Alejkumusselam!

U osnovi abortus može biti bez šerijatske nužde i zbog šerijatske nužde, a pošto se spomenuti slučaj kreće između prvog i drugog, tj. abortus u ovom slučaju je iznad šerijatsko neopravdanog a ispod nužnog abortusa neophodno je da se ukratko spomenu stavovi i jedne i druge vrste abortusa.

Pobačaj bez šerijatskog opravdanja

Pod riječima „bez šerijatskog opravdanja“ se misli na sve razloge i motive za pobačaj koji ne potpadaju pod sljedeće vrste: nužni pobačaj (tj. ako plod uzrokuje smrt majke), pobačaj ploda začetog zinalukom ili silovanjem i pobačaj deformisanog ploda. Ovu vrstu abortusa možemo podijeliti na dva perioda, shodno u kom vremenskom razvojnom periodu ploda se vrši abortus.

Prvi period: abortus poslije udahnuća duše

Kada se udahnjuje duša u zametnuti plod?

U hadisu, gore spomenutom, kojeg prenosi Abdullah ibn Mes’uda, radijallahu anhu, došlo je da se duša udahnjuje poslije četiri mjeseca.

Kaže Nevevi: “Složni su učenjaci da se duša udahnjuje poslije četiri mjeseca[1]”, takođe to potvrđuje El-Kurtubi: “Učenjaci se nisu razišli oko toga da se duša udahnjuje poslije sto dvadeset dana.[2]”

Abortus poslije udahnuća duše je zabranjen po idžma’u (konsenzusu) islamskih učenjaka, i smatra se ubistvom nedužne duše.

Kaže Ed-Derdir, fakih malikijskog mezheba: “Nije dozvoljeno pobaciti plod iz maternice ni u prvih četrdeset dana, a kada mu se udahne duša zabranjeno je po idžma’u (konsenzusu).”[3]

Kaže Ibnul ‘Arebi, fakih šafijskog mezheba: “A što se tiče pobacivanja ploda u koji je udahnuta duša to je ubistvo oko kojeg nema razilaženja među učenjacima.”[4]

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim ako to pravda zahtijeva”[5].
Drugi period: abortus u prva četiri mjeseca trudnoće tj. prije udahnuća duše

Islamski učenjaci imaju različite stavove o abortusu u periodu prije nego što se udahne duše. Čak učenjaci unutar jednog mezheba su podijeljeni po ovom pitanju do te mjere da neki od njih kažu da je zvanični stav mezheba zabrana, dok drugi učenjaci iz istom tog mezheba kažu da je stav mezheba dozvola. Da bi se riješila ova zavrzlama oko pravog stava nekog mezheba po ovom pitanju bilo je neophodno vratiti se na priznate knjige mezheba (kutubu mu’temede). Stavovi učenjaka po ovom pitanju se mogu svesti na sljedeća tri mišljenja:

Prvo mišljenje: da je abortus u ovom periodu dozvoljen, s tim da dio učenjaka koji zauzimaju ovaj stav dodaju da je dozvoljen uz pokuđenost.

Ispravno je da je ovo zvanični stav hanefijske[6] i šafijske[7] pravne škole, i učenjaka El-Lahmija od malikija[8].

Svoj stav podupiru slijedećim dokazima:

Prvi dokaz: Da je osnova dozvola sve dok ne dođe dokaz da je abortus zabranjen, a zabrana nije došla.

Komentar: nije osnov dozvola nego zabrana, a argumenti zabrane su sadržani u sljedećem:

1. Riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili.”[9] Kaže Merdavi[10] i Ševkani[11] da riječi (fi kararin mekin-na sigurnom mjestu) znači maternica, tj. da je kap sjemena u prvoj fazi stvaranja živog bića na sigurnom mjestu poput sjemena u zemlji. A iz ovoga se razumije da je vađenje kapi iz sigurnog mjesta vid nasilja prema njemu i njegovo uništenje.

2. Došlo je u vjerodostojnim hadisima da se šerijatska kazna (kamenovanja ili bičevanja) nad trudnom ženom zbog zinaluka ne izvršava sve dok se ne porodi, svejedno u kom mjesecu trudnoće bila, a to je zbog zabrane uništenja ploda. Od učenjaka koji smatraju da je osnova zabrana abortusa je Stalna komisija za fetve[12] u Saudijskoj arabiji na čelu sa šejhom Bin Bazom.

Drugi dokaz: Plod u ovom periodu nije ljudsko biće zato ga je dozvoljeno pobaciti.

Komentar: to što nije ljudsko biće nije dokaz da ga je dozvoljeno uništiti, jer su ta kap, a zatim ugruša te komad mesa početne faze stvaranja ljudskog bića, zbog toga nije dozvoljeno izvršiti šerijatsku kaznu (kamenovanja ili bičevanja) nad trudnicom zbog zinaluka.

Treći dokaz: Kijas (analogija): kao što je dozvoljen ‘azl (tj. prilikom spolnog odnosa izbaciti sjeme van maternice) tako je dozvoljeno izvršiti abortus prije nego što se duša udahne.

Komentar: u ovom kijasu postoji razlika između ‘azla i abortusa, jer prilikom abortusa plod u maternici je buduće dijete čije su faze stvaranja počele za razliku od ‘azla gdje uopšte nije došlo do oplođavanja.

Četvrti dokaz: U ovaj plod još nije duša udahnuta, kao što je došlo u hadisu Abullah ibn Mes’uda, radjallahu anhu, a ono što nema dušu neće biti ni proživljeno na Sudnjem danu, prema tome kao da ga i nema, s toga nema smetnje da se pobaci.

Komentar: ovaj plod, kada ga pustimo da se razvija, nakon određenog vremena mu se udahnjuje duša, Allahovom voljom, i postaje čovjek te će biti proživljen na Sudnjem danu, zato sprečavanje razvoja tog ploda je bespravno nasilje nad njim koje je zabranjeno i grješno.

Drugo mišljenje: da je abortus uopćeno zabranjen.

Ovo je zvanični stav malikijskom i zahirijskog mezheba[13], te stav sljedećih učenjaka: Gazalija[14], Ibn-‘Imada i Ibn Hadžera[15] učenjaka šafijskog mezheba, Ibnul-Dževzija[16] i Ibn Redžeba[17] od hanbelija, a također su ga izabrali El-‘Iz ibn Abdusselam i Ibn Tejmije.

Zasnovali su svoj stav na sljedećim dokaza:

Prvi dokaz: Hadis Abdullah ibn Mes’uda, radijallahu anhu, u kojem Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže:

„Zaista, stvaranje jednog od vas biva u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim biva ugrušak isto toliko poput kapi sjemena, zatim biva gruda mesa isto toliko, a onda Allah pošalje meleka, narede mu se četiri stvari, kaže mu se: piši njegovo djelo, nafaku, dužinu života, da li će biti sretan ili nesretan, a zatim mu se udahne duša“.[18]

Hadis ukazuje jasnim riječima da stvaranje čovjeka počinje prvih četrdeset dana.

Drugi dokaz: Abortus je zabranjen na osnovu propisa ‘azla (‘azl je da prilikom spolnog odnosa izbaciti sjeme van maternice), s tim da se ovaj dokaz opravdava iz dva različita ugla: prvi od strane učenjaka koji smatraju da je ‘azl zabranjen iz čega proizlazi da je abortus preče da bude zabranjen, i drugi od učenjaka kod kojih je ‘azl dozvoljen što upućuje da je haram pobaciti plod kada se smjesti u maternici.

Komentar: dokaz posmatran iz prvog ugla je jak s tim da im se može prigovoriti na zabrani ‘azla, naročito kada imamo u vidu jasne dokaze za dozvolu sa jedne strane, a sa druge da su na tom stavu četiri mezheba, Ibn Tejmije, Ibn Kajjim i mnogi drugi učenjaci.

A da bi dokaz posmatrano iz drugog ugla imao svoju snagu trba ga pojačati sljedećim:

Prva: da su ashabi, prilikom pitanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o propisu ‘azla, naveli da ne žele da žena zatrudni, a to upućuje da je kod njih bilo poznato da pobačaj nije dozvoljen te ga o tome nisu ni pitali.

Drugo: da je pobačaj bio dozvoljen, Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, bi na to uputio ashabe, tj. pojasnio bi im da nema smetnje da se uzrokuje pobačaj nakon saznanja o trudnoći.

Treći dokaz: Kijas (analogija), upoređivanje ploda prije udahnuća duše sa jajetom divljači, odnosno kao što nije dozvoljeno muhrimu (onome koji je zanijetio hadž ili ‘umru) da razbije jaje divljači (što je potvrđeno u hadisu od Alije, radijallahu anhu[19]), jer je muhrimu lov zabranjen, isto tako nije dozvoljen pobačaj ploda iz maternice.

Komantar: ovaj kijas je ispravan jer je ispunio svoje šartove, a ono što je zajedničko između ploda i jajeta je da od oboga nastaje živo biće.

Četvrti dokaz: Abortus je oprečan jednom od ciljeva braka, tj. imanju potomstva.

Treće mišljenje: da je abortus dozvoljen u periodu nutfeta (kapi sjemena), tj. prvih četrdeset dana trudnoće, a da je poslije zabranjen.

Ovo je stav hanbelijske pravne škole.[20] Sličan stav ima i šejh Ibn ‘Usejmin, tj. da nije dozvoljen abortus osim u toku perioda nutfe (kapi sjemena-prvih četrdeset dana) ako za to ima potrebe[21].

Oni dokazuju svoj stav sa jednim dokazom:

Kažu: Kap sjemena (ploda) se još nije zametnula u ovom periodu, te je poput kapi sjemena prije ulaska u maternicu, zato nema smetnje da se pobaci.

Komentar: šejh Muhammed Nu’ajm Jasin odgovara na ovaj dokaz potvrđenom naučnom činjenicom da se u periodu od prvih sedam dana dešava začeće.[22] Sa druge strane, kap sjemena se već smjestila u maternici i ušla u fazu stvaranja budućeg ljudskog bića za razliku od sjemena van maternice.

Odabrano mišljenje: iz gore navedenog da se primjetiti da nema dokaza koji presuđuje po ovoj temi, odnosno nema direktnog dokaza koji zabranjuje abortus u ovom periodu. Međutim, dokazi koji ukazuju na zabranu abortusa su jači od dokaza druga dva mišljenja, dok su sa druga strane dokazi dozvole abortusa podložni jakoj kritici nakon čega gube svoju snagu.

Prema tome: abortus nije dozvoljen u ovom razvojnom periodu ploda svejedno koji mu motivi bili: strah za nafakom djeteta, plan da se ima malo djece, čuvanje tjelesne linije, zauzetost poslom, studiranjem, starost ili slično.

Ovo je također stav Udruženja velikih učenjaka (Hej’etu kibaril ‘ulema) u Saudijskoj arabiji. A Allah zna najbolje.

Može se zaključiti, na osnovu gore navedenog, da nije dozvoljeno izvršiti abortus ni u jednom od ova dva perioda bez opravdanog šerijatskog razloga.

Nužni pobačaj

Pod nuždom se ovdje porazumijeva da ostanak ploda (fetusa) u maternici prijeti opsnošću po majčin život, kao na primjer: da trudnica boluje od neke bolesti a da boravak ploda u njenoj matrnici, povečavajući tu bolest, prijeti životu same trudnice; ili trudnica ima neku srčanu bolest, ili rak dojke i slično. Šart da se smatra pobačajem iz nužde je da je ostanak ploda u maternici stvarna opasnost po život majke.

Ovu vrstu pobačaja možemo također podijeliti u dva perioda:

Prvi period: prije udahnuća duše.

Ulema je saglasna[23] na dozvoli abortusa u ovom slučaju, dokazujući to sljedećim:

1. Fikhska pravila:

· Veća šteta se otklanja manjom štetom.[24]

· Čini se manje zlo od dva zla od kojih se jedno mora uraditi.[25]

· Nužda dozvoljava zabranjeno.[26]

2. Majka je razlog života ploda, zato nije dozvoljeno da plod bude razlogom njene smrti.

3. Život majke je siguran, a život ploda upitan.

Da bi ovaj abortus bio dozvoljen treba ispuniti sljedeće šartove:

· postojanje stvarne bolesti koja prijeti životu majke,

· da se ne može izliječiti ta bolest osim abortusom,

· da je ljekar pouzdana i provjerena osoba u njegovoj procjeni da je abortus jedino rješenje.

Drugi period: nakon što se udahne duša.

Znači da plod ima više od četiri mjeseca i njegov ostanak u maternici prijeti životu majke, pa ili ćemo izvršiti abortus i spasiti život majke, ili ostaviti plod što će uzrokovati smrt majke.

Dva su mišljenja učenjaka u ovoj mes’eli:

Prvo mišljenje: zabrana abortusa pa makar to odvelo majku u smrt, ovo je stav mnogih učenjaka[27], između ostalih Ibn ‘Abidina, hanefijskog učenjaka, i Muhammeda ibn Usejmina od suvremene uleme.

Dokazi ovog stava:

1. Složni se islamski učenjaci da nije dozvoljeno čovjeku da ubije drugog pod prisilom kako bi sebi život sačuvao pa makar to odvelo u smrt prisiljenog, a tako isto trudnica, zabranjeno je ubiti plod u koji je duša udahnuta kako bi sačuvali život trudnice.

2. Po idžmau’ učenjaka ovog ummeta zabranjeno je čovjeku koji umire od gladi da ubije drugog čovjeka kako bi ga pojeo i spasio sebi život, tako isto zabranjeno je da ubijemo fetus (plod) da bi sačuvali život njegove majke.

3. Proučavanjem šerijatskih tekstova iz Kur’ana i Sunneta ne možemo naći nijedan dokaz koji upućuje na dozvolu čuvanja života jednog čovjeka ubijanjem drugog.

Drugo mišljenje: ako se potvrdi da će majka sigurno umrijeti ako se ne izvrši abortus, onda je dozvoljeno.

Ovo je stav većine današnjih učenjaka, a njihovi dokazi su:

1. Sa smrću majke u većini slučajeva strada i dijete, pa imamo izbor da izvršimo abortus i sačuvamo majku ili u suprotnom stradaće oboje.

Odgovor: prijašnja ulema je još u njihovo vrijeme govorila o mes’eli kada umre majka, a u stomaku joj dijete, da joj otvore stomak kako bi spasili dijete. Pa ako su oni o tome govorili u ta vremena pa šta da kažemo danas kada je medicina toliko uznapredovala.

2. Plod slijedi majku i dio je nje, a islamski učenjaci su složni da je dozvoljeno odsjeći dio čovjeka (ruku, nogu, dio ruke, dio noge) kako bi sa se spasili ostali dijelovi.[28]

Odgovor: ne možemo porediti dijete u stomaku sa dijelom tijela, jer je dijete ljudsko biće samo za sebe koje je zabranjeno ubiti za razliku od dijela tijela.

3. Dokazivanje sa fikhskim pravilima:

· Veća šteta se otklanja manjom štetom.

· Čini se manje zlo od dva zla od kojih se jedno mora uraditi.

Odabrano mišljenje je drugi stav tj. da je dozvoljeno učiniti abortus, jer iako je dijete u utrobi majke ljudsko biće samo za sebe kao što je i majka, ipak Šerijat pravi razliku među njima. Naime, krvarina za ubistvo djeteta u utrobi majke nakon što mu se duša udahne je (vrijednost) pet deva, a za ubistvo žene pedeset deva, a to znači da je šteta u smrti majke veća od smrti djeteta (ploda), a od pravila Šerijata je da se veća šteta otklanja manjom. A Allah zna najbolje.

Kolegij islamskog prava pri Rabiti je 1420. hidžretske donijeo stav da je dozvoljen pobačaj ploda u koji je duša udahnuta a čiji je ostanak u maternici stvarna opasnost za život majke, svejedno bio plod deformisan ili ne[29].

Prema tome, pomenuti slučaj žene je stanje između ove dvije vrste abortusa, tj. između abortusa bez šerijatskog opravdanja i abortusa zbog šerijatske nužde. Zato, ako je starost njene trudnoće veća od četiri mjeseca onda joj ni ukom slučaju nije dozvoljeno izvršiti abortus jer se njeno stanje ne može svrstati u abortus zbog nužde, tj. da je ostanak djeteta u njenom organizmu prijetnja za njen život.

A ako je starost njene trudnoće manja od 120 dana, a uzimajući u obzir da učenjaci imaju veoma podijeljeno mišljenje oko dozvole abortusa u ovom periodu bez šerijatskog opravdanja, pri čemu nema šerijatskog argumenta koji nedvosmisleno presuđuje po tom pitanju, takođe uzimajući u obzir njeno teško zdravstveno stanje, nema smetnje da ona u ovom periodu trudnoće (manjoj od 120 dana) izvrši abortus. Još ako je na abortus savjetuju pouzdani ljekari zbog njenog teškog zdravstvenog stanja, a ne radi straha zbog nafake, teškog odgoja djeteta i slično, onda je to dodatno opravdanje da ona učini abortus. A Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

[1] Šerhu sahihi Muslim (16/157).
[2] El-Džami’ li ahkamil Kur’an (14/316).
[3] Hašijetu-d-dusuki (3/86).
[4] El-Kabes (15/528).
[5] El-En’am 151
[6] Hašijetu Ibn ‘Abidin (4/335-336) i Šerhu fethil-kadir (2/495).
[7] El-Havil kebir (11/196-197).
[8] Mevahibu-l-dželil (5/133).
[9] El-Mu’minun 13
[10] El-Havi el-kebir (10/386).
[11] Fethul-kadir (3/649).
[12] Fetva broj 17576.
[13] Hašijetu-d-dusuki ale-š-šerhil kebir (3/86).
[14] Ihjau’ ulumi-d-din (2/110-111).
[15] Fethu-l-bari (9/386).
[16] Ahkamun-nisa’ 306.
[17] Džami’u-l-‘ulumi vel hikemi (102).
[18] Bilježi ga Buharija (3208) i Muslim (2643).
[19] El-Furu’ (5/506).
[20] El-Furu’u (1/393), El-Insaf (1/479) i Muntehel-iradat (1/37).
[21] Eš-Šerhul mumti’a (10/654).
[22] Ebhasu fikhije fi kadaja tibijje (222).
[23] Hašijetu Ibn ‘Abidin (5/377), Hašijetu-d-dusuki (4/268), El-Ikna’ (4/129) i El-Mevsu’atu el-fikhijetu el-kuvejtije (2/59).
[24] El-Ešbah ve-n-Nezair, Ibn Nudžejm (88).
[25] El-Vedžiz, El-Burnu (260).
[26] El-Mumti’a fil kava’idi fikhije (173).
[27] El-Medžmu’u (5-301), El-Bahrur-raiku (8-233).
[28] Kava’idu-l-ahkam fi mesalihi-l-en’am (1/92).
[29] Mesailu fikhije mu’asire, d. Abdurrahman Es-Sened (117).

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Oko nadijevanja imena Iman, Huda, Takva i slično učenjaci smatraju da nema neke šerijatske zapreke u tome. Ovaj stav, između ostalih, zastupa Komisija za fetve iz Saudijske arabije u sastavu Bin Baza, Gudejanija i Abderrezaka El-Afifija. Od razloga sa kojima se pravda dozvola nadijevanja ovih imena, a prije svega imena Iman, je to što ova imena imaju lijepa značenja, a to je potvrđivanje istine, uputa i takvaluk (bogobojaznost), takođe ta imena ostavljaju lijep trag na duše onih koji su njima nazvane jer ih podsjećaju na iman i uputu i bogobojaznost.

S tim da ima nekih učenjaka poput šejha Usejmina koji smatraju da treba izbjegavati nadijevanje imena poput Iman, jer to ime u sebi nosi vid pohvale čišćenja od grijeha. A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je promijenio ime Berra (Ona koja čini mnogo dobročinstvo) zato što to ime upućuje na pohvalu te osobe koja ga nosi. I smatra da se iz ovog hadisa zaključuje da imena ne trebaju imati značenja samopohvale.

Prema tome, nema smetnje da se nadijeva ime Iman, a to što neki smatraju da treba izbjegavati ne znači da je haram niti mekruh, nego smatraju da je bolje da se izbjegava. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com

Vidi manje

Alejkumusselam.
Islamski pravnici imaju tri mišljenja oko zadnjeg vremena jacije namaza.
Prvo mišljenje je da jacija namaz traje do pojave prave zore. Na ovom stavu su Ebu Hanife i njegovi učenici, takođe to je mezheb šafija (s tim da oko toga šta je šafijski mezheb učenjaci ovog mezheba imaju podijeljeno mišljenje) i ovo je jedan od stavova malikijskog mezheba.
Oni dokazuju svoj stav hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije nemarnost u snu (da se prespava namaz) nego je nemarnost da se odgodi klanjanje namaza sve dok nastupi vrijema klanjanja drugog namaza”. Ovaj hadis ukazuje da namasko vrijeme traje sve do početka namaskog vremena sljedećeg namaza.
Međutim ovome se može prigovoriti da se u hadisu misli na četiri namaza: podne, ikindiju, akšam i jaciju jer su vakti ovih namaza spojeni, dok namasko vrijeme sabah namaza se ne spaja poslije njega sa nekim drugim namazom oko čega nema razilaženja a oko spajanja prije njega ima razilaženje što je tema ovog pitanja.
Drugo mišljenje je da jacija namaz traje do trećine noći. Ovo je poznati stav malikija, jedan od stavova Šafije i Ebu Hanife. Takođe, ovo je rivajet hanbelijskog mezheba, s tim da je kod njih ovo osnovno vrijeme klanjanja jacije a od trećine noći do sabaha (do prave zore) je nužno vrijeme za klanjanje jacije namaza, poput toga da klanja bolesnik koji je prizdravio ili žene u stanju hajza i nifasa ako je postala čista.
Oni svoj stav dokazuju poznatim vjerodostojnim hadisom u kojem je Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kojeg bilježe Tirmizi, Nesai i Ahmed i za kojeg kaže Buhari da je najvjerodostojniji hadis u poglavlju o namaskim vremenima. U ovom hadisu je došlo da je jedan dan Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na početku svakog namaskog vremena, a drugi dan ga je predvodio u klanjanju svih pet namaza u njihovim zadnjim namaskim vremenima, pa je u tom hadisu došlo da je drugi dan klanjao jaciju namaz kada je prošla trećina noći.
A u rivajetu kod Tirmizija Džibril je rekao: “O Muhammede, ovo je namasko vrijeme vjerovjesnika prije tebe, namasko vrijeme je između ova dva vakta (vremena)”. Međutim, dokazivanje sa ovim hadisom je donekle upitno jer je u ovom hadisu ravija koji prenosi imao nedoumicu da li je Džibril došao u pola noći ili u trećini noći, u hadisu je došlo “Zatim mu je došao (Džibril) u jacijsko vrijeme kada je otišla polovina noći, ili je rekao trećina noći, pa je klanjao sa njim jaciju”.
Takođe, dokazuju hadisom od Aiše, radijallaha anha, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjajte je (jaciju) između vremena kada nestane crvenilo do trećine noći”.
Treće mišljenje je da je jacijsko vrijeme do polovine noći. Ovo se prenosi od imama Malika i od Šafije u jednom od rivajeta. Takođe, od savremenih učenjaka ovo mišljenje je izabrao i šejh Usejmin.
Oni dokazuju svoj stav hadisom od Enesa, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Enes, radijallahu anhu, kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgodio jaciju namaz do polovine noći”.
A najjači argument sa kojim dokazuju da se jacija klanja do polovine noći je kur’anski ajet u kome Uzvišeni kaže: “Obavljaj propisane namaze kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i namaz u zoru” (El-Isra’, 78). Tako u ovom ajetu su spomenuta namaska vremena namaza koji su spojeni jedan sa drugim, a to su riječi ” kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine”, jer kad Sunce sa polovine krene to je početak podne namaza, a noćna tmina je polovina noći što je zadnje vrijeme jacije namaza. A namaz u zoru predstavlja sabah namaz koji se ne spaja ni sa jednim namazom ni prije njega ni poslije njega.
Nakon izloženih stavova učenjaka i njihovih argumenata treće mišljenje po kojem se jacija klanja do polovine noći je najbliže ispravnom na što ukazuje kur’anski ajet i spomenuti hadis. S tim da se ovo smatra osnovnim namaskim vremenom klanjanja jacije namaza a da u slučaju nužde se može klanjati i do sabah namaza, a Allah zna najbolje.
Treba napomenuti da termin “pola noći” znači polovina vremena od zalaska Sunca do izlaska Sunca a ne da je polovina noći uvijek 12:00 naveče, pa tako nekad polovina noći može biti prije dvanaest a nekada poslije. Ovo isto se odnosi i na termin “trećina noći”.
Mustehab je odgoditi klanjanje jacije do trećine ili čak polovine noći osim ako će to praviti poteškoće džematlijama. Dokaz za to je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću otežati svom Ummetu naredio bi im da odgode klanjanje jacije do trećine ili polovine noći”. Hadis bilježi Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed a Tirmizi i Albani ga ocjenjuju vjerodostojnim. Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgađao klanjanje jacije. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com

Vidi manje

Ako se u pitanju misli na stanovnike Mekke kako klanjaju, onda je odgovor da većina njih klanjaju po hanbelijskom mezhebu jer tako uče u školama. Dok ostali uglavnom klanjaju onako kako su naučili od učenjaka koje smatraju svojim autoritetima poput Bin Baza, Usejmina i slično. Uglavnom, zajednička karakteristika i jednih i drugih je da dižu ruke u namazu i mimo početnog tekbira, izgovaraju glasno Amin za imamom i da raširenost nogu u namazu nije striktno određen.
A ako misliš u svom pitanju na to kako se klanja u samom Haremu, tj. mesdžidu oko Kabe, to zavisi od samih ljudi koji su došli da obave Umru ili ako je za vrijeme obreda Hadždža da obave Hadždž, jer većina klanjača u Haremu budu muslimani koji su van Saudije. Pa pošto su klanjači u Haremu iz različitih muslimanskih zemalja, a u njima se slijede različiti fikhski mezhebi od četiri poznata, pa tako način klanjanja tih ljudi je ovisan od onoga kako su naučili od svojih učenjaka u svojim državama i shodno mezhebima koje slijede.
Pa se tako može vidjeti jedno veliko šarenilo u načinu klanjanja: jedni vežu ruku na grudima, drugi na pojasu, treći ispod pupka a četvrti klanjaju spuštenih ruku, jedni dižu ruke na četiri poznata mjesta u namazu a drugi prilikom samo početnog tekbira, i tome slično u ostalim propisima. Sve ovo što sam spomenuo se može vidjeti i ratiti na satelitskim programima koji direktno prenose namaze iz Mekke i Medine.
Ono što je najbitnije u odgovoru na tvoje pitanje je da trebaš znati da nije ibret u načinu klanjanja to kako se klanja u Mekki i Medini, Kairu ili Bagdadu ili nekom drugom mjestu gdje žive muslimani. Ibret je u tome kako je klanjao Allahov Poslanik, sallallahu lejhi ve sellem, on je naš uzor i njega smo obavezni slijediti u načinu klanjanja. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Klanjajte kao što ste vidjeli mene da klanjam”.
A njega su vidjeli kakao klanja njegovi ashaba pa su nam to prenijeli i opisali u detalje i to je prenešeno u vjerodostojnim hadisima. Uzvišeni Allaha i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu nas muslimane obavezali da slijedimo u načinu klanjanja ni Ebu Hanifu, ni Malika, ni Šafiju, niti Ahmeda, iako se mi koristimo njihovim znanjem u pojašnjavanju načina klanjanja, a kamoli da su nam naredili da slijedimo to kako se klanja u Mekki, Medini ili bilo kom drugom gradu.
Izvori Šerijata iz kojih se crpe islamski propisi su Kur’an, Sunnet, idžma i kijas (oko ostalih izvora je veliko razilaženje) a ne običaji muslimana u nekim mjestima i sredinama. Zato je na svim musliamnima da usklade svoje praktikovanje vjere shodno tome kakao je došlo u Kur’anu i Sunnetu a što su nam pojasnili imami ovog Ummeta. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com

Vidi manje