Alejkumusselam. Što se tiče odazivanja, obilježavanja i čestitanja kjafirskih vjerskih praznika, svejedno bio to božić, nova godina, uskrs, slave i slično odgovor je u sljedećim redovima.
Čestitanje kjafirima njihove vjerske praznike, poput božića, uskrsa, nove godine i slično, je zabranjeno oko čega nema razilaženja među učenjacima, kako prenosi Ibn Kajjim u svojoj knjizi „Ahkamu ehliz-zimme“. Kaže Ibn Kajjim: „Čestitanje kjafirima njihova vjerska obilježja je zabranjeno na čemu su složni učenjaci. Poput toga da im čestita njihove praznike i post, pa im kaže: sretan vam praznik ili slično, iako sa ovim ne čini kufr ono je haram. To je poput toga da im čestita njihovo činjenje sedžde kipu, nego čak i veći grijeh i više prezreno kod Allaha od čestitanja kjafirima pijenje alkohola, ubijanja, zinaluka i slično. Mnogi ljudi kod kojih vjera nije na velikom nivou upadaju u slične stvari neznajući odvratnost tog djela. Onaj ko čestita nekome njegovo činjenje grijeha, novotarije ili kufra taj se izlaže Allahovoj mržnji i srdžbi“. Čestitanje kjafirima njihovih praznika je haram jer u sebi sadrži potvrđivanje onog na čemu su od njihovih obilježja vjere i zadovoljstvo sa onim na čemu su od kufra. A muslimanu nije dozvoljeno da bude zadovoljan sa obilježejima kufra kao ni da čestita onima koji su na tome, jer Uzvišeni kaže:strong> „Ako vi budete činili kufr, – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan, da robovi Njegovi čine kufr, a zadovoljan je sa vama ako budete zahvalni.“ (Ez-Zumer 7) i kaže Uzvišeni takođe: „Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“ (El-Maide 3)
Iz ovih ajeta je jasno da Allah subhanehu nije zadovoljan da Njegovi robovi čine kufr, pa kako onda da mi budemo zadovoljni s njim time što ćemo kjafirima čestitati na njihovom kufru? A ako bi oni nama čestitali njihove praznike nije dozvoljeno da im potvrdno odgovorimo. Jer to nisu naši praznici, i jer su to praznici sa kojima Allah nije zadovoljan. I jer su ti praznici jedno od dvoga: novotarija u njihovoj vjeri, ili su propisani u njihovoj vjeri ali su derogirani sa Islamom sa kojim je Allah subhanehu poslao Svoga zadnjeg Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.“ (Ali Imran 85)
Takođe, nije dozvoljeno muslimanu da se odazove njihovom pozivu da prisustvuje ili učestvuje u bilo kakvim njihovim svečanostima tim povodom, jer je to gore od samog čestitanja. Tako isto nije dozvoljeno muslimanima da obilježavaju te praznike kojekakvim priredbama, prigodama ili gozbama. Pod ovo ulazi razmjenjivanje poklona, dijeljenje slatkiša, sahana zgotovljene hrane, prekidanje s poslom taj dan i tome slično. Jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. (Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan) Molim Uzvišenog Allaha da učini muslimane ponosne sa njihovom vjerom, da ih učvrsti na tome i pomogne ih protiv Allahovih neprijatelja. A Allah je jak i moćan. (pogledaj: Medžmu’u fetava Ibn ‘Usejmin 3/44)
A ako bi neko želio da nas ubijedi da nova godina nije vjerski praznik nego neki “međunarodni” koji nema veze sa vjerom odgovor je da u tom slučaju kompletno pitanje dobija novu dimenziju i potpada pod mes’elu oponašanja “međunarodnih” kjafira u adetima i običajima koji su specifični njima. A nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je zabranjeno oponašanje kjafira u nevjerskim običajima koji su specifični samo za njih. Ta zabrana se zasniva na gore spomenutom hadisu u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. (Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan).
Takođe, u hadisu kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, a prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Oko izgovaranja Bismile učenjaci imaju podijeljeno mišljenje: jedni kažu da je farz, drugi ja farz onome ko je ne izostavlja iz zaborava a onome ko je zaboravi da nije, dok treći smatraju da je sunnet. Svi svoj stav dokazuju hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onome ko nema abdesta niti abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime pri njemu (prilikom uzimanja abdesta)”. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, sa senedom od J’akub ibn Seleme, od njegovog oca od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a kaže Buharija da J’akub nije čuo hadise od svoga oca niti je njegov otac čuo od Ebu Hurejre, radijallahu anhu. Prema tome, ovaj hadis je veoma slab, međutim, preneseni su još neki rivajeti, poput onog što se prenosi od Seid ibn Zejda i Ebu Seida, radijallahu anhuma, ali oba su slaba takođe. Kaže Buharija da najvjerodostojnije što se prenosi u ovom poglavlju (izgovaranja Bismile na početku abdesta) je hadis od Seid ibn Zejda a i taj hadis je kod njega slab jer je u njegovom senedu Rebah ibn Abdurrahman koji je kod Buharije munkerul-hadis, tj. veoma je slab u hadisu. Kaže Medžduddin, djed Ibn Tejmije, u knjizi “El-Munteka” (broj hadisa 164) da su svi hadisi po ovoj temi slabi. Zato Buharija u svom Sahihu propisanost (preporučenost) izgovaranja Bismile na početku abdesta dokazuje sa hadisom u kojem se navodi dova koja se uči prije polnog odnosa sa suprugom a koja počinje sa Bismilom. Prema tome, svi hadisi na ovu temu su slabi.
Sa druge strane, spomenuti hadis sa strane značenja teksta hadisa je sporan, je je u hadisu došlo “Nema abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime pri njemu (prilikom uzimanja abdesta)” što znači da nema ispravnog i valjanog abdesta bez Bismile. A s obzirom da su svi hadisi slabi kako da se ovakav propis prihvati sa slabim hadisima. Zato oni koji smatraju da se ovi hadisi mogu zbog mnoštva rivajeta prihvatiti tumače hadis sa značenje da nema potpunog abdesta bez Bismile.

Međutim, i ovo tumačenje je sporno, jer svi vjerodostojni hadisi od Osmana, Ebu Hurejre, Alije i mnogih drugih ashaba, radijallahu anhum, koji u detalje opisuju način uzimanja abdesta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niko od njih ne spominje Bismilu, tj. da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovarao. A da je abdest bez Bismile nepotpun ili krnjav, a da ne kažemo neispravan, bilo bi to prenešeno makar u jednom vjerodostojnom hadisu a to nemamo. Ovo dodatno podupire stav da po pitanju izgovarana Bismile na početku abdesta nije ništa prihvatjivo, osim što se može preporučenost učenja Bismile dokazivati drugim hadisima u kojima je došla preporučenost učenja Bismile za neke druge prilike.

A što se tiče učenja Bismile pri abdestu u kućnom klozetu, ono može imatu oko tri mogućnosti.

Prava – da se Bismila nikako ne izgovara, uzimajući u obzir slabost hadisa na tu temu, tj. da izostavljanje Bismile ne utiče na valjanost abdesta, kao i složnost učenjaka, kako to prenosi imam Nevevi, oko obaveze poštivanja Allahovog imena, te da zbog toga ne treba na sličnim mjestima spominjati Allahovo ime. Ko ovako uradi nema nikakve smetnje.

Druga – da izgovori Bismilu u sebi a ne naglas, ovo je dozovljeno i ne potpada pod pokuđeno ili zabranjeno izgovaranje Allahovog imena na nečistim mjestima.

Treća – da izgovori Bismilu naglas što je pokuđeno ili po nekim učenjacima i haram.

Međutim, nema šerijatskog teksta koji ukazuje na zabranu izgovaranja Allahovog imana na nečistim mjestima, tako da je pokuđenost najbliži propis po tom pitanju.

Prema tome, za obavezu učenja Bismile na početku abdesta nema validnog dokaza i najviše što se može reći je da je to preporučeno. A učenje Bismile pri abdestu u kućnom klozetu je dozovljeno ako se to čini u sebi a ne naglas, s tim da ako bi se potpuno izostavila nema smetnje, a pokuđeno je i bolje izbjegavati da se uči naglas. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ovo pitanje ulazi pod poznate mes’ele o kojima su islamski pravnici govorili, tj. da li je dozvoljeno muškarcu da liječi žene i ženama da liječe muškarce.
Po ovom pitanju se prenose i neki hadisi sa kojima se dokazuje dozvola liječenja muškarca od strane žene i obrnuto.

Od tih hadisa je ono što bilježi Buharija u svom Sahihu u poglavlju koje je naslovio riječima: “Poglavlje: Da li muškarac liječi ženu i žena muškarca?”, a zatim je naveo hadis od Rubeijje bint Muvvaez, radijallahu anha, da je rekla: “Bile smo se borile, napajale ljude i služile ih, i vraćale ubijene i ranjene u Medinu”. Ibn Hadžer pojašnjava u svom komentaru ovog hadisa da u tekstu ovog rivajeta nije došlo “da su liječile ranjene” a što je došlo u drugim zbirkama mimo Buharije, što je način Buharije u njegovom naslovljavanju poglavlja, tj. da napiše u naslovu neki propis kojeg nema u tekstu hadisa kojeg je on naveo ali ga ima u drugim rivajetima koji nisu na stepenu vjerodostojnosti tog hadisa. Uglavnom, sa ovim hadisom se dokazuje dozvola liječenja muškaraca od strane žena a putem kijasa (analogije) i obrnuto, tj. dozvola liječenja žena od strane muškaraca.
Međutim, kako kaže Ibn Hadžer, ovom dokazivanju se može prigovoriti da su ovo žene radile prije naredbe hidžaba ili da je u pitanju liječenje žena i muškaraca koji su jedni drugima mahrem. I još dodaje Ibn Hadžer (Fethul-bari, 10/136): “A što se tiče propisa ovog pitanja (Da li muškarac liječi ženu i žena muškarca?), dozvoljeno je međusobno liječenje stranaca (žena i muškaraca koji jedni drugima nisu mahremi) u nuždi, a ona se određuje shodno potrebi s obzirom na gledanje, diranje rukom (stidnog mjesta) i slično”.

Takođe, neki učenjaci dokazuju ovo pitanje sa hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ummu Seleme da je ona tražila dozvolu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da uradi hidžamu, pa je on naredio Ebu Tajbe da joj učini hidžamu. Kaže Ez-Zubejr (ravija hadisa), prenoseći od Džabira, radijallahu anhu: “Mislim da sam čuo da je rekao da joj je on (Ebu Tajbe) bio brat po mlijeku ili da još nije bio punoljetan”. (sve ovo navodi Muslim) S obzirom da je muškarac koji je učinio hidžamu Ummi Seleme, radijallahu anha, bio njoj brat po mlijeku ili da još nije polno sazrio, ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Hadis za koji se može sa pouzdanošću reći da je dokaz po ovom pitanju je ono što bilježe Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai od Enesa, radijalalhu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je išao u borbu sa Ummu Sulejm i ženama od Ensarija pa kada bi bio u borbi one bi napajale vodom i liječile ranjene”.

Prema tome, ovo je direktan šerijatski tekst koji ukazuje na dozvolu liječenja muškaraca od strane žena koji im nisu mahrem u slučaju nužde ili jake potrebe. Naravno, analogijom se dokazuje i obrnuto, odnosno da je dozvoljeno da se žene liječe od strane muškaraca u slučaju nužde i jake potrebe.

Ovo pitanje je bazirano na općepoznatoj i šerijatskim argumentima potvrđenoj zabrani gledanja muškarca u stidno mjesto žene kojoj nije mahrem i obrnuto, kao i diranja muškarca tijela žene kojoj nije mahrem i obrnuto. Izuzetak iz ove zabrane je međusobno liječenje jednog drugog u nuždi ili jakoj potrebi.

A što se tiče govora islamskih pravnika sve četiri mezheba, skoro da su složni na tome da je dozvoljeno liječenje žene od strane muškarca koji joj nije mahrem u slučaju nužde i jake potrebe. S tim da se ova dozvola ograničava i uslovljava ispunjavanjem određenih šartova.

Ti šartovi su:

Prvi – da u slučaju liječenja žene od strane muškarca nema žene (muslimanke ili kjafirkinje) ljekara osposobljene za to, a u slučaju liječenja muškarca od strane žene da nema muškarca (muslimana ili kjafira) ljekara.

Drugi – da se liječenje žene od strane muškarca vrši u prisustvu njenog mahrema ili da se žena pri liječenju ne osamljuje sa ljekarom.

Treći – da se prilikom liječenja ne gleda i ne otkriva i ne dira osim onaj dio tijela koji je nužno da se vidi, otkrije ili dodiruje.

Prema tome, shodno gore spomenutom ti sam sebi odgovori na pitanje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Džemat NURSIJJA je vjerski islamski džemat osnovan u Turskoj početkom 20. stoljeća koji je po svojoj formi i organizaciji bliži sufijskom tarikatu nego organizovanom i uređenom pokretu. Osnivač ovog džemata je svoju davu koncentrisao na suštinu imana i odgoj i pročišćavanje duše, osnovao je islamski pravac u nastojanju da se stane na put širenju Ataturkovog masonskog sekularizma koji je pokosio Tursku nakon pada Osmanskog hilafeta.

Osnivač ovog džemata je šejh Seid En-Nursi rođen 1863.god. a umro 1960.god. od oba roditelja kurdskog porijekla u selu Nuris u pokrajini Hezan, istočna Anadolija. Odrastao je i učio u svom mjestu, još kao mladić pokazivao je znakove oštroumnosti tako da je nazvan Bediuzzeman. U 18. godini je počeo izučavati vjerske nauke uporedo uz izučavanje mnogih racionalnih znanosti, učio je gađanje, hrvanje i jahanje konja, a uz to je naučio napamet Kur’an i posvetio se zuhdu i isposništvu. Kada su saveznici okupirali Istanbul bio je na čelu mudžahida protiv njih.

1908.godine, nakon što je skinut sa vlasti sultan Abdulhumejd kao posljedica zavjere Organizacije jedinstva i prosperiteta (u kojoj je bio Ataturk) koja je podigla parole jedinstva, slobode i preporoda krijući iza njih spletke i zle namjere protiv Islama i muslimana, Bediuzzeman je osnovao je Organizaciju muhammedansko jedinstvo. Njegova organizacija je koristila iste parole poput Organizacije jedinstva i prosperiteta ali u islamskom poimanju tih termina sa ciljem otkrivanja obmana i prevara iza kojih se kriju, kao i ciljem otkrivanja masonske pozadine ove organizacije.
Nakon dolaska sekularista na vlast u Turskoj i ukidanja hilafeta, bojeći se njegove dave, žestoko su se borili protiv nje tako da su život Bediuzzemana ispunili zatvorom, kažnjavanjem, protjerivanjem i suđenjem. Zadnji dio svog života je proveo izolovan od ljudi u Sparti a preselio je 27. Ramazana 1379.po Hidžri (1960.).
Optužbe koje su bile usmjerene protiv njega prilikom mnogobrojnih suđenja se mogu rezimirati u sljedećem:
– rad na uništavanju sekularne države i Ataturkove revolucije,
– podsticanje na pridržavanje vjere u Turskoj,
– osnivanje tajne organizacije,
– napad na Kemala Ataturka,

Međutim, on je na ove optužbe odgovarao rječitom logikom sa jasnim dokazima tako da su ova suđenja postala mjesto njegove dave čime se povećavao broj njegovih pristalica.
Osnivač ovog džemata Bediuzzeman je svoju aktivnost i davu skoncentrisao na borbu protiv širenja sekularizma u Turskoj, a te sekularističke aktivnosti su se sastojale u sljedećem:

– ukidanje osmanskog hilafeta,
– mijenjanje šerijatskog zakona sa izmišljenim ljudskim zakonima, odnosno preciznije sa građanskim švajcarskim zakonom,
– ukidanje vjerskog obrazovanja,
– zabrana pisanja arapskim pismom i obavezivanje korištenja latinskog pisma,
– učenje ezana umjesto na arapskom na turskom jeziku,
– obavezivanje turanskom teorijom, tj. da su Turci osnov svih civilizacija,
– umjesto petka sedmični vikend je određen da bude u nedjelju,
– obavezivanje vjerski učenih ljudi da nose crni mantil i bijeli turban,
– prevođenje Kur’ana na turski jezik 1931.i njegova distribucija po mesdžidima,
– zabrana slavljenja bajrama i ukidanje hidžretskog takvima i uvođenje mnogih promjena u zakon o nasljeđivanju,
– usmjeravanje ljudi prema Zapadu, oponašanje istih u običajima i drugim životnim navikama kao i idejnim i ideološkim stremljenjima.
Ovom džematu se opravdano prigovaraju mnoge stvari a neke od njih su:
– da ovaj džemat nije radio među svojim sljedbenicima niti običnim muslimanskim masama na širenju akide selefa ovog Ummeta niti čistog tevhida. Nasuprot tome pozivao se na maturidijsku akidu koja je bila podržavana od same osmanlijske države pa džemat nije pokušavao da se oslobodi ove novotarske akide te da pozivaju ljude u ispravnu akidu Ehlu suneta vel džemata.
– ovaj džemat sa svojim sljedbenicima nije uspio da organizuje jedno uređeno islamsko djelovanje koje bi se moglo suprostaviti židovskim zavjerama koje su se uvukle u većinski dio političkog života Turske, osim što pravednost zahtijeva da se prizna da im okolnosti nisu dozvoljavale neki ozbiljniji i organizovaniji rad.
– učestvovanje Bediuzzemana u osnivanju Organizacije muhamedanskog jedinstva nije bilo ništa više od reakcije na sekularističku organizaciju te se zbog toga brzo raspala, a da ne govorimo o neprijateljskom i zavjerničkom djelovanju članova njegove organizacije protiv njega i njegove dave nakon raspada.

– Bediuzzeman, Seid En-Nursi je 1921.godine podigao parolu spram političkog djelovanja koja glasi “Utječem se Allahu od šejtana i politike”, čime je počeo period nepolitičkog djelovanja njegovog džemata, a ovo je ostavilo ogroman negativan uticaj na njegove sljedbenike tako što su postali žrtve sekularističkih stranki.
– takođe, prigovara se šejhu Seidu En-Nursiju njegovo neučestvovanje, nepomaganje i nepodržavanje revolucije ili pobune protiv Kemala Ataturka 1925.godine koju je poveo šejh Seid El-Kurdi koji je stao na stranu hilafeta.
– ovakav stav u gore spomenutom događaju se vraća na njegovo idejno tumačenje obaveze džihada, tj. on je smatrao da je prvo obaveza voditi džihad protiv duše, zatim činiti davu u idejno prosvjetljavanje, a što je džemat i činio pozivajući u popravljanje stanja srca i neučestvovanje u unutrašnjim bitkama i borbama protiv protivnika muslimana, svejedno bili vladari ili podanici, te obavezujući da se ide mirnim putem i postepenim napretkom a da se oružani džihad ne vodi osim protiv vanjskog neprijatelja kjafira i munafika.
– kod nekih sljedbenika džemata se u zadnje vrijeme raširila osjećanja izolovanosti i izdignutosti (iznad dešavanja i događaja) što je uticalo na gubljenje moći davetskog i prosvjetiteljskog djelovanja među samim narodom.
Broj sljedbenika ovog džemata je dostigao milion, jedan od njih provodi čitav svoj život u prepisivanju resaila (pisama) šejha Nurisija i njihovom dijeljenju i distribuiranju drugim ljudima a u čemu su najaktivnije bile djevojke.
Sve spomenuto je rezimirano i preuzeto iz knjige “El-Mevsuatu el-mujessera fil-edjan vel-mazahib el-muasira” (1/328-333).

Rezime:
Zbog svega spomenutog ne preporučuje se čitanje knjiga ovog džemata osim onima koji traže šerijatsko znanje a specijalizirali su u oblasti savremenih pravaca i džemata. A ovo je zbog toga što je ovaj džemat zajedno sa svojim osnivačem bio na akidi koja je oprečna akidi Ehli sunneta vel džemata. S tim da je trud šejha i njegovog džemata u pomaganju Islama i muslimana u to vrijeme vrijedan pohvale, međutim to nas ne obavezuje da hvalimo ili prešućujemo njihovu akidetsku oprečnost ispravnoj akidi, niti nas to obavezuje da hvalimo i podržavamo njihove sljedbenike koji i dan danas djeluju. Sljedbenici ovog džemata su se međusobno veoma razišli tako da se ne mogu svesti pod jednu istu analizu, nego je stav prema svakom od njih shodno onome što ispolje od njihove akide i menhedža kojeg slijede u tumačenju i razumijevanju vjere. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Oko značenja riječi Arš koja je spomenuta na nekoliko mjesta u Kur’anu u ovom Ummeta ima više mišljenja od kojih je jedno ispravno a to je ono na čemu je Ehlus-sunne vel-džema’a. Odmah da pojasnimo da Arš u arapskom jeziku između ostalih značenja znači prijestolje.

Prvo mišljenje je: da je Arš zadnji svemir od svemira a koji okružuje ostale svemire. Ovaj stav se prenosi od sljedbenika Ehlul-kelama i nekih Eš’arija i Maturidija.

Drugo mišljenje je da je Arš naziv za vlast, s tim da je nazvan Aršom (prijestoljem) jer je jedno neodvojivo od drugog. I jer zemaljski kraljevi imaju svoja prijestolja a prijestolje Uzvišenog Allaha je vlast, s tim da je nazvana Aršem (prijestoljem) radi veličanja Njegove vlasti. Ovo mišljenje zastupaju neki eša’rijski i maturidijski učenjaci.

Treće mišljenje je da je Arš Allahovo prijestolje. Ovo je stav Ehlus-suneta vel-džema’ta s tim da većina učenjaka kaže da Arš nije isto što i Kursijj koji se spominje u ajetul-kursijj u suri El-Bekara. Dok dio učenjaka Ehlus-sunneta, između ostalih to se pripisuje i Hasanu El-Basriju, smatra da su Arš i Kursijj jedno te isto.

Četvrto mišljenje je da je Arš stvorenje od Allahovih stvorenja čiju suštinu ne znamo niti znamo značenje riječi Uzvišenog “Istiva'” koja je došla u nekoliko ajeta poput: “Milostivi se nad Aršom uzdigao” (Sura Taha 5). Takođe ovo je stav nekih maturidijskih i ešarijskih učenjaka.

Peto mišljenje je da je Arš ustvari samo naziv kojim se izražava Allahova veličina, a da u suštini i nema Arša, nego je on naveden kao približan primjer da bi naš razum shvatio Allahovu veličinu. Ovaj stav se pripisuje, opet, Eš’arijama i Maturidijama.
Ispravno mišljenje je da je Arš Allahovo prijestolje i da nije isto što i Kursijj. Učenjaci su se takođe razišli oko toga šta je to Kursijj na nekoliko mišljenja: jedni kažu da je Kursijj znanje, drugi da je isto što i Arš, treći da se navodi kao primjer Allahove veličine, a četvrti da je Kursijj mjesto dvaju stopala Milostivog. A ispravno je ovo zadnje jer se prenosi u vjerodostojnoj predaji od Abdullaha ibn Abbasa. A on ovako nešto ne može reći po svom mišljenju nego se smatra da je to čuo on ili neko drugi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Prema tome, Arš koji je Allahovo prijestolje nije isto što i Kursijj koji je mjesto dvaju stopala Milostivog.

A da ostala mišljenja, tj. da je Arš zadnji svemir, ili naziv za vlast, ili Allahovo stvorenje čiju suštinu ne znamo, ili da je naziv Allahove veličine, nisu ispravna ukazuju dokazi iz Kur’ana i vjerodostojnog sunneta. U njima je došlo da Arš nose osmorica, kao što je u ajetu: “A prijesto (Arš) Gospodara tvoga će toga dana iznad njih osmorica držati” (El-Hakka 17), kao i da se Uzvišeni uzdigao iznad Arša, što je došlo u nekoliko ajeta. Takođe, u vjerodostojnom hadisu (Buharija i Muslim) je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo da Arš ima kavaim, tj. nosače ili noge, kao i da je Arš najveće stvorenje od Allahovih stvorenja koje je stvorio. Ta činjenica da će Arš nositi osmorica i da ima svoje nosače i noge jasno i nedvosmisleno opovrgavaju sva mišljenja osim onog koje kaže da je Arš Allahovo prijestolje, a Allah zna najbolje. Jer Arš ne može biti svemir niti naziv za vlast ako ima noge, nosače. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com