Iman je ubjeđenje srcem (bez imalo sumnje), izgovaranje jezikom i praktična potvrda djelima. Povećava se pokornošću a smanjuje griješenjem.

Dokazi da djela ulaze u naziv imana

Samo uvjerenje nije dovoljno da bi iman bio ispravan i iskren. Potvrda imana koji je u srcu mora biti izražena kroz vanjska djela. Iman koji je u srcu odražava se na djela i u skladu s jačinom imana su i brojnost i veličina djela. Dokazi da su djela sastavni dio imana su mnogobrojni.

Allah, sunhanehu ve teala, kaže:

Allah neće dopustiti da propadne vaš iman. (Kur’an, 2:143)

Ibn Kesir, rahimehullah, u svome tefsiru navodi hadis od Buharije u vezi tog događaja i kaže: “Bilo je ljudi (od muslimana) koji su preselili prije nego je kibla promijenjena ka Ka‘bi, i nismo znali kakvu će oni nagradu imati za njihov namaz, pa je Allah objavio ajet: A Allah neće dopustiti da propadne vaš iman (tj. namaz)…’”

Imam Buhari je stavio ovaj hadis u nekoliko poglavlja od kojih je i poglavlje: “Namaz je od imana.”

Allah Uzvišeni, također, kaže:

Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji namaz obavljaju i od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja, pravi vjernici, – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju. (Kur’an, 8:2-4)

U ovom ajetu je znak da su sva spomenuta djela od imana.

Od jasnih dokaza da su djela od imana je hadis Abdullaha ibn Abbasa  o delegaciji Abdul-Kajsa, da im je Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم rekao: “Naređujem vam iman (vjerovanje) u Allaha Jedinog.” Zatim je rekao: “A znate li šta je vjerovanje u Allaha?” Rekli su: “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” Rekao je: “To je svjedočenje da nema istinskog božanstva osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanje namaza, davanje zekata i davanje petine iz ratnog plijena…” (Buhari i Muslim)

U ovom hadisu je Poslanik صلى الله عليه وسلم protumačio iman da je to govor jezikom (šehadet) i djela udovima, odnosno praktična djela (namaz, zekat itd.).

Međutim, ova djela sama po sebi ne predstavljaju iman u Allaha bez imana u srcu jer se djela vrjednuju prema nijjetu (namjerama, ubjeđenju).

Dokazi za povećanje imana i njegovo smanjivanje

Imam Buhari, rahimehullah, kaže: “Poglavlje povećanje imana i njegovo smanjivanje”, i riječi Uzvišenog:

A Mi tebi kazujemo vijest njihovu po Istini. Tu su bili mladići, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im Uputu još više povećali. (Kur’an, 18:13)

Mi smo čuvarima Vatre samo meleke postavili i odredili njihov broj kao iskušenje onima koji ne vjeruju – da se oni kojima je Knjiga data uvjere, i da se onima koji vjeruju vjerovanje poveća… (Kur’an, 74:31)

Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. (Kur’an, 5:3) Pa ako se ostavi nešto od potpunosti onda je to manjkavost.

Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم je rekao: “Iz Džehennema će biti izvedena osoba koja je izgovorila la ilahe illallah – a u srcu bude imala imana koliko zrno ječma. Iz Džehennema će biti izvedena osoba koja je izgovorila la ilahe illallah – a u srcu bude imala imana koliko zrno pšenice. Iz Džehennema će biti izvedena osoba koja je izgovorila la ilahe illallah – a u srcu bude imala i koliko trunke imana!” 17 (Buhari)

Ebu Se‘id el-Hudri, radijjallahu anhu, prenosi da je čuo Allahova Poslanika صلى الله عليه وسلم kada je rekao: “Ko od vas vidi neko loše djelo, neka ga izmijeni (ukloni) svojom rukom, a ako ne bude u stanju, neka to uradi riječima (neka naredi da se ukloni), a ako ni to ne bude u stanju, neka ga bar srcem svojim prezre, a to je najslabiji čin imana.” (Muslim)

Šejh Ibnul-Usejmin, rahimehullah, kaže: “Svaki šerijatski tekst koji govori o povećanju imana sadrži dokaz i za njegovo smanjivanje i obrnuto. Jer povećanje i smanjivanje su međusobno povezani (uslovljeni), i ne može se zamisliti jedno bez drugog.”

Učenjaci Ehli-sunneta vel-džemata, prijašnji i potonji, su saglasni da je iman govor i djelo; govor srca (ubjeđenje) i govor jezika (izgovaranje šehadeta) i djelo srca (njegova namjera i iskrenost) i djelovanje organa (praktična djela). Povećava se pokornošću i mnoštvom ibadeta, a smanjuje griješenjem i nemarnošću. Ovaj konsenzus spominje Ibnul-Dževzi prenoseći govor imama Ahmeda, Allah im se smilovao, koji kaže: “Saglasno je sedamdeset učenjaka od tabi‘ina i imama muslimana i islamskih pravnika iz islamskih pokrajina da je ono na čemu je Poslanik صلى الله عليه وسلم umro, da je iman govor i djelo, povećava se pokornošću i smanjuje griješenjem.” (Menakibu Ahmed, Ibnul-Dževzi)

Imam Šafija, rahimehullah, kaže: “Složni su ashabi, tabi‘ini i oni koje smo doživjeli nakon njih da se iman sastoji iz riječi, djela i nijeta (tj. ubjeđenja) i da je postojanost imana ovisna o svakom od ovih elemenata.” (Šerhul-usul, El-Lalekai, 5/957)

Islamski ummet je iskušan ljudima koji su se udaljili od puta Kur’ana i Sunneta i okrenuli se od shvatanja ispravnih predhodnika po ovom pitanju pa je time došlo do razilaženja u ummetu.

Tako se pojavila zabludjela sekta haridžija koji smatraju nemuslimanom onoga ko čini velike grijehe. Oni su ohalalili krv muslimana zbog stava da je iman cjelina koja se ne dijeli – ili postoji kompletno ili ne (tj. nema stepene), ne povećava se niti smanjuje. Oni smatraju da se u jednom srcu ne mogu sastaviti iman i griješenje. Oni ne prave razliku između temelja (osnove) imana i njegove potpunosti.

Zatim se u ummetu desila novotarija murdžizma kao suprotnost i odgovor na novotarije haridžija, pa su izuzeli djela iz definicije imana, tako da je grješnik koji čini velike grijehe kod njih vjernik potpunog imana. Učenjaci su upozorili ummet i strogo negirali novotariju irdžaa’a od samog njenog pojavljivanja, zbog njihovog znanja da će ona široko otvoriti vrata ostavljanju šerijatskih propisa i da će opravdavati griješenje i razvrat.

• Temelji (ruknovi) imana

Iman se temelji na šest stvari:

• Vjerovanje u Allaha Uzvišenog;

• Njegove meleke;

• Njegove knjige;

• Njegove poslanike;

• Sudnji dan;

• i vjerovanje u Allahovu odredbu dobra i zla.

Muslimani trebaju biti jedinstveni u svakom pogledu. Moraju izbjegavati sve što ih vodi u parčanje, razjedinjavanje i podvojenost. U prvim stoljećima islama u džamijama se uglavnom klanjao jedan skupni namaz za jednim imamom. Ponavljanje skupnog namaza u jednoj džamiji nije se upražnjavalo do šestog hidžretskog stoljeća. Neki islamski učenjaci smatraju da je ponavljanje namaza u jednoj džamiji pokuđeno. Imam Tirmizi rekao je: “Sufjan Sevri, Ibn Mubarek, Malik i Šafija smatraju da je u džamiji u kojoj je već obavljen skupni namaz bolje klanjati pojedinačno.” Ovaj je stav prenesen i od sljedećih islamskih autoriteta: Hasana Basrija (mada postoji i druga verzija po kojoj to dopušta), Ebu Hanife, Evzaija, Abdurrezzaka, Lejsa b. Sa‘da, Ibn Avna i nekih drugih. Imam Šafija govorio je: “Ako skupina ljudi zakasni na namaz u džamiji u kojoj postoji stalni imam, klanjat će pojedinačno. A ako, pak, klanjaju u džematu, njihov će namaz biti ispravan.” U jednom drugom predanju stoji da je imam Šafija rekao: “Uspostavljanje drugog džemata pogrdno je, jer to nisu praktikovali naši prethodnici, neki od njih to su prezirali i to pitanje detaljno razmatrali. Ovdje se izuzima džamija u kojoj ne postoji stalni mujezin ni imam.” Imam Malik veli: “Pretpostavimo da čovjek obnaša dužnost mujezina i imama u džamiji i prouči ezan i ikamet, ali se niko ne odazove, pa klanja sam, a zatim dođu ljudi koji inače klanjaju u toj džamiji, u tom slučaju oni neće klanjati u džematu već zasebno.” Ibn Dževzi naveo je da je imam Ebu Hanife rekao: “Nije dopušteno uspostaviti drugi skupni namaz u džamiji u kojoj postoji stalni imam.”
Islamski učenjaci koji zabranjuju uspostavljanje drugog džemata u džamiji u kojoj postoji stalni imam povode se za sljedećim dokazima.

Dokazi iz Kur’ana

Uzvišeni Allah kaže:
“A oni koji su džamije sagradili da bi štetu nanijeli, i nevjerovanje osnažili, i razdor među vjernike unijeli…” Komentirajući ovaj ajet, imam Ebu Bekr b. Arebi Maliki zapisao je: “Licemjeri su željeli razdvojiti muslimane koji su uspostavljali džemat u jednoj džamiji. Jedan od osnovnih ciljeva građenja Allahovih kuća jeste povezivanje vjerničkih srca i uklanjanje svih prepreka koje vode u nejedinstvo. Zato je imam Malik zabranjivao uspostavljanje drugog, odnosno više džemata u jednoj džamiji, bilo da taj drugi namaz predvodi isti ili drugi imam.” Imam Kurtubi i Muhammed b. Jusuf Abderi prenijeli su ovu njegovu izjavu i podržali ga u tome.

Dokazi iz hadisa

1. Ebu Bekr, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao je iz predgrađa Medine želivši obaviti namaz, pa se, vidjevši da su ljudi završili sa namazom, vratio kući i klanjao s porodicom.”
Komentirajući predanje, imam Serhasi, Kenkûhi, Ibn Abidin i neki drugi rekli su: “Da je bilo ispravno uspostaviti drugi džemat, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi zanemario vrijednost namaza u svojoj džamiji.”
2. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu sam htio uspostaviti namaz i odrediti jednog čovjeka da predvodi ljude u namazu te povesti skupinu ljudi koji će ponijeti drva u naramcima da popalim kuće onih koji ne klanjaju namaz u džematu.”
Komentirajući ovo predanje, hanefijski pravnik Tehanevi rekao je: “Da je bilo ispravno uspostaviti drugi džemat, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi želio popaliti kuće onih ljudi koji ne dolaze na prvi džemat, jer tu nagradu mogu postići uspostavljanjem drugog džemata. Iz obaveze prvog džemata neminovno proizilazi pogrda uspostavljanja drugog džemata u istoj džamiji.”

Dokazi iz prakse prvih generacija

1. Imam Šafija rekao je: “Postoje predanja u kojima stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom zakasnio na namaz sa skupinom ashaba, pa su klanjali zasebno, mada su mogli klanjati u džematu.” A komentirajući ove njegove riječi, imam Tehanevi rekao je: “Islamski pravnik neće se pozivati na određeni postupak prve generacije osim ako ima validan argument za svoju tvrdnju.”
2. Preneseno je da su Ibn Mes'ud, Alkama i Esved zakasnili na skupni namaz, pa su se vratili kući i klanjali u džematu.
3. Imam Buharija zabilježio je da je Esved odlazio u drugu džamiju kada bi zakasnio na skupni namaz u svojoj džamiji.
4. Ovaj isti imam u svome djelu Et-Tarihul-kebir, 2/137, sa slabim lancem prenosilaca, zabilježio je da je Ubade b. Samit zabranjivao ljudima uspostavljanje drugog džemata.
5. Hasan Basri govorio je: “Kada bi zakasnili na skupni namaz, Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi klanjali bi zasebno.”

Dokazi iz ispravnog rasuđivanja

Imam Serhasi rekao je: “Kada su ljudi svjesni da izostavljanjem prvog džemata propuštaju nagradu za namaz u džematu, požurit će u džemat, u protivnom neće se truditi jer nagradu za džemat mogu postići kada god klanjaju skupni namaz.”
Spomenuvši Malikove izjave o pogrdi uspostavljanja drugog džemata, Ebu Bekr b. Arebi zapisao je: “Uspostavljanjem drugog džemata potire se mudrost i svrha prvog džemata.”
Imam Šafija zapisao je: “Smatram da su učenjaci osuđivali uspostavljanje drugog džemata zato što se tako razjedinjavaju muslimani i narušava sloga među njima.”
Nakon što je spomenuo prethodne Šafijine riječi, šejh Ahmed Šakir zapisao je sljedeće: “Šafijin stav u vezi s ponavljanjem namaza u džamiji zasnovan je na opravdanom i očitom razlogu koji je pokazatelj njegove pronicljivosti, preciznog razumijevanja i ispravnog shvatanja ciljeva šerijata. Naime, prvi, najvažniji i najosjetljiviji cilj islama jeste jedinstvo muslimana i ujedinjenje redova u ostvarenju jednog cilja: uzdizanju Allahove, dželle šanuhu, riječi…”
Naravno, ovaj propis odnosi se na klasične džamije, u kojima postoji stalni imam, a ne na džamije koje se nalaze pored prometnih puteva ili na pijacama, makar imale stalnog imama. Imam Nevevi kaže: “Po konsenzusu islamskih učenjaka, nije pokuđeno uspostavljanje dva, tri ili više džemata u džamijama u kojima ne postoji stalni imam.”

Druga skupina islamskih pravnika dopušta uspostavljanje drugog džemata u jednoj džamiji. Imam Tirmizi kaže: “Ne smeta ponoviti skupni namaz u džamiji u kojoj je već klanjano u džematu.” Imam Begavi tvrdi: “Dopušteno je u istoj džamiji uspostavljanje dva skupna namaza jedan za drugim. Ovo mišljenje zastupa skupina ashaba i tabiina.” Imam Nevevi govorio je da ovaj stav zastupa i imam Davud Zahiri. Ibn Kudame veli: “Nije pokuđeno uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji. Ako nakon prvog džemata koji je predvodio stalni imam dođe skupina ljudi, lijepo je da klanjaju skupno.” Imam Ibn Hazm kaže: “Ko dođe u džamiju u kojoj je obavljen skupni namaz sa stalnim imamom, neka uspostavi drugi džemat. Može se zadovoljiti prethodno proučenim ezanom i ikametom, a ako ponovo prouči ezan i ikamet, lijepo je postupio.” Od savremenih učenjaka za ovo se mišljenje opredijelio Ibn Usejmin.

Islamski učenjaci koji dopuštaju uspostavljanje drugog džemata pozivaju se na sljedeće argumente:

Dokazi iz sunneta

1. Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Skupni namaz vredniji je od pojedinačnog namaza za dvadeset pet puta.” U drugoj verziji stoji: “…za dvadeset sedam puta.”
Navedeni hadis ima općenit karakter i ukazuje da je namaz u džematu bolji od namaza pojedinca za dvadeset pet, odnosno za dvadeset sedam puta, bilo da se radi o prvom ili drugom džematu.

2. Ebu Seid Hudri pripovijeda da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio nekog čovjeka da klanja zasebno pa je rekao: “Zar neko od vas neće udijeliti milostinju klanjajući s ovim čovjekom!”
Navevši ovaj hadis, imam Hakim zapisao je: “Navedeno predanje je glavni argument kada je riječ o ponavljanju skupnog namaza u istoj džamiji.”
Komentirajući hadis, imam Begavi kaže: “Hadis ukazuje da je onome ko klanja u džematu dopušteno ponovo klanjati s drugim ljudima, i da je dopušteno uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji.”
Rukovodeći se navedenim predanjem, muhaddisi su u svojim hadiskim zbirkama ovako naslovljavali poglavlja: Ibn Huzejme: Dopušteno je uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji, za razliku od stava onih učenjaka koji smatraju da će klanjati zasebno; Tirmizi: Predanja u vezi s uspostavljanjem drugog džemata u džamiji u kojoj je namaz već obavljen; Ebu Davud: Dva džemata u istoj džamiji; Darimi: Džemat u džamiji u kojoj je obavljen namaz.
Islamski učenjaci su na razne načine odgovorili na Ebu Seidov hadis. Između ostalog, kazali su da se ovdje ne radi o klasičnom, već o simboličnom uspostavljanju drugog džemata. Naime, ashab koji je pristupio sa spomenutim čovjekom u namaz bio je obavio propisani namaz, pa je klanjao dobrovoljni namaz pristajući za čovjekom koji nije klanjao farz. I ovu formu nije zabranio nijedan islamski učenjak.

Dokazi iz prakse prvih generacija

1. Imam Buharija zabilježio je bez lanca prenosilaca da je Enes b. Malik došao u džamiju u kojoj je završen (sabah) namaz. Naredio je jednom od prisutnih da prouči ezan i ikamet, pa su klanjali u džematu. Ibn Hadžer je za ovo predanje pronašao ispravan i spojen lanac prenosilaca. U nekim verzijama navedno je da je Enes b. Malik prolazio s dvadesetak svojih saputnika pored mesdžida Benu Saleba… Dakle, Enes je bio na putu i uspostavljanje drugog džemata nije bilo u lokalnoj džamiji, već u prolazu. Nema sumnje da se ovaj postupak uveliko razlikuje od uspostavljanja drugog džemata u džamiji gdje se obično obavljaju skupni namazi. Isto tako, postoji mogućnost da se radilo o džamiji pored prometnih puteva, u kojima najčešće klanjaju putnici. Po Ibn Ebu Šejbinom, 2/112, predanju, Enes je stao u sredinu prvog saffa, i to u ravnini ostalih klanjača. Time je Enes, radijallahu anhu, izmijenio i klasičnu formu skupnog namaza, a to, svakako, oslabljuje dokazivanje ovim predanjem.

2. Jezid Suhbani prošao je s Ibrahimom Nehaijem pored džamije u kojoj je obavljen skupni namaz, i u njoj su klanjali u džematu. Ovo predanje je slabo, a od Ibrahima Nehaija navodi se da je ponavljanje skupnog namaza u istoj džamiji smatrao pokuđenim.
3. Abdullah b. Mes'ud ušao je u džamiju u kojoj je obavljen namaz pa je klanjao predvodeći Alkamu, Mesruka i Esveda. U dokazima prve skupine naveli smo predanje u kojem stoji da se Ibn Mes'ud vratio kući i predvodio Alkamu i Esveda u džematu.

Dokazi iz ispravnog rasuđivanja

Onaj ko nije obavio namaz s prvim džematom, kažu ovi učenjaci, neka naknadno uspostavi drugi džemat zbog njegove vrijednosti, kao što se čini u džamijama u kojima navraćaju putnici-prolaznici ili u džamijama koje nemaju stalnog imama ni tačno određeno vrijeme ezana i ikameta.

Meritornije mišljenje

Islamski učenjaci raspravljali su o argumentima i jedne i druge skupine. Svi ti argumenti podložni su kritici ili različitom tumačenju kada je riječ o dokazivanju njime. Budući da je ta rasprava prilično duga i komplicirana, zadovoljit ćemo se iznošenjem onog mišljenja za koje smo se opredijelili. Mislim, a Svevišnji Allah najbolje zna, da stav učenjaka koji zabranjuju uspostavljanje drugog džemata odgovara općim ciljevima šerijata i principu čuvanja muslimanskog jedinstva. Opet ponavljamo: ovaj se propis odnosi isključivo na klasične džamije, u kojima postoji stalni imam, a ne na džamije koje se nalaze pored prometnih puteva ili na pijacama, makar imale stalnog imama, jer uspostavljanje drugih džemata u takvim džamijama ne dovodi do sumnje, mržnje, raskola i razjedinjavanja muslimana. U tom smislu je navedena Nevevijeva izjava: “Po konsenzusu islamskih učenjaka, nije pokuđeno uspostavljanje dva, tri ili više džemata u džamijama u kojima ne postoji stalni imam.” Dokaz za preferirajuće mišljenje jeste hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Drago mi je da namaz vjernika bude jedan, i zato sam htio poslati ljude da svaku kuću obavijeste i upozore na namaz.” A Svevišnji Allah, opet, najbolje zna.

Dr. Safet Kuduzović – preuzeto iz knjige “FETVE (Pravne decizije)”

Preuzmite knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/06/Fetve-Pravne-decizije-mr.Safet-Kuduzovic.pdf

Po ovom pitanju ulema ima nekoliko mišljenja:
1. Obavezno je pranje nogu odmah kada se skinu mestve ili čarape. Ovo je stav hanefijskog mezheba, novo mišljenje kod imama Šafije, jedno mišljenje od imama Ahmeda i Sufijana es-Sevrija.
2. Ako opere odmah noge bit će mu dovoljno, a ako opere kasnije, ponovo će morati uzeti abdest. Ovo je stav malikijskog mezheba i el-Lejsa.
3. Gubi se abdest. Staro mišljenje imama Šafije i poznato mišljenje u hanbelijskom mezhebu.
4. Ne gubi se abdest. Ovo mišljenje je stav zahirijskog mezheba, en-Nehaija, Hasana el-Basrija, Ataa, Ebu Alije, Katade, Ibn Tejmijje, En-Nevevija, Ibn Munzirija, Ibn Usejmina…
Tako je isto ako bi skinuo dio ili samo jednu mestvu ili čarapu.
I ovo četvrto mišljenje je ispravnije, zato što nema dokaza iz Kur'ana i Sunneta da skidanje mestvi ili čarapa kvari abdest.
Bilježi Bejheki vjerodostojnu predaju od Ebu Zabaana da je vidio Aliju, radijallahu anhu, kako je izvršio fiziološku potrebu stojeći, pa je zatražio da mu se donese voda, nakon toga se abdestio i potrao po obući, a zatim je ušao u džamiju i skinuo obuću i klanjao. Bejheki čak navodi dodatak da je ljudima predvodio namaz kao imam.
Neki učenjaci su naveli i dokaz kijasom: kada bi čovjek uzeo abdest i mesh učinio po kosi, pa nakon toga se ošišao naćelavo, neće izgubiti abdest.
Ulema sva četiri mezheba je složna da kada bi ponovo obuo mestve ili čarape ne bi mu bio ispravan mesh, tj. ne može više potirati.
Allah zna najbolje.

Prof. Abdullah Mujić

Preuzeto sa zvaničnog facebook profila: https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=3520965071289124&id=1169169609802027

Zahvala pripada Allahu, a salavati i selami Resulullahu, njegovoj časnoj porodici i ashabima.

Zekat je jedan od ruknova islama i od najbitnijih ibadeta kojim se muslimani približavaju Allahu, dželle šanuh. Po bitnosti, zekat dolazi odmah poslije dva šehadeta i namaza, a u ajetima i hadisima pretežno dolazi spomenut uz namaz, što ukazuje na njegovu posebnu bitnost i vrijednost.

Zekat na zlato i srebro jedan je od propisanih vrsta zekata. Uzvišeni je rekao: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju.” (Et-Tevbe, 34) U periodu objave i poslanstva u opticaju su bile dvije vrste kovanog novca: vizantijski zlatni dinari i perzijski srebrni dirhemi, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio nisab (količinu koja se mora dostići da bi zekat bio obavezan) za ta dva vrijednosna materijala. Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad budeš imao 200 srebrnjaka koji pregodine kod tebe, od toga ćeš dati 5 srebrnjaka, a na zlato si obavezan dati tek onda kada budeš imao 20 zlatnika, pa kada budu u posjedu godinu dana, daje se pola zlatnika, a ako je više, obračun ide po istom osnovu.” (Ebu Davud, 1573) Kada se pretvore u grame, 200 srebnjaka imaju težinu 595 grama, a 20 zlatnika imaju težinu 85 grama – približno. (Vidjeti: Medžmu'u fetava Ibn Usejmin, 18/138)

Imajući u vidu da papirne novčanice nisu bile prisutne u vrijeme Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, niti njegovih ashaba, zekat na pare smatra se novonastalim pitanjem o kojem nemamo jasne šerijatske tekstove. Naime, nema razilaženja među islamskim učenjacima da je musliman dužan izdvojiti zekat 2.5% na zlato (dinare) i srebro (dirheme) kada dostignu nisab i pregodine, ali kada su pojavile se papirne novčanice i ljudi su prestali poslovati sa zlatom i srebrom, osim rijetko, javila se nedoumica kod uleme, da li je obavezan zekat na papirne novčanice ili ne? Izrazita većina učenjaka zauzela je stav da je zekat na pare obavezan, analogno zekatu na zlato i srebro, i to mišljenje je ispravnije. Naprotiv drugo mišljenje, da se zekat ne daje na pare, neispravno je, odbačeno i izolirano.

Međutim, javio se drugi problem, a to je kako odrediti nisab na papirni novac? Da li računati protuvrijednost u zlatu ili u srebru ili pak u onome što je korisnije za siromahe? Svako od ovih mišljenja zauzela je skupina mjerodavnih islamskih učenjaka, s tim da je ovo zadnje mišljenje, tj. da se računa po onome što je korisnije za siromahe, stav većine savremenih islamskih pravnika. Dakle, po njima, gleda se na ono što je manje vrijednosti, zlato ili srebro, i na osnovu toga određuje se nisab jer će tako više ljudi davati zekat i korist će biti veća za siromahe i potrebnike radi kojih je u osnovi propisan zekat. Ovo mišljenje je, a Allah najbolje zna, ispravnije i jače i na njega upućuju šerijatske intencije. Pošto papirne novčanice nisu bile prisutne u prvo vrijeme, nemamo jasan dokaz kako odrediti nisab, da li na osnovu zlata ili srebra, pa ćemo to vratiti na ono što je korisnije za siromahe i taj stav je, ujedno, sigurniji i predostrožniji. U prvo vrijeme, 595 grama srebra imalo je istu vrijednost kao 85 grama zlata, ali danas srebro ima manju vrijednost, pa ćemo računati nisab za papirne novčanice u srebru. Stoga, vrijednost 595 grama čistog srebra (danas približno 250€) je nisab za zekat na papirne novčanice danas i onaj ko posjeduje tu vrijednost u parama, ako su pregodinile, dužan je na njih dati zekat. Ovaj stav zauzela je većina islamskih pravnika današnjice. Dakle, to je stav Fikhskog pravnog kolegija (Medžmeu-l-fikhi-l-islami) pod potkroviteljstvom RABITA-e (Svjetska muslimanska liga), koji okuplja najveće učenjake današnjice, zatim stav Vijeća vrhunskih učenjaka (Hejetu kibaril-ulema) i Stalne komisije za fetve (El-Ledžnetud-daime) u S. Arabiji, zatim šejha Ibn Baza, Ibn Usejmina, Ibn Džibrina, Hasana Me'muna, Abdulmuhsina el-Abbada, Abdullaha el-Fevzana, Mustafe el-Adevija, Sa'da el-Haslana, Muhammede el-Munedždžida, Halida er-Rifa'ija, Sulejmana el-Ulvana, Abdul-Aziza et-Tarifija, Halida el-Mušejkiha, Halida el-Musliha i mnogih drugih.

(Vidjeti: Medželletul-buhusil-islamijje, 31/374, 1/214; Fetava El-Ledžnetid-daime, 9/257; Medžmu'u fetava Ibn Baz, 14/125, dr. Abdullah el-Gufejli, Nevaziluz-zekat, str. 155)

Dodatne napomene:

– na propis nisaba ne utiče to što odeđena vjerska institucija izabere jedan od stavova, jer ovo nije od pitanja koja su u isključivoj nadležnosti instutucija, nego obično fikhsko razilaženje u kojem muslimam treba težiti ispravnijem;

– po ovom pitanju nema jasnih šerijatskih argumenata, nego samo obrazloženja i razumijevanja koja su podložna prigovorima i analizama;

– na propis nisaba ne utiče to što će onaj ko je i sam u potrebi biti obavezan dati zekat, zato što je zekat na srebro propisan do Sudnjeg dana, pa kada bi neko kupio 595 grama srebra i čuvao kod sebe da pregodine, opet bio bi dužan dati zekat, iako to u određenom vremenu nema neku veliku vrijednost;

– papirne novčanice već dugo vremena nemaju stvarno pokriće u svjetskim bankama, pa je neispravno tvrditi da je pokriće u zlatu ili srebru, nego je pokriće i u zlatu i u srebru i u drugim vrijednosnim materijalima, ali najveće pokriće je u dugovima (ne postoji);

– onaj ko posjeduje novčanu vrijednost 595 grama srebra u zlatu (približno 250€) godinu dana, bez da ih potroši, to je dokaz da je od onih koji štede i nisu u velikoj potrebi, pa čak i po stavu onih koji kažu da se vraća na zlato, ni taj iznos nije dovoljan čovjeku danas za osnovne potrebe za godinu dana da bi izašao iz okvira siromaha.

Na kraju, izneseni stav smatramo ispravnijim, preferirajućim i predostrožnijim za čovjeka i njegovu vjeru, ali, onaj ko slijedi drugi stav, ima pravo na to, bez da vrijeđa, omalovažava i nipodaštava druge stavove koji su općeprihvaćeni u ummetu, da ne kažemo preči da budu slijeđeni, a Allah najbolje zna.

Amir I. Smajić
13. ramazan, 1441. god.

https://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/1135130450179602