AlejkumusSelam!

Na opće zaprepaštenje učenjaka, daija, radnika na polju islamske dave i iole ljubomornog muslimana, Evropska komisija za istraživanje i fetve izdala je završno saopćenje na svojoj četvrtoj sjednici održanoj u Dablinu država Irska u mjesecu redžebu 1420. po Hidžri (1999.god.) odluka broj (2/4)[1], a samo dvije sedmice nakon toga Udruženje učenjaka Šerijata Sjeverne Amerike je takođe izdalo završno saopćenje na prvoj pravnoj konferenciji odžanoj u gradu Detroitu pokrajina Mičigen (Sjeverna Amerika) 1420. po Hidžri, čiji sadržaj je fetva kojom se dozvoljava uzimanje kredita sa kamatom za kupovinu kuće ili stana, shodno kako je to običaj na Zapadu da banka da novčani kredit za kupovinu kuće ili stana kojeg treba vratiti u dugoročnim ratama sa kamatom[2].

Nakon ove fetve nastao je blagi haos među muslimanima u konzumiranju kredita sa kamatom za kupovinu bilo čega oslanjajući se na tu “blaženu” fetvu, iako je večini njih jasno kao dan da je kamata haram, međutim kada se spoje greška učenjaka i dunjalučka strast muslimana mogu odvesti do toga da se tako jasne zabrane krše. Tako da danas mozemo naći dojučerašnjeg borca na Allahovom putu koji je do juče žrtvovao život za vjeru, ili sunetliju koji nastoji oživiti sve sunnete, ili selefiju ljubomornog na svoju akidu, kako im je uzimanje kredita sa kamatom postala sasvim normalna stvar, a da ne govorimo o onima kod kojih inače nema halala i harama u Islamu.

Na primjenu iste fetve se sa mimbera pozivalo a oni koji se ne slažu sa fetvom nazvani su strogim vehabijama kod kojih je sve haram. Ova fetva i slične njoj programirale su u mozgu mnogih muslimana parolu “radi šta hoćeš zagarantovan ti je Džennet” po kojoj sretno u ljepoti Islama živi, jer šta je još ostalo nakon ohalaljivanja kamate?

Zatim mnogi savremeni islamski istrazivači i daije, nakon ove pogrešne fetve, na pitanje o uzimanja bankovnih ili drugih kredita sa kamatom kažu da postoje dva stava učenjaka o tome, uzimajući ovu fetvu kao meritorni stav učenjaka. A istina je da se radi o jednom stavu i pogrešnoj fetvi koju nije dozvoljeno predstavljati kao kompetentno mišljenje uleme zbog očite greške na kojoj je zasnovana ta fetva, a cilj ovog teksta je da baš to objelodani.

A prije toga da odredimo tačku u kojoj su se razišli nosici te pogrešne fetve sa općim stavom učenjaka oko konzumiranja kamate:

1- Svi su složni (većina savremenih učenjaka i učenjaci koji su izdali tu pogrešnu fetvu) da je po idžma’u učenjaka kamata zabranjena. Idžma’ (konsenzus učenjaka) prenose Ibn Hubejre[3], Kurtubi[4], Nevevi[5], Ibn Hadžer El-Hetemi[6], i mnogi drugi. Takođe, da je kamata jedan od sedam upropaštujućih grijeha kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu: “Klonite se sedam upropaštujućih grijeha …”[7], od kojih je jedenje kamate. Kamata je veliki grijeh sa kojim se onima koji ga čine objavljuje rat od Allaha i Njegovog Poslanika, sallahu alejhi ve sellem: “O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, nek znate, – rata od Allaha i Poslanika Njegova!” (prijevod značenja El-Bekare 278-279). Takođe, su svi složni da je kamata koja se daje banci ili uzima od nje da je to kamata koja je Šerijatom zabranjena.

2- Složni su takođe na zabrani kozumiranja kamate u muslimanskoj zemlji (darul-islam: to je mjesto u kojem žive muslimani i u kojem preovlađuje ispoljavanje islamskih propisa) između muslimana i kjafira.

3- Složni su da je muslimanu koji boravi u kjafirskoj zemlji (darul-kufr: to je mjesto u kojem žive kjafiri i u kojem preovlađuje ispoljavanje neislamskih propisa) zabranjeno uzeti kredit sa kamatom za kupovinu nečeg mimo stana ili kuće.

4- A razišli su se oko toga da musliman koji boravi u kjafirskoj zemlji daje kamatu na uzeti bankovni kredit radi kupovine kuće ili stana.

Dakle, opći stav učenjaka je kategorična zabrana uzimanja kredita sa kamatom radi kupovine kuće ili bilo čega drugog. Ovo zastupaju sve komisije i sva udruženja za fetve širom svijeta osim večine članova Evropskog vijeća za fetve i Udruženja učenjaka Sjeverne Amerike[8]. Između ostalih, ovo je odluka Kolegija za islamska istraživanja pri El-Azharu donijeta 1385. po Hidžri, Kolegija islamskog prava pri Rabiti donijeta 1406. i 1410. Po Hidžri, Kolegija islamskg prava pri Islamskoj konferenciji donijeta 1408. po Hidžri i Kolegija islamskog prava u Indiji donijeta 1410. po Hidžri.

Dokazuju svoj stav općim argumentima Kur’ana, Sunneta, idžma’a i kijasa (analogije) kojim se zabranjuje kamata bez razlike na mjesto, vrijeme i ljude:

Kaže Uzvišeni: “A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu.” (prijevod unačenja El-Bekare 275)

U hadisu kojeg bilježi Muslim od Džabira, radijallahu anhu, je došlo da je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, prokleo onog koji uzima kamatu, daje, zapisuje i svjedoči, i kaže: “Oni su isti”[9].

A idžma’ (jednoglasan stav učenjaka) prenosi Kurtubi[10], Ibnul-Munzir[11], El-‘Ajni[12], Ibn Kudame[13], El-Merdavi[14], Ibn Hadžer[15], Ibn Tejmije[16], Ševkani[17], Ibn Hubejre[18], Nevevi[19], Ibn Hadžer El-Hetemi[20] i mnogi drugi.

A argument iz kijasa (analogije): kao što je zabranjena kamata između muslimana i kjafira u muslimanskoj zemlji pa tako je i u kjafirskoj[21].

Zastupnici pogrešne fetve dozvoljavaju uzimanje kredita sa kamatom samo radi kupovine kuće ili stana, s tim da ovu dozvolu ograničavaju još sa pet šartova:

1- da ne postoji drugi način za kupovinu stana,

2- da nema drugi stan ili kuću,

3- da ne posjeduje imetak sa kojim može kupiti stan bez kredita,

4- da to bude u kjafirskim zemljama a ne muslimanskim,

5- da nema namjeru praviti biznis sa tom kućom ili stanom.

Kao što je već rečeno ovu fetvu su izdala sa večinom glasova Evropska komisija za istraživanje i fetve 1999.god. i Udruženje učenjaka Šerijata Sjeverne Amerike 1999.god.[22], a onaj sa čijim imenom se širila ova fetva i u tome tražio bereket fetve je dr. Jusuf Kardavi[23].

Nije teško primjetiti da su šartovi ove fetve u praksi malo poznati a i da nisu ni bitni onima koji se povode za njom, bitno je da neko kaže kredit sa kamatom je dozvoljen a kada, gdje i kako to uglavnom ostaje na papiru onih koji su je dozvolili.

Treba napomenuti da se četvorica članova Evropske komisija za istraživanje i fetve nisu složila sa ovom fetvom, a to su: dr. Muhamed Fuad El-Berazi (Danska), dr. Suhej Hasan Abdulgaffar (London), Jusuf Ibram (Švajcarska) i Muhamed Mudžahid Hasan (Belgija), te su napisali odgovor na ovu fetvu. Takođe, ova fetva je bila jedan od uzroka davanja ostavke na rad u Komisiji od strane dr. Muhamed Fuad El-Berazi. On u svojoj ostavci navodi nekoliko razloga za napuštanje Komisije, neki od njih su: izdavanje čudnih fetvi (od kojih je i dozvola kamate radi kupovine stana ili kuće) zbog kojih su žestoko kritikovani od ostalih učenjaka i izgubili povjerenje kod muslimanskih manjina na Zapadu, uzimanje boravka u kjafirskim zemljama dokazom za ohalaljivanje mnogih harama, dozvoljavanje trgovačkog osiguranja kojeg su zabranile sve šerijatske komisije u svijetu, i drugi razlozi[24].

Rezime dokaza kojima se pravda ova pogrešna fetva može se svesti na nekih pet argumenata[25]:

Prvi argument: poistovjećivanje ovog pitanja sa stavom Ebu Hanife i njegovog učenika Muhammeda Šejbanija, a ovo je ujedno i stav hanefijskog mezheba[26] (s tim da Ebu Jusuf nije na ovom stavu), da je dozvoljena kamata i ostale zabranjene relacije poput zabranjenih kupoprodajnih ugovora, kockanja i slično između muslimana i nemuslimana u kjafirskoj zemlji (koju hanefije nazivaju darul-harb).

Komentar: na ovaj argument se može odgovoriti sa više aspekata:

1- Mezheb hanefija je oprečan stavu večine učenjaka kod kojih je kamata zabranjena na svakom mjestu i među svim ljudima na što upućuju opći dokazi Kur’ana i Sunneta o zabrani kamate[27]. A sa druge strane nema dokaza koji pravi razliku među ljudima i državama u dozvoli konzumiranja kamate.

2- Osnovni i najjači dokaz hanefija o dozvoli kamate i ostalih zabranjenih radnji između muslimana i nemuslimana u kjafirskoj zemlji je hadis u kojem stoji: “Nema kamate u zemlji rata (darul-harb) između muslimana i kjafira (muhariba) koji je u ratu sa muslimanima”[28].

Međutim ovaj dokaz je neprihvatljiv sa strane slabosti seneda: prenosi ga Mekhul sa irsalom (tj. nema ashaba u senedu) a uz to hadis uopće nema seneda niti je spomenut i u jednoj zbirci hadisa[29]. Takođe se odbija sa strane značenja čak i da je vjerodostojan, jer može značiti negiranje kamate, tj. zabranu[30]. Prema tome, zbog ovakvog dokaza čija vjerodostojnost i značenje su pod velikim znakom upitnika, te je kao takav neprihvatljiv, se ne mogu ostaviti jasni argumenti zabrane kamate.

Ima još dokaza kojima hanefije podupiru svoj stav s tim da su veoma slabi te nema potrebe da ih navodimo i komentarišemo, zbog toga ostali mezhebi, pa čak i Ebu Jusuf od hanefija[31], ne prihvataju ovo mišljenje hanefija.

3- Po hanefijskom mezhebu kao što je kamata dozvoljena u kjafirskoj zemlji takođe je dozvoljeno muslimanu da kocka sa kjafirom, da mu prodaje alkohol, krmetinu, strvinu i slično[32].

Pa da li zastupnici ove fetve takođe sve ovo dozvoljavaju muslimanima na Zapadu? A ako ne, zašto uzimaju samo jedan dio stava hanefijskog mezheba a drugi odbacuju?

4- Da vidimo koliko se ova fetva podudara sa stavom hanefija:

Prvo: Učenjaci hanefijskog mezheba su se razišli oko toga šta se porazumijeva pod kjafirskom zemljom (koju zovu darul-harb) u kojoj je dozvoljena kamata i ostale zabranjene radnje između muslimana i nemuslimana, zvanični stav mezheba je da se misli na zemlju koja je u ratu sa muslimanima a ne koja ima ugovor o neratovanju[33]. Tako se ova fetva ne podudera sa stavom hanefijskog mezheba jer zemlje u kojima su dozvolili kamatu nisu zamlje rata (darul-harb), tj. koje su u ratu sa muslimanima, ili tačnije sa svim musliamanima.

Drugo: Kod hanefija je dozvoljena kamata između muslimana i nemuslimana u kjafirskoj zemlji u osnovi, u stanju balagostanja i nužde[34], dok nosioci fetve smatraju da je to u osnovi zabranjeno te da se ne dozovljava osim u stanju nužde ili opće potreba koja je na nivou nužde. Tako se ovim njihovi putevi razmimoilaze.

Treće: Po izdatoj fetvi musliman je taj koji kada uzme kredit daje kamatu kjafiru, a hanefije koji dozvoljavaju kamatu između muslimana i kjafira uvjetovali su da musliman bude onaj koji uzima kamatu a ne koji daje[35]. Tako se putevi ove fetve i stava hanefija opet razmimoilaze.

Drugi argument: fikhsko pravilo “opća potreba se stavlja na nivo nužde kojom se dozvoljava zabranjeno”[36], a stan je jedna od nužnih potreba bez koje se ne može, zato se on mora obezbijediti svejedno da li putem plaćanja kirije ili kupovinom. A pošto je plaćanje kirije puno teškoća i prepreka, kupovina stana je postala opća potreba muslimana koji žive na Zapadu sa kojom ostvaruju mnoge koristi a otklanjaju velike gubitke zato im se dozvoljava kredit sa kamatom, jer opća potreba (kupovina stana) koja je prerasla u nuždu dozvoljava zabranjeno (kamatu).

Komentar: takođe i na ovaj se argument može odgovoriti sa više aspekata:

1- Nema sumnje da je stan (ili kuća) jedna od nužnih potreba bez koje čovjek ne moze normalno živjeti, s toga se on mora obezbijediti svejedno da li putem plaćanja kirije, kupovinom ili na bilo koji drugi dozvoljen način. Međutim, ono što je ovdje sporno je uporno nastojanje nosioca fetve da svedu udovoljavanje potrebe za stanom samo u jednom obliku a to je kupovina stana (ili kuće) putem uzimanja kredita sa kamatom bez osvrtanja na ostale oblike udovoljavanja potrebe za stanom, kao što je: kirija, izgradnja kuće i slično. Nema dokaza u Šerijatu koji ograničava potrebu čovjeka za stanom samo u njegovom posjedovanju kupovinom.

2- S obzirom da musliman ima izbora mimo kupovine stana u plaćanju kirije, pravljenju kuće i slično, kupovina stana uzimanjem kredita sa kamatom niukom slučaju se ne može smatrati općom potrebom, tj. nuždom koja dozvoljava zabranjeno. Jer da bi se nešto smatralo nuždom ne smije imati alternativu u nečemu drugom kao što je u ovom slučaju. Međutim, kada muslimani koji žive na Zapadu ne bi mogli da dođu do stana (ili kuće) osim putem kupovine istog, onda bi se to smatralo općom potrebom koja je postala nužda.

3- Da bi se nešto smatralo nuždom ili prinudom (darurom) sa kojom se dozvoljava zabranjeno učenjaci uslovljavaju tri šarta:

Prvi: da je nužda stvarna a ne umišljena ili zasnovana na tvrdnji.

Drugi: da onaj koji je u nuždi nema izbora u nečemu drugom što je dozvoljeno.

Treće: ono što se u nuždi ohalali traje sve dok postoji nužda a prestaje sa prestankom nužde.

Mes’ela o kojoj mi govorimo ne zadovoljava nijedan od ovih šartova: jer prvi šart je da nužda bude stvarna a sami nosioci fetve priznaju da ona nije nužda nego potreba, drugi šart zahtijeva da ne postoji izbor u nečemu drugom a u slučaju o kojem mi govorimo postoji izbor, a treći šart čini ohalaljivanje harama izuzetkom dok traje nužda a u mes’eli o kojoj mi govorimo potpisnici fetve su dozvolu kamate učinili pravilom za muslimane koji žive na Zapadu.

4- Dozvoljavanje uzimanja kredita sa kamatom za kupovinu kuće ili stana otvara vrata ohalaljivanja većine šerijatom zabranjenih stvari, na primjer: trgovci i poduzetnici imaju jaku potrebu za kamatnim pozajmicama za pokretanje svojih poslova, takođe ovi isti imaju potrebu da im se dozvoli trgovina sa alkoholom, svinjskim mesom kako bi uspješno poslovali, mladić čija se neženidba odužila a ima potrebu za ženom treba da mu se ohalali zinaluk, ili nema sredstava za ženidbu da uzme kredit sa kamatom, takođe student ima jaku potrebu za finansirenje studija čiji su troškovi ogromni, liječnik da bi otvorio ordinaciju i nabavio aparate ima potrebu za kreditom, posjedovanje auta je postala nužna stvar a bez kredita se ne može uzeti novo ili valjano auto, i tako redom. Pa u čemu je razlika između gore spomenutih i onog koji može doći do stana plaćanjem kirije ili štednjom i postepenom gradnjom kuće pa mu dozvole potpisnici fetve uzimanje kredita sa kamatom.

Treći argument: musliman nije šerijatski obavezan da primjenjuje propise vjere koji su vezani za politiku, ekonomiju i društvo u državi koja ne vjeruje u Islam kao društveno uređenje, jer to nije u njegovoj moći, a od tih propisa je kamata. Nego je on zadužen da primjenjuje propise vezane za ibadete, brak, hranu, piće, odjeću i slično što je vezano za privatni život, a ako ni ovo ne bi mogao upražnjavati bio bi obavezan učiniti hidzru.

Komentar iz više aspekata:

1- Ovakvo uopćavanje je veoma opasno sa strane otvaranja vrata nepridržavanja propisa vezanih za ekonomiju i politiku pod izgovorom da je to van okvira onog što Šerijat obavezuje, te time postaje osnova da se ne treba držati tih propisa.

2- Takođe, ovakvo tumačenje pridržavanja vjere je dobar korak za sekularizovanje muslimanskih manjina jer ovo se poklapa sa parolom: daj kralju ono što je kraljevo (propise vezane za politiku, ekonomiju i društvo), a bogu ono što je božje (propise vezane za ibadete, brak i slično što je vezano za privatni život).

3- Isto tako, ovakvo tumačenje prekida svaki ozbiljniji pokušaj otvaranja islamskih političkih i ekonomskih institucija sa kojima bi se čuvao identiitet muslimana i štitili njihovi interesi.

4- Ovaj argument se direktno protivi tekstu hadisa: “Kada vam nešto zabranim klonite se toga, a kada vam nešto naredim izvršete ga koliko ste u mogućnosti”[37].

Četvrti argument: neuzimanje kredita sa kamatom u kjafirskoj zemlji vodi do toga da pridrzavanje vjere kod muslimana biva razlogom njihove ekonomske slabosti i finansijskih gubitaka, a osnov je da Islam jača muslimana a ne da ga slabi, da mu koristi a ne šteti. Zato su neki učenjaci dozvolili da musliman naslijedi kjafira dokazujući to sa hadisom: “Islam povećava a ne umanjuje”[38], i hadisom: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad njega”[39].

Komentar sa tri aspekta:

1- Osnova je da se musliman boji Allaha gdje god da je dozvoljavajući ono što je halal i zabranjujući ono što je haram, i da bude ubijeđen da što god da ostavi radi Allaha da će mu Allah to zamijeniti sa boljim, te da ne bude od onih koji površno Allaha obožavaju, ako ga zadesi dobro smiren je, a ako ga zadesi musibet vraća se u nevjerstvo pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet.

2- Bilo bi ispravno reći da pridržavanje vjere kod muslimana biva razlogom njihove ekonomske slabosti i finansijskih gubitaka ako bi na vjeru gledali samo sa strane dunjaluka. Međutim, ispravno je da se snaga i slabost muslimana mjere iz dunjalučkog i ahiretskog ugla. Naime, istorija Islama od prvih generacija do danas je prepuna primjera žrtvovanja dunjaluka, društvenog ugleda i života radi Allaha, Njegovog Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, i Dženneta koji im je obećan a nisu se žalili da im je Islam umanjio imatak ili oslabio snagu. Sva snaga muslimana je u pridržavanju vjere a ne obrnuto.

3- Sa ovim izgovorom se može pravdati svako onaj ko upadne u bilo koji grijeh.

4- Kada je Uzvišeni objavio ajet kojim zabranjuje mušricima obavljanje Hadždža: “O vjernici, mnogobošci su sama pogan, i neka više ne dolaze na Hadždž Časnom hramu poslije ovogodišnjeg hadždža” (prijevod značenja Et-Tevba 28), neki stanovnici Mekke su se pobojali da će im to oslabiti trgovinu i uticati na propast robe, pa je objavljen drugi dio istog ajeta: “A ako se bojite oskudice, pa Allah će vas, ako hoće, iz obilja Svoga imućnim učiniti. – Allah zaista sva zna i mudar je” (prijevod značenja Et-Tevba 28).

Peti argument: kao posljedica dozvole uzimanja kredita sa kamatom muslimani stiču mnoštvo općih koristi, između ostalog: očuvanje vjere i islamske ličnosti, poboljšanje socijalnog stanja muslimana, oslobađanje od ekonomskog pritiska koji im otežava davetske aktivnosti, učešće u izgradnji opće dobrobiti zajednice pokazujući time svijetlu sliku Islama pred nemuslimanima.

Komentar:

1- Osnovni cilj Šerijata je pribavljanje koristi i otklanjanje štete, s tim da je kriterij koristi i štete strogo određen Kur’anom i Sunnetom i obuhvata dunjalučki i ahiretski život. Opća korist (maslehatu mursele) u Šerijatu je sve ono sa čime je došao Islam, a ne ono za čime streme strasti ljudi i do čega dođu svojim razumom, pa je tako korisno samo ono što ga Islam smatra korisnim. Ono što je naređeno Kur’anom i Sunnetom u tome je sva dunjalučka i ahiretska korist ljudi a ono što je zabranjeno Kur’anom i Sunnetom u tome je sva dunjalučka i ahiretska šteta. Prema tome, nema hajra ni koristi u onome što je Islam zabranio, tj. ne može se desiti da Islam nešto zabrani a da je u tome stvarna korist ljudi, a ovo je slučaj i sa kamatom.

2- Po idžma’u učenjaka cilj Šerijata se svodi na pet stvari: da čuva vjeru, život, razum, porod i imetak, a suština i smisao svih šerijatskih propisa (naredbi i zabrana) je zaštita ovih pet stvari. Zaštita vjere je na prvom mjestu i ima najveću prednost, zbog toga je propisan džihad u kojem se daje život da bi se sačuvala vjera. Tako i u ovoj mes’eli daje se prednost zaštiti vjere, tj. ostavljanju zabranjene kamate, nad prividnim materijalnim koristima.

3- Jednoglasni su islamski učenjaci da je uslov prihvatanja nečeg što ljudi smatraju da je u njemu opća korist za njih da nije oprečan tekstovima Kur’ana i Sunneta. Da bi nešto bilo opća korist za ljude ono ne smije biti zabranjeno Šerijatom, jer u tom slučaju to je lažna, umišljena i privremena korist.
______________________

Nakon svega kazanog jasno je da su argumenti sa kojima se pravda ova pogrešna fetva neprihvatljivi i slabi, zato nije dozvoljeno povoditi se za njom u uzimanju kredita sa kamatom.

Poistovjećivanje ove fetve sa stavom hanefija u dozvoljavanju kamate i ostalih zabranjenih relacija između muslimana i nemuslimana u kjafirskoj zemlji nije ispravno iz tri razloga:

1- hanefije misle na kjafirsku zemlju koja je u ratu sa muslimanima a ovi na zemlju koja je u miru,

2- kod hanefije je to u osnovi dozvoljeno a kod potpisnika fetve u nuždi ili općoj potrebi i

3- kod hanefija je šart dozvole da musliman bude onaj koji uzima kamatu a kod potpisnika ove fetve musliman daje kamatu. A belaj je još veći ako na ovo dodamo da stav hanefija u osnovi nije ispravan.

Dokazivanje ove fetve sa fikhskim pravilom “opća potreba se stavlja na nivo nužde kojom se dozvoljava zabranjeno” je takođe neispravno: jer nosioci fetve nastoje da svedu udovoljavanje potrebe za stanom samo u jednom obliku a to je kupovina stana (ili kuće) putem uzimanja kredita sa kamatom bez osvrtanja na ostale oblike udovoljavanja potrebe za stanom, kao što je: kirija, izgradnja kuće i slično, sa druge strane musliman ima izbor koji izvodi ovo pitanje iz okvira nužde, takođe ova fetva ne zadovoljava nijedan od šartova koje treba ispuniti da bi se nešto smatralo nuždom, a na kraju ovom fetvom se otvaraju vrata ohalaljivanja mnogih harama jer muslimani u tim zemljama imaju opću potrebu za tim.

Takođe, muslimanu kojem je poznata kategorična zabrana kamate nije opravdanje za uzimanje kamate da se pravda riječima govoreći o potpisnicima fetve: “pa i oni su učeni i imaju svoje dokaze”, jer nije dozvoljeno slijediti učenjake koji nisu bezgriješni u fetvama u kojima pogriješe, a na njihovu grešku koja je jasna upozore ostali učenjaci. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje

Alejkumus selam! Dovoljno je muslimanu ako zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto radio ili preporučio da se radi, svejedno poznavao on povod, mudrost ili smisao toga, da to radi i praktikuje. A ako poznaje povod, smisao i mudrost određenog dobrog djela to je onda bolje. Međutim, što se tiče dana Ašure ovo pitanje ima smisla pošto je oko tog dana rašireno mnogo neosnovanih radnji, djela i postupaka od kojih je ova vjera čista.

Što se tiče toga zašto je propisano postiti taj dan odgovor je u hadisu kojeg prenose Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu pa je zatekao Židove da poste na dan Ašure (deseti Muharrem) pa su ih upitali o tome. A oni su odgovorili: Ovo je dan u kojem je Allah dao pobjedu Musau, alejhi selam, i Benu Israilu nad faraonom, pa ga mi postimo veličajući taj dan. Pa je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: “Mi smo preči da slijedimo Musaa, alejhi selam, od vas”. Pa je naredio da se posti taj dan.

Ovo je jedino što je vjerodostojno prenešeno po pitanju toga šta se desilo taj dan i zašto ga postimo. Navode se predaje u kojima je došlo da je se na dan Ašure Nuh, alejhi selam, iskrcao na brdo El-Džudij, da je Allah, subhaneh, tog dana oprostio Ademu, alejhi selam, i Junusovom narodu, da se taj dan rodio Ibrahim, alejhi selam, da je taj dan spašen od vatre, i druge predaje koje se često spominju i navode u knjigama i na minberima. Sve ove predaje, većinu ih navodi Taberani u svom “Kebiru”, su ili veoma slabe zbog ravija čiji senedi se ostavljaju i ne prenose osim ibreta i upozorenja na njih, ili su izmišljene i krivotvorene. A to znači da nije dozvoljeno prepričavati ove predaje i imati ubjeđenje oko onog što je njima prenešeno o vrijednosti toga dana zbog velikih događaja koji su se navodno tada desili. Od svega spomenutog spomenutog pouzdano je samo da su Musa, alejhi selam, i njegov narod toga dana spašen od faraona.

Takođe, od izmišljotina i novotarija toga dana je ono što rade šije od samokažnjavanja udarajući se sabljama i puštajući krv jer navodno nisu spriječili ubistvo Husejna, radijallahu anhu, jer je on toga dana ubijen.

Takođe, sufijske novotarije koje su zajedničke sa šitskim od spremanja određenog jela za taj dan koje se zove ašura sa posebnim receptom, gdje se skuhaju sve vrste zrnevlja (pšenica, kukuruz, grah, riža…) i jede se taj dan smatrajući to ibadetom. I još mnoge druge stvari za koje nije došao dokaz u šerijatskim tekstovima a što se pripisuje ovoj uzvišenoj vjeri a ona je čista od toga.

Ispravno je da se ne može spojiti post koji je vadžib sa postom koji je mustehab, pa tako trebaš posebno nanijetiti i postiti dane propuštene u Ramazanu a posebno postiti dane Ašure čiji post je sunnet a ne vadžib. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Ovaj odgovor, tj. savjet a ne presuda među vama (u kojoj se inače ocjenjuje ko je kriv), se zasniva na tvom opisu situacije, pa ako si šta oduzeo ili dodao, preuveličao ili prešutio to si na svoju štetu učinio. Naime, ako ona neće da praktikuje vjeru, tj. da klanja, nosi hidžab i slično, tebi je mustehab ili čak vadžib, shodno razilaženju učenjaka, da joj daš talak (da je pustiš). Jer zbog nemarnosti supruge u praktikovanju vjerskih propisa na mužu je nakon što uloži maksimalan trud u normalizovanju stanja da je pusti.

Znači, ti nju treba da pustiš (da joj daš talak) a ne da dozvoliš da ona tebe ucjenjuje ili da je moliš da ti se vrati. A ti kako opisuješ situaciju ona i neće više sa tobom da živi pa ti i nemaš nekog izbora. Razvod braka nije velika tragedija, jer ako supružnici ne mogu naći zajedničke razvod je lijepo rješenje i u njemu može biti veliki hajr. Kaže Uzvišeni: “A ako se njih dvoje (supružnici) ipak rastave, Allah će ih iz obilja svoga neovisnim učiniti” (En-Nisa, 130).

Prema tome, ono što trebaš sada da uradiš je da ostaviš ti nju i da ne pokušavaš da se pomiriš sa njom, jer ako je tako da ona ne želi vjeru onda i jest bolje da se vi na vrijeme raziđete. Da ona želi tebe i život sa tobom ali ne želi vjeru ti bi nju trebao ostaviti, a pogotovu što ona neće ni tebe ni vjeru. Ako je ona takva nemoj žaliti što je gubiš.

Moli Allaha da te opskrbi ženom vjernicom sa kojom ćeš zajedno da ispunjavaš svoje vjerske obaveze, gradiš lijep život i uzdižeš porodicu sa kojom je Uzvišeni zadovoljan a i ona sa Njim. Za dijete se ne sikiraj, Allah je taj koji upućuje na pravi put, a ti sa svoje strane učini sve da se brineš o njoj i da i ti imaš udjela u njenom odgoju i ti je uči Islamu i islamskim vrijednostima.

Uglavnom, ne sikiraj se, posveti se vjeri što više možeš, traži sebi ženu vjernicu, osloni se na Allaha i nemoj se previše zamarati. Kaže Uzvišeni: “Ko se osloni na Allaha. Pa On mu je dovoljan” (Et-Talak, 3). Mi ne znamo u čemu je hajr, a Allah zna. Kaže Uzvišeni: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas, a nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi neznate” (El-Bekare, 216). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje

Alejkumusselam!

Pojedinačno proklinjanje bilo kojeg muslimana je veliki munker na kojeg je upozorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisima u kojima je uopćeno zabranio proklinjanje bilo koga, to nije od ahlaka mu’mina, umanjuje iskrenost, sprečava činjenje šefa’ata i šehadet na Sudnjem danu, niti je zbog toga poslan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Jer proklinjanje znači doviti protiv nekoga da ga Allah, dželle še’nuhu, udalji od svoje milosti, a doviti tako nešto ne može biti od ahlaka mu’mina jer od lijepih osobina mu’mina je da su milostivi, međusobno se pomažu, čine dobročinstvo, bogobojazni su i žele svome bratu ono što žele samima sebi. Pa tako, ko proklinje neku osobu dovi Allahu da je udalji od Njegove milosti što predstavlja krajnji vid neprijateljstva, zla i zavjere prema njemu.

Zato je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima a prenosi ga Ebu Zejd ibn Sabit, radijallahu anhu, da kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Proklinjanje mu’mina je kao njegovo ubistvo“.

Prenosi Ebu Hurejre u hadisu kojeg bilježi Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne treba iskreni Allahov rob da bude onaj koji mnogo proklinje“. A u rivajetu od Ebu Derda’, radijallahu anhu, takođe kod Muslima se kaže: “Oni koji mnogo proklinju neće biti šefa’adžije niti šehidi na Sudnjem danu“.

Prenosi Ebu Hurejre da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rečeno: O Allahov Poslaniče, dovi protiv mušrika, pa je rekao: “Nisam poslan da proklinjem, nego sam poslan kao milost“. Bilježi ga Muslim. A u hadisu kojeg prenosi Semurete ibn Džundub, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Nemojte se međusobno proklinjati Allahovim prokletstvom, niti Njegovom srdžbom, niti Vatrom“.

Takođe, Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije mu’min onaj koji mnogo vrijeđa i mnogo proklinje, niti koji je vulgaran i prost“. Bilježi ga Tirmizi i ocjenjuje ga dobrim, a Hakim i Ahmed Šakir vjerodostojnim.

Iz ovoga se izuzima uopćeno proklinjanje osoba koje rade određene velike grijehe a što je došlo u šerijatskim tekstovima njihovo proklinjanje od strane Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput onog ko čini zulum, konzumira kamatu, ko stavlja periku i ko je nosi, ko čupa obrve, ko krade, ko proklinje svoje roditelje, ko zakolje kurban u nečije drugo ime mimo Allaha, dželle še’nuhu, muškaraca koji oponašaju žene i žena koje oponašaju muškarce i tome slično. Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prokleo Židove koji su od kaburova njihovih vjerovjesnika načinili mesdžide.

Prema tome, nije dozvoljeno roditeljima da proklinju svoju djecu ma šta da rade od harama, nepraktikovanja vjere pa čak i kufra. Nego je na njima da dove za njih da ih Allah uputi i da popravi njihovo stanje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje

Život na ovom svijetu svejedno bio težak ili lagan, u siromaštvu ili bogatstvu, u uživanju ili patnji i tome slično, je iskušenje u svim njegovim oblicima. Kaže Uzvišeni: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj izdržljive” (El-Bekara, 155) i kaže: “Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti” (El-Enbija, 35).

Pa onome kome Allah da siromaštvo On ga time iskušava da li će saburati na tome i zahvalan Allahu biti na onome što mu je dato, tako isto onaj kome je dato bogastvo i izobilje time ga Allah iskušava da vidi hoće li davati zekat, udjeljivati na Allahovom putu, da li će trošiti na ono što je halal ili na ono što je haram, hoće li biti zahvalan Allahu.

Pogrešno je shvatanje da Allah iskušava samo one ljude koje učini siromašnim, bolesnim, slabim, kojima da težak dunjalučki život, kojima oduzme najmilije i tome slično. A da onome ko lijepo živi na dunjaluku, u bogatstvu, rahatluku, bez problema da ga Allah voli, da mu je ukazao počasti na dunjaluku i da mu želi dobro.

Ovakvo rezonovanje Uzvišeni negira u sljedećim ajetima kada kaže: “Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj je prema meni plemenito postupio! A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: “Gospodar moj me je napustio! A nije tako!” (El-Fedžr, 15-17).

Kaže Uzvišeni “A nije tako”, odnosno obasipanje sa blagodatima na dunjaluku je iskušenje za čovjeka kao što je iskušenje da se nekome opskrba oskudnom učini na dunjaluku, u oba slučaja Uzvišeni hoće da vidi kako će se Njegov rob ponašati. A ovo značenje je došlo u drugim kur’anskim ajetima gdje kaže Uzvišeni: “Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati” (El, Mulk, 1), “Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i vijesti o vama provjeravaćemo” (Muhammed, 31).

A što se tiče kažnjavanja na dunjaluku, treba znati da Uzvišeni Allah neke svoje robove do kjafira kazni na ovom svijetu a kazniće ih i na drugom, dok će neke kazniti samo na Ahiretu. Naravno, njihovo kažnjavanje na dunjaluku ne izlazi iz okvira pravednosti Uzvišenog a smisao toga da se neki kazne i na dunjaluku je u tome da budu ibret za ostale. Od primjera onih koje je Allah kaznio na dunjaluku i još teže će ih kazniti na Ahiretu je slučaj Karuna, kaže Uzvišeni: “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći” (El-Kasas, 81).

A dokaz da će Allah neke kjafire kažnjavati i na dunjaluku mimo Ahireta je sljedeći ajet: “I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na onome svijetu biće, uistinu, bolnija i vječna” (Ta ha, 127).

A što se tiče vjernika, njihovo kažnjavanje na dunjaluku i sva vrsta iskušenja kojima budu izloženi je samo za njihovu dobrobit. Uzvišeni Allah time briše njihove grijehe i umanjuje ih, naravno ako su strpljivi na tome i ako su zadovoljni Allahovom odredbom.

Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema musibeta (nevolje i iskušenja) koji zadesi muslimana a da Allah, dželle še’nuhu, sa njim ne briše njegove grijehe, pa čak i sa trnom koji ga ubode“. Takođe, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće muslimana zadesiti umor, niti bolest, niti briga, niti tuga, niti neprijatnost, niti tjeskoba, čak da ga trn ubode a da Allah neće time brisati njegove grijehe“.

Prema tome, težak život na ovom svijetu je u svakom slučaju iskušenje, a mu’minu je to čišćenje od grijeha. A Uzvišeni Allah nikome ne čini nepravdu kao što je došlo u ajetu: “Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti” (El-kehf, 49), ni kjafiru ni muslimanu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Vidi manje