Alejkumusselam. Poštovana sestro, kao prvo ovo što si ti napisala nije pitanje, jer u pitanju se traži šerijatski stav o nečemu, a ovo što si ti napisala je traženje savjeta, pa ćemo ti inšaAllah u tom kontekstu i dati odgovor.
Tvoja majka treba znati da to što je išla kod tog “učevnog hodže” je veliki grijeh u islamu za koji treba da se iskreno pokaje. I to bez obzira na to šta se poslije te posjete sihirbazu desilo njenoj kćerci a tvojoj sestri. Taman da je ona sasvim normalna i da joj se nije desilo ovo što se desilo, da živi sretnim životom, da ste vi zadovoljni njome i da je u lijepom odnosu sa vama. “Učevni hodža” ima sve simptome klasičnog bosanskog sihirbaza: pravi zapise, obavještava o onome šta traže mrtvi (što je stvar gajba) i traži da se zakolje kurban. Ovo troje kad se sastane kod nekoga ne treba imati sumnje u njegovo bavljenje sihrom.
Prema tome, ako bi se neko trebao kriviti zbog ovoga gdje je završila tvoja sestra onda je to tvoja majka što je išla sihirbazu i tražila od njega pomoć, a jadan je onaj ko od sihirbaza pomoć traži. Iako mi svi znamo da je ona njoj željela dobro, jer šta će majka željeti svom djetetu osim hajra i sreće.
Ovo je tragedija i musibet bosanskih majki i žena, kćerka joj radi nešto sa čim ona nije zadovoljna i onda ide hodži da joj zapiše i reguliše, drugoj opet kćerka hoće da se uda za nekog ko se njoj ne sviđa odmah se ide hodži da to on zapisom i kurbanom rješava, trećoj sin hoće da dovede ko se mami ne sviđa, leti se hodži da se zapiše, mami se krava baca hajmo hodži, muž joj ide drugoj ženi – hodža piši i nepitaj kol’ko je, sin joj posto vehabija – hodža spašavaj učini ga normalnim… I ovako bi mogli nabrajati nadugo i naširoko i smijati se da to nije gorka i žalosna stvarnost. A onda nakon silnih hodžinih intervencija zbune se džini i pomiješaju se sihiri, pa se ne zna ko kome pomaže a ko kome odmaže, kome se skida sihr a kome nabacuje. Pa na kraju imamo rezultat da je jedan pobudalio, drugi “nagazio” na ono što je namijenjeno nekom trećem, treći se odmetnuo od roditelja, četvrti se ubio, peti se ne vraća kući i tako dalje.
Pa do kada će muslimani naših krajeva da svoje svakodnevne i sitne i krupne životne probleme rješavaju sa onim (hodžinim zapisima, sihrom i magijom) što im je jasno došlo u njihovoj vjeri na koju se pozivaju da je to haram, veliki grijeh i da ih može izvesti iz islama? Naravno, odgovor je: Onda kada se muslimani ovih krajeva vrate izvornom islamu, zapisanom u Časnoj Knjizi Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu i precizno pojašnjenim od imama i učenjaka ovog Ummeta.
Poštovana sestro, riječi savjeta se sastoje u sljedećem:
Prvo: ti i tvoja majka trebate znati da to što vaša sestra i kćerka nije u islamu (tako se razumije iz teksta), tj. ne praktikuje ništa od vjere, i Allah zna u šta vjeruje, da je to veći problem i veći musibet nego to što je lezbijka. Jer ono prvo je vodi u vječnu džehenemsku vatru, a ovo drugo je veliki grijeh na kojem ako umre kao muslimanka neće vječno biti u Vatri, kad tad će izaći iz nje a Allah joj može oprostiti taj grijeh ako hoće.
Nerijedak je slučaj kod roditelja muslimana koji imaju beš – vakat da se sikiraju što im kćerka čini zinaluk, ili sin pije alkohol, ili se kćerka udala za vlaha i slično, a što nema sumnje da su veliki grijesi u islamu, dok istovremeno te iste osobe nemaju ništa od islama osim imena i islamskog porijekla, pa se roditelji uopšte ne sikiraju za to niti nastoje da to riješe, bitno im je da se otkloni ono što je sramota kod ljudi a ne ono što je grijeh i sramota kod Allaha.
Drugo: Nadograđujući se na ono što je rečeno pod prvim savjetom, ti i tvoja majka trebate mnogo da upućujete Allahu, dželle še’nuhu, dovu da je Allah uputi, da se vrati vjeri, počne je iskreno praktikovati. Jer ovo je najveći hajr koji joj se može desiti u životu, i ako se ona vrati vjeri i Allahu veoma lahko će ona ostaviti taj porok u koji je upala. Dok sa druge strane, ako bi i uspjeli da je odvratite od tog poroka i nenormalnosti, a da se istovremeno ne vrati vjeri i ne pokaje Allahu, znajte da niste puno postigli, jer oni koji se ne drže vjere upadaju iz jednog poroka u drugi. Onaj ko nema vjere nema mu ništa sveto i ravno mu je do mora.
Treće: Trebate biti realni i ponašati se shodno vašim mogućnostima. Vi nemate vlast nad njom, fizički je ne možete prisiliti, te vam ostaje da na lijep način, a nekad i na grublji, shodno situaciji i okolnostima, je savjetujte da počne praktikovati vjeru, a s tim i ostavljati poroke. Pa ako uspije dobro i jest. A ako ne uspije nemojte svoj život rušiti zbog toga, ona je odrasla osoba, Allah zna koga će uputiti na pravi put. Vi ste sa svoje strane učinile što je u vašoj moći.
I na kraju ostaje vam najjače oružje koje je Allah dao vjerniku a to je dova. Puno se Allahu obraćajte dovama u situacijama kada se prima dova (između ezana i ikameta, kada kiša pada, petkom, na sedždi, kad se srce smekša i tako dalje) da je Allah uputi i da joj da što je najbolje za nju. Posebno tvoja majka neka dovi za nju jer se dova roditelja za njegovo dijete ne odbija. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Najbitnije što bi jedan musliman trebao znati po pitanju ophođenja prema kjafirima sa kojima muslimani nisu u ratu se može podijeliti na četiri vrste djela. (uzeto i preuređeno iz knjige “Et-Teamulu mea gajril-muslimin” – Ophođenje sa nemuslimanima, dr. Abdullah Et-Tariki, str. 81 – 84)

Prva vrsta: Djela koja predstavljaju kufr i izlazak iz islama:

– Potpuna privrženost kjafirima tako da musliman postane jedan od njih svojom vanjštinom i unutrašnjošću.

– Ljubav prema kjafirima zbog onoga na čemu su oni od njihove vjere, zadovoljstvo sa onim što oni rade i radost i želja da oni pobijede i nadvladaju muslimane.

– Pomaganje kjafira u njihovom ratu protiv muslimana učestvujući i boreći se u redovima njihove vojske protiv muslimana.

Druga vrsta: Djela koja predstavljaju veliki grijeh, a u određenim slučajevima mogu izvesti iz islama:

– Uzimanje kjafira kao bliske pomoćnike, saradnike i savjetnike (uglavnom se odnosi na vladare, namjesnike, ministre i slično).

– Pretjerano veličanje kjafira i uzdizanje onoga što je kod njih.

– Ulazak u njihovu vlast bez nužde ili potrebe od koje se očekuje korist za islam i muslimane.

– Učestvovanje sa njima u njihovim vjerskim obredima radi uljudnosti.

– Činjenje istigfara (traženje oprosta od Allaha) preminulim kjafirima i dovljenje Allahu da im oprosti.

– Oponašanje kjafira u njihovim vjerskim obilježjima i praznicima, poput nove godine, uskrsa, božića.

– Čestitanje kjafirima njihovih vjerskih obilježja i praznika.

Treća vrsta: Djela koja se kreću između harama i pokuđenosti

– Hvaljenje kjafira bez opravdanog razloga ne gledajući na vjeru.

– Prijateljovanje i bliskost (ovo je haram).

– Potpuno povjerenje u njih.

– Raditi kod kjafira posao u kojem je musliman ponižen.

– Nazivanje selama kjafirima.

– Oponašanje kjafira u onome što
je specifično samo za njih od običaja, njihovog izgleda i slično.

– Upućivanje dove Allahu da da kjafirima (ili nekom određenom kjafiru) dug život, sigurnost, ponos i pobjedu.

Četvrta vrsta: Djela koja je dozvoljeno činiti prema kjafirima:

– Ophođenje prema njima na lijep način sa blagošću, naročito sa onim kjafirima sa kojima se živi u miru.

– Davanje sadake kjafirima koji imaju potrebu za tim.

– Davanje poklona kjafirima i primanje poklona od njih.

– Upućivanje saučešća kada ih zadesi nevolja i musibet ali na propisan način (bez dovljenja Allahu da im oprosti i da im se smiluje).

– Uzvraćanje pozdrava uopćeno kao i selama kada nas poselame potpunim selamom.

– Poslovno i trgovačko ophođenje sa njima u onim stvarima koje su šerijatski dozvoljene.

– Iznajmljivanje stanova i objekata kjafirima pod šartom da u njima ne rade ono što je šerijatski zabranjeno (poput otvaranja kafana, restorana sa svinjenitinom, alkoholom i slično).

– Zapošljavanje kjafira kod muslimana u onim poslovima za kojim imaju potrebe da im oni rade.

– Putovanje u kjafirske zemlje radi ispunjenja Šerijatom dozvoljenih radnji uz šart da musliman u tim zemljama može ispoljavati obilježja svoje vjere (namaz, post, zekat i hadž, a po nekima nošenje hidžaba, puštanje brade i slično).

– Boravak u kjafirskim zemljama pod šartom da musliman može ispoljavati obilježja svoje vjere (namaz, post, zekat i hadž, a po nekima nošenje hidžaba, puštanje brade i slično).

– Zijaret kjafira radi opravdanog cilja (poput dawe, posjete bolesnika, posla i slično).

– Biti uopšteno samilostan prema njima kao živim bićima.

– Sklapati sa njima dogovore i živjeti sa njima u miru kada to oni traže od nas.

– Miješanje sa njima kada to situacija zahtijeva ali bez oslanjanja na njih.
– Da se muslimani okoriste od njihovog znanja, nauke, tehnologije i administrativnog sistema.

– Jedenje njihove hrane koja je nama šerijatski dozvoljena i ženjenje žena Ehlul-kitabija.

– Povjeravanje kjafirima da rade određene poslove kod muslimana.

Sve ovo što je spomenuto zasnovano je na dokazima Kur’ana, Sunneta i postupaka ashaba čije navođenje i pojašnjavanje bi uzelo puno prostora i vremena.
Prema tome, iz gore spomenutog se može razumjeti da ti nije dozvoljeno ili u najmanju ruku pokuđeno ti je da doviš svojim komšijama kršćanima za sreću. A nema smetnje da njihov zahtjev proučiš njima ili njihovoj djeci nešto iz Kur’ana, jer ako je dozvoljeno da se njima uči rukja radi liječenja, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi, tako nema smetnje ni u ovome. A to što si najčešće radila, tj. što si dovila da ih Allah uputi na pravi put, to je jedno od najboljih djela koje možeš uraditi za njih. Pa tako sve druge vrste radnji i ophođenja sa njima trebaš vraćati na ono što je gore spomenuto od četiri vrste djela u ophođenju prema kjafirima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Vrijeme odgoja djeteta traje od rođenja, zato treba dijete upozoravati na neke stvari puno prije nego što se dese. Ništa se ne uči u ovom slučaju. Kur’an nije objavljen da bi se učio djeci kad nas prestanu slušati, nego je objavljen da se radi po njemu. Na tebi je da doviš i moliš Allaha da je uputi, vrati vjeri na pravi put a On je Onaj koji ne odbija dovu roditelja za njegovo dijete.

U vračanju vjeri je izlaz za sve nas, moli Uzvišenog da ti uputi dijete, jer i ako ti se vrati a ostane i dalje na zabludi nepraktikujući ništa od vjere pa ona će opet nakon kraćeg vremena otići sa drugim muškarcem i tako čitavo vrijeme. Kao što rekoh, izlaz je u praktikovanju vjere, riješi se svih hamajlija ako ih imaš kod sebe od prije, zapali ih u vatri. Jedino ispravno liječenje od sihra i džinskih djelovanja je učenje Kurana.

Utvrđivanje ko je napravio sihr i zašto ne treba biti cilj onome kome je napravljen sihr, jer se to ne može utvrditi regularnim putem, pa ljudi budu prinuđeni da traže obavještenje od sihirbaza i gatara, a njima nije dozvoljeno ići niti vjerovati u ono što kažu, niti su oni pouzdani po tom pitanju, jer oni puno lažu a i ne znaju jer kontaktiraju sa džinima kojima ne predstavlja poteškoću da varaju ljude i lažu im.
Tebi je bitno da se izliječiš od sihra i da se zaštitiš od njega, a najbolja zaštita je pridržavanje vjere, a ne da ganjaš i provjeravaš ko je kome napravio jer tome nema kraja.

Što se tiče snova, ja ne znam da tumačim snove.

To što je uradila tvoja kćerka (udala se za nemuslimana) ne mora da ima ikakve veze sa sihrom, a sa šerijatske strane to što je uradila je veliki grijeh i ne smiješ se s stim pomiriti, trebaš od nje tražiti da to prekine jer njen brak nije ispravan nego je ništavan, djeca koja se rode u toj vezi su po islamu kopilad. Ali to ne znači da ti trebaš ići nekom da je liječi od sihra, a pogotovu nekim sumnjivim koji su u stvari sihirbazi. A tvoje riječi “ja se bojim koliko god budem dragog Allaha molila da se ona vrati neće biti dovoljno jer je niko ne može da odvrati.” su krupne riječi koje ne smiješ izgovarati jer Allah sve može, i ne smiješ da sumnjaš u Allahovu moć.

A tvoja kćerka ako ne vjeruje u Allaha i ne klanja, ne drži se vjere, njena udaja za vlaha nije veća tragedija od te nesreće koja ju je zadesila a to je da se ne drži vjere. Ti se trebaš više sikirat što ona ne praktikuje vjeru od toga što je otišla sa vlahom, jer da je imala imalo vjere ne bi otišla sa njim.
De ti sebi objasni a ne moraš meni, da je ona sedam godina u vezi sa vlahom a da ti kao njena majka to ne znaš. A sad hoćeš taj problem da riješiš jednim ili više hodžinskih ogledanja.

Istihara namaz nije propisan da bi se otkrivalo ko je kome napravio i da bi se gatalo ili sa mrtvima razgovaralo, to su sve laži i izmišljotine, gatarska i sihirbaska posla.

Treba da znaš da je to iskušenje od Allaha, da se u dovama puno obraćaš Njemu, subhanehu, da se ispravno držiš vjere, da svojoj kćerci objasniš da se treba i ona držati vjere.

Znaj, ako budeš išla hodžama da ti klanjaju istihare, ogledaju, da ti oni rješavaju taj tvoj problem, ti si prva koja će time naštetiti svojoj kćerci i bićeš odgovorna pred Allahom za to što radiš i nećeš moći reći da nisi znala.
Poznajem slučajeve koji su na takav način htjeli svoju djecu odvratiti od nekog problema u koji su upali (loše društvo, droga, zinaluk, lezbejstvo i slično) a na kraju su sa zapisima i sihirima upropastili svoju djecu, koju sad ja na ulici viđam kako hodaju i sami sa sobom pričaju. A sve zbog toga što su im roditelji po hodžama hodali.

Molimo Allaha da ti olakša iskušenje na koje si naišla, da i tebi i tvojoj kćerci prosvijetli razum da radite ono što je najbolje za vas, da se vratite Allahu i držite se Njegove vjere koja je milost za ljude, a On je Onaj koji se odaziva molbi onih koji ga mole. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Pitanje kontaktiranja duša umrlih sa dušama živih u snovima je veoma aktuelno, zanimljivo i interesantno. Nerijetko čujemo kako je neko sanjao preminulog rođaka, oca ili majku nakon njihove smrti, te sa njim razgovarao o njegovom stanju u kaburskom životu. Ili se dešava da umrla osoba u snovima traži da za nju daju sadaku, uče Kur’an i slično. Ili da u snovima vidi da je umrla osoba u prelijepim baščama, zelenilu, vrtovima. Ponekad umrla osoba dolazi u snove i traži od onog ko je sanja da rade određeno djelo ili prestanu raditi neka djela kako bi ona prestala biti kažnjavana. I drugih sličnih primjera je mnogo.

Postavlja se pitanje da li je zaista moguće da se duša živog u snu sretne sa dušom umrlog i da razmjenjuju informacije, razgovaraju i slično. I da li je to o čemu ga obavještava umrla osoba istina? Takođe, da li treba raditi po onome što zahtijevaju i traže duše umrlih od živih?

Kontaktiranje i susretanje duša umrlih sa dušama živih u snovima je pitanje oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Skupina učenjaka smatra da se duše živih susreću u snovima sa dušama umrlih u njihovom zagrobnom životu. Ovo je stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Se’id ibn Džubejra, Ibn es-Salaha, Sefarinija, Ibnul-Kajjima koji je sa gorljivošću zastupao i branio ovaj stav, Abdurrahmana es-S’adija od savremenih učenjaka i mnogih drugih. Mnogi mufessiri prenose ovo mišljenje prilikom tumačenja 42. ajeta sure Ez-Zumer sa kojim se dokazuje ovaj stav, poput Kurtubija, Ibn Kesira, Begavija, S’alebija i mnogih drugih.

Prenosi Kurtubi u svom tefsiru (15/260) da su Ibn Abbas, radijallahu anhuma, i drugi mufessiri rekli da se duše živih i umrlih susreću u snovima i međusobno prepoznaju shodno Allahovom mešietu (volji), pa kada se sve duše hoće vratiti u svoja tijela Allah zadrži duše umrlih kod Sebe a vrati duše živih u njihova tijela. A kaže Se’id ibn Džubejr: “Zaista, Allah zadržava duše umrlih kada umru i uzima duše živih kada spavaju pa se one međusobno prepoznaju onoliko koliko Allah hoće, a zatim zadrži duše onih koji su umrli a vraća duše drugih“.

Oni dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog, tj. gore spomenutim ajetom: “Allah uzima duše u vrijeme smrti njihove – a koja nije umrla – u snu njenom. Tad zadržava onu kojoj je odredio smrt, a šalje drugu do roka određenog” (Ez-Zumer, 42). Kaže Abdurrahman es-S’adi u svom tefsiru (str. 725): “Ovaj ajet je dokaz da su duša i nefs tijelo koje opstoji samo po sebi, da se ona (duša) po svojoj suštini razlikuje od suštine tijela, da je ona stvorenje koje je mudro osmišljeno, Allah sa njom rapolaže tako što je usmrćuje, zadržava i šalje, i da se duše živih i umrlih susreću u Berzehu (zagrobnom životu), sastaju se i međusobno razgovaraju, a zatim Allah vrati duše živih (u njihova tijela) a zadrži duše umrlih“.

Na osnovu ovog ajeta neki učenjaci pojašnjavaju snove u kojima čovjek sanja umrlu osobu sa kojom razgovara da je to rezultat susretanja duše koja izađe iz tijela spavača i duše te umrle osobe koju sanja. Postoji i drugačiji tefsir ovog ajeta, a to je da se i pod dušom koja se zadržava i dušom koja se šalje misli pod obe duše na dušu umrlog a ne pod dušom koja se šalje (vraća) da se ne misli na dušu onog koji spava. Ovakvo tumačenje ajeta između ostalih je izabrao i šejhul-islam Ibn Tejmije. Zato on u svojim fetvama (Medžmu’ul-fetava, 5/453) kaže: “A ono što se spominje od susretanja duša onih koji spavaju i duša umrlih to ne negira ono što je došlo u ajetu (misli na Ez-Zumer, 42) a niti tekst ajeta ukazuje na to (na susretanje duša živih i duša umrlih u snovima)“.

Drugi stav učenjaka je da je susretanje duša živih tokom sna sa dušama umrlih stvar gajba (nepoznatog) i ne može se o tome ništa znati osim ako smo o tome obavješteni u šerijatskim tekstovima (Kur’ana i Sunneta). A nema ajeta i hadisa koji direktno ukazuju na to. Prema tome, da bi se tako nešto tvrdilo treba imati dokaz. Naravno, zagovorači prvog stava i mišljenja smatraju da imaju dokaze. Njihov prvi dokaz je spomenuti 42. ajet u suri Ez-Zumer, o čemu je već bilo govora.

Njihov drugi dokaz je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Tufejla ibn Amra Ed-Devsija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Tufejl sa nekim čovjekom iz njegovog naroda učinio hidžru u Medinu, pa je taj čovjek obolio, izgubio nadu (u život) a zatim rasjekao zglobove na prstima iz kojih je tekla krv dok nije umro. Nakon toga Tufejl ga je sanjao, bio je lijepog izgleda s tim da je imao zamotane ruke. Pa ga je upitao: “Šta je sa tobom uradio tvoj Gospodar?” A on mu odgovori: “Oprostio mi je zbog hidžre prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem”. “A zašto su ti ruke zamotane”, pitao ga je. On odgovori: “Bi mi rečeno: ‘Nećemo ti popraviti ono što si sam upropastio'”. Zatim je te snove Tufejl ispričao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahu moj oprosti i njegovim rukama“. Hadis je po njima direktan dokaz po ovom pitanju.

Naime, Tufejl, radijallahu anhu, je sanjao da je razgovarao sa čovjekom koji se ubio i on ga je obavijestio o svom stanju u zagrobnom životu, zatim je taj san Tufejl ispričao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on prihvatio taj san kao istinu našto ukazuje to da je dovio Allahu da mu oprosti i rukama. Jedino što se može prigovoriti ovom dokazivanju da u hadisu ništa ne ukazuje na to da su se njihove duše srele nego da ga je on sanjao a san je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio kao istinu.

Od onoga sa čime zagovarači ovog mišljenja podupiru svoje mišljenje su mnoštvo primjera, hikaja (priča) i događaja koji su se desili prethodnicima ovog Ummeta po ovom pitanju. Naime, kažu da ono što spavač vidi u snovima od stanja umrle osobe, njenog stepena u Džennetu, ako su njegovi snovi dobri snovi (ru’ja saliha), onda je to što sanja spavač stvarnost. Prenosi se u vjerodostojnim predajama od mnogih učenjaka selefa ovog Ummeta da su u snovima vidjeli umrle i pitali ih o njihovom stanju pa su ih oni o tome obavijestili, a zatim su nama prenijeli te snove. A ovo su prenosili učenjaci i imami ovog Ummeta, pa da ovo prenošenje snova nema fajde i ibreta i da se ne uzima oni to ne bi spominjali ljudima niti bi to pisali u svojim knjigama.

Moguće je da ono što se sanja od stanja nekog umrlog da je to trenutno stanje tog umrlog i da će hajr i uživanje ostati takvo ili se još više povećati, a ako je u lošem i zlom stanju da će se promijeniti na bolje Allahovom dobrotom i milošću.

Od rivajeta koji se prenose u ovom kontekstu je sljedeće:
Ono što prenosi Ebu Davud u svom Sunenu (nakon hadisa broj 3281.) da nakon što su Zendži ubili njegovog šejha Muhammeda ibn Muhammeda ibn Hallada on ga je vidio u snovima i pitao ga: “Šta je sa tobom Allah uradio?” “Uveo me u Džennet“, on mu je odgovorio.

Rivajet kojeg bilježi Ibn Tejmije u “Minhadžus-sunne” (2/201), u njemu navodi da je ‘Amr ibn Murre El-Džumeli, a on je bio šejh Sufjana Sevrija, viđen u snovima i upitan: “Šta je sa tobom Allah uradio?” A on je odgovorio: “Oprostio mi je zbog moje ljubavi prema Aliji ibn ebi Talibu i klanjanja namaza u njihovom vremenu”.

Bilježi Zehebi u “Tezkiretil-huffaz” (2/15) od pouzdanog ravije Hubejš ibn Mubeššira da je sanjao imama hadisa Jahju ibn Me’ina i pitao ga: “Šta je Allah sa tobom uradio?” On je odgovorio: “Dao mi je blago, oženio me sa 300 hurija i pripremio mi ono što je između dvaju vrata”.

Prenosi se od Sufjana ibn ‘Ujejne da je vidio Sufjana Sevrija nakon njegove smrti da u Džennetu leti od palme do drveta od drveta do palme govoreći: “Za ovako nešto neka se trude trudbenici” (Es-Saffat, 61). Pa mu bi rečeno: “Šta te je uvelo u Džennet?” A on odgovori: “Bogobojaznost”.

Kaže Salih ibn Bišr: “Čim je umro ‘Ata’ Es-Sulemi vidio sam ga u snovima, pitao sam ga: ‘O Ebu Muhammede, zar ti nisi sa skupinom umrlih?’, odgovorio je : ‘Naravno’. ‘Šta si postao nakon smrti?’, pitao sam ga. ‘Tako mi Allaha, došao sam kod Gospodara koji mnogo prašta, koji je mnogo zahvalan i kod koga je ogromni hajr’, odgovorio je on”.

Prenosi Ebu Bekr ibn ebi Merjem da je u snovima vidio Vefa’ ibn Bišra nakon njegove smrti pa ga je pitao šta je radio. A on mu je odgovorio: “Spasio sam se od svih teškoća”. Zatim ga je upitao koje djelo je našao najboljim, a on odgovori: “Plakanje iz straha od Allaha”.

Prenosi se od Abdullah ibn Abdulaziza da je vidio svoga oca u snovima nakon što je umro, vidio ga je u bašči i pitao ga je koje djelo je našao da je najbolje. Pa mu je odgovorio njegov otac: “Istigfar, sine moj”. Takođe, prenosi Suhejl da je sanjao Malik ibn Dinara nakon njegove smrti pa mu je rekao: “O Ebu Jahja, da mi je znati sa čime si došao pred Allaha”. A on mu odgovori: “Došao sam sa mnogo grijeha koje mi je Allah izbrisao zbog lijepog mišljenja o Njemu”.

A od savremenih primjera je ono što se prenosi od šejha Usejmina da je sanjao svoga šejha Abdurrahmana Es-S’adija pa ga je pitao šta je to što mu je najviše koristilo kod Allaha a on mu je odgovorio: “Lijep ahlak”. A šejh Es-S’adi je bio poznat po lijepom ahlaku.

Svi ovi primjeri koji se navode od učenjaka selefa ovoga Ummeta ukazuju da su mnogi od selefa bili na stavu da se duše živih i umrlih mogu sresti i mogu kontaktirati u snovima. Naravno, ovi rivajeti ne mogu biti šerijatski argument sa kojim se dokazuje ovo pitanje.

Ibnul-Kajjim je u svojoj knjizi “Er-Ruh” žestoko i sa gorljivošću zastupao stav da se u snovima duše živih i umrlih susreću, kontaktiraju i razgovaraju jedne sa drugima, u prilog tome je odužio sa iznošenjem dokaza i navođenjem hikaja (priča) koje to potvrđuju. Između ostaloga kaže Ibnul-Kajjim:

“Susretanje duša živih i umrlih ukazuje na to da živi vidi umrlog u snovima, da ga pita a umrli ga obavijesti o onome što živi ne zna pa se poklopi da se vijest umrlog podudara sa onim što je bilo u prošlosti i što će biti u budućnosti. Nekad ga umrli obavijesti o imetku kojeg je zakopao na nekom mjestu za koje niko nije znao osim njega, a ponekad mu kaže da je imao dug, navede mu svjedoke i argumente koji to potvrđuju. A još očitije od toga je da ga mrtvi obavijesti o djelu koje je radio za koje niko od živih ne zna, a još jasnije od ovoga je to da ga umrli obavijesti da će im on doći (umrijeti) u to i to vrijeme pa se desi kao što mu je rekao …” (Er-Ruh, 21).

Nakon svega spomenutog može se konstatovati da je kontaktiranje i susretanje duša živih sa dušama umrlih u snovima moguće, a što potvrđuju 42. ajet iz sure Ez-Zummer i hadis od Tufejl ibn Amra kojeg bilježi Muslim. A ako bi se prigovorilo dokazivanju ovog pitanja iz ova dva šerijatska teksta, ono što bi trebalo da presudi po ovom pitanju je svakako hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da su lijepi snovi dio nubuvveta. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od nekoliko ashaba: Ebu Hurejre, Ubadeta ibn Samita, Enesa ibn Malika i Ebu Se’ida El-Hudrija (njegov rivajet bilježi samo Buharija), radijallahu anhum, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Snovi mu’mina (u rivajetu: lijepi snovi) su četrdeset i šesti dio nubuvveta“.

Značenje ovog hadisa je da su snovi mu’mina istina kao što je i nubuvvet istina, odnosno ono sa čime dođe vjerovjesnik (tj. sa nubuvvetom) je istina a četrdeset šesti dio te istine su lijepi snovi mu’mina. Pa tako ono što mu’min sanja od susretanja, kontaktiranja i razgovora sa umrlim potpada i ulazi u značenje ovog hadisa i ako bi negirali susretanje duša.

Naravno, neophodno je na ovom mjestu napomenuti nekoliko stvari:

Prvo – da kontaktiranje živih u budnom stanju sa dušama umrlih a što se naziva “prizivanje duhova ili duša” i sve ono što se desi tom prilikom od razgovora sa “duhovima i dušama”, obavještavanje o gajbu i slično, sve ovo nije potvrđeno u šerijatskim tekstovima nego se radi o kontaktiranju sa džinima i šejtanima i proricanju budućnosti i sudbine. Bavljenje prizivanjem duhova i svime što proizilazi iz toga je haram oko čega ne bi trebalo biti sumnje, i naravno ovo pitanje ne potpada pod gore spomenutu mes’elu kontaktiranja duša živih i umrlih u snovima.

Drugo – ako u snovima umrli traži od onoga koji ga sanja (ili nekoga drugoga) da uradi nešto što je po Šerijatu haram, mekruh, novotarija ili nešto što nije propisano onda je to znak da to nisu lijepi snovi koji imaju istinito značenje nego da je se tu upleo šejtan. A ako umrli u snovima traži da se učini neko dobro djelo, poput vraćanja duga, klanja kurbana, udjeljivanja sadake i slično, nema nikakve smetnje da se udovolji tom zahtjevu jer su ta djela svakako u Šerijatu propisana.

Treće – ispravno mišljenje učenjaka po pitanju kontaktiranja duša živih i umrlih u snovima je da je to moguće i da je to istina na što ukazuju gore spomenuti šerijatski dokazi a što je stav ogromne skupine učenjaka ovog Ummeta od ashaba, tabi’ina pa nadalje. Međutim, bitno je podcrtati i naglasiti da se po ovom pitanju ne treba ići previše široko niti da ova stvar postane glavna životna vjerska preokupacija i zanimacija na kojoj se izgrađuje sve što je vezano za sudbinu jednog čovjeka. Nego je ispravno da se ova stvar svede na njenu mjeru koja joj po Islamu i pripada.

I zato je najispravnije i najsigurnije da se po ovom pitanju mu’min ponaša onako kako je prenešeno od selefa ovoga Ummeta, a to je da se u snovima od umrlih uzimaju vijesti o njihovom stanju (da li im je oprošteno ili nije, da li uživaju i slično), koja dobra djela najviše koriste i zbog kojih Allah, dželle še’nuhu, oprašta i obilno nagrađuje, ili vijesti o tome da je umrli ostao dužan da uradi neko dobro djelo i tome slično. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Kao prvo nije islamsko vjerovanje po pitanju Isa, alejhi selama, da je on otišao živjeti negdje na Istok. Nego je islamsko vjerovanje ono što je došlo u kur’anskim ajetima i oko čega nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta, a to je: Da je Isa, alejhi selam, živ uzdignut na nebesa prije nego što su Jevreji došli do njega, tako da ga nisu niti ubili ni razapeli. A u vjerodostojnom Sunnetu je došlo u mutevatir predajama (predaje koje je nemoguće da budu lažne) da je on živ i dan danas i da će se spustiti pred Sudnji dan iznad Bijele munare u Damasku.
Kaže Uzvišeni: “I zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. – A Allah je silan i mudar” (En/Nisa, 157-158).
A što se tiče stava islamskih učenjaka ko je razapet umjesto Isaa, alejhisselam, tu postoji razilaženje; jedni smatraju ad je to bio Juda koji ga je izdao, drugi smatraju da je Isa, alejhisselam, tražio od havarijina (apostola) da se neko od njih žrtvuje umjesto njega. Tako se jedan od njih dobrovoljno javio pa mu je Allah dao da liči na Isaa, alejhisselam, pa kada su Jevreji došli mislili su da je on Isa, alejhisselam, te su ga razapeli.
Poštovani brate, musliman koji vjeruje u Kur’an kao zadnju Allahovu objavu u kojoj je jasno i nedvosmisleno objašnjen slučaj Isaa, alejhisselam, nema nikako potrebu, a niti smije da ima, da po tom pitanju informacije traži u kršćanskim izvorima ili u tzv. naučnim izvorima (jer ta nauka uopšte ne priznaje da postoji bog). Tako da nama nije uopšte bitno šta oni kažu o tome, kakva platna nalaze, imal na njima nekih tragova, gdje to oni čuvaju i kako neće da priznaju istinu i slično. Ono što je muslimanu dovoljno po ovom pitanju mi nalazimo u Kur’anu i vjerodostojnim hadisima. Belaj je što muslimani malo čitaju Kur’an i hadise a imaju kompleks spram zapadne nauke i civilizacije, pa se slomiše da štagod oni naučno potvrde da ima kod nas od istine pa se mi onda rastopimo što ukazuje na to koliko nam je slab jekin i uvjerenje u ono što nam je Allah objavio u Kur’anu i Sunnetu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com