Alejkumusselam. Polno općenje u stražnjicu (duburu) žene je strogo zabranjeno u islamu, tj. to veliki je grijeh. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od Huzejme ibn Sabita, radijallahu anhu: “Zaista se Allah ne stidi istine, ne prilazite ženama u njihove stražnjice” (Darimi (2213), Nesai’ u “El-Kubra” (8982), Ahmed (21907), Ibn Madže (1924), Bejheki (13894), Ibn Hibban (4200), Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvaul-galil” (2005)).

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u više rivajeta i različitih tekstova se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah neće gledati u čovjeka koji je polno općio sa svojom ženom u njenu stražnjicu” (Ahmed (2/344)), “Proklet je onaj ko priđe svojoj ženi u njenu stražnjicu” (Ebu Davud (2162), Darimi (1140), Nesai’ u “El-Kubra” (9012), Ibn Madže (1923), Ahmed (2/272) i ostali), “Ko ode proroku i povjeruje mu u ono što kaže, ili priđe ženi koja je u stanju hajza, ili priđe ženi u njenu stražnjicu, on je čist od onoga što je objavljeno Muhammedu” (Ebu Davud (3904), Tirmizi (135), Ibn Madže (639) i Darimi (1136), Ahmed (10170)).

U hadisima je došlo da Allah, dželle še’nuhu, neće gledati na Sudnjem danu (što je velika prijetnja i znak ogromne Allahove srdžbe) čovjeka i da je proklet čovjek koji polno opći sa svojom ženom u stražnjicu, kao i da je onaj koji to radi čist od onoga što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Ovakve prijetnje se ne govore osim za ono što je veliki grijeh i što je krupna stvar kod Allaha, dželle še’nuhu.

Sa druge strane, normalnoj ljudskoj prirodi to je ogavno i nastrano, učenjaci ga ubrajaju u vrstu homoseksualizma. Takođe, žena koju čovjek prisiljava na takav način polnog odnosa i ne odustaje od toga ima pravo da traži razvod braka jer joj time nanosi štetu kako fizičku tako i psihičku, a nanošenje štete je zabranjeno u Šerijatu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

A što se tiče toga da to sama žena zahtijeva i traži od njenog muža, to je neprihvatljivo od jedne muslimanke koja vjeruje u Allaha kao Gospodara i Muhammeda kao poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji to izričito zabranjuju. Ona ujedno time samog muža navodi na grijeh i izlaže i sebe i njega Allahovom prokletstvu. Tako nešto muslimanka sebi ne smije dozvoliti. A ako bi pretpostavili da mu žena nije muslimanka nego kitabijka to ne utiče na propis po ovom pitanju. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Došlo je u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se’ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je jedan od ashaba učio Fatihu kao rukju prvaku nekog plemena kojeg je ujeo škorpion a koje je odbilo da ih ugosti kada su prolazili i zanoćili kod njih. Učio je rukju Fatihom uslovivši učenje naplatom sa dijelom stada (nekoliko ovaca, u rivajetu 30 ovaca). Nakon što je prvak izliječen i uzet dio stada, došli su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pitali o propisu toga kako su postupili. On im je odobrio postupak rekavši: „Kako si znao da je ona (učenje Fatihe) rukja? Ispravno ste postupili, podijelite (zaradu-ovce) i računajte i mene u podjeli (ovaca)“. U rivajetu kod Buharije: „Zaista je najpreče ono što naplaćujete Allahova knjiga“.

Nema razilaženja među učenjacima, na osnovu ovog hadisa, da je dozvoljeno naplatiti liječenje učenjem šerijatske rukje. Skupina učenjaka smatra da iako je dozvoljeno naplatiti da je preče ne uzimati nadoknadu tražeći od Allaha nagradu.

Takođe, treba praviti razliku između onoga ko traži da naplati učenje rukje i onoga kome se nudi novac (ili drugi imetak) bez njegovog traženja za učenje rukje. Ovom zadnjem nema smetnje da uzme ono što mu se daje našto ukazuje hadis od Omera, radijallahu anhu, da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao kada je odbio da uzme imetak koji mu je davao: „Kada ti se nešto daje bez tvoga traženja, uzmi i udijeli“. Bilježi ga Muslim.

Naplaćivanje učenja rukje može imati dva oblika:

Prva vrsta – da učač kaže bolesniku (ili onome ko ga je doveo): ako ga i kada ga Allah izliječi učenjem rukje, platit ćeš mi toliko i toliko novca (imetka). Pa kada bolesnik bude potpuno izliječen (poslije prve, pete ili desete tukje), dužni su platiti dogovoreno. Ova vrsta naplaćivanja je ona koja je došla u hadisu Ebu Se’ida El-Hudrija, radijallahu anhu, i ona nije sporna i upitna. U ovoj vrsti naplaćivanja nema smetnje da se uslovi veća vrijednost imetka, recimo 500 eura i slično. Međutim, u praksi rijetko koji učač naplaćuje na ovaj način.

Druga vrsta – da učač naplaćuje učenje rukje tokom jednog tretmana svejedno izliječio se bolesnik ili ne. Ova vrsta naplaćivanja rukje je naravno dozvoljena, s tim da učač u ovom slučaju naplaćuje utrošeno vrijeme na tretmanu a ne izlječenje. A to znači da naplaćivanje treba biti usklađeno sa satnicama (ako uzmemo da jedan tretman ne bude više i duže od sahat vremena) drugih radnika, recimo majstora nekog zanata.

Moja procjena je, shodno životnom standardu ljudi u BiH i da se naplaćuje po drugoj vrsti naplaćivanja, da bi naplaćivanje jednog tretmana učenja rukje trebalo biti između 20 i 30 KM najviše, a što predstavlja najveću majstorsku satnicu. Jer terapija ne garantuje izlječenje, te ima smisla naplatiti utrošeno vrijeme i rizik rada tim poslom. Učači koji su se posvetili tom poslu, ako bi naplaćivali po 20 ili 30 KM po tretmanu, dnevno mogu zaraditi od 100 do 300 KM, što je sasvim dovoljna dnevna zarada.

Međutim, da naplaćivanje rukje koja traje najviše sahat vremena bude između 50 i 100 KM ili čak više, to je preskupo našem standardu života, nije srazmjerno utošenom trudu niti obećaje ozdravljenje. Sa druge strane, bojati je se da to predstavlja zloupotrebu ljudske bolesti, belaja i muke. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje

ALEJKUMUSSELAM.

POŠTOVANA SESTRO, HAJDE TI POMOZI SAMOJ SEBI TAKO ŠTO NEĆEŠ KOMUNICIRATI “SA OSOBAMA KOJE SU TI JAKO VAŽNE”, TJ. SA MUŠKARCIMA KOJI TI NISU MAHREM I KOJI BI TE U NORMALNIM OKOLNOSTIMA MOGLI OŽENITI. ZA TVOJE ŽIVOTNO TINEJDŽERSKO DOBA JE NAJBITNIJE DA NE KONTAKTIRAŠ SA MUŠKARCIMA, DA SE PRIDRŽAVAŠ VJERE I DA SE KLONIŠ SVEGA ZBOG ČEGA BI I TI MOGLA DA POKLEKNEŠ.
PREPORUČUJEM TI DA SE VRATIŠ NA ODGOVORE KOJI GOVORE O ZABAVLJANJU, AŠIKOVANJU I KOMUNICIRANJU IZMEĐU MUŠKARACA I ŽENA KAKO IH ISLAM TRETIRA. VE BILLAHI TEVFIK.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

 

Vidi manje

Alejkumusselam.

Žena muslimanka mora voditi računa o svom oblačenju, tj. hidžabu, kako ne bi bila uvrštena u one koje su spomenute u hadisu. Naime, bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga“.

Učenjaci navode tri tumačenja riječi “obučene a gole” a ono se može svesti pod sljedeće: da su to žene koje su obučene odjećom, međutim ta odjeća je providna ili kratka te ne pokriva stidno mjesto, ili je uska tako da se ispod nje oslikavaju izazovni dijelovi tijela, odnosno da ta odjeća ne pokriva ono što je vadžib pokriti ili pokriva dio tijela a dio je otkriven.

Imam Nevevi kaže da je ovaj hadis Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mu’džiza (tj. opisao je ono što će se desiti) jer su se ove dvije skupine već pojavile u Ummetu. Ovo je on rekao za svoje vrijeme (631 – 676 po Hidžri), a šta bi se tek moglo reći za današnje vrijeme kada mnoge naše pokrivene sestre da im je rečeno: obucite se tako da istaknete najizazovnije dijelove tijela, ne bi to bolje izvele od načina kako se danas pokrivaju od hlača, lasterica, kratkih suknjica, kratkih a podignutih turban marama, bodi majica, štiklica, šminke, mirisa i ostalog na čemu bi im i najmodernije modne kreatorke imale pozavidjeti.

Džilbab (hidžab) je široka odjeća od jednog dijela koja pokriva cijelo tijelo žene, odnosno to je široki i gusti ogrtač, mantil ili haljina koji pokrivaju ženu od glave do stopala ili od ramena do stopala čime žena pokriva svoje tijelo i uobičajenu odjeću i ukrase koje nosi ispod njega.

A šartovi hidžaba su:

– da ne bude sam po sebi ukras
– da bude gust toliko da se ne vidi kroz njega
– da bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela
– da ne bude namirisan
– da ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta
– da obuhvata cijelo tijelo. Sve ovo je zasnovano na argumentima.

A što se tiče boje hidžaba, treba znati da šerijatski tekstovi Kur’ana, Sunneta i rivajeta koji se prenose od selefa nisu posebno odredili boju i kroj džilbaba (hidžaba) koju je svaka muslimanka dužna nositi kada izađe iz svoje kuće. Nego ti šerijatski tekstovi pojašnjavaju da je ženi propisano da pokrije cijelo svoje tijelo i da ne pokazuje ništa od svojih ukrasa. A što se tiče boje, kroja i slično u tome je Šerijat ostavio širine i to se obično razlikuje od mjesta do mjesta, od naroda do naroda, klimatskih uslova, načina života, običaja i slično.
Ako se ovo ima u vidu, zaista je čudno da se tu i tamo govori i piše kako je ženi zabranjeno nositi određene boje hidžaba poput crvene, žute i slično.

A što se tiče nošenja pantalona, svejedno bile široke ili uske, samim time što razdvajaju jednu nogu od druge, i jer su same po sebi muška odjeća, potpada pod hadis u kojem se proklinju žene koje oponašaju muškarce a kojeg bilježe Buharija i ostali. Zato ženi nije dozvoljeno da ih nosi van kuće osim ispod hidžaba. Takođe iz ove zabrane se izdvaja nošenje pantalona od strane žene pred njenim mužem sa ciljem da mu se sredi, uljepša, da ga zavodi i slično.

Slično pantalonima se može reći i za široku dugu tuniku, jer tunika u osnovi nije hidžab (džilbab) i jer se nošenjem tunike ne ispunjava većina šartova hidžaba. Poput toga da hidžab nije sam po sebi ukras (a tunika je ukras sama po sebi), da hidžab bude širok i da ne oslikava izgled tijela (a tunika je obično uska i opisuje grudi i kukove, ili je od materijala koji se lijepi uz tijelo), da hidžab ne liči odjeći muškarca (a tunika liči odjeći muškaraca jer oni nose duge košulje do koljena, što je običaj u mnogim muslimanskim zemljama) i da hidžab obuhavata čitavo tijelo (a tunika ne obuhvata čitavo tijelo).

Prema tome, nema smetnje da žena nosi hidžab bilo koje boje, a nije joj dozvoljeno da nosi pantalone ili tuniku van kuće osim ispod hidžaba, dok je isto dozvoljeno da nosi pred svojim mužem kako hoće. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Šta se podrazumijeva pod nevinošću (djevičanstvom)?

Djevičanska opna ili himen je kožica koja se nalazi na dubini 2 ili 2,5 cm od ulaza polnog organa žene, kada djevičanska opna pukne iz polnog organa izađe krv. Općepoznata i prihvaćena stvar je da se djevicom ili nevinom ženom smatra ona djevojka čija djevičanska opna (himen) nije otklonjena (pukla), a žena koja je izgubila nevinost i nije više djevica je ona žena čija je djevičanska opna oduzeta, tj. čiji je himen pukao, otklonjen ili „probijen“. Prema tome, kratko rečeno: gubljenje nevinosti je pucanje himena ili djevičanske opne. Treba znati da se neke žene rode bez djevičanske opne (himena), mada je to rjeđi slučaj.

Uzroci gubljenja nevinosti (pucanja himena)

Uzroci pucanja himena ili djevičanske opne mogu biti različiti, a najčešći razlozi su:

– spolni odnos (tj. ulazak muškog u ženski polni organ), ovo je osnovni i najčešći razlog pucanja himena,

– ozljede u predjelu polnog organa koje uzrokuju pucanje himena, poput saobraćajnih nesreća, padova, grubih skokova, tjelesnog udara ili sudara i slično,

– neke vrste sportskih igara koje zahtijevaju težak tjelesni napor, poput nekih gimnastičkih disciplina, jahanje konja i slično,

– samozadovoljavanje pri kojem se stavlja čvrst predmet ili prst u polni organ,

– hirurškom operacijom,

– usmjeravanje jakog vodenog mlaza (ili pritisaka vode iz tuša) u polni organ,

– jako menstrualno pranje,

– dugovremeno ostajanje djevojke neudatom (često uzrokuje pucanje himena), …

Poimanje nevinosti i njenog gubljenja kod islamskih pravnika
Navest ćemo stanja oko kojih nema razilaženja među učenjacima, a zatim ona oko kojih postoji razilaženje:

Nema razilaženja među učenjacima:

Prvo – da je nevina djevojka (na arpskom: BIKR) svaka djevojka čija djevičanska opna (himen) nije pukla (tj. ostala je u prirodnom stanju) putem spolnog odnosa:

– ni u valjanom šerijatskom braku,

– niti u braku oko čije valjanosti ima razilaženje (poput braka sklopljenog bez dozvole velija),

– niti činom zinaluka (tj. prijebračnog spolnog odnosa).

Ovakva djevojka je djevica ili nevina i u stvarnosti i po Šerijatu.

Drugo – nema razilaženja među učenjacima da je žena koja nije nevina (na arapskom: SEJJIB) svaka ona žena koja je izgubila nevinost (tj. pukla joj je djevičanska opna) u spolnom odnosu:

– u valjanom šerijatskom braku,

– u braku oko čije valjanosti ima razilaženje (poput braka sklopljenog bez dozvole velija),

– činom zinaluka (tj. prijebračnog intimnog odnosa) (oko ovog postoji malo razilaženje džumhura sa Ebu Hanifom).

Ovakva žena nije nevina ni u stvarnosti niti po Šerijatu.

Po pitanju žene koja izgubi nevinost činom zinaluka, Ebu Hanife se izdvojio od ostalih učenjaka došavši sa stavom da je žena koja učini zinaluk po Šerijatu u statusu djevice (nevine) ako se ispune dva šarta: 1- da je samo jednom učinila zinaluk, i 2- da nad njom nije izvršena šerijatska kazna za zinaluk, tj. bičevanje.

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u sljedeća dva slučaja gubljenja nevinosti:

Prvi – ako žena izgubi nevinost u spolnom odnosu u jednom od tri stanja:

1- u spolnom odnosu na koji bude prisiljena (tj. silovana),

2- ako sa njom neko polno opći tokom njenog spavanja (ili ispolni odnos kojeg počini greškom),

3- spolni odnos lude (ili maloumne) žene.

Većina učenjaka je na stavu da su ove žene u statusu žena koje nisu djevice po Šerijatu, tj. da su žene koje potpadaju pod propise onih koje su izgubile nevinost.

Manja skupina učenjaka je na stavu da su ove tri vrste žena po Šerijatu u statusu nevinih žena (djevica). A ispravno je ono na čemu je većina učenjaka, jer je ibret u tome da li su izgubile nevinost u intimnom odnosu ili ne, svejedno imale u tome grijeha ili ne.

Drugi – ako djevojci pukne djevičanska opna (himen) mimo spolnog odnosa.

Poput toga da dođe do pucanja himena (djevičanske opne) zbog nekog od sljedećih razloga:

– ozljede u predjelu polnog organa koje uzrokuju pucanje himena, poput saobraćajnih nesreća, padova, grubih skokova, tjelesnog udara ili sudara i slično,

– bavljenja nekom vrstom sportskih igara koje zahtijevaju teške tjelesne napore, poput nekih gimnastičkih disciplina, jahanje konja i slično,

– samozadovoljavanja pri kojem se stavlja čvrst predmet ili prst u polni organ,

– hirurške operacije,

– usmjeravanja jakog vodenog mlaza (ili pritisaka vode iz tuša) u polni organ,

– jakog menstrualnog pranja,

– dugovremenog ostajanja djevojke neudatom (što često uzrokuje pucanje himena), …

Da li je djevojka u ovim slučajevima u statusu nevine (djevice) ili u statusu žene koja je izgubila nevinost učenjaci imaju dva općepoznata stava:

Prvi stav: djevojka kojoj pukne djevičanska opna (himen) mimo spolnog odnosa kao posljedica ozljede, skakanja, stavljanja prsta, jakog hajza i slično, ona je djevica (nevina) u stvarnosti a i po Šerijatu ima status djevice. Ovo je sav džumhura učenjaka, tj. stav hanefijskog, malikijskog i habelijskog mezheba, kao i odabrani stav šafijskog mezheba.

Svoj stav argumentiraju time da ona u suštini nije spolno općila te pucanje himena nije posljedica spavanja i spolnog odnosa sa muškarcem.

Drugi stav: da je ona žena koja je izgubila nevinost te ni u stvarnosti ni u Šerijatu nije djevica. Ovo je drugi stav unutar šafijskog mezheba, i na ovom stavu su Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasan Eš-Šejbani od hanefija. Njihov argument je činjenica da je ona u stvarnosti izgubila nevinost pucanjem djevičanske opne.

Ispravno je, a Allah zna najbolje, ono na čemu je džumhur učenjaka, tj. da djevojka čija djevičanska opna pukne iz nekog od gore spomenutih razloga mimo spolnog odnosa, da je ona u statusu djevice i nevine žene. Jer u suštini ono što čini djevojku nevinom i djevicom je imanje ili nemanje spolnog odnosa sa muškarcem a ne pucanje himena (i izlazak krvi) koji je samo jedan od znakova djevičanstva.

Propisi u kojima se razlikuje djevica od žene koja je izgubila nevinost

Od najpoznatijih propisa koji se odnose na djevicu i u kojima se razlikuje od od žene koja nije djevica su dva propisa:

Prvi – kada se od punoljetne djevice traži pristanak za udaju (za neku određenu osobu koja je prosi) dovoljna je njena šutnja kao znak pristanka, za razliku od žene koja nije nevina (udovice, puštenice, one koja je u prijebračnom spolnom odnosu izgubila nevinost i slično) ona je obavezna da prihvatanje ili odbijanje bračne ponude iskaže riječima.

Na ovo ukazuje hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, rekao: „Sejjiba (žena koja nije djevica, puštenica, udovica i slično) ima veće pravo od svog velija (u pristanku na bračnu ponudu), a bikr (djevica) se pita, njen pristanak je njena šutnja“.

Drugi – ako muž oženi drugu ženu ima pravo da kod nje (druge) boravi sedam dana ako je ona djevica, a ako je bila udavana (tj. nije djevica) onda ima pravo da kod nje boravi samo tri dana. Nakn toga obavezan je da dijeli vrijeme boravak kod žena podjednako.

Ovo je došlo u hadisu mutefekun alejhi od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je on rekao: „Od suneta je da kada oženi bikru (djevicu) na sejjibu (koja nije djevica) da kod nje boravi sedam dana, a zatim podjednako dijeli (boravak kod žena). A ako oženi sejjibu (udavanu i slično) boravi kod nje tri dana, a zatim podjednako dijeli (boravak kod žena)“.

Ako muž uslovi pri sklapanju braka da mu buduća supruga bude djevica
Ako muž ne uslovi prilikom sklapanja bračnog ugovora da mu buduća supruga bude djevica, a nakon intimnog odnosa ispostavi da nije djevica, on nema pravo da je vrati roditeljima niti da traži mehr nazad ako ga je dao, ili da ga ne islati ako ga nije dao. Njihov brak je valjan i jedino što muž može u tom slučaju je da joj da talak ako neće sa njom da živi zbog te mahane.

A ako muž uslovi prilikom sklapanja bračnog ugovora da mu buduća supruga bude djevica i na taj šart pristanu velij i djevojka, pa se nakon intimnog odnosa ispostavi da nije djevica, ovo može imati dva stanja:

Pravo stanje – da se potvrdi i dokaže da je izgubila nevinost ili u zinaluku, ili greškom, ili u braku oko čije ispravnosti učenjaci imaju razilaženje, u tom slučaju učenjaci četiri mezheba se razilaze. Pa jedni kažu da nema pravo da poništi brak, tj. da je brak valjan, na čemu su hanefije i šafije u poznatijem stavu mezheba. A drugi da ima pravo da poništi brak i vrati mehr zbog neispunjenja uslova braka, na čemu su malikije, hanabile i šafije u drugom stavu mezheba.

Drugo stanje – da muž prilikom prvog spolnog odnosa sa suprugom ne nađe trag nevinosti, tj. isticanje kravi, kao dokaz pucanja himena, s tim da nema dokaza koji potvrđuju da je ona izgubila nevinost u spolnom odnosu bilo koje vrste. Po ovom pitanju učenjaci imaju dva stava:

Prvi – da muž nema pravo da je vrati roditeljima niti da poništi brak, jer pucanje himena kod djevojke može da se desi i mimo spolnog odnosa, o čemu je već bilo govora. Muž ima pravo, po mnogim učenjacima, da traži od nje da se zakune Allahom da nije izgubila nevinost u spolnom odnosu. Ona nije dužna da se mužu pravda i pojašnjava šta je bio ili šta bi mogao biti razlog toga.

Na ovome je većina učenjaka od hanefija, malikija i hanabila.

Drugi – da muž ima pravo da je vrati roditeljima i da poništi brak ako hoće. Dokazuju to time što nije ispunila zadani uvjet sklapanja braka. Ovo je stav nekih učenjaka unutar malikijskog i hanbelijskog mezheba.

Ispravan stav je pravo mišljenje, tj. ono na čemu je većina učenjaka, jer je mnogo povoda i razloga pucanju himena kod djevojke, takođe neke žene se rode bez himena.

Da li je djevojka dužna da obavjesti budućeg supruga da nije nevina?

Odgovor na ovo zavisi od razloga gubljenja nevinosti:

Prvo stanje – ako je izgubila nevinost u spolnom odnosu činom zinaluka nakon čega se iskreno pokajala ili greškom (ako je to moguće da se desi), a budući muž ne uslovljava (ni prije ili pri vjenčanju) da je djevica, onda nema smetnje da prešuti i sakrije tu činjenicu. Ako muž nakon intimnog odnosa primjeti gubljenje nevinosti ako hoće može joj dati talak.

A ako muž uslovi da bude nevina, dužna je da ga obavijesti o činjeničnom stanju bez ulaženja u detalje, u protivnom to bi predstavljalo varanje koje je zabranjeno po hadisu „Ko nas vara nije od nas“ (Muslim). Pa ako hoće da je ženi kao takvu, to je do njega.

Drugo stanje – ako je izgubila nevinost u smislu da zna da joj je pukla djevičanska opna (himen) mimo spolnog odnosa na neki od gore spomenutih načina. U tom slučaju, s obzirom da je ona u statusu nevine djevojke i u stvarnosti i po Šerijatu po stavu većine učenjaka (a što je ispravan stav), ona nije dužna da obavještava vjerenika (budućeg muža) o svom stanju.

Konkretan odgovor na pitanje

Prema tome, s obzirom da ti nisi imala prijebračni spolni odnos, svejedno da li ti je pukla djevičanska opna ili ne prilikom samozadovoljavanja, ti si u statusu nevine žene djevice i u stvarnosti i po Šerijatu. Nisi dužna da o tome obavještavaš svoga budućeg muža (vjerenika). A ako on nakon sklapanja braka i spolnog odnosa sa tobom dovede u upitnost tvoju nevinost zbog nenalaženja tragova krvi, on nema pravo da dovodi vaš brak u pitanje niti da u tvoju čednost sumnja, jer je mnogo razloga pucanja himena kod djevojaka. Najviše što ima pravo je da traži od tebe da se zakuneš Allahom da nisi izgubila nevinost u spolnom odnosu bilo koje vrste. Takođe, nisi dužna da mu se pravdaš i da pojašnjavaš šta je bio ili šta bi mogao biti razlog toga. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje