Alejkumusselam.

Odgovor na prvo pitanje: Prenosi se u vjerodostojnom hadisu u mnoštvu rivajeta da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mom mesdžidu je vrijedniji od 1000 namaza od namaza u drugim (mesdžidima) osim el- mesdžidu el-harama, namaz u el-mesdžidu el-haramu je vrijedniji od 100 000 namaza mimo drugih (mesdžida)”. Ovaj rivajet bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, a vjerodostojnim su ga ocijenili El-Munziri, El-Busiri i Albani.
Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga na što se misli pod terminom “el-mesdžidu el-haram”. Navodi učenjak Zerkeši sedam mišljenja po ovom pitanju: prvo – da se misli na mjesto na kojem je zabranjeno džunubu da boravi u njemu, drugo – da je to grad Mekka, treće – da je to Harem, odnosno zabranjena zemlja oko K’abe u kojoj je zabranjeno kjafirima ući a čije granice je pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četvrto – da se misli na K’abu i mesdžid oko nje, peto – da je to sama K’aba, što je najslabije mišljenje kako kaže Zerkeši, šesto – da se misli na Harem (zabranjenu zemlju) i Arefat, a što je stav Ibn Hazma, sedmo – da je to K’aba i sve što je u kamenu od Bejta (nije potpuno jasno šta se pod ovim misli).
Od svih vih mišljenja uglavnom učenjaci se dijele između dva mišljenja:

Prvo mišljenje: da se pod el-mesdžid el-haram u kojem je namaz vrijedniji misli na sam mesdžid oko K’abe u kojem se klanja u džematu. Ovo je stav većine učenjaka hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka šafijskog mezheba, a takođe izabrali su ga Nevevi, Taberi, Ibn Muflih, Ibn Hadžer El-Hejsemi i od savremenih učenjaka Ibn Usejmin.

Drugo mišljenje: da se pod el-mesdžidu el-haram misli na Harem (zabranjenu zemlju). Ovo je stav većine učenjaka od kojih su hanefijski, malikijski i šafijski mezheb, a izabrali su ga između ostalih i Ibnul-Kajjim, Bin Baz od savremenih učenjaka i to je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji.
Zagovarači i jednog i drugog mišljenja između ostalog dokazuju svoje stavove kur’anskim ajetima u kojima je spomenuta riječ “el-mesdžidu el-haram”, odnosno da je u tim ajetima Uzvišeni spomenuo mesdžidu el-haram, a po jednom stavu se misli na mesdžid gdje se klanja a po drugom na Harem (zabranjenu zemlju). Na primjer, oni koji dokazuju prvi stav da se misli na mesdžid oko K’abe dokazuju to sa ajetima: “I nemojte se protiv njih boriti kod el-mesdžidu el-harama” (El-Bekara 191) i ajeta: “Zaista su mušrici nedžaset i neka se ne približavaju el-mesdžidu el-haramu nakon ove godine” (Et-Tevba 27). Kažu: u ova dva ajeta se pod el-mesdžidu el-harama misli na mesdžid oko K’abe. Takođe, druga strana dokazuje sa istima jaetima da se misli na Harem (zabranjenu zemlju). Od ajeta sa kojim dokazuju obe strane svoj stav su i riječi Uzvišenog: “Veličanstven je Onaj koji je noću prenio svoga roba od el-mesdžidu el-harama do el-mesdžidul el-aksa” (El-Isra’, 1).
Pa zagovarači prvog stava dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dok sam bio u Hidžru (ograđenom dijelu K’abe koji nije sazidan) došao mi je Džibril …”, pa je sa njim učinjen Isra’, što znači da je bio unutar mesdžida. Dok zagovarači drugog mišljenja sa istim ajetom dokazuju svoj stav na osnovu hadisa u Buhariji u kojem je došlo da je sa njim učinjen Isra’ iz kuće Ummu Hani. A šejh Usejmin spaja između va dva hadisa tako što kaže da je početak i najava činjenja Isra’ bio u kući Ummi Hani a da je prenešen iz mesdžida kod K’abe. Odgovor na sva ova dokazivanja sa spomenutim ajetima je da je u Kur’anu riječ el-mesdžidu el-haram spomenuta na petnaest mjesta a ima šest različitih značenja kako to spominju mufesiri Kur’ana, što znači da dokazivanje sa ovim ajetima ne presuđuje po ovom pitanju.
A što se tiče hadisa najjači dokaz drugog mišljenja (koji smatraju da se misli na čitav Harem) je hadis kojeg bilježi Ahmed u svom “Musnedu” prilikom spominjanja priče o događaju na Hudejbiji. U hadisu koji je veoma dug je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao namaze u Haremu (zabranjenoj zemlji) a inače je boravio van Harema, jer se mjesto Hudejbija jednim dijelom nalazi u Haremu a jednim dijelom van njega. pa kaže Ibnul-Kajjim da je u ovome dokaz da se vrijednost namaza u el-mesdžidu el-haramu odnosi na cijeli Harem jer inače zašto bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao da klanja u tom dijelu Hudejbije. Međutim, odgovor na ovaj hadis je da je on slab jer je došao u rivajetu od Ibn Ishaka od Zuhrija, a Ibn Ishak je mudellis. A i da je hadis prihvatljiv ne mora imati to značenje, nego može značiti da je vrednije klanjati u Haremu nego van njega.
A najjači dokaz sa kojim se dokazuje prvo mišljenje je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u njemu (Poslanikovom mesdžidu) je vredniji od hiljadu namaza mimo njega od mesdžida osim mesdžida K’abe”. Riječ “mesdžida K’abe” nedvosmisleno ukazuje da se misli na mesdžid oko K’abe a ne čitav Harem.
Tako se na kraju može reći da je ovaj zadnji hadis šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju, a to je da se pod el-mesdžidu el-haramu u kojem je namaz vredniji 100 000 puta od namaza u drugim mesdžidima misli na mesdžid oko K’abe u kojem se klanja u džematu, a Allah zna najbolje.

Odgovor na drugo pitanje: islamski ravnici takođe imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li se ta vrijednost namaza odnosi samo na farzove ili i na nafile.
Prvo mišljenje je da mnogostruka vrijednost namaza se odnosi i na farzove i na nafile. Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju time što je u hadisima koji govore o ovoj temi riječ namaz došla u općoj formi, što znači da obuhvata i farzove i nafilu.

Drugo mišljenje je da se mnogostruka vrijednost namaza odnosi samo na fard namaze. Ovo je stav hanefija i malikija. Oni to dokazuju hadisom od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najbolji namaz čovjeka namaz u njegovoj kući osim propisanih namaza”. A poznato je da je hiljadu puta vrijednije klanjati namaz u Poslanikovom mesdžidu nego u drugim mesdžidima a kamoli u kućama, pa im je opet Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao da im je vredniji namaz nafile u njihovim kućama. Naravno, ovo isto se odnosi na mesdžid u Mekki.
Ševkani u svojoj knjizi “Nejlul-evtar” navodi stav da nema smetnje da se spoji između dokaza prvog i drugog mišljenja, tj. da mnogostruka vrijednost klanjanja u Poslanikovom mesdžidu i el-mesdžidu el-haramu u Mekki obuhavata i nafilu, a ako je klanjaju u Mekki i Medini u kućama da im je to još vrednije kao što je došlo u hadisu, a što se može smatrati specifičnim samo za Mekku i Medinu.
Ovo zadnje je bliže ispravnom jer vanjsko značenje hadisa ukazuje na to, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Kupovina ili prodaja proizvoda na kojima su naslikane slike živih bića, ljudi i životinja, ako se kupuje ili prodaje zbog naslikanih slika onda je to zabranjeno, jer sa posjedovanjem sprečavaju se meleci da ulaze u kuću, a nema sumnje da se musliman treba čuvati svega što sprečava ulazak meleka u njegovu kuću. Prenosi Ebu Talha, radijallahu anhu, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima pas i slika”.

Međutim, ako većina proizvoda i stvari koje se kupuju i prodaju imaju slike na sebi tako da je veoma teško da se nađu proizvodi na kojima nisu naslikane slike, onda nema smetnje da se one kupuju i prodaju.

Kaže šejh Ibn Usejmin u knjizi “Eš-Šerhul mumti’a” (2/203): “Ono što je sada postalo opći belaj su slike na svemu i svačemu osim u rijetkim slučajevima: prisutne su na posuđu za jelo, na kutijama za hranu, knjigama, novinama, svugdje su prisutne, prave se čak likovi u trodimenzionalnom obliku: keks u obliku ribe ili zeca. Zato kažemo: Uzimanje ovih stvari (kupovinom i slično) radi slika nema sumnje da je zabranjeno. Da se kupuju novine radi slika koje se objavljuju u njima, to je haram. A ako se one kupuju radi znanja, koristi i čitanja vijesti, nadam se da u ovome nema smetnja, uzimajući u obzir teškoću i nelagodnost (od izbjegavanja istog), jer Uzvišeni Allah kaže: “I On vam u vjeri nije ništa teško propisao” (El-Hadždž, 78).

Ove slike nisu ciljane od strane čovjeka prilikom kupovine niti ga one interesuju, takođe posuđe, kutije u kojima je hrana i slično, kao što se kaže one sadrže u sebi vid omalovažavanja te zbog toga ne ulaze u zabranjenu skupinu”.

Prema tome, prodaja (kupovina) upotrebnih predmeta poput sveski, olovaka, školskog pribora, posuđa, pa čak i odjeće, na kojima se nalaze slike životinja ili likova iz crtanih filmova, nije sporna inašaallah ako se sa njihovom prodajom (kupovinom) ne cilja prodaja (kupovina) samih slika. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Što se tiče odazivanja, obilježavanja i čestitanja kjafirskih vjerskih praznika, svejedno bio to božić, nova godina, uskrs, slave i slično odgovor je u sljedećim redovima.
Čestitanje kjafirima njihove vjerske praznike, poput božića, uskrsa, nove godine i slično, je zabranjeno oko čega nema razilaženja među učenjacima, kako prenosi Ibn Kajjim u svojoj knjizi „Ahkamu ehliz-zimme“. Kaže Ibn Kajjim: „Čestitanje kjafirima njihova vjerska obilježja je zabranjeno na čemu su složni učenjaci. Poput toga da im čestita njihove praznike i post, pa im kaže: sretan vam praznik ili slično, iako sa ovim ne čini kufr ono je haram. To je poput toga da im čestita njihovo činjenje sedžde kipu, nego čak i veći grijeh i više prezreno kod Allaha od čestitanja kjafirima pijenje alkohola, ubijanja, zinaluka i slično. Mnogi ljudi kod kojih vjera nije na velikom nivou upadaju u slične stvari neznajući odvratnost tog djela. Onaj ko čestita nekome njegovo činjenje grijeha, novotarije ili kufra taj se izlaže Allahovoj mržnji i srdžbi“. Čestitanje kjafirima njihovih praznika je haram jer u sebi sadrži potvrđivanje onog na čemu su od njihovih obilježja vjere i zadovoljstvo sa onim na čemu su od kufra. A muslimanu nije dozvoljeno da bude zadovoljan sa obilježejima kufra kao ni da čestita onima koji su na tome, jer Uzvišeni kaže:strong> „Ako vi budete činili kufr, – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan, da robovi Njegovi čine kufr, a zadovoljan je sa vama ako budete zahvalni.“ (Ez-Zumer 7) i kaže Uzvišeni takođe: „Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“ (El-Maide 3)
Iz ovih ajeta je jasno da Allah subhanehu nije zadovoljan da Njegovi robovi čine kufr, pa kako onda da mi budemo zadovoljni s njim time što ćemo kjafirima čestitati na njihovom kufru? A ako bi oni nama čestitali njihove praznike nije dozvoljeno da im potvrdno odgovorimo. Jer to nisu naši praznici, i jer su to praznici sa kojima Allah nije zadovoljan. I jer su ti praznici jedno od dvoga: novotarija u njihovoj vjeri, ili su propisani u njihovoj vjeri ali su derogirani sa Islamom sa kojim je Allah subhanehu poslao Svoga zadnjeg Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.“ (Ali Imran 85)
Takođe, nije dozvoljeno muslimanu da se odazove njihovom pozivu da prisustvuje ili učestvuje u bilo kakvim njihovim svečanostima tim povodom, jer je to gore od samog čestitanja. Tako isto nije dozvoljeno muslimanima da obilježavaju te praznike kojekakvim priredbama, prigodama ili gozbama. Pod ovo ulazi razmjenjivanje poklona, dijeljenje slatkiša, sahana zgotovljene hrane, prekidanje s poslom taj dan i tome slično. Jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. (Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan) Molim Uzvišenog Allaha da učini muslimane ponosne sa njihovom vjerom, da ih učvrsti na tome i pomogne ih protiv Allahovih neprijatelja. A Allah je jak i moćan. (pogledaj: Medžmu’u fetava Ibn ‘Usejmin 3/44)
A ako bi neko želio da nas ubijedi da nova godina nije vjerski praznik nego neki “međunarodni” koji nema veze sa vjerom odgovor je da u tom slučaju kompletno pitanje dobija novu dimenziju i potpada pod mes’elu oponašanja “međunarodnih” kjafira u adetima i običajima koji su specifični njima. A nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je zabranjeno oponašanje kjafira u nevjerskim običajima koji su specifični samo za njih. Ta zabrana se zasniva na gore spomenutom hadisu u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. (Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan).
Takođe, u hadisu kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, a prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Pošto nije pojašnjeno u pitanju da li je tvoja nana od bolesti koja je spriječila da posti i umrla, odgovor na ovo pitanje se mora podijeliti u dva stanja.

Prvo stanje – da tvoja nana nije mogla da isposti Ramazan zbog bolesti, s tim da se ta bolest produžila i poslije Ramazana od koje je i tvoja nana i umrla. A to znači da zbog bolesti nije bila u stanju ni da naposti propuštene dane Ramazana. U ovom slučaju tvoja nana nije bila dužna da naposti jer je bila u nemogućnosti, niti je bila obavezna da nahrani trideset siromaha za svaki dan Ramazana. Takođe, nije obaveza da se za nju posti, niti da se u njeno ime nahrane siromasi.

Drugo stanje – da tvoja nana nije mogla da isposti Ramazan zbog bolesti, s tim da je ozdravila nakon Ramazana i bila je u stanju da naposti propuštene dane ali nije. U ovom slučaju nakon što je umrla ostala je dužna da naposti taj mjesec Ramazana. A oko pitanja posta nekoga drugog za nju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav je da je dozvoljeno, a po nekima mustehab ili vadžib, da neko od rodbine naposti za nju tih trideset dana. Ovo je stav imama Šafije ( stim da je od njega prenešen i drugi stav) i skupine učenjaka unutar šafijskog mezheba, zahirijskog mezheba, a odabrali su ga Ibn Hadžer, Nevevi i Ibn Usejmin.

Drugi stav je da se za umrlu osobu ne posti osim posta zavjeta, a što se tiče Ramazana da se umjesto te osobe nahrani za svaki dan propuštenog posta po jedan siromah. Ovo se prenosi kao fetva od Aiše i Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, a takođe ovo je mezheb hanbelija i stav Lejsa, Ishaka i Ebu Ubejda.

Treći stav je da se za umrlog ne napašta, niti post zavjeta niti Ramazana niti bilo koji drugi post. Ovo je stav hanefijskog i malikijskog mezheba.

A što se tiče argumenata i dokaza najjače argumente imaju učenjaci prvog stava, a Allah zna najbolje. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko umre a ostao je dužan postiti neka posti umjesto njega njegov velijj (rođak i slično)”. takođe, bilježe njih dvojica od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je neki čovjek pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li da posti za svoju majku koja je umrla a ostala je dužna da posti mjesec (Ramazana), pa ga je pitao: “Da je tvoja majka bila dužna neki imetak da li bi ga za nju vratio?”. A on mu je potvrdno odgovorio nakon čega mu je rekao: “Pa dug Allahu je preči da se vrati”.

Ova dva hadisa u svojoj općoj formi ukazuju na propisanost u najmanju ruku da je sunet da se naposti za umrlu osobu koja je ostala dužna određeni post. Ve billahi tevfik.

.Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah…

Pravilo je da musafir-čovjek koji je na putu, skraćuje i spaja svoje namaze, slijedeći u tome praksu Poslanika s.a.w.s., pa se kaže da je skraćivanje namaza na putu sunnet – vrijednije i ljepše, dok je spajanje namaza na putu ruhsa-olakšica, kojom se dozvoljeno koristiti, kako u putu tako i pri nevremenu, studi, strahu itd..

Dosta uleme uslovljava prelazak određene prostorne dužine puta da bi čovjek imao pravo skraćivati i spajati namaze, i taj iznos je, po njima, u kilometrima 83 km., a kada je riječ o vremenskoj dužini puta taj iznos je po njima 4 dana – ali, ima i uleme, među kojima su šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., i šejh Ibnu Usejmin rhm., koji smatraju da se neće uzimati u obzir određena kilometraža, već će mjerilo biti ‘URF tj. šta ljudi određenog mjesta i vremena podrazumjevaju pod putem i putovanjem, jer nisu svi gradovi, države i kontinenti isti po ovom pitanju.

Ovo mišljenje ja preferiram i smatram da ljudi moraju biti iskreni i bojati se Allaha dz.s., i da po svom ‘Urfu – običaju i ‘adetu sagledavaju ovo pitanje. Ono što se podrazumjeva pod putem, za njihov pojam, to će se uzimati za mjerilo, i to nećemo ograničavati prostorno-kilometrima, niti vremenski-danima. Sve dok se čovjek, u nekom mjestu, osjeća musafirom, i nije kod kuće – ima pravo na olakšice musafira.

Stoga ako za tebe i tvoje okruženje, dužina od 50km. puta, predstavlja „polazak na put“ – imaš pravo na olakšice musafirluka, a ako ta dužina za vaš pojam nije „polazak na put“ – onda nemaš pravo na olakšice musafirluka tj. skraćivanje i spajanje namaza.

Namaz se mora obavljati na čistom mjestu a nečista mjesta su mjesta na kojima ima nečistoće tipa: mokraće, izmeta, krvi, psećih dodira, wc-i, toaleti, hamami, torovi od deva itd.. Namaz se također neće klanjati na mezarjima, u pravcu kaburova, slika itd.. Dakle, prašina, pilotina, cement, kreč, papiri itd. – nisu nečiste materije i može se namaz klanjati na mjestu gdje se one nalaze. Stoga ti moraš namaze klanjati normalno, stojeći, u pravcu kible, na vrijeme, ako igdje u svome okruženju imaš makar jedan metar kvadratni čiste površine, a za tu svrhu možeš uvjek pripremiti neku sedžadu.

Ako čovjek nije u stanju klanjati namaz normalno, na vrijeme, sa stajanjem-kijamom i u pravcu kible – onda će čovjek klanjati namaz sjedeći, u pravcu kible, i neće dozvoliti da mu namaz izađe iz svoga vremena – kako bi mogao namaz obaviti stojeći u pravcu kible! Šart – uslov nastupa vremena je preči od rukna – sastavnog dijela namaza tj. stajanja u namazu. Klanjanje na jahalici (prevoznom sredstvu), se dozvoljava zbog nevremena – stude, snijega, kiše, vjetra, te i zbog straha po svoj život od nevjernika, razbojnika, životinja itd., te i ženi koja se nalazi na devi koju joj nema ko pomoći da je spusti i da se na nju ponovo popne. U svakoj drugoj situaciji, kada je vrijeme lijepo, i kada nam život nije direktno ugrožen od nevjernika, razbojnika ili životinja – čovjek nema pravo da klanja namaz sjedući.

Dodatak:

– Čovjek nema pravo – pred polazak na put – koristiti se olakšicama predviđenim za musafire.

– Musafir, koji klanja za imamom – koji nije musafir – klanjaće puni namaz za njim.

– Sve dok čovjek ne odluči boraviti u nekom mjestu – u kojeg je došao radi svršetka određenog posla – ima status musafira.

– Dozvoljeno je spajati namaze bez skraćivanja, i skraćivati namaze bez spajanja. Ako je čovjek spojio podne i ikindiju u podnevskom vremenu (takdim), pa se desi da dođe kući u ikindijskom vremenu – neće nanovo klanjati ikindiju namaz, jer ju je prethodno već obavio na propisani način.

– Ako se musafir vrati u svoje mjesto boravka a imao je nijjet te’ehira – da spoji podne sa ikindijom u ikindijskom vaktu, ili akšam sa jacijom u jacijskom vaktu – onda će tada klanjati pune namaze ne skraćene.

– Ako čovjek ide na put radi činjenja harama nema prava na olakšice musafirluka.

– Musafiru je dozvoljeno da obavlja nafila namaze dok je na putu posebno noćni namaz, vitr namaz, duha namaz i sabahske sunnete.

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com