Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nije dobro koristiti veće ogledalo na ormaru, plakaru, zidu i slično, jer može biti štetno za članove porodice kada se pri svakom prolazu ogledaju. Bolje je da se skloni takvo ogledalo jer preko ogledala džini (šejtani) bolje vide ženu i dijete (ili lijepog muškarca) i lakše uđu u nju ili ureknu je. Ogledala treba koristiti samo po potrebi.

Iz prakse onih koji se bave liječenjem šerijatskom rukjom ustanovljeno je da džini ureknu i uđu u osobu koja se mnogo ogleda i sama sebi divi u ogledalu. Ovo nije zasnovano na šerijatskim argumentima nego na praksi i iskustvu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – http://www.zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Post mjeseca Ramazana kao jedan od ruknova (temelja) islama je stroga vjerska dužnost svakog pametnog i punoljetnog muslimana. Kaže Uzvišeni: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili” (El-Bekare, 183). Takođe, u drugom ajetu: “Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede“.

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu: “Islam je izgrađen na pet stvari…postu Ramazana“.

Data je olakšica za pet skupina ljudi da ne poste mjesec Ramazan, s tim da te iste dane moraju ili napostiti dan za dan, ili napostiti i za svaki dan nahraniti siromaha, ili samo nahraniti za svaki dan siromaha. Te skupine ljudi su: putnici, bolesnici, dojilje, trudnice i starci (starice). Argumenti da je ovim vrstama ljudi data olakšica su ajeti: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili, i to neznatan broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane” (El-Bekara, 183-184)

“Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti – Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate” (El-Bekare, 185). U ajetu riječi “Onima koji ga jedva podnose” se odnose na dojilje, trudnice i starci (starice).

A ženama u stanju hajza i nifasa je zabranjeno da poste s tim da su dužne da naposte te dane. Argument za to je hadis mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Bilo nam je naređeno da napostimo propuštene dane Ramazana (zbog hajza i nifasa), i nije nam naređeno da naklanjavamo propuštene namaze“.

U izuzetke obaveze posta ne ulaze ni osobe koje rade težak fizički rad, poput onih koji rade u rudnicima, građevini i slično. Nego su i oni obavezni da zaposte svaki dan a kada dođu u stanje da više ne mogu izdržati od gladi i žeđi dozvoljeno im je da pojedu i popiju onoliko koliko je dovoljno do iftara, a zatim da nastave sa postom do iftara. A nakon Ramazana obavezni su napostiti svaki dan u kojem su se omrsili.

Prema tome, treninzi i igranje utakmica nisu olakšica zbog koje je dozvoljeno nepostiti određene dane Ramazana. Dane koje nisi postio zbog teških treninga trebaš napostiti ako nisi znao da ih nisi smio izostaviti, a ako si znao trebaš učiniti prvo tevbu pa ih onda napostiti. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Kao prvo: da bi bilo mladiću i djevojki dozvoljeno da stupe u kontakt uvjet je da on bude na ženidbu, tj. da mu je cilj susreta sa djevojkom stupanje u brak a ne ašikovanje i zabavljanje. Takođe, djevojka treba da bude od onih koje su na udaju, tj. njen cilj od susreta je takođe udaja a ne ašikovanje ili zabavljanje. Pa ako momak hoće da se ženi a djevojka nije na udaju on ne treba da stupa sa njom u kontakt i obrnuto. Kontaktiranje između momka i djevojke bez ispunjavanja ovog šarta, tj. da je on na ženidbu a ona na udaju, vodi u ono što je poznato kao ašikovanje ili zabavljanje a koji su šerijatski zabranjeni. Tako da njihovo zajedničko izlaženje, svejedno da li u ramazanu ili izvan njega, ako ne ispunjava ovaj šart je zabranjeno.

Drugo: ako ispunjavaju ovaj šart, tj. on je na ženidbu a ona je na udaju, nakon što vide jedno drugo, oni ne trebaju da se sastaju, izlaze ili kontaktiraju osim onoliko koliko je potrebno da se dogovore oko sklapanja braka.

Treće: prilikom susretanja jednog sa drugim nije dozvoljeno da se osmaljuju bez prisustva mahrema sa njene strane. S tim da mahrem ne može biti žena pa makar bila i punoljetna niti muška osoba koja nije punoljetna. A dozvoljeno im je da se nađu, vide i porazgovaraju na javnom mjestu, tj. gdje su prisutni ljudi. Za sve ovo gore spomenuto postoje šerijatski dokazi i argumenti, s tim da bi njihovo izlaganje uzelo mnogo prostora.

Četvrto: Obaveza je svakom odraslom muslimanu i muslimanki, koji su dostigli šerijatsku punoljetnost da poste mjesec ramazan jer je ostavljanje posta u tim danima veliki grijeh. Postoje opravdane situacije kada je dozvoljeno ostavljati post kao što je bolest, putovanje i hajz i nifas za žene. Pa tako momak i djevojka ako nemaju opravdan razlog za ostavljanje posta treba da znaju da je to veliki grijeh te se trebaju pokajati Allahu, Subhanehu ve te’ala, i da počnu postiti i da se ne vraćaju na taj grijeh. Ve billahi tavfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam! Pitanje kontaktiranja duša umrlih sa dušama živih u snovima je veoma aktuelno, zanimljivo i interesantno. Nerijetko čujemo kako je neko sanjao preminulog rođaka, oca ili majku nakon njihove smrti, te sa njim razgovarao o njegovom stanju u kaburskom životu. Ili se dešava da umrla osoba u snovima traži da za nju daju sadaku, uče Kur’an i slično. Ili da u snovima vidi da je umrla osoba u prelijepim baščama, zelenilu, vrtovima. Ponekad umrla osoba dolazi u snove i traži od onog ko je sanja da rade određeno djelo ili prestanu raditi neka djela kako bi ona prestala biti kažnjavana. I drugih sličnih primjera je mnogo.

Postavlja se pitanje da li je zaista moguće da se duša živog u snu sretne sa dušom umrlog i da razmjenjuju informacije, razgovaraju i slično. I da li je to o čemu ga obavještava umrla osoba istina? Takođe, da li treba raditi po onome što zahtijevaju i traže duše umrlih od živih?

Kontaktiranje i susretanje duša umrlih sa dušama živih u snovima je pitanje oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Skupina učenjaka smatra da se duše živih susreću u snovima sa dušama umrlih u njihovom zagrobnom životu. Ovo je stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Se’id ibn Džubejra, Ibn es-Salaha, Sefarinija, Ibnul-Kajjima koji je sa gorljivošću zastupao i branio ovaj stav, Abdurrahmana es-S’adija od savremenih učenjaka i mnogih drugih. Mnogi mufessiri prenose ovo mišljenje prilikom tumačenja 42. ajeta sure Ez-Zumer sa kojim se dokazuje ovaj stav, poput Kurtubija, Ibn Kesira, Begavija, S’alebija i mnogih drugih.

Prenosi Kurtubi u svom tefsiru (15/260) da su Ibn Abbas, radijallahu anhuma, i drugi mufessiri rekli da se duše živih i umrlih susreću u snovima i međusobno prepoznaju shodno Allahovom mešietu (volji), pa kada se sve duše hoće vratiti u svoja tijela Allah zadrži duše umrlih kod Sebe a vrati duše živih u njihova tijela. A kaže Se’id ibn Džubejr: “Zaista, Allah zadržava duše umrlih kada umru i uzima duše živih kada spavaju pa se one međusobno prepoznaju onoliko koliko Allah hoće, a zatim zadrži duše onih koji su umrli a vraća duše drugih“.

Oni dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog, tj. gore spomenutim ajetom: “Allah uzima duše u vrijeme smrti njihove – a koja nije umrla – u snu njenom. Tad zadržava onu kojoj je odredio smrt, a šalje drugu do roka određenog” (Ez-Zumer, 42). Kaže Abdurrahman es-S’adi u svom tefsiru (str. 725): “Ovaj ajet je dokaz da su duša i nefs tijelo koje opstoji samo po sebi, da se ona (duša) po svojoj suštini razlikuje od suštine tijela, da je ona stvorenje koje je mudro osmišljeno, Allah sa njom rapolaže tako što je usmrćuje, zadržava i šalje, i da se duše živih i umrlih susreću u Berzehu (zagrobnom životu), sastaju se i međusobno razgovaraju, a zatim Allah vrati duše živih (u njihova tijela) a zadrži duše umrlih“.

Na osnovu ovog ajeta neki učenjaci pojašnjavaju snove u kojima čovjek sanja umrlu osobu sa kojom razgovara da je to rezultat susretanja duše koja izađe iz tijela spavača i duše te umrle osobe koju sanja. Postoji i drugačiji tefsir ovog ajeta, a to je da se i pod dušom koja se zadržava i dušom koja se šalje misli pod obe duše na dušu umrlog a ne pod dušom koja se šalje (vraća) da se ne misli na dušu onog koji spava. Ovakvo tumačenje ajeta između ostalih je izabrao i šejhul-islam Ibn Tejmije. Zato on u svojim fetvama (Medžmu’ul-fetava, 5/453) kaže: “A ono što se spominje od susretanja duša onih koji spavaju i duša umrlih to ne negira ono što je došlo u ajetu (misli na Ez-Zumer, 42) a niti tekst ajeta ukazuje na to (na susretanje duša živih i duša umrlih u snovima)“.

Drugi stav učenjaka je da je susretanje duša živih tokom sna sa dušama umrlih stvar gajba (nepoznatog) i ne može se o tome ništa znati osim ako smo o tome obavješteni u šerijatskim tekstovima (Kur’ana i Sunneta). A nema ajeta i hadisa koji direktno ukazuju na to. Prema tome, da bi se tako nešto tvrdilo treba imati dokaz. Naravno, zagovorači prvog stava i mišljenja smatraju da imaju dokaze. Njihov prvi dokaz je spomenuti 42. ajet u suri Ez-Zumer, o čemu je već bilo govora.

Njihov drugi dokaz je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Tufejla ibn Amra Ed-Devsija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Tufejl sa nekim čovjekom iz njegovog naroda učinio hidžru u Medinu, pa je taj čovjek obolio, izgubio nadu (u život) a zatim rasjekao zglobove na prstima iz kojih je tekla krv dok nije umro. Nakon toga Tufejl ga je sanjao, bio je lijepog izgleda s tim da je imao zamotane ruke. Pa ga je upitao: “Šta je sa tobom uradio tvoj Gospodar?” A on mu odgovori: “Oprostio mi je zbog hidžre prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem”. “A zašto su ti ruke zamotane”, pitao ga je. On odgovori: “Bi mi rečeno: ‘Nećemo ti popraviti ono što si sam upropastio'”. Zatim je te snove Tufejl ispričao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahu moj oprosti i njegovim rukama“. Hadis je po njima direktan dokaz po ovom pitanju.

Naime, Tufejl, radijallahu anhu, je sanjao da je razgovarao sa čovjekom koji se ubio i on ga je obavijestio o svom stanju u zagrobnom životu, zatim je taj san Tufejl ispričao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on prihvatio taj san kao istinu našto ukazuje to da je dovio Allahu da mu oprosti i rukama. Jedino što se može prigovoriti ovom dokazivanju da u hadisu ništa ne ukazuje na to da su se njihove duše srele nego da ga je on sanjao a san je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio kao istinu.

Od onoga sa čime zagovarači ovog mišljenja podupiru svoje mišljenje su mnoštvo primjera, hikaja (priča) i događaja koji su se desili prethodnicima ovog Ummeta po ovom pitanju. Naime, kažu da ono što spavač vidi u snovima od stanja umrle osobe, njenog stepena u Džennetu, ako su njegovi snovi dobri snovi (ru’ja saliha), onda je to što sanja spavač stvarnost. Prenosi se u vjerodostojnim predajama od mnogih učenjaka selefa ovog Ummeta da su u snovima vidjeli umrle i pitali ih o njihovom stanju pa su ih oni o tome obavijestili, a zatim su nama prenijeli te snove. A ovo su prenosili učenjaci i imami ovog Ummeta, pa da ovo prenošenje snova nema fajde i ibreta i da se ne uzima oni to ne bi spominjali ljudima niti bi to pisali u svojim knjigama.

Moguće je da ono što se sanja od stanja nekog umrlog da je to trenutno stanje tog umrlog i da će hajr i uživanje ostati takvo ili se još više povećati, a ako je u lošem i zlom stanju da će se promijeniti na bolje Allahovom dobrotom i milošću.

Od rivajeta koji se prenose u ovom kontekstu je sljedeće:
Ono što prenosi Ebu Davud u svom Sunenu (nakon hadisa broj 3281.) da nakon što su Zendži ubili njegovog šejha Muhammeda ibn Muhammeda ibn Hallada on ga je vidio u snovima i pitao ga: “Šta je sa tobom Allah uradio?” “Uveo me u Džennet“, on mu je odgovorio.

Rivajet kojeg bilježi Ibn Tejmije u “Minhadžus-sunne” (2/201), u njemu navodi da je ‘Amr ibn Murre El-Džumeli, a on je bio šejh Sufjana Sevrija, viđen u snovima i upitan: “Šta je sa tobom Allah uradio?” A on je odgovorio: “Oprostio mi je zbog moje ljubavi prema Aliji ibn ebi Talibu i klanjanja namaza u njihovom vremenu”.

Bilježi Zehebi u “Tezkiretil-huffaz” (2/15) od pouzdanog ravije Hubejš ibn Mubeššira da je sanjao imama hadisa Jahju ibn Me’ina i pitao ga: “Šta je Allah sa tobom uradio?” On je odgovorio: “Dao mi je blago, oženio me sa 300 hurija i pripremio mi ono što je između dvaju vrata”.

Prenosi se od Sufjana ibn ‘Ujejne da je vidio Sufjana Sevrija nakon njegove smrti da u Džennetu leti od palme do drveta od drveta do palme govoreći: “Za ovako nešto neka se trude trudbenici” (Es-Saffat, 61). Pa mu bi rečeno: “Šta te je uvelo u Džennet?” A on odgovori: “Bogobojaznost”.

Kaže Salih ibn Bišr: “Čim je umro ‘Ata’ Es-Sulemi vidio sam ga u snovima, pitao sam ga: ‘O Ebu Muhammede, zar ti nisi sa skupinom umrlih?’, odgovorio je : ‘Naravno’. ‘Šta si postao nakon smrti?’, pitao sam ga. ‘Tako mi Allaha, došao sam kod Gospodara koji mnogo prašta, koji je mnogo zahvalan i kod koga je ogromni hajr’, odgovorio je on”.

Prenosi Ebu Bekr ibn ebi Merjem da je u snovima vidio Vefa’ ibn Bišra nakon njegove smrti pa ga je pitao šta je radio. A on mu je odgovorio: “Spasio sam se od svih teškoća”. Zatim ga je upitao koje djelo je našao najboljim, a on odgovori: “Plakanje iz straha od Allaha”.

Prenosi se od Abdullah ibn Abdulaziza da je vidio svoga oca u snovima nakon što je umro, vidio ga je u bašči i pitao ga je koje djelo je našao da je najbolje. Pa mu je odgovorio njegov otac: “Istigfar, sine moj”. Takođe, prenosi Suhejl da je sanjao Malik ibn Dinara nakon njegove smrti pa mu je rekao: “O Ebu Jahja, da mi je znati sa čime si došao pred Allaha”. A on mu odgovori: “Došao sam sa mnogo grijeha koje mi je Allah izbrisao zbog lijepog mišljenja o Njemu”.

A od savremenih primjera je ono što se prenosi od šejha Usejmina da je sanjao svoga šejha Abdurrahmana Es-S’adija pa ga je pitao šta je to što mu je najviše koristilo kod Allaha a on mu je odgovorio: “Lijep ahlak”. A šejh Es-S’adi je bio poznat po lijepom ahlaku.

Svi ovi primjeri koji se navode od učenjaka selefa ovoga Ummeta ukazuju da su mnogi od selefa bili na stavu da se duše živih i umrlih mogu sresti i mogu kontaktirati u snovima. Naravno, ovi rivajeti ne mogu biti šerijatski argument sa kojim se dokazuje ovo pitanje.

Ibnul-Kajjim je u svojoj knjizi “Er-Ruh” žestoko i sa gorljivošću zastupao stav da se u snovima duše živih i umrlih susreću, kontaktiraju i razgovaraju jedne sa drugima, u prilog tome je odužio sa iznošenjem dokaza i navođenjem hikaja (priča) koje to potvrđuju. Između ostaloga kaže Ibnul-Kajjim:

“Susretanje duša živih i umrlih ukazuje na to da živi vidi umrlog u snovima, da ga pita a umrli ga obavijesti o onome što živi ne zna pa se poklopi da se vijest umrlog podudara sa onim što je bilo u prošlosti i što će biti u budućnosti. Nekad ga umrli obavijesti o imetku kojeg je zakopao na nekom mjestu za koje niko nije znao osim njega, a ponekad mu kaže da je imao dug, navede mu svjedoke i argumente koji to potvrđuju. A još očitije od toga je da ga mrtvi obavijesti o djelu koje je radio za koje niko od živih ne zna, a još jasnije od ovoga je to da ga umrli obavijesti da će im on doći (umrijeti) u to i to vrijeme pa se desi kao što mu je rekao …” (Er-Ruh, 21).

Nakon svega spomenutog može se konstatovati da je kontaktiranje i susretanje duša živih sa dušama umrlih u snovima moguće, a što potvrđuju 42. ajet iz sure Ez-Zummer i hadis od Tufejl ibn Amra kojeg bilježi Muslim. A ako bi se prigovorilo dokazivanju ovog pitanja iz ova dva šerijatska teksta, ono što bi trebalo da presudi po ovom pitanju je svakako hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da su lijepi snovi dio nubuvveta. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od nekoliko ashaba: Ebu Hurejre, Ubadeta ibn Samita, Enesa ibn Malika i Ebu Se’ida El-Hudrija (njegov rivajet bilježi samo Buharija), radijallahu anhum, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Snovi mu’mina (u rivajetu: lijepi snovi) su četrdeset i šesti dio nubuvveta“.

Značenje ovog hadisa je da su snovi mu’mina istina kao što je i nubuvvet istina, odnosno ono sa čime dođe vjerovjesnik (tj. sa nubuvvetom) je istina a četrdeset šesti dio te istine su lijepi snovi mu’mina. Pa tako ono što mu’min sanja od susretanja, kontaktiranja i razgovora sa umrlim potpada i ulazi u značenje ovog hadisa i ako bi negirali susretanje duša.

Naravno, neophodno je na ovom mjestu napomenuti nekoliko stvari:

Prvo – da kontaktiranje živih u budnom stanju sa dušama umrlih a što se naziva “prizivanje duhova ili duša” i sve ono što se desi tom prilikom od razgovora sa “duhovima i dušama”, obavještavanje o gajbu i slično, sve ovo nije potvrđeno u šerijatskim tekstovima nego se radi o kontaktiranju sa džinima i šejtanima i proricanju budućnosti i sudbine. Bavljenje prizivanjem duhova i svime što proizilazi iz toga je haram oko čega ne bi trebalo biti sumnje, i naravno ovo pitanje ne potpada pod gore spomenutu mes’elu kontaktiranja duša živih i umrlih u snovima.

Drugo – ako u snovima umrli traži od onoga koji ga sanja (ili nekoga drugoga) da uradi nešto što je po Šerijatu haram, mekruh, novotarija ili nešto što nije propisano onda je to znak da to nisu lijepi snovi koji imaju istinito značenje nego da je se tu upleo šejtan. A ako umrli u snovima traži da se učini neko dobro djelo, poput vraćanja duga, klanja kurbana, udjeljivanja sadake i slično, nema nikakve smetnje da se udovolji tom zahtjevu jer su ta djela svakako u Šerijatu propisana.

Treće – ispravno mišljenje učenjaka po pitanju kontaktiranja duša živih i umrlih u snovima je da je to moguće i da je to istina na što ukazuju gore spomenuti šerijatski dokazi a što je stav ogromne skupine učenjaka ovog Ummeta od ashaba, tabi’ina pa nadalje. Međutim, bitno je podcrtati i naglasiti da se po ovom pitanju ne treba ići previše široko niti da ova stvar postane glavna životna vjerska preokupacija i zanimacija na kojoj se izgrađuje sve što je vezano za sudbinu jednog čovjeka. Nego je ispravno da se ova stvar svede na njenu mjeru koja joj po Islamu i pripada.

I zato je najispravnije i najsigurnije da se po ovom pitanju mu’min ponaša onako kako je prenešeno od selefa ovoga Ummeta, a to je da se u snovima od umrlih uzimaju vijesti o njihovom stanju (da li im je oprošteno ili nije, da li uživaju i slično), koja dobra djela najviše koriste i zbog kojih Allah, dželle še’nuhu, oprašta i obilno nagrađuje, ili vijesti o tome da je umrli ostao dužan da uradi neko dobro djelo i tome slično. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Ašikovanje i zabavljanje kao vid kontakta između djevojke i mladića koji su prisutni kod nas i rasprostranjeni i udomaćeni kod mnogih muslimana islam ne poznaje niti opravdava, te stoga nisu prihvatljivi jer se kose sa mnogim šerijatskim tekstovima.

Da je ašikovanje i zabavljanje zabranjeno i da to nije islamski način taženja bračnog druga ukazuju mnogi šerijatski tekstovi. Naravno, nema ajeta ili hadisa niti izreka selefa ovog Ummeta u kojima se spominje riječ ašikovanje ili zabavljanje sa kojima bi se dokazivala zabrana istih. Nego šerijatski tekstovi koji govore o relaciji između muslimana i muslimanke stranjakinje (tj. one kojoj on nije mahrem) nam ukazuju da je nemoguće spojiti te šerijatske tekstove sa onim što se u praksi smatra i upražnjava kao ašikovanje i zabavljanje.

Naime, sljedeći šerijatski tekstovi ukazuju da je ašikovanje i zabavljanje nespojivo sa njima:

Prvo: Allah, subhanehu ve te’ala, naređuje muškarcima da obaraju svoje poglede, tj. da ne gledaju u žene: “Reci mu’minima neka obore poglede svoje (od onog što im nije dozvoljeno gledati) i neka čuvaju stidna mjesta svoja” (En-Nur 30), a u hadisu koji će doći je pojašnjeno da nije dozvoljeno gledati u žene starnjiknje osim prvog pogleda.

Drugo: zabranjeno je muslimanu da se osami sa ženom kojoj nije mahrem. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka se niko od vas ne osamljuje sa ženom osim ako je sa njom mahrem (otac, brat, dajdža i slično)” (Buharija i Muslim). Da nije dozvoljeno muslimanu muškarcu da se osami sa ženom stranjkinjom prenosi imam Nevevi da je na tome idžamu (kosenzus) učenjaka ovog Ummeta.

Treće: prvi nenamjerni i nehotični pogled muškarca u ženu stranjkinju je dozvoljen i oprašta se, dok su pogledi koji slijede poslije toga zabranjeni. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Džerir, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o iznenadnom pogledu (u žene), pa mu je rekao: “Okeni svoj pogled“. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aliji, radijallahu anhu: “O Alija, ne slijedi pogled za pogledom, tebi pripada prvi a nije tvoj drugi” (Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i Hakim, Tirmizi i Albani ga ocjenjuju dobrim a Hakim vjerodostojnim).

Četvrto: ženi je zabranjeno da opisuje svom mužu ili sestri svome bratu neku drugu ženu stranjkinju kao da je vidi ispred sebe. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Neka žena ne opisuje neku drugu ženu svome mužu tako kao da gleda u nju“. Znači, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje opisivanje neke žene stranjkinje tako kao da je vidi ispred sebe, pa kako onda da bude sa njom i gleda u nju a nije mu cilj ženidba nije je ona na udaju?

Peto: ašikovanje i zabavljanje vode u osamljivanje, naslađivanje sa pogledom, šejtanskom uljepšavanju toga što rade, pa onda i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a često to završi i samim zinalukom. Uzvišeni Allah je zabranio zinaluk riječima: “I ne približavajte se zinaluku” (El-Isra’ 32). Znači, Allah subhanehu ne zabranjuje samo zinaluk nego i svaki vid približavanja zinaluku, a nema sumnje da ono što se radi prilikom ašikovanja da je vid približavanja zinaluku.

Šesto: momku koji je na ženidbu dozovljeno da kradom ili uz prethodni dogovor vidi djevojku koju hoće da zaprosi, čak je dozvoljeno da joj vidi kosu i slično. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu ako je u stanju da vidi ono što će ga navesti da je oženi neka to učini“. (Ebu Davud i Ahmed, šejh Albani ga ocjenjuje dobrim) Prema tome, ako je onome ko hoće da oženi neku ženu dozvoljeno da je vidi radi prosidbe, kao što je došlo u hadisu, onda to znači da sastajnje sa njom, osamljivanje i sve ostalo što se radi prilikom ašikovanja ili zabavljanja nije dozvoljeno.

Sada se postavlja pitanje da li je moguće spojiti ove šerijatske tekstove u kojima je došlo: da muškaracu nije dozvoljeno da gleda u ženu stranjkinju osim prvi nehotični pogled, da se ne smije osamiti sa njom, da mu je ne smije opisivati neko drugi kao da je vidi ispred sebe, da se ne približava zinaluku, tj. onome što vodu u zinaluk, da mu je dozvoljeno da je vidi (ako ona pristane) samo ako hoće da je zaprosi nakon što mu se svidi. Da li se ovo može spojiti sa onim što se radi tokom ašikovanja: osamljivanju, naslađivanju sa pogledom u ženu i obrnuto, izazovnom oblačenju od strane žene ili muškarca koji podstiču na to da požele jedno drugo, šejtanskom uljepšavanju svega toga što rade, često to odvede i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a nerijatko završi i zinalukom.

A sve ovo bude još pod izgovorom da se bolje upoznaju ili čak da se probaju. Odgovor na ovo pitanje prepuštam vama. Takođe, ne bi trebalo biti sumnje kod onih koji pameti, životnog iskustva i trunke ljubomore imaju, a da ne govorimo ispravnog šerijatskog znanja, da su ašikovanje i zabavljanje putevi koji vode u zinaluk. A Uzvišeni Allah je zabranio da se ide putevima koji vode u zinaluk.

Ako su ašikovanje i zabavljanje zabranjeni kako da se djevojka uda i mladić oženi? Odgovor je jednostavan. Kada mladić bude spreman za brak (tjelesno, materijalno i psihički) i ima namjeru da se ženi na njimu je da se raspita preko poznanika, rođaka i rodica, prijatelja, svoje sestre ili majke gdje ima djevojka na udaju. Tako momak koji je na ženidbu kada želi da upozna djevojku prvo što treba da je pita je da li je na udaju. Pa ako bude odgovor nagativan nije mu dozovoljeno da dalje sa njom kontaktira. Takođe, djevojka koja je na udaju kada joj pristupi neki mladić koji joj dopao prvo što treba sa njim da ustanovi je da li on stupa sa njom u kontakt jer se želi ženiti ili radi ašikovanja i zabavljanja. Ako je ovo drugo nije joj dozvoljeno da sa njim kontaktira.

Kada mladić sazna za osobu koja mu odgovara, ili ako je na neki drugi način upoznao ili čuo za osobu koja je mu se sviđa, mustehab je da je vidi kradom ili uz njen pistanak, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima. Nema smetnje da se sastanu onoliko puta koliko je dovoljno da saznaju osnovne stvari jedno o drugom. Da bi bilo dozvoljeno da se sastane sa djevojkom mora biti prisutan njen mahrem (muška punoljetna osoba, a ne dijete, sestra ili njena majka), ili ako to nije izvodljivo dozvoljeno je da se sastanu na javnom mjestu gdje ima ljudi. Kada mladić zaprosi djevojku a ona pristane na udaju ili zatraži vremena da razmisli, nije im dozvoljeno da se osamljuju, sastaju bez mahrema, bespotrebno kontaktiraju i slično, jer mu ona nije žena. Uglavnom, ovako bi trebao da izgleda način kontaktiranja mladića i djevojke prije stupanja u brak.

Ne postoji nešto što se u Šerijatu naziva islamskim ašikovanjem niti je tzv. “islamsko ašikovanje” šerijatski prihvatljiva baština naroda koji su prihvatili islam. To što se o ašikovanju uči na vjeronauci ili medresama nije dokaz da je to šerijatski ispravno i dozvoljeno. Jer ono što smo svi dužni slijediti su argumenti Kur’ana i sunneta, a oni ukazuju da su ašikovanje i zabavljanje šerijatski sporni i neprihvatljivi. Sa druge strane, koliko je stvari koje se uče na vjeronauci i u medresama a koje su pogrešna tumačenja islama poput novotarije mevluda, tevhida, sedmina, Ajvatovice, djevojačke pećine i slično. Dok se oni koji pokušavaju ukazati na ovakva i mnoga druga nakaradna tumačnja islama i zastranjivanja od strane zvaničnih institucija u mnogim muslimanskim zemljama nazivaju vehabijama, selefijama ili redukcionistima i slično, kako bi se ljudi odvraćali od slijeđenja istih. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com