Alejkumusselam. Što se tiče proizvodnje oružja i municije, u osnovi je to dozvoljeno i oko toga nema razilaženja među učenjacima.
Ono što je sporno to je prodaja oružja i municije u dvije situacije:
Prva: kada je fitna među muslimanima koja je odvela do sukoba među njima i rata, tada je zabranjeno prodavati bilo kojoj strani oružje jer se time njima pomaže u grijehu, a Uzvišeni Allah to zabranjuje: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu” (El-Maida, 2).
Druga: prodavati oružje kjafirima kada je rat između muslimana i kjafira, znači prodavati oružje onim kjafirima koji ratuju protiv muslimana. U ovo ulazi i prodaja oružja i municije kriminalcima, razbojnicima, ubicama i njima sličnim, za koje se zna da će to upotrijebiti za ubijanje i ranjavanje drugih ljudi i činjenje fesada u društvu. Dokaz za ovo je isti gore spomenuti ajet koji zabranjuje potpomaganje u griješenju.
Kaže Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “I’alamul-muveki’in” (3/109): “Mnoštvo je šerijatskih argumentata koji ukazuju da se namjere, ciljevi i smislovi kupoprodajnih ugovora uzimaju u obzir, da oni utiču na ispravnost i ništavnost kupoprodajnog ugovora, na njegovu dozvolu i zabranjenost. Pa tako prodaja oružja onome za koga se zna da će sa tim oružjem ubiti muslimana je haram i batil zbog toga što to u sebi sadrži pomaganje u grijehu i neprijateljstvu. A ako proda to oružje onome za koga zna da će se boriti na Allahovom putu to predstavlja pokornost i vid približavanja Allahu. Također, nije dozvoljena prodaja oružja onima koji ratuju protiv muslimana ili sa tim oružje čine razbojništvo po Zemlji jer je to potpomaganje u griješenju”.
Prema tome, nema nikakve smetnje da neko radi u fabrici u kojoj se proizvodi eksploziv i inicijalne kapsule jer je riječ o proizvodnji oružja i municije, a ono što je šerijatski sporno to su neki vidovi prodaje istog. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da je ubijanje zmija uopćeno mustehab (preporučeno) iz čega se izuzimaju kućne zmije, odnosno zmije koje borave u kućama koje je dozvoljeno ubiti tek nakon upozoravanja tri dana.
Da je mustehab ubijati zmije ukazuju sljedeći dokazi:
Prvi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je sa minbera rekao: “Ubijajte zmije, ubijajte zmiju sa dvije bijele linije preko leđa i zmiju koja ima kratak rep, jer one osljepljuju (kada pogledaju u oči insana) i uzrokuju pobačaj trudnice (kada trudnica pogleda u njih i prepadne se ili sa ujedom i zapuhivanjem u nju)”. U hadisu je došla opća naredba ubijanja svih zmija sa posebnim naglaskom na dvije spomenute.
Drugi – hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ubijajte dvije crne životinje (dok ste) u namazu, zmiju i akrepa (škorpiona)”, a u drugom rivajetu je došlo da je naredio da se ubijaju zmija i akrep u namazu. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i ostali, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Šuajb Arnaut i Albani. Pa ako je naređeno, ili tačnije preporučeno, da se zmija ubije dok je čovjek u namazu, što znači da to ne narušava ispravnost i skrušenost namaza, onda je preče da ih treba ubijati i van namaza.
Treći – hadis kojeg bilježi Ibn Madže od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pet štetočina se ubija u Hillu (svim mjestima van Harema) i Haremu (zabranjeni prostor u Mekki oko mesdžida Ka’be): zmija, crni gavran, miš, bijesan pas i soko”. Hadis ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a osnovni tekst je zabilježen i u Buhariji i Muslimu ali je umjesto zmije spomenut akrep. Takođe, ovaj hadis jasno ukazuje na preporučenost i dozvolu ubijanja životinja koje nanose štetu čovjeku od kojih je i zmija.
Iz ove opće preporučenosti ubijanja zmija izuzimaju se zmije koje borave u kućama, njih je dozvoljeno ubiti tek nakon tri dana kada se od njih zatraži da napuste kuću.
Od dokaza da se ove zmije ne ubijaju u prvom momentu su sljedeći hadisi:
Prvi – hadis (gore spomenut) kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je sa minbera rekao: “Ubijajte zmije, …”. Zatim kaže Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma: “Dok sam ja ganjao zmiju da je ubijem zovnuo me Ebu Lubabe i rekao mi: ‘Ne ubijaj je’, pa sam ja rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se ubijaju zmije”, a on mi odgovori: ‘On je zabranio nakon toga da se ubijaju zmije koje borave u kućama’.
Drugi – dugi hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Seida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je neki mladić od Ensarija u vrijeme bitke na Hendeku bio tek oženjen te bi tražio dozvolu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da u toku dana zijareti svoju ženu. Tako je jednog dana tražio dozvolu i otišao svojoj kući, pa je na vratima kuće zatekao svoju ženu kako stoji, zamahnio je kopljem prema njoj da je ubode zbog ljubomore koja ga je obuzela. A ona mu reče da spusti koplje i da uđe u kuću i da vidi šta je to što je istjeralo napolje. On je ušao i ugledao ogromnu zmiju kako se smotala na postelji, pa je zabo koplje u nju a zatim izašao i zabio koplje u kuću, pa je zmija njega ujela, pa se ne zna ko je prije umro, zmija ili mladić. Zatim smo otišli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prenijeli mu šta se desilo i rekli smo mu:‘Dovi Allahu da nam ga oživi’. A on odgovori: “Tražite oprost za vašeg druga”, a zatim je dodao: “Zaista u Medini imaju džini koji su primili Islam, pa kada vidite nekog od njih (u kućnim zmijama) obavještavajte ga tri dana, a poslije toga ako hoćete ubijte ga jer je on šejtan”. A u drugom rivajetu je došlo: “Zaista ove kuće imaju svoje stanare (u obliku zmija), pa kada nekoga od njih vidite tražite od te zmije da izađe tri puta, pa ako ne ode ubijte je jer je ona kjafir”, a njima je rekao: “Idite i sahranite vašeg druga”.
Zatim jedna skupina učenjaka smatra da se ovaj izuzetak odnosi samo na zmije koje borave u kućama u gradu Medini, tj. da se upozore da napuste kuću, a zmije drugih gradova na čitavom dunjaluku ne ulaze u ovaj izuzetak nego se ubijaju bez upozorenja, dokazujući to gore spomenutim rivajetom kod Muslima “Zaisti u Medini imaju džini koji su primili Islam … “. A sa druge strane je došla opća naredba da se ubijaju sve zmije, poput hadisa: “Ubijajte zmije”, i hadisa: “Pet štetočina se ubija u Hillu i Haremu …”, i hadisa u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubije zmija koja se pojavila dok su bili na Mini, a nije došlo u hadisu da je tražio od njih da je upozore tri puta ili tri dana (bilježi ga Muslim). Još dodaju da je razlog izuzimanja iz ove opće naredbe ubijanja zmija bio to što je skupina džina koji borave u Medini primila Islam.
Dok druga skupina učenjaka smatra da se iz opće naredbe ubijanja svih zmija izuzimaju sve zmije koje borave u kućama, svejedno u Medini ili bilo kom drugom mjestu, te da se one ne ubijaju prije upozorenja. Oni svoj stav argumentiraju hadisima u kojima je došao izuzetak, odnosno zabrana ubijanja zmija koje borave u kućama, poput rivajeta kod Buharije: ‘On je zabranio nakon toga da se ubijaju zmije koje borave u kućama’, takođe drugog rivajeta kod Muslima u hadisu o mladiću: “Zaista ove kuće imaju svoje stanare (u obliku zmija)”. Učenjaci koji zastupaju ovaj stav smatraju da dvije vrste zmija se ubijaju odmah pa makar bile kućne zmije a to su zmije sa dvije bijele linije preko leđa i zmije koje imaju kratak rep. To dokazuju sa hadisom kojeg bilježi Ebu Davud od Ebu Lubabe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ubijanje zmija koje borave u kući osim zmije sa dvije bijele linije preko leđa i zmije koja ima kratak rep … . ovaj hadis šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim. Ovaj drugi stav, da se izuzimaju sve zmije koje borave u kućama a ne samo zmije Medine, je bliži ispravnom jer je mnogo hadisa koji su došli u općoj formi.
Takođe, učenjaci su se razišli oko toga da li se upozorenje tih zmija čini tri dana, tako što će se svaki dan tražiti od zmije da napusti kuću i upozoriti da ako to ne uradi da će biti ubijena, ili tri puta tako što će joj se tri puta ponoviti to upozorenje. I za jedno i za drugo je došao dokaz i to u istom hadisu kojeg bilježi Muslim u priči o mladiću, u jednom rivajetu je došlo: “Upozorite ih tri dana”, a u drugom: “Upozorite ih tri puta”. Bliže je ispravnom, a Allah zna najbolje, da se radi po rivajetu po kojem se upozorenje radi tri dana jer je ono preciznije.
A što se tiče načina upozorenja, tj. na koji način se traži od zmije da napusti kuću, također imamo dva stava. Po jednom treba reći: Pozivam se na ugovor koji je sa vama sklopio Nuh, alejhisselam, i na ugovor koji je sa vama sklopio Sulejman, alejhisselam, da nas ne uznemiravate. Ovo dokazuju hadisom kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi sa istim riječima gore spomenutim, a šejh Albani je ovaj hadis ocijenio slabim. Po drugom stavu treba reći, kako prenosi Malik: Tražim od vas u ime Allaha i Sudnjeg dana da nam se ne pokazujete i da nas ne uznemiravate. Vjerovatno je imam Malik ovo uzeo iz hadisa kojeg bilježi Muslim.
Bliže je ispravnom da u načinu upozoravanja ima širine, s tim da je bitno da se stavi do znanja tim kućnim zmijama da se od njih traži da napuste kuću i da ne uznemiravaju njene ukućane, a da će u protivnom biti ubijene. Naravno, ovo obraćanje zmijama se zasniva na tome da ako u njima borave džini koji su primili Islam da oni razumiju ono što im se govori i da će poslušati zahtjev. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. To što je napisano na ulaznim vratima “SUŠTINA NAMAZA JE DOVA, NAMAZ JE PRIPREMA ZA DOVU” prvi dio se može protumačiti u kontekstu ispravnog značenja dok je drugi dio batil. Jer postoje dvije vrste dova: dova ibadeta i dova mes’ele. Dova ibadeta su sve vrste ibadeta u kojima se veliča Allah, dželle še’nuhu, poput namaza, posta i slično. A dova mes’ele je dova u kojoj se traži od Allaha Uzvišenog da nam pomogne, oprosti, da nas opskrbi, otkloni nevolju i slično. Pa tako, prvi dio rečenice “SUŠTINA NAMAZA JE DOVA” se može protumačiti kao da je namaz ustvari dova što je potpuno tačno jer potpada pod prvu vrstu dove, tj. dovu ibadeta. Dok drugi dio rečenice “NAMAZ JE PRIPREMA ZA DOVU” je potpuno besmislen, jer ako je sam namaz dova, što je tačno, kako će taj isti namaz biti priprema za dovu. To bi značilo da je dova priprema za dovu što nema smisla.
A što se tiče spomenutog hadisa, nakon dužeg traženja teksta hadisa u knjigama koje su mi pristupačne nisam uspio naći takav hadis. Ali ono što je općepoznato da je jedini vjerodostojan hadis po pitanju dove izlaska iz mesdžida su riječi: “Bismillah vessalatu vesselamu ala resulillah, Allahumme inni es’eluke min fadlike, Allahumme e’simni mineššejtanirradžim”, što znači: Bismillah, neka je mir i spas na Allahovog Poslanika, Allahu moj molim te da me dobrim obaspeš, Allahu moj zaštiti me od prokletog šejtana”. Prvi dio hadisa (do riječi “min fadlike”) bilježi Muslim u svom Sahihu, a zadnji dio “Allahumme ea’simni mineššejtanirradžim” bilježi Ibn Madže a šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim. Nema sumnje da je gore spomenuti hadis u najmanju ruku slab te ga nema potrebe ni tumačiti niti odgovarati na njega. Ono što se kod nas uči nakon namaza a naziva se namaskom dovom pri čemu prisutni aminaju podignutih ruku nema uporišta u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Kur’an nije bajka niti legenda niti ga je pisao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, niti je Allah, subhaneh, neznalica pa mu je trebalo da iskoristi to što je napisano u toj knjizi da bi to uzeo kao motiv za pisanje Kur’ana. Ovo što pitaš su jako opasne riječi jer ovako nešto može pitati samo neko ko ne vjeruje da je Kur’an od Allaha, subhanehu ve te’ala. Prema tome kloni se ovakvih pitanja i ovakvih razmišljanja jer ti mogu štetiti u tvojoj vjeri i akidi. Ono što je u Kur’anu je istina u što nema ni trunka sumnje jer je Kur’an Allahov govor, a ON je tvorac ovog svijeta i svega što je na njemu i najbolje zna kako je sve stvoreno jer je ON to stvorio i šta je bilo prije a šta je bilo poslije. A Biblija je iskrivljena i nije Allahov govor niti objava od Njega (ova sadašnja Biblija a ne Indžil koji je objavljen Isau i Tevrat koji je objavljen Musau, alejhima selam). Nezamislivo je da upoređuješ Kur’an sa nekakvim epovima koji su djelo ljudi. Nemoj da te zbunjuje to što se Biblija ili neka epska i istorijska djela slažu sa nekim kur’anskim činjenicama i događajima. To je sasvim normalno s tim da moraš znat da je osnova u svim tim stvarima Kur’an, on je neprikosnovena istina, dok sve ostale knjige su pune grešaka i nedostataka i ono u njima što se slaže sa Kur’anom to prihvatamo, a ono što se kosi sa njim i ne slaže to odbijamo i to nije istina. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Kaže Uzvišeni: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv” (Ez-Zummer, 53). U ovom ajetu nam Uzvišeni stavlja do znanja da On oprašta sve grijehe ma kakvi oni bili i makar bili najgori i najveći ako se rob za njih pokaje. I kaže: “O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao” (Et-Tahrim, 8). Ovim ajetom nas Allah poziva na iskrenu tevbu (pokajanje). Takođe, tevba se prima sve dok Sunce ne izađe sa Zapada, tj. dok ne nastupi Sudnji dan ili dok ne dođe do grla što je zadnji trenutak života kod čovjeka. Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se pokaje prije nego što Sunce izađe sa Zapada Allah će mu primiti tevbu”. A bilježe Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista Allah prima tevbu roba sve dok mu duša ne dođe do grla”. Hadis ocjenjuju Hakim i Zehebi vjerodostojnim a Tirmizi dobrim.
Međutim, da bi nekome tevba bila primljena treba da ispuni sljedeće šartove:
Prvi: da prekine sa činjenjem grijeha,
Drugi: da se kaje zbog tog grijeha kojeg je činio,
Treći: da čvrsto odluči da se više nikada neće vratiti tom grijehu.
Pa ako se jedan od ova tri šarta ne ispuni tevba nije ispravna.
Postoji i četvrti šart ako je grijeh vezan za neko imovinsko pravo i slično. Taj šart je da ako je u pitanju imetak da se vrati njegovom vlasniku a ako je u pitanju potvora da traži od osobe koju je potvorio da mu oprosti ili da se nad njim izvrši kazna. Ili ako je u pitanju gibet da traži halala od osobe koju je gibetila.
Prema tome, nema sumnje da Allah, dželle še’nuhu, prašta i najgori grijeh onome ko mu se iskreno pokaje ispunjavajući šartove pokajanja. A nema potrebe da se kune Allahovim imenom da neće više ponoviti taj grijeh. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com