Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Pošto ovo nije šerijatsko pitanje, takav će i odgovor biti, za pouku.
Lijep primjer toga što se tebi desilo je poznata arapska poslovica koja se navodi onima „koji propuste (ne iskoriste) određene životne prilike i šanse“ ili koji zbog svoje pohlepe, brzopletosti i lakoumnosti izgube hajr u kojem su bili ili koji su mogli imati.

Ta poslovica glasi: BILO JE LJETO KADA SI IZGUBILA MLIJEKO. Ona je zasnovana na istinitom događaju koji se desio u predislamsko vrijeme (džahilijetu).
Naime, poznati prvak i uglednik Amr ibn Amr ibn Udus u svojim poznim godinama života se oženi sa kćerkom svoga amidže. On je nju mnogo volio, velikodušno se prema njoj ophodio i izdvajao ogroman imetak na nju. Međutim, ona je prezirala to što je on bio mnogo stariji od nje, upoređivala je svoje bračno stanje sa stanjem njenih prijateljica koje su se udale za mladiće njihovih godina. Počela je da mnogo žali i tuguje zbog svoje mladosti koja truhne u sjeni starca. Istovremeno je zaboravila i smetnula sa uma velike odlike koje je posjedovao njen muž: plemenitost, hrabrost, oštroumnost, ugled u svom narodu, a da ne govorimo o njegovoj velikoj ljubavi koju je gajio prema njoj.
Međutim, ona je ustrajavala na lošem ophođenju prema njemu, stalnim prepirkama i odbojnosti prema mužu, tako da ga je svjesno i namjerno dovela u stanje da je razvede. Zatim se ubrzo udala za lijepog mladića El-Muhja iz plemena Ali Zurare. Al on nije bio kao njen prethodni muž u hrabrosti, ljudskosti i plemenitim osobinama. Kada ih je napalo pleme Bekr ibn Vail, ona je zatražila od svog lijepog muža da je brani i zaštiti, da joj čuva čast. Međutim, on je se bojao borbe i rata, pa ga je obuzelo ogroman strah te je na mjestu ostao mrtav. Nju je pleme Bekr uzelo u roblje i odvelo sa sobom. Za to je čuo njen bivši muž Amr ibn Amr, pa je požurio sa konjanicima u pomoć da je izbavi iz robstva. Spasio ju je ropstva i poniženja ubivši trojicu konjanika otmičara.
Zatim se ona udala ponovo za drugog mladića. S tim što je ovaj bio jako siromašan, do te mjere da je ona mnogo željela da se samo napije mlijeka koje joj nikada nije manjkalo u kući Amra ibn Amra, čak je umjesto vode pila mlijeko. Do te mjere je čeznula za mlijekom da je jedne noći stajala ispred svoga šatora, a sa njom je bila njena robinja. Tada je pored njih prolazila ogromna karavana koja je prekrila obzorje. Ona je naredila svojoj robinji da zatraži od vlasnika karavane da im da mlijeka da se napije. Robinja je dostavila zahtjev vlasniku karavane, a vlasnik je bio njen bivši prvi muž Amr ibn Amr. Pitao je robinju ko ti je vlasnik, pa je pokazala na nju, a ona je stajala kao prosijak pored puta. Amr je prepoznao svoju bivšu suprugu. Rekao je robinji da joj prenese riječi: „Bilo je ljeto kada si izgubila mlijeko“. Odbio je da joj da mlijeko deva.
Ovim riječima je ukazivao na njenu lakomislenost i brzopletost kada ga je zamijenila sa drugim muževima koji nisu bio ni blizu njegovog ranga kao ličnosti niti su je voljeli kao što je on. Oni joj nisu mogli ponuditi dostojanstven život, jedan je umro od kukavičluka a da je nije mogao zaštititi, a drugi je doveo u stanje gladi i žeđi tako da je prosila od prolaznika stranaca.
Ove riječi Amra ibn Amra su postale poslovica koja se navodi svakome ko izgubi neku ukazanu životnu priliku koja mu se da, svejedno zbog oholosti, pohlepe, maloumnosti ili džehla. Koliko je studenata koji nisu iskoristili priliku i mogućnost školovanja i stjecanja znanja na najeminentnijim mjestima i školama. Koliko je djevojaka i žena koje nisu iskoristile priliku udaje za velike i dostatne muževe. Koliko je …

Slične poslovice koje odgovaraju ovom stanju su: narodna poslovica „NAD PROSUTIM MLIJEKOM NE VRIJEDI PLAKATI“, kao i narodna poslovica „DA JE KOD KADIJE KO OD KADIJE“.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje nam je došao u vjerodostojnom hadisu. Naime, prenosi se od Behz ibn Hakima od njegovog oca od njegovog djeda da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Teško onome ko priča a laže da bi time nasmijao ljude, teško njemu, teško njemu”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed, Bejheki, Hakim i Darimi, a dobrim ga je ocijenio Tirmizi, dok Ibn Hadžer smatra da mu je sened jak (Bulugul-meram, broj 1516) a Albani ga je ocijenio takođe dobrim u “Sahihul-džami'i”.
Ovaj hadis je jasan dokaz da je zabranjeno laganje sa ciljem nasmijavanja ljudi. A dodaje imam Sane'ani u svo komentaru ovog hadisa u knjizi “Subulus-selam” da je zabranjeno onima kojima se pričaju laži sa ciljem nasmijavanja a oni znaju da je to laž da prisustvuju i slušaju jer to predstavlja potvrđivanje munkera (onoga što je zabranjeno), nego je na njima da to negiraju ili da napuste to društvo. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Potpuno i propisano nazivanje selama je da musliman kaže: ESSELAMU ALEJKUM, kao što je došlo u šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta.
Kaže malikijski učenjak Ibn ebi Zejd El-Maliki u svojoj knjizi Er-Risala: “Nazivanje selama je da čovjek kaže: ESSELAMU ALEJKUM, a onaj ko mu odgovara da kaže: VE ALEJKUMUSSELAM, ili da nazove selam riječima: SELAM ALEJKUM”. A malikijski učenjak El-Adevi u komentaru ove knjige kaže: “Nije ispravno pozdravljanje niti odgovaranje na pozdrav samo sa riječju SELAM, jer je on (nazivanje selama) ibadet pa se u tome slijedi poput namaza”. Ovo je prvi stav učenjaka po ovom pitanju, tj. da nije ispravno nazivanje selama samo sa riječju SELAM bez dodatka ALEJKUM.

Dok druga skupina smatra da je dozvoljeno skraćeno pozdravljanje samo sa riječju SELAM. Od učenjaka koji podupiru ovaj stav je Bin Baz, rahimehullah. Naime, kada je upitan o nazivanju selama odgovorio je sljedeće: “Nazivanje selama biva riječima ESSELAMU ALEJKUM, ili ESSELAMU ALEJKE, a dozvoljeno je da se naziva i sa SELAM ALEJKE, a ako bi pozdravio u skraćenom obliku samo sa ESSELAM nema smetnje, jer je Ibrahim, alejhisselam, odgovorio “SELAMUN” (misli na 25.ajet sure Ez-Zarijat), tj. ALEJKUM SELAM, melecima na njihov pozdrav SELAMA, pa tako nema smetnje u ovome (ovakvom skraćenom pozdravljanju)”.

Ovome se još mogu dodati riječi Uzvišenog: “A na Dan kada oni Njega sretnu On će ih pozdraviti sa SELAMUN” (El-Ahzab, 44). Takođe, riječi Uzvišenog kada govori o stanovnicima Dženneta: “U njima će se riječju SELAM pozdravljati” (Ibrahim, 23).

Međutim, dokazivanju sa ovim i sličnim ajetima može se prigovoriti sljedeće:
– Da ajet o međusobnom pozdravljanju Ibrahima, alejhisselam, sa melecima je u stvari šerijat Ibrahima, alejhisselam, a učenjaci se međusobno razilaze da li su šerijati poslanika prije Muhammeda, alejhisselam, obavezujući i njegovom Ummetu. Ispravno je po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, da propisi u prijašnjim šerijatima nisu obavezujući za ovaj Ummet, a naročito oni propisi koji su pojašnjeni u šerijatu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u što ulazi i način pozdravljanja.

– A što se tiče dokazivanja sa ajetima u kojima je došlo da će se stanovnici Dženneta međusobno pozdravljati sa riječju SELAM ili da će ih Allah, subhanehu ve te'ala, tako pozdraviti, ako prihvatimo da se pod riječju SELAM u ovim ajetima misli na pozdravljanje samo sa SELAM a ne da znači da je ovo skraćen stil kur'anskog izražavanja pod kojim se misli na “SELAM ALEJKUM”, onda ovi ajeti govore o onome što će biti u Džennetu. A ono o čemu smo obaviješteni da će biti u Dženentu iz toga se ne mogu izvlačiti šerijatski propisi za dunjaluk. U protivnom, neko može doći i dokazivati dozvolu pijenja vina na dunjaluku jer će stanovnici Dženneta piti vino.
Ono na što ukazuju šerijatski tekstovi je da je međusobni pozdrav muslimana “ESSELAMU (ili SELAMUN) ALEJKUM (ili ALEJKE)”. Meni nije poznat neki vjerodostojan hadis u kojem je došlo da su se Poslanik, sallallahu aljhi ve sellem, i ashabi međusobno pozdravljali samo sa SELAM, a kamoli da nas je na takav način pozdravljanja (selamljenja) uputio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

A što se tiče hadisa spomenutog u pitanju “Širite selam među vama”, značenje hadisa kako ga tumače komentatori poput Nevevija je: širite pozdrav SELAM među vama, tj. pozdravljajte i one koje znate i one koje ne znate od muslimana kako bi se širila i ljubav među vama. Što znači da se u hadisu pod riječju SELAM apsolutno ne misli da je to oblik pozdravljanja, jer je oblik pozdravljanja ESSELAMU ALEJKUM, nego da se međusobno pozdravljamo sa SELAMOM a ne nekim drugim pozdravom poput DOBRO JUTRO, MERHABA i slično.

I na kraju, dovoljno je da se navede ono što imam Nevevi govori o adabima SELAMA u svom komentaru Sahiha Muslima (7/291): “Prenosi Ibn Abdulberr i drugi da je idžamau muslimana na tome da je nazivanje selama sunet a odgovor na njega farz. Najmanji oblik nazivanja selama je da kaže: ESSELAMU ALEJKUM, a ako je onaj kome se naziva selam jedna osoba onda je najmanji oblik ESSELAMU ALEJK, s tim da je bolje da kaže ESSELAMU ALEJKUM kako bi to obuhvatalo i njega i njegova dva meleka (pratioca). A potpunije od toga je da doda VE RAHMETULLAHI, takođe VE BEREKATUHU. A ako bi rekao SELAM ALEJKUM bilo bi ispravno. …”.

Prema tome, od suneta je, najpotpunije i najispravnije da se muslimani međusobno pozdravljaju riječima “ESSELAMU (ili SELAMUN) ALEJKUM (ili ALEJKE)”, znači sa dodatkom ALEJKUM (ALEJKE). Pogotovo što dodatak riječi ALEJKUM itekako daje smisao samom pozdravu, jer kada kažemo ESSELAMU ALEJKUM to znači: Neka je selam (Allahova zaštita, ili spas) na vas. A kada kažemo prilikom pozdravljanja samo SELAM, što znači Allahova zaštita ili spas, tim načinom pozdravljanja nismo upotpunili misao te riječi ili dovu onome koga pozdravljamo, tj. sama ta riječ SELAM u ovom kontekstu nema značenje pozdrava.

A oko ispravnosti i valjanosti pozdravljanja samo sa riječju SELAM učenjaci se međusobno razilaze, a oni argumenti sa kojima se opravdava i dokazuje dozvola istog su upitni i diskutabilni, o čemu je bilo govora. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Oko teme pričanja i govora prilikom obavljanja nužde prenose se tri hadisa:

Prvi – bilježi Muslim od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio.

Drugi – bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”. Ovaj hadis vjerodostojnim ocjenjuju Abdulhak El-Išbili i Albani, a dobrim Ibn Hadžer.

Treći – bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i ostali, od Ebu Se'ida, radijallahu nahu, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi”. Hadis ocjenju Hakim i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a slabim Ebu Davud i Albani zbog Ikrime ibn Ammara oko čije pouzdanosti postoji razilaženje i zbog poremećaja u senedu hadisa.

Po pitanju pričanja u kupatilu, wc-u i slično, islamski pravnici imaju tri mišljenja:

Prvo: da je pričanje prilikom vršenja nužde mekruh (pokuđeno) i ovo je stav većine učenjaka.

Dokazuju to sa gore spomenutim hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio.

I sa hadisom od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”.

Kažu da čovjek koji je nazvao selam nije zaslužio da mu se odgovori jer ne trebati nazivati selam onome ko vrši nuždu, pa tako ko nazove selam nekome ko je u takvom stanju u kojem ne priliči da se naziva selam, takav ne zaslužuje da mu se odgovori na selam.

Međutim, ovakvom dokazivanju je prigovorio šejh Usejmin rekavši da je ovo tumačenje veoma slabo jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obrazložio njegovo neodazivanje na selam zbog toga što je bio u stanju u kojem ne priliči da mu se odgovori na selam.

Takođe, zagovarači ovog stava kažu da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvo tumačenje, kaže šejh Usejmin, ima smisla kod onih koji smatraju da je pričanje prilikom nužde haram.

Drugo mišljenje: da je pričanje prilikom obavljanja nužde haram. Ovaj stav između ostalih je i jedan od rivajeta imama Ahmeda.

Oni svoj stav dokazuju sa sve tri gore spomenuta hadisa. Kažu da hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, ukazuje da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib.

Ovakvom dokazivanju se može prigovoriti, kao što kaže šejh Usejmin, da nije tačno da on nije odgovorio na selam, nego je on odgodio odgovor na selam nakon što je obavio nuždu.

Treće mišljenje: da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi, kao na primjer da se nekom na nešto ukaže, ili da mu se neko obrati pa da mu odgovori, ili mu treba neka osoba pa se boji da će otići od njega, ili da traži od nekog da mu donese vode i tome slično. Ovaj stav zastupaju pored prvih fakiha i šejh Bin Baz i Usejmin od savremenih učenjaka.

Osim što šejh Usejmin na osnovu hadisa od Ebu Se'ida, radijallahu nahu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi” smatra da je pričanje u ovoj situaciji, tj. kada dvojica ljudi istovremeno obavljaju nuždu gledajući jedan drugom u stidno mjesto i razgovaraju, haram.

Po zagovaračima ovog stava gore spomenuti hadisi od Ibn Omera i Džabira, radijallahu anhum, ne ukazuju na zabranu i pokuđenost nego na to da je preče ostaviti razgovor prilikom obavljanja nužde ili boravka u kupatilu i wc-u a da je po potrebi nema smetnje.

Nakon svega spomenutog može se reći da je odabrano mišljenje shodno dokazima ono što zastupaju učenjaci trećeg stava, tj. da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi i da najviše što se može reći je da je to mekruh (pokuđeno), a Allah zna najbolje.

Prema tome, pitanje ostavljanja govora u kupatilu nije vezano za boravkom džina i šejtana u njemu, jer oni svakako borave i u kući, nego je vezano za nepriličnost govora prilikom obavljanja nužde. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Hadis koji govori o spavanju na stomaku se prenosi od pet ashaba:

Prvi – od Jeiš ibn Tihfe ibn Kajs ibn El-Gaffar od njegovog oca da je spavao u mesdžidu poslije sehura na stomaku pa ga je neki čovjek pomjerao nogom rekavši mu: “Zaista Allah mrzi ležanje na ovakav način”, pa kada je pogledao a ono Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a ocjenjuju ga Ibn Abdulberr, Albani i Šuajb Arnaut slabim zbog poremećaja oko imena Tihfeta ibn Kajsa i nepoznavanja njegovog stanja (tj. da li je pouzdan ili nije).

Drugi – od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio nekog čovjeka kako leži na stomaku, pa mu je rekao: “Zaista Allah ne voli ovako ležanje”. Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Ibn ebi Šejbe, a Buharija, Ebu Hatim (on je pojasnio da se radi o istom hadisu koji se prenosi od Jeiš ibn Tihfe) i Mukbil El-Vadi'i ga ocjenjuju slabim, dok ga Ahmed Šakir i Albani ocjenjuju vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim. Naravno ocjeni dvojice imama hadisa (Buhariji i Ebu Hatimu) se daje prednost.

Treći – od Amr ibn Šerida Es-Sulemija da kaže da im je prenešeno da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi našao nekoga da leži na licu a na njegovoj stražnjici nema ništa dirnuo bi ga nogom rekavši: “To je Allahu najmrži način ležanja”. Bilježi ga Ahmed, njegov rivajet je mursel, to jest slab jer u senedu nema ashaba.

Četvrti – od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naišao u mesdžidu na čovjeka koji spava na licu, pa ga je udario nogom rekavši: “Ustani, to je džehennemski način spavanja”. Bilježi ga Ibn Madže i Buharija u “El-Edebu el-mufred”, a u njegovom senedu je Velid ibn Džemil koji je jako slab ravija, zato ovaj hadis Albani ocjenjuje slabim.

Peti – od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pored njega prošao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on je spavao na stomaku, pa ga je udario nogom rekavši: “O Džunejdib, to je ležanje stanovnika Džehennema”. Biljež ga Ibn Madže, a Busiri kaže da je slab dok Albani na jednom mjestu kaže da je vjerodostojan a na drugom da je slab.

Nakon navođenja svih rivajeta ovog hadisa može se konstatovati da u svakom rivajetu ima slabosti.

Oni učenjaci koji ga ocjenjuju vjerodostojnim ili dobrim, poput Ahmeda Šakira, Albanija, Šujaba Arnauta i Abdulaha Sa'dija, čine to na osnovu mnoštva rivajeta, dok drugi učenjaci smatraju da se ovako slabi rivajeti ne mogu podići na stepen dobrog hadisa.

A što se tiče šerijatskog statusa spavanja na stomaku, većina učenjaka smatra da je to samo mekruh a ne haram, poput tabi'ina Ibn Sirina i Tirmizija.

Dok šejh Usejmin (Šerhu Rijadissalihin, str. 924) smatra dozovljenim spavanje na stomaku ako je takav način spavanja čovjeku prijatniji a da treba izbjegavati spavanje na stomaku u prisustvu ljudi zbog lošeg prizora.

Dok sa druge strane Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-mead” govori opširnije o mudrosti sa zdravstvene strane zabrane ležanja na stomaku koja je došla u hadisima a navodi takođe stav Tirmizija da je to mekruh a ne haram.

Neki učenjaci navode štetne posljedice spavanja na stomaku, jer kažu da u Šerijatu nije ništa pokuđeno a da u tome nije neka šteta za čovjeka. Pa tako kažu da spavanje na stomaku otežava disanje, vodi u ukoćenost vrata, otežava rad srca i mozga, štetno utiče na djecu i slično.

Uglavnom, najviše što se može reći za spavanje na somaku, uzimajući u obzir slabost hadisa u kojima se zabranjuje ležanje na stomaku, je da je to mekruh, tj. pokuđeno, kao i da stalno ležanje na takav način štetno utiče na zdravlje čovjeka kako mnogi tvrde.

Sunnet je ležati na desnoj strani našto je podsticao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se prenosi u vjerodstojnim hadisima, a dozvoljeno ležati na lijevoj strani i leđima.

Prema tome, nema nikakve smetnje da se ležeći na stomaku odmaraš ili da učiš u takvom položaju, jer se pokuđenost ležanja na stomaku odnosi na spavanje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com