanje ili rezimiranje stavova imama. A ako bi neko od njih i napisao nešto originalno to ne bi izlazilo van osnova mezheba njegovog imama.
A nakon pada abasijskog hilafeta ostavljanje idžtihada i slijepo slijeđenje mezheba je dozivjelo svoju kulminaciju, tako da je onaj koji se vraćao u nekoj mes'eli na Kur'an i Sunnet a ne na mišljenje mezheba smatran fasikom, kvazimudžtehidom i bezumnikom.
Naravno, ovo je bilo globalno stanje, s tim da je bilo učenjaka koji su se borili protiv mezhebske zaslijepljenosti poput El-‘Izza Abdusselama, Ibn Hazma, Ibn Tejmije, Ibn Abdulberra i ostalih. Mnogi od njih ovu borbu su vodili pod zastavom pripadnosti nekom od mezheba iz bojazni od uleme vladara koji su huškali vlast i mase na one koji vrše idžtihad ili poziva na otvaranje vrata idztihada[5].
Šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba
Učenjaci usulu fikha imaju četiri stava po ovom pitanju:
1.Vadžib je mukallidu da slijedi jedan određen mezheb u svemu[6]. Na ovom stavu su Ibnus-Salah, Ibnus-Subki i ostali.
2.Nije vadzib slijediti jedan određen mezheb niti je mustehab nego je samo dozvoljeno.
Na ovome su Ibn Burhan, Nevevi, Zerkeši, prenosi se od imama Malika i imama Ahmeda, takođe ovo su izabrali Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim, a Sane'ani i Ibn Muflih kažu da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta[7].
3.Da je slijeđenje mezheba haram[8]. Ovo je stav zahirija a odabrao ga je takođe i Ševkani.
4.Vadzib je slijediti jedan određen mezheb nakon pojave četvorice imama a ne prije toga, ovo zatupa Ibnul-Munejjir[9].
Četvrto mišljenje se u suštini ne razlikuje od prvog, a treće je daleko od istine kad su u pitanju obični muslimani – mukallidi koji nemaju izbora nego da pitaju i slijede ulemu, tako na kraju imamo dva mišljenja: prvo – da je slijeđenje jednog određenog mezheba vadzib i drugo – da nije vadzib nego samo da je dozvoljeno.
Savremeni istrazivači ovog pitanja razilazenje učenjaka po ovom pitanju svode na dva stava učenjaka:
Prvi stav: da je svakom muslimanu koji nije dostigao stepen mudztehida, a mudztehida danas nema jer vrata idztihada su zatvorena nakon četvrtog stoljeća po Hidzri, vadzib slijediti jedan određen mezheb u svim stvarima vjere, tj. mora biti ili hanefija, ili malikija, ili šafija, ili hanbelija, itd.
Od najistaknutijih savremenih predstavnika ovog stava su: Muhammed el-Hamid, Habiburrahman el-E'azami i Muhammed Seid Ramadan el-Buti čija je knjiga “Negiranje mezhebizma je najopasnija novotarija koja prijeti Šerijatu” prevedena i na bosanski jezik pod naslovom “Potiranje mezheba”.
Drugi stav: da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadzib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb jer nema drugog načina da sazna propis pod šartom da ne trazi olakšice učanjaka. A obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima je novotarija u vjeri za koju nema dokaza ni Kur'anu ni u Sunnetu, niti idzma'u.
Najistaknutiji savremeni zastupnici ovog stava su: Ahmed Šakir, Muhammed Emin Šenkiti, Bin Baz, Selim Hilali, Muhammed el-Mukaddim, Ebu Ishak el-Huvejni, Albani i njegovi učenici: Muhammed ‘Idul-‘abbasi, Abdurrahman Abdulhalik i Mukbil el-Vadi'i[10].
Vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada
Po učenjacima drugog stava:
S obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova, učenjaci koji zastupaju drugi stav, a prethodili su im Šatibi i Ibnul-Kajjim, dijele muslimane na tri skupine:
prva – oni koji nemaju znanja niti sposobnosti razumijevanja i uzimanja šerijatskih propisa direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova, a to su obični muslimani i zovu se mukallidi (mukallid je osoba koja slijedi stav učenog bez poznavanja dokaza na koje je zasnovan stav),
druga – mudztehidi koji su dostigli stepen idžtihada, tj. učenjaci koji su dostigli stepen učenosti i sposobnosti da uzimaju šerijatske propise direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova,
treća – skupina učenih koji su između prve i druge skupine, tj. između mukallida i mudžtehida, oni imaju dovoljno znanja i sposobnosti da sakupe i analiziraju mišljenja i dokaze učenjaka u nekoj mes'eli te da odaberu onaj stav koji ima najjače argumente, i zovu se mutebi'e[11].
Prema tome, vadzib je prvoj skupini – mukallidima da slijede bilo kojeg alima koji je bogobojazan i čije je znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, s tim da se ne obavezuje da slijedi jednog određenog alima kako ne bi isti poprimio osobinu bezgriješnosti.
Obaveza je na drugoj skupini – mudžtehidima da ulazu truda u trazenju dokaza, a nije im dozvoljen taklid niti da budu mutebi'e.
A na trećoj skupini – mutebi'ama je da uzimaju mišljenje ili mezheb koji ima jači dokaz.
Po učenjacima prvog stava:
Muslimani se dijele u ovom kontekstu na samo dvije skupine: mukallide i mudžtehide, pri čemu treću skupinu (tj. mutebi'e) svrstavaju u mukallide.
S tim da mudztehida u našem Ummetu, po njihovom mišljenju, nema od kraja četvrtog stoljeća po Hidžri pa sve do danas. Ovaj stav podupiru riječima mnogih mezhebskih učenjaka, poput hanefijskog učenjaka Ibn ‘Abidina koji kaže u svojoj Hašiji (1/55): “Stav na kojem smo i po kojem se radi je ono na čemu su naši fakihi, rahimehumullah: da je apsolutni idžtihad u fikhu zabranjen nakon što je prošlo četiri stotine godina od Hidžre …”. A kaže
Muhammed el-Hamid u knjizi “Obaveza slijeđenja četiri mezheba” (str. 12): “Niko ne tvrdi da je na stepenu apsolutnog idžtihada osim onaj koji je krnjave pameti, malog znanja i slabe vjere”. Iz zabrane idžtihada savremenim alimima izuzimaju suvremena pitanja o kojima mezhebi nisu govorili.
Tako po mišljenju učenjaka ovog stava svi dnašnji muslimani su dužni da slijede neki fikhski mezheb jer svi spadaju u mukallide.
Dokazi onih koji slijeđenje mezheba smatraju vadžibom
Da bi nešto bilo vadžib u vjeri za to se mora imati dokaz iz Kurana ili Sunneta da je to naređeno, a nosioci ovog stava u suštini nemaju dokaza kojima podupiru svoj stav. Ali radi naučnog emaneta navesću ono što iole vrijedi spomenuti čime dokazuju svoj stav:
1. Kaze Uzvišeni: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43). Kažu onaj koji ne zna je mukallid a učeni su mudžtehidi, prema tome naređeno je mukallidu da slijedi mudžtehida, a naredba je dokaz da je slijeđenje alima vadžib.
Komentar: ovaj ajet je dokaz protiv ovog stava a ujedno i dokaz za drugo mišljenje, jer se u njemu naređuje da mukallid pita i slijedi mudžtehide, ko god ulazio u tu skupinu, a ne neki određeni mudžtehid, a to je ono što kažu zastupnici drugog stava. Sa druge strane, ajetom je naređeno da onaj koji ne zna pita one koji znaju Kur'an i Sunnet da ga obavijeste šta je u njima došlo o nekom određenom pitanju, a ne da kazu šta oni misle o tome, prema tome ajetom mu je naređeno da slijedi ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu preko onih koji to znaju.
Da bi ajet bio dokaz za njih trebala je doći u njemu naredba da se slijedi jedan od četvorica imama, ili jedan određen imam, ili da dođe u Sunnetu zabrana uzimanja fetve nekog mimo četvorice imama ili jednog određenog alima, a toga nema ni u Kitabu niti u Sunnetu.
2. Kažu ako bi bilo dozvoljeno mukallidu da slijedi bilo koji mezheb to bi odvelo do otvaranja vrata traženja mezhebskih olakšica čime bi se slijedile strasti i izbjegavale naredbe a radile zabrane.
Komentar: slažemo se da treba spriječiti traženje olakšica za koje nema dokaza u Šerijatu. Zato su protagonisti drugog stava uslovili za dozvolu slijeđenja bilo kojeg mezheba šart da se mukallid ne ide od mezheba do mezheba trazeći olakšice, tako se sa ovim šartom otklanja ova opasnost.
3. Stavovi imama mezheba su zasnovani na Kur'anu i Sunnetu, te kada mukallidi slijede te stavove oni u stvari slijede Kur'an i Sunnet.
Komentar: slažemo se da su imami nastojali da zasnuju svoje stavove na Kur'anu i Sunnetu, međutim, problem nastaje onda kada se oni raziđu oko neke mas'ele, a u oko osamdeset posto fikhskih mes'ela oni su se razišli, a istina je jedna. Po ovom pitanju je presudio Uzvišeni rekavši uprijevodu značenja: “A ako se u nečemu raziđete obratite se Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (Sunnetu)”. (En-Nisa 59) Prema ovom ajetu onaj mezhebski stav koji se slaže sa Kur'anom i Sunnetom se slijedi a ostali se ostavljaju.
4. Ako bi se otvorila vrata idžtihada pred svim muslimanima to bi odvelo u haos i nered u vjeri kojima nema kraja, jer bi se slijedili kvazimudžtehidi koji nisu dostigli stepen idžtihada, zato je vadžib slijediti jedan od mezheba kako bi se to spriječilo.
Komentar: oni koji pozivaju na idžtihad i vraćanje na Kur'an i Sunnet kažu da idžtihad i direktno uzimanje propisa iz Kur'ana i Sunneta imaju šartove koje treba ispuniti te onaj koji ih upotpuni postaje kompetentan da vrši idžtihad što je u praksi moguće. Sa druge strane, da otvaranje vrata idžtihada vodi u haos i nered u vjeri o tome nas nije obavijestio Posalnik, sallahu alejhi ve sellem, kao i da to treba spriječiti zatvaranjem tih vrata. Dok nas je obavijesto i upozorio u mnoštvu hadisa na Dedždžala čiji je boravak i opasnost po Ummet daleko manji u odnosu na dug period otvaranja vrata idžtihada do Sudnjeg dana sa kojim bi nastao nered u vjeri. Čudno je da baš nijedan hadis nije rečen na tu temu a o Dedždžalu su hadisi došli u mutevatir predaji.
Dokazi onih po kojima slijeđenje mezheba nije vadžib niti mustehab nego je samo dozvoljeno običnim muslimanima – mukallidima
U osnovi učenjaci ovog stava ne moraju imati dokaze za svoj stav, jer samo oni koji tvrde da je nešto u vjeri vadžib, mustehab, haram ili mekruh trebaju donijeti dokaze za svoje tvrdnje. A ovi tvrde da mezhebizam nije ni vadžib ni mustehab jer nema dokaza za to, niti je haram niti mekruh jer nema dokaza, nego su na osnovu: da je nešto dozvoljeno sve dok ne dođe dokaz koji ga izvodi iz te osnove.
Dokazi na kojima temelje svoj stav su sljedeći:
Prvo: nema razilaženja među muslimanima da je vadžib slijediti ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu na što upućuju mnogi ajeti i hadisi.
Dok sa druge strane, nisu nas Uzvišeni Allah niti Njegov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, obavezali da slijedimo mezhebe određenih imama, niti su to sami imami mezheba zahtijevali od muslimana, nego su podsticali na vraćanje i uzimanje iz onoga odakle su i oni uzimali.
Drugo: od dokaza da je običnim muslimanima – mukallidima, koji do propisa ne mogu drugačije doći, vadžib da pitaju s tim da im je dozvoljeno da pitaju i slijede bilo kojeg učanjaka u čije znanje i takvaluk imaju povjerenje su:
1. Riječi Uzvišenog: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43).
2. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zašto nisu pitali ako nisu znali, zaista je lijek za neznanje pitanje”[12].
Treće: da je obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima novotarija u vjeri upućuje sljedeće:
1. Hadis: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”[13]. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.
2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.
3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur'ana i Sunneta.
4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Odabrano mišljenje
Vjera Islam je jedna vjera, u njoj nema mezheba niti tarikata koje je musliman dužan slijediti osim mezheba, tarikata i upute Muhammeda Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Nema sumnje da drugi stav učenjaka, tj. da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb, te da se muslimani s obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova dijele na tri skupine: mukallide, mudžtehide i mutebi'e, da je istina i hak koji treba slijediti.
Govori učenjaka o slijeđenju mezheba
Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on[14].
Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”[15].
Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”[16].
Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur'ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31)[17].
Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”[18].
Kaže Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo da imaju dva mišljenja o obavezi običnog muslimana da slijedi neki od poznatih mezheba: “Prvo mišljenje: da nije obavezan, a to je ispravan stav u koji nema sumnje, jer nije vadžib osim ono što Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učine vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi iz ovog Ummeta da slijedi mezheb nekog čovjeka mimo drugih ljudi. Najbolje generacije ovog Ummeta su čiste od slijeđenja mezheba. U stvari, nije ispravno da se običnom muslimanu pripisuje pripadnost nekom mezhebu, jer on nema mezheba. Na mezhebu može biti onaj ko ima sposobnost razmišljanja, argumentiranja i ima znanja o tom mezhebu, ili koje pročitao neku fikhsku knjigu iz mezheba, zna fetve imama i njegove stavove. A onaj ko se nije osposobio za sve ovo i kaže ja sam šafija ili hanbelija i slično, samom tvrdnjom ne biva tog mezheba … Ne može se pojmiti da običan musliman ima mezheb, a ako i pretpostavimo on nije dužan kao ni bilo ko drugi da slijedi nečiji mezheb, u smislu da slijedi sve njegove stavove a ostavlje mišljenja drugih učanjaka. Niko od imama ne zastupa ovaj ružni bidat koji se desio u Ummetu…”[19].
Kaže el-M'asumi: “Znaj da je uzimanje mišljenja i stavova učenjaka poput tejemmuma koji se ne uzima osim kada nema vode. Pa tako, ako imamo tekst Kur'ana, Sunneta i stavove ashaba vadžib je da se toga držimo a ne da uzimamo mišljenja učenjaka. Međutim, pristrasni sljedbenici mezheba uzimaju tejemmum a voda je pred njima…”[20].
Negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti
Od negativnih stvari do kojih je odveo mezhebizam su:
1. Uzrokovanje fitni, razilaženja i ratova među muslimanima zasnovanih na mezhebskoj gorljivosti. Opisao je Jakut el-Hamevi neprestane ratove koje su vodili hanefije protiv šafija u gradovima Asfehan, Merva i Rej, gdje su jedni druge pljačkali, pustošili i sela palili. Čak ni Allahove kuće – mesdžidi nisu bili pošteđeni tih mezhebskih razilaženja[21]. Takođe, spominje Ibn Kesir fitnu u emeviskoj džamiji kada je hanabilama srušen i opljačkan mihrab zbog mezhebskih nesuglasica[22].
2. Nove fikhske mesele kao posljedica mezhebizma, poput toga:
– da nije šafijama ispravan namaz ako klanjaju iza hanefijskog imama i obrnuto, ovo je stav nekih njihovih mezhebskih učenjaka, jer ono što kvari namaz kod jednih ne kvari kod drugih i što je šart kod jednih nije kod drugih[23].
– prenosi Zehebi da je hanefijski kadija Dimeška Muhammed ibn Musa el-Blasaguni rekao: “Kada bih imao moć uzimao bih džizju od šafija”[24].
– došlo je u knjizi “Šerhu muhtesril-vikajeti” da hanefiji nije dozvoljeno da oženi šafijku, jer je ona kafir zbog mes'ele Istisna’, dok je drugi muftija dozvolio taj brak analogno tome što je dozvoljeno oženiti kitabijku.
3. U mekanskom Haremu su bila učena četiri ezana i klanjana četiri džemata, svaki mezheb je imao svoj džemaz te nisu jedni sa drugima klanjali.
4. Mezhebi su dignuti na nivo Kur'ana i Sunneta, mezheb je postao osnov a Kur'an i Sunnet ga slijede, pa ono što se slaže sa mezhebom od Kur'ana i Sunneta prihvata se a što se ne slaže tumači se drugačije. Poznate su riječi jednog od hanefijskih učenjaka: “Svaki ajet koji je suprotan onome na čemu je naš mezheb je muevvel (treba ga tefsiriti drugačije) ili je mensuh (derogiran), a tako isto svaki hadis ili je muevvel ili mensuh”[25]. A kaže jedan od poznatih učenjaka šafijskog mezheba: “Mi tvrdimo da je obaveza svakom razumnom čovjeku i običnom muslimanu sa Istoka, Zapada, onom koji je daleko ili blizu da prihvati šafijski mezheb ne zeleći da ga nečim drugim zamijeni”.
5. Čak su i izmišljni i hadisi u korist imama mezheba, poput lažnih riječi pripisanih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Doći će poslije mene čovjek po imenu en-Nu'man ibn Sabit, biće mu nadimak Ebu Hanife na njegovim rukama će Allahova vjera i moj sunnet biti oživljeni”[26].
A u dugom stoji: “Biće u mom Ummetu čovjek po imenu Muhammed ibn Idris koji će biti štetniji po moj Ummet od Iblisa, a biće u mom Ummetu čovjek po imenu Ebu Hanife on je siradž (svjetiljka) mog Ummeta”[27].
6. Zatvaranje vrata idžtihada i davanje prednosti mišljenjima učenjaka nad Kur'anom i Sunnetom.
7. Ljubav i mržnja na osnovu pripadnosti mezhebu.
I na kraju prepustiću samom čitaocu da odgovori na postavljena pitanja u samom uvodu članka.
Pripremio: mr.Zijad Ljakic
http://www.zijad-ljakic.com
[1] Resmul-mufti, Ibn ‘Abidin (1/4).
[2] Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari, str. 5.
[3] El-Medžmu’, En-Nevevi (1/63).
[4] El- kaulu el-mufidu, Ševkani, str. 60-61.
[5] Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari str. 8-9.
[6] Tešniful-mesami'i, Ez-Zerkeši (4/619).
[7] El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319), Iršadul-fuhul, Ševkani str. 452, Šerhul-kevekbil-munir, Ibnul-Nedždžar 4/574), I'alamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (4/262) i Uslulu-fikh, Ibn Muflih (4/1562).
[8] Šerhul-kevekbil-munir (4/576).
[9] El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319).
[10] El-Mevsu'atu el-mujessere fil-edjani vel-mezahib vel-ahzabil-mu'asire, En-Nedvetu el-‘alemijje liš-šebab el-islami (1/143-162).
[11] I'lamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (2/186).
[12] Ebu Davud (336), Ibn Madže (572), Ahmed (3057), Darekutni (730), Hakim (630), u senedu hadisa je prekid između Evza'ia i ‘Ata'a, takođe Ez-Zubejr je slab, ali hadis ima više rivajeta te su ga vjerodostojnim ocijenili Hakim, Zehebi, Ibnul-Mulekkin, Ibn Seken, a slabim Bejheki i ostali, a hadis je hasen uzimajući u obzir sve rivajete.
[13] Buharija (2697) i Muslim (1718).
[14] Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.
[15] Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž (3/468).
[16] Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.
[17] El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame (1/10).
[18] Medžmu'ul-fetava (20/208-209).
[19] I'lamul-muvekki'in (4/261).
[20] Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.99.
[21] Mua'džemul-buldan (1/274, 4/355).
[22] El-Bidaje ven-nihaje (13/19-21).
[23] El-Medžmu'u, Nevevi (1/258).
[24] Mizanul-i'atidal, Ez-Zehebi (4/51).
[25] Hašijetu Ibn ‘Abidin (1/45).
[26] Tarihu bagdade, El-Hatib el-Bagdadi (2/289).
[27] Lisanul-mizan, Ibn Hadžer (5/7).
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeOKO SLIJEĐENJA, MIJEŠANJA I PROMJENE MEZHEBA
Alejkumusselam. Običan musliman nije nijednog mezheba, niti je ispravno da se pripisuje nekom mezhebu, on nema mezheba makar za sebe tvrdio da je na određenom mezhebu. Ispravno je da je mezheb običnog muslimana mezheb njegovog muftije ili šejha (učenjaka). Na običnom muslimanu je da vodi računa kogaviše
Alejkumusselam.
Običan musliman nije nijednog mezheba, niti je ispravno da se pripisuje nekom mezhebu, on nema mezheba makar za sebe tvrdio da je na određenom mezhebu.
Ispravno je da je mezheb običnog muslimana mezheb njegovog muftije ili šejha (učenjaka). Na običnom muslimanu je da vodi računa koga će pitati i od koga će uzimati propise vjere, ne treba uzeti za muftiju ili šejha (učenjaka) čija tumačenje i odgovore slijedi osim onoga za koga pouzdano zna da ima šerijatskog znanja, da radi po onome što zna i da je bogobojazan. Kaže Uzvišeni: “Pitajte učene ako vi ne znate” (En-Nahl, 43).
Običan musliman nema mezheba niti slijedi ijedan mezheb, jer neki mezheb slijedi onaj ko je sposoban da razumije i zna šerijatske argumente koje mezheb koristi, ko poznaje metodologiju (usulul-fikh) tog mezheba na kojem je on zasnovan, ko poznaje način dokazivanja određenih šerijatskih pitanja i ko je upoznat sa većinom mes'ela koje zastupa mezheb. Da bi neko sve ovo poznavao mora da izučava taj mezheb, svejedno u školama ili pred šejhovima, tj. treba preći neku fikhsku knjigu iz tog mezheba, kao i učiti usulil-fikh na kojem počiva taj mezheb, a uz sve to neophodno je da upozna fetve, stavove i mišljenja imama tog mezheba. A onaj musliman koji se apsolutno nije za ove stvari osposobljavao a za sebe tvrdi da je on hanefija, šafija, malikija ili hanbelija i slično, on samom tom tvrdnjom nije i postao sljedbenik tog mezheba, kao što sa tvrdnjom da je on fakih (poznavaoc islamskog prava), gramatičar ili pisac, samom tom tvrdnjom on nije postao to što tvrdi.
Pojašnjenje: obični musliman koji za sebe kaže da je hanefija, malikija, šafija ili hanbelija, on time tvrdi da on slijedi tog imama i ide putem kojim je on išao (misli se na fikhske propise). Ova tvrdnja bi bila ispravna kada bi on slijedio put u znanju, argumentiranju i izvlačenju propisa iz šerijatskih argumenata baš onako kao je to radio imam za kojeg tvrdi da ga slijedi. Međutim, ako on ovo ništa ne poznaje pa kako onda da se pripisuje njegovom mezhebu? To znači da je njegova tvrdnja potpuno prazna i nema nikakvo značenje.
Zato, nema sumnje da je teško pojmiti da je običan musliman na nekom mezhebu i da slijedi neki mezheb. A uz to ako još dodamo da musliman uopće nije dužan da slijedi određeni mezheb nekog čovjeka iz Ummeta tako što će slijediti sve njegove stavove a ostaviti sve stavove drugih učenjaka, jer ga time nije obavezao njegov Gospodar, niti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Ovakvo tumačenje mezheba običnog muslimana naširoko je pojasnio Ibnul-Kajjim u svojoj poznatoj knjizi “I'alamul-muvekki'in”, takođe to navode mnogi drugi učenjaci što od prvih tako i od potonjih.
Prema tome, običan musliman nema mezheba, niti se pripisuje nekom mezhebu. Ili drugim riječima on je na mezhebu svog muftije i šejha (učenjaka) kojeg slijedi.
Sa druge strane, na sva tvoja postavljena pitanja: da li je dozvoljeno miješati mezhebe npr.( po hanbeliski, po šafijski, ili dalje..), da li čovjek može klanjati po Kur'anu i sunnetu znači raditi ono što je Poslanik radio znači klanjati po više mezheba, da li čovjek može ne slijediti nijedan mezheb i šta treba biti ili znati da čovjek promijeni mezheb, dovoljan je samo jedan odgovor, a to je da musliman nije dužan da slijedi jedan određen mezheb nego mu je to samo dozvoljeno. Ako nema šerijatskog znanja obavezan je pitati muftiju ili učenjaka u čije znanje ima povjerenja. A ako je dostigao stepen idžtihada, tj. postao je toliko učen da je sposoban da sam izvlači propise iz šerijatskih dokaza Kur'ana, sunneta, kijasa i slično, nije mu dozvoljeno da slijedi bilo koga. A ako je na stepenu između ove dvojice, tj. niti je običan musliman u poznavanju islamskih propisa, a niti je dostigao stepen idžtihada, nego ima dovoljno znanja i razumijevanja da je sposoban da slijedi ono mišljenje učenjaka koje ima jače argumente, onda je na njemu da slijedi one stavove učenjaka koji imaju jače dokaze. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeOBILJEŽAVANJE BITKE NA BEDRU
Alejkumusselam. Organizovanje skupova, predavanja, priredbi, svečanosti, mevluda i slično povodom nekih istorijskih događaja, poput noći Isra i Miradža, noći Lejletul-kadr, dana rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, bitke na Bedru i slično, i ponavljanje istih svake godine u isto vrijeviše
Alejkumusselam.
Organizovanje skupova, predavanja, priredbi, svečanosti, mevluda i slično povodom nekih istorijskih događaja, poput noći Isra i Miradža, noći Lejletul-kadr, dana rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, bitke na Bedru i slično, i ponavljanje istih svake godine u isto vrijeme, je novotarija u vjeri.
Takve manifestacije nisu propisane u Islamu, te ih nije dozvoljeno organizovati niti njima prisustvovati. Argumenti zabrane ovakvih skupova i aktivnosti su:
Prvo – što se ovakve svečanosti konstantno ponavljaju sveke godine u isto vrijeme, a u Islamu ono što se ponavlja svake godine naziva se ID-om-praznikom, tj. vraća se na arapsku riječ ADE, JEUDU, ID što znaći ono što se stalno vraća i ponavlja. A u osnovi u Islamu nema ID-a (praznika koji se ponavlja svake godine) osim dva ID-a bajrama: ramazanskog i kurbanskog. Svi praznici mimo dva bajrama su novotarija u vjeri.
Dokaz za to su je hadis od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu oni su imali dva dana (praznika) u kojima su igrali (praznovali), pa je rekao: “Zaista vam je Allah zamjenio (ta dva praznika) sa boljim od njih: kurbanski i hadžijski bajram”. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi, Ibn Hadžer, Albani i Šuajb Arnaut.
Drugo – povodom tih dana i noći nije Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashabi niti selef ovog Ummeta nisu pravili manifestacije, svečanosti ili na neki drug način ih obilježavali. A ono što nije bilo od vjere u njihovo vrijeme nije ni danas, jer da je u tome bilo hajra ne bi ih mi u tome pretekli s obzirom koliko su oni bili gorljivi u praktikovanju i slijeđenju sunneta.
Treće – organizovanje ovakvih susreta nije bilo poznato kod prvih muslimana nego je to posljedica oponašanja kjafira u njihovim običajima. A oponašanje kjafira u onome što je karakteristično za njih je zabranjeno, jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”. Hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.
Sa druge strane, musliman treba da se prisjeća velikih događaja iz istorije Islama iz sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stalno i neprestano, da slijedi njegov sunnet, da ga uzme za uzor u njegovoj Uputi sa kojom je došao u svim sferama života, da nastoji izučavati sunnet i siru cijele godine. A ne da njegova vjera postane zbir vjerskih manifestacija i svečanosti zbog ovog ili onog dana ili noći u kojima se nešto u istoriji Islama desilo.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePOST ONIH KOJI RADE TEŠKE FIZIČKE POSLOVE
Alejkumusselam. Osobe koje rade teške fizičke poslove, poput rudara, građevinaca i slično, za ove osobe u Šerijatu nije došla olakšica da mogu mrsiti dane Ramazana i da iste naposte. I ovo bi trebalo biti jasno. Na njima je obaveza da svaki dan Ramazana nanijete post i da ga zaposte, pa ako ga isposviše
Alejkumusselam.
Osobe koje rade teške fizičke poslove, poput rudara, građevinaca i slično, za ove osobe u Šerijatu nije došla olakšica da mogu mrsiti dane Ramazana i da iste naposte. I ovo bi trebalo biti jasno.
Na njima je obaveza da svaki dan Ramazana nanijete post i da ga zaposte, pa ako ga isposte dobro i jest. A kada dođu u situaciju da ne mogu više izdržati od gladi i žeđi dozvoljeno im je da popiju i pojedu onoliko koliko im je dovoljno da izdrže do iftara a zatim da nastave sa postom do iftara.
Takođe, obavezni su napostiti te dane kada budu u mogućnosti nakon Ramazana.
Ova dozvola da popiju i pojedu samo onoliko koliko je dovoljno do iftara se vraća na dozvolu pijenja i jedenja onoga što je haram u nuždi.
Jer njima je haram da se omrse u danima Ramazana, a zbog teškog fizičkog posla i iznemoglosti dođu u stanje nužde kada im je dozvoljeno da popiju i pojedu, a što je haram u osnovi u danima Ramazana, samo onoliko koliko bi utolili glad i žeđ do iftara.
Kao što je dozvoljeno pojesti svinjskog mesa ili popiti alkohola samo onoliko koliko da se glad i žeđ utole, a što je muslimanu u osnovi zabranjeno, onima koji bi umrli od gladi ili žeđi ako to ne urade.
Dokazi za ovo su sljedeća tri kur'anska ajeta:
“On vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. – Allah zaista prašta i milostiv je”. (El-Bekara, 173)
“Reci: “Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa – to je doista pogano – ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime.” A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da glad utoli, Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti”. (El-En'am, 145)
“On vam zabranjuje jedino strv, i krv, i svinjsko meso, i onu stoku koja je zaklana u nečije drugo, a ne u Allahovo ime. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad – pa, Gospodar tvoj će, zaista, oprostiti i samilostan biti”. (En-Nahl, 115)
Znači, ajeti ukazuju na to da je u nuždi dozvoljeno pojesti meso strvine ili svinje, popiti alkohola ili krvi, a koji su inače zabranjeni, ali ne iz želje i samo onoliko koliko je potrebno da se utole glad i žeđ.
Analogno ovome, to isto se odnosi na one osobe koje ne moge izdržati post jer rade teške fizičke poslove, tj. nije im dozvoljeno da mrse te dane u startu nego su obavezni da ih zaposte, pa ako dođu u stanje prinude da se omrse urade to samo onoliko koliko je dovoljno da utole glad i žeđ do iftara. A na ovo se odnose riječi Uzvišenog “A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad”. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje