Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Granice i pravila pokornosti i poslušnosti roditeljima su jedno od najpreciznijih i ujedno najkomplikovanijih šerijatskih pitanja, a ono što ga još više čini težim je veoma malo literature i pisanog teksta o tome.

Opći propis pokornosti roditeljima

Allah – subhanehu ve te'ala – je pojasnio u Svojoj Plemenitoj Knjizi koliko je ogromno pravo roditelja kod njihove djece, obavezao je djecu da im čine dobročinstvo i upozorio na neposlušnost prema roditeljima i zabranio je.

Kaže Uzvišeni: „Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu ibadet činite i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim“. (El-Isra, 23)

„I Allahu ibadet činite i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima,…“ (En-Nisa, 36)

„Mi smo oporučili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti“. (Lukman, 14)

Na osnovu ovih i drugih šerijatskih tekstova nema razilaženja među učenjacima da je činjenje dobročinstva roditeljima fard ajn, tj. stroga vjerska obaveza, svakom muslimanu i muslimanki. Jedan od najvećih vidova činjenja dobročinstva prema roditeljima je pokornost u onome što naređuju.

Od šerijatskih tekstova koji jasno i nedvosmisleno ukazuju na obavezu poslušnosti roditeljima i zabranu nepokornosti njima je hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Bekreta, radijallahu anhu. U hadisu je došlo da je

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao tri puta: „Hoćete li da vas obavijestim o najvećim velikim grijesima?“ A zatim rekao: „Činjenje širka Allahu, neposlušnost roditeljima i lažno svjedočenje“. U ovom hadisu je jasno naglašeno da je nepokornost roditeljima jedan od najvećih grijeha, tj. da je muslimanu i muslimanki vadžib da budu pokorni roditeljima.

Stavovi mezheba i učenjaka oko pokornosti roditeljima i tumačenje određenih detalja

Gore spomenuti šerijatski tekstovi su opći propis činjenja dobročinstva prema roditeljima i poslušnosti njima, međutim oko mnogih detalja i propisa vezanih za obavezu dobročinstva i pokornosti roditeljima učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i detaljno pojašnjenje istih. Od tih mes'ela su: dobročinstvo prema roditeljima koji nisu muslimani, traženje dozvole od roditelja nemuslimana za odlazak u dobrovoljni džihad, kome dati prednost prilikom oprečnosti između naredbe majke i naredbe oca, dobročinstvo prema roditeljima koji žive u kjafirskoj zemlji (darul-harb), vidovi i oblici dobročinstva i pokornosti roditeljima, traženje dozvole za putovanje radi trgovine i slično, traženje dozvole za odsustvo i putovanje radi traženja šerijatskog znanja, pokornost roditeljima u ostavljanju ili potpunom nečinjenju suneta (mustehaba), pokornost roditeljima u njihovom zahtjevu puštanja supruge, pokornost roditeljima u činjenju harama ili ostavljanju vadžiba, dunjalučka kazna ezijeta i maltretiranja roditelja i mnoge druge mes'ele. O svim spomenutim mes'elama učenjaci su govorili i pisali a što se može naći u fikhskim knjigama.

Nas ovdje zanima propis traženja dozvole od roditelja za odsustvo i putovanje radi sticanja šerijatskog znanja. O ovom pitanju su govorili fakihi hanefijskog (Bedai'us-sanai'a 7/98, Tebjinul-hakaik 3/242, Hašijetu Ibn Abidin 3/220) i malikijskog (El-Furuk 2/513m Hašijetud-dusuki 2/172) mezheba.

Hanefijski učenjaci su propis za traženje dozvole od roditelja, bilo ono radi sticanja znanja, radi trgovine ili posla, postavili pravilo na osnovu kojeg se zna koda je obaveza tražiti dozvolu roditelja za putovanje a kada nije. Suština tog pravila se sastoji u sljedećem: svako putovanje u kojem opasnost za život djetetu nije dozvoljeno putovati bez izuna (dozvole) roditelja, zbog brige roditelja za svoju djecu čime se njima nanosi šteta. I obrnuto:svako putovanje u kojem nema opasnosti djetetu je dozvoljeno putovati bez dozvole roditelja pod šartom da oni nemaju potrebu za njegovim hizmetom. U ovom slučaju je dozvoljeno putovati bez dozvole jer time im ne nanosi štetu.

Vjerovatno su hanefijski učenjaci došli do ovog pravila praveći kijas (analogiju-usporedbu) na obavezu traženja dozvole od roditelja za odlazak u dobrovoljni džihad, a što je došlo u vjerodostojnim hadisima.

Za razliku od hanefija, malikije prave razliku između stepena i vrste znanja koje se želi sticati na tom putovanju da li se to znanje može steći u mjestu življenja ili ne. Pa kažu: ako je putovanje radi sticanja znanja koje ne može naći u svom mjestu življenja, poput znanja razumijevanja Kitaba, Suneta, Idžma i mes'ela u kojima ima razilaženja i stepena kijasa (analogije), onda je dozvoljeno putovati bez izuna roditelja i nema pokornosti njima u tome, pod uslovom da je dijete od osoba koje su u mogućnosti da stiču taj stepen šerijatskog znanja.

Malikije ovo tumačenje argumentiraju time što je sticanje znanja na stepenu mudžtehida fard kifajem, a Uzvišeni kaže: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i naređivati da se čini dobro, a zlo zabranjivati“ (Ali Imran, 104). A oni koji traže znanje na način silepog slijeđenja (taklida) a koje se može naći u svom mjestu življenja, njima nije dozvoljeno putovanje radi sticanja takvog znanja bez dozvole roditelja.

Isto tako, malikije obavezuju traženje dozvole od roditelja kada se putuje na putovanje radi trgovine ako tu vrstu trgovine koju želi obaviti može naći u mjestu življenja, a ne obavezuju traženje dozvole u suprotnom, tj. ako se ta trgovina ne može obaviti u mjestu življenja.

Prema tome, rezime stavova učenjaka ova dva mezheba je sljedeći:

– hanefije propis traženja dozvole roditelja vežu za sigurnost i opasnost samog putovanja, pa ako je putovanje nesigurno i opasno (po život ili tijelo) obavezuju traženje dozvole roditelja a u protivnom ne obavezuju,

– dok malikije taj propis vežu za mogućnost zadovoljavanja te potrebe zbog koje se putuje u mjestu življenja, pa ako se to može naći u mjestu življenja obavezuju izun roditelja a u protivnom ne obavezuju.

Pravilo zabranjene neposlušnosti roditeljima

Imam Nevevi u svom Komentaru Muslimovog Sahiha (1/189) prenosi nekoliko veoma bitnih činjenica oko propisa pokornosti roditeljima. On kaže: „A što se tiče suštine zabranjene neposlušnosti roditeljima po Šerijatu, malo je onih (učenjaka) koji su to precizno odredili.

Rekao je šejh imam Ebu Muhammed ibn Abdusselam, rahimehullah: ‘Nisam našao pravilo na koje bih se oslonuo oko neposlušnosti roditelja i onome što je specifično za njihova prava, jer su učenjaci složni da njima (roditeljima) nije vadžib biti pokoran u svemu što naređuju i zabranjuju. Zabranjen je djetetu odlazak u džihad bez dozvole roditelja, zbog toga što im teško pada mogućnost njegovog ubistva ili gubljenja nekog organa tijela, i zbog žestoke tuge koja bi ih zbog toga obuzela.

Ovome je pridodato svako putovanje u kojem se roditelji boje za njegov (djetetov) život ili tjelesni organ’. Ovo su riječi Ebu Muhammed.

Kaže šejh Ebu ‘Amr ibn Es-Salah, rahmetullahi alejhi, u svojim fetvama: ‘Zabranjena neposlušnost roditeljima je svako djelo (djeteta) koje ezijeti (nanosi štetu i uznemirava) roditelja i tome slično i to onaj ezijet koji nije bezazlen (lagan i nebitan), s tim da to djelo nije od djela vadžiba’. Kaže: ‘Mnogi kažu da je poslušnost roditeljima obavezna u svemu što nije grijeh (prema Allahu), a suprostavljanje njihovoj naredbi je neposlušnost. Mnogi učenjaci obavezuju pokornost roditeljima u nejasnim pitanjima (šubuhat – tj. čiji propis nije potpuno jasan da li je dozvoljen ili ne)’. Kaže: ‘Nije stav nekih naših učenjaka, da je dozvoljeno (djetetu) putovanje radi sticanja znanja i radi trgovine bez dozvole roditelja, oprečan ovome što sam spomenuo, jer je ovo uopćen govor, a ono što sam ja spomenuo je pojašnjenje te uopćenosti’. A Allah zna najbolje“.

Iz teksta kojeg prenosi imam Nevevi od učenjaka šafijskog mezheba Ibn Abdusselam i Ibn Salaha može se rezimirati sljedeće:

– da su učenjaci složni da nije vadžib biti poslušan roditeljima u svemu što naređuju i zabranjuju,

– svako putovanje u kojem se roditelji boje za život ili gubitak nekog organa djeteta nije dozvoljeno putovati bez dozvole roditelja, a ovo je analogno na propis putovanja u dobrovoljni džihad za koji je došao šerijatski tekst,

– zabranjena neposlušnost je svako djelo djeteta koje nije vjerski vadžib sa kojim nanosi teži ezijet (uznemiravanje i šteta koji nisu mali i bezazleni) roditeljima,

– nema pokornosti roditeljima u griješenju prema Allahu.

Ovome treba dodati još jedan detalj oko zabranjene neposlušnosti sa kojom se nanosi teži ezijet roditeljima, a to je ono što navode Ibn Hadžer El-Askalani i Ibn Hadžer El-Hejtemi. Da zahtjevi i ponašanje roditelja ne proizilaze iz čiste gluposti i nedostatka pameti a koju može skužiti svaka pametna osoba.

Granice i pravila pokornosti roditeljima

Nakon svega spomenutog mogu se precizirati granice i pravila pokornosti roditeljima:

Prvo pravilo –nije vadžib biti poslušan roditeljima u svemu što naređuju i zabranjuju. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima, jer se opća zabrana neposlušnosti ili naredba pokornosti roditeljima ograničava drugim šerijatskim tekstovima.

Drugo pravilo – nema pokornosti roditeljima u grijehu, tj. u činjenju harama ili ostavljanju vadžiba. Poput naredbe roditelja djetetu podigne kredit sa kamatom, ili njihove zabrane da im se punoljetna kćerka pokrije.

Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Buharija od Alije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema pokornosti u grijehu, pokornost je samo u dobru“. Ili vjerodostojan hadis: „Nema pokornosti stvorenju u griješenju prema Allahu“, kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed.

Treće pravilo – ako roditelj sa naredbom ili zabranom nanosi očitu štetu djetetu a za to nema šerijatski opravdan i valjan razlog, onda u tome nema pokornosti roditeljima. Poput toga da roditelj naredi djetetu da pusti svoju suprugu a za taj zahtjev nema opravdan šerijatski razlog zbog kojeg se pušta žena nego je rezultat prohtjeva, strasti ili mržnje. Pokornost roditelju u ovome bi nanijelo očitu štetu porodici djeteta.

Dokaz ovog pravila je poznati općeprihvaćeni hadis među učenjacima: „Nema štete (tj. šteta se u Islamu ne prihvata nego otklanja) niti nanošenja štete“. Bilježe ga Ibn Madže, Ahmed i Malik u Muvetteu, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Šuajb Arnaut.

Četvrto pravilo – za svako putovanje u kojem je opasnost po život djeteta ili opasnost gubljenja nekog organa tijela, obaveza djeteta je tražiti izun od roditelja, u protivnom nije obaveza i nepokornost u tome ne predstavlja zabranjenu neposlušnost roditelja.

Dokaz za ovo je kijas na obavezu traženja izuna za odlazak u dobrovoljni džihad a što je došlo u vjerodostojnom Sunetu.

Peto pravilo – zabranjena neposlušnost roditeljima je svako mubah (dozvoljeno) djelo koje roditelji zabrane ili narede djetetu, a koje nije vjerski vadžib niti haram niti se sa njim nanosi očita šteta djetetu, sa čijim neizvršenjem se nanosi teži ezijet (uznemiravanje i šteta koji nisu mali i bezazleni, poput toga da obole) roditeljima, pod uslovom da naredba ili zabrana roditelja ne proizilaze iz gluposti i nedostatka pameti koju može uočiti svaka pametna osoba.

Konkretan odgovor na pitanje

Pošto u tvojoj namjeri odsustva i putovanja radi sticanja šerijatskog znanja u Saudijskj Arabiji nema opasnosti za tvoj život niti opasnosti gubljenja nekog organa tijela, ti nisi obavezan tražiti izun od roditelja za to putovanje.

Njihova zabrana da ideš na studije ne predstavlja zabranjenu neposlušnost roditeljima.

Sa druge strane, razlozi njihove zabrane da studiraš u Saudiji su izgrađeni na netačnim i pogrešnim informacijama i zaključcima, te se s toga tim razlozima ne pridaje ozbiljan i velik značaj. Osim što je potrebno ukazati na netačnost i nesuvislost tih informacija.

Ti njih ubjeđuj kako bi primjenili stav o izmišljenim „vehabijama“ i popustili, a radi ono što misliš da je najbolje za tebe i tvoju vjeru. Ti, kao i mnogi drugi, svojim roditeljima nećeš udovoljiti po pitanju vjere osim da se vratiš unazad i budeš musliman po tumačenju IZ-a i hodža, a Allah te izbavio iz tog pogrešnog i krnjavog tumačenja vjere i uzdigao te na viši stepen.

Sa dužnim poštovanjem prema roditeljima svakog, mi praktikanti vjere moramo biti više samostalni i ozbiljni u djelovanju kada je u pitanju dosljedno držanje i praktikovanje vjerskih propisa. Molim Allaha da ti dao ono što je najbolje za tebe i tvoju vjeru.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Rukovanje i grljenje su dva adaba pozdravljanja pri susretu ljudi. Nema razilaženja među učenjacima da je rukovanje između istih spolova propisano. Kaže imam Nevevi da je idžma učenjaka na tome da je sunet i mustehab rukovanje među muškarcima. Dok druga skupina učenjaka prenose isti ovaj propis, tj. da je rukovanje sunet i mustehab, među ženama. Oko propisanosti rukovanja je prenešeno mnoštvo vjerodostojnih hadisa, što je tema za sebe.

Izuzetak ovom propisu suneta rukovanja je zabrana rukovanja muškarca sa ženama kojima nije mahrem po svečetiri mezheba, a dozvola sa onima kojima je mahrem po većini učenjaka. Takođe, rukovanje muslimana sa kjafirom je mekruh kod hanefija (osim sa komšijom Ehlu kitabijom) i hanabila, a kod malikija je haram.

Za razliku od rukovanja, oko propisa grljenja pri susretu učenjaci imaju veoma podijeljeno mišljenje. Razlog tome su kontradiktornost i slabost hadisa i predaja o tome.

Definicija grljenja pri susretu

Na arapskom jeziku grljenje se naziva El-Mu'aneka, tj. spajanje vrata jedne osobe sa vratom druge osobe. Islamski pravnici definišu El-Mu'aneku (ili grljenje pri susretu) da je ona stavljanje brade na rame i približavanje vrata uz vrat od strane obe osobe uz istovremeno obostrano grljenje objema rukama. Dok druga skupina učenjaka kaže da je El-Mu'aneka (grljenje pri susretu) obostrano približavanje vrata uz vrat uz istovremeno rukovanje.

Bitno je naglasiti da pod grljenje pri susretu ne ulazi ljubljenje u obraz niti stavljanje lica uz lice.

Stavovi mezheba oko grljenja pri susretu

Oko grljenja pri susretu istih spolova (muškaraca sa muškarcima žena sa ženama) učenjaci četiri mezheba imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav: opća pokuđenost.

Ovo je mezheb hanefija i malikija. Unutar hanefijskog mezheba postoje i drugi stavovi, poput toga da je dozvoljeno ako na sebi imaju košulju ili ogrtač, a pokuđeno ako imaju samo izar (djeću koja pokriva tijelo ispod pasa). (Ed-Derru el-muhtar, 5/244, El-Fevakih ed-devani, 2/4250)

Imam Malik svoj stav argumnetira time što je to djelo nearapa, da to nije radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osim sa Džaferom, radijallahu anhu, i da to nije bila praksa ashaba.

Dok hanefije dokazuju svoj stav hadisom od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došla zabrana grljenja pri susretu, a drugi stavovi unutar mezheba se oslanjaju na ovaj hadis i hadise u kojima je došla dozvola. Govor o hadisima i njihovoj ocjeni će doći poslije, inšallah.

Drugi stav: opća pokuđenost grljenja pri susretu osim onoga ko se vraća sa putovanja ili koga dugo nije sreo, tada je sunet.

Ovo je stav malikija. (Mugnil-muhtadž, 3/135)

Pokuđenost grljenja pri susretu hanefije i šafije dokazuju hadisom Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je neki čovjek rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, kada neki čovjek od nas sretne svoga brata ili prijatelja hoće li mu se nakloniti?“ On odgovori: „Ne“. „Hoće li ga zagrliti i poljubiti?“ „Ne“, on odgovori. „Hoće li uzeti za njegovu ruku i rukovati se sa njim?“ Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Da“.
Hadis bilježe Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Bejheki. Dobrim su ga ocjenili Tirmizi i Albani, a slabim Ahmed i Abdulhakk, a Ibn Kattan i Bjeheki su ocjenili raviju u senedu hadisa Hanzalu ibn Ubjedullaha slabim.

A da je sunet zagrliti onoga ko se vratio sa putovanja dokazuju hadisom Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Zejd ibn Harise došao u Medinu pa kada je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na vrata on ustao zagrlio ga i poljubio. (detaljnije o ovom hadisu će doći poslije inšallah)

Treći stav: opća dozvola ako je iz poštovanja i počasti zbog vjere, a ne ako je radi dunjaluka.

Ovo je stav hanbelijskog mezheba. (Keššafu el-kinna'a, 2/156)

Ovo dokazuju hadisom u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zagrlio Ebu Zerra, radijallahu nahu, pri susretu. O hadisu će biti govora inšallah.

Imam Ahmed dokazuje dozvolu postupkom ashaba Ebu Derda’, radijallahu anhu, koji je to radio.

Analiza hadisa o grljenju pri susretu

Na samom početku se može konstatovati da uopćeno grljenje pri susretu nije potvrđeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu ni kao riječi ni kao praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nego je potvrđeno grljenje pri susretu onoga ko dolazi sa putovanja kao praksa nekih ashaba.

Od hadisa o grljenju pri susretu koji se prenose kao praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su sljedeći:

Prvi: Hadis koji se prenosi od nekoliko ashaba, Aiše, Ibn Omera, Ibn Abbasa i Džabira, radijllahu anhum, u kojem je došlo da se Džafer ibn ebi Talib, došao sa hidžre iz Abesinije, izašao mu je (u rivajetu: ustao) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i zagrlio ga (u rivajetu: poljubio ga). Hadis bilježe Darekutni, Taberani, ‘Ukajli, Hakim i Ebu Davud.

Ibn Hadžer u knjizi Et-Telhisu el-habir, Ibn El-Mulekin knjizi El-Bedru el-munir i Zejle'i u knjizi Nasbur-raje, su u ovim svojim poznatim knjigama valorizacije i ocjene hadisa naveli sve rivajete ovog hadisa i pojasnili slabosti svakog rivajeta. Tako da nema ni najmanje sumnje u slabost svih rivajeta ovog hadisa. Ocjena šejha Albanija da je hadis prihvatljiv je zasnovana na mnoštvu rivajeta koji su svi slabi da se time hadis diže na stepen prihvatljivog.

Drugi: Hadis kojeg bilježi Tirmizi od Aiše, radijallahu anha, da je Zejd ibn Harise došao u Medinu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio u mojoj kući, došao mu je i pokucao na vrata, pa mu je ustao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vukući za sobom odjeću pa ga je zagrlio i poljubio. Tirmizi kaže da je hadis dobar stran, što je išaret na slabost hadisa.

Šejh Albani je hadis ocjenio slabim jer je u njegovom senedu Muhammed ibn Ishak, a on je mudellis (vid slabosti ravije) a u ovom hadisu je učinio tedlis.

Treći: Hadis kojeg bilježe Ebu Davud i Ahmed od čovjeka iz plemena ‘Aneze, da je pitao Ebu Zerra, radijallahu anhu, da li je se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa njima rukovao kada bi ih sretao? On je odgovorio: „Nisam ga nikada sreo a da se nije sa mnom rukovao“. Zatim je nastavio: „Jednog dana je poslao po mene a nisam bio kod kuće, kada sam se vratio obavješten sam da me je tražio. Otišao sam kod njega a on je bio na svom krevetu, pa me je zagrlio, a to je bilo jako jako lijepo“.Hadis u svom senedu ima nepoznatog raviju „čovjeka iz plemena ‘Aneze“, što znači da je slab. Kaže Buharija u svom „Et-Tarihu“ da je hadis mursel, tj. slab. Slabim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.

Prema tome, nema nijednog vjerodostojnog hadisa u kojem se potvrđuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, praktikovao grljenje pri susretu, što znači da to nije sunet niti mustehab. Osim kod onih učenjaka koji ove hadise pojedinačno ili zbirno smatraju prihvatljivim za dokazivanje suneta prakse grljenja pri susretu.

Prenešeno je u nekoliko predaja da su neki ashabi praktikovali grljenje pri susretu sa osobom koja se vraća sa putovanja ili da su taj postupak pripisali ashabima. Od tih predaja su sljedeće:

Prva – Predaja u kojoj Enes, radijallahu anhu, kaže: „Kada bi se sretali ashabi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, oni bi se rukovali, a kada bi se vraćali sa putovanja zagrlili bi se“.

Ovu predaju bilježi Taberani u „El-Mu'adžemu el-Evsatu“, a kaže El-Munziri da su ravije pouzdane, kaže El-Hejsemi da su mu ravije iz Sahiha, tj. da su puzdane, šejh Albani ovu predaju ocjenjuje dobrom, a Bin Baz vjerodostojnom.

Druga – Predaja od Džabira, radijallahu anhu, u kojoj je došlo da je on putovao u Egipat mjesec dana do Abdullah ibn Unesja, radijallahu anhu, pa kada su se sreli zagrlili su jedan drugog.

Ovu predaju bilježe Ahmed u svom Musnedu, Hakim u Mustedreku i Buharija u El-Edebu el-mufred, kaže Hakim da je sened vjerodostojan, El-Hejsemi da su ravije pouzdane, a šejh Albani ga ocjenjuje dobrim.

Treća – Pradaja od tabi'ina Š'abija koji kaže za ashabe: „Oni bi se rukovali kada bi se sreli, a kada bi došli sa putovanja zaglili bi se“.

Ovo bilježi Tahavija u „Šerhu me'anil-asar“ i Bejheki u svom sunenu i „Šua'bul-iman“, a šejh Albani na jednom mjestu je ocjenjuje vjerodostojnom a na drugom dobrom.

Na osnovu gore spomenutih hadisa, iako su svi slabi, i ovih predaja od ashaba, skupina učenjaka smatra sa je grljenje pri susretu sa onima koji se vrate sa putovanja mustehab.

Odabrano mišljenje

Nakon spomenutih stavova učenjaka i analize hadisa i predaja ashaba po ovom pitanju može se konstatovati sljedeće:

Prvo – Da je hadis od Enesa, radijallahu anhu, vjerodostojan, a u kojem je došlo: „Hoće li ga zagrliti i poljubiti?“ On odgovori: „Ne“, bio bi jak argument pokuđenosti grljenja pri susretu uopćeno, a na čemu je skupina učenjaka.

Drugo – Da je ijedan hadis dobar ili vjerodostojan od trojice ashaba, Džafera, Zejda ibn Harisa i Ebu Zerra, radijllahu anhum, u kojima je došlo da ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zagrlio pri povratku sa puta, to bio jak argumnet da je grljenje onoga ko se vrati sa puta sunet i mustehab. Oni učenjaci koji smatraju ove hadise ili neke od njih dobrim na osnovu mnoštva rivajeta smatraju da je to sunet, međutim slabost hadisa je očita.

Treće – Vjerodostojne i prihvatljive predaje od nekih ashaba u kojima je došlo da je bila praksa ashaba ili nekih od njih da se zagrle pri susretu sa onima koji se vrate sa putovanja ukazuje da je to dozvoljeno, a po nekim učenjacima i mustehab.

Međutim, ostaje upitno kako će biti nešto mustehab ili sunet a da to sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije praktikovao, a imao je neizmjerno mnogo prilika, povoda i mogućnosti da to praktikuje, međutim to nije penešeno ni u jednoj vjerodostojnoj predaji.

Četvrto – Odabrano mišljenje je, a Allah zna najbolje, da uopćeno grljenje pri susretu nije propisano i da ga ne treba praktikovati, izuzetak tome je dozvola grljenja onoga ko se vrati sa putovanja na osnovu prakse nekih ashaba.

Grljenje pri susretu mimo povratka sa putovanja – stavovi nekih učenjaka

Smatra imam Begavi (Šerhus-sunne, 12/293) da nema smetnje u grljenju pri susretu u četiri slučaja:

– pri opraštanju ili rastajanju (ispraćanju onog ko putuje ili odlazi),

– pri vraćanju musafira sa puta,

– ako se dugo vremena nisu vidjeli,

– zbog velike ljubavi u ime Allaha.

Šejh Albani smatra da je propisano pri vraćanju musafira sa puta i pri opraštanju (ispraćanju onog ko putuje ili odlazi). (Es-Silsiletu es-sahiha, 6/305)

Šejh Abdulmuhsin El-‘Abbad (Šerhu Suneni Ebi Davud) smatra da nema smetnje da se čini grljenje pri susretu u tri situacije:

– pri opraštanju (ispraćanju onog ko putuje ili odlazi),

– pri vraćanju musafira sa puta,

– ako se dugo vremena nisu vidjeli.

Iz ovih stavova učenjaka se razumije da oni prave kijas (tj. analogno poistovjećuju) spomenutih situacija grljenja pri susretu (pri oproštanju, dugom neviđanju i u ime Allaha) za koje nije ništa došlo u predajama na potvrđenu praksu ashaba, tj. grljenje pri povratku sa putovanja.

Koliko puta se ponavlja grljenje?

Primjetno je da neki muslimani koji se zagrle pri susretu da to čine tri puta, dok drugi dva puta, a treći samo jedanput. Šta je po ovom pitanju najispravnije shodno dokazima?

Odgovor je da ta pojedinost nije došla pojašnjena u hadisima niti u vjerodostojnim niti u slabim, te da u tome ima širine i da zavisi od običaja muslimana nekog mjesta.

Upitan šejh Albani o onima koji to čine tri puta iz razloga da bude neparan broj, da li to ima uporište u šerijatskim argumnetima? On je odgovorio da to nema osnova i da grljenje pri susretu nema određenih pravila (u ovom kontekstu). Značenje njegovih riječi je da nema osnova činiti to tri puta sa ubjeđenjem da je to sunet, nego da je to stvar običaja nekog mjesta, negdje se zagrle tri puta a negdje dva.

Takođe, upitan je šejh Abdulmuhsin El-‘Abbad koliko puta se čini grljenje pri susretu. On je odgovorio da mu nije poznato da je u tome došlo ograničenje (u sunetu), svejedno bilo jedanput ili dvaput. A da se ponavlja nekoliko puta, kaže da za tako nešto ne zna da ima dokaz i da je dovoljno jedanput ili dvaput.

Konkretan odgovor na pitanje

Prema tome, grljenje prilikom rastajanja nije potvrđeno ni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba. S tim da neki učenjaci, poput Begavija i Albanija, smatraju da je to propisano, ili da u tome nema smetnje, kao što kaže Abdulmuhsina El-‘Abbad, kao i pri grljenju sa onim ko se vrati sa puta.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U osnovi nema smetnje sa šerijatske strane da se punoljetni oženjeni sin odijeli od roditelja. Svaka porodica (bračni par) ima pravo na svoju privatnost i svoj odvojen život.

A ako se u zajednici (zajedničkom životu oženjenog sina sa roditeljima) ne mogu praktikovati islamski propisi onako kako to vjera Islam zahtijava jer to roditelji ne žele, poput nemiješanja muškaraca i žena pri sijeljenju i posjeti gostiju, neslušanja muzike i slično, onda je sinu propisano da čim stekne uslove da se odvoji od roditelja kako bi mogao da uspostavi islamski život u svojoj porodici i živi svoj život.

Odjeljivanje sina od roditelja kada oni sa time nisu zadovoljni ne predstavlja neposlušnost prema njima, bez obzira kako to oni tumačili i na kakve se običaje pozivali. Običaji bilo kojeg naroda nisu iznad Šerijata.

Sinu nije dozvoljeno da se odijeli od roditelja u sljedećoj situaciji:

– ako su roditelji (ili jedno od njih) stari ili bolesni i potrebno je da se neko o njima brine,

– a roditelji nemaju nikoga drugog (drugog sina ili kćerku i slično) mimo sina da se o njima stara i brine,

– ako bi se sin odijelio od roditelja tako da bi bio daleko od njih i ne bi im moga bio na usluzi.

U ovom slučaju sinu nije dozvoljeno da se odijeli stanujući daleko i udaljeno od njih pri čemu im ne bi mogao pomagati i služiti.

Na ovo ukazuju riječi Uzvišenog: „Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim“. (El-Isra, 23)

Iz ovog ajeta i drugih sličnih argumenata učenjaci su zaključili da su djeca obavezna roditelje pomagati i hizmetiti kada ostare (ili budu bolesni) a nema im ko biti na usluzi.

A ako roditelji (ili jedno od njih) nisu stari niti bolesni, i mogu se samo o sebi brinuti, ili ako su stari ili bolesni i potrebna im je pomoć a ima ih ko hizmetiti i pomagati ili se sin odijeli u njihovom komšiluku tako da im može biti na ispomoći i usluzi kad god zatreba, onda nema smetnje da se odijeli od njih.

Prema tome, u svakom slučaju sinu je dozvoljeno da se odijeli od roditelja samo je pitanje kada smije stanovati i živjeti daleko od njih a kada ne.

Ako majka kune sina zbog odjeljivanja ili mu neće halaliti zbog toga njeno ponašanje (koje je šerijatski neosnovano i neprihvatljivo) ne treba biti prepreka namjerama sina niti se treba toga bojati ako joj se time njoj ne čini nepravda.

Mnogi roditelji se tako ponašaju zbog džehla, slijeđenja strasti ili čistog lopovluka i zloupotrebe svog roditeljskog prava, zato ne treba biti naivan i nasjedati na takvo ponašanje. Sa njima treba lijepo, blago, mudro, s ljubavlju i spoštovanje, ali ne na uštrb vjere ili ličnog privatnog života.

Detaljnije o uslišavanju dove roditelja protiv djece možete naći na ovom linku:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=734:da-li-se-usliava-dova-roditelja-protiv-svoje-djece&catid=75:zikrdove&Itemid=44
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Dodatak “VE MAGFIRETUHU” pri odgovaranju na selam ili nazivanju selama koji je došao u nekim hadisima je jako slab (munker) i izdvojen rivajet (šazz), to jest nije prenešen ni u jednom vjerodostojnom hadisu.

Od hadisa u kojima je došao taj dodatak pri nazivanju selama su:
Prvi – Hadis kojeg bilježi Ebu Davud u svom Sunenu, Bejheki u Šu'abu i Taberani u Kebiru od Sehl ibn Muaza ibn Enesa u kojem je došlo da je došao čovjek Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i nazvao mu selam riječima: Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu ve magfiretuhu, pa je on rekao: „Četrdeset (sevapa)“, dodavši: „Ovako bivaju dobra djela“.
Ovaj dodatak od Sehla na osnovni hadis od Imran ibn Husajna, radijallahu anhu, kojeg Ebu Davud navodi prije ovog hadisa je slab zbog ravije Ebu Merhuma (Abdurrahmana ibn Mejmuna), nepouzdanim su ga ocijenili Ibn Me'in i Ebu Hatim.
Ovaj dodatak su slabim ocijenili Ibn Hadžer, Albani, Šu'ajb Arnaut i Abdulkadir Arnaut.
Drugi – Hadis od Zejd ibn Erkama, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Kada bi nam Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nazovao selem, mi bi odgovorili: Ve alejkes-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu ve magfiretuhu“. Bilježe ga Buharija u Et-Taruhu el-kebir i Bejheki u Šu'abu-iman.
Hadis je slab zbog sljedećeg: slabosti ravije Ibrahima ibn el-Muhtara, jer se ravija Ibrahim izdvijio sa ovim hadisom, a izdvajanje od slabog ravije je neprihvatljivo, zbog slabosti ravije Muhammed ibn Humejda.
Ovaj hadis slabim Bejheki i Ibn Hadžer. A šejh Albani ga u početku ocijenio vjerodostojnim u svojoj Silsili sahiha da bi poslije promijenio mišljenje, tj. obznanio da je slab.
Također, Ibnul-Kajjim u svom Zadul-mead je ukazao na slabost dodatka „ve magfiretuhi“.
Ako se ovo zna, greška je nekih savremenih učenjaka da se ovaj dodatak prihvata na osnovu više rivajeta, jer su ti rivajeti jako slabi i oprečni vjerodostojnim.

Od dvojice ashaba, od Ibn Abbasa (u Muvettu) i Ibn Omera (u Šu'abu-iman), radijallahu anhum, u vjerodostojnim predajama se prenosi da su naglasili da selam završava sa „ve berekatuhu“ bez dodavanja „ve magfiretuhu“ onima koji su ih tako selamili.

Prema tome, nije propisano pri nazivanju selama ili pri odgovaranju na selam dodavati „ve magfiretuhi“, jer je taj dodatak prenešen u jako slabim (munker) rivajetima.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U osnovi je dozvoljeno koristiti sve vraste posuđe, ispravne i okrnjene, osim ako imamo dokaz da je mekruh ili zabranjeno nešto od toga, a da je došlo u vjerodostojnim hadisima.

Naime, dozvoljeno je koristi okrnjeno posuđe za jelo i piće. Iako je to u osnovi dozvoljeno, jer nema zabrane, od argumenata koji na to ukazuju su, između ostalog, dugi hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu.

U hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio kod neke od svojih supruga, pa je jedna od njegovih žena poslala posudu sa hranom. Pa je žena kod koje je bio zbog ljubomore udarila ruku sluge po kojem je poslana posuda sa hranom i posuda je pala i razbila se. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je sakupio razbijenu posudu i vratio hranu u nju i rekao: „Vaša majka je ljubomorna“. Zadržao je slugu da mu se donese ispravna posuda namjesto razbijene, a razbijenu je ostavio ženi u čijoj je kući bio.

Dakle, ashabi i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su jeli iz okrnjene posude, a zatim nije rekao da krnjavu posudu baci nego ju je ostavio da se njome koristi.

A što se tiče pijenja sa krnjavog mjesta na posudi (čaši, šoljici ili tanjiru), prenosi se hadis u kojem je došla zabrana istog.

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se pije sa okrnjenog mjesta na posudi i da se puše u piće“.

Hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, Ibn Hibban i Bejheki u „Šu'abul-iman“.

Kaže el-Munavi u „Muhtesaru essunen“ (5/284): „U njegovom senedu je Kurre ibn Abdurrahman ibn Hajvil el-Misri. … Kaže imam Ahmed (o njegovoj pouzdanosti): ‘On je veoma slab u hadisu’. Kaže Jahja ibn Me'in: ‘Slab’. O njemu su govorili i drugi“. Kažu Ebu Hatim i Nesai da nije jak. A Ibn Hibban ga ocjenjuje pouzdanim, dok Ibn ‘Adijj kaže: „Nadam se da u njemu nema smetnje“.

Bilježi Taberani u „Kebiru“ isti hadis u rivajetu od Sehl ibn S'ada, radijallahu anhu, za koji kaže el-Hejsemi (u Medžmeaz-zevaid 5/78) da je u njemu ravija Abdulmuhejmin ibn ‘Abbas ibn Sehl, a on je da'if (slab).

Vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban, a dobrim Sujuti. Također, šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim (sahih ligajrihi) na osnovu ova dva rivajeta.

Ova zabrana koja je došla u hadisu kod učenjaka i imama ummeta ukazuje na pokuđenost (kerahijet) a ne na haram, kao što kaže imam Ibn Abdulberr.

Kaže imam Tahavi u komentaru ovog hadisa (Šerhu me'anil-asar): Razlog zabrane (pijenja sa krnjavog mjesta na posudi) je što je to mjesto na kom budu sitne životinje, pa je zabranjeno zbog straha od njihovog ezijeta“.

Prema tome, ova praksa izbjegavanja pijenja stavljanjem usana na okrnjeno mjesto posude ili čaše ima osnova u šerijatskim tekstovima. Spomenuti hadis iako ima slabosti, ukazuje da je mekruh piti sa okrnjenog dijela posude. A takve posude je dozvoljeno upotrebljavati i ne treba ih zbog okrnjenosti bacati.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com