Postoji dokaz, kako u Kur’anu, tako i u sunnetu da džin može ući u čovjeka. U Kur’anu su to riječi Uzvišenog Allaha: “Oni koji kamatu jedu, dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio…” (El – Bekare, 275.)
Ibn – Kesir, rahimehullah, je rekao: “Dići će se iz svojih kaburova, na Sudnjem danu, kao što se diže onaj koji je poludio i koga je šejtan dodirom izbezumio.”

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je to stanje opisao sljedećim riječima: “Doista se šejtan kreće sinom Ademovim kao što se kreće krv.” (Buharija, poglavlje: “Itikaf”, 2038. i Muslim, poglavlje: “Selam”, 2175.)

El – Eš’ari, rahimehullah, prenoseći stavove ehli – sunneta vel džema’ata: “Oni (ehli – sunnet) govore da džin ulazi u tijelo onoga koga je zahvatilo ludilo.” Kao dokaz navodi spomenuti ajet.

‘Abdullah (sin imama Ahmeda) – Allah im se smilovao – je rekao: “Rekao sam svome ocu: ‘Ima ljudi koji misle da džin ne može ući u tijelo insana.’ Odgovorio mi je: ‘Lažu, sine. To je on (šejtan) koji govori njihovim jezikom.’”

Imam Ahmed i Bejhaki prenose hadise u kojima stoji da je Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, doveden dječak koji je bio poludio, pa je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, govorio: “Izađi, Allahov neprijatelju!”

U drugom predajama stoji da je govorio: “Izađi, Allahov neprijatelju! Ja sam Allahov Poslanik!” (Ahmed, 4/171-173; El – Hakim, 2/617. i Bejhaki, poglavlje: “Značenje”, 6/24.-26.)
Nakon ovoga, dječak je ozdravio.

Iz navedenog vidimo da za ulazak džina u čovjeka postoji dokaz – kako u Kur’anu, sunnetu, tako i riječima ispravnih prethodnika. Praksa isto pokazuje. Pored toga ne smijemo negirati činjenicu da ludilo može imati i druge uzroke; kao što je slučaj oštećenja nervnog sistema i tome sl.

Šejh Ibn Usejmin, Zbirka fetvi i pisama, 1/293. – 294.
Preuzeto sa http://www.minber.ba

Odgovor na ovo pitanje se sastoji iz dva dijela. Prvi dio se odnosi na učenice, a drugi na profesorice. Što se tiče učenica, tj. onih koje pitaju, dozvoljeno im je da pitaju onoga koga smatraju kompetentnim da daje fetve, odnosno onoga za koga se zna da ima valjano šerijatsko znanje. To su pitanja koja se tiču dina (vjere) i zato musliman mora biti oprezan.

Čovjek koji hoće da pođe na put, pa se odluči raspitati o tom putu, neće pitati bilo koga, već samo onoga koga poznaje kao dobro upućenog vodiča. Također, onaj ko krene putem koji vodi Svemogućem, tj. Njegovim Šerijatom, neće pitati bilo koga, već će pitati samo onoga za koga zna ili bar smatra, da je od kompetentnih ljudi u izdavanju fetvi.

Što se tiče onih, koje izdaju fetve bez adekvatnog šerijatskog znanja, njima to svakako nije dozvoljeno. Rekao je Uzvišeni Allah: “Reci: ‘Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i tajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.’” (El – E’araf, 33.)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah je usporedio sa širkom govor o Njemu bez znanja. Također, rekao je Uzvišeni Allah: “Ima li onda nepravednijeg od onoga koji, ne imajući znanje, izmišlja laži o Allahu da bi ljude u zabludu doveo?!” (El – En’am, 144.)
Od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se prenosi da je rekao: “Ko namjerno slaže na mene, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu.” (Buharija, poglavlje: “Znanje”, 110; Muslim, “Uvod”, 3, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a prenosi se i od drugih ashaba – neka je Allah, dželle šanuhu, njima zadovoljan.)

Dužnost je onoga ko bude pitan o nečemu iz Allahove, dželle šanuhu, vjere da ne odgovori, osim ako ima znanje o tome, bilo da je to znanje sam spoznao (ukoliko je kompetentan da samostalno istražuje dokaze) ili ga je preuzeo od pouzdanog alima. Pitanje izdavanja fetvi je pitanje dina (vjere) i onaj ko to čini, mora biti svjestan da govori u ime Allahove, subhanehu ve te’ala, vjere, o Njegovim propisima i Njegovom Šerijatu. Upravo zato muftija (onaj koji izdaje fetve) treba biti više nego oprezan.

Šejh Ibn Usejmin

Preuzeto sa http://www.minber.ba

Allahu, Tebe hvalimo i Tebi se zahvaljujemo! Na pitanje koje ste postavili možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo,sunnet je uzeti abdest perući dijelove tijela tri puta maksimalno, a njihovo pranje četiri ili više puta smatra se prelaženjem granice i činjenjem nepravde. Amr b. Šuajb prenosi od svog oca, a on, opet, od svog oca da je ispričao: “Neki bediun došao je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ga o načinu uzimanja abdesta. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao mu je kako se uzima abdest perući dijelove tijela tri puta, a zatim je rekao: ‘Evo, ovako se uzima abdest. A onaj ko na ovo doda ružno je postupio, granicu je prešao i nepravdu je nanio’” (Ebu Davud, 135, en-Nesai, 140, i Ahmed, 6684). Imam en-Nevevi zapisao je sljedeće: “Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da je pokuđeno prilikom uzimanja abdesta oprati određeni dio tijela više od tri puta ako su tri pranja sasvim dovoljna da se obuhvati taj dio tijela; ako se ne obuhvati, onda se voda grabi dva puta, a računa se kao jedno pranje. Ukoliko čovjek posumnja u to je li neki dio tijela oprao dva ili tri puta, uzet će kao mjerodavno da ga je oprao dva puta, i to je ispravno mišljenje, koje zastupa apsolutna većina naših, šafijskih, učenjaka, i koje u potpunosti odgovara pravilima našeg mezheba. A imam el-Džuvejni, naš autoritet, ipak veli da će kao mjerodavno uzeti da je taj dio tijela oprao tri puta, to jest neće ga oprati još jednom, upravo iz predostrožnosti od četvrtog pranja, koje nije u skladu sa sunnetom. Četvrto pranje novotarija je i pokuđeno ga je poduzeti samo u slučaju kad to čovjek hotimično i svjesno čini.” (el-Minhadž, 3/109)

Imam eš-Ševkani rekao je: “Među islamskim učenjacima nema razilaženja o tome da je pokuđeno udove prati više od tri puta prilikom uzimanja abdesta. Ibnul-Mubarek govoraše da ne može garantirati da nije grešan onaj ko udove prilikom uzimanja abdesta pere više od tri puta. Imam Ahmed i Ishak b. Rahavejh govorili su: ‘Udove prilikom uzimanja abdesta više od tri puta pere samo onaj čovjek koji je iskušan vesvesama, opsesijom.’” (Nejlul-evtar, 1/218)

Šejh Ibn Baz kazao je: “Postoji predanje u kojem se kaže da je neki bediun došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ga o načinu uzimanja abdesta, te mu je Božiji Poslanik pokazao kako se uzima abdest, perući dijelove tijela tri puta, a zatim rekao: ‘Evo, ovako se uzima abdest. A onaj ko na ovo doda ružno je postupio, granicu je prešao i nepravdu je nanio’ dovoljno je kao dokaz da je pranje dijelova tijela tri puta gornja granica. Pa ipak, ovdje se ne misli na grabljenje vode, nego se misli na pranje udova. Prema tome, ako bi čovjek perući udove tri puta za jedno pranje lica, ruke ili noge vodu zagrabio dva puta, što bi iznosilo šest grabljenja, ne bi pogriješio i ne bi učinio ono što je pokuđeno. Pokuđeno je samo to da čovjek, nakon što tri puta opere cijelo lice, odnosno ruke, odnosno noge doda četvrto pranje.” (Fetava nurun aled-derb, 5/46)

Tu su i riječi šejha Ibn Usejmina: “Pranje dijelova tijela više od tri puta prilikom uzimanja abdesta ubraja se u prelaženje Allahovih granica i kršenje islamskog propisa, a Svevišnji Allah kaže: ‘Onaj koji Allahove propise krši sām sebi nepravdu čini…’” (et-Talak, 1). (Fetava nurun aled-derb, 2/7)

Drugo, iako se prilikom abdesta dijelovi tijela ne smiju oprati više od tri puta, prekoračivanje te granice ne kvari abdest: dijelovi su tijela oprani tri puta, pa je abdest ispravan, a dodatak se ima odbaciti. Evo šta u vezi s tim kaže imam en-Nevevi: “Ukoliko čovjek uzimajući abdest prekorači granicu u pranju udova te ih opere više od tri puta, učinio je ono što je pokuđeno, ali njegov abdest nije neispravan. To je naš stav i stav skoro svih islamskih učenjaka. U djelu el-Istizkar imam ed-Darimi prenio je da su neki učenjaci kazali da to ipak kvari abdest, kao što namaz kvari klanjanje jednog rekata više. No, ipak, to njihovo analogno prosuđivanje očita je greška.” (el-Medžmu, 1/440)

Ibn Hadžer veli: “Ispravno je da šafijski učenjaci prekoračivanje granice u pranju udova prilikom uzimanja abdesta smatraju pokuđenim, a ne zabranjenim. Ed-Darimi od nekih naših autoriteta prenosi da su kazali da to ipak kvari abdest, kao što namaz kvari klanjanje jednog rekata više. Ova je analogija posve neprihvatljiva.” (Fethul-Bari, 1/234)

Šejh Ibn Kasim zapaža: “Ako čovjek, uzimajući abdest, prekorači granicu u pranju udova i opere ih više od tri puta, to je mekruh, pokuđen čin, ali je njegov abdest, prema jednoglasnom mišljenju svih učenjaka, ispravan.” (Hašijetur-revdil-murbi, 1/175)

Na temelju hadisa: “Odbija se sve ono što neko uvede u islam” (el-Buhari, 2697, i Muslim, 1718), ne prihvata se da neko, uzimajući abdest, dijelove tijela pere više od tri puta. Uzimajući abdest, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dijelove tijela nije prao više od tri puta, pa je prekoračivanje te granice odstupanje od sunneta, i to se ne prihvata. S tim u vezi, divna je sljedeća opaska šejha Ibn Usejmina: “Ne prihvata se ibadet na koji čovjek nešto doda i prekorači granicu koju je Šerijat odredio. Naprimjer, kad bi čovjek, uzimajući abdest, dijelove tijela prao četiri puta, četvrto je pranje dodatak na ono što je Šerijat propisao, i to se odbija. Štaviše, onaj ko to čini okarakteriziran je kao prijestupnik. U predanju se kaže: ‘Neki bediun došao je Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, te ga upitao o načinu uzimanja abdesta, na šta mu je Allahov Poslanik pokazao kako se uzima abdest perući dijelove tijela tri puta, a zatim rekao: ‘Evo, ovako se uzima abdest. A onaj ko na ovo doda ružno je postupio, granicu je prešao i nepravdu je nanio.’” (Šerhul-erbeinen-nevevijja, str. 99)

Treće, onaj ko neki dio tijela prilikom uzimanja abdesta opere četiri puta iz zaborava, dileme ili iz neznanja, taj nije grešan – imam en-Nevevi, kako smo to vidjeli, pravi razliku između onog ko to učini namjerno i onog ko to učini zbog toga što je u dilemi. Kad je riječ o onom ko pati od vesevesa, opsesije da nije uzeo abdest onako kako treba, on, možda, donekle ima opravdanje jer je sličan onom ko ne može vladati svojim mislima i postupcima, no dužan je odbacivati opsesiju onoliko koliko je u mogućnosti i ne predati joj se.

Ibnul-Kajjim zapisao je: “Nema nimalo sumnje u to da šejtan potiče na ružne misli i dovodi čovjeka u opsesivno stanje. Oni koji se povode za vesvesom slijede šejtana i odazivaju mu se, a zanemaruju slijeđenje Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kad bi onaj ko je pogođen opsesijom uzeo abdest, odnosno gusul onako kako ga je uzimao Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao bi da se nije očistio od hadesa (stanja u kojem se nalazi onaj ko nema abdest), odnosno od džunupluka. A da takvi nemaju opravdanje zbog neznanja, to bi se njihovo ponašanje moglo smatrati otvorenim protivljenjem Poslaniku islama. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao je abdest jednom pregršti, a gusul saom vode (to iznosi četiri-pet pregršti), dok oni koji pate od opsesije, prilikom uzimanja abdesta, smatraju da ta količina vode nije dovoljna ni za pranje šaka. Štaviše, u pouzdanim se predanjima kaže da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, abdest uzimao perući dijelove tijela jednom; a nikad ih nije opravo više od tri puta. U predanju se kaže: ‘Neki bediun došao je Allahovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te ga upitao o načinu uzimanja abdesta, na što mu je Vjerovjesnik pokazao kako se uzima abdest perući dijelove tijela tri puta, a zatim je rekao: ‘Evo, ovako se uzima abdest. A onaj ko na ovo doda ružno je postupio, granicu je prešao i nepravdu je nanio.’ A zar je moguće da onaj čovjek za koga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da čini zlo, prelazi granicu i nanosi nepravdu, učini dobro djelo i, otuda, umili se Uzvišenom Allahu?!” (Igasetul-lehfan, 1/127). A Gospodar najbolje zna.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info
Preuzeto sa http://www.minber.ba