Alejkumusselam.Tresenje kapka je u stvari rad nerva i nije povezano sa sudbinom niti sa onim što se čovjeku događa. Nije dozvoljeno vjerovati da to tresenje ima neko značenje jer nema u Šerijatu potvrde za to. Ono što se u narodu prenosi o tome su čista praznovjerja, naklapanja i sujevjerja. Oni koji tu pojavu vežu za pesimistična događanja u budućnosti time potpadaju pod zabranjenu stvar koja se u Šerijatu zove TIJERE, tj. zloslutno vezivanje određenih pojava, događaja i slično, poput letenja ptica i slično, za nešto loše što će se desiti u budućnosti. Nije ispravno to treperenja oka nazvati novotarijom jer je novotarija vezana za ibadete a ovo nema veze sa ibadetom. Trebala bi da se posavjetuješ sa ljekarom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

1.Nije ti dozvoljeno da stavljaš dio plate na štednu knjižicu tako da to dobivaš određen procenat kamate, svejedno koliki on bio. To je čista kamata koju je Allah zabranio, nije bitno daješ li ti kamatu banci ili banka tebi jer oboje je po tekstu hadisa zabranjeno. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim: “Prokleo je Allah onoga koji daje kamatu, koji je uzima, ko to zapisuje i dvojici koji to svjedoče”. Na tebi je da smjesta podigneš te pare i da više ne koristiš takav način štednje. Ako si ovo radio iz neznanja računati je, inšaAllah, da nemaš grijeha, a ako si znao trebaš se pokajat a time prestati sa tim grijehom i ne vraćati se više na njega. Ve bilalhi tevfik.

2.Vezano za tvoje drugo pitanje od svega što si naveo ovde većina stvari su tačne, dok ima nekih pojedinosti koje nisu tako crno bijele.
U vrijeme ashaba a i poslije njih žene muslimanke su izlazile onoliko koliko su imale potrebe da izlaze, poput odlaska u džamiju, na pijacu, zijareta rodbini, međusobna druženja i slično. Pogrešno je shvatanje da one nisu nikako izlazile, nego su izlazile kad su imale potrebu.
Što se tiče današnje situacije i toga kako da se primijeni ovaj šerijatski propis nemiješanja muškaraca i žena koji nisu jedni drugima mahrem, tu musliman ne treba da ide ni u jednu ni u drugu krajnost.
Prva krajnost je da se zbog lošeg stanja muslimana po ovom pitanju, tj. međusobnog miješanja na svakom koraku čak i od strane onih koji praktikuju vjeru, bilo to u džamiji, školi ili na drugom mjestu, opravdava nepraktikovanje ovog propisa pod raznim izgovorima. A neki od tih izgovora su: da je to nemoguće danas primijeniti, da su se vremena promijenila, da mi nismo ashabi i da je to (miješanje) danas postalo nešto sasvim normalno, da muškarci i žene vladaju svojim strastima te je tako ružno zamisliti da će oni poput životinja odmah poželjeti jedno drugo čim se sretnu i tome slično.
Naravno, ovakvo razumijevanje ovog pitanja je pogrešno jer ne treba islam prilagođavati stvarnosti i stanju ljudi nego obrnuto, trebaju se ljudi navikavati, prilagođavati i odgajati u skladu šerijatskih propisa. Nema razilaženja među prvim učenjacima ovog Ummeta, a od kojih su i učenjaci četiri mezheba, da je miješanje muškaraca i žena šerijatski zabranjeno. Tek u skorije vrijeme su se pojavili neki kojima se pripisuje znanje koji tvrde da je miješanje dozvoljeno i da u Šerijatu nije došla zabrana istog što je pogrešno. Obavezan je svaki musliman i muslimanka da praktikuju ovaj propis gdje god su to u stanju: u njihovim kućama, prilikom zijareta, na svadbama, u školama i slično. Oni se ne smiju pomiriti sa stvarnošću i prepustit se uticaju sredine u kojoj žive nego su obavezni da mijenjaju sredinu u kojoj žive u skladu sa šerijatskim propisima.
Druga krajnost je pogrešno razumijevanje i primjenjivanje u praksi ovog pitanja, tj. shvatanje da zabrana miješanja muškaraca i žena znači da one apsolutno ne smiju imati kontakta sa muškarcima, niti razgovarati sa njima, da potpuno treba izolirati ženski svijet iz zajednice, da ona ne treba izlaziti među ljude i da ako tako ne postupa da je ta osoba pod upitnikom, svejedno bila muška ili ženska. Od primjera toga je da ako dođe nekoj takvoj ženskoj osobi na vrata i pokuca joj na vrata i pita je nešto (npr. gdje joj je muž) ona neće da odgovori, ili ako je neko nazove na telefon neće se javiti, ili ne daj bože da joj neko sazna njeno pravo ime nego je ona Ummu ova ili Ummu ona, ili da je čovjek zaključa u kući i ne ostavi joj ključ sve dok se on ne vrati, da ni u kom slučaju ne bi posjetila prvu komšinicu, koja praktikuje vjeru, jer je može neko muško vidjeti (i to svu pokrivenu) i takve slične situacije koje su daleko od onoga sa čim je došao Šerijat.
A da je ovo pretjerano i pogrešno tumačenje nemiješanja i nekontaktiranja žene sa muškim svijetom dovoljan je primjer Aiše, radijallahu anha. Prenosi se u hadisu mutefekun alejhi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Upotpunili su se od muškaraca mnogi, a od žena se nisu upotpunile osim Merjem kći Imranova i Asja žena faraonova, a vrijednost Aiše nad ostalim ženama je kao vrijednost serida (vrsta hrane) nad ostalom hranom”. A Aiša, radijallahu anha, koja je najvrijednija žena zbog svoje učenosti i praktikovanja vjere, ona je prenijela Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, muškarcima s tim da je bila potpuno pokrivena što ukazuje da je razgovarala sa muškarcima, njeno stvarno ime se spominje u svim islamskim knjigama dok njen nadimak Ummu Abdurrahman mnogo rjeđe, ona je izlazila iz kuće kad god se za to ukazala potreba, imala je svoje prijateljice sa kojima se međusobno zijaretila, pa gdje su žene koje pretjeruju u ophođenju sa muškim svijetom spram Aiše, radijallahu anhu, zar su one bogobojaznije i više mogu da praktikuju vjeru od nje.
Takođe, treba znati da nisu sve vrste miješanja žena i muškaraca šerijatski zabranjene, pa tako miješanje žena i muškaraca na javnim mjestima u gradu, autobuskim stanicama, aerodromima, trgovima i trgovinama i slično nije šerijatski zabranjeno. Naravno, žena i muškarac su obavezni na tim mjestima da se pridržavaju islamskih adaba od oblaćenja, obaranja pogleda, neusiljenog razgovora i slično. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Prenešeno je u vjerodostojnom Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se na akšamu, jaciji i sabah namazu koji se klanjaju u džematu da imam uči naglas, dok na podne i ikindiji imam uči u sebi. Takođe, imam uči naglas na džumi namazu, bajramu, namazu za kišu, namaz pri pomračenju Sunca ili Mjeseca, teraviji i vitr namazu u toku Ramazana, dok u dženazi namazu imam uči u sebi.
Ovo je došlo u Šerijatu ovako, ko postupi drugačije razišli su se učenjaci da li je uradio haram ili je samo postupio suprotno Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Uglavnom , ovo su ibadeti a ibadeti se ne mogu tumačiti logikom niti analogijom jer su oni tevkifije, tj. tako su došli i naređeni od Allaha i u većini se ne može dokučiti njihova mudrost. Pa tako recimo, ne možemo dokučiti mudrost toga što se sabah klanja dva rekata, podne četiri a akšam tri rekata. Kao što ne možemo dokučiti zašto postimo mjesec Ramazan a ne recimo Ševval, ili čak Muharrem jer je on početak hidžretske godine. Takođe, ne znamo mudrost toga što je Allah izabrao Mekku da se u njoj obavlja hadž a ne recimo Kuds ili Babilon ili Istanbul. Pa ne znamo zašto se zekat, koji je takođe ibadet, ne izdvaja na kuću iako je i ona imetak, i tako mnoge stvari. S tim da za svaku od ovih stvari postoji ogromna mudrost koju zna Allah, subhaneh, On nas je obavijestio o nekima od njih dok većinu njih ne znamo i veoma ih je teško dokučiti.
Pokušavati dokučiti mudrost ne utiče na tvoje obaveze po pitanju vjere, tj. ne utiče na tvoje obaveze prema Allahu, dželle še’nuhu. U svemu ovome se ogleda naša pokornost Allahu, dželle še’nuhu, i ovome i jest mudrost da se ispita naša iskrenost u vjeri, da li ćemo biti pokorni ili ne, razumjeli mi zašto to radimo ili ne. Ve billahi tevfik

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Ovo pitanje je u islamskom pravu poznato kao tremin hadana. Pod hadanom se podrazumijeva čuvanja i briga onoga ko nije samostalan, tj. ko se ne može o sebi da brine, i to tako da se brine o njegovom stanju i njegovom odgoju onako kako je najkorisnije za njega. Ona (hadana) podrazumijeva čuvanje onoga o kome se brine, njegovo udaljavanje od onoga što mu može naštetiti, pažnja prema njemu da pravilno odraste, njegovo hranjenje, pranje, pranje njegove odjeće i briga o njegovom spavanju i nespavanju i slično.

Hadana je šerijatski obavezna zato što bi njenim ostavljanjem bio upropašten onaj kome je potrebna, te je obaveza da se sačuva od uništenja i propasti. Ovaj vadžib je vadžib-kifaje ako ima više onih koji mogu da se brinu o njemu, a ako je samo jedan onda je fard-ajn za njega, ili ako postoji još neko ali ga dijete ne prihvata. Hadana je pravo onome ko je hoće, pa ako od nje odustane ne primorava se na nju, a ako prestane njegovo pravo onda to pravo prelazi na onoga ko je poslije njega.

Redoslijed prava i obaveze na hadanu je sljedeći:

Hadana djeteta je obaveza roditelja ako postoji brak među njima, a ako su rastavljeni zbog smrti oca ili zbog talaka, hadana prelazi na majku na čemu su saglasni učenjaci. Dokaz za ovo je hadis koji bilježi Ahmed i Ebu Davud od ‘Amra ibn Šuajba, a on od svoga oca, a on od svoga djeda da je žena rekla: “O Allahov Poslaniče, mom sinu je moj stomak bio posuda, moje grudi su mu bile pojilo, a moje krilo mu je bilo zaštita, a njegov otac mi je dao talak (pustio me) i htio je da ga otme od mene. Pa joj je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti si najpreča da se brineš o njemu sve dok se ne udaš”.

Ako majka ne može da se brine o djetetu ili se uda ili umre, pravo brige o djetetu prelazi na drugoga. Razišli su se učenjaci u redoslijedu onih koji imaju pravo na brigu o djetetu nakon majke, uglavnom se slažu da se pravo uopćeno prije daje ženama nego muškarcima, zato što su one blaže, nježnije, osjećajnije i upućenije u brizi oko djece.

Većina učenjaka je na tome da prednost u brizi nad djetetom nakon majke ima majčina majka (nana po majci). Hanefije smatraju da pravo na brigu o djetetu najprije ima majka, zatima majčina majka (nana po majci), zatim očeva majka (nana po ocu), zatim sestre, daje se prednost sestri po majci i ocu zatim sestri po majci, zatim sestra po ocu, zatim tetke (po majci), zatim tetke (po ocu). Ako dijete nema u rodu žensku osobu koja će se brinuti o njemu, ili se neko od muške rodbine ne slaže i hoće da se oni brinu onda prednost ima otac, zatim djed, zatim brat.

Malikije smatraju da poslije majke najveće pravo na brigu o djetetu ima majčina majka (i njena majka), zatom tetka (po majci), zatim majčina tetka po majci, zatim majčina tetka po ocu, zatim nana sa očeve strane (u nju ulaze očeva majka, majka njegove majke, majka njegovog oca), zatim otac, zatis sestra djeteta, zatim očeva tetka po njegovom ocu (sestra očevog oca), zatim očeva tetka po njegovoj majci (sestra očeve sestre), zatim kćerka djetetovog brata, zatim kćerka djetetove sestre, zatim vesijj (onaj kome je oporučeno) i tako dalje.

Šafi’ije smatraju da je najpreče da se brine o djetetu nakon majke, i to u slučaju samo ženskog djeteta, majčine majke (nane po majci) koje su nasljednici, pa se daje prednost po blizini srodnosti, zatim očeva majka (nana po ocu) i njene majke po ženskoj liniji, zatim majka očeve majke, zatim majka očevog djeda, zatim sestre, zatim tetke po majci. Ovo je po novom mezhebu Šafi’ije, a u starom njegovom mezhebu daje se prednost sestarama i tetkama nad očevima i djedovim majkama, zatim kćerke sestre i brata, zatim teka po ocu. Hadane se potvrđuje svakom muškom srodniku koji je mahrem djetetu i ga nasljeđuje shodno redoslijedu nasljeđivanja, pa se daje prednost otac, zatim djed, zatim brat po ocu i majci i tako dalje.

Ako postoje i muški i ženski srodnici koji imaju pravo na hadanu prednost se daje majci, zatim nani po majci, zatim otcu, a neki kažu da se daje prednost tetki po majci nad ocom, zatim sestra po majci ili po ocu ili od oboga. Isto tako daje se prednost srodnicima po osnovnoj rodbinskoj liniji nad onima koji su sporedni srodnici, poput sestre ili tetke po ocu zbog jačine srodnosti. Pa ako nema srodnika po osnovnoj rodbinskoj liniji onda se prelazi na srodnike sa sporedne linije, a od njih se daje prednost bližem pa bližem, svejedno bio muško ili žensko. A ako su isti u srodnosti prednost se daje ženskom srodniku poput brata i sestre.

Hanbelije smatraju da je najpreča za brigu o djetetu nakon majke njena majka (nana po majci) po blizini, zatim otac, zatim očeva majka (nana po majci), zatim djed, zatim djedova majka, zatim sestra, zatim tetka po majci, zatim tetka po ocu, zatim kćerke djetetove braće, zatim kćerke djetetovih sestara, prednost u tome imaju braća i sestre po ocu i majci, zatim braća i sestre po majci, zatim sestre i braća po ocu, zatim prelazi hadana sljedećim srodnicima po ocu, bližem pa bližem. Treba napomenuti da se troškovi za brigu oko djeteta uzimaju iz njegovog (djetetovog) imetka ako ga ima, a ako nema onda troškove snosi onaj ko je dužan da ga izdržava, tj. prvenstveno otac ako je živ a razveden je sa majkom djeteta.

Ako brigu o ženskom djetetu preuzme neko drugi mimo oca obaveza je da se ona njemu vrati nakon isteka perioda hadane. Naravno, razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju je nepostojanje konkretnog i preciznog šerijatskog teksta po ovom pitanju, pa su učenjaci gledali na to kod koga je veća korist za samo dijete da kod njega boravi. Ono oko čega su skoro složni je da nakon braka najveće pravo na njega ima njegova majka sve dok se ne uda a zatim njena majka, tj. nena djeteta. Poslije toga je veliko razilaženje među učenjacima.

Važno je napomenuti da pravo hadane dolazi do izražaja tek kada nastane spor među onima koji imaju pravo na hadanu, a ako se dogovore biva onako kako se dogovore.

Do kada traje hadana

Razišli su se učenjaci po pitanju toga kada žensko dijete treba da se vrati ocu, pa hanefije smatraju da hadana za žensku djecu završava onda kada počinje da bude poželjna, tj. kada počinje period njene prosidbe a odredili su da on počinje onda kada ona napuni devet godina i tada se vraća ocu. Malikije smatraju da hadana ženskog djeteta traje sve dok se ne uda i dok joj muž ne priđe.

Kod šafija hadana traje do godina temjiza, tj. sedme godine djeteta, svejedno bilo dijete žensko ili muška. Nakon toga se djetetu da izabere kod koga želi da ostane, da li kod majke ili oca, ili kod oca i nekog ko mijenja ulogu majke od onih koje se brinu o njemu, kao što je već spomenuto.

Kod hanabila žensko dijete kada napuni sedam godina ne daje joj se da izabire kod koga želi da bude nego obavezno bude kod oca sve dok ne postane punoljetna i dok se ne uda. Jer je hadana propisana da bi se dijete čuvalo, a otac je onaj ko najbolje brine i čuva svoje ženske članove porodice, i zato jer će nju prositi radi ženidbe od njega pa je obaveza da bude pod njegovim skrbništvom i kontrolom da bi bio siguran da neće pasti u fesad.

Stavovi učenjaka oko trajanja hadane se mogu rezimirati u sljedećem: kada dijete napuni sedam godina ako je muško da mu izbor između roditelja da izabere roditelja koji mu je draži i kod koga hoće da bude, a oko ženskog djeteta postoji razilaženje među učenjacima. Po Ebi Hanifi majka ima naveće pravo na kćerku sve dok se ne uda ili dok ne postane punoljetna dobijanjem hajza, po Šafiji kćerki se daje pravo izbora kao i muškarcu, po Maliku majka ima najbeće pravo na kčerku sve dok se ne uda a po Ahmedu otac je najpreći da čuva kčerku sve dok se ne uda.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je veoma teško odrediti jer nemamo šerijatski tekst koji presuđuje po ovom pitanju, zato je najbolje rješenje ono što odredi kadija ili učen čovjek ponaosob za svaki slučaj. Ovo je uopćeno po pitanju hadane u slučaju oca ili nekoga drugog, hadana se ne povjerava onome ko je griješnik.
Prema tome, kada se desi razilaženje među onima koji imaju pravo na brigu o djetetu na njima je obaveza da taj problem iznesu pred kadiju i da on odredi ko je najpreči da preuzme brigu nad njim. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com