Alejkumusselam.
Što se tiče tvog spavanja potrbuške, treba da nastojiš da se odvikneš toga jer je došlo u hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se spava potrbuške. Lezi na bilo koji način mimo stomaka sve dok ne zaspiš i budi uporna na tome i tako ćeš uspjeti. Ako noć provedeš u nesanici nije problem, jer ćeš sljedeću noć zaspati čak i sjedeći. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ako pod “procijenio mladu” misliš na mehr onda se to vraća na pitanje šerijatskog statusa mehra prilikom sklapanja braka.
Po ispravnom mišljenju učenjaka davanja mehra od strane muža ženi je vadžib jer Uzvišeni kaže: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte; a ako vam one od svoje volje od toga šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte”. (En-Nisa, 4) A dokaz iz sunneta da je davanje mehra vadžib je hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da je neki siromašan čovjek htio da se oženi pa ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao da li ima nešto od imetka da joj da kao mehr, a on mu je odgovorio da nema ništa. Na što mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Potraži (nešto) pa makar to bio prsten od željeza”. Iz ovoga se razumije da ako je iko imao opravdanje da se oženi bez mehra to je bio ovaj siromah, međutim to mu nije bilo opravdanje da se oženi bez mehra što jasno ukazuje da je davanje mehra vadžib.
Spominjanje visine mehra je najbolje da se izvrši prilikom sklapanja bračnog ugovora. Dokaz za to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi čovjeku kojeg je vjenčavao: “Vjenčao sam vas dvoje sa onim (mehrom) što znaš napamet iz Kur’ana”. Takođe, navođenje visine mehra pri sklapanju braka sprečava svađu i spor oko mehra koji mogu doći poslije.
Treba znati da spominjanje mehra prilikom sklapanja braka nije rukn (temelj) niti šart ispravnosti i valjanosti braka, nego je mehr vadžib i on je posljedica braka. Pa tako, ako bi se sklopio brak a da se pri tome ne spomene visina mehra, brak je potpuno ispravan. Visina mehra se može dogovoriti i nakon bračnog ugovora pa čak i nakon što čovjek priđe ženi. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Nije vaš grijeh ako žene pustite prije nego što u odnos s njima stupite, ili prije nego što im vjenčani dar odredite”. (El-Bekara, 236) Dokaz da je dozvoljeno i ispravno dogovoriti se oko visine mehra nakon sklapanja bračnog ugovora je hadis od Ukbe ibn Amira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vjenčao čovjeka i ženu a da nije odredio mehr među njima. A taj čovjek je bio od onih koji su prisustvovali u bitci na Hudejbiji i dobio je dio ratnog plijena na Hajberu, pa kada je bio na samrti rekao je: “Zaista me je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vjenčao sa tom i tom osobom mehr a nisam joj odredio mehr i nisam joj ništa dao, i ja vas uzimam za svjedoka da sam joj dao mehr u visini mog dijela ratnog plijena na Hajberu”. Njegova žena je uzela taj mehr i prodala ga nakon njegove smrti za sto hiljada. Ovaj hadis bilježe Ebu Davud i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi i Albani.
Takođe, ako se pri sklapanju vjenčanog ugovora ne spomene visina mehra, a nakon toga muž pusti ženu, tj. da joj talak ili on preseli (umre), ona ima pravo na tzv. mehr misl, tj. na mehr koji je u visini mehra kojeg su dobile njene rodice sa očeve strane ili majčine strane, a ako nema rodica ibret je u porodici koja je na nivou porodice njenih roditelja. Argument za propisanost određivanja mehra misl je predaja od Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu, u kojoj je došlo da je kod njeg tražila presudu žena čiji je čovjek umro a nije joj odredio mehr niti joj je prišao (nije imao polni odnos sa njom). Pa je Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, rekao: “Ona ima pravo na mehr njoj sličnih žena (mehr misl) i ima pravo na nasljedstvo, a obavezna je da čeka iddet”. Zatim je posvjedočio ashab M’akal ibn Sinan, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na isti način presudio Berve’i bint Vašik, radijallahu anha. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Zehebi, Albani i Šuajb Arnaut, a Tirmizi kaže da je hasen sahih (dobar vjerododstojan).
Iz svega ovoga ne treba razumjeti da je dozvoljeno usloviti pri sklapanju braka da nema mehra, to nije dozvoljeno oko čega nema razilaženja među učenjacima. S tim da su se razišli oko toga kakva je posljedica takvog vjenčanja, pa jedni kažu da je brak ispravan a uslovljavanje nedavanja mehra neispravno, dok drugi smatraju da je sam vjenčani ugovor neispravan.
Prema tome, vaše vjenčanje je potpuno ispravno i ne treba ponovo da se vjenčate, s tim da se sada trebate dogovoriti oko visine mehra čime ti postaješ obavezan da joj ga daš. Takođe, trebate znati da je samo davanje mehra dozvoljeno da se odgodi i to tako da se odgodi davanje čitavog mehra, njegove polovine i slično, shodno tome kako se vas dvoje dogovorite. Zadnji i krajnji rok davanja mehra je talak (puštanje žene) i smrt jednog od njih dvoje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Prvo što trebate dobro provjeriti da li ona zaista nema nasljednika, jer u nasljednike ulaze: roditelji, supružnici, djeca, sestre i braća i njihova djeca, unučad, djedovi i nane, amidže i njihova djeca, dajdže i njihova djeca. Ako ima neko od ovih spomenutih živ može biti da je on nasljednik s tim da to trebate izložiti na nekog učenog, tako što ćete mu objasniti koliki je iznos novca koji trebate vratiti i ko je sve od nasljednika živ. Pa će vam on na osnovu toga objasniti kako ćete podijeliti taj imetak.
A ako se ustanovi da ona zaista nema šerijatskog nasljednika onda imetak koji ste joj ostali dužni pripada tzv. Bejtul-malu, tj. općem fondu za potrebe muslimana koji se formira od zekata, ratnog plijena, zaostavštine i slično, a dijeli se za opće potrebe muslimana a prvenstveno fukari i siromašnima. A pošto kod nas i tamo gdje ste vi nema Bejtul-mala na vama je da iznos tog novca podijelite kao sadaku na ime njegovog vlasnika, tj. te vaše rođake, siromašnima ili zaduženim muslimanima. Kada to uradite sa vas spada teret duga koji ste imali i vi ste čisti od njega pred Allahom, inšaAllah. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Sa aspekta Islama svi kjafiri su u osnovi na istom nivou jer je njihov najveći grijeh sam kufr, tj. nevjerovanje u ono sa čime je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov zadnji poslanik na Zemlji. Zato se kaže nema grijeha poslije kufra, tj. svaki drugi grijeh nakon kufra je manji od kufra. Samo je razlika između kjafira u odnosu prema Allahu u tome što neki od njih čine više djela koja su po Islamu zabranjena u odnosu na druge. Takođe, razlika među kjafirima u smislu ophođenja prema muslimanima je da neki od njih iskazuju otvoreno neprijateljstvo, mržnju, nepoštovanje pa čak i borbu protiv Islama i muslimana, dok drugi žive u prijateljskim odnosima sa muslimanima, poštuju ih i uvažavaju, dok su neki treći između ovog dvoga.
Zbog toga, nema velike razlike između kjafira homoseksualca, kjafira zinalučara, kjafira sihirbaza, kjafirkinje lezbejke, kjafirkinje prostitutke, kjafira ubice, kjafira kradljivca i slično u smislu da svi oni čine, osim toga što su kjafiri, velike grijehe po Islamu i da bi svi oni da su muslimani a rade ove grijehe zaslužili šerijatsku kaznu ubistva, bičevanja i slično. Ali sama činjenica da su kjafiri stavlja ih na isti nivo u pogledu ophođenja muslimana prema njima. Jer zašto bi kjafir homoseksualac zaslužio žešći i gori odnos muslimana prema njemu u odnosu na kjafira kradljivca, zinalučara, sihirbaza, ubicu i tako dalje.
Ako bi se neko zapitao zašto je to tako odgovor bi bio: da je najveći grijeh kod kjafira njegovo nevjerovanje u Allaha i poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili ako je pripadnik neke nebeske vjere (kršćanstva i židovstva) a čini širk to je najveći grijeh koji on čini. Sa druge strane kada muslimani pozivaju kjafire u Islam prvo u što ih pozivaju nije ostavljanje krađe, alkohola, zinaluka i ostalog, nego ih pozivaju u ostavljanje kufra i širka koji je kod njih, a da vjerovanje u Allaha i da slijede ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. A dokaz za ovo je hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada poslao Mu’aza ibn Džebela, radijallahu anhu, u Jemen kao namjesnika rekao sljedeće: “Ti ćeš doći ljudima koji su od Ehli kitaba, pa neka bude prvo u šta ćeš ih pozivati šehadet en la ilahe illellah ve ene muhameden resulullah (a u rivajetu: da ispoljavaju Allahu tevhid – monoteizam), pa ako ti oni u tome budu pokorni pozovi ih da klanjaju pet namaza u toku dana i noći, pa ako te i u tome poslušaju pozovi ih da daju zekat na njihov imetak koji se uzima od bogatih a daje siromašnim…”. Prema tome, nema sumnje da je kod ovih ljudi bio prisutan zinaluk, krađa, ubistvo i slično ali Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje i poučava nas prioritetima u koje se pozivaju kjafiri.
Prema tome, tvoj stav prema tvom sestriću homoseksualcu sa stanovišta Islama nije ispravan jer grijeh homoseksualizma, a koji je bez sumnje veliki grijeh, izopačenost i nastranost sa stanovišta Islama, a koji je prisutan kod njega nije ništa veći od nekih drugih grijeha koje rade ostala tvoja rodbina a koju ne izbjegavaš i ne zauzimaš prema njima oštar stav zbog tih grijeha, a njihov najveći zajednički grijeh je ustvari kufr ili širk. Prvo što trebaš da liječiš kod njih je nevjerstvo i širk, jer svi drugi grijesi u odnosu na ovo dvoje su drugorazredni. Znači, ne trebaš ga izbjegavati i zauzimati oštriji stav prema njemu, nego ga na lijep način pozivati u Islam i objasniti mu pogled Islama na život, svijet, smrt i Sudnji dan, a nema smetnje i da mu spomeneš stav Islama prema tom problemu u koji je on upao. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ako je žena imam, tj. predvodi u namazu, neophodno je razlikovati dva stanja: da žena predvodi žene u namazu i da žena predvodi muškarce u namazu.

Prvo stanje: predvođenje žene džemat žena

Oko imameta (predvođenja) žene džemat žena učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ono što se prenosi od učenjaka može se svrstati u nekih pet mišljenja (El-Mugni 2/35).
1- Kaže skupina učenjaka da je mustehab ženama kada klanjaju same u džematu da ih jedna od njih predvodi. Ovo se prenosi od Aiše i Ummu Seleme, radijallahu anhuma, od ‘Ata’, Sevrija, Evzai’ja, Šafije, Ishaka i Ebu Sevra.
2- Grupa učenjaka smatra da je to samo dozvoljeno a ne mustehab, a ovo je rivajet od imama Ahmeda.
3- Drugi kažu da je mekruh da žena predvodi namaz žena a ako to urade ispravan im je namaz. Ovo je stav hanefija.
4- Skupina kaže da je to ženama dozovljeno pri klanjanju nafile (poput teravije) a ne pri klanjanju farz namaza. Na ovome su Š’abi, Nehai’ i Katade.
5- A grupa učenjaka smatra da nije dozovljeno ženi da predvodi džemat žena ni u farz namazima niti nafilama. Na ovome su Hasan El-Basri i Sulejman ibn Jesar. A kaže imam Malik: “Žena nikada ne treba da predvodi (namaz)”.
Ispravno mišljenje je da je ženi dozvoljeno da predvodi džemat žena u farz namazu i nafili poput travih namaza. Način klanjanja je da žena imam stane u sredinu prvog safa, a ne ispred safova kao što rade muškarci. A ako je sa njom u džematu samo jedna žena onda ta žena treba stati sa desne strane žene imama. (El-Medžmu’ 4/95) Dokaz za ovo je postupak Aiše i Ummu Seleme, radijallahu anhuma, one bi predvodile namaz žena tako što bi stale u sredinu prvog safa. Ovo bilježe Bejheki i Darekutni u svojim Sunenima i Šafija u svom Musnedu u vjerodostojnim rivajetima.
Od dokaza sa kojim se dokazuje propisanost ili dozvola klanjanja žena u džematu pri čemu ih predvodi žena je svakako i hadis od Ummu Vereke, radijallahu anha, u kojem je došlo da joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio (u rivajetu: naredio) da predvodi namaz njenim ukućanima. O ovom hadisu će biti govora.
A što se tiče nagrade, nadati je se da i žene koje klanjaju u džematu imaju nagradu džemata, tj. dvadeset sedam ili dvadeset pet deredža vrijednije od pojedinačnog namaza. Jer je hadis o tome došao u općem značenju: “Namaz u džematu je vrijedniji od namaza pojedinca za dvadeset sedam deredža”,hadis je mutefekun alejhi, a u rivajetu od Ebu Seida, radijallahu anhu, kod Buharije: “Dvadeset pet deredža”.

Drugo stanje: predvođenje žene džemat muškaraca

Nema razilaženja među učenjacima da je šart imameta džemata muškaraca da imam bude muško i da predvođenje žene džemat muškaraca nije validno.
Kaže Ibn Hazm u svojoj knjizi “Meratibul-idžma'” (6/205): “Učenjaci su složni da žena ne predvodi muškarce a da oni znaju da je ona žena, pa ako tako urade njihov namaz je batil (ništavan) po idžmau (konsenzusu)”. Takođe, kaže u knjizi “El-Muhalla” (2/167): “Nije dozvoljeno da žena predvodi muškarca niti muškarce, oko toga nema razilaženja, …”.
Međutim, ispravno je da ima razilaženja među učenjacima po ovom pitanju. Naime, neki učenjaci dozovljavaju da žena bude imam muškarcima. Od tih učenjaka su Ebu Sevr, El-Muzeni i Ibn Džerir Et-Taberi (El-Medžmu’ 4/255, El-Munteka – El-Badži 1/235). Oni dokazuju svoj stav poznatim hadisom od od Ummu Vereke, radijallahu anha, u kojem je došlo da joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da predvodi namaz njenim ukućanima a u njenoj kući je bilo muškaraca i dječaka. Ovaj hadis je prenešen u nekoliko rivajeta sa različitim tekstom hadisa:
Prvi- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjećivao u njenoj kući, postavio joj je muezzina koji joj je učio ezan i naredio joj je da predvodi u namazu njene ukućane, kaže Abdurrahman: “Vido sam njenog muezzina bio je starac”. Bilježi ga Ebu Davud (592).
Drugi- od El-Velid ibn Džemi’a da mu je pričala njegova nana od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je bila naučila Kur’an, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je naredio da predvodi namaz njenim ukućanima, i imala je muezzina pa je predvodila svoje ukućane. Ovaj rivajet bilježi Ahmed (6/405).
Treći- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Krenite sa nama da posjetimo šehidu (tako ju je zvao)”. Pa je dozvolio da joj se uči ezan i da ona predvodi svoje ukućane na farz namazu, a bila je već naučila Kur’ana. Bilježi ga Ibn Huzejme (1676).
Četvrti- od El-Velid ibn Džemi’a od njegove majke od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da joj se uči ezan i ikamet a da ona predvodi svoje žene. Ovaj rivajet bilježi Darekutni (1/279).
Ovaj hadis sa svim njegovim rivajetima ima slabosti: jer El-Velid ibn Džemi’ je slab ravija a po nekima hadis mu je dobar, Abdurrahman ibn Hallad je ravija čija pouzdanost nije poznata, njegova nana je nepoznata osoba, takođe, nije potvrđeno da je Abdurrahman ibn Hallad čuo hadis od Ummu Vereke.
Pored svega, Ibn Hadžer prenosi da je Ibn Huzejme hadis ocijenio vjerodostojnim, a sam Ibn Hadžer kaže da je ravija Abdurrahman ibn Hallad nepoznat, takođe prenosi se da su Darekutni i Ebu Hatim hadis ocijenili dobrim. A od savremenih muhaddisa Albani ga ocjenjuje dobrim a Šuajb Arnaut slabim.
Na dokazivanje sa ovim hadisom se može odgovoriti sa više strana (El-Mugni 3/33, Minehatul-‘allam 3/441):
Prvo- da je hadis slab, a o čemu je već bilo govora.
Drugo- ako bi uzeli da je hadis dobar, vjerodostojan i prihvatljiv sa njim se može dokazivati dozvola ili propisanost predvođenja žene džemat žena jer je Ummu Vereka, radijallahu anha, predvodila žene iz njene kuće.
Treće- ako bi i prihvatili da je ona predvodila neke od muških osoba onda je to situacija specifična samo za nju a ne da je to opći propis i drugim ženama.
Četvrto- neki učenjaci kažu da se vim hadisom može dokazivati dozovla da žena bude imam muškarcima u slučaju nužde poput toga da u džematu nema muško koje zna pravilno učiti Fatihu. (Hašijetu Ibn Kasim 2/313)
Peto- u svim rivajetima nije potvrđeno da je muezzin klanjao za Ummu Verekom, radijallahu anha, moguće je da je nakon učenja ezana išao u mesdžid na namaz.
Šesto- u rivajetu Darekutnija se jasno naglašava da je ona predvodila džemat žena.
Učenjaci koji zauzimaju prvi stav, tj. da ženi nije dozovljeno da predvodi džemat muškaraca i da ako tako klanjaju muškarcima namaz nije validan oni argumentiraju svoje mišljenje sljedećim dokazima:
Prvi- hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (440) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji safovi muškaraca su prvi a najgori zadnji, a najbolji safovi žena je zadnji a najgori prvi”. Kaže imam Nevevi: “Što se tiče safova muškaraca, uzima se opće značenje hadisa da su uvijek najbolji safovi muškaraca prvi a najgori zadnji. A što se tiče safova žena, u ovom hadisu se govori o safovima žena koje klanjaju sa muškarcima, a kada klanjaju odvojeno a ne sa muškarcima onda su njihovi najbolji safovi prvi a najgori zadnji. Značenje toga da su najgori safovi muškaraca zadnji a kod žena prvi je da onaj ko klanja u njima ima najmanju nagradu i da je to najdalje od onog što Šerijat traži, a značenje najboljih safova je suprotno tome. Ženama je vrijednije klanjati u zadnjim safovima kada klanjaju zajedno sa muškarcima jer su dalje od miješanja sa muškarcima, gledanja u njih, slušanja, vezanja srca za njih i slično, a klanjanje u njihovim prvim safovima je pokuđeno zbog suprotno spomenutog, a Allah zna najbolje”. Prema tome, najgori safovi žena su prvi jer su najbliži muškarcima, pa kako onda da u Šerijatu bude dozvoljeno da žena predvodi namaz muškaraca a taj isti Šerijat joj naređuje da bude što dalja od muškaraca?
Drugo- hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Ebu Davud i Ahmed a šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim, u njemu je došlo: “Ne zabranjujte vašim ženama (odlazak u) mesdžide, a njima su njihove kuće bolje”. Znači da je ženama namaz vrijedniji kada ga klanjaju u njihovim kućama, smisao toga je u tome što su time muškarci sigurniji od padanja u fitnu zbog žena. Pa ako Šerijat tretira klanjanje žene u njenoj kući boljim djelom nego da ode u mesdžid zbog toga da ne bi izazivala fitnu, pa kako onda da bude dozvoljeno da žena predvodi muškarcima namaz u džematu?
Treće- hadis mutefekun alejhi od Sehl ibn S’ada Es-Sai’dija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pljeskanje rukama je za žene” prilikom upozoravanja imama kada pogriješi, dok je za muškarce izgovaranje tesbiha (tj. riječi Subhanallah). Kaže Ibn Hadžer: “Kao da je ženama zabranjeno izgovaranje tesbiha jer je njima uopćeno naređeno da stišavaju svoj glas u namazu iz bojazni zbog fitne”. Pa ako je ženama zabranjeno da riječima upozore imama kada pogriješi nego ja na njima da pljeskaju šakama kako ne bi podigla svoj glas u prisustvu ljudi pa kako onda da ona predvodi namaz muškaraca ili da im drži hutbu?
Četvrto- hadis od Enes ibn Malika, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija (380) i Muslim (1531) u kojem je došlo su Enes, njegova nana i jetim klanjali za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pri čemu kaže Enes, radijallahu anhu: “Posafali smo se ja i jetim iza njega a starica iza nas”. Kaže Ibn Hadžer: “Hadis ukazuje na to da se žena ne safa u safu sa muškarcima, a osnov toga je bojazan od fitne žena”. Ako je propisano da žena staje sama iza safa i zabranjeno joj je da se safa zajedno sa muškarcima u istom safu, pa kako da se ona postavi za imama da predvodi džemat muškaraca?
Peto- četrnaest stoljeća je bila praksa muslimana da žena ne predvodi namaz muškog džemata muslimana, pa onaj ko to prekrši on slijedi put koji nije put muslimana. A Uzvišeni kaže: “Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernīkā, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište!” (En-Nisa’ 115)
Šafijski učenjak Nevevi u knjizi “El-Medžmu'” (4/125), hanbelijski učenjak Merdavi u knjizi “El-Insaf” (2/265) i malikijski učenjak Ahmed ibn Gunejm u knjizi “El-Fevakihu ed-devani” (1/204) svi oni naglašavaju da namaz muškaraca i žena za imamom ženom nije dozvoljen, a ako bi ga klanjali muškarcima je namaz batil (tj. neispravan) a ženama je ispravan.
Kaže imam Šafija u knjizi “El-Ummu” (1/191): “Ako bi žena predvodila namaz muškaraca, žena i muške djece, namaz žena bi bio ispravan a namaz muškaraca i dječaka batil, jer je Uzvišeni Allah učinio muškarce onima koji upravljaju ženama i On je njima uskratio da budu staratelji, zato niukom slučaju nije dozvoljeno da u namazu žena bude imam muškarcu”.
Nema sumnje, da nakon iznesenih dokaza jednog i drugog mišljenja učenjaka da je stav ogromne većine učenjaka ovog ummeta, tj. zabrana žene da u namazu predvodi džemat muškaraca, jedino i isključivo ispravan i prihvatljiv. A dokaz drugog mišljenja, tj. hadis o Ummi Vereki, radijallahu anha, i njenom predvođenju ukućana, je neodrživ zbog svoje slabosti i mogućnosti da se mnogostruko tumači. A Allah najbolje zna. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com