Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Ucenje za umrle
Bismillah. El-hamdu lillahi Rabbil-‘alemin. Wes-salatu ves-selamu ‘ala nebijjina Muhammed ve ‘ala alihi ve sahbihi edžme’in. Uzvišeni Allah objavio je knjigu Kur’an i poslao Svoga poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da je pojasni svome ummetu: „I Mi smo ti postepeno objavljivali Knjigviše
Bismillah. El-hamdu lillahi Rabbil-‘alemin. Wes-salatu ves-selamu ‘ala nebijjina Muhammed ve ‘ala alihi ve sahbihi edžme’in.
Uzvišeni Allah objavio je knjigu Kur’an i poslao Svoga poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da je pojasni svome ummetu: „I Mi smo ti postepeno objavljivali Knjigu u kojoj je pojašnjenje za sve, uputa, milost i radosna vijest za muslimane!“ (Prijevod značenja En-Nahl, 89.) Ibnu Mes’ud, ra je rekao: „U Kur’anu nam je sve pojašnjeno.“ Mudžahid, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Sve što je dozvoljeno i sve što je zabranjeno pojašnjeno je.“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ostavio sam vas na jasnom putu –čije su noći jasne poput dana- s kojeg nakon mene, niko neće skrenuti a da neće biti upropašten.“ (Ibnu Madže, 43; Ahmed, 4/126; Hakim, 1/175 od ‘Irbada b. Sarije, radijallahu anh, i šejh Albani, rahimehullahu te’ala, ocijenio je hadis vjerodostojnim.)
Ebu Zerr, radijallahu anh, rekao je: „Nije nas napustio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok nas nije o svemu obavijestio pa čak i o ptici koja leti na nebu.“ (Ahmed, 5/153 i 5/162; Ibnu Hibban, 1/267; Ebu Ja’la, 5109; Taberani u Kebiru, 2/155; Tajalisi, 479. Šu’ajb el-Arnaut ocijenio je lanac prenosilaca ovog predanja vjerodostojnim.)Imam Ez-Zuhri, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Od Allaha je poslanica koja je na Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bila da je dostavi a na nama je da joj se predamo, potpuno je prihvatimo.“ (Buharija mu’allekan u Sahihu u Knjizi o tevhidu, 97/72.)
Dakle, naša vjera u tančine je pojašnjenja i na nama muslimanima, kada se upoznamo s vjerskim propisima, nije ništa drugo do da se prihvatimo svoje vjere u potpunosti, predano, zadovoljni svojom vjerom i njenim propisima, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 36.)
Ibnu Kesir, rahmetullahi ‘alejh, kaže: „Ovaj ajet je općenit i odnosi se na svako pitanje, pa, kada Allah, subhanehu ve te’ala, i Njegov Poslanik, nešto odrede, niko nema pravo da se tome suprotstavi, da po svome nahođenju postupi, da ima svoje mišljenje i stav.“I rekao je Uzvišeni Allah: „Uistinu, samo vjernici kada se pozovu Allahu i Poslaniku Njegovu da im presudi kažu: ‘Čuli smo i pokorili smo se!’ To su oni koji će doista uspjeti!“ (Prijevod značenja En-Nur, 51.)
Ibnu Kesir, rahimehullahu te’ala, kaže: „Uzvišeni Allah obavještava o svojstvima mumina, onih koji se odazivaju Allahu i Njegovu Poslaniku, onih koji ne teže drugoj vjeri i ne žele je, ne žele ništa osim Allahovog Kitaba i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“Tako, u našoj lijepoj vjeri i po ovom pitanju imamo odgovor kojeg se kada ga čujemo trebamo pridržavati i mimo njega ne tražiti ništa drugo. Na osnovu šerijatskih tekstova iz Kur’ana i sunneta umrli nakon svoje smrti ima sevaba-koristi od sljedećeg:
1- Dova drugih muslimana za njega Uzvišeni Allah je rekao: „A oni koji dolaze nakon njih govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i našoj braći koja su nas pretekla u imanu i ne dozvoli da se u našim srcima nađe zlobe prema onima koji vjeruju! Gospodaru naš, doista si Ti Blagi i Milostivi.“ (Prijevod značenja El-Hašr, 10.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Dova muslimana za svoga brata u njegovoj odsutnosti je primljena dova.“ (Muslim, 2733.)
2-Napaštanje posta kojeg nije ispostio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko umre a ostao je dužan post, neka posti za njega njegov velij”. (Buharija, 1952. i Muslim, 1147.)
Napomena: a)Pod velijjom u hadisu misli se na bližnjeg u porodici, onoga koji naslijeđuje umrlog.
b)U hadisu se –in šae Allahu- misli na svaki obavezni post: ramazanski post ili zavjetni post.
c)Napaštanje se ograničava samo na onu umrlu osobu koja nije postila obavezni post zbog nekog razloga: bolesti, putovanja, hajza, nifasa i sl., zatim je taj razlog prošao i osoba je bila u mogućnosti da isposti obavezni post ali ga nije ispostila sve do svoje smrti.
d)U hadisu se preporučuje -a ne naređuje- rodbini umrlog da naposte za njega i to je stav većini islamskih učenjaka, jer ako bi rodbina bila obavezna da naposti za njega pa ne naposti, tada bi bila griješna jer je ostavila vadžib-obavezu, a Uzvišeni Allah je rekao kako stoji u prijevodu značenja: „I niko neće nositi tuđi grijeh.“ (Prijevod značenja Fatir, 18.)
3-Ispunjavanje dozvoljenog zavjeta umrle osobeSa’d b. Ubade, radijallahu anh, upitao je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Umrla mi je majka a pri njoj je ostao zavjet?“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ispuni ga ti za nju.“ (Buharija, 2761. i Muslim, 1638.)
4-Obavljanje hadždža za umrlu osobuUkoliko umrli u svome životu nije obavio hadždž islama ili se zavjetovao da će obaviti dobrovoljni hadždž nakon što je obavio hadždž islama, prije nego li se njegova ostavština raspodjeli nakon njegove smrti iz njegove ostavštine se uzima imetak za obavljanje hadždža i obavlja se hadždž za njega. Jedna od žena iz plemena Džuhejna došla je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitala ga: „Moja majka se zavjetovala da će obaviti hadždž ali ga nije obavila do svoje smrti, pa hoću li ja obaviti za nju?“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Da, obavi hadždž za nju. Šta misliš kada bi tvoja majka ostala nekome dužna, da li bi ti taj dug vratila?! Vratite ono što su ostali dužni Allahu, jer je Allah najpreči da se dug prema Njemu izmiri!“ (Buharija, 1853.)
Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Uzima se iz njegove ostavštine imetak za obavljanje hadždža svejedno da li on oporučio da se to uradi za njega ili ne.“ (Vidjeti: Muhammed b. Salih el-Usejmin, Eš-Šerhu el-mumti’i ‘ala Zadi-l-mustekni’i, 7/48). Hafiz Ibnu Hadžer, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Ovdje isti propis kao i hadždž ima svako pravo koje je umrli bio obavezan učiniti, poput: iskupnine, zavjeta, izdvajanje zekata i slično tome.“ (Vidjeti: Ibnu Hadžer el-Askalani, Fethu-l-Bari šerh Sahihi-l-Buhari, 4/66.)
5-Sve što učini dobro dijete od dobrih djela Uzvišeni Allah je rekao: „I čovjeku ne pripada osim ono što zaradi!“ (Prijevod značenja En-Nedžm, 39.) A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Najljepše što čovjek pojede jeste od onoga što je on zaradio a doista je i dijete od njegove zarade!“ (Ebu Davud, 3511; Tirmizi, 1369; Nesai, 7/241; Ibnu Madže, 2137. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim u brojnim svojim djelima.)
6-Sve ono što umrli ostavi iza sebe od dobra kojima se drugi okorištavaju nakon njegove smrtiAllahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u tri stvari: trajnoj sadaci, znanju od kojeg se koriste oni poslije njega i dobrom djetetu koje mu dovi.” (Muslim, 1631.)Također je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Uistinu, ono što vjerniku od njegovih dobrih djela nakon njegove smrti stiže jeste i: znanje koje je stekao i prenio (proširio ga), dobro djete koje je ostavio iza sebe, Mushaf koji je ostavio u naslijeđe iza sebe, mesdžid kojeg je sagradio ili kuću koju je sagradio za putnika-namjernika, voda koju je sproveo, milostinja koju je udijelio iz svoga imetka za vrijeme svoga zdravlja i života. Sve mu to dolazi i poslije njegove smrti!“ (Ibnu Madže, 242; Sujuti u Džamiu sagiru, 2497; Munziri u Tergibu ve terhibu, 1/157. Šejh Albani ocijenio je hadis dobrim.)
Na osnovu izloženog, umrloj osobi pripada samo ono što je uradila za svoga života i ono što drugi čine za nju od djela koja su vjerodostojno potvrđena od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a sve mimo toga što nema vjerodostojnog i jasnog dokaza vraća se osnovi da umrlom ništa ne koristi nakon njegove smrti.Tako se od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ne prenosi ništa vjerodostojno i jasno čime je podstaknuo svoj ummet da uče Kur’an i sevabe tog učenja poklone umrloj osobi, već nas je podstaknuo da tražimo oprosta za umrlog rekavši: „Tražite oprosta za svoga brata i molite za njega postojanosti, jer se on sada ispituje.“ (Ebu Davud, 3221. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim.) We billahi et-tewfik, we sallallahu ‘ala nebijjina Muhammed we ‘ala alihi we sahbihi we sellem.
Na pitanje odgovorio: prof.Hajrudin Tahir Ahmetović
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Zajednicki zivot sa svekrvom
Ve alejkumuselam! Islamski učenjaci su spomenuli da ženi nije stroga obaveza da služi majci svoga supruga i da to nije od stvari koje proizilaze iz bračana zajednica. S tim da žena treba da čini dobročinstvo majci svoga supruga nadajući se nagradi od Allaha i sigurno da je to jedan od razloga uvećanviše
Ve alejkumuselam!
Islamski učenjaci su spomenuli da ženi nije stroga obaveza da služi majci svoga supruga i da to nije od stvari koje proizilaze iz bračana zajednica. S tim da žena treba da čini dobročinstvo majci svoga supruga nadajući se nagradi od Allaha i sigurno da je to jedan od razloga uvećanja brače sloge i ljubavi. Konstatovala je stalna komisija za fetve u Saudiji: ”Ne posotoji u šerijatu nešto što bi obavezalo suprugu da služi majku svoga supruga, osim u granicama onoga što je poznato da se čini dobročinstvo i shodno mogućnostima, na taj način supruga ce činiti dobročinsto radi lijepog bračnog života i dobročinstva u onome što je obaveza da se čini dobročinstvo.”
Upitan je uvaženi alim Muhammed bn Salih Usejmin, Allah mu se smilovao: ”Da li majka supruga ima pravo kod njegove supruge. Uvaženi alim je odgovori: ” Ne, nema majka supruga strogo pravo kod supruge svoga sina da je uslužuje. S tim da njoj pripada pravo u granicama onoga što je poznato da se čini dobročinstvo, i to je stvar koja povlači sa sobom ljubav supruga prema supruzi.”
Shodno predhodnom vi niste dužni da živite sa majkom vašeg supruga u jednom stanu, s tim da bi trebali da se brinete o njoj shodno običaju po tom pitanju i shodno vašim mogućnostima, a nemate pravo da sprečavate vašeg supruga da čini dobročinstvo svojoj majci.
Također dobročinstvo prema roditeljima je obaveza sve djece i nema razlike između njih po tom pitanju, jer su Kur`anske naredbe činjenja dobročinstva i naredbe u sunnetu opšte prirode i obuhvataju svu djecu, ne radi se po običaju koji je suprotan Šerijatu, kao što je obicaj da najmlađi sin čini dobročinstvo roditeljima više od drugi. A Allah najbolje zna!
Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlovic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Da li će žena biti sa svojim mužem u Džennetu
Da, žena će u Džennetu biti sa svojim suprugom, pa čak i sa svojim sinovima i kćerkama, pod uslovom da su bili muslimani. To potvrđuju riječi Uzvišenog: “Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključićemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti –više
Da, žena će u Džennetu biti sa svojim suprugom, pa čak i sa svojim sinovima i kćerkama, pod uslovom da su bili muslimani. To potvrđuju riječi Uzvišenog: “Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključićemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti – svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini.“ (Et-Tur, 21)
Meleki “hameletul-arš” (meleki koji nose arš – prijestolje Allaha, dž. š.), mole Allaha, dž.š., riječima: “Gospodaru naš, uvedi ih u edenske vrtove, koje si im obećao, i pretke njihove i žene njihove i potomstvo njihovo, – one koji su bili dobri; Ti si, uistinu, silan i mudar.” (Gafir, 8)
Ibn-Kesir, Allah mu se smilovao, u tefsiru ovoga ajeta kaže: “Što znači: Sastavi ih skupa kako bi se radovali zbog toga što su jedni pored drugih, kao što veli Uzvišeni: “Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključićemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti…“ Tj. učinićemo da svi budu na istom stepenu kako bi se radovali. Neće se umanjiti nagrada onome ko je na višem stepenu da bi bio poput onoga na nižem, nego će Allah onoga ko je na nižem stepenu, iz Svoje dobrote, podići da bude ravan onome ko je uradio mnogo dobrih djela.
Se’id b. Džubejr, r.a., kaže: “Kada vjernik uđe u Džennet, upitaće za svoga oca, sina i brata – gdje su oni? Biće mu odgovoreno: ‘Nisu radili dobra djela koliko si ti.’ Tada će reći: ‘Radio sam za sebe i za njih,’ te će Uzvišeni njegovu familiju uzdići na njegov stepen kako bi bili zajedno.” (Ibn-Kesir, Tefsirul-Kur’anil-`Azim, 4/73)
Zar možemo pomisliti da će oni kojima je Allah propisao Džennet i odstranio od njih svaku lošu osobinu izabrati razdvojenost pored mogućnosti da žive skupa?! U slučaju da se djevojka ne uda na dunjaluku, Allah će joj podariti onoga koji će joj se svidjeti, jer se uživanje ne svodi samo na muški rod, nego je i za žene i za muškarce. Jedan od užitaka jeste i bračni život. (Ibn-Usejmin, Medžmu’ul-fetava, 2/53) U Džennetu nema neudatih kao ni neoženjenih, a Allah najbolje zna.
Na pitanje odgovorio: prof. Abdulvaris Ribo
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Propuštanje namaza radi posla
Zahvala pripada Uzivšenom Allahu, dželle še’nuh, i neka je Salavat i Selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe. Uzvišeni Allah, azze ve dželle, učinio je namaz nerazdvojnom vezom između Sebe i Svojih robova, i propisao njegovo obavljane u tačno određenim vremenima: “… jviše
Zahvala pripada Uzivšenom Allahu, dželle še’nuh, i neka je Salavat i Selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe.
Uzvišeni Allah, azze ve dželle, učinio je namaz nerazdvojnom vezom između Sebe i Svojih robova, i propisao njegovo obavljane u tačno određenim vremenima: “… jer vjernicima je, doista, propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (Prijevod značenja, En-Nisa, 103) Redovno obavljanje namaza u njegovim vremenima je od osobina iskrenih i pravih vjernika: “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, … i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju, – oni su dostojni nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Prijevod značenja, El-Mu’minun, 1-11)
“Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali, … i oni koji namaze svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim bašćama biti počašćeni.” (Prijevod značenja, El-Me’aridž, 19-35)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je obavljanje pet dnevnih namaza jednim od temelja islama, pa kaže u hadisu kojeg prenosi Ibn-Omer, radijallahu anhuma: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, izdvajanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim.
Ibn-Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Mu’azu, kada ga je slao u Jemen, rekao: “Doista sada ideš u narod koji su od ehlu-kitabija (sljedbenika prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka prvo čemu ćeš ih pozvati bude da Allahu ispovijedaju tevhid – jednoću, pa ukoliko ti se u tome pokore obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim pet namaza u toku svakog dana i noći, pa ako budu klanjali obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim zekat na imetak koji se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovoj sirotinji, pa ako pristanu na to uzmi od njih ali kloni se njihovog najboljeg i najplemenitijeg imetka.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim, a ovo je jedna od Buharijevih verzija hadisa.
Iz tog razloga, neopravdano odgađanje namaza izvan njegovog propisanog vremena je jedan od najvećih grijeha kod Uzvišenog Allaha, dželle še’nuh. Allah, Uzvišeni, rekao je: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.” (Prijevod značenja, Merjem, 59)
Imam Evza’i, rahimehullah, prenosi od Musaa b. Sulejmana, a on od Kasima b. Muhajmere, rahimehullah, da je citirao ovaj ajet i rekao: “Tj. nisu obavljali namaz u njegovom vremenu, a da su ga u potpunosti ostavili to bi bilo nevjerstvo.” Ovu predaju su zabilježili Taberi i Ebu-Nu’ajm.
Prenosi se da je Omer b. Abdul-Aziz, rahimehullah, proučio ajet: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.“, i zatim rekao: “Nisu zapostavili namaz tako što su ga ostavljali, nego su zapostavili namasko vrijeme.” Predaju su zabilježili Ibn Ebi-Hatim, Taberi i drugi. (Vidi: Tefsir Ibn-Kesir, 5/240).
Allah, azze ve dželle, rekao je: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju …” (Prijevod značenja, El-Ma’un, 4-5)
Mus’ab, sin Sa’da b. Ebi-Vekkasa, radijallahu anhu, upitao je svoga oca: “O, babuka moj! Jesi li pročitao Allahove riječi: ‘… koji molitvu svoju kako treba ne izvršavaju.‘. Ko od nas ne pogriješi i zaboravi u namazu? Kome od nas misli ne lutaju u namazu? Na to je Sa’d, radijallahu anhu, odgovorio: ‘Ne misli se na to, nego na nemarnost prema namaskim vremenima.‘” Predaju su zbilježili Ibn-Džerir, rahimehullah, u Tefsiru i drugi.
Istaknuti učenjak Ibn-Kajjim el-Dževzijje, rahimehullah, rekao je: “Ne razilaze se muslimani da je namjerno ostavljanje obaveznog namaza ogromna nepokornost prema Allahu i jedan od najvećih velikih grijeha. Grijeh takvog je veći kod Allaha od namjernog ubistva, otimanja imetka, zinaluka, krađe i pijenja alkohola. On je izložen Allahovoj kazni, srdžbi i poniženju i na dunjaluku i na ahiretu.” (Kitabus-sala, str. 5)
Odgađanje namaza radi posla, gostiju, kupoprodaje i sl. je zabranjeno i ti se razlozi ne smatraju opravdanim razlozima za izostavljanje namaza u njegovo propisano vrijeme. Allah, azze ve dželle, rekao je: “Međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (Prijevod značenja, El-Maide, 3)
Naprotiv, čak i bolest nije opravdan razlog za njegovo izostavljanje, jer je Uzvišeni Allah, dželle še’nuh, olakšao bolesnicima, koji nisu u stanju da obave namaz u stojećem položaju, da ga obave onako kako su u stanju: sjedeći, ležeći, u mislima itd. Od Imrana b. Husajna, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: “Imao sam hemoroide, pa sam pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu. Rekao mi je: ‘Klanjaj stojeći, ako ne možeš, onda sjedeći, a ako ne možeš ni to, onda na boku.‘” Hadis je zabilježio Buhari.
Također, ni onima koji su u ratu i na prvim ratnim linijama nije dozvoljeno odgađanje namaza, nego, naređen im je namaz u strahu koji ima svoje svojstvo obavljanja. Rekao je Allah: “Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju. A kada namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći. A u bezbjednosti obavljajte namaz u potpunosti, jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (Prijevod značenja, En-Nisa, 102-103)
Musliman je obavezan da stavi Allahove, dželle še’nuh, naredbe i naredbe Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvo mjesto i ispred svega. Allah, Uzvišeni, naš Gospodar, naređuje nam da obavimo namaz u njegovo vrijeme, a ta osoba, da nas Allah sve uputi na Pravi put, daje prednost poslu, direktoru, poslodavcu, imetku i sl. Najmanje što možemo reći za takvoga da je veliki grješnik, na rubu propasti i izložen Allahovoj nesnosnoj i bolnoj kazni.
Zatim, islamski učenjaci razilaze se o neopravdano izostavljenom namazu, da li je – uz iskreno pokajanje – propisano taj namaz naklanjati ili je njegovo naklanjavanje nepropisano, isto kao što je nepropisano njegovo obavljanje prije nastupa namaskog vremena.
Imami Ebu-Hanife, Malik, Šafija, Ahmed i većina islamskih učenjaka (neki spominju i konsenzus, ali je nepotvrđen kao što kaže Hafiz Ibn Redžeb) bili su na stavu da je obaveza taj namaz naklanjati, ali, to naklanjavanje neće mu umanjiti grijeh kojeg je počinio radi ispuštanja namaza. Takav je izložen Allahovoj žestokoj kazni, osim da mu oprosti.
Dok, skupina učenjaka iz odabranih generacija i onih posle njih, smatrali su da onome koji izostavi namaz bez šerijatskog opravdanja nije propisano naklanjavanje, jer za to ne postoji vjerodostojan i jasan dokaz, i u tome nema nikakve koristi. Namasko vrijeme je isteklo i namaz obavljen u drugom vremenu smatra se pogrešnim, upravo kao i njegovo obavljanje prije nastupa dotičnog namaskog vremena. Nego, ta osoba je obavezna da se pokaje Allahu, iskreno, i da obavlja što više dobrovoljnih namaza kako bi, barem djelimično, nadoknadila svoj veliki prijestup.
Taj stav se prenosi od nekolicine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tabi’ina – kao što spominje Ibnul-Kajjim – od kojih su: Ebu Bekr, Omer, Ibn-Omer, Sa’d b. Ebi-Vekkas, Selman el-Farisi, Ibn-Mes’ud, Kasim b. Muhammed, Ibn-Sirin, Mutarrif b. Abdullah, Omer b. Abdul-Aziz i drugi. (Vidi: Kitabus-sala, str. 123-141)
Imam Muhammed b. Nasr el-Mervezi, rahimehullah, zabilježio je vjerodostojnim lancem prenosilaca od Hasana el-Basrija, rahimehullah, da je rekao: “Ako čovjek namjerno ispusti jedan obavezni namaz, neće ga naklanjavati.” (Ta’zimu kadris-sala, 2/1000)
Hafiz Ibn-Redžeb, rahimehullah, rekao je: “Nepoznato je da je neko od ashaba smatrao obaveznim naklanjavanje namjerno propuštenih namaza. Naprotiv, nisam našao čak ni od tabi’na jasan govor o tome, osim što se prenosi od En-Nehaija.” (Vidi: Fethul-Bari, 3/358) Ovo mišljenje odabrali su Imam Humejdi, Ibn-Hazm, Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, Hafiz Ibn-Redžeb i uvaženi šejh Ibn-Usejmin, rahimehumullah.
Neki od islamskih učenjaka, iako ne smatramo to mišljenje najispravnijim, smatrali su čak da je osoba koja ispusti jedan obavezni namaz, namjerno i svjesno, – dok prođe njegovo vrijeme – počinila nevjerstvo tim činom. Taj stav se prenosi od Hasana el-Basrija, Ishaka b. Rahuje, Ahmeda b. Hanbela (po jednom rivajetu), Šafije (po jednom rivajetu) i drugih, i taj stav je odabrao i preferirao uvaženi šejh Abdul-Aziz b. Baz, rahimehullah.
Znači, namaz je obaveza obaviti u njegovo propisano vrijeme i nije dozvoljeno njegovo odgađanje, osim onaj koji bude u stanju besvijesti (koma, san i sl.) ili onaj koji je u zaboravu. Takvi su obavezni obaviti ga kada se osvijeste i sjete. Putniku je dozvoljeno da spoji dva namaza (tj. podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u prvo ili drugo vrijeme), također, to je dozvoljeno i pri jakoj kiši, velikom strahu, žestokoj hladnoći i sl.
Ali, postavlja se pitanje: da li je dozvoljeno osobama u situacijama spomenutim u pitanju (kao posao, školovanje i sl.) također da spajaju namaze? Prije svega, islamski učenjaci jednoglasni su da je zabranjeno klanjati dnevne namaze nakon zalaska Sunca, noćne namaze nakon nastupa zore i sabah nakon izlaska Sunca.
Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Nije dozvoljeno nikome da odgodi namaze koji se obavljaju danju i klanja ih u noći, niti noćne namaze i klanja ih po danu. To nije dozvoljeno radi bilo kojeg posla, kao žetva, prikupljanje plodova i drugi zanati. Nije dozvoljeno ni radi dženabeta, ili nedžaseta (nečistoće), ili lova, ili igranja i razonode, ili služenja učitelju i profesoru, ili bilo čega drugog. Naprotiv, svi muslimani su složni i jednoglasni da je obaveza klanjati podne i ikindiju po danu i sabah prije izlaska Sunca. Zabranjeno je ostaviti obavljanje namaza radi nekog od zanata, ili radi razonode, ili nekog drugog posla. Nema pravo vladar da zabrani svome robu, niti zakupnik onome koga je zakupio, da obavljaju namaze u njihovim vremenima.” (Medžmu’ul-fetava, 28/22)
Također, osnova je da je zabranjeno spajati namaze u normalnim uvjetima i okolnostima, osim radi šerijatski validnih razloga (kao putovanje, jaka kiša, žestok vjetar i sl.). Uvaženi šejh Ibn-Baz, rahimehullah, upitan je: “Da li je dozvoljeno spajanje namaza onome ko je kod kuće (tj. nije putnik) radi posla?”, pa je odgovorio: “To mu nije dopušteno, nego će klanjati svaki namaz u njegovom vremenu …” Na drugom mjestu kaže: “… i nije ti dozvoljeno da se pokoravaš nekome u nepokornosti Allahu.” (Fetava Nurun aled-derb, 13/112).
Neki od savremenih učenjaka – kao šejh Ibn-Usjemin, Abdur-Rahman el-Berrak, Abdullah el-Fevzan i drugi – dozvolili su osobi koja nailazi na velike poteškoće i jasne štete (tj. stvarne poteškoće i štete a ne zamišljene i djelimične) u obavljanju podne namaza u njegovom vremenu, kao npr. radi školovanja (ako bi napustila čas bila bi suspendovana ili ne bi prošla na datom predmetu i sl.) ili radnog mjesta (ako bi izašla sa posla izgubila bi posao i radi toga gladovala danima i ostala bez krova nad glavom, zato što je podstanar i mjesečno plaća kiriju, i sl. tome), da spoji podne i ikindiju namaz, svejedno u podnevskom ili ikindijskom vremenu.
Dokaz za to je predaja Ibn-Abbasa, radijallahu anhuma, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio je podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u Medini, i to nije uradio povodom kiše, niti straha.” Kada je Ibn-Abbas, radijallahu anhuma, upitan o povodu toga, rekao je: “Nije htio da oteža svome ummetu!” Predaju je zabilježio Imam Muslim (705). (Vidi: Medžmu’ul-ferava Ibn-Usejmin, 12/216).
Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Najpopustljiviji od svih mezheba po pitanju spajanja namaza je mezheb Imama Ahmeda, koji je spomenuo da je dozvoljeno spajanje radi poteškoće i posla, radi hadisa koji se prenosi u tom kontekstu.” (Medžmu’ul-fetava, 24/28)
Upitao sam uvaženog šejha Abdullaha b. Saliha el-Fevzana, hafizehullah, o osobi koja u nevjerničkim državama radi posla ne može da obavlja podne namaz, i ako bi izgubila posao naišla bi na velike poteškoće (njegova porodica bila bi izložena gladovanju, ne bi bio u stanju da plaća mjesečnu kiriju za stanovanje, dadžbine i sl.), da li joj je dozvoljeno da spaja podne i ikindiju, pa je odgovorio: “Osnova je da nije dozvoljeno spajanje namaza kada čovjek nije na putovanju, osim radi potrebe – kao što je pojasnio Šejhul-islam Ibn-Tejmijje -, a spomenuta situacija je, bez imalo sumnje, potreba, čak i nužda, tako da joj je dozvoljeno da spaja namaze, ali pod uslovima:
prvi: da je dao sve od sebe da se izbori za obavljanje namaza dok je na poslu,
drugi: da bi gubljenjem posla zaista naišao na spomenute i sličene poteškoće,
treći: da je obavezan dati sve od sebe da nađe posao (da mu plata bude dovoljna za osnovne potrebe) na kojem je u stanju klanjati namaze u njihovim vremenima, pa ako nađe takav posao ili mu bude ponuđen a on odbije, zabranjeno mu je da dalje spaja namaze.”
Ukratko, po šejhu je dozvoljeno da spaja namaze samo privremeno, tj. ako mu je nužda da ima posao (nema drugih primanja) i nije u stanju da nađe bolje radno mjesto, a nije u mogućnosti da obavlja namaz u njegovo vrijeme dok je na poslu.
Zatim, bitno je napomenuti da većina našeg naroda boluje od kompleksa manje vrijednosti, tj. stide se što su muslimani i da klanjaju namaze na javnim mjestima, pa najčešće preuveličavaju stanje na poslu i pretstavljaju ga suprotno stvarnosti. Često se zna desiti da imaju predrasude prema poslovođama i da – sami od sebe – zaključe da im ne bi dozvolili da klanjaju i sl. U većini slučajeva, kao što se pokazalo u praksi, onaj ko je dostojanstven i ponosan što je musliman (nikoga se ne stidi kada je u pitanju vjera i drži se njenih principa), uz to da obavlja posao kvalitetno i odgovorno, nema problema sa šefovima kada je u pitanju obavljanje namaza. Naprotiv, takve poštuju više nego ostale radi principijelnosti. Allah, dželle še’nuh, najbolje zna.
Na pitanje odgovorio: Amir I. Smajić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Kome idu djeca nakon ponovne majčine udaje
We alejkumu Selam we rahmetullahi we berekatuhu! Sva hvala pripada samo Uzvišenom Allahu! Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe! A) Na samom početku neophodno je ukazati na važnost odgoja djece i brige o njima, svejedno radilo se o rastavljenim roviše
We alejkumu Selam we rahmetullahi we berekatuhu!
Sva hvala pripada samo Uzvišenom Allahu! Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe!
A) Na samom početku neophodno je ukazati na važnost odgoja djece i brige o njima, svejedno radilo se o rastavljenim roditeljima ili ne, i svejedno da li brigu o odgoju djece vodili roditelji ili neko drugi. Djetetovo pravo je da ga neko čuva i brine se o njemu – jer se ono ne može samo o sebi brinuti-, da se odgaja i tjelesno i duhovno, da mu se čini sve što koristi njegovom tijelu i njegovom razumu (srcu, duši) od: hranjenja, kupanja, čišćenja, vođenja brige o njegovom redovnom spavanju i svim njegovim uobičajenim potrebama i zahtjevima, vođenja brige o njegovom vjerskom odgoju; kao i da se štiti od svega što mu šteti i prijeti njegovom zdravlju, životu i njegovoj vjeri.
Ovo je osnova u koju se mora prvo gledati, pa, onaj roditelj koji je u mogućnosti da se na ovakav način brine o djetetu, njemu se i prepušta briga o djetetu, svejedno bili roditelji zajedno u braku ili ne. Dakle, ukoliko dođe do rastave braka među supružnicima koji imaju zajedno djecu i ta djeca budu dodijeljena jednom roditelju, tada se gleda je li taj roditelj u mogućnosti da na ispravan način odgaja svoju djecu.
Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Znaj da se u ovim pitanjima prije svega gleda dječija korist, pa, ukoliko dijete ode s jednim roditeljem ili ostane kod drugog roditelja i u tome bude šteta za dječiju vjeru i dunjaluk, tada se dijete ne ostavlja kod njega, onoga koji ga ne zna čuvati, štititi i doprinositi njegovoj koristi, jer je osnovni cilj dječijeg odgoja: zaštita od svega što mu može nauditi i ostvarivanje svega što mu koristi.“ (Vidjeti: Muhammed b. Salih el-Usejmin, Eš-Šerhu el-mumti’a, 13/545.)
Osoba koja preuzme brigu o djetetu, takođe, mora ispunjavati sljedeće uslove:
1) da je takva osoba musliman jer se ne prepušta briga nemuslimanu nad muslimanom;
2) da je punoljetna i umno sposobna, razumna;
3) da je čedna i čestita, pravedna i bogobojazna, tj. da se ima povjerenja u dotičnu osobu kada je u pitanju njena vjera i briga za dijete;
4) da je osoba fizički i materijalno sposobna za ispunjavanje djetetovih potreba i zahtijeva; pa se odgoj djeteta ne može prepustiti starijoj oronuloj osobi, ili slijepoj i gluhoj osobi, ili mnogo siromašnoj osobi koja bi djetetov imetak koristila za svoje potrebe, ili osobi koja je zauzeta i preopterećena svojim poslovima, jer u svim tim slučajevima dijete će biti izloženo šteti i gubitku osnovnih prava;
5) da odgajatelj ne boluje od prelaznih bolesti;
6) da je slobodna a ne rob.
Detaljnije za spomenute uvjete odgajatelja djeteta vratiti se na sljedeća djela: Mugni-l-muhtadž, 3/454-456; Medžmu’u, 17/161-162; Keššafu-l-kina’a, 3/328; Ed-Durru-l-muhtar ve reddu-l-muhtar, 3/556-557 i 3/564-565; El-Beda’iu-s-Sana’ia, 4/42; El-fetava el-hindijje; 1/542; Eš-Šerhu-l-kebir, 2/454 i 2/528-529; El-Muhalla, 1/323-324; Zadu-l-me’ad, 4/133.
B) Zatim, ukoliko dođe do rastave braka, svejedno radilo se o muškoj ili ženskoj djeci, oni koji imaju najveće pravo na njihov odgoj jesu majke. Imam El-Kasani, rahimehullahu te’ala, – hanefijski učenjak – pojašnjavajući zbog čega briga o djeci pripada ženama kaže: „… jer su one osjećajnije, blaže i bolje u odgoju djeteta.“ (El-Beda’iu-s-Sana’ia, 4/41.)
U „Mugni-l-muhtadžu“ (3/452) kod šafijskih učenjaka stoji: „Izdržavanje djeteta jedan je vid starateljstva i vlasti. Međutim, što se tiče odgoja, ove zadaće dostojnije su žene jer su one osjećajnije, sigurnije i strpljivije u odgajanju djeteta, kao i to da one provode više vremena uz dijete.“
Dakle, ako dođe do razvoda braka, pravo na odgoj djeteta sve do godina raspoznavanja, tj. sve do 7. godine pripada majci – ako je ona u mogućnosti da se brine o djetetu na gore spomenuti način – i tako ostaje sve dok se ne uda za drugog čovjeka, stranog tom djetetu, zbog Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi ženi koju je njen muž razveo i htio da je odvoji od njenog djeteta: „Ti imaš najveće pravo na njega (dijete), sve dok se ne udaš.“ (Hadis prenosi Abdullah b. Amr, radijallahu anhuma a bilježe ga: Ahmed, 6707; Ebu Davud, 2276; Hakim, 2/207 i ocjenjuje ga vjerodostojnim s čime se slaže i Zehebi. Šejh Albani ocijenio je hadis dobrim u Irva’ul-galilu pod brojem 2187; a Ibnu Kesir, rahimehullahu te’ala, vjerodostojnim u Iršadu-l-fekihu, 2/250.)
C) Nakon 7. godine muškom djetetu se daje na izbor da izabere kod koga će dijete da bude, tj. ko će dalje voditi brigu o njegovom odgoju: da li i dalje majka ili će nakon toga odabrati oca. Ovaj propis uzima se iz riječi zbog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: „Dječače, ovo je tvoj otac i ovo je tvoja majka, pa uzmi koga hoćeš za ruku“. Dijete se prihvatilo majčine ruke i ona je otišla s njim. (Ahmed, 2/246; Ebu Davud, 2277; Tirmizi, 1375 i kaže da je hadis hasen-sahih; Hakim, 4/97 i kaže da je hadis vjerodostojan a s njim se slaže i Zehebi. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim u Irva’ul-galilu, 2192.)
Što se tiče djevojčice, kćerke, kod koga biva nakon svoje 7. godine, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:
Imam Šafija, rahimehullahu te’ala, stava je da se i djevojčici daje izbor da izabere jednog od dva roditelja.
Imam Ebu Hanife, rahimehullahu te’ala, stava je da djevojčica ostaje kod majke sve dok ne dobije prvu menstruaciju ili dok se ne uda.
Imam Malik, rahimehullahu te’ala, stava je da je majka najpreča na odgoj svoje kćerke sve dok se kćerka ne uda i ima odnos sa svojim mužem.
Imam Ahmed, rahimehullahu te’ala, stava je da je otac nakon 7. godine najpreči da odgoj svoje kćerke.
Detaljnije pogledati u djelu El-Mevsu’atu el-fikhijje, 17/314-317.
S obzirom da ne postoji jasan i vjerodostojan tekst u sunnetu koji po pitanju djevojčice presuđuje kod koga će ona biti nakon svoje 7. Godine, ovo pitanje se vraća šerijatskom kadiji da on odluči – nakon što provjeri sve uvjete odgajatelja – kod koga će djevojčica ostati.
D) Ukoliko se majka ponovo uda, za drugog muškarca, tada majka gubi pravo na odgoj svoje djece i njihovog boravka kod nje, kako je prethodilo u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ti imaš najveće pravo na njega (dijete), sve dok se ne udaš.“
Ibnu-l-Munziri, rahimehullahu te’ala, spominje idžma’a-konsenzus islamskih učenjaka da majka svojom udajom za drugog muškarca gubi pravo na odgoj svoje djece. Rekao je: „Islamski učenjaci su jednoglasnog mišljenja da ukoliko se supružnici rastave a ostane dijete iz njihovog braka, da je majka najpreča tog djeteta sve dok se ne uda. I jednoglasnog su mišljenja da majka nema pravo na svoje dijete ako se uda.“ (Vidjeti: Ibnu-l-Munzir, El-Idžma’a, pod stavkama: 392 i 393.)
Kome idu djeca nakon što se njihova majka uda za drugog muškarca, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:
a) Džumhur-većina islamskih učenjaka je stava da, ukoliko se majka ponovo uda za drugog muškarca, djeca idu majčinoj majci, dakle neni s majčine strane.
b) Šejhu-l-islam Ibnu Tejmijje i njegov učenik Ibnu-l-Kajjim, rahmetullahi alejhima, stava su da u ovom slučaju djeca idu ocu jer je on svojoj djeci bliži od njihove nene ili tetke s majčine strane. (Vidjeti: Medžmu’u-l-fetava, 34/123.)
Razlog postojećeg razilaženja među islamskim učenjacima jeste nepostojanje šerijatskog – jasnog i vjerodostojnog – teksta koji presuđuje u ovom pitanju, stoga, Allah najbolje zna, preče je da djeca – ukoliko se majka uda za drugog muškarca – pređu kod svoga oca i da on preuzme brigu o njihovom odgoju, svakako ukoliko zadovoljava gore spomenute uvjete odgajatelja, ukoliko će doprinositi dunjalučkoj i ahiretskoj koristi svoje djece i maksimalno odagnavati od njih štetu, koliko je doista u mogućnosti!
Treba napomenuti da se roditelji – iako su rastavljeni – pobrinu oko svoje djece, da vode računa o njihovom odgoju u budućnosti, da ne dozvole da spor kome će djeca pripasti ostavi traga na djecu i to bude razlog zapostavljanja njihovog odgoja ili javljanja kod djece mržnje prema jednom od roditelja zbog toga. Ako roditelji – iz određenih razloga – nisu mogli imati miran i sretan život, neka ne dozvole da svojom sebičnosti, inatom, neznanjem i strastima upropaste i život nedužne dječice.
Kažem ove riječi i molim Uzvišenog Allaha da mene i Vas učini postojanim na Njegovom putu sve dok Ga Svevišnjeg ne susretnemo, On Zadovoljan nama kao Svojim robovima i mi zadovoljni Njime kao svojim Gospodarem! Sva hvala pripada samo Uzvišenom Allahu! Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe!
Na pitanje odgovorio: prof.Hajrudin Tahir Ahmetović
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Davanje sadkatul fitra u novcu i nevjernicima
Alejkumusselam. 1.Što se tiče davanja sadekatul-fitra u novcu, učenjaci po tom pitanju imaju dva stava: Prvi stav – zabrana davanja sadekatul-fitra u novcu, tj. obaveza je dati u namirnicama poput ječma, datula, pšenice i grožđica (što je došlo u hadisima), kao i riži, brašnu, makaronama, grahu i slviše
Alejkumusselam.
1.Što se tiče davanja sadekatul-fitra u novcu, učenjaci po tom pitanju imaju dva stava:
Prvi stav – zabrana davanja sadekatul-fitra u novcu, tj. obaveza je dati u namirnicama poput ječma, datula, pšenice i grožđica (što je došlo u hadisima), kao i riži, brašnu, makaronama, grahu i slično. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta, od malikija, šafija, hanabila, zahirija i mnogih drugih. Oni smatraju da ko da u novcu da mu sadekatul-fitr nije ispravan, tj. kao da ga nije ni dao.
Najjači dokaz ovog stava je hadis Ibn Omera, radijallahu anhuma: “Propisao je Allahov Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, sadekatul-fitr sa’a (četiri pregršta) od datula, sa’a od ječma…”. Hadis je jasan da je propisano u namirnicama pa je tako davanje u novcu suprotno njegovoj naredbi i praksi kao i praksi ashaba. Sa druge strane, sadekatul-fitr je ibadet te se ne može obavljati osim kako je propisano. U njihovo doba je bilo novca i moglo je da se daje u novcu da je bilo propisano.
Drugi stav – je dozvola pored namirnica da se da i u novcu. Ovo se prenosi od Omera ibn Abdulaziza, Hasana El-Basrija, Ebu Hanife i ‘Ata’a.
Najjači dokaz sa kojim dokazuju svoj stav, mimo poznate uzrećice da je davanje u novcu korisnije za siromaha od hrane, je hadis: “Učinite ih neovisnim od prosidbe taj dan (misli se na Bajram)”. Ovaj dodatak koji se prenosi u nekim hadisima bilježe Bejheki i Darekutni, a prenisi ga Ebu Miš’ar od Nafie od Ibn Omera, radijallahu anhu. Ravija Ebu Miš’ar je slab a jedini se izdvojio u ovim rivajetima sa ovim dodatkom što nesumnjivo ukazuje na slabost tog dodatka. Ovaj hadis su Ibn Hadžer, Albani i mnogi drugi ocjenili slabim. Prema tome, oni nemaju dokaza za svoj stav osim razumskog ubjeđivanja da je to korisnije u ovo vrijeme, našto ostali odgovaraju da to znači da Zakonodavac (Uzvišeni Allah) i Njegov tumač vjere (Poslanik, sallallahu alehji ve sellem) nisu znali šta je korisnije pa Ummet obavezali davanjem hrane.
Postoji i treći stav učenjaka a što prenosi Nevevi u “El-Medžmu” od Ishaka i Ebu Sevra, da nije dozvoljeno davanje u novcu osim u nuždi. Slično ovome je ono što smatra Ibn Tejmije da ako je preovlađujuća korist u davanju novca da je tada dozvoljeno. A Ševkani u “Es-Sejlu el-džerrar” kaže da nije ispravno davanje u novcu osim ako nije moguće dati u hrani.
Od savremenih učenjaka koji obavezuju davanje samo u hrani su Bin Baz, Usejmin i Ebu Bekr El-Džezairi.
U svakom slučaju ispravnije i čistije od bilo kakve sumnje je dati sadekatul-fitr u hrani, a oni koji daju u novcu imaju u tome od selefa prethodnike s tim da je ibret u dokazu i praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Prema tome, najpreče je dati sadkatul-fitr u hrani siromašnim muslimanima koji praktikuju vjeru ili onima koje će to podstaknuti na vraćanje vjeri.
2.Oko dozvole davanja sadekatul-fitra kjafiru učenjaci imaju podijeljene stavove, a osnova je da se daje muslimanskoj sirotinji. Kaže Ibn El-Munzir: “Idžmau učenjaka je na stavu da nije ispravno davanje zekata zimiji (kjafiru u muslimanskoj zemlji koji plaća džizju), a imaju podijeljeno mišljenje oko sadekatul-fitra. Džumhur (većina) učenjaka, Malik, Lejs, Ahmed, Ebu Sevr i Šafija, smatraju da nije dozvoljeno davanje sadekatul-fitra kjafiru ili zimiji. Prenosi se od ‘Amr ibn Mejmuna, ‘Amr ibn Šerahbila i El-Hemedanija da su davali sadekatul-fitr monasima. A Ebu Hanife je dozvolio da se da kjafiru. Dokaz onih koji zabranjuju je hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Muaza ibn Džebela, radijallahu anhu, u kojem je između ostalog došlo: “…Obavijesti ih da im je Allah propisao zekat koji se uzima od njihovih bogataša i vraća njihovim siromasima”. Hadis ukazuje na to da se zekat uzima od muslimana i daje muslimanima, a po većini učenjaka sadekatul-fitr se daje u iste fondove kao i zekat.
Također, treba imati u vidu da u narodnu kuhinju između ostalih dolaze bošnjaci muslimanskog porijekla koji ne praktikuju ništa od vjere ako uopće vjeruju u Allaha kao i veliki griješnici koji čine najveće grijehe, poput pijenja alkohola, ostavljanja namaza i posta.
Prema tome, ako u narodnu kuhinju dolaze kjafiri, bošnjaci koji ne praktikuju ništa od vjere kao i veliki griješnici (kojima ako bi se dalo pomagali bi se u griješenju Allahu) nije ispravno dati sadekatul-fitr u te kuhinje jer bi jedan njegov dio bio dat onima kojima nije dozvoljeno ili koje ne treba pomagati u griješenju. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa :n-um.com
Deseti dan mjesečnice – namaz i post
Ve alejkumus-selam! Poštovana sestro, tvoje pitanje nije potpuno jasno ali ono što sam razumio jeste da ti nije završila mjesečnica a već je nastupio deseti dan hajza. Na osnovu ovog što sam razumio prenosim ti poznati odgovor Šejha Ibn-Usejmina: ”Ako je kod žene običajen period trajanja mjesečnog cviše
Ve alejkumus-selam!
Poštovana sestro, tvoje pitanje nije potpuno jasno ali ono što sam razumio jeste da ti nije završila mjesečnica a već je nastupio deseti dan hajza. Na osnovu ovog što sam razumio prenosim ti poznati odgovor Šejha Ibn-Usejmina: ”Ako je kod žene običajen period trajanja mjesečnog ciklusa šest ili sedam dana, a zatim se taj period poveća na osam, devet, deset ili jedanest dana, ona će to smatrati ciklusom i neće klanjati sve dok joj krv ne prestane. To je stoga što Allahov Poslanik, s.a.w.s., nije ograničio mjesečni ciklus određenim brojem dana. Uzvišeni Allah kaže: ”Pitaju te o menstruaciji. Reci: ”Ona je neugodnost.” Sve dok postoji krv, žena će postupati u skladu s time, sve dok joj to ne prestane i dok se ne okupa, pa počne klanjati. Ako joj period mjesečnog ciklusa u slijedećem mjesecu bude kraći, onda će se okupati onda kada joj prestane krv, bez obzira što se dužina tog perioda razlikuje od prethodnog. Važno je, dakle, da žena neće klanjati sve dok ima menstruaciju, bez obzira da li se njeno trajanje razlikovalo od prošle menstruacije, bilo ono kraće ili duže. Onda kada žena bude čista, počet će klanjati.” (Šejh Ibn-Usjemin, fetve o ženskim pitanjima) A Allah zna najbolje.
Odgovorio na pitanje: Abdullah Mujić,prof.
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Da li je dozvoljeno glasanje na demokratskim izborima?
AlejkumusSelam! Pošto je ovo pitanje komplikovano i kompleksno potrebno je dati detaljan pregled ove teme. Od literature, do koje sam došao prilikom pripremanja ove teme mimo fetvi savremenih učenjaka, koja opširnije obrađuje tematiku izbora i glasanja su četiri knjige: Prva: magistarska disertacijaviše
AlejkumusSelam!
Pošto je ovo pitanje komplikovano i kompleksno potrebno je dati detaljan pregled ove teme. Od literature, do koje sam došao prilikom pripremanja ove teme mimo fetvi savremenih učenjaka, koja opširnije obrađuje tematiku izbora i glasanja su četiri knjige:
Prva: magistarska disertacija pod naslovom “Izbori i njegovi propisi u islamskom pravu” autora Fahda El-‘Adžlana odbranjena na Univerzitetu Melik Saud.
Od stvari koje je bitno spomenuti na ovom mjestu koje obrađuje ova studija je sljedeće: Definicija glasanja – glasanje je način na osnovu kojeg građani ili dio njih izaberu one sa kojima su zadovoljni pomoću čega stiču pravo namjesništva ili određene funkcije za koju su izabrani. Postoje četiri vrste glasanja: glasanje za izbor predsjednika, parlamentarni izbori, referendum i općinski izbori. Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora se vraća na staru Grčku, kada su Grci primjenjivali direktni princip demokratije tako što bi pojedinci iz naroda direktno učestvovali u donošenju odluka bez delegata ili posrednika. Međutim, ovakav vid demokratije je bio neizvodljiv u velikim državama i gradovima te se promijenio u pretvorio u demokratiju predstavničke vlasti, tj. izabirali bi se predstavnici iz naroda koji bi predstavljali narod u vlasti. Prva država koja je primijenila predstavnički delegatski sistem je Engleska i to od 1265. godine. Tek sredinom dvadesetog stoljeća se proširio princip formiranja vlasti na delegatskim i predstavničkim osnovama u mnogim zemljama svijeta.
Žena nije učestvovala na demokratskim izborima sve do kraja drugog svjetskog rata kada je počelo njeno masovno učestvovanje na izborima. Prvo učestvovanje žena na izborima je bilo 1880. god. i to samo u jednoj američkoj pokrajini, 1920. je njeno učestvovanje bilo na nivou svih američkih pokrajina. U Britaniji je žena prvi put glasala 1928. a u Francuskoj 1944. godine. Od tada počinje njeno masovno učestvovanje na izborima na svim nivoima vlasti.
Što se tiče šerijatskog statusa glasanja, autor studije navodi da nema razilaženja među učenjacima da je glasanje dozovljeno od strane Ehlul-halli vel-‘akdi, tj. učenjaka, stručnjaka, uglednih i uticajnih ljudi, kada između sebe izabiru imama. Na ovakav način su izabrani Ebu Bekr i Osman, radijallahu anhuma. A razišli su se oko savremenog oblika glasanja gdje pravo glasanja imaju svi ljudi na dva mišljenja: prvo – da nema smetnje da muslimani uzmu ovakav način izabiranja predstavnika vlasti na čemu je većina savremenih učenjaka, drugo – zabrana upotrebe glasanja na ovakav način na čemu je manji dio učenjaka. Autor nije spomenuo mišljenje onih koji pretjeruju u tekfiru i koji smatraju da je glasanje kufr i širk. Ovdje treba napomenuti da učenjaci kada govore o dozvoli ili zabrani glasanja da ne misle na glasanje za delegate, vladare i slično koji će donositi zakone oprečne Šerijatu, nego na državu koja sudi i vlada po onome što je Allah objavio.
Druga: knjiga pod naslovom “Osvjetljavanje tmina – Otkrivanje štetnosti i šubhi izbora” autora Muhammeda ibn Abdulvehhab El-‘Abdeli, koji je učenik jemenskog šejha Mukbila ibn Hadija El-Vadi’ija. U suštini knjiga predstavlja raspravu i odgovor tzv. Medhalijevaca (Džami’ijin) na one koje oni zovu Hizbijinima (sve džemate koji ne vide smetnju u učestvovanju u glasanju).
Treća: “Savremene fikhske studije” autora Abdulkerima Zejdana gdje je pola knjige posvećeno glasanju u muslimanskim i kjafirskim zemljama sa osvrtom na demokratiju. Suština njegovog istraživanja je dozvola uvođenja glasanja u muslimanskim zemljama radi izabiranja vladara i ostalih članova vlasti na raznim nivoima vlasti, dok je učestvovanje muslimana na izborima u kjafirskim zemljama dozovljeno ako u tome ima koristi za Islam i muslimane. Nije naveo stav onih koji smatraju da je glasanje širk ili kufr nego samo stav onih koji zabranjuju glasanje.
Četvrta: “El-Ihtilafat el-fikhijje” autora Muhammeda Abdullatifa Mahmuda koji na nekih dvadesetak stranica iznosi stav El-Ezhara, selefija, pokreta “Ihvanu muslimin” koji dozvoljavaju glasanje, zatim džemata “Tekfir i hidžra”, džemata “El-Džema’ el-islamijje” i džemata “El-Džihad” koji ga zabranjuju i smatraju kufrom i širkom. Ova dva zadnja džemata smatraju da je zabranjeno glasanje i da predstavlja kufr i širk, kao što je već rečeno, a da su delegati u parlamentu države koja ne sudi po Šerijatu kjafiri samim ulaskom u parlament. Treba napomenuti da su se ova dva džemata raspala nakon 2000. godine i da su se njihove vođe pokajale za ono na čemu su bili i što su do tada radili te su javno zatražili oprost od egipatske nacije zbog učinjenih zločina: atentata, ubistava, podmetanja eksplozija i slično.
U narednom tekstu je rezime onog što se nalazi u ovim knjigama i fetvama učenjaka.
Naime, izbori i glasanje su pitanje oko kojeg danas radnici na polju dave imaju dva stava koji su jedan drugom oprečni i suprotni i treći koji je sredina između ova dva a koji je najbliži istini, a Allah zna najbolje.
Prvo mišljenje: da je glasanje kufr ili širk.
Ovo je stav onih koji se pretjerano bave tekfirom koji ovo pitanje posmatraju kao čistu akidetsku mes’elu, poput bivših džemata “El-Džema’ el-islamijje” i “El-Džihad” i poznatih tekfirdžijskih šejhova.
Njihovo argumentiranje se sadrži u sljedećem: pošto su izbori dio demokratskog sistema i vladnja, a demokratija je nova vjera koja je po Šerijatu izgrađena na kufru, organizovanje izbora po njima nije dozvoljeno. A glasanje je kufr, jer glasanjem se daje glas onima koji ne sude po Šerijatu i postavljaju zakone koji su proizvod ljudskih mozgova i protivni onome što je Allah, tebareke ve teala, objavio. Jedna grupa onih koji zastupaju ovakvo tumačenje smatraju da sam čin glasanja izvodi muslimana iz vjere, dok druga grupa smatra da je glasanje kufr a samog glasača ne izvode iz vjere nego zavisi od njegovog stanja.
KOMENTAR: Ispravno je da pitanje izbora i glasanja nije čisto akidetska mes’ela osim onoliko koliko je i svako drugo fikhsko pitanje vezano za akidu. Izbor i glasanje je pitanje šerijatske politike (sijase šer’ijje) i fikhskih propisa vezanih za izbor, šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana (el-ahkamus-sultanije) i ostalih nižih nosioca vlasti. Te se postavlja pitanje da li je glasanje kao vid izabiranja vladara i drugih političkih funkcija oprečna šerijatskom načinu izabiranja nosioca vlasti te je zabranjeno ili u tome nema preciznog šerijatskog teksta nego zavisi od vremena, sredine i okolnosti. I jedno i drugo su dva mišljenja savremenih učenjaka.
Tačno je da je demokratija zasnovana na kufru i da je oprečna propisima Islama, međutim nazvati je vjerom je neprihvatljivo, jer je demokratija vid društvenog uređenja kao i bilo koji drugi, poput monarhijskog, republikanskog, kraljevskog i slično. Zatim glasanje samo po sebi niti je kufr niti iman, nego metod izabiranja jedne od više osoba za unaprijed određenu ulogu. Osim ako osoba uz glasanje ima uvjerenje da je sistem demokratskih izbora i glasanja onako kako je to u kjafirskim zemljama bolji od onoga sa čime je došao Šerijat po ovom pitanju onda je to kufr.
Sa druge strane, pročitao sam ogroman broj fetvi i stavova mjerodavnih savremenih učenjaka o propisu izbora i glasanja a da nisam našao da je iko od njih rekao da je sam čin glasanja kufr, niti ovo pitanje vezao za kufr u taguta, tevhid i slično, izuzev nekoliko samozvanih šejhova koji su poznati po pretjerivanju u tekfiru.
Autor knjige “Osvjetljavanje tmina – Otkrivanje štetnosti i šubhi izbora” Muhammeda El-‘Abdeli navodeći štetnosti glasanja od prvih stvari koje navodi je da glasanje potpada pod širk u pokornosti Allahu. On kaže: “Glasanje ulazi u činjenje širka Allahu, i to u širk pokornosti, jer je glasanje dio demokratskog sistema a ovaj sistem su postavili neprijatelji Islama da bi odvratili muslimane od njihove vjere. Pa ko prihvati taj sistem i bude zadovoljan sa njim, pozivajuću u njega i uvjeren u njegovu ispravnost postao je poslušan neprijateljima Islama u suprostavljanju Allahovoj naredbi, to je čisti širk u pokornosti Allahu”[1]. Njegova tvrdnja da su demokratski sistem postavili neprijatelji Islama kako bi odvratili muslimane od vjere je u najmanju ruku netačna jer je demokratija nastala u staroj Grčkoj u gradovima Atina i Sparta više od 500 godina prije pojave Islama. A što se tiče toga da musliman bude zadovoljan sa demokratskim sistemom kakav je na Zapadu, poziva u njega i da bude uvjeren u njegovu ispravnost onda nema sumnje je to kufr u pokornosti Allahu. Pa tako njegovo (autora ove knjige) nazivanje izbora i glasanja širkom i kufrom ne potpada pod stav onih koji pretjeruju u tekfiru i ne priliči da se pozivaju na njegovu knjigu i njegovo argumentiranje.
Drugo mišljenje je da su izbori i glasanje šerijatski prihvatljivi za koje postoje dokazi u Šerijatu, što je oprečno i suprotno prethodnom. Ovaj stav zastupaju mnogi savremeni učenjaci i istraživači i džemat Ihvanu muslimin i oni koji rade po njihovom menhedžu.
Ovaj džemat smatra da su demokratski izbori i glasanje put kojim se može doći do uspostavljanja islamske države i ponovnog vraćanja hilafeta. Neki od njih izjavljuju čak da je u demokratiji spas ovom Ummetu, i da demokratija predstavlja suštinu Islama, a da su političke stranke poput razilaženja ashaba u fikhskim pitanjima. Zbog toga oni osnivaju političke stranke i prave predizborne kampanje i većinu svojih davetskih aktivnosti usmjeravaju tom cilju, tj. izborima i glasanju. A da bi pobijedili na izborima potrebno je da oko sebe okupe što više ljudi. Okupljanje što većeg broja ljudi zahtijeva prešućivanje i udaljavanje od pitanja oko kojih postoji razilaženje među učenjacima pa makar ona bila i akidetska pitanja. Tako su moto ovog džemata postale riječi njenog osnivača: RADIMO NA ONOME OKO ČEGA SE SLAŽEMO, A OPRAVDAVAJMO JEDNI DRUGE U ONOME OKO ČEGA SE RAZILAZIMO. Ova “širina” u davetskom radu garantuje zbližavanje sa ekstremnim novotarima, tako da su redovi džemata često bili popunjeni sufijama, šijama i ostalim novotarima, čak šta više ulazi se u savez sa sekularističko-ateističkim strankama a desi se i da kršćani budu članovi političke stranke samog džemata.
Od dokaza sa kojima dokazuju propisanost izbora i glasanja su kur’anski tekstovi kojima Uzvišeni obavezuje čitav Ummet da izvršava šerijatske kazne, vodi dzihad i slično, a Ummet to radi izabiranjem predstavnika (delegata) koji ga predstavljaju, a to se radi putem izbora i glasanja.
KOMENTAR: Dokaz sa kojim dokazuju propisanost izbora i glasanja bi bio prihvatljiv da su nam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi ili selef ovog Ummeta tako protumačili te tekstove ili u praksi primjenili. Međutim, ono što se ne može negirati je da su kolonijalisti donijeli u islamske zemlje ovaj novi sistem izabiranja vlasti a koji je u mnogim stvarima oprečan šerijatskom. Bavljenje ovog džemata (i onih koji su na tom menhedžu) osnivanjem stranke, predizbornim kampanjama, izborima i glasanjem, davajući tim stvarima veći značaj nego što im pripada, odvelo je ovaj džemat u mnoge šerijatsko-sporne momente.
Od njih su: zapostavljanje rada na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima, prešućivanje raširenih novotarija, ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta i činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, izricanje izjava u kojima ima kufra od strane njihovih vođa, davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama, odricanje od mnogih islamskih principa radi politike, i mnoge druge stvari, a sve to radi okupljanja i pridobijanja što većeg broja pristalica, jer ako ne bi ovako radili odbili bi mnoge potencijalne pristalice. Da se zaključiti da je pretjerano bavljenje političkim strankama, predizbornim kampanjama, izborima i glasanjem uticalo na sam menhedž u davetskom radu ovog džemata i učinilo ga fleksibilnim i prilagodljivim stanju na terenu pa makar to bilo oprečno šerijatskim propisima.
Treći stav, koji je sredina između dva prethodna i koji je hak po ovom pitanju, je sadržan u sljedećem. Pitaje izbora i glasanja je pitanje šerijatske politike (sijase šer’ijje) i fikhskih propisa vezanih za izbor, šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana (el-ahkamus-sultanije).
Neophodno je ovdje da razdvojimo dva stanja: prvo – propis organizovanja izbora i glasanja od strane muslimana kada mogućnost izbora u načinu izabiranja vlasti, i drugo – učešće muslimana u tome kada im je nametnuto sa strane i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne. Izbori i glasanje koji se sprovode u islamskim zemljama, svejedno bili oni za izbor predsjednika, članove prlamenta, vijeća opština i slično, su novina koju muslimani nisu poznavali. Oni su prenešeni i uzeti od kjafirskih država nakon što su kjafiri okupirali muslimanske države i nakon što su mnogi muslimani bili očarani i oduševljeni životom i državnim sistemima kjafira pa su pohrlili u oponašanju istih.
Sam izbori i glasanje su oprečni Šerijatu i zdravoj pameti zbog sljedećeg: što određivanje kandidata počiva na na čisto materijalnoj osnovi čiji su izvori ljudska strast; u stvarnosti narod nema pravo izbora predsjednika nego izbor jednog od dvojice kandidata koje nije izabrao narod; izbor kandidata je zasnovan na medijskoj propagandi, pa čija bude jača on je pobjednik; izbore i glasanje određuje mnoštvo glasova koji dolaze od različitih nivoa ljudi gdje se izjednačuje glas između pametnih i glupih, učenih i neznalica, zena i ljudi; nakon svega ovoga samo prebrojavanje glasova uglavnom biva falsifikovano, podlozno mitu i obečanjima. Sve ovo spomenuto se dešava u „naprednim visoko-demokratskim“ zapadnim drzavama, kako oni sami prenose. A u arapskim i islamskim zemljama glasanje je poigravanje sa običnim masama, gdje predsjednik ostaje predsjednik u procentu od 99 posto ili više. A pametne glave, učeni i stručnjaci na sve ovo nemaju uticaja, ili su smišljeno udaljeni od kandidovanja ili se njihov glas izgubi u mnoštvu glasova običnih ljudi.
Nakon svega spomenutog postaje jasno da su izbori i glasanje sasvim daleko od načina izabiranja imama (vođe) muslimana kako je određeno u islamskom pravu. Takođe, većina uvjeta za kandidovanje imama su oprečna šartovima koje treba ispuniti neko da bi bio izabran za imama po Šerijatu. Pa je tako šerijatski status organizovanja izbora i glasanja zabrana, to je novi umetnuti sistem izabiranja vlasti koji je batil. Dokazi zabrane su: da je zasnovan na oponašanju kjafira, ovisan je od medijske propagande, kupovine glasova i lažnih obečanja te da počiva na mnoštvu glasova onih koji ih daju onima koji im obečavaju ostvarenje njihovih strasti bez osvrta na vjeru i ahlak. Ovo bi bio propis organizovanja izbora i glasanja od strane muslimana kada imaju mogućnost izbora u načinu izabiranja vlasti.
A ako je muslimanima nametnuto od strane nevjernika (kao kod muslimanskih manjina) ili sekularista i poltronskih režima (kao što je slučaj u većini islamskih zemalja) i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne učestvuju, onda se čitava mes’ela vraća na ono što je poznato u šerijatskoj politici kao UMANJIVANJE ZLA I NEREDA. Pa tako ovo pitanje biva stvar idžtihada svakog muslimana. To jest, ko procijeni da će glasanjem za određenu stranku biti bolje za Islam i muslimane i da će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast druga stranka, nema smetnje da glasa. Sa druge strane, ko procijeni da nijedna stranka ne nudi za muslimane nešto bolje od druge niti će njenom pobjedom biti zlo i zulum manji, nema smetnje da okrene leđa od svega toga. Dokaz da je dozvoljeno u ovom slučaju glasanje je fikhsko pravilo: ČINI SE MANJE ZLO OD DVA ZLA AKO JEDNO OD NIH JE NEMINOVNO.
Takođe, vadžib je svakom muslimanu da umanjuje zlo i nered koliko god je u mogućnosti, pa makar pomazući jednog fasika protiv drugog fasika ako je fisk (grijeh) prvog manji od fiska drugog, kao što to kaze El-‘Izz ibn ‘Abdusselam[2]. ‘Abdurrahman Es-S’adi tefsireći riječi Uzvišenog, kada keže Šu’ajb, alejhiselam: “Jedino želim da popravljam koliko mogu” (Hud 88), kaže: “Na osnovu toga, ako bi muslimani koji žive pod vlašću kjafira radili na tome da se promijeni državno uređenje te zemlje u republičko u kojem bi pojedinci i narodi ostvarili vjerska i dunjalučka prava, to bi bilo preče od toga da se prepuste državi koja će im oduzeti vjerska i dunjalučka prava, nastojati da ih uništi i učini od njih svoje radnike i sluge. Naravno, ako je moguće da država i vlast budu muslimanska, onda je vadžib da rade na tome. Međutim, pošto to nije moguće treba raditi na onome čime se čuva vjera i dunjaluk, a Allah zna najbolje”[3]. Ovaj stav oko glasanja je mišljenje većine selefijskih učenjaka današnjice, poput Bin Baza, Albanija i Ibn ‘Usejmina.
NAPOMENA: Stav da je glasanje dozovljeno i da je stvar idžtihada svakog muslimana treba posmatrati kao nužno zlo, a ne da daije, davetska udruženja i organizacije trebaju svoje aktivnosti preusmjeriti prema pozivanju braće na glasanje za neku od stranaka, ili praviti saveze sa nekom od stranaka, učestvovati na predizbornoj kampanji, pozivati predstavnike stranaka da drže govore na davetskim skupovima i slično, jer će ih takav rad odvesti na klizav teren i prisilit ih da čine iste greške koje čini džemat Ihvanul-muslimin. A te greške su, da podsjetim: zapostavljanje rada na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima, prešućivanje raširenih novotarija, ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta i činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, izricanje izjava u kojima ima kufra od strane vođa, davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama, odricanje od mnogih islamskih principa radi politike, i mnoge druge stvari, a sve to radi okupljanja i pridobijanja što većeg broja pristalica, jer ako se ne bi ovako radilo odbile bi se mnoge potencijalne pristalice. Pametan je onaj ko uči na greškama drugih. A Allah zna najbolje.
[1] Tenviruz-zulumat, str. 44.
[2] Kava’idul-ahkam (1/86).
[3] Tejsiru el-kerimirrahman, str. 389.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Zaštita protiv trudnoće
Dozvoljena je upotreba sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće kod večine islamskih učenjaka. Takođe, ovo je stav Muhammeda ibn Ibrahima, Abdulaziza ibn Baza i Muhammed ibn Usejmina, kao i Udruženja visokorangiranih učenjaka iz Saudijske arabije i Kolegija islamskog prava pri Rabiti. (pogledaj:više
Dozvoljena je upotreba sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće kod večine islamskih učenjaka. Takođe, ovo je stav Muhammeda ibn Ibrahima, Abdulaziza ibn Baza i Muhammed ibn Usejmina, kao i Udruženja visokorangiranih učenjaka iz Saudijske arabije i Kolegija islamskog prava pri Rabiti. (pogledaj: El-Fetava el-muteallika bit-tibbi ve ahkamil-merda 1/306)
U odluci Udruženja visokorangiranih učenjaka se kaže: “Ako je sprečavanje trudnoće zbog stvarne nužde, kao što je da žena ne rađa osim operacijskim zahvatom, ili da se odgađa trudnoća zbog koristi koju procijene supružnici, onda nema smetnje da se sprečava trudnoća ili odgađa“. (Karar broj 42 na osmom skupu)
Isto tako u odluci Kolegija islamskog prava se kaže: “Dozvoljeno je privremena kontrola u rađanju s ciljem da se razmaknu periodi trudnoće, ili obustavi rađanje na određeni period ako za to postoji šerijatski opravdan razlog shodno procjeni supružnika, pod uslovom da to ne prouzrokuje štetu i da sredstvo bude šerijatski dozvoljeno“. (Karar broj 1 na petom skupu)
Međutim ova dozvola nije apsolutna nego je uslovljena sa tri šarta:
1. Postojanje istinske potrebe za tim, svejedno da li je u tome pribavljanje koristi ili otklanjanje štete.
2. Saglasnost supružnika i njihovo zadovoljstvo s tim, jer oboje imaju pravo na to.
3. Da se njihovom upotrebom ne dogodi veća šteta od koristi, a određivanje te štete i koristi se vraća na pravednog doktora muslimana.
U određenim okolnostima privremeno sprečavanje trudnoće postaje obavezno, kao na primjer da trudnoća nanosi sigurnu štetu zdravlju žene ili postoji bojazan da se to može desiti. A kada prestane potreba za korištenjem kontracepcijskih sredstava obaveza je prestati sa njihovim korištenjem, jer nije dozvoljena njihova stalna upotreba.
Odgovorio na pitanje:
Vidi manjeMr.Zijad Ljakić
Pokrivanje stopala žene u namazu
Alejkumusselam! Nema razilaženja među učenjacima da je vadžib pokriti stidno mjesto prilikom obavljanja namaza. Kaže Ibn Hazm u knjizi “Meratibul-idžma” (1/28): “Složni su daje prekrivanje avreta u namazu stroga obaveza onome ko posjeduje odjeću koja mu je dozvoljena”. S tim da su se razišli oko togviše
Alejkumusselam! Nema razilaženja među učenjacima da je vadžib pokriti stidno mjesto prilikom obavljanja namaza. Kaže Ibn Hazm u knjizi “Meratibul-idžma” (1/28): “Složni su daje prekrivanje avreta u namazu stroga obaveza onome ko posjeduje odjeću koja mu je dozvoljena”. S tim da su se razišli oko toga da li je prekrivanje avreta u namazu šart valjanosti namaza ili ne, tj. da onaj ko klanja otkrivenog stidnog mjesta, da li mu je time pokvaren namaz ili je on samo griješan a namaz mu je ispravan.
Na ovom zadnjem stavu su Malik i Šafija u jednom od njegova dva mišljenja. Dok je veći dio učenjaka na stavu da onaj ko klanja otkrivenog stidnog mjesta da mu je namaz batil.
Oni koji smatraju da je pokrivanje stidnog mjesta šart valjanosti namaza to dokazuju riječima Uzvišenog: “O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete molitvu obaviti!” (El-Earaf, 31). Međutim, može se prigovoriti da najviše na što upućuje ajet je obaveza pokrivanja i da ne upućuje na to da je pokrivanje stidnog mjesta šart primanja namaza. Takođe, oni koji smatarju da je pokrivanje u namazu samo vadžib ili čak sunnet dokazuju to sa hadisom mutefekun alejhi u kojem Sehl ibn S’ad kaže: “Muškarci su klanjali sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tako što bi vezali krajeve svoje odjeće ispod pasa na svoje vratove poput onoga kako rade djeca, a ženama bi bilo rečeno da ne podižu svoje glave sve dok se muškarci ne isprave na sjedenju”. Ovaj hadis ukazuje da pokrivanje stidnog mjesta nije čak ni vadžib a kamoli šart.
Prema tome, ispravno je da je pokrivanje stidnog mjesta u namazu vadžib a ne šart valjanosti namaza. A što se tiče toga šta je stidno mjesto kod žene u namazu, oko toga islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje.
Pa je tako kod hanefija stidno mjesto kod žene u namazu njeno čitavo tijelo izuzev lica, unutrašnjeg dijela šaka i gornjeg dijela stopala.
Kod šafija stidno mjesto žene u namazu je njeno cijelo tijelo izuzev lica i šaka.
Kod hanabila je takođe, cijelo tijelo žene stidno mjesto u namazu izuzev lica.
Dok malikije stidno mjesto dijele na dva dijela: dijelovi tijela koja je stroga obaveza pokriti i dijelovi tijela koja nije stroga obaveza pokriti. Oni dijelovi koje je stroga obaveza pokriti po njihovom propisu je od pupka do koljena, a dijelovi tijela koje nije stroga obaveza pokriti je čitavo tijelo žene izuzev lica i šaka.
Prema tome, oko pokrivanje stopala u namazu dva su stava učenjaka:
Prvi: da su stopala avret u namazu i da je vadžib da se pokriju na čemu je džumhur (većina) učenjaka ovog Ummeta od malikija, šafija i hanabila, a od savremenih učenjaka ovaj stav zastupaju Bin Baz i Albani.
Drugi: da stopala nisu avret u namazu i da je ženi dozvoljeno klanjati namaz otkrivenih stopala. Na ovome su hanefije, Sevri, Muzeni a njemu naginju i Ibn Tejmije i Usejmin. Od najjačih dokaza sa kojima se dokazuje obaveza pokrivanja stopala, mimo općeg značenja gore spomenutog ajeta, su dva hadisa.
Prvi hadis: Ono što se prenosi id Umi Seleme, radijallahu anha, da je pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Da li žena može klanjati u košulji i marami a da nema izara (ogrtač ispod pasa)?” A on joj je odgovorio: “Nema smetnje ako košulja prekriva gornji dio stopala”. Hadis bilježe Ebu Davud, Hakim i Malik. Kaže Darekutni da je hadis mevkuf, tj. da su ovo riječi Umu Seleme, radijallahu anha, i na ovome su složni muhadisi. S tim da hadis ima drugu mahanu a to je da je ravija na kojem se spajaju svi rivajeti Umu Muhammed ibn Zejd ona nepoznata osoba. Pa tako, kako pojašnjava šejh Albani u knjizi “Temamul-minne” (strana 161) hadis je slab, svejedno bio merfu’un (da je pripisan Poslaniku, sallallahu alejhi ve selem) ili mevkufun (da je pripisan ashabu). Ovo znači da ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju.
Drugi hadis je ono što se prenosi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko spusti svoju odjeću ispod članaka iz oholosti Allah ga neće gledati na Sudnjem danu”, pa je upitala Umu Seleme, radijallahu anha: “Šta da rade žene sa odjećom koja je spuštena ispod članaka?”, pa je odgovorio:”Neka je spuste jedan pedalj”. A ona priupita: “Znači otkriće im se njihova stopala”? A on joj odgovori: “Pa onda neka je spuste jedan lakat i ne prelazeći tu dužinu”.
Prvi dio hadisa bez dodatka Umu Seleme, radijalalhu anha, je mutefekun alejhi, dok je dodatak od Umu Seleme ubačen od strane ravije Nafije, te zbog toga ovaj dio hadisa nisu ni naveli Buharija i Muslim, a kako kaže Ibnul-Dževzi Nafija nije živio u vrijeme Umu Seleme, te nije mogao čuti hadis od nje. Ovaj hadis bilježe Tirmizi, Nesai, Ahmed i ostali. Prema tome, ovaj rivajet je slab, međutim prenešen je u drugim rivajetima kod Nesaia i Malika u rivajetima koji su prihvatljivi. Oni koji dokazuju sa ovim hadisom obavezu pokrivanja stopala u namazu može im se prigovoriti da se u hadisu uopšte ne spominje namaz, tako da on ne može biti dokaz po ovom pitanju.
Učenjaci su složni na tome da se izuzima iz obaveze pokrivanja žene u namazu pokrivanja lica, a razišli su se oko pokrivanja šaka i stopala izuzev u prisustvu muškaraca. Dokaz za ovo izuzimanje im je nelagodnost i teškoća pokrivanja spomenitih dijelova. Opći dokazi sa kojima se dokazuje obaveza pokrivanja žene u namazu ne preciziraju koji dijelovi se moraju pokriti, a oni koji obavezuju ženu da mora pokriti stopala u namazu nemaju vjerodostojnog dokaza za to.
___
Prema tome, nema smetnje da žena klanja otkrivenog lica, šaka i stopala, na čemu su Ebu Hanife, Sevri, Muzeni, Ibn Tejmije i Usejmin od savremenih učenjaka. A što se tiče djevojčice, ako je punoljetna potpada pod ovaj propis, a ako nije punoljetna onda nije griješna ako klanja a nije pokrila sav avret u namazu koji bi inače trebala pokriti da je odrasla. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:
Vidi manjeMr.Zijad Ljakić