Alejkumusselam. Sihr (crna magija) sa svim njegovim vrstama je zabranjen u svakom šerijatu i svakoj nebeskoj vjeri. Sihr je oprečan onome sa čime su došli vjerovjesnici i što je objavljeno u knjigama. Većina učenjaka ovog Ummeta, od kojih su učenjaci tri mezheba hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog, je na stavu da je sihrbaz kjafir i da je obaveza na muslimanskom vladaru da ga ubije, a oko prihvatanja njegove tevbe (na dunjaluku) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Kaže Uzvišeni: “A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici učeći ljude sihru i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik‘…” (El-Bekare, 102). Riječi Uzvišenog “i ti ne budi nevjernik”, tj. praveći sihr, jasno ukazuju da je onaj ko se bavi sihrom kjafir. Dok je većina učenjaka unutar šafijskog mezheba na stavu da sihrbaz nije kjafir osim ako je ubjeđen da je sihr halal ili ako je na uvjerenju stanovnika Babila koji su činili ibadet sedam planeta. Ispravan je prvi stav da je onaj ko se bavi sihrom kjafir ohalalio ga ili ne.

Prenešeno je u vjerodostojnim predajama da je skupina ashaba naredila da se ubiju sihrbazi, s tim da nije dozvoljeno muslimanima pojedincima primjenu tog propisa nego je to odgovornost muslimanskog vladara. Takođe, u šerijatskim tekstovima je došlo da je jedan od najvećih i upropaštujućih grijeha bavljenje sihrom. Zbog toga nije dozvoljeno optužiti nekoga za sihr, tj. da je sihrbaz oslanjajući se ne glasine, pretpostavke, sumnje i slično.

Osnova je da je musliman čist od grijeha i šerijatskih prekršaja sve dok se jasno ne pokaže suprotno tome. A ako se potvrdilo na osnovu jasnih znakova i dokaza da se ta bavi sihrom, na vama je obaveza da je posavjetujete i upozorite na taj veliki grijeh, tj. da je bavljenje sihrom zabranjeno Kur’anom i Sunnetom, da se onaj koji se njime bavi ubija, da time upropaštava svoj i dunjaluk i ahiret itd. Pa ako se ne pokaje i ne prestane time baviti, izbjegavajte tu osobu, prekinite sa njom svaki kontakt, a istovremeno se štitite šerijatskim zikrovima sa kojim se čovjek štiti od zla sihra i sihrbaza (što možete naći u knjizi “Zaštita i liječenje od sihra i džina” i drugim sličnim knjigama).

Takođe, ne uzimaje od nje hranu koju vam šalje ili daje, a nema smetnje i da je bacite, s tim da je ne dajete drugim ljudima ili životinjama, jer neke vrste sihra su spravljene da djeluju na onoga ko ga pojede bez određenja. Na vama je da upozorite ostale komšije na zlo te osobe, osim ako se bojite da će se time izazvati veća fitna i veći problem nego što jeste za sve vas.

A ako vi nemate jasnih i pouzdanih argumenata da se ta osoba bavi sihrom, nego su to mogućnosti i pretpostavke, ne trebate razglašavati ovaj problem jer nije pouzdan. S tim da radi predostrožnosti nema smetnje da jedete njenu hranu ali je ne bacajte, pokušajte je ubijediti da vam ne šalje hranu jer ti vrstu kao ne jedete i tome slično. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Nije mi poznato da postoji razilaženje među učenjacima oko dozvole upućivanja dove Allahu dž.š. od strane ženske osobe u stanju hajza. Na dozvolu upućivanja dove u stanju hajza ukazuje hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem ona kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominjao Allaha u svakom stanju. Nema sumnje da pod “spominjanje Allaha” ulazi upućivanje dove. Nije došlo u nekom šerijatskom tekstu da na umanjivanje uslišavanja dove utiče hajz, niti da je mustehab ženi da dovi u stanju mimo hajza.

A oko učenja Kur’ana od strane žene u stanju hajza, tj. izgovaranja ajeta iz Kur’ana, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje je da ženi u stanju hajza uopće nije dozvoljeno da uči Kur’an, svejedno dirala Mushaf ili učila napamet. Ovo je zvanični stav tri mezheba: hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog. Argument sa kojim dokazuju svoj stav je hadis od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne uči džunub niti žena u stanju hajza ništa od Kur’ana”. Hadis bilježe Tirmizi i Ibn Madže, a Tirmizi navodi da ga je imam Buhari ocijenio slabim. U njegovom senedu je ravija Ismail ibn Ajjaš čiji se hadis ne prihvata kod muhadisa kada prenosi od stanovnika Hidžaza a ovaj hadis je od njih.

Takođe, Ebu Hatim smatra da su ovo riječi Ibn Omera, radijallahu anhuma. Prema tome, hadis je veoma slab zbog slabosti ravije Ismaila i zbog toga što su to riječi ashaba. Još ako se tome doda da se slabi ravija Ismail izdvojio sa ovim hadisom tako da ga niko drugi ne prenosi, dolazi se do rezultata da je hadis veoma slab i da ne može biti argument po ovom pitanju.

Stavovi ova tri mezheba se po ovom pitanju u nekim detaljima međusobno razlikuju. Pa je tako kod hanefija ženi u stanju hajza je dozvoljeno učiti Fatihu ili neku drugu suru koja ima značenje dove ako se izgovara kao dova a ne učenje Kur’ana, a nije joj dozvoljeno učiti sureta koja nemaju značenja dove poput sure Mesed (Tebettjeda). Takođe, oni dozvoljavaju mualimi u stanju hajza da poučava Kur’anu ali da uči riječ po riječ razdvajajući jednu od druge.

Dok šafije zabranjuju učenje Kur’ana ženi u stanju hajza pa makar i dio ajeta, s tim da joj dozvoljavaju učenje Kur’ana srcem bez pomjeranja jezika ili uz pomjeranja jezika ali da se ne čuje glas, kao i da gleda u Mushaf.

Hanabile zabranjuju učenje jednog čitavog ajeta pa naviše, dok dozvoljavaju učenje jednog dijela ajeta, takođe dozvoljavaju razmišljanje o kur’anskim ajetima i učenje Kur’ana pomjeranjem usana pod uslovom da se usnama ne naznačavaju slova (harfovi). Takođe, dozvoljavaju ženi u stanju hajza da izgovara neke riječi koje su u Kur’anu ali ne sa ciljem učenja Kur’ana, poput riječi: BISMILLAH, ELHAMDULILLAHI RABBILALEMIN, INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽI’UN i slično.

Naravno, za ovakve detalje nema dokaza u šerijatskim tekstovima kao što u osnovi nemaju vjerodostojnog dokaza da je ženi u stanju hajza uopće zabranjeno učiti Kur’an.

Drugo mišljenje je da je ženi u stanju hajza dozvoljeno učiti Kur’an dok joj ide krv hajza, svejedno bojala se da će zaboraviti nešto iz Kur’ana ili ne, a kada joj prestane teći krv hajza nije joj dozvoljeno učiti Kur’an sve dok se ne okupa jer je tada u mogućnosti da se okupa. Ovo je stav malikijskog mezheba, a dokazuju ga vjerodostojnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha) u svakom stanju“. A učenje Kur’ana je zikr jer Uzvišeni Allah naziva Kur’an na nekoliko mjesta u Kur’anu zikrom.

Treće mišljenje je da je ženi u stanju hajza dozvoljeno da uči Kur’an ako se boji da će zaboraviti nešto iz Kur’ana, čak u tom stanju joj je vadžib da uči jer je fikhsko pravilo da ono bez čega se ne može izvršiti jedan vadžib ono samo postaje vadžib. Ovo mišljenje se pripisuje ibn Tejmiji i zastupaju ga mnogi drugi učenjaci.

Odabrano mišljenje je stav onih učenjaka koji uopćeno dozvoljavaju učenje Kur’ana ženi u stanju hajza bez ikakvih ograničenja. Na tom stavu su Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim a izabrali i mnogi savremeni učenjaci. A da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:

– nema šerijatskog dokaza koji zabranjuje učenje Kur’ana ženi u stanju hajza,

– a sa druge strane imamo vjerodostojan hadis u kome se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah, u što ulazi i učenje Kur’ana, u svim stanjima.

Prema tome, nema nikakve smetnje da žena u stanju hajza dovi Uzvišenom Allahu i da pri tome izgovara (uči) ajete iz Kur’ana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Dovoljno je samo ovo zadnje “mora se njoj reći ime te osobe i ime majke” da bi dobili informaciju da li je neka osoba opsihrena ili ne, a to je jedan od najvećih znakova da je neko sihrbaz, da bi presudili da se ta osoba bavi sihrom.

Uz to još ako bi dodali ostale sporne izjave i radnje, poput:

– “Ta žena kaže da je dobila moć od Allaha dž.š. da liječi i da bez Allahove dž.š moći nista ne može“.

Postavlja se pitanje ko je nju obavijestio o toj moći: Allah, meleci ili džinni. Takođe, da li je obaviještena u snovima ili u stanju budnosti?

– “Ona liječi učenjem i dodirom rukama i nogama“.

Za učenje je poznato ali liječiti gaženjem po ljudima da bi petama spalila sihr i džine, na ovakvoj inovaciji bi joj i Turabi pozavidio.

– “Kaže da može da spali džine“, i da liječi tako što spaljuje džine. Treba znati da ako dođe do spaljivanja džina učenjem Kur’ana i vjerodostojnih hadisa onda to nije sporno, ali pod uslovom da to ne bude cilj i namjera onog koji liječi. Za razliku od spaljivanja džina, njihovog kažnjavanja i zatvaranja od strane sihrbaza koje se zasniva na traženju sihrbaza od vođe plemena džina, tako što mu se približi činjenjem nekih djela širka i kufra, da on zatvori, kazni ili spali određenog džina.

– “Usnila je da mora da gazi po ljudima, tako bi sa petama spalila sihir i džine“.

Znači da ona ne liječi sihr i džinska djelovanja učenjem Kur’ana nego mora da gazi po ljudima da bi ih liječila. Otkud to da se petama spaljuju sihr i džini? Ovakav vid liječenja je jasan dokaz da ovo što radi ta žena nije čist posao te da je obavijen ruhom magije, sihra i šarlatanstva. Još baška prima instrukcije iz snova, koga sanja, ko joj naređuje i je li obavezna slijediti te naredbe? Ona je obavezna slijediti ono što je došlo u Kur’anu i sunnetu a ne ono što joj dođe u snovima. Poslanicima i vjerovjesnicima je objava dolazila u snovima, dok ostalim ljudima snovi nisu izvor spoznaje niti ono iz čega crpe pravila i propise po kojima trebaju živjeti.

– “Zatim se upitala dali smije da liječi muskarce ili nemuslimane? Usnila je da ne smije nikog da odbije i da joj je dozvoljeno tako da liječi“.

Žena gazi po muškarcima (muslimanima i nemuslimanima) i tvrdi kako ju je Allah očistio od grijeha??

– “Iz ljudi progovaraju džini ili osobe koje su pravile sihir“.

Ovo je takođe jedan od jasnih dokaza bavljenja te žene sihrom, jer je nemoguće da iz opsihrenih ljudi progovaraju osobe koje su pravile sihr osim ako je u pitanju kontaktiranje i pomaganje te žene (sihrbaza) sa džinima koji joj oponašaju glas onih koji prave sihr.

– “Kaže da se njoj ne može doći, ako se ne vjeruje u to liječenje i da joj ne mogu sihirbazi doći“.

Da je njeno liječenje ispravno šerijatsko liječenje ne bi ovo govorila. Jer učenjem Kur’ana mogu se liječiti od sihra i džina i muslimani i kjafiri, za razliku od sihrbaza koji nisu u stanju “liječiti” osim one koji vjeruju u njihove vradžbine.

– “Ona kaže da je Allah nju očistijo, i da joj oni ne mogu prić (džini, šejtani). To se i čuje iz osoba kad progovori, da ona ima vojsku meleka iza sebe, koji je čuvaju“.

Treba znati da ni jedan sihrbaz neće reči za sebe da je sihrbaz, nego naprotiv tvrdiće da je pravi vjernik, pred ljudima će klanjati, učiti Kur’an i raditi mnoge druge radnje da bi se pokazao kao vjernik. A da joj ne mogu prići džini i šejtani to je tačno, jer je ona na većem stepenu kufra i šrika od mnogih njih, a onima koji su na većem stepenu (dalaleta) oni sa nižeg stepena im ne mogu tek tako prići, u njihovom svijetu postoji hijerarhija i staleži. Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, nije imao vojsku meleka koja ga je čuvala, osim u nekim bitkama u kojima je potpomognut sa melecima, kao na Bedru i slično, pa kako to da Allah izdigne ovu ženu iznad Njemu najdražeg stvorenja Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i za nju zaduži meleke koji je čuvaju? Istina je da su ovi koji su iza nje u stvari vođe džina i šejtana kojima se ona približava činjenjem raznih vrsta kufra i širka.

– “Žena dolazi i kućama, ide i na mezarje da spaljuje sa rukama“.

Spaljuje sa rukama, čime spaljuje: bioenergijom, strujom, talasima ili sihrom pomažući se džinima i šejtanima? Prema tome, nema sumnje da ovo što radi ova žena da je sihrbaska rabota iz čega proizilazi da joj nije dozvoljeno ići. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Imena ukazuju na osobine ljudi, svaki čovjek ima udjela u svom imenu te je zbog toga propisano da čovjek naziva sebe i svoju djecu sa lijepim imenima, koja imaju lijepo značenje kako bi njegova ličnost i karakter imali udjela u tom značenju. Značenja imena utiču na ljude koji se njima nazivaju, a i obrnuto, ljudi utiču na imena kojima su nazvani.

Pa tako ime Muhammed pored svog jezičkog značenja dobija posebno značenje jer je time nazvan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Talha, Zubejr, Hamza, Halid, Aiša, Esma, Fatima i druga imena ashaba su imena koja imaju svoja lijepa jezička značenja u arapskom jeziku, ali isto tako imaju svoja posebna i dodatna značenja zbog ličnosti koje su ih nosila.

Zato Islam podstiče na nadijevanje lijepih imena, tj. onih koja imaju lijepa značenja a ne ona koja lijepo zvuče. Allahu, dželle še’nuhu, najdraža imena su Abdullah i Abdurrahman, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma. Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mijenjao ružna imena kao što to bilježi Tirmizi u svom Džami’u od Aiše, radijallahu anha. Ovu predaju šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnom.

Islam je došao za Arape i za nearape i nije šart da čovjek koji primi Islam ima arapsko ime ili tzv. muslimansko ime nego je potrebno da nema ružno ime, a nije dozvoljeno da njegovo ime ima značenje koje je oprečno Islamu i Šerijatu.

Mnogo je Perzijanaca i Rimljana koji su primili Islam a njihova imena su ostala onakva kakva su i bila, oni ih nisu promijenili, pa čak mnogi vjerovjesnici su imali nearapska imena jer oni u osnovi i nisu bili Arapi.

Upitan je šejh Bin Baz o tome da li je obavezan onaj ko primi Islam da promijeni svoje prethodno ime poput Džordž, Džozef i slično pa je odgovorio sljedeće: “Nije obaveza da promijeni svoje ime osim ako to ime sadrži značenje da je on rob nekom drugom mimo Allaha (poput Abduššems – rob Sunca ili Abdunnebijj – rob vjerovjesnika i slično), s tim da je propisano da se daje lijepo ime. Prema tome, da promijeni svoje nemuslimansko ime u muslimansko to je lijepo, međutim to nije vadžib (obaveza). Pa ako je njegovo ime Abdulmesih (rob Mesiha) i slično tome obaveza ga je promijeniti. A ako ime nema značenje da je on rob nekom drugom mimo Allaha, poput imena Džordž, Pavle i slično onda nije obaveza da se ono promijeni, jer su imena zajednička između kršćana i nekršćana. Ve billahi tevfik”. (Fetava islamijje, 4/404)

Prema tome, promjena imena osobe koja pređe na Islam ili osobe koja je iz neznanja nadila ime koje je po Šerijatu haram ili mekruh nadijevati se kreće između tri propisa: može biti vadžib, ili mustehab ili da nema smetnje da se ostane na starom imenu.

Vadžib je prmijeniti ime kada ime sadrži u sebi značenje da je čovjek rob nekom mimo Allaha, poput imena Abdunnebijj, Abdulmesih i slično tome, jer nije dozvoljeno da čovjek bude rob nekome drugom mimo Allaha, dželle še’nuhu i jer su sva stvorenja u Allahovoj vlasti i njegovi su robovi. Kaže Ibn Hazm: “Učenjaci su složni oko zabrane nadijevanja bilo kojeg imena koje sadrži značenje robovanja nekom drugom mimo Allaha, dželle še’nuhu, poput Abduamr, Abdulk’aba i tome slično”.

Takođe, zabranjeno je nadijevati imena poput Melikulmuluk (kralj kraljeva), Šahušah (vladar vladara) i tome slično. prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najniže ime kod Allaha, dželle še’nuhu, ime čovjeka koji se nazove Melikulmuluk”, a u rivajetu je dodano: “Nema Malika osim Allaha”. Kaže Sufjan: “Poput Šahušah”. Sa druge strane nadijevanje ovih imena je oprečno islamskoj akidi čiji je temelj tevhid, odnosno iskreno izdvajanje Allaha u upućivanju ibadeta.

Mustehab je promijeniti ime kada ime ima ružno značenje, poput Harb (rat), Hazen (tuga), ‘Asija (griješnica) i slično, i kada ime u svom značenju sadrži pohvalu njegovog vlasnika, poput Zahid (isposnik), Abid (pobožnjak), Takva (bogobojaznost), Huda (uputa) i tako dalje.

Dokaz da je mustehab promijeniti imena koja imaju ružno značenje je hadis kojeg bilježi Muslim a prenosi ga Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, promijenio ime ‘Asije (nije Asja kako se zvala firaunova žena) i nadio joj ime Džemila.

A dokaz da je mustehab da se promijeni ime koje ima u sebi pohvalu onoga ko ga nosi je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Semureta ibn Džundubeta da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemoj nazivati svoje dijete Jessar (onaj kome je sve olakšano), ni Rebbah (onaj koji mnogo stiče), niti Nedžih (onaj koji je uspio), niti Efleh (najuspješniji) …”.

Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Zejneb bint Ebi Seleme imala ime Berra (ona koja mnogo čini dobročinstvo), pa rekoše da sama sebe hvali, pa joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ime Zejneb.

A dokaz da nije vadžib mijenjati u ova dva slučaja imena nego da je to samo mustehab je hadis kojeg bilježi Buharija od Se’id ibn Musejjeba koji prenosi od svoga oca da mu je otac došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga je on upitao: “Kako ti je ime?”, a on reče: “Haznun (težina)”, pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti si Sehlun (lahkoća)” a reče mu Musejjib: “Neću da mijenjam ime koje mi je dao moj otac”. A ravija Ibn Musejjib je dodao: “Neprestano nas (njihovu familiju) je poslije toga pratila teškoća”.

Kaže Ibn Bettal, jedan od komentatora Buharijinog Sahiha: “Hadis ukazuje na to da naredba promjena imena u ljepše ime koja je došla u hadisu ne znači da je to vadžib”. Jer da je bila vadžib ne bi ashab odbio prijedlog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili bi ga primorao na to.

A što se tiče dozvole da čovjek ostane na starom imenu, to je u slučaju kada ime ne potpada ni pod jednu od gore spomenutih mogućnosti, svejedno na kojem jeziku bilo i kojem narodu ime pripadalo, samo je bitno da ono ima lijepo značenje.

Neki učenjaci smatraju da je konvertitu bolje (ne mustehab) da promijeni svoje ime u neko od muslimanskih imena, znači imena koja su rasprostranjena među muslimanima.

Često se uz ovu temu postavlja pitanje da li je neophodno, kada se već mijenja ime, da se zamijeni i u dokumentima, tj. njegova zvanična upotreba. Jer mnogi koji bi promijenili ime, svejedno bilo to mustehab ili vadžib, volili bi da u dokumentima ostanu na starim imenima zbog raznoraznih privilegija i olakšica ili čak neizdvajanja u svom narodu.

Ispravno po ovom pitanju, da mijenjanje imena u papirima predstavlja istinsko mijenjanje imena, a da ono nezvanično mijenjanje, koje ostane uglavnom među prijateljima i poznanicima, u stvari i nije mijenjanje imena. Ibret je u tome kako ga oslovljavaju oni koji ga ne poznaju nikako, a oni ga oslovljavaju onako kako je u dokumentima a ne kako bi on volio.

Prema tome, mijenjanje imena od strane onih koji prime Islam u osnovi nije obavezno, niti je šart ispravnosti primanja Islama nego se kreće između vadžiba, mustehaba i dozvoli na ostajanju na starom imenu shodno kako je gore objašnjeno.

A što se tiče tvog imena Nataša, nastojao sam da nađem njegovo značenje, pa je rezultat bio da je to rusko ime latinskog porijekla od Natalija, što znači dan Hristovog rođenja, te da su obično djeca rođena tog dana nazivana tim imenom. Pa ako je ovo tačno, onda je tebi mustehab (a ne bi bilo daleko da se kaže da je vadžib) da promijeniš ime zato što ovo ime ima vjersku konotaciju, tj. predstavlja veličanje dana koji je vjerski praznik u kršćanskoj vjeri, a ti se svojim prelaskom na Islam odričeš drugih vjera i njihovih obilježja.

Naravno, prezime koje predstavlja tvoje porijeklo nije dozvoljeno mijenjati oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. U kategoriju osoba koje se hrane kamatom spadaju one osobe koje uzimaju kamatu. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je AllahovPoslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo onog ko jede kamatu (tj. onog ko je uzima), ko daje kamatu, onog ko (njen ugovor) zapisuje i dvojicu koji svjedoče. I reko je: “Oni su isti (u grijehu)“. Znači, hadis jasno naglašava da je ona osoba koja jede kamatu ustvari onaj ko uzima kamatu. Takođe, u osobe koje se hrane kamatom ulaze oni koji rade u bankama koje posluju na kamatnom sistemu, jer takve banke većinu svoje zarade (ako ne svu) zasnivaju na uzimanju kamate.

A onaj što uzme kamatni kredit za kuću ili auto, tj. daje kamatu ili izdržava sebe i porodicu tako što podigne kamatni kredit, takva osoba se ne ubraja u kategoriju onih koji se bukvalno hrane kamatom. Međutim, grijeh i prvih (koji bukvalno jedu kamatu, tj. onih koji uzimaju kamatu) i drugih (koji daju kamatu podizanjem kamatnih kredita) je isti, među njima nema razlike. Takođe, onaj ko zapisuje kamatni kredit (poput službenika u banci) i ko svjedoči (poput žiranta) svi oni imaju isti grijeh kao i onaj ko jede kamatu tako što je uzima od drugih. Dokaz za ovo je gore spomenuti hadis u kojem je na kraju rečeno za ove četiri kategorije učesnika u konzumiranju kamate: “Oni su isti (u grijehu)“.

Prema tome, nema razlike u grijehu između ove četiri vrste učesnika u konzumiranju kamate iako samo jedna od njih bukvalno jede kamatu, a to je ona osoba koja uzima kamatu. Razike između onog ko uzima kamatu i onog ko daje kamatu, iako su u grijehu isti, se pojavljuje kada se trebaju riješiti haram imetka koji je stečen uzimanjem kamate. Pa tako onaj ko uzme kamatu, na primjer posudi 10 000 eura da bi mu se vratilo 12 000 eura, on je dužan da se riješi haram imetka, tj. te dvije hiljade eura koje je uzeo kao višak na ono što je dao, tj. kako kamatu. Dužan je da vrati taj višak (kamatu) onome od koga je uzeo. Dok ona osoba koja je uzela kamatni kredit ili pozajmicu, na primjer onaj koji je uzeo 10 000 eura da bi vratio 12 000 eura, on nema haram imetka kojeg se treba riješiti, nego on ima samo grijeh u tome što je uzeo kamatni kredit, s tim da je njegov grijeh isti kao grijeh onog ko uzima kamatu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com