Alejkumusselam.

Navodi ibn Kesir u svom Tefsiru da je riječ Allah vlastito ime Gospodara, tebareke ve te’ala, te da neki kažu da je to najuzvišenije od Allahovih imena jer se njime opisuju sva druga svojsta Uzvišenog Allaha. A dokaz za ovo su ajeti od 22 do 24 ajeta sure Hašr u kojima je Uzvišeni Allah sva ostala imena izveo kao svojstva vlastitog imena Allah i kao što kaže Uzvišeni: “Allah ima najljepša imena i vi Mu upućujte dove njima” (El-E’araf, 180).

Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista Allah ima 99 imena, stotinu manje jedno, ko ih prebroji (nauči, razumije i radi po njima) ući će u Džennet”. A u rivajetima kod Tirmizija i Ibn Madže su nabrojana ta imena s tim da u tim rivajetima ima slabosti.

Ime Allah je ime sa kojim nije niko drugi nazvan, zbog toga nije poznato u arapskom jeziku da je ime Allah izvedeno od nekog glagola. Međutim, oko toga da li je riječ Allah izvedena od neke druge riječi, glagola i slično arapski gramatičari imaju podijeljeno mišljenje. Pa tako skupina gramatičara smatra da je riječ Allah riječ koja nema izvedenicu, odnosno nije izvedena iz neke druge riječi. Ovaj stav imam Kurtubi spominje kao mišljenje mnogih učenjaka kao imama Šafije, Hatabija, Džuvejnija, Gazalija i mnogih drugih. A prenosi se rivajet od velikana arapske gramatike Halila i Sibevejhija da su elif i lam u imenu Allah njegov sastavni dio, tj da ime Allah nije izvedeno iz neke druge riječi nego su njen temeljni dio.

Drugi stav arapskih gramatičara i učenjaka je da je riječ Allah izvedena od neke druge riječi. Pa su se onda razišli na nekih osam stavova od koje riječi je izvedeno ime Allah, a sve ove riječi iamju tazličito značenje ali se vraćaju na zajedničku osnovnu da predstavljaju nešto što upućuje na neku od osobina božanstva.
Prvi stav je da je nastala riječi ILAH, drugi od riječi LAH, treći od riječi EL-ILAH, četvrti od glagola VELIHE, peti od glagola ELEHTU, šesti od glagola LAHE JELUHU, sedmi od glagola ELEHE (tražiti utočište)i osmi od ELEHE (tražiti zaštitu). Pa je od ovih riječi dodavan ili oduziman elif i lam, ili izvođena imenica Allah od glagola pa je tako nastala riječ Allah.

Da je riječ Allah vlastito ime Uzvišenog Allaha i da apsolutna nije izvedena iz neke druge riječi to je stav dva najveća arapska gramatičara Halila i Sibevejhija i na tome je većina učenjaka usulil-fikha i islamskih pravnika ovog Ummeta. Jer da je ime Allah izvedeno od nekoga drugog u njegovom značenju bi učestvovali mnogi, takođe na ovo ukazuje činjenica da se ostala imena Uzvišenog Allaha navode kao svojstva i osobine Allaha o čemu je već bilo govora. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Tvoje pitanje se vraća na poznatu mes’elu činjenja grijeha iz neznanja. Opravdanje za činjenje grijeha iz neznanja, tj da insan u takvom stanju nije griješan i da ga Allah neće kazniti za taj grijeh, je potvrđeno u Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu. Kaže Uzvišeni, subhanehu ve te’ala: “Gospodaru naš nemoj nas kazniti ako iz zaborava i greškom nešto učinimo” (El-Bekare, 286), a u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu se navodi da je Uzvišeni Allah rekao: “Već sam to učinio“.

Takođe, u drugom ajetu se kaže: “Nije grijeh ako nešto greškom uradite, grijeh je ako to namjerno učinite” (El-Ahzab, 5). A ono što se od grijeha učini greškom pod to ulazi i grijeh iz neznanja. Takođe, kaže Uzvišeni: “I Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali” (El-Isra’, 15). To jest, nema kažnjavanja za učinjene prestupe iz neznanja.

Takođe mnogi primjeri iz vjerodostojnog sunneta ukazuju da se za učinjene grijehe iz neznanja ima opravdanje. Bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, poznati hadis o čovjeku koji je ušao u mesdžid i klanjao namaz pa ga je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tri puta vraćao da ponovi namaz jer nije upotpunjavao njegove ruknove. Onda mu je taj čovjek rekao da ne zna bolje klanjati od toga te da ga pouči, pa ga je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučio i nije mu naredio da ponovi sve namaze koje je klanjao na takav način prije toga jer ih je klanjao tako iz neznanja. Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Esme, radijallahu anha, da su se oni iftarili u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bilo je oblačno vrijeme te je nakon toga pojavilo se Sunce, pa im nije bilo naređeno da naposte taj dan.

U vjerodostojnom hadisu od Adijj ibn Hatima, radijallahu anhu, je došlo da je sehurio sa namjerom da posti tako što je jeo sve dok mu se nebi razaznao bijeli od crnog konca koje je bio stavio pod svoj jastuk misleći da je to značenje onoga što je došlo u ajetu. Zatim je o tome obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on mu je objasnio da se pod crnim i bijelim koncem misli na bjelinu dana i crninu noći a ne na crni i bijeli konac, međutim nije mu naredio da naposti taj dan. Ovakvih primjera u vjerodostojnom sunnetu je ogroman broj.

Svi ovi argumenti iz ajeta i hadisa ukazuju na to da bilo koje zabranjeno djelo koje se uradi iz neznanja da za to čovjek nema grijeha zbog kojeg će biti kažnjen jer je Uzvišeni Allah milostiviji od toga da kazni onoga ko nije namjeravao da mu bude oprečan, neposlušan i griješan. Međutim, ostaje pitanje griješnosti nemarnosti čovjeka u traženju istine i učenju propisa vjere. Pa tako onaj ko nije htio da uči propise vjere koje je dužan da nauči ima grijeh za to. Iz ove griješnosti se izuzimaju oni koji nisu imali mogućnosti niti od koga da nauče vjeru.

A što se tiče grijeha abortusa, razlika je između činjenja tog prijestupa nakon što se zatrudni u zinaluku, tj. van braka, i između činjenja tog prijestupa nakon trudnoće u braku. Naime, nema sumnje da je čin zinaluka veći grijeh od činjenja abortusa kao posljedicu rješavanja trudnoće od zinaluka.

A što se tiče činjenja abortusa kada žena ostane trudna u braku zavisi da li je taj abortus izvršen nakon što je udahnuta duša, tj. nakon 120 dana trudnoće ili prije toga. Pa ako se abortus izvrši nakon 120 dana trudnoće to je haram po idžmau učenjaka osim u slučaju nužde (ako bi ostanak djeteta u stomaku bio prijetnja za život majke) i deformisanosti ploda.

A oko činjenja abortusa do 120 dana trudnoće učenjaci ovoga Ummeta imaju podijeljeno mišljenje. Skupina učenjaka, a na čemu je zvanični hanefijski i šafijski mezheb, to dozvoljava, dok druga skupina, na čemu je malikijski mezheb, to uopćeno zabranjuje. A treća skupina, na čemu je hanbelijski mezheb, dozvoljavaju abortus u prvih četrdeset dana trudnoće. Ovo razilaženje među učenjacima postoji jer nema jasnog dokaza koji presuđuje po ovom pitanju, s tim da je sigurnije i bliže da ne treba ili nije dozvoljeno činiti abortus osim u slučaju nužde ili velike potrebe.

Prema tome, harame koje čovjek uradi iz neznanja u tome nema grijeha, a griješan može biti zbog nemarnosti traženja istine i učenja vjerskih propisa. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Govoriti o skidanju marame zbog uzimanja abdesta ima smisla ako se pod tim misli na uzimanje mesha po glavi. Pa tako, žena koja uzima abdest na mjestu gdje nema muškaraca koji joj nisu mahrem njoj je najbolje da skine maramu i upotpuni svoj abdest tako što će potrati pokvašenom šakom po cijeloj glavi. A ako je prinuđena da uzima abdest u prisustvu muškaraca koji joj nisu mahrem onda joj je dozvoljeno da uzme mesh (odnosno potare rukom) preko marame pri čemu nije šart da je stavila maramu nakon što je uzela abdest. Dokaz za ovo je postupak Ummu Seleme, radijallahu anha, jedne od žena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u rivajetu koji bilježi Ibn Ebi Šejbe u svom “Musannefu” (1/22). Ravije ove predaje su pouzdane osim Ummul-Hasan čije ime je Hajjira a za koju Ibn Hadžer kaže da nije sporna, a to znači da je hadis od nje na stepenu dobrog hadisa. Takođe, ovo se može poduprijeti vjerodostojnim hadisima u Buhariji i Muslimu od Amr ibn Umejjeta i Mugirete ibn Šu’beta, radijallahu anhum, a kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao mesh po turbanu, a skidanje turbana je lakše i jednostavnije od marame.
A što se tiče uzimanja mesha preko čarapa po tom pitanju je prenešen hadis od Ebu Kajsa (Abdurrahman ibn Servana), od Huzejl ibn Šerahbila, od Mugire ibn Šu’beta, radijallahu anhu, da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je uzeo abdest i učinio mesh po čarapama”. Ovaj rivajet bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Bejheki. Sa ovim rivajetom da je učinio mesh po čarapama se izdvojio Ebu Kajs od Huzejla ibn Šerahbila, a vjerododstojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Huzejfe i Ibn Hibban. Dok drugi najveći učenjaci hadisa ovaj rivajet ocjenjuju slabim jer se Ebu Kajs od Huzejla izdvojio u njemu navođenjem da je učinio mesh po čarapama. Međutim, ovaj hadis prenosi ogroman broj ravija od Mugire ibn Šu’be, radijallahu anhu, preko trideset tri ravije, s tim da u njemu došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo mesh po mestvama. Nema sumnje da zbog toga što ovoliki broj ravija prenosi od Mugire ibn Šu’beta, radijallahu anhu, suprotno onome što prenosi Ibn Kajs da je jak razlog da budemo ubijeđeni da je Ebu Kajs pogriješio.
Rivajet ovog hadisa je uticao, između osatlog, na razilaženje fakiha po pitanju dozvole uzimanja mesha po čarapama.
Prvo mišljenje učenjaka je dozvola uzimanja mesha po čarapama. Ovo se prenosi od Alije, Ammara, Ebu Mes’uda, Enesa, Ibn Omera, El-Beraa, Bilala, Ebu Umame i Sehla ibn S’ada, radijalahu anhum, od ashaba. Kao i od ostalih učenjaka poput: Nafie, Ata, Ibrahim En-Nehaia, Seida ibn Džubejra, Sufjana Es-Sevrija i Abdullah ibn Mubareka od tabi’ina, kao i od Davuda Zahirija i Ibn Hazma.
Drugo mišljenje je dozvola uzimanja mesha po čarapama pod šartom da čarape budu guste. Ovo se prenosi od Seida ibn Musejjiba, takođe ovo je stav Ebu Hanife, Šafije i Ahmeda. Na ovome je i imam Malik, s tim da on uvjetuje da donji dio čarapa bude opšiven kožom.
Treće mišljenje je zabrana uzimanja mesha po čarapama. Na ovome su Mudžahid, Amr ibn Dinar, drugo mišljenje Ata, Evzai i ono što je poznato od Malika.
Prva dva mišljenja dokazuju svoj stav gore spomenutim hadisom u rivajetu od Ebu Kajsa, a već smo govorili o njegovoj slabosti.
Osnova je pranje nogu prilikom abdesta, a došlo nam je u mutevatir predajama da je dozvoljeno i da je od vjere islama uzimanje mesha po mestvama koje su napravljene od kože. Oko uzimanja mesha po čarapama nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, prenosi se od velikog broja ashaba da su dozvoljavali i uzimali mesh po čarapama, a od nekih od njih da su pojasnili da su čarape poput mestvi, osim što su od vune, a nije prenešeno da je neko od ashaba imao drugačiji stav.
Prema tome, ispravno je da je dozvoljeno uzimati mesh po čarapama, ne na osnovu hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego na osnovu razumijevanja i djela ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumjeli ovo pitanje od svih onih koji su došli poslije njih.
A što se tiče uslovljavanja mnogih učenjaka da čarape budu guste, nema sumnje da je to sigurnije, s tim da nema dokaza koji zabranjuje i ukazuje na ništavnost uzimanja mesha po tankim i providnim čarapama. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ehlu sunnet vel džemat su svi oni koji su na Uputi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba (tj. na onome na čemu su oni bili) u znanju i akidi, na riječi i djelu, u adabima i ahlaku; a to je u stvari selef ovog Ummeta, tj. prve generacije i svi oni koji ih slijede u onome na čemu su bili do Sudnjeg dana. Nema sumnje da je Ehli sunnet vel džemat na pravom putu, čak šta više on je jedini na ispravnoj akidi, tj. na onoj na kojoj je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashaba. Ispravnost svih ostalih sekti se mjeri spram usklađenosti njihovog razumijevanja i tumačenja vjere spram sa akidom Ehli sunneta vel džemata. Za mua’tezile, kaderije, havaridži, eš’arije, meturidija i njima slične znamo da su skrenuli sa pravog puta (i to ne svi u istoj mjeri) baš zato što su se razišli sa akidom Ehli sunneta vel džemata. Dovoljno je časti nazivu Ehli sunnet vel džemat to što svaka sekta nastoji da se okiti njegovim perjem. A pravi prepoznatljivi znak pripadnosti neke grupe Ehli sunnetu vel džematu je njeno slijeđenje onoga na čemu je bio selef ovog ummeta
Selefije su oni koji slijede selef ovog ummeta u onome na čemu su bili od vjere, a selef ovog ummeta su prve tri generacije muslimana od pojave islama. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u rivajetu od ‘Imran ibn Husajna, radijallahu anhu: “Najbolja generacija u mom ummetu je moja generacija (ashabi), zatim oni poslije njih a zatim oni poslije njih”. (Buharija) Prema tome, one koje danas nazivaju selefijama oni nastoje da slijede prve tri generacije ovog ummeta. Pa tako te selefije danas predstavljaju Ehli sunnet vel džemat.
Podjela selefija je rezultat slijeđenja strasti, slijepog slijeđenja određenih ljudi, međusobne netolerantnosti, želje za isticanjem, pristrasnosti, sklonosti strančarstvu, različitog tumačenja nekih savremenih pitanja i slično, što se uglavnom vraća na ljudske slabosti i mahane a ne na samu akidu i menhedž. Tako ova podjela nije toliko pogubna kako bi se moglo nekome učiniti na prvi pogled. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com