Esselamu alejkum.

Prekidanje bračnog ugovora između muža i žene u islamskom pravu može biti na jedan od tri načina:

Prvi je davanje talaka (tj. puštanje žene) koje je isključivo pravo muža, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Zato žena ne može niukom slučaju dati talak (pustiti) mužu.Davanje talaka se vrši izgovaranjem riječi da je žena puštena od strane muža u direktnom ili prenesenom značenju, poput riječi: PUŠTENA SI, ili IDI SVOJIMA a nijeti da je pušta.

Drugi način je traženje poništenja bračnog ugovora (takozvani fesh), svejedno bilo to od strane muža ili žene, a koji ima svoje razloge, povode i uvjete. Poništenje bračnog ugovora može dati samo kadija (šerijatski sudija), a u slučaju nepostojanja zvaničnog kadije učenjak ili daija.

Treći način prekidanja bračnog ugovora između supružnika je da žena zatraži od muža da joj da talak (tj. da je pusti, a talak je isključivo njegovo pravo) iz određenog razloga uz obavezu vraćanja vjenčanog dara (mehra) mužu. Ova vrsta prekidanja braka u islamskom pravu se zove hul’u. Ovakav način prekidanja bračnog ugovora se može učiniti bez posredovanja kadije (šerijatskog sudije), ako muž pristane na zahtjev žene. A ako on odbije da joj da talak a ona ima opravdan razlog, što procjenjuje kadija, onda je kadiji dozvoljeno da im poništi bračni ugovor.

Ako je tvoj brak završen na jedan od ova tri načina: da ti je muž dao talak, tj. da je riječima rekao da si puštena (direktno ili indirektno sa nijetom talaka), ili da je neko učen poništio vaš brak na tvoj ili njegov zahtjev, ili da si ti tražila od njega da ti da talak (hul’u) a da mu zauzvrat vratiš mehr, onda ti sa njim nisi više u braku, jer idet (priček nakon razvoda) je tri mjesečna pranja (ili tri čistoće), a kod tebe je već prošlo godinu dana.

A ako se sa njim nisi razvela ni na jedan od ova tri načina onda se ti i dalje smatraš njegovom ženom. Pogrešno je shvatanje kod mnogih da je se žena razvela od čovjeka tako što je otišla od njega, ili da se razvela time što ih je sud ili advokat razveo a da pri tome njen muž joj nije dao talak riječima.

A što se tiče toga koliko se puta žena može šerijatski vjenčati, u tome nema u Šerijatu nikakvog ograničenja. Žena se može udavati koliko hoće puta. Naravno da bi se udala mora biti slobodna, tj ne smije biti udata za nekog drugog i mora ispuniti šartove vjenčanja. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Najvrednije i najbolje što možeš da učiniš za svoga oca u ovakvoj situaciji je da ga podstakneš da učini iskrenu tevbu Allahu, dželle še’nuhu, za sve grijehe i sve propuste koje je učinio za svoga života. Da počne klanjati onako kako može, da udijeli sadake ili zekata ako ga nije davao a trebao je da daje, i tome slično.

Pred smrt je mustehab da se onaj koji je na samrti podsjeća na Ahiret, na prolaznost dunjaluka i da jedino što će naći od hajra na drugom svijetu su njegova dobra djela, a ta dobra djela su jasno pojašnjena u Islamu. Takvima treba staviti do znanja da nikad nije kasno da se pokaju, pa im navoditi primjere mnogih ljudi koji su spomenuti u hadisima i biografijama, kao i slučajevi iz svakodnevnog života.

Na tebi je da puno doviš Allahu da uputi tvoga oca da umre na LA ILLAHE ILLELLAH i na vjeri. A ako svi tvoji trudovi ne urode plodom nije do tebe jer je Allah onaj koji upućuje ljudska srca a On koga hoće u zabludi ostavi.

Kaže Uzvišeni: “Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti – Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će Pravim putem poći“. (El-Kasas, 56) i kaže: “Da Allah zna da od njih može biti ikakva dobra, učinio bi da čuju (istinu), a da je učinio i da čuju, oni bi se opet okrenuli, jer oni i inače glave okreću“. (El-Enfal, 23) Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Odgovor na prvo pitanje je da većina učenjaka smatra da je propis mesa akike, njegove kože i ostalih dijelova poput mesa kurbana u raspodjeli (da se ostavi nešto sebi a ostalo da se podijeli siromašnim, poznanicima i komšijama) i zabrani da se prodaje (da se prodaje njeno meso, koža, glava i ostalo). Pa tako po nekim učenjacima akika i kurban se slažu u tri stvari a razlikuju u tri.

Tri stvari u kojima se slažu su:

Prvo- da životinja koja se kolje i za kurban i za akiku mora biti jedna od četiri: koza, ovca, krava i deva, s tim da neki učenjaci kažu da se akika kolje samo od koze i ovce.

Drugo- da životinja mora dostići određenu starosnu dobu, a to je šest mjeseci za ovcu, godina za kozu, dvije godine za kravu i pet godina za devu.

Treće- da životinja koja se kolje nema mahana zbog kojih se ne prima njen kurban.

A tri stvari u kojima se razlikuje akika od običnog kurbana su:

Prvo- da je njeno kuhanje ili pečenje akike bolje od dijeljenja mesa (mada za ovo nema dokaza).
Drugo- da se kosti zaklane akike ne smiju lomiti, dok se kod kurbana mogu lomiti.

Treće- da klanje akike se ne može dijeliti sa drugim kurbanom ili akikom, odnosno, da ako bi se zaklala krava ili deva za akiku nije dozvoljeno niti ispravno da se krava ili deva dijele na dvije ili više akika ili na akiku i kurban, nego mora čitava krava ili deva biti samo za jednu akiku (dok se za kurban krava i deva mogu podijeliti na sedam dijelova).

Prema tome, nije uslov da zakolješ akiku tako da moraš sazvati ljude da pojedu akiku, jer u Sunnetu nije prenešeno kako se ona dijeli. Ibret je u tome da se ona zakolje a kako će se podijeliti učenjaci spominju dva načina. Taj koji ti spominješ gdje ljudi dođu i ispeče se ražanj i pojede, i drugi da se zakolje i podijeli kao što se dijeli kurban koji se kolje za vrijeme bajrama. Tako da nema smetnje da ti nekog zadužiš da ti on u Bosni ili u nekom drugom mjestu na ime tvoga djeteta zakolje akiku, svejedno ispekao je na ražnju ili podijelio kao sirovo meso.

Odgovor na drugo pitanje je da se kurban podijeli na sedam, pet, tri, jedanaest, više ili manje kuća, u tome nema nikakvog ograničenja. Od sunneta je da čovjek koji kolje kurban ostavi sebi dio mesa a da ostalo podijeli kao sadaku siromašnima, rođacima i komšijama ili samo jednoj kategoriji od ovih. To kažemo da je od sunneta, a ako uradi drugačije nema nikakve smetnje, kurban je ispravan i valjan.

Što se tiče uplaćivanja kurbana preko organizacija koje se time bave, ako su ljudi kojima to povjereno pouzdani i nije poznato da se bave sumnjivim radnjama i aktivnostima, nema nikakve smetnje da se kod njih uplati kurban. A ako bi oni kojima je povjereno organizovanje klanja i raspodjele kurbana varali ljude, krali ih i obmanjivali, ali to nije javno poznato, onome ko je uplatio kurban sa iskrenim nijetom njegov kurban je ispravan i nisu dužni drugi zaklati ako saznaju za to, a grijeh varanja ide na račun onih koji to rade.

Isto tako, nema smetnje da čovjek izabere zemlju u kojoj hoće da se zakolje kurban. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Neopravdano i bespotrebno miješanje ili sijeljenje muškaraca i žena je u osnovi po Šerijatu zabranjeno, na to upućuju mnogi kur’anski ajeti i vjerodostojni hadisi. To je stav učenjaka svečetiri priznata mezheba, hanefija, malikija, šafija i hanabila. Na to (miješanje muškaraca i žena) su upozoravali učenjaci ovog Ummeta od njegovih prvih generacija. A štetne posljedice miješanja žena i muškaraca po vjeru, društvo, školstvo, porodicu i slično vidljive su svakome ko je realan i objektivan.

Miješanje muškaraca i žena nije bilo poznato među muslimanima sve do početka 20. stoljeća kada su se pojavili među muslimanima misionari (pozivači) u zapadnu “kulturu i civilizaciju” prije svega u Egiptu, poput književnika Nedžiba Mahfuza, Mustafe Emina, Tahe Husejna i sličnih, pa dok se nije proširilo čak i na neke učene, daije i one kojima se pripisuje znanje poput dr. Jusufa Kardavija, dr. Hasana Turabija i Rašida Ganušija, a da ne govorimo o ulozi orijentalista i sekularista po tom pitanju.

Što se tiče današnje situacije i toga kako da se primijeni ovaj šerijatski propis nemiješanja muškaraca i žena koji nisu jedni drugima mahrem, tu musliman ne treba da ide ni u jednu ni u drugu krajnost.

Prva krajnost je da se zbog lošeg stanja muslimana po ovom pitanju, tj. međusobnog miješanja na svakom koraku čak i od strane onih koji praktikuju vjeru, bilo to u džamiji, školi ili na drugom mjestu, opravdava nepraktikovanje ovog propisa pod raznim izgovorima. A neki od tih izgovora su: da je to nemoguće danas primijeniti, da su se vremena promijenila, da mi nismo ashabi i da je to (miješanje) danas postalo nešto sasvim normalno, da muškarci i žene vladaju svojim strastima te je tako ružno zamisliti da će oni poput životinja odmah poželjeti jedno drugo čim se sretnu i tome slično.

Naravno, ovakvo razumijevanje ovog pitanja je pogrešno jer ne treba islam prilagođavati stvarnosti i stanju ljudi nego obrnuto, trebaju se ljudi navikavati, prilagođavati i odgajati u skladu šerijatskih propisa. Nema razilaženja među prvim učenjacima ovog Ummeta, a od kojih su i učenjaci četiri mezheba, da je miješanje muškaraca i žena šerijatski zabranjeno. Tek u skorije vrijeme su se pojavili neki kojima se pripisuje znanje koji tvrde da je miješanje dozvoljeno i da u Šerijatu nije došla zabrana istog što je pogrešno.

Obavezan je svaki musliman i muslimanka da praktikuju ovaj propis gdje god su to u stanju: u njihovim kućama, prilikom zijareta, na svadbama, u školama i slično. Oni se ne smiju pomiriti sa stvarnošću i prepustit se uticaju sredine u kojoj žive nego su obavezni da mijenjaju sredinu u kojoj žive u skladu sa šerijatskim propisima.

Druga krajnost je pogrešno razumijevanje i primjenjivanje u praksi ovog pitanja, tj. shvatanje da zabrana miješanja muškaraca i žena znači da one apsolutno ne smiju imati kontakta sa muškarcima, niti razgovarati sa njima, da potpuno treba izolirati ženski svijet iz zajednice, da ona ne treba izlaziti među ljude i da ako tako ne postupa da je ta osoba pod upitnikom, svejedno bila muška ili ženska.

Od primjera toga je da ako dođe nekoj takvoj ženskoj osobi na vrata i pokuca joj na vrata i pita je nešto (npr. gdje joj je muž) ona neće da odgovori, ili ako je neko nazove na telefon neće se javiti, ili ne daj bože da joj neko sazna njeno pravo ime nego je ona Ummu ova ili Ummu ona, ili da je čovjek zaključa u kući i ne ostavi joj ključ sve dok se on ne vrati, da ni u kom slučaju ne bi posjetila prvu komšinicu, koja praktikuje vjeru, jer je može neko muško vidjet (i to svu pokrivenu) i takve slične situacije koje su daleko od onoga sa čim je došao Šerijat.

A da je ovo pretjerano i pogrešno tumačenje nemiješanja i nekontaktiranja žene sa muškim svijetom dovoljan je primjer Aiše, radijallahu anha. Prenosi se u hadisu mutefekun alejhi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Upotpunili su se od muškaraca mnogi, a od žena se nisu upotpunile osim Merjem kći Imranova i Asja žena faraonova, a vrijednost Aiše nad ostalim ženama je kao vrijednost serida (vrsta hrane) nad ostalom hranom”.

A Aiša, radijallahu anha, koja je najvrijednija žena zbog svoje učenosti i praktikovanja vjere, ona je prenijela Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, muškarcima s tim da je bila potpuno pokrivena što ukazuje da je razgovarala sa muškarcima, njeno stvarno ime se spominje u svim islamskim knjigama dok njen nadimak Ummu Abdurrahman mnogo rjeđe, ona je izlazila iz kuće kad god se za to ukazala potreba, imala je svoje prijateljice sa kojima se međusobno zijaretila, pa gdje su žene koje pretjeruju u ophođenju sa muškim svijetom spram Aiše, radijallahu anhu, zar su one bogobojaznije i više mogu da praktikuju vjeru od nje.

Takođe, treba znati da nisu sve vrste miješanja žena i muškaraca šerijatski zabranjene, pa tako miješanje žena i muškaraca na javnim mjestima u gradu, autobuskim stanicama, aerodromima, trgovima i trgovinama i slično nije šerijatski zabranjeno. Naravno, žena i muškarac su obavezna na tim mjestima da se pridržavaju islamskih adaba od oblaćenja, obaranja pogleda, neusiljenog razgovora i slično.

Prema tome, miješanje muškaraca i žena u mesdžidima u obliku koji je spomenut u pitanju je haram i nije dozvoljeno prisustvovati takvim sijelima i susretima pa čak i sa davetskim ciljem. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com