Alejkumusselam. Stanje slabosti i malaksalosti praktikovanja vjere kroz koje prolaziš je ono što uglavnom snalazi svakog čovjeka, na tebi je da ne dozovoliš da te to odvede u grijehe i ostavljanje sunneta (svega onog sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem). Ovo je opisano u nekoliko hadisa u kojima je data smjernica kako da se musliman ponaša kada dođe u tu fazu i krizu.

Naime, bilježi imam Ahmed u svom Musnedu u nekoliko rivajeta od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao stanje zanosa i slabosti u praktikovanju vjere, sve ove rivaje te je Šu’ajb Arnaut ocjenio vjerodostojnim osim jednog koji je dobar.

U prvom rivajetu kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Svako djelo ima zanos (žar, ushit), a svaki zanos ima malaksalost (slabost), pa čija malaksalost bude na mom sunnetu on se je spasio, a čija malaksalost bude na onome što je mimo toga propao je”.
U drugom rivajetu: “Zaista svaki pobožnjak prolazi kroz stanje zanosa, a svaki zanos ima (period) malaksalost ili prema sunnetu ili prema novotariji. Pa onaj čija malaksalost bude na sunnetu ostao je na uputi, a onaj čija malaksalost bude na nečemu mimo toga propao je”.

U trećem rivajetu je došlo da je Abdullah ibn ‘Amr, radijallahu anhu, spomenuo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ljude koji se mnogo trude u činjenju ibadeta, pa je rekao: “To je žar islama i njegov ushit, a svaki žar ima zanos a svaki zanos malaksalost (period slabosti). Pa čija malaksalost bude na umjerenosti i sunnetu to je pravi put (kojim treba ići), a čija malaksalost bude na grijesima taj je propao”.

U četvrtom rivajetu je Abdullah ibn ‘Amr, radijallahu anhu, spomenuo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ljude od njegovih ashaba koji se mnogo trude u ibadetima, pa je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “To je žar islama i njegov ushit, a svaki žar ima zanos a svaki zanos malaksalost (period slabosti). Pa čija malaksalost bude na Kitabu i sunnetu to je pravi put (kojim treba ići), a čija malaksalost bude na griješenju prema Allahu taj je propao”.

U petom rivajetu je došlo da je Abdullah ibn ‘Amr, radijallahu anhu, oženio neku ženu od Kurejšija pa joj nije prilazio jer se posvetio postu i namazu. To je spomenuto Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu je rekao: “Posti svakog mjesaca tri dana”, a on odgovori: “Ja mogu više od toga”, sve dok nisu stigli do toga da mu je rekao: “Posti dan mrsi dan”. Zatim mu je rekao: “Prouči Kur’an (hatmu) svakog mjeseca”, a on mu odgovori: “Ja zaista mogu više od toga”, pa mu reče: “Uči ga svakih petnaest dana”, a on odgovori da može više od toga, pa mu reče: “Uči ga svakih sedam dana”, sve dok mu nije rekao: “Uči ga svaka tri dana”. A onda je dodao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Svako djelo ima zanos (žar, ushit), a svaki zanos ima malaksalost (slabost), pa čija malaksalost bude na mom sunnetu on je se spasio, a čija malaksalost bude na onome što je mimo toga propao je”.

Značenje ovog hadisa sa svim njegovim rivajetima je pojašnjeno u sličnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi u svom Džamiu od Ebu Saliha, radijallahu anhu, a kojeg su Tirmizi i Albani ocijenili dobrim. U tom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svaka stvar ima zanos, a svaki zanos ima malaksalost, pa ko bude umjeren izbjegavajući pretjerivanje u stanju zanosa i popustljivost u stanju malaksalosti, nadati je se da će uspjeti. A ako u njega budu upirali prstom (zbog njegovog pretjerivanja u zuhdu i ibadetu da bi postao poznat) ne računajte na njega (jer to radi da bi u njega upirali prstom)”.

Prema tome, na tebi je da budeš umjeren u pridržavanju vjere, da ne popuštaš od onog na čemu si bio niti da u jednom periodu pun zanosa i entuzijazma činiš što više dobrih djela a zatim zbog malaksalosti ostaviš sve ili budeš na ivici islama. Svaki dan uči Kur’an, čitaj islamsku literaturu, klanjaj nafilu i slično, ali bez prenemaganja i samoopterećivanja. Ako si već spao ispod granice držanja sunneta, stresi sa sebe prašinu klonulosti, uspravi se i vrati se na sredinu. Biljež Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Činite dobra djela koliko ste u mogućnosti, jer zaista Allahu neće dosaditi sve dok vama ne dosadi”, takođe u istom hadisu: “Allahu je najdraže djelo ono koje se ustrajno radi pa makar bilo i malo”. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Sihr nije poput običnih nasljednih bolesti tako da djeca ne nasljeđuju sihr koji imaju roditelji. S tim da kada sihr na nekome zastari i ostavi traga tjelesnog ili psihičkog na toj osobi, te bolesti koje su posljedice sihra one se mogu prenijeti na djecu, s tim da one nemaju direktne veze sa sihrom. Prema tome, čovjek se ne može roditi sa sihrom koji je naslijedio od roditelja. Ali se može napraviti djetetu sihr dok je u utrobi majke.
Čovjek koji ustanovi da ima sihr njemu je preporučeno da se liječi na ispravan šerijatski način, učenjem Kur’ana, zikrom, dovama, a prije svega praktikovanjem Islama.
Sve što se dešava na dunjaluku bilo dobro ili zlo u našim očima to se sve događa Allahovom voljom i ništa ne može izaći i izmaknuti Allahovoj volji pa i to da neko bude iskušan sihrom. Mnogo je mudrosti u tome da Allah, dželle še’nuhu, iskuša nekoga sa sihrom kao i sa bilo kojim drugim dunjalučkim musibetom. Neke od tih mudrosti su: da mu se povećavaju sevapi i da mu se umanjuju grijesi, da mu se time povećavaju deredže u Džennetu, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima. Takođe, tim musibetom ga Allah može sačuvati od nekog većeg musibeta kojeg ne bi mogao podnijeti. Osnovna stvar u svemu ovome je iskušenje i ispit kako ćemo se ponašati na dunjaluku, jer Allah, subhanehu, iskušava svoje robove i sa dobrom i sa zlom koje im daje na dunjaluku. Kaže Uzvišeni: “Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti” (El-Enbija 35).
A što se tiče “zlih duhova” ovakav način izražavanja šerijatski nije ispravan, jer se iz njega može razumjeti da postoje i dobri duhovi a ovo je terminologija vatropoklonika koji vjeruju u sile dobra i sile zla koje su u stalnoj borbi. U Islamu je došlo da postoje meleci i džini a od džina su šejtani, a među džinima ima i vjernika i nevjernika. A sihr, proricanje, gatanje se vraća na kontaktiranje sa šejtanima i džinima nevjernicima koje je Šerijatom strogo zabranjeno.
Nije sasvim precizna tvoja tvrdnja da se ove stvari prešućuju, pogotovo u toku i nakon ovog zadnjeg rata u Bosni. Već odavno je podignuta zastava borbe protiv sihra i sihirbaza u našim krajevima. Dovoljan je primjer Mekija Turabija, ko je prvi podigao glas protiv njega i ko je u njemu odmah prepoznao šarlatana i sihirbaza. Isto tako, primjer Turabija govori koliko ljudi vole praznovjerje, vjeruju u njega i ne osvrću se na upozorenja i argumente koji su im dolazili sa svih strana. Njegov primjer ti može biti najbolji odgovor na razlog rasprostranjenosti ovih stvari kod nas. Na svima nama je da se trudimo i da upozoravamo na ove štetne i Islamom strogo zabranjene stvari. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Odgovor na ovo pitanje se se vraća na to da li se on ubraja u muslimane ili ne. A onda se pitanje proširuje i na ženu (koja ima tu kćerku) da li je njoj bilo dozvoljeno da se uda za njega, jer je upitan njegov islam a muslimanki nije dozvoljeno da se uda osim za muslimana po idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ili sada kad se već udala, je li joj halal da živi sa njim?
Bilo kako bilo, odgovor i na jedno i na drugo je jasan. Muslimanki nije dozvoljeno da se uda niti da živi u braku sa čovjekom koji nije musliman, takođe čovjek koji nije musliman ne može biti mahrem kćerki žene sa kojom živi u braku, oko ovog dvoga nema razilaženja među učenjacima.
Na toj ženi je da uradi sljedeće:
Prvo: da ispita imansko stanje tog čovjeka, tj. da utvrdi da li on uopće vjeruje u Allaha i ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Drugo: ako ne vjeruje u Allaha, treba ga pozivati u islam (tj. da povjeruje i počne da praktikuje vjeru) i to u preiodu od tri mjesečna pranja a u međuvremenu ne smije imati odnos sa njim. Nakon isteka tri mjesečana pranja ako primi islam i počne praktikovati vjeru, dozvoljeno joj je da sa njim živi dalje normalnim bračnim životom. A ako odbije i ne prihvati se vjere, haram joj je da i dalje živi sa njim. Njoj je vadžib da ode od njega i nema potrebe da se šerijatski razvjenčava jer im je brak posto ništavan sa njegovim nevjerstvom ako uzmemo da je u početku bio zasnovan na tome da računalo je on musliman.

Treće: ako vjeruje u Allaha i ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali ne praktikuje islam iz raznoraznih razloga, šubhi i nejasnoća, onda joj je obaveza da ga prije svega pozove na obavljanje namaza. Pa ako se nakon dovoljnog vremena (mjesec, dva, tri ili više shodno slučaju) uloženog u davetskom pridobijanju i nagovaranju da počne klanjati njen muž odazove onda nema sumnje da je on mahrem njenoj kćerci i da joj je brak sa šerijatske strane krenuo normalnim tokom. A ako se ne odazove bojati je se da je sam njegov islam upitan, a to znači da je i brak sporan kao i pitanje uloge mahrema. U tom slučaju savjetujem toj ženi da se razvede od tog čovjeka. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Oko nečistoće psa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:
Hanefije smatraju da je samo pljuvačka psa nečista, a hanabile i šafije da je čitav pas nečist, dok malikije smatraju da je pas čist pa čak i njegova pljuvačka.
Svi su složni, i oni kod kojih je pas nečist a i oni kod kojih je čist, da posudu iz koje pas loče je vadžib oprati sedam puta od toga jednom sa prašinom ili zemljom jer je tako došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čišćenje posude nekog od vas iz koje je lokao pas je da se opere sedam puta, jednom sa zemljom”, bilježi ga Muslim (677). A u hadisu mutefekun alejhi, tj. kojeg bilježe i Buharija (172) i Muslim (676), takođe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Kada pas pije iz posude nekog od vas neka je opere sedam puta”, bez dodatka “čišćenje posude”.

Oni koji smatraju da je pas nečist, svejedno njegova pljuvačka ili čitavo njegovo tijelo, kada se radi o tragovima nečistoće psa mimo posude iz koje je lokao, međusobno se razilaze oko toga da li tu nečistoću treba oprati sedam puta ili onoliko koliko je potrebno da se otkloni sama nečistoća.

Dokazi prva dva mišljenja, tj. da je samo pljuvačka psa nečista ili da je on čitav nečist, se svode na gore spomenuti hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Čišćenje posude nekog od vas iz koje je lokao pas je da se opere sedam puta, jednom sa zemljom”, oni kažu da riječi “čišćenje posude” jasno ukazuju na nečistoću, a onda su se razišli na nečistoću čega upućuje teksta hadisa, da li na nečistoću pljuvačke ili čitavog psa, jer se može odnositi i na jedno i na drugo.

Međutim, malikije odgovaraju na dokazivanje nečistoće sa sa riječju “čišćenje” tako što kažu da riječ “čišćenje” (tuhur) ne znači neminovno da je ono što se čisti nečisto, jer je došla u nekoliko kur’anskih ajeta upotreba riječ “čišćenje” gdje se ono na što se ona odnosi ne smatra čišćenjem nečistoće u bukvalnom smislu nego čišćenje u prenesenom značenju. Poput kur’anskog ajeta: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš (tutahhiruhum) i blagoslovljenim ih učiniš” (Et-Tevba, 103). Znači, u ajetu je spomenuta riječ čišćenje a ono na što se odnosi nije nečisto, što znači da se nešto može čistiti a da ne mora značiti da je to “nečistoća” koja je po Šerijatu tretira kao nečistoća.

Malikije dokazuju čistoću psa sa dva hadisa i jednim razumskim dokazom.
Prvi dokaz da je pas čist je to što je dozvoljeno jesti meso koje pas ulovi svojim čeljustima a da istovremeno nije došla naredba u hadisima koji to opisuju da se to meso pere čak ni jednom a kamoli sedam puta. Bilježi Buharija u svom Sahihu u poznatom hadisu Adijj ibn Hatima, radijallahu anhu, a koji govori o lovu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada pošalješ svoga dresiranog psa pa on ubije (plijen) ti jedi, …”, a u hadisu nije došla naredba da se ono što ulovi pas i dirne svojim čeljustima, pljuvačkom i ustima da se opere ni jednom a kamoli sedam puta.

Drugi dokaz je vjerodostojan hadis u kojem je došlo da su psi za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ulazili u njegov mesdžid i izlazili iz njega pri čemu su dodirivali neke njegove dijelove (dijelove mesdžida) a nije došla naredba da se ta mjesta peru jednom, a kamoli više puta. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Hamze ibn Abdullaha a on od svoga oca, radijallahu anhu, da su psi mokrili (oko vjerodostojnosti ove riječi u ovom hadisu ima govora kod muhaddisa), ulazili i izlazili iz mesdžida u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da nisu prskali nešto zbog toga (tj. nisu čistili mjesta gdje su oni bili).

Razumski dokaz da se ne radi o nečistoći psa je sama obaveza pranja sedam puta a jednom sa zemljom, što govori da nije riječ o nečistoći jer se nečistoća poput krvi hajza, mokraće, izmeta i slično, otklanja pranjem sve dok nestane sama nečistoća pa makar to bilo jednim pranjem, dok pranje sedam puta i to samo poslije lokanja iz posude ukazuje da se radi o nečemu drugom, a Allah zna najbolje.

Takođe, malikije smatraju da je mudrost obaveze pranja posude iz koje je pas lokao sedam puta zbog jednog od dva razloga:
Prvo- zbog nekog otrova (koji nam nije poznat) kojeg pas ispušta prilikom lokanja a koji može štetiti čovjeku ako bi on koristio tu istu posudu.
Drugo- da je to pranje obaveza činiti a njegovu mudrost i smisao ne znamo jer nam nije došlo pojašnjenje za nju.

Ispravno mišljenje, a Allah zna najbolje, je stav malikija, tj. da je pas čist i da nije obaveza prati ona mjesta na odjeći, tijelu, prostoriji i slično koju on dodirne radi toga što je pas nečist i što obavljanje ibadeta u odjeći ili na mjestima koje dodirnuo pas ne bi bilo ispravno. A ostaje baveza pranja posude iz koje je lokao pas sedam puta, što je došlo u hadisu, naravno ako će je čovjek koristiti poslije njega.

Mu’džiza šerijatskih tekstova u ophođenju prema psu

Ono što podupire stav malikija da u ovom hadisu nije riječ o nečistoći psa nego o nečemu drugom, da li zbog otrovnosti njegove pljuvačke ili nečega što još ne znamo (kako su to malikije tumačile), to je u savremeno doba otkriveno, odnosno da se radi o bolesti pasje pantljičare koju uzrokuje i prenosi pas. A ovo otkriće, može se komotno reći, predstavlja mu’džizu (nadnaravnost) šerijatskih tekstova u ophođenju prema psu.

Pasja pantljičara (trakavica) ili ehinokokoza

Pasja pantljičara je teška podmukla bolest ljudi i životinja, poznata od najstarijih vremena. Ehinokokoza je zoonoza – bolest koja se sa životinja prenosi na ljude. Pas je glavni i konačni domaćin pasje pantljičare (trakavice). Čovjek i životinje su prelazni domaćini ovog parazita. Jajašca iz čmara psa dospijevaju na pasju njušku i dlaku.
Djeca se najčešće zaraze ako ljube psa, dozvole da ih on liže ili miluju psa, a poslije toga ne operu ruke.

Iz jajašaca se pod uticajem želudačno-crijevnog soka, oslobađaju embrioni koji pomoću svojih kukica aktivno probijaju sluzokožu crijeva i odatle putem krvi i limfe prenose u bilo koji organ tijela i u njemu se razvijaju mjehurovi. Zbog sporog razvoja pasje pantljičare ona se otkrije u zrelo doba a jedini lijek za nju je operacija ako se na vrijeme izvrši.

Prije operacije čovjek osjeća tegobe i znakove bolesti, što zavisi od toga u kom organu su mjehuri pasje pantljičare smješteni, njihove veličine i šta “pritiskaju”. Mjehuri pasje pantljičare najčešće se nalaze u jetri, plućima, bubrezima, srcu, a rjeđe na mozgu. Pasja pantljičara se pričvrsti u tankom crijevu psa. Ona je duga do 5mm, ima glavicu i tri članka. Zadnji članak je ispunjen jajašcima (200-500). Ako pas ima pantljičaru izmetom izlučuje njena jajašca, koja su golim okom nevidljiva. Pas u tankom crijevu može da ima više hiljada pantljičara.

Jajašca su otporna i ostaju živa u spoljnoj sredini više mjeseci. Životinje se zaražavaju vodom i hranom, najčešće na paši ili pokošenom travom. Životinje koje obole od pasje pantljičare ne pokazuju uvijek znakove po kojima prepoznajemo bolest, ali daju manje mlijeka, mesa, vune a mogu i da uginu.

U početku Islama je došla naredba da se ubijaju svi psi a zatim je to derogirano i ostalo je propisano da se ubija samo potpuno crni pas ili crni sa dvije pjege. Bilježi Muslim u svom Sahihu (1570) od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju psi osim psa za lov ili psa za čuvanje stoke. Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu (1572) od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se poubijaju svi psi, čak kada bi neka žena došla iz pustinje sa svojim psom mi bi ga ubili. Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se ubijaju psi i rekao je: “Ubijajte crnog psa koji ima dvije pjege jer je on šejtan (u njemu je šejtan)”. A u rivajetu od Abdullaha ibn El-Mugaffela, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da psi nisu ummet od ummeta (svijet od svjetova) ja bi vam naredio da ih pobijete, ubijajte od njih potpuno crnog psa”. Hadis bilježi Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a Tirmizi i ostali ga ocjenjuju vjerodostojnim.
Takođe, po šerijatu je dozvoljeno držati psa samo u tri slučaja: radi lova, čuvanja stoke i usjeva. Bilježe Buharija (3324) i Muslim (1575) u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko drži psa osim psa za lov ili usjeve ili stoku umanjuje mu se od njegove nagrade svakog dana jedan kirat”.

Sa druge strane, zabranjeno je držati psa u kući, jer je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi (Buharija (3322) i Muslim (5636)) od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne ulaze meleci u kuću u kojoj ima pas i slika (kip)”.

Prema tome, svi ovi šerijatski tekstovi jasno ukazuju na posebno tretiranje psa u Islamu, tj. da ga nije dozvoljeno držati u kući, da posudu iz koje loče hranu treba oprati sedam puta a jednom sa zemljom ako ćemo je koristiti, da nije dozvoljeno držati psa osim radi lova, za čuvanje stoke ili usjeva. A ako sve ovo povežemo sa gore spomenutim naučnim otkrićem da pas uzrokuje i prenosi tzv. pasju pantljičaru i to na poznat način onda postaje sasvim jasno zašto je Šerijat zauzeo takav stav prema tom stvorenju. Dok sa druge strane se nama stavlja do znanja da trebamo biti što dalje od kontaktiranja sa psima, ne zato što su oni nečisti i mogu da nam pokvare i mou da utiču na valjanost naših ibadeta (abdesta, namaza i tako dalje) nego zato što uzrokuju i prenose tu opaku bolest pasje pantljičare. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Kaže Uzvišeni: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistini sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13). I kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O ljudi, zaista je vaš Gospodar jedan i zaista je vaš otac jedan, nema prednosti arap nad nearapom niti nearap nad arapom, niti čovjek crvene kože nad crncem niti crnac nad čovjekom crvene kože osim sa takvalukom”. Hadis bilježe Ahmed u Musnedu, Bejheki u “Šu’abu” i Ebu Nu’ajm u “Hiljetu”, a šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim. Bilal ibn Rebah El-Habeši je oženio sestru Abdurrahmana ibn ‘Aufa, radijallahu anhum, koja je bila Kurejšika, a on je bio crnac.

Ova dva šerijatska teksta i praksa ashaba ukazuju da je muslimanima dozvoljeno da se međusobno žene bez obzira na boju kože i rase kojoj pripadaju. Na ovom stavu je većina učenjaka ovog Ummeta.

Dok skupina učenjaka smatra da je šart da se dostatnost između čovjeka i žene mora ispuniti u porijeklu i ugledu porodice. Po njima su arapi dostatni samo jedni drugima, a Kurejšije su dostatni samo jedni drugima, te nearap ne može biti dostatan (tj. da odgovara i da je na istom nivou) jednoj ženi arapkinji, a obični arap nije dostatan ženi iz plemena Kurejš. Ovo je stav šafijskog i hanefijskog mezheba.

Oni dokazuju svoj stav hadisom u kojem je došlo: “Arapi su dostatni jedni drugima a nearapi su jedni drugima dostatni osim tkalaca i onih koji rade hidžamu”. Hadis bilježi Hakim a za njega kažu Ibn ebi Hatim i Ibn Abdulberr da je munker i izmišljen, a hadis ima mnogo rivajeta s tim da su svi veoma slabi i ništavni sa kojima nije dozvoljeno dokazivati neki propis. Nema sumnje da je ovaj stav slab i oprečan gore spomenutim argumentima.

Sa šerijatske strane nema smetnje da se muslimanka bijele kože uda za crnca ako je njen staratelj zadovoljan sa njegovim ahlakom i vjerom. Jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada vam dođe (u prosidbu kćerke) onaj sa čijom vjerom i ahlakom ste zadovoljni udajte kćerku za njega, a ako to ne učinite na Zemlji će nastati fitna i veliki nered”. Hadis bilježe Tirmizi, Bejheki i Taberani, a dobrim su ga ocijenili Tirmizi i Albani, s tim da u hadisu ima slabosti. U hadisu se Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, obraća starateljima a ne djevojkama i kćerkama. Znači, ibret je da staratelj bude zadovoljan sa vjerom i ahlakom prosca koji traži ruku njegove kćerke a ne kćerka.

Nije ti dozvoljeno da ignorišeš i ne mariš za mišljenje svoga oca, on je tvoj staratelj i bez njegove dozvole se ne smiješ udati. Da se ženi nije dozovljeno udati bez saglasnosti staratelja to je stav većine učenjaka, između ostalih, imama tri mezheba Malika, Šafije i Ahmeda. Dok kod hanefija nije šart valjanosti sklapanja bračnog ugovora dobijanje saglasnosti od staratelja. A ispravno je prvo jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nema brak bez staratelja”. Hadis je prenešen u mnoštvu rivajeta, bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i ostali a većina muhaddisa ga ocjenjuje vjerodostojnim, a od savremenih muhaddisa šejh Albani i Šujab Arnaut.

Prema tome, ako tvoj otac da saglasnost i pristanak nema smetnje da se udaš za tog crnca. Na tebi je da upotrebiš žensku i kćerinsku sposobnost pridobijanja roditelja kako bi pristali. Prvo pridobi majku, a onda vas dvije zajedničkim snagama ubijedite oca. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com