Alejkumusselam.

Otklanjanje dlaka sa obrva, svejedno bilo to čupanjem, brijanjem ili slično, je haram po tekstu hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da je prokleo žene mutenemmise (koje traže da im se otklone ili obriju obrve) i mutefellidže (koje traže brušenje zdravih zubi) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahova stvorenja”. Nije poznato da je neko od učenjaka dozvolio čupanje obrva, a i da ima neko njegovo mišljenje se odbacuje jer je oprečno tekstu hadisa. Iako se u hadisu zabrana odnosi na žene ona ima opće značenje pa obuhvata i muškarce jer je mudrost zabrane čupanja obrva zabrana mijenjanja Allahovog stvaranja a to obuhvata i žene i muškarce.

Međutim, ako su dlake sa obrva izrasle u ružnom, deformisanom i nenormalnom obliku nema smetnje da se potkrate one dlake koje strše. Dokaz za njihovu dozvolu je hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Nesa’i u njihovim Sunenima, a kojeg je šejh Albani ocijenio dobrim u knjizi Irvaul-galil (824). Naime, u tom hadisu se prenosi da je ‘Arfedžete ibn Es’ad, radijallahu anhu, izgubio nos u bici El-Kulab koja je bila u džahilijetu, pa je ugradio srebrni nos. Srebrni nos je imao neprijatan miris pa mu je naredio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da ugradi nos od zlata.
Dok uzimanje i pokraćivanje obrva kada su one u uobičajnom stanju nije dozvoljeno, pa makar obrve bile velike ili se u njima pojavile sijede. Jer to ulazi u značenje hadisa u kojem je došla zabrana čupanja obrva, a pod čupanjem se podrazumijeva i odsijecanje i brijanje.

A što se tiče sijedih dlaka, njih je dozvoljeno ofarbati. S tim da učenjaci imaju različito mišljenje oko farbanja u crno. Sa druge strane, došla je u nekoliko hadisa pokuđenost, a po nekima i zabrana, čupanja sijedih dlaka na glavi, a što se odnosi na kosu, bradu i obrve. Bilježe Ebu Davud, Ahmed, Bejheki i Ibn Hibban u različitim rivajetima od Amra ibn Šuajba od njegovog oca a on od njegovog djeda (u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne čupajte sijede, nema muslimana koji će osjedjeti jednu sijedu u Islamu a da mu ona neće biti svjetlo na Sudnjem danu”, a u rivajetu: “A da mu zbog nje neće Allah upisati dobro djelo i izbrisati grijeh”. Šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju dobrim.

Takođe, bilježe Tirmizi, Nesa’i i Ahmed od K’ab ibn Murreta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko osijedi jednu sijedu u Islamu ona će mu biti svjetlo na Sudnjem danu”. Hadis su Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut ocijenili vjerodostojnim.

Prema tome, muškarcu nije dozvoljeno da odstranjuje sijede dlake sa obrva, svejedno bilo to odsijecanjem ili čupanjem, jer to potpada pod zabranjeno čupanje obrva koje je došlo u tekstu hadisa i jer je pokuđeno (a po nekima zabranjeno) čupanje (odsijacanje) sijedih dlaka. S tim da mu je dozovoljeno potkratiti i poravnati (urediti) obrve, bile one sijede ili ne, u slučaju ako one imaju ružan, neprirodan i deformisan izgled. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Strah od džina, prikaza i slično ima dva stanja i oblika:

Prvi – da strahuje od njihovog uznemiravanja prirodnim strahom, poput straha od neprijatelja u ljudskom liku ili straha od zvijeri i slično tome. Ovaj strah je prirodan kod ljudi pa s toga čovjek nije griješan zbog njega sve dok ga taj strah ne odvede da uradi nešto što je haram. Taj strah se treba otklanjati onim što je propisano za to poput zikra, dove, oslanca na Allaha, a Allah je dovoljan onome ko se osloni na Njega, subhanehu ve te’ala, Zaštitnik onome ko kod Njega traži zaštitu.

Drugi – da strahuje od džina kao što strahuje od Allaha ili još više. Ovaj strah je širk i vadžib (obaveza) je čovjeku da ga ostavi i da se oslanja na Allaha, subhanehu, i da kod Njega traži utočište. Jer oni (džini) mu zaista ne mogu naštetiti.

Ako se neko puno boji džina i priviđa mu se u liku čovjeka koji dolazi iz tamnog mjesta iz ćoškova kuće i slično, onda je najvjerovatnije da je u pitanju vrsta sihra koji se zove sihr priviđanja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio pogođen ovom vrstom sihra tako da mu se priviđalo da je uradio neke stvari a nije ih uradio. Međutim, Allah, subhanehu ve te’ala, ga je izliječio svojom moći i poslao mu dva meleka koji su ga obavijestili da je opsihiren, ko ga je opsihirio, kako ga je opsihirio i gdje se nalazi taj sihr. U tom slučaju treba da traži utočište kod Allaha, subhanehu vete’ala, prije bilo čega drugog. Da Mu se obraća u dovama a On je Onaj ko se odaziva onome ko je u nevolji i koji otklanja nevolju, i koji olakšava tugu i brigu, subhaneh.

Zatim je na toj osobi da što više zikri i uči Allahovu Knjigu sa razmišljanjem i skrušenošću jer je u tome siguran lijek za ono što je u prsima, i za otklanjanje brige, tuge, straha i tjeskobe. Kaže Allah, subhanehu ve te’ala: “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima” (El-Isra’, 82) i kaže: “Reci: On je vjernicima upustvo i lijek” (Fusilet, 44), i kaže: “O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i upustvo i milost vjernicima” (Junus, 57), i kaže Uzvišeni: “One koji vjeruju i čija se srca kad se Allah pomene smiruju, a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju” (Er-R’ad, 28).

Došlo je u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Ahmed da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće nekoga zadesiti briga i tuga pa kaže: ALLAHUMME INNI ABDUKE VEBNU ABDIKE VEBNU EMETIKE, NASIJETI BIJEDIKE, MADIN FI HUKMIKE, ADLUN FI KADAIKE, ESELUKE BI KULLI ISMIN HUVE LEKE SEMMEJTE BIHI NEFSEKE, EV ALIMTEHU EHADEN MIN HALKIKE, EV ENZELTEHU FI KITABIKE, EV IST’SERTE BIHI FI ILMILGAJBI INDEKE, ENTE TEDŽ’ALULKUR’ANE REBI’A KALBI, VE NURE SADRI, VE DŽELAE HUZNI VE ZEHABE HEMI, a da Allah neće otkloniti njegovu tugu i brigu i da ih neće zamijeniti izlazom i olakšanjem. Pa je rečeno: O Allahov Poslaniče, hoćemo li je naučiti? Pa je rekao, sallallahu alejhi ve sellem: “Naravno, onaj ko je čuje treba da je nauči“.

Pa ako i nakon toga nastavi osjećati njihovo prisustvo nema smetnje da ode kod nekoga u čiju vjeru i bogobojaznost ima povjerenja a koji je od onih koji znaju da uče šerijatsku rukju da se liječi kod njega.

Prema tome, ne treba da se plašiš džina, prikaza i slično, nego postupi kako je gore opisano a shodno tvom stanju. Takođe, treba da znaš da je vjerovanje u postojanje džina i šejtana, onako kako je to opisano u Kur’anu i Sunnetu, sastavni dio imana i vjernik ne može biti vjernik a da u to ne vjeruje. Odlazak kod onih koji saljevaju strave nije dozvoljen jer taj način liječenja od straha je dio paganskog nasljeđa i nema uporišta u Šerijatu niti je medicinski a niti praktično dokazano. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Poštovano sestro, ti trebaš prvo sebe da natjeraš da klanjaš svih pet propisanih namaza, jer nemaš opravdanja za njihovo ostavljanje. Da ne znam koliko imaš obaveza i koliko si zaposlena, namaz se mora obaviti i to u njegovom namaskom vremenu.

Isto djecu ti trebaš navikavati na vjerske obaveze, naravno da je bolje da i ti i muž zajedno učestvujete u tome, ali ako ne može ili neće ti si obavezna da ih odgajaš u duhu islama.

A što se tiče muža, treba da doviš da ga Allah uputi, da ga lijepo i na blag način savjetuješ, da mu daješ islamsku literaturu da je čita, da ga podstičeš da se druži sa onima koji praktikuju vjeru i da mu svojim primjerom pokažeš kako treba da živi jedan musliman. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Psovanje Allaha, Poslanika, mushafa i slično automatski izvodi onog ko je bio musliman iz islama oko čega nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta. Muslimanu nije dozvoljeno da živi sa ženom murtedkinjom (otpadnicom od islama) po idžmau učenjaka, kao što mu nije dozvoljeno ni da oženi ženu mimo muslimanke ili kitabijke.

Prema tome poštovani brate, vadžib ti je da ostaviš tu ženu, da je pustiš i da joj daš talak. A bićeš veliki griješnik ako i dalje nastaviš živjeti sa njom a ona je u takvom stanju.

Takođe, nije ti dozvoljeno da njoj ostaviš djecu, moraš ih uzeti sa sobom svetroje, jer nije dozvoljeno da djeca budu pod skrbništvom nevjernice, jer će ih odvesti i navoditi na kufr, neće voditi računa o njihovom islamskom odgoju, moralu i slično. Poznato je fikhsko pravilo “Nema skrbništva kjafiru nad muslimanom“.

Po onome kako si ti opisao nema nade u njen popravak, prema tome uradi kako ti je gore rečeno znaj da u tome nemaš grijeha nego imaš sevap jer ona zbog psovanja Allaha i Poslanika zaslužuje mnogo gore i mnogo više od toga što ti je rečeno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Nema nešto u šerijatskim tekstovima što upućuje na to da se alergije liječe učenjem Kur’ana na med i maslinovo ulje. Ako se u praksi potvrdilo da je neko uspio time da se izliječi onda nema smetnje da se to radi. Uči bilo šta iz Kur’ana, dovi jer se dova roditelja za njegovo dijete ne odbija. U osnovi je da se ova bolest liječi kod ljekara, tako da to ne zanemaruješ. A učenje Kur’ana, dove i zikrovi nek budu uopćeni, tj. kao što učiš Kur’an, doviš, zikriš za to da ti Allah da bereket u imetku, da ti da slogu u kući, da ti olakša neki posao, da te uvede u Džennet i slično, isto to radiš da ti Allah da zdravlje djeci.

Inače, pogrešno je da neki muslimani imaju ubjeđenje i da vjeruju da sve što ih zadesi od belaja, bolesti, tuge i slično da trebaju da uče Kur’an i da će to time proć. Kur’an je objavljen da se čita, da se razmišlja o onome što je došlo u njemu i da se primjenjuju i praktikuju naredbe i zabrane koje su došle u njemu. Jednom riječju Kur’an je objavljen kao Uputa po kojoj treba živjeti na dunjaluku, a ne da se uči Kur’an kako bi njime rješavali svakojake naše životne probleme.

Kao što imamo u praksi: onoj pobjegla kćerka sa momkom pa pita šta iz Kur’ana da uči da joj se vrati, onoj ukradeno nešto pa pita šta da uči iz Kur’ana da bi joj se vratilo, onaj uselio u kuću pa pita šta je najbolje da se da uči iz Kur’ana za useljenje, onoj umrla majka pa pita šta joj treba učiti za njenu dušu, usidjelica ne može se udati pa pita šta da uči da bi joj došao suđeni da je oženi i tako dalje.

Ovakvo razumijevanje odnosa muslimana prema Kur’anu je apsolutno pogrešno, jer se zasniva na tome da je samo učenje Kur’ana kao čarobni štapić sa kojim se rješavaju svakodnevni ljudski problemi. A ispravno je da je Kur’an objavljen da bi se čitanjem i razmišljanjem o onome što je u njemu živjelo i radilo po njemu.

Takav vid liječenja koje praktikuje taj “hodža”, duhovni iscjeljitelj, nema uporišta u Šerijatu. Kakva god voda da se uzme bila izvorska, kišnica, destilovana, iz bunara i slično a zatim se nauči na nju ne mijenja na suštini, tj. bitno je da je voda i da se na nju nauči a porijeklo vode nije bitno. Tako da njegov zahtjev izaziva veliko podozrenje i sumnju, u najmanju ruku da je to narodno praznovjerje sa kojim duhovni iscjeljitelj želi učiniti stvar velikom, jer treba sakupiti vodu sa dvanest izvora, u očima osobe koju liječi. Ovo je u najmanju ruku. Trebaš se raspitati da li se ovaj “hodža” bavi pravljenjem hamajlija, zapisa i sličnih stvari, pa ako se to potvrdi onda znaj da je on šarlatan, gatar i sihirbaz. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com