Alejkumusselam. Ovakav opis znanja i neznanja sa šerijatske strane je neprihvatljiv jer znanje kao znanje ne može biti ograničeno niti da se kaže da je neznanje neograničeno, što vodi u to da se razumije da je neznanje veće od znanja.
Po ovom pitanju najispravnije se vratiti na šerijatske tekstove. Kaže Uzvišeni: “A vama je dato samo malo znanja” (El-Isra, 85). Dok je mnoštvo ajeta koji su došli u Kur’anu koji govore o tome da je samo Allah onaj koji sve zna. A to znači da je ljudsko znanje u odnosu na znanje Allaha, dželle še’nuhu, veoma malo. Takođe, u kur’anskoj priči susreta Musa, alejhi selam, sa Hidrom, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prepričavajući tu priču koju bilježi Buharija u svom Sahihu, je naveo slikovit primjer poređenja znanja koje imaju Musa, alejhi selam, i Hidr sa ukupnim znanjem koje posjeduje Allah, dželle še’nuhu. Naime, Hidr i Musa, alejhi selam, su plovili na lađi i u toku te plovidbe sletio je vrabac na ivicu lađe i kljunom jedanput ili dvaput zahvatio vode iz mora, pa je rekao Hidr Musau, alejhi selam: O Musa moje i tvoje znanje ne umanjuje od Allahovog znanja osim koliko umanji kljucanje ovog vrapca od morske vode. Prema tome, ovi šerijatski tekstovi upućuju na to da znanje nije ograničeno, nego znanje koje je dato čovjeku je malo u odnosu na znanje koje je kod Allaha, subhaneh.

A drugi dio pitanja, tj. to što ti radiš se smatra skupljanjem podataka i informacija o nekim znanostima, svejedno bile one šerijatske ili naučne i dunjalučke, a ne istinskim sticanjem znanja kojeg ti možeš prenositi na druge. Da bi se moglo reći za nekoga da nešto zna potrebno je da to znanje koje uzima stekne sa pravog izvora, od pravih osoba koje mu mogu dati to znanje. Zatim to znanje mora provjeriti kod učenjaka i znastvenika, zavisno od vrste znanja, pa kada mu oni potvrde za određeno znanje koje je stekao da ga je ispravno naučio, a to se danas uglavnom radi u školama ili u halkama kod šejhova kroz različite vrste ispita, tek nakon potvrde njegovog znanja od istih on može reći za sebe da ima znanje u tome. A mimo ovoga se ne zna da li je uopšte ispravno razumio ono što je slušao, čitao ili gledao. A takođe, upitni su i izvori iz kojih se na takav način uzima znanje. Šerijatsko znanje je neuporedivo vrijednije od naučnog znanja jer ono je to koje vodi čovjeka u Džennet ili Džehenem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Musliman meže da zatraži azil od neke kjafirske zemlje u jednom od dva slučaja:

Prvi slučaj – da bude od onih muslimana koji su pobjegli od tlačenja i progonjenja nepravednih režima muslimanskih država u kojima su rođeni bojeći se za svoj život, vjeru i čast, ili nad kojima je izvršen psiho-fizički pritisak, ili slično, a ne može naći neku muslimansku zemlju koja bi ih primila a uzimanjem političkog azila od kjafirske države bio bi zaštićen i siguran.
Ovakvima je dozvoljeno traženje azila kjafirske države jer su prisiljeni na to. Šerijat je dozvolio da musliman u stanju prisile izgovori riječi kufra pod šartom da mu srce bude čvrsto u vjeri našto ukazuje kur’anski ajet, pa preče je da mu se dozvoli uzimanje azila kjafirske države ako je na to primoran.

Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada se vraćao iz Taifa a mušrici Mekke mu nisu dali da uđe u nju, je tražio zaštitu i pomoć od Mut’im ibn ‘Adijja koji je bio kjafir, i tek uz njegovu zaštitu je ušao u Mekku siguran i zaštićen. Tako isto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio skupini ashaba da učine hidžru u Abesiniju kako bi tamo našli zaštitu kod vladara kjafira koji nikome nije činio zulum. Sve ovo je prenešeno u vjerodostojnim hadisima. A ovo su jasni dokazi koji ukazuju na dozvolu traženja zaštite od kjafira i kjafirskih država u prinudi.

Traženje azila kjafirske države iz gore spomenutih razloga ulazi pod traženje zaštite od kjafira u prinudi. S tim da se ovo uslovljava sljedećim: da njihova prinuda bude stvarna a ne umišljena, da ne pomaže kjafire protiv muslimana, da mrzi kjafire i njihovu vjeru, da im ne pokazuju vjernost i odanost kao i da se pridržava vjerskih propisa koliko su u stanju.

Drugi slučaj – da bude od onih muslimana koji u tome vide uglavnom svoj dunjalučki šićar poput većih privilegija, boljeg posla i slično. U ovom slučaju nije dozovljeno tražiti politički azil kjafirske države.

Od dokaza koji ukazuju na tu zabranu su:

Nužno poznata stvar u vjeri a to je jasna zabrana vjernosti i odanosti kjafirima, kao i prijateljovanje i ljubav prema njima i zadovoljstvo sa munkerima koji su kod njih. A traženje političkog azila od kjafirske države uz stalni boravak u njoj je najjasniji vid ispoljavanja te vjernosti, odanosti, ljubavi i prijateljstva prema kjafirima koju je Uzvišeni Allah na nekoliko mjesta u Kur’anu zabranio: “Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!” (prijevod značenja Ali ‘Imran 28), “O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i Kršćanie! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.” (prijevod značenja El-Maide 51), “Koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu?” (prijevod značenja En-Nisa’ 139)

Uzimanjem državljanstva od kjafirske države musliman se obavezuje na apsolutnu pokornost državnim zakonima te države u svim sferama života, a nije nepoznata činjenica da su ti zakoni u većini oprečni šerijatskim, što je nesumnjivo šerijatski sporno.
Negativne posljedice na porodicu (ako se povede sa sobom). Ova negativnost se ogleda u prihvatanju običaja i načina života, navikavanju na neislamsku sredinu i nemoralan život, učenju u njihovim školama, druženju sa njihovom djecom i mnogi drugi vidovi potpadanja pod uticaje sredine u kojoj se živi. Islamski učenjaci su se razišli oko dozovole samog boravka među kjafirima, gdje je većina na zabrani, pa kako da se traži politička zaštita od kjafirske države?

Naravno, ne bi se trebali dva razumna raziči da je u našim državama u kojim živimo bolje sa stanovišta praktikovanja vjere nego u evropskim kjafirskim zemljama, ali ostaje pitanje: koliko su stvarno naše zemlje u kojima živimo islamskije u odnosu na kjafirske zemlje od kojih se traži politički azil i koja je suštinska razlika među njima. A to je tema za sebe.

A što se tiče primanja socijalne pomoći od bilo koje države, uzimajući u obzir da to država (bilo koja) daje kako dobrotvornu (socijalno-društvenu) pomoć, nema nikakve smetnje u uzimanju tih sredstava pod uslovom da se stekne pravo na nju ispunjavanjem uvjeta koje su postavili a ne prevarom i falsifikovanjem dokumenata. Naravno, i pod šartom da uzimanje te pomoći ne bude usloljeno nečim što je šerijatski sporno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Da bi se na ovo odgovorilo na propisanost pravljenja mevluda i hatme u istom danu treba prvo odgovoriti na osnovanost samih mevluda i hatmi ponaosob. Mada je o ovim temama već bilo govora ovdje ćemo ih spojiti na jednom mjestu. Što se tiče mevluda, kod nas se praktikuju dvije vrste mevluda uzimajući u obzir povod njihovog organizovanja, dok je način njihovog obavljanja otprilike isti.

Prvi vrsta je mevlud koji se inače praktikuje u islamskom svijeta a koji se obavlja 12. Rebi’ul evvela, za koji se smatra da je datum rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što istorijski nije potvrđeno. Druga vrsta su mevludi koji se organizuju zbog raznih povoda poput: obilježavanje nečega značajnog, otvorenja džamije, završnog ispita u vjerskoj pouci, godišnjica sretnog braka, smrti, četeresnice, sedmine, useljenja u kuću, odlaska u vojsku, završetka školovanja, povodom mubarek noći, hatmi i slično.

Prvi koji su počeli sa proslavljanjem mevluda su Fatimije u Egiptu (koji su vladali 909 – 1171. god. u sjevrnoj Africi a osvojili su Egipat 914. god.). počeli su proslavlajti mevlud u četvrtom stoljeću po hidžri. Fatimije ili Fatimidi su šitska ismailijska sekta koju su učenjaci onog doba proglasili nevjerničkom zbog onoga na čemu su bili od temelja vjere. Fatimijsku državu je ukinio Salahudin Ejjubija prije nego što je protjerao krstaše iz Palestine i Kudsa. Sa propašću Fatimida prestalo je i proslavljanje mevluda, da bi se kasnije ponovo uvelo u šestom stoljeću po hidžri a prvi je to uradio vladar Erbila kralj El-Muzafer Ebu Seid. Od tada pa na dalje obilježavanje mevluda se proširilo na čitav islamski svijet, na žalost, tako da nema mjesta a da se u njemu ne praktikuje mevlud.

Postavlja se pitanje kakav je šerijatski status mevluda. Proslavljanje mevluda je šerijatski zabranjeno zbog mnogih spornih stvari na kojima je zasnovan a od kojih su najbitnije četiri: jer je novotarija, jer predstavlja oponašanje kršćana, jer u njemu samom ima mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari i jer proslavljanje mevluda otvara vrata proslavljanju dana rođenja evlija, šejhova i znamenitih ljudi. Sve ovo što je rečeno odnosi se na prvu vrstu mevluda, a druga vrsta mevluda je dodatna novotarija koja je proširena verzija prve i razlikuje se od nje u povodu i nekim popratnim stvarima.

Mevlud je novotarija u vjeri jer on nije zasnovan ni na Kur’anu ni na Sunnetu niti su to radile prve tri najbolje generacije ovog Ummeta. Nego je mevlud uveden u vjeru tek pred kraj četvrtog stoljeća i to od strane šija ismailija što je dovoljna činjenica da mevlud nema osnova u vjeri i da je uvedena novotarija. Jer kakav je taj obred koji se pripisuje islamu a koji nije radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashabi, niti selef ovog Ummeta. Da je u proslavljanju mevluda bio hajr ne bi to mašilo one koji su u pridržavanju i praktikovanju vjere bili bolji od potonjih generacija.

Pošto se mevlud smatra, kod onih koji ga praktikuju, velikim i vrijednim ibadetom, a sa druge strane taj isti mevlud nije zasnovan na šerijatskim tekstovima, onda nema sumnje da je proslavljanje mevluda notorna novotarija. A kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se novih stvari u vjeri, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet (zabluda), a svaki dalalet vodi u Vatru”. Bilježe ga Ebu Davud i Tirmizi, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Ibn Hibban, Tirmizi, Ibn Madže, Ibn Redžeb, Albani i mnogi drugi. Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu stvar ono što nije od nje to se odbija“.

Proslavljanje mevluda je oponašanje kršćana u njihovom proslavljanju dana rođenja Ise, alejhisselam, pa tako po ugledu na njih neznalice od muslimana i učenjaci koji vode ljude u dalalet takođe proslavljaju svake godine dan rođenja Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Neki od njih to proslavljaju u džamijama, neki u kućama a neki u posebnim mjestima pripremljenim za to.
U većini slučajeva proslavljanje i priređivanje mevluda, pored toga što je ovo novotarija i oponašanje kršćana, nije čisto od riječi širka i munkera (šerijatski zabranjenih stvari), poput pjevanja ilahija i kasida koje sadrže pretjerivanje u veličanju i uzdizanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se u dovi traži od njega pomoć u nevolji i da se traži od njega šefa’at.

A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selle, u hadisu kojeg prenose Buharija i Muslim je zabranio pretjerivanje u njegovom veličanju i uzdizanju rekavši: “Nemojte me pretjerano hvaliti i uzdizati kao što su to radili kršćani sa sinom Merjeminim, zaista sam ja rob i recite: Allahov rob i Njegov poslanik“. Takođe, od šerijatsko zabranjenih stvari koje su sastavni dio mevluda su organizovane priredbe i svečanosti uz muziku, miješanje muškaraca i žena, sufijske novotarske zikrove i tome slično. Naravno, kad bi se svi ovi munkeri izbacili iz mevluda on opet ostaje novotarija i zabranjeno oponašanje kršćana u njihovoj vjeri.

Oni koji kažu da proslavljaju i priređuju mevlude kako bi izrazili svoju ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i veličali ga onako kako mu dolikuje kao poslaniku, odgovor na ovo bi bio: Da je u ovakvom načinu izražavanja ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom veličanju, da je u tome bio hajr selef ovoga Ummeta bi bio preči od nas da ga tako izražava jer su oni više voljeli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i više ga veličali od nas. Ispravno je da se ljubav prema njemu i njegovo veličanje izražava u slijeđenju onoga sa čime je došao, poslušnosti prema njemu, oživljavanju njegovog Sunneta vanjštinom i unutrašnjošću i širenjem onoga sa čime je došao.

Prema tome, mevlud je čista novotarija, nije ga dozvoljeno organizovati, niti priređivati, niti učestvovati u njemu, nego je obaveza odvraćati ljude od njega, upozoravati na njegovu spornost i ulagati maksimalan trud da se ova novotarija raširena među muslimanima iskorijeni iz prakse.

A što se tiče hatmi i učenja Kur’ana umrlim, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće sevap i nagrada učenja Kur’ana kada se pokloni umrlim stiže njima, tj. da li im koristi, a složni su da učenje Kur’ana umrlim nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, radijallahu anhum.

Naime, nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvari. Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze troje: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi. Ove tri stvari su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u trome: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega“.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega. Oko posta za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)“.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

A što se tiče ostalih dobrih djela poput namaza, učenja Kur’ana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće stiže nagrada ovih djela umrlima. Takođe, u ovo ulazi i klanje kurbana umrlom, jer o tome nije ništa prenešeno. Pa tako imami Ebu Hanife i Ahmed smatraju da ko uradi ova djela i pokloni njihov sevap umrlim da mu to koristi. Dok imami Malik i Šafija smatraju da umrli od toga nema koristi. I jedni i drugi su složni da po ovim pitanjima nije prenešeno ništa vjerodostojno. Oni koji smatraju da umrlima koristi učenje Kur’ana i drugih gore spomenutih djela dokazuju to kijasom (analogijom) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih ima koristi umrli. Znači oni nemaju drugog dokaza osim kijasa, tvrdeći da nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur’ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.

Učenjaci koji smatraju da poklanjanje sevapa učenja Kur’ana, klanjanja namaza i zikrenja umrlom ne koristi dokazuju to sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:

Prvi: riječi Uzvišenog: “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39), u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela. I kažu da je ovo opće pravilo iz kojega se izuzima ono što je došlo od dobrih djela da koristi umrlom u drugim šerijatskim tekstovima.

Drugi: da učenje Kur’ana (zikrenje i namaz) i poklanjanje sevapa tog djela umrlom nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da tome pouči svoj Ummet imalo je itekako potrebe. Takođe, to nije bila praksa ashaba niti tabi’ina.

Treći koji je ujedno i najjači dokaz: da je pitanje stizanja sevapa nekog djela koje čini živa osoba umrlom stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna. A nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur’ana kada ga živi pokloni njemu.
Ovaj drugi stav učenjaka, na čemu su imam Šafija i Malik je bliži ispravnom gledajući na snagu dokaza.

Prema tome, učenje Kur’ana i poklanjanje nagrade tog učenja umrlom nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim. Takođe, poklanjanja hatme za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. Na muslimanu je da čini dobra djela za koja je prenešeno u šerijatskim tekstovima da umrli imaju koristi od njih, jer to je ono što je sigurno.
Eh, sada da odgovorimo na postavljeno pitanje. Pošto je pravljenje mevluda novotarija a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa nije dozovljeno njegovo organizovanje niti prisustvovanje istom.

A pošto učenje hatmi umrlim nema potporu u praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, pogotovo na način kako se to kod nas radi, a upitno je da li nagrada i sevap učenja Kur’ana stuže umrlim jer za tako nešto nemamo dokaza osim kijasa (analogije) na druge ibadete, organizovano učenje hatme za dušu umrlog uz plaćenje učača je neosnovana vjerska praksa koju muslimani trebaju napustiti jer je prerasla u novotariju. A odgovor na propisanost spajanja mevluda sa hatmom prepuštam samo čitaocu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ako bi ona otkrivanog lica držala predavanja o islamu sa dawetskim ciljem ispred muškaraca to joj ne bilo dozvoljeno a kamoli “neka predavanja”. Izlaganje žene otkrivenog lica pred muškarcima na ovakav način je velika fitna za njih koja ih navodi i odvodi u haram. A poznato fikhsko pravilo glasi “Sve što vodi u haram je haram” koje je zasnovano na kur’anskom ajetu: “A nemojte se potpomagati na griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide 2).
A što se tiće drugog pitanja, ženi muslimanki nije dozvoljeno da se osamljuje sa muškarcom koji joj nije mahrem po idžamu učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžama je zasnovan na hadisu mutefekun alejhi: “Neka se nikako ne osamljuje čovjek sa ženom (stranjkinjom) osim ako je sa njom mahrem”. Prema tome, na tvojoj je majci da maksimalo izbjegava situacije u kojima se osamljuje sa muškim pacijentima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se savjetovao sa svojim ženama i ashabima u mnogim prilikama i kada bi vidio da je nečiji savjet i mišljenje mimo njegovog stava bio pametniji ne bi se libio da ga prihvati. Od tih primjera su sljedeće:
Kada su mušrici okružili Medinu u bitci na Hendeku (ili Ahzab) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se u jednom teškom momentu savjetovao sa Ensarijama S’ad ibn ‘Ubadetom i S’ad ibn Mu’azom da li da da mušricima imetka kako bi ih odvratio od osvajanja Medina. Oni su mu predložili suprotno tome i iznijeli svoje argumente i on ih je u tome poslušao.

Drugi slučaj je ono što se desilo na Hudejbiji kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sklopio primirje sa mušricima Mekke i pristao na neke šartove u ugovoru koji su teško pali mnogim ashabima. Od šartova ugovora je da te godine ne obave Umru koju su zanijetili nego da dođu sljedeće, pa su trebali izaći iz ihrama. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje ashabima da obriju glave i zakolju kurbane a oni se ne odazivaju na tu naredbu zbog toga što im je taj ugovor toliko teško pao. Onda on odlazi kod svoje žene Ummu Seleme, radijallahu anha, i prenosi joj šta se desio, a ona ga savjetuje da izađe i da on prvi obrije glavu i zakolje kurban pa će ga u tome svi svi slijediti. Tako je i uradio a desilo se baš onako kako je ona predvidjela. Znači, od sunneta je da se supružnici savjetuju.
U kući je osnov da se postupa po naređenju glave porodice, tj. oca ili muža, s tim da to ne znači da je njegovo mišljenje uvijek najispravnije i uvijek najbolje, nego je na supružnicima da se savjetuju pa kada dođu do zajedničkog najpametnijeg stava onda nek muž naređuje.
A konkretno u vašem slučaju, treba postupiti po mišljenju koje se ispostavi pametnijim. Odnosno, treba postupiti po mišljenju onog ko dođe sa jačim argumentima za stav koji zastupa.
U vašem pitanju izabiranja škole u argumente spadaju razlozi zbog kojih bi trebao ili ne bi tebao upisati tu školu, kao i da li ta škola ili profesija odgovara djetetovim sklonostima, takođe da li mu neka druga škola više odgovara shodno njegovim sposobnostima i sklonostima, i tome slično. Kada sve ovo analizirate a zatim uporedite ko ima jaču argumentaciju treba izabrati ono mišljenje koje ima jače. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com