Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li treba svedočiti protiv muslimana koji je ukrao nešto od hrišćanina ili prećutati to?
Hvala pripada Allahu (Bogu)! Prvo: Svedočenje je zajednička obaveza, a može da bude individualna obaveza u dva slučaja: kada je osoba pozvana da svedoči ili kada će pravo osobe da bude ugroženo ako ne svedoči. Drugo: Uzvišeni Allah (Bog) je naredio pravednost i svedočenje na osnovu pravde u svim sitviše
Hvala pripada Allahu (Bogu)!
Prvo:
Svedočenje je zajednička obaveza, a može da bude individualna obaveza u dva slučaja: kada je osoba pozvana da svedoči ili kada će pravo osobe da bude ugroženo ako ne svedoči.
Drugo:
Uzvišeni Allah (Bog) je naredio pravednost i svedočenje na osnovu pravde u svim situacijama i u korist svih ljudi.
Uzvišeni Bog kaže:
O vernici, budite uvek pravedni, svedočite Boga radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka… (Kur’an, En-Nisa’, 135)
Učenjak Ibn Kajjim, Bog bio zadovoljan njime, je rekao:
“U ovom odlomku, Uzvišeni Bog nam naređuje da se čvrsto zauzimamo za pravdu, koja je jednakost. Ovo je naredba da budemo pravedni prema svima, bio to neprijatelj ili prijatelj.” (Er-Risaleh et-Tebukijje, 31)
Uzvišeni Bog kaže:
O vernici, dužnosti prema Bogu izvršavajte, i pravedno svedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti. (Kur’an, Trpeza, 8)
Es-Sa’adi, Bog mu se smilovao, kaže:
“Kao što bi svedočio u korist svog prijatelja, tako i svedoči protiv njega; kao što bi svedočio protiv svog neprijatelja, tako svedoči u njegovu korist, čak i da je nevernik ili novotar, jer obavezno je da budeš pravedan sa njim.” (Tefsir es-Sa’adi, 224)
Prenosi se od Ibn Omera:
Abdullah ibn Revahah je išao kod jevreja na Hajber svake godine da bi procenio njihove useve i da bi uzeo polovinu (prema uslovima dogovora između muslimana i jevreja). Oni su se požalili Poslaniku, neka je nad njim Božiji spas i mir, zbog njegove strogoće, i želeli su da podmite Abdullaha. On je rekao: “O Božiji neprijatelji, zar mi to nudite zabranjene stvari? Tako mi Boga, dolazim vam od meni najdražeg čoveka, a vi ste mi mrži od majmuna i svinja. Ali moja mržnja prema vama i ljubav prema njemu neće da učini da budem nepravedan prema vama.”
Oni su rekli: “Dobrotom ovoga (principa) nebesa i zemlja opstoje.”
(Prenosi ga Ibn Hibban, 5199 i drugi; Učenjak Albani ga je ocenio kao verodostojnim u Et-Te’alikat el-Hassan, 5176)
Islamski učenjak Ibn Tejmijje, Bog mu se smilovao, je rekao:
“Svako dobro je u pravdi i pravednosti, a svako zlo je u nepravdi. Tako da je pravda obavezna u svim stvarima i prema svim ljudima, a nepravda je zabranjena u svim stvarima i prema svim ljudima. Nije dozvoljeno da budeš nepravedan uopšte prema bilo kome, bilo da se radi o muslimanu ili neverniku, ili da se radi o nepravedniku.” (Medžmu’u-l-Fetava, 18/166)
Takođe je rekao:
“Pravda je naređena svima i prema svima u svim situacijama, a nepravda nije dozvoljena ni u najmanjoj meri u bilo kojoj situaciji, do te mere da je Uzvišeni Bog, naredio vernicima da budu pravedni prema nevernicima, kao što kaže:
‘O vernici, dužnosti prema Bogu izvršavajte, i pravedno svedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti.’ (Kur’an, Trpeza, 8)
Vernici su napadali nevernike Božijom dozvolom, onda je Uzvišeni Bog, rekao, objašnjavajući stvar: Nemojte da dopustite da vaša mržnja prema nevernicima učini da budete nepravedni prema njima, budite pravedni, to je najbliže čestitosti.” (Medžmu’u-l-Fetava, 30/339)
Učenjak Ibn Baz, Bog mu se smilovao, je rekao:
“Uzvišeni Bog je učinio obaveznim muslimanima da budu pravedni prema svojim neprijateljima, i naredio im je da budu pravedni sa bilo kime ko se zavadi sa njima. A zabranio im je da sebi dozvole da mržnja prema nekim ljudima učini da ne budu pravedni prema njima. On, slavljen neka je, govori nam da je pravda prema neprijateljima kao i prema prijateljima bliže bogobojaznosti. Ovo znači da pravda prema svim ljudima, kako prijateljima tako i neprijateljima, je bliža kao zaštita od Božije srdžbe i Njegove kazne.” (Medžmu’u-l-Fetava Ibn Baz, 2/182)
Učenjak Ibn ‘Usejmin, Bog mu se smilovao, je upitan:
“Ako nam nevernik i musliman dođu na mesto gde radimo, jer trebaju nešto od nas, pa nevernik dođe pre muslimana, da li da dadnemo prednost muslimanu nad nevernikom, ili da dadnemo prednost onome ko je došao prvi?”
On je odgovorio:
“Ne; počnite sa onim ko je došao prvi. Samo tako je pravedno. Tako da su učenjaci rekli: ‘Ako se musliman i nevernik obrate sudiji radi presude, da li će on da tretira muslimana bolje nego nevernika?
Ne, neće prema njemu da se ophodi bolje; nego, prema obojici treba da se ponaša jednako. Ne treba da priča sa muslimanom blago a sa nevernikom grubo; to nije dozvoljeno. Presuda među ljudima mora da se zasniva na pravdi. Ako to uradiš i ako si pravedan, to može da bude uzrok da taj nevernik postane musliman.'” (Lika’ el-Bab el-Meftuh, 79/17)
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Učenjak Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/ar/209220
Vidi manjeDa li žena smije povećavati usne i zatezati kožu lica?
Aludirajući na žene, Svevišnji Allah u jednom kur’anskom ajetu kaže: “Zar one koje u ukrasima rastu…” (Ez-Zuhruf, 18), što nam govori da su žene po svojoj prirodi sklone uljepšavanju i ukrašavanju. Šerijat uvažava tu potrebu i dozvoljava ženama da se dotjeruju i uljepšavaju, ali i postavlja određeneviše
Aludirajući na žene, Svevišnji Allah u jednom kur’anskom ajetu kaže: “Zar one koje u ukrasima rastu…” (Ez-Zuhruf, 18), što nam govori da su žene po svojoj prirodi sklone uljepšavanju i ukrašavanju. Šerijat uvažava tu potrebu i dozvoljava ženama da se dotjeruju i uljepšavaju, ali i postavlja određene granice koje se ne smiju prelaziti. Tako je, naprimjer, među ženama ashaba bila prisutna upotreba surme, kane, rumenila i sličnih preparata, kojima su uljepšavale svoja lica, oči, šake i sl. To ukazuje na legitimnost upotrebe kozmetičkih preparata koji se nanose na lice i tijelo, a potom se uklanjaju i ne ostaju trajno. Naravno, pri tome se žena pridržava općih pravila uljepšavanja, od kojih je da svoje ukrase skriva od muškaraca pred kojima se ne smije otkriti, da ne privlači pozornost na sebe, da se ne šminka na način svojstven nemoralnim ženama, da se u tome ne pretjeruje i sl.
S druge strane, zabranjena su uljepšavanja kojima se mijenja Allahovo stvaranje, odnosno prirodni izgled, i to ima trajni karakter, kao što je tetoviranje. Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kaže: “Allah je prokleo žene koje tetoviraju i koje traže da im se to radi, žene koje čupaju dlake sa lica i one koje traže da im se to radi i žene koje, želeći da budu ljepše, razdvajaju zube, one koje mijenjaju Allahovo stvaranje.” (Buhari i Muslim)
Povećanje volumena usana ubrizgavanjem dermalnog filera i zatezanje lica mezonitima, a to su fina biorazgradiva vlakna koja se unose pod kožu, bliži su ovoj drugoj vrsti uljepšavanja, koje je spomenuto u citiranom predanju, jer uzrokuju fizičke promjene izgleda i imaju dugotrajan efekat. U predanju se zajedno spominje mijenjanje Allahovog stvaranja i želja da se bude ljepšim, a ta dva značenja su prisutna pri povećanju usana i zatezanju lica na spomenuti način, pa ih zbog toga obuhvata ova prijetnja i čini ih zabranjenim. Povećanje volumena usana ili zatezanje lica napredne su metode estetske hirurgije. Estetska hirurgija dozvoljena je samo kada za njom postoji potreba, kao što je rekonstrukcija određenog nedostatka i neprirodnog izgleda, kao, naprimjer, da usne, usljed bolesti ili povrede, postanu izrazito tanke ili da mlađa osoba dobije bore i brazde po licu. Ako pak ne postoji takva potreba, nego se samo radi o želji da se postigne ljepši izgled, onda to nije dozvoljeno.
Govoreći o estetskoj hirurgiji, šejh Usejmin, rahimehullah, kaže: “Dvije su vrste plastičnih operacija. Prva vrsta su operacije radi otklanjanja deformacije koja je rezultat udesa ili nečeg drugog. U tome nema smetnje i to je dozvoljeno, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio čovjeku koji je u borbi ostao bez nosa da mu se izradi nos od zlata. Druga vrsta jesu luksuzne operacije, koje se ne čine radi otklanjanja deformacije, nego samo da se postigne ljepši izgled. Takvo ukrašavanje je haram i nije dozvoljeno, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo žene koje čupaju dlake sa lica i one koje traže da im se to radi, žene koje u svoju kosu dodaju ono što nije od nje i one koje traže da im se to čini i žene koje tetoviraju i koje traže da im se to radi…” (Medžmuul-fetava ve resail) Uzvišeni Allah najbolje zna!
Odgovorio na pitanje: dr. Hakija Kanurić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: n-um.com
Ko su medhalijevci – napadi na ulemu
Alejkumusselam! Sto se tiče učenjaka Ebu Ishaka Huvejna i Muhammeda Hassana to su dva selefijska učenjaka iz Egipta koji su na ispravnoj akidi i menhedžu, i komotno se za njih može reći da su među najučenijom ulemom u Egiptu. To što jednog optužuju da je tekfirovac a drugog da je ihvanija to dolaziviše
Alejkumusselam!
Sto se tiče učenjaka Ebu Ishaka Huvejna i Muhammeda Hassana to su dva selefijska učenjaka iz Egipta koji su na ispravnoj akidi i menhedžu, i komotno se za njih može reći da su među najučenijom ulemom u Egiptu.
To što jednog optužuju da je tekfirovac a drugog da je ihvanija to dolazi od strane skupine tzv. Medhalijevaca a to nije tačno, to je laž i izmišljotina na njih.
A ovo je ujedno zgodna prilika da se ukratko pojasni ko su medhalijevci jer od njih dolazi svo to bljuvanje i pljuvanje i po onome kome treba i po kome ne treba.
Medhalijevci su nastali u Saudijskoj Arabiji pa su se poslije proširili u ostale krajeve svijeta: Egipt, Kuvajt i Jordan, a naročito je njihov uticaj jak u Evropi među selefijama. Nazvani su medhalijevci po saudijskom šejhu Rebi’a El-Medhali, a u arapskom svijetu su poznati i kao Džami’ije po istoimenom šejhu. Prepoznatljivi su bili po žestokoj i pretjeranoj kritici pokreta Ihvanu Muslimin, džemata Teblig, sufija i svih onih koje oni proglase novotarima svejedno bili džemati ili pojedinci. U zadnje vrijeme se njihova otrovna oštrica okrenula prema sljedbenicima El-Kaide i tekfirovaca.
Za sebe tvrde da su oni jedine i prave selefije, pa su ih neki učenjaci nazvali zbog toga SAMOZVANE SELEFIJE, a istina je da su poružnjali sliku selefija kod drugih džemata tako da mnogi i ne znaju da postoje druge selefije mimo njih. Sljedbenici ovog džemata, pokreta ili fikre (ideje) se u osnovi pozivaju na akidu selefa ovog Ummeta, na čvrsto držanje za Kur’ana i sunneta onako kako su ih razumjele prve generacije, bore se protiv svih vrsta novotarija u vjeri, itd. Ono što se s opravdanjem prigovara ovom džematu i ovoj fikri (ideji) je između ostalog:
Prvo: temeljna osnova na kojoj počiva ovaj džemat je da se ophode kao havaridži prema učenjacima i daijama, smatrajući ih kjafirima ili novotarima zbog grešaka koje im pripisuju. Kao murdžije su prema vladarima u muslimanskim zemljama pri čemu opravdavaju sve što rade a ako im se neko usprotivi makar i riječima on je po njima haridžija. Kao rafidije su prema džematima, sakupe njihove greške i onda ih optuže da su na dalaletu i stranputici. Kao kaderije se ophode prema Židovima, kršćanima i kjefirima, smatraju da nama nema izlaza od potčinjenosti kjafirima, niti imamo mogućnosti da se od toga oslobodimo, svaki džihad je unaprijed osuđen na propast i nema džihada bez imama (vođe muslimana) po njihovom tumačenju.
Drugo: po njima onaj ko novotara ne proglasi novotarom i sam je novotar, pravdaju svoj menhedž vrijeđanja, omalovažavanja i odvraćanja od učenjaka i daija time što je Allah spomenuo u Kur’anu greške vjerovjesnika, da čovjek pogriješi u nekim temeljima vjere to je kod njih neoprostivo. Smatraju da je džematski rad za Islam majka svake fitne jer oni prave jednakost između pokuđenog strančarenja i propisanog džematskog rada za Islam. Ističu greške davetskih džemata a prešućuju njihova dobra djela kako bi opravdali svoje napade na njih, zato smatraju da su savremeni islamski džemati skupine koje su na dalaletu i koje ruše jedinstvo ovog Ummeta.
Analizirati stanje Ummeta i upoznati njenog neprijatelja je po njima šerijatski zabranjeno poput analiziranja iskrivljenog Tevrata. Zato po njima razumijevanjem stvarnosti se trebaju baviti samo vladari a da se time bave islamisti to je za njih gubljenje vremena i bezvrijedan posao. Po njima nema džihada bez dozvole imama, džihad je obavezivanje sa onim za što nemamo snage te s toga nema grijeha u njegovom ostavljanju, zato je kod njih najbolji džihad da se ostavi džihad, a najbolja priprema za džihad je da se ostavi ta priprema. Takođe, smatraju da se ne treba politički angažovati jer je bavljenje politikom danas šerijatski sporno a na učenjacima i daijama je da upozoravaju na to.
Načini i sredstva dave su po njima tevkifije, tj. ona su šerijatski strogo određena i sve što nije došlo u šerijatskim tekstovima je novotarija, što nije ispravno. Prenošenje tuđih riječi vlastima je jedan od temelja na kojima počiva njihova dava pa ćeš tako naći da se pomažu sa bičem vladara kako bi ušutkali one koji se sa njima ne slažu, umjesto da koriste dokaze i argumente. Stavljaju sebe na stepen velikih imama učenjaka Ehli sunneta kada svoje protivnike proglašavaju novotarima. Često upotrebljavaju frazu “nije na menhedžu selefa” ili “nije na menhedžu Ehli sunneta vel džema’ata”. Spuštaju riječi selefa o upozorenju na novotare na daije i učenjake koji su od Ehli sunneta vel džema’ata.
U svom ophođenju prema vladarima kod njih nema tevhida hakimije (da pravo propisivanja zakona pripada samo Allahu), nema kod njih kufra kod vladara osim da ga oni otvoreno kažu. Ne može se din uspostaviti bez države. Smatraju obaveznim da se šuti na devijacije onih koji su na vlasti, pa je zato kod njih ko jezikom negira munker kod nekog vladara haridžija, tj. poziva na ustanak protiv vladara. Nema naređivanja dobra niti odvraćanja od munkera bez dozvole vladara muslimana ….Ovo je ukratko što bi se moglo reći o ovoj skupini.
Ne treba da zavede i zbuni to što navode fetve, tekstove i slično od velikih savremenih šejhova i učenjaka ovog Ummeta poput Albanija, Bin Baza, Usejmina i Saliha Fevzana to je samo zato da bi se krili iza njihovih velikih imena, iako su ovi šejhovi kritikovali njihov menhedž u dawi. Takođe, razlog navođenja fetvi ovih šejhova je i to što su to jedini preostali šejhovi koje oni nisu proglasili novotarima, zabludjelim i da nisu na menhedžu selefa.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Obavljanje namaza po sunnetu i usvajanje djece
AlejkumusSelam! Što se tiče videa o obavljanju namaza po sunnetu, letimično sam pregledao oba i po meni je bolje da se obučite po onom koji je postavljen na stranici N-UM, mada su oba ispravna. Video koji je postavljen na stranici N-UM opisuje namaz uglavnom kako ga je pojasnio šejh Albani, rahumehuviše
AlejkumusSelam!
Što se tiče videa o obavljanju namaza po sunnetu, letimično sam pregledao oba i po meni je bolje da se obučite po onom koji je postavljen na stranici N-UM, mada su oba ispravna. Video koji je postavljen na stranici N-UM opisuje namaz uglavnom kako ga je pojasnio šejh Albani, rahumehullah, u svojoj poznatoj knjizi “Opis namaza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao da ga vidiš” (tako je naslov knjige). Dok je na drugom videu koji je preuzet sa youtube opisan načina klanjanja uglavnom onako kako ga pojašnjavaju šejh Bin Baz i Usejmin. A razlike koje postoje u određenim pitanjima su u stvari ona pitanja u kojima učenjaci oba stava imaju jake dokaze, ili preciznije rečeno u tim pitanjima ili nije prenešen direktan dokaz ili postoje dokazi ali kontradiktorni a oko vjerodostojnosti hadisa u kojima su prenešeni postoji razilaženje muđu učenjacima.
Ta pitanja u kojima je primjetna razlika su: položaj ruku (da li se vežu kao na kijamu ili spuštaju) nakon što se podignu prilikom vraćanja sa rukua, da li se pri spušatnju na sedždu prvo spuštaju ruke ili koljena, da li se prilikom vraćanja sa sedžde prvo dižu koljena (oslanjajući se na ruke) ili ruke (oslanjajući se na koljena) i da li se prilikom učenja Ettehijatu cijeli vrijeme mrda sa kažiprstom desne ruke ili se samo drži uperen bez mrdanja? Treba napomenuti da termin “obavljanje namaza po sunnetu” nije precizan (ili čak je pogrešan) ako se pod njim podrazumijeva da načini obavljanja namaza kako su opisani u mezhebima, hanefijskom, malikijskom, šafijskom i hanbelijskom, nisu po sunnetu. Jer nema sumnje da su se imami i učenjaci četiri mezheba izgradili opis namaza na osnovu onog što je došlo u sunnetu (a ne Tevratu i Indžilu), s tim da su se međusobno razišli oko određenih pitanja kao što su se i šejhovi Albani, Bin Baz i Usejmin međusobno razišli.
A što se tiče usvajanja djece, ono može biti na dva načina. Prvi da se usvoji dijete tako što će se tom djetetu a i drugim ljudima koji ne znaju govoriti da su roditelji djeteta oni koji su ga usvojili, tj. krit će se njegovi stvarni identitet, odnosno otac i majka. Ili će se dijete prijaviti i upisati kao rođeno dijete onih kojih su ga usvojili. U ovom načinu usvajanja dijete se pripisuje onima koji mu nisu stvarni roditelji. Pa je tako ovaj vid usvajanja djeteta zabranjen po Kur’anu i Sunnetu.
Kaže Uzivšeni u prijevodu značenja: “Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allah ispravnije” (El-Ahzab 5). Ovim riječima je Uzvišeni dokinuo posinovljavanje koje je bilo rašireno kod Arapa. Također, u vjerodostojnim hadisima je namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim. Pa tako u hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri“. Hadis je muttefekun alehji (tj. bilježe ga Buharija i Muslim)
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi hadis u kojem je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr“. Hadis također bilježe Buharija i Muslim. A od S’ad ibn Ebi Vekksa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, se prenosi hadis u kojem stoji: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen“. Hadis je kao i prethodni mutefekun alejhi.
Drugi vid usvajanja nečijeg djeteta je da se uzme dijete (bilo ono jetim ili ne) na izdržavanje, skrbništvo i odgoj a da se istovremeno pripisuje njegovim stvarnim roditeljima kako u govoru tako i u dokumentima. Naravno ovaj vid usvajanja šerijatski nije sporan nego je čak i poželjan pogotovo ako se radi o djetetu koje nema roditelja ili jednog od njih ili ima roditelje ali su ga napustili. Najbolji primjer ovakvog usvajanja može biti usvajanje jetimske djece. Onaj koji ih usvoji, izdržava i odgoji sve dok se ne osamostale ima ogromnu nagradu kako je došlo u vjerodostojnim šerijatskim tekstovima. Prema tome, usvajanje djeteta onako kako je pojašnjeno u prvom načinu usvajanja je do haram oko čega nema razilaženja među učenjacima. A ako se usvajanje učini na drugi način, kako je gore pojašnjeno, onda ono nije sporno šerijatski. Ve billahi tevfik
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Privremeno odgađanje trudnoće
AlejkumusSelam! Ovo pitanje se vraća na mes’elu šerijatskog statusa upotrebe sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće. Naime, današnji učenjaci smatraju da se propis upotrebe kontracepcijskih sredstava vraća na propis azla (tj. da muž prilikom polnog općena sa ženom izbaci sjeme van maternice) zviše
AlejkumusSelam! Ovo pitanje se vraća na mes’elu šerijatskog statusa upotrebe sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće.
Naime, današnji učenjaci smatraju da se propis upotrebe kontracepcijskih sredstava vraća na propis azla (tj. da muž prilikom polnog općena sa ženom izbaci sjeme van maternice) zbog sličnosti među njima. Ta sličnost se ogleda u dvome: prvo u tome što je sam azl vrsta sprečavanja trudnoće, drugo – što azl i druga kontracepcijska sredstva, svejedno da li ih koristi žena ili muškarac, imaju isti cilj a to je sprečavanja spajanja muškog i ženskog sjemena kako bi se izbjegla trudnoća.
Islamski učenjaci po pitanju azla imaju tri mišljenja: (pogledaj: El-Mugni 7/226, Ihkamul-ahkam 2/207)
Prvo: dozvola azla uz saglasnost žene.
Ovo je mišljenje džumhura islamskih učenjaka od hanefija, malikija i hanabila.
Drugo: apsolutna dozvola.
Ovo je stav šafijskog mezheba i mišljenje kod hanabila.
Treće: apsolutna zabrana.
Ovog stava su zahirije, i to je mišljenje kod hanabila i Ruvejanija od šafija.
Ispravno je da je azl uopćeno dozvoljen našto ukazuju sljedeći dokazi:
1. Hadis Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, prenosi da je došao čovjek Poslaniku, salallahu alejhi ve selem, i rekao mu: “Imam robinju koja služi kod nas i ja joj prilazim, a ne bih volio da ostane trudna“, pa reče Allahov Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem: “Čini azl …“. (prenosi ga Muslim, broj hadisa 1439).
2. Hadis Džabira, radijallahu anhu, takođe, u kojem kaže: “Činili smo azl, a Kur’an je objavljivan“. (prenosi ga Buhari pod brojem 4911).
3. Hadis Džabira, radijallahu anhu, kaže: “Činili smo azl za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je to došlo do njega pa nam nije zabranio“. (prenosi ga Muslim pod brojem 1440).
Džumhur učenjaka dovoljava azl pod šartom saglasnosti žene, a to argumentiraju sa sljedećim dokazima:
1. Idžma’ učenjaka da je azl zabranjen bez saglasnosti slobodne žene, kojeg prenosi Ibn Abdul-berr (Et-Temhid 3/148) i El-Kasani od hanefija (Bedaiu’-s-sanai’ 5/126).
Komentar: spomenuti idzma’ je upitan, jer je poznat stav šafijskog mezheba da se ne traži dozvola žene.
2. Hadis Omera ibn Hataba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio azl sa slobodnom ženom osim s njenom dozvolom“. (prenosi ga Ibn Madže, Ahmed i Bejheki).
Komentar: u senedu ovog hadisa je Ibn Lehi’a a on je daif (slab), s tim da hadis neki učenjaci ocijenjuju dobrim podupirući ga riječima Ibn Abbasa i Ibn Omera, radijallahu anhuma, koje su u istom značenju. (Bejheki i Musannef Abdur-rezzaka)
3. Racionalni dokaz: azl podrazumijeva prekidanje užitka kod žene, na koji ona ima pravo, a isto tako ima pravo na djecu pa je s toga potrebna njena saglasnost.
Komentar: ovaj dokaz je neprihvatljiv, jer prekidanje užitka je izrazenije kod muža, a njeno pravo na djecu ne znači da mu nije dozvoljeno učiniti azl bez njene dovole, te da je griješan ako ga učini bez dozvole.
Iz priloženog se vidi da uslovljavanje dozvole žene nema jaku potporu sa strane dokaza. U prilog ovome ide i stav džumhura da u slučaju da postoji potreba ili opravdanje za azl, da je dozvoljen bez saglasnosti žene.
Zbog svega spomenutog dozvoljena je upotreba sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće kod većine islamskih učenjaka. Takođe, to je stav Muhammeda ibn Ibrahima, Abdulaziza ibn Baza i Muhammed ibn Usejmina, kao i Udruženja visokorangiranih učenjaka iz Saudijske arabije i Kolegija islamskog prava pri Rabiti. (pogledaj: El-Fetava el-muteallika bit-tib ve ahkamil-merda 1/306)
U odluci Udruženja visokorangiranih učenjaka se kaže: “Ako je sprečavanje trudnoće zbog stvarne nužde, kao što je da žena ne rađa osim operacijskim zahvatom, ili da se odgađa trudnoća zbog koristi koju procijene supružnici, onda nema smetnje da se sprečava trudnoća ili odgađa“. (Karar broj 42 na osmom skupu)
Isto tako u odluci Kolegija islamskog prava se kaže: “Dozvoljeno je privremena kontrola u rađanju s ciljem da se razmaknu periodi trudnoće, ili obustavi rađanje na određeni period ako za to postoji šerijatski opravdan razlog shodno procjeni supružnika, pod uslovom da to ne prouzrokuje štetu i da sredstvo bude šerijatski dozvoljeno“. (Karar broj 1 na petom skupu)
Međutim ova dozvola nije apsolutna nego je uslovljena sa tri šarta:
1. Postojanje istinske potrebe za tim, svejedno da li je u tome pribavljanje koristi ili otklanjanje štete.
2. Saglasnost supružnika i njihovo zadovoljstvo s tim, jer oboje imaju pravo na to.
3. Da se njihovom upotrebom ne dogodi veća šteta od koristi, a određivanje te štete i koristi se vraća na pravednog doktora muslimana.
U određenim okolnostima privremeno sprečavanje trudnoće postaje obavezno, kao na primjer da trudnoća nanosi sigurnu štetu zdravlju žene ili postoji bojazan da se to može desiti.
A kada prestane potreba za korištenjem kontracepcijskih sredstava obaveza je prestati sa njihovim korištenjem, jer nije dozvoljena njihova stalna upotreba.
Prema tome, nema smetnje da tvoja supruga koristi tablete ili nešto drugo u cilju privremenog sprečavanja trudnoća sve dok za to ima potrebe i dok je uz tvoju saglasnost. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Ko su medhalijevci – napadi na ulemu
Alejkumusselam! Sto se tiče učenjaka Ebu Ishaka Huvejna i Muhammeda Hassana to su dva selefijska učenjaka iz Egipta koji su na ispravnoj akidi i menhedžu, i komotno se za njih može reći da su među najučenijom ulemom u Egiptu. To što jednog optužuju da je tekfirovac a drugog da je ihvanija to dolaziviše
Alejkumusselam!
Sto se tiče učenjaka Ebu Ishaka Huvejna i Muhammeda Hassana to su dva selefijska učenjaka iz Egipta koji su na ispravnoj akidi i menhedžu, i komotno se za njih može reći da su među najučenijom ulemom u Egiptu.
To što jednog optužuju da je tekfirovac a drugog da je ihvanija to dolazi od strane skupine tzv. Medhalijevaca a to nije tačno, to je laž i izmišljotina na njih.
A ovo je ujedno zgodna prilika da se ukratko pojasni ko su medhalijevci jer od njih dolazi svo to bljuvanje i pljuvanje i po onome kome treba i po kome ne treba.
Medhalijevci su nastali u Saudijskoj Arabiji pa su se poslije proširili u ostale krajeve svijeta: Egipt, Kuvajt i Jordan, a naročito je njihov uticaj jak u Evropi među selefijama. Nazvani su medhalijevci po saudijskom šejhu Rebi’a El-Medhali, a u arapskom svijetu su poznati i kao Džami’ije po istoimenom šejhu. Prepoznatljivi su bili po žestokoj i pretjeranoj kritici pokreta Ihvanu Muslimin, džemata Teblig, sufija i svih onih koje oni proglase novotarima svejedno bili džemati ili pojedinci. U zadnje vrijeme se njihova otrovna oštrica okrenula prema sljedbenicima El-Kaide i tekfirovaca.
Za sebe tvrde da su oni jedine i prave selefije, pa su ih neki učenjaci nazvali zbog toga SAMOZVANE SELEFIJE, a istina je da su poružnjali sliku selefija kod drugih džemata tako da mnogi i ne znaju da postoje druge selefije mimo njih. Sljedbenici ovog džemata, pokreta ili fikre (ideje) se u osnovi pozivaju na akidu selefa ovog Ummeta, na čvrsto držanje za Kur’ana i sunneta onako kako su ih razumjele prve generacije, bore se protiv svih vrsta novotarija u vjeri, itd. Ono što se s opravdanjem prigovara ovom džematu i ovoj fikri (ideji) je između ostalog:
Prvo: temeljna osnova na kojoj počiva ovaj džemat je da se ophode kao havaridži prema učenjacima i daijama, smatrajući ih kjafirima ili novotarima zbog grešaka koje im pripisuju. Kao murdžije su prema vladarima u muslimanskim zemljama pri čemu opravdavaju sve što rade a ako im se neko usprotivi makar i riječima on je po njima haridžija. Kao rafidije su prema džematima, sakupe njihove greške i onda ih optuže da su na dalaletu i stranputici. Kao kaderije se ophode prema Židovima, kršćanima i kjefirima, smatraju da nama nema izlaza od potčinjenosti kjafirima, niti imamo mogućnosti da se od toga oslobodimo, svaki džihad je unaprijed osuđen na propast i nema džihada bez imama (vođe muslimana) po njihovom tumačenju.
Drugo: po njima onaj ko novotara ne proglasi novotarom i sam je novotar, pravdaju svoj menhedž vrijeđanja, omalovažavanja i odvraćanja od učenjaka i daija time što je Allah spomenuo u Kur’anu greške vjerovjesnika, da čovjek pogriješi u nekim temeljima vjere to je kod njih neoprostivo. Smatraju da je džematski rad za Islam majka svake fitne jer oni prave jednakost između pokuđenog strančarenja i propisanog džematskog rada za Islam. Ističu greške davetskih džemata a prešućuju njihova dobra djela kako bi opravdali svoje napade na njih, zato smatraju da su savremeni islamski džemati skupine koje su na dalaletu i koje ruše jedinstvo ovog Ummeta.
Analizirati stanje Ummeta i upoznati njenog neprijatelja je po njima šerijatski zabranjeno poput analiziranja iskrivljenog Tevrata. Zato po njima razumijevanjem stvarnosti se trebaju baviti samo vladari a da se time bave islamisti to je za njih gubljenje vremena i bezvrijedan posao. Po njima nema džihada bez dozvole imama, džihad je obavezivanje sa onim za što nemamo snage te s toga nema grijeha u njegovom ostavljanju, zato je kod njih najbolji džihad da se ostavi džihad, a najbolja priprema za džihad je da se ostavi ta priprema. Takođe, smatraju da se ne treba politički angažovati jer je bavljenje politikom danas šerijatski sporno a na učenjacima i daijama je da upozoravaju na to.
Načini i sredstva dave su po njima tevkifije, tj. ona su šerijatski strogo određena i sve što nije došlo u šerijatskim tekstovima je novotarija, što nije ispravno. Prenošenje tuđih riječi vlastima je jedan od temelja na kojima počiva njihova dava pa ćeš tako naći da se pomažu sa bičem vladara kako bi ušutkali one koji se sa njima ne slažu, umjesto da koriste dokaze i argumente. Stavljaju sebe na stepen velikih imama učenjaka Ehli sunneta kada svoje protivnike proglašavaju novotarima. Često upotrebljavaju frazu “nije na menhedžu selefa” ili “nije na menhedžu Ehli sunneta vel džema’ata”. Spuštaju riječi selefa o upozorenju na novotare na daije i učenjake koji su od Ehli sunneta vel džema’ata.
U svom ophođenju prema vladarima kod njih nema tevhida hakimije (da pravo propisivanja zakona pripada samo Allahu), nema kod njih kufra kod vladara osim da ga oni otvoreno kažu. Ne može se din uspostaviti bez države. Smatraju obaveznim da se šuti na devijacije onih koji su na vlasti, pa je zato kod njih ko jezikom negira munker kod nekog vladara haridžija, tj. poziva na ustanak protiv vladara. Nema naređivanja dobra niti odvraćanja od munkera bez dozvole vladara muslimana ….Ovo je ukratko što bi se moglo reći o ovoj skupini.
Ne treba da zavede i zbuni to što navode fetve, tekstove i slično od velikih savremenih šejhova i učenjaka ovog Ummeta poput Albanija, Bin Baza, Usejmina i Saliha Fevzana to je samo zato da bi se krili iza njihovih velikih imena, iako su ovi šejhovi kritikovali njihov menhedž u dawi. Takođe, razlog navođenja fetvi ovih šejhova je i to što su to jedini preostali šejhovi koje oni nisu proglasili novotarima, zabludjelim i da nisu na menhedžu selefa.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Da li će džini mu’mini ući u Džennet
AlejkumusSelam! Nema razilaženja među islamskim učenjacima da će kjafiri od džina biti stanovnici vatre, tj. da će im Džehenem biti vječno prebivalište poput ljudi. A razišli su se učenjaci oko ulaska džina mu’mina u Džennet na pet mišljenja ili čak više. Prvo mišljenje: da će džini mu’mini ući u Džviše
AlejkumusSelam!
Nema razilaženja među islamskim učenjacima da će kjafiri od džina biti stanovnici vatre, tj. da će im Džehenem biti vječno prebivalište poput ljudi. A razišli su se učenjaci oko ulaska džina mu’mina u Džennet na pet mišljenja ili čak više.
Prvo mišljenje: da će džini mu’mini ući u Džennet, ovo je stav džumhura učenjaka ovog Ummeta.
Drugo mišljenje: da neće ući u Džennet nego će biti u njegovim krajevima, ljudi će njih vidjeti a džini njih neće vidjeti. Ovo mišljenje se pripisuje, Maliku, Šafiji, Ahmedu, Ebu Jusufu i Muhammedu Šejbaniju.
Treće mišljenje: da će džini mu’mini postati prašina poput životinja i da će njihova nagrada biti da budu spašeni od Vatre. Između ostalih ovaj stav se pripisuje Ebu Hanifi.
Četvrto mišljenje: da će džini mu’mini biti na El-E’arafu (misli se na bedemima između Dženneta i Džehenema što je spomenuto u suri El-E’araf u 46. i 48. ajetu)
Peto mišljenje: stav grupe učenjaka da po ovom pitanju ne mogu zauzeti ni jedno mišljenje.
Ispravno i odabrano mišljenje je ono na čemu je džumhur učenjaka, tj. da će džini mu’mini ući u Džennet poput ljudi.
Prije nego što navedemo dokaz za ovaj stav samo da napomenemo da su džini obavezni činiti ibadet Allahu, dželle še’nuhu, vjerovati u poslanike koje je poslao i da će oni na Sudnjem danu polagati račun za svoja djela, te biti nagrađeni ili kažnjeni shodno svojim djelima. Za sve ovo dokaz su mnogi kur’anski ajeti, aneki od njih su sljedeći:
“Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju” (Ez/Zarijat, 56)
“Kada ti poslasmo nekoliko džina da Kur’an slušaju, kada dođoše da ga čuju, oni rekoše: “Pst!” A kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju. “O narode naš” – govorili su – “mi smo slušali Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka istini i na Pravi put upućuje. O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u Allaha, On će vam neke grijehe vaše oprostiti i vas od patnje neizdržljive zaštititi!” ( El-Ahkaf, 29-31)
“Ali Ja sam već istinu rekao: “Napuniću, zaista, Džehennem džinima i ljudima zajedno!” (Es-Sedžde, 13)
“O skupe džinski i ljudski, zar vam iz redova vas samih poslanici nisu dolazili koji su vam ajete Moje kazivali i upozoravali vas da ćete ovaj vaš dan dočekati?” Oni će reći: “Mi to priznajemo na svoju štetu.” Njih je život na Zemlji bio obmanuo i oni će sami protiv sebe posvjedočiti da su bili nevjernici”. (El-En’am130)
“I mi smo, čim smo Kur’an čuli, u nj povjerovali; a ko u Gospodara svoga vjeruje, ni štete ni nepravde ne treba se bojati; i ima nas muslimana, a ima nas zalutalih; oni koji islam prihvate Pravi put su izabrali” (El-Džinn, 13,14)
“Pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?!” (Er-Rahman,13). Ovaj ajet je ponovljen 31 put u ovoj suri, a u Njemu se Allah obraća u dvojini, dvima skupinama: ljudima i džinima i sura sadrži prijetnje i obećanja za obje ove skupine.
Takođe, treba znati da džini nisu poput ljudi u svom tjelesnom izgledu. Zato ne možemo reći da su oni poput ljudi u svakom smislu, nego vjerski propisi, nagrada i kazna za njih je shodna njihovom tjelesnom stanju i načinu života. Mi ne znamo kakvoću njihovog izgleda i života jer oni spadaju u svijet gajba (nepoznatog i nevidljivog) i ako se oni pokažu u nekim različitim oblicima i izgledima mi ih opet ne vidimo onakve kakvi su u njihovom stvarnom obliku.
Kao što kaže Uzvišeni, govoreći o Iblisu i njegovom potomstvu a to su džini: “O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju”. (El-E’araf, 27)
Dokazi koji ukazuju da je stav džumhura učenjaka, tj. da će džini mu’mini ući i boraviti u Džennetu su sljedeći:
Prvi: uopćeno značenje mnogih ajeta koji ukazuju da se Allah džinima obraća sa prijetnjom ako Ga ne poslušaju da će ući u Vatru i obećanjem ako Ga poslušaju da će ući u Džennet. A od najupečatljivih ajeta su riječi Uzvišenog: “A za onoga koji se stajanja pred Gospodarom svojim bojao, biće dva dženneta” (Er-Rahman, 46), pa sve do kraja sure. U ovom ajetu Uzvišeni se obraća džinima i ljudima pa im navodi nagradu Dženneta i opisuje im ga i podstiče ih na njega što ukazuje da će oni dostići ono što im Uzvišeni navodi ako povjeruju.
Drugi dokaz: kur’anski ajet: “i mi smo, čim smo Kur’an čuli, u nj povjerovali” (El-Džin, 13) i “A oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zbilja, najbolja stvorenja” (El-Bejjine, 7). Kaže Ibn Hazm da je nemoguće da Allah, dželle še’nuhu, spominje i hvali one koji vjeruju iz obje skupine, ljudi i džina, i opisuje im nagradu koju će dobiti za svoje vjerovanje, i navodi dokaz da su i džini kada su čuli Kur’an povjerovali u njega a da poslije u Džennet uvede samo jednu od te dvije skupine a to su ljudi mimo džina. Pogotovo ako imamo druge ajete koji jasno govore da će i oni biti u Džennetu, poput riječi Uzvišenog: “Koje prije njih ni čovjek ni džin nije dodirnuo” (El-Džinn, 56 i 74), gdje se spominju hurije. Poznato je da hurije borave samo u Džennetu pa nema smisla spominjati da ih nije dodirnuo džin ako džin nije u Džennetu.
Treći dokaz: riječi Ibn Abbasa, radijallahu anhuma: “Stvorenja su četiri vrste: stvorenja koja će u Džennet, stvorenja koja će Vatru, stvorenja koja će i u Džennet i u Vatru. Što se tiče onih koja će sva u Džennet, to su meleci, a što se tiče onih koja će sva u Vatru, to su šejtani, a oni što će i u Džennet i u Vatru to su ljudi i džini, biće nagrađeni i kažnjeni”. (U predaji nije spomenuta četvrta skupina a vjerovatno se misli na životinje koje će biti pretvorene u prašinu i neće ući ni u Džennet niti u Vatru) Ovu predaju bilježi Ebuš-Šejh u knjizi “El-Azame” (69/1149).
Četvrti dokaz: sa razumske strane gledano Uzvišeni Allah je zaprijetio džinima kafirima da će onaj od njih koji bude griješio ući u Vatru. Pa kako onda da onaj od njih koji je pokoran ne uđe u Džennet, a Allah je Milostiv, Mudar i Pravedan.
Od učenjaka koji su govorili o ovoj temi iznoseći mišljenja i dokaze i izabrali mišljenje džumhura da će džini mu’mini ući u Džennet su: Sujuti u knjizi “El-Ešbah ven-nezair”, Ibn Muflih u knjizi “El-Furu'”, Ibn Kesir u svom Tefsiru, Ibnul-Kajjim u knjizi “Miftahu daris-se’adeti”, a od savremenih učenjaka El-Usejmin i Abdurrahman El-Berrak.
Prema tome, po ispravnom mišljenju učenjaka izgrađenom na riječima Uzvišenog: “Koje prije njih ni čovjek ni džin nije dodirnuo” (El-Džinn, 56 i 74) koje presuđuju po ovom pitanju, džini mu’mini će ući i boraviti u Džennetu poput ljudi, s tim da ne znamo način kako će oni uživati u Džennetu. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Zapisi i hamajlije sa ajetima iz Kur’ana
Alejkumusselam! Pisanje zapisa koji imaju svoj orijentalni karakter i porijeklo, kao i pravljenje talismana i amuleta se ubrajaju u najstarija i najrasprostranjenija praznovjera među ljudima. Talismani, zapisi i amuleti se na žalost primjenjuju na svim mogućim poljima ljudskog života. Počevsi od njeviše
Alejkumusselam!
Pisanje zapisa koji imaju svoj orijentalni karakter i porijeklo, kao i pravljenje talismana i amuleta se ubrajaju u najstarija i najrasprostranjenija praznovjera među ljudima. Talismani, zapisi i amuleti se na žalost primjenjuju na svim mogućim poljima ljudskog života.
Počevsi od njegovih osnovnih elemenata – rađanja i umiranja, siromaštva i bogatstva, zdravlja i bolesti, života udvoje i usamljenosti pa sve do različitih najsitnijih detalja neke konkretne situacije kao što je obaranje povišene temperature, zaštita od ujeda zmije ili škorpiona, pronalaska kakvog izgubljenog predmeta, polaganja predstojećeg ispita na fakultetu, sigurnog putovanja i upravljanja automobilom, uspješnog početka ili završetka izgradnje kuće; uspješnog ishoda nekog poslovnog projekta i dogovora – u svemu spomenutom se primjenjuju amuleti i talismani kako bi navodno donijeli sreću ili otklonili nesreću.
Pošto je učenje rukje uveliko vezano za pisanje zapisa jer sa obje stvari se želi otkloniti određeni musibet i nevolja sa neke osobe (sihr, urok i slično) na samom početku ćemo ukratko nešto reći o propisanom učenju rukje.
Nema razilaženja među islamskim učenjacima da je dozvoljeno liječenje sihra, džinskog djelovanja i uroka šerijatskom rukjom, tj. učenjem Kur’ana, dova i zikrova čije značenje je poznato i koje u sebi ne sadrže širk pod šartom uvjerenja da je rukja sebeb i razlog liječenja koja nema uticaja sama po sebi nego sa Allahovom odredbom i voljom. Dokaz za ovo je ono što prenosi Muslim u svom Sahihu od Avf ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: “Učili smo rukju u džahilijetu pa smo rekli: Allahov Poslaniče sa kojim rukjama da liječimo, pa je odgovorio: “Dajte mi da čujem vaše rukje, nema smetnje u rukji sve dok u njoj nema širka”.
Takođe, dokaz za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko od vas može da koristi svome bratu (učenjem rukje) neka mu koristi”, što bilježi Muslim u svom Sahihu. A u hadisu mutefekun alejhi je rekao: “Nema rukje osim u za urok i ujed škorpiona”, tj. nema korisnije i djelotvornije rukje od one koja se čini za ove dvije stvari. Takođe, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je učio rukju drugima i sebi.
A što se tiče zapisa, talismana i amuleta, oni se dijele na dvije vrste.
Prva vrsta su zapisi, talismani i amuleti na kojima nije zapisano ništa iz Kur’ana, Allahovih lijepih imena i svojstava, a po nekim učenjacima niti nešto od vjerodostojnih dova prenešenih od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nego se na tim zapisima pišu imena džina, crtaju nekakve geometrijske figure, pravilne ili nepravilne, ili kur’anski ajeti ali koji su napisani natraške i naopako, ili nije ništa zapisano na njima nego su to predmeti manje ili više dragocjeni, neobični i rijetki u obliku figura, narukvica, lančića i slično.
Zajednička osobina svih ovih talismana, zapisa, hamajlija i amuleta je da se ima uvjerenja od strane onih koji ih nose da otklanjaju zlo i da pribavljaju korist. Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da su ovi zapisi, talismani i amuleti zabranjeni i da predstavljaju širk. (El-Mevsuatu el-fikhijje) Nošenje hamajlija, talismana, amuleta i zapisa predstavlja u osnovi mali širk koji ne izvodi iz vjere, a to je u slučaju kada onaj koji ih nosi ima ubjeđenje da je Uzvišeni Allah učinio ove stvari sebebom pribavljanja dobra i otklanjanja zla.
A ako osoba koja nosi hamajlije ima ubjeđenje da one same po sebi pribavljaju dobro i otklanjaju zlo to pretstavlja veliki širk koji izvodi iz vjere. Od dokaza koji ukazuju na zabranu vješanja i nošenja zapisa i hamajlija su sljedeći:
Prvi: hadis kojeg prenosi Imran ibn Husajn, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio na ruci nekog čovjeka narukvicu od bakra, pa ga je upitao šta je to, a on mu je odgovorio da to nosi da ga štiti od slabosti. A onda mu je reka Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Skini je jer ti ona neće povećati osim slabost, jer ako bi ti sa njom umro ne bi se spasio nikada”. Ovaj hadis bilježe Ahmed, Ibn Madže, Ibn Hibban i Hakim. Vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban i Hakim, a slabim Albani i Šuajb Arnaut zbog ravije Mubarek ibn Fudale koji je mudelis i zbog prekida u lancu hadisa.
Drugi: hadis kojeg prenosi Ukbe ibn Amir, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se veže za hamajliju (tj. oslanja se na nju u pribavljanju koristi i otklanjanju štete) Allah mu to neće upotpuniti (ostvariti), a ko se veže za amulet (morski kamen) Allah mu neće dati u tome hajra”. A u rivajetu: “Ko se veže za hamajliju učinio je širk”. Ovaj hadis bilježi Ahmed i Hakim a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Zehebi a dobrim El-Munziri, dok Ibn Hadžer kaže da su njegove ravije pouzdane.
Treći: hadis mutefekun alejhi od Ebu Bešira u kojem je došlo da je on, radijallahu anhu, bio na putovanju sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je poslao izaslanika i naredio mu da ne ostavi na vratu ni jedne deve hamajliju (u vidu ogrlice koja štiti od uroka) a da je ne prekine i raskine.
Četvrti: hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, gdje kaže da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Zaista su rukje (u kojima ima širka), uročnice (za djecu) i tivele (stvar koju nosi muž ili žena sa ubjeđenjem da ona povećava ljubav jednog prema drugom) širk”. Ovaj hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Zehebi, Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut.
Peti: hadis od Abdullah ibn ‘Ukejma, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se veže za nešto bude njemu prepušten”. Hadis bilježi Tirmizi, Ahmed i Hakim a dobrim ga ocjenjuju šejh Albani i Šuajb Arnaut na osnovu drugih rivajete jer Abdullah ibn ‘Ukejm nije sreo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Druga vrsta zapisa su oni na kojima se napiše nešto iz Kur’ana ili dozvoljenih dova. Oko dozvole ove vrste zapisa i hamajlija učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvo mišljenje: dozvola pravljenja i vješanja ovakvih zapisa i hamajlija. Ovaj stav zastupa grupa ashaba i tabi’ina kako to prenose imam Kurtubi u svom tefsiru i imam Nevevi u knjizi El-Medžmu’u. Od ashaba kojima se pripisuje ovaj stav su Aiša i Abdullah ibn Amr ibn El-‘As radijallahu anhuma, a od tabi’ina: Se’id ibn Musejjib, Ed-Dahhak, Ebu Dž’afer Muhammed ibn Alijj i Ibn Sirin. A od učenjaka poslije njih: Bejheki, Kurtubi, Nevevi, Ibn Hadžer i Nuruddin ibn Abdulhadi Es-sindi. U knjizi El-Mevsuatu el-fikhijje el-kuvejtijje ovaj stav se takođe pripisuje hanefijskom, malikijskom i šafijskom mezhebu, kao i stav imama Ahmeda u jednom rivajetu od njega.
Oni argumentiraju svoj stav konstatacijom da traženje lijeka u pisanju i vješanju Kur’ana ne predstavlja širk zabranjen u hadisima o rukji a hadise u kojima se naziva vješanje hamajlija i zapisa širkom tumače da se to odnosi na zapise mimo Kur’ana, tj. one u kojima ima širka.
Drugo mišljenje: zabrana pisanja i vješanja ove vrste zapisa i hamajlija. Ovaj stav zastupa velika skupina ashaba: Huzejfe, Ukbe ibn Amir, Ibn Hakim, Abdullah ibn Mes’ud i Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhum. Takođe, na ovome je velika skupina tabi’ina i učenjaka selefa, a zatim Ibnul-Kajjim, Ibn Tejmije i Muhammed ibnul-Abdulvehhab. Od savremenih učenjaka na ovom stvau je Stalna komisija za fetve u Saudiji, Bin Baz, Usejmin, Salih El-Fevzan i mnogi drugi učenjaci.
Oni argumentiraju svoj stav sa tri poznata dokaza:
Prvo – opća zabrana pravljenja i vješanja zapisa koja je došla u mnogo vjerodostojnih hadisa a da sa druge strane nema šerijatskog teksta koji izdvaja zapisa i hamajlije od Kur’ana iz ove zabrane. Od tih vjerodostojnih hadisa su: “Zaista su rukje (u kojima ima širka), uročnice (za djecu) i tivele (stvar koju nosi muž ili žena sa ubjeđenjem da ona povećava ljubav jednog prema drugom) širk”, “Ko se veže za hamajliju (tj. oslanja se na nju u pribavljanju koristi i otklanjanju štete) Allah mu to neće upotpuniti (ostvariti), a ko se veže za amulet (morski kamen) Allah mu neće dati u tome hajra”, a u rivajetu: “Ko se veže za hamajliju učinio je širk” i “Ko se veže za nešto bude njemu prepušten”.
Drugo: zabrana zapisa je opravdana time što se tako zatvaraju putevi koji vode u ono na čemu su svi složni da je haram, a to su zapisi u kojima ima širka.
Treće: oni koji nose zapise i hamajlije na kojima je napisan Kur’an ulaze u klozete, kupatila i slična mjesta pri čemu izlažu ono što je napisano od Kur’ana poniženju i omalovažavanju a što je zabranjeno.
Nakon izlaganja ovog pitanja, mišljenja učenjaka i njihovih argumenata ne bi trebalo biti sumnje u ispravnost drugog mišljenja učenjaka koji zabranjuju zapise i hamajlije od ajeta iz Kur’ana zbog jasnih i nedvosmislenih argumenata prenešenih u vjerodostojnim hadisima.
Korist poznavanja razilaženja učenjaka oko pisanja i nošenja zapisa i hamajlija sa ajetima iz Kur’ana se sastoji, između ostalog, u sljedećem:
– Što nije ispravno tekfiriti i smatrati sihirbazom onog ko piše zapise sa ajetima iz Kur’ana.
– Klanjanje namaza za onima koji prave zapise sa ajetima iz Kur’ana je ispravno, iako je bolje i sigurnije klanjati za onima koji se time ne bave.
– Oni koji nose zapise i hamajlije sa ajetima iz Kur’ana sa uvjerenjem da je Allah, dželle še’nuhu, taj koji otklanja zlo i koristi ljudima a da je takav zapis samo sebeb tome, oni ovim djelom ne čine ni veliki ni mali širk, iako je po ispravnom mišljenju učenjaka haram to što čine.
– Ne treba žuriti sa donošenjem propisa nad onima koji pišu zapise sa ajetima iz Kur’ana sve dok se ne utvrdi koju vrstu zapisa prave, pa tek onda kada se utvrdi da prave zapise sa ajetima treba ih na lijep način upozoriti i odvratiti od tog djela.
– Činjenica da je pitanje pravljenja zapisa od ajeta iz Kur’ana mes’ela oko koje učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i to čak od ashaba nije argument i dokaz za dozvolu bavljenja time, nego je ibret u šerijatskim tekstovima u kojima je došla uopćena zabrana pravljenja zapisa pri čemu je nazvana širkom (velikim i malim). Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Trajno otklanjanje dlaka sa lica i tijela
Alejkumusselam! Što se tiče otklanjanja dlaka sa ljudskog tijela ono se može podijeliti na tri vrste: Prva vrsta: dlake za koje je došlo u Šerijatu da ih je propisano otkloniti, poput otklanjanja dlaka oko polnog organa, ispod pazuha i kraćenje brkova, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefeviše
Alejkumusselam!
Što se tiče otklanjanja dlaka sa ljudskog tijela ono se može podijeliti na tri vrste:
Prva vrsta: dlake za koje je došlo u Šerijatu da ih je propisano otkloniti, poput otklanjanja dlaka oko polnog organa, ispod pazuha i kraćenje brkova, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi. Ova vrsta otklanjanja dlaka se ubraja u fitru (prirodu) na kojoj je Allah, dželle še’nuhu, stvorio svoja stvorenja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je vremenski odredio da ne prođe više od četrdeset dana a da se sa tih mjesta ne otklone dlake, kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu.
Druga vrsta: dlake za koje je došla u Šerijatu zabrana da se otklanjaju ili naredba koja je suprotna njihovom otklanjanju, poput dlaka brade kod muškaraca i obrva kod žena. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio muškarcima da puštaju bradu i da se po tome razlikuju od međusija i mušrika, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima Buharije i Muslima. Takođe, u vjerodostojnom hadisu, mutefekun alejhi, došla je zabrana ženi da čupa obrve sa ciljem uljepšavanja.
Treća vrsta: dlake za koje nam u Šerijatu nije došla naredba da ih otklonimo, niti nam je došla zabrana da ih ne smijemo otkloniti, poput dlaka na prsima, podkoljenicama, laktovima, nadkoljenicama, stomaku i slično. Pa ako na ovim mjestima dlake narastu duge i guste tako da poružnjavaju i izobličavaju izgled insana, u tom slučaju nema smetnje da se one umanje ili otklone.
A u suprotnom slučaju, tj. ako na tim mjestima dlake ne budu velike niti guste, preče je da se ne diraju jer ih Allah, subhanehu ve te’ala, nije stvorio bez funkcije, nego je u njima sigurno neka faida. Ovaj stav zastupa šejh Usejmin, rahimehullah. Dio učenjaka smatra da je otklanjanje dlaka na ovim mjestima ili mekruh ili zabranjeno jer potpada pod zabranjeno mijenjanje Allahovog stvaranja.
Takođe, druga skupina učenjaka smatra da je ženi dozvoljeno da otklanja sa ovih dijelova tijela dlake sa ciljem uljepšavanja tijela svome mužu. U svakom slučaju, stav da je otklanjanje dlaka sa ovih mjesta zabranjeno je najdalje od ispravnog jer je propis o tome prešućen u šerijatskim tekstovima a veoma je daleko da se može analogijom pridružiti zabrani čupanja obrva, te prema tome spada u dozvoljene stvari, a Allah zna najbolje.
Rezime gore spomenutog je da je dozvoljeno trajno otklanjanje dlaka sa tijela i lica izuzev obrva (za ženu) jer za njihovu zabranu nema dokaza u Šerijatu. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Postavljanje slika žena i muškaraca na facebook-u
Alejkumusselam! Da bi se odgovorilo na pitanje postavljanja slika na facebook-u neophodno je da se ukratko spomene nekoliko mes’ela na kojima je ovo pitanje zasnovano. Prva mes’ela: Slikanje fotografskim ili nekim drugim aparatom Oko slikanja fotografskim aparatom, slikanja kamerom (ne snimanja) iliviše
Alejkumusselam!
Da bi se odgovorilo na pitanje postavljanja slika na facebook-u neophodno je da se ukratko spomene nekoliko mes’ela na kojima je ovo pitanje zasnovano.
Prva mes’ela: Slikanje fotografskim ili nekim drugim aparatom
Oko slikanja fotografskim aparatom, slikanja kamerom (ne snimanja) ili nekim drugim aparatom savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvo mišljenje je da ovaj način slikanja nije dozvoljen jer potpada pod zabranu crtanja i slikanja svega onog što ima dušu a što je došlo u vjerodostojnim hadisima u kojima se ne pravi razlika između slika koje se crtaju rukom i drugih koje se slikaju aparatom. Na ovom stavu je skupina savremenih učenjaka. Oni iz ove zabrane izuzimaju slikanje za dokumente (lična, pasoš i slično), slike osumnjičenih i slično što potpada pod nuždu bez čega je danas skoro nemoguće komunicirati i kretati se.
Drugo mišljenje je da bilo koji vid savremenog i modernog načina automatskog slikanja putem aparata ili nekog drugog uređaja dozvoljen i da ne potpada pod zabranjeno slikanje koje je došlo u hadisima, nego da se zabrana odnosi na crtanje rukom. Ovo je stav većine savremenih učenjaka a ujedno i ispravno mišljenje. U pojašnjenju ove dozvole stoji da slikanje aparatom, ustvari predstavlja samo odslikavanje onog što se svakako nalazi u stvarnosti, odnosno da je to odraz stvarnosti kao što ogledalo odslikava ono što se nalazi u stvarnosti, za razliku od crtanja rukom pri čemu se pravi crtež koji prije toga nije postojao.
Druga mes’ela: Upotreba slika na kojima se slika ono što ima dušu
Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom, je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:
Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).
Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:
Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.
Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.
Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.
Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh.
Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai. A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.
Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.
Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.
Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.
Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.
Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.
Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.
Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.
Treća mes’ela: Postavljanje slika na facebook
Postavljanje slika na facebook može biti dvojako: prvo da se postavljaju slike žena a drugo da se stavljaju slike muškaraca, a propis prvog se uveliko razlikuje od propisa drugog.
Postavljanje slika žena na facebook
Naime, postavljanje slika žena na facebook profilu, svejedno bilo to da ih one same postave ili neko drugo od njihovih bližnjih: muž, brat, prijateljice i slično, ili postavljanje slika žena uopćeno (osim onih koje nose nikab na tim slikama) nije dozvoljeno, predstavlja veliki grijeh i pravi ogromnu fitnu među ljudima.
Sa druge strane ne priliči ženi muslimanki da izlaže svoje slike preko interneta pri čemu je može gledati ko god poželi od muslimana i nemuslimana, moralnih i nemoralnih, starih i mladih, jer se to kosi sa stidom, sramežljivošću i skrivanju koje su osnovne karakteristike kod žene.
Na zabranu postavljanja slika žena na facebooku direktno ukazuju riječi Uzvišenog: “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju svoje polne organe; i neka ne pokazuju svoje ukrase osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite” (En-Nur, 31).
Na osnovu ovog ajeta složni su učenjaci da punoljetnoj muslimanki nije dozvoljeno da otkriva išta od svoga tijela, s tim da su se razišli oko lica, šaka i stopala, i da ga pokazuje drugima osim onima koji su njeni mahremi koji su navedeni u ajetu. Takođe, učenjaci su složni da je ženi vadžib da pokrije i lice, šake i stopala ako otkrivanje istih izaziva fitnu (sve ono što podstiče na razmišljanje o intimnom odnosu i predigri) kod muškarca ili ako pobuđuje njegove strasti (tako što je gleda sa uživanjem i što utiče na njegovo srce i razum).
Prema tome, stavljanje slika žene muslimanke na facebook uslikane u stanju kada nije šerijatski pokrivena (ako joj je otrivena kosa ili je obučena u odjeću koja odslikava dijelove tijela i slično) se direktno kosi sa gore spomenutim ajetom koji joj naređuje da ne otkriva i ne pokazuje svoje tijelo muškarcima osim mahremima.
Takođe, stavljanje slika žene muslimanke na facebook uslikane u stanju kada je šerijatski pokrivena u đilbabu (ali otkrivenog lica) nije dozvoljeno ako izaziva fitnu (sve ono što podstiče na razmišljanje o intimnom odnosu i predigri) kod muškarca ili ako pobuđuje njegove strasti (tako što je gleda sa uživanjem i što utiče na njegovo srce i razum), a nema sumnje da oni koji posjećuju facebook i gledaju te slike da će te slike kod njih izazivati fitnu i pobuđivati strasti, ako ne kod svih a onda kod mnogih od njih.
Znači, ovaj 31. ajet iz sure En-Nur je jasan, nedvosmislen i direktan šerijatski tekst kojim se zabranjuje ženama muslimankama da stavljaju svoje slike na facebook.
Takođe, da je zabranjeno postavljati slike žena na facebook indirektno ukazuju i sljedeći šerijatski tekstovi Kur’ana i Sunneta:
Prvo: riječi Uzvišenog: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka čuvaju svoje polne organe” (En-Nur, 30). Ovim ajetom Uzvišeni naređuje muškarcima da obaraju pogled od onoga u što je haram da gledaju, u što ulazi i gledanje u žene, kako je pojašnjeno u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da čuvaju svoje polne organe. A polni organi se čuvaju i sa izbjegavanjem gledanja u žene. A smisao stavljanja slika žena na facebook-u je da ih neko gleda, između ostalih i muškarci, pa ih to stavljanje slika poziva na gledanje žena čime krše ono što je došlo u ajetu.
Drugo: vjerodostojni hadisi u kojima je došla zabrana muškarcima da gledaju u žene a od kojih su sljedeći:
1. Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a prenosi ga Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zinaluk očiju je pogled, zinaluk ušiju je slušanje, a srce žudi i nada se, a polni organ to potvrđuje ili negira“. Prema tome, u hadisu je naznačeno da i oči mogu učiniti zinaluk posredstvom gledanja, a slike žena na facebooku su postavljene da bi se gledale, što znači da to onog koji gleda odvodi da čini zinaluk očima.
2. Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu a prenosi ga Džerir ibn Abdullah, radijallahu anhu, da je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o iznenadnom pogledu, pa je rekao: “Okreni pogled“. Poslanik, sallallahu alejhi ve selle, naređuje da muškarac okrene glavu pri iznenadnom pogledu u ženu, a šta je tek sa onima koji udubljuju svoje poglede.
3. Hadis od Burejdeta, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aliji, radijallahu anhu: “O Alija, nemoj da ti pogled slijedi drugi pogled, jer tebi pripada prvi a drugi nije tvoj“. Hadis bilježi Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, a dobrim su ga ocijenili Tirmizi, Bejheki, Albani i Šuajb Arnaut. Ovaj hadis ukazuje da za nenamjerni pogled u ženu nema grijeha jer je to van mogućnosti čovjeka, nego je zabranjen namjerni pogled koji obično biva drugi.
Spomenuti ajet i hadisi ukazuju na zabranu namjernog gledanja u ženu iz čega se izuzima nenamjerni prvi pogled, a s obzirom da se slike žena stavljaju na facebook da ih neko gleda, između ostalih i muškarci, pa tako tim djelom i činom stavljanje slika žena predstavlja pozivanje i mamljenje muškaraca da rade ono što im je Uzvišeni Allah zabranio i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio.
Postavljanje slika muškaraca na facebook
Postavljanje slika muškaraca na facebook zavisi od toga koji dijelovi tijela muškarca su na njima uslikani, tj. da li se na njima vidi njegovo stidno mjesto ili ne. Po većini učenjaka ovog Ummeta, a što je ujedno i ispravno mišljenje, stidno mjesto muškarca je ono što je između pupka i koljena te mu ga nije dozvoljeno otkrivati, niti drugima gledati u njega i dirati ga. Prema tome, stavljanje slika muškaraca na facebook na kojima se pokazuje njihovo stidno mjesto nije dozvoljeno.
A što se tiče postavljanja slika muškarca u kojima je njegovo stidno mjesto pokriveno, odgovor na ovo pitanje se vraća na mes’elu upotrebe i korištenja slika uopćeno (što je obrađeno pod drugom mes’elom).
Postavlja se pitanje da li stavljanje slika muškarca na facebook-u potpada pod zabranjeno vješanje slika radi veličanja, uspomene ili ukrasa, ili potpada pod zabranjeno korištenje onog što je naslikano u njegovom potpunom izgledu. Ili ono potpada pod dozvoljenu upotrebu u slučaju kada bi se glava izbrisala, a što nije praksa onih koji postavljaju slike na facebook-u. A daleko je od toga da to ulazi pod ono što je naslikano po čemu se gazi i sjedi.
Takođe, ovo postavljanje slika se ne može uvrstiti u upotrebu slika za dokumente, ili slika u novinama, časopisima, na novcu koje je dozvoljeno koristiti radi nužde i zbog toga što se ne mogu izbjeći. Ili se postavljanje slika od strane muškaraca može uvrstiti pod slike koje je dozvoljeno koristiti radi dave, a što su dozvolili mnogi učenjaci. Ono što se može konstatovati da je vrlo teško podvesti postavljanje slika od strane muškaraca na facebook-u i pod jednu spomenutu mogućnost što dalje znači da je njihova upotreba u najblažem obliku jako upitna ili se kreće između pokuđenosti i harama, a Allah zna najbolje.
Gledanje žene u muškarca koji joj nije mahrem
A što se tiče gledanja žena u slike muškaraca koje su postavljene na facebook-u, to se vraća na pitanje propisa gledanja žene u muškarca. Nema razilaženja među učenjacima da je njoj zabranjeno gledati u avret muškarca, tj. ono što je između pupka i koljena. A razišli su se učenjaci da li je dozvoljeno ženi da gleda u ostale dijelove tijela muškarca koji joj nije mahrem bez strasti, a gledanje u njega sa strašću je zabranjeno oko čega nema razilaženja.
Prvo mišljenje je da je ženi zabranjeno da gleda u muškarca koji joj nije mahrem kao što je i njemu zabranjeno da gleda u nju. Na ovom mišljenju su Šafija po jednom od dva njegova mišljenja i Ahmed u jednom rivajetu.
Drugo mišljenje je da ženi nije dozvoljeno da gleda od muškarca koji joj nije mahrem osim glavu, ruke i stopala, tj. da ne gleda u njegova prsa, leđa, butine i cjevanice a dozvoljeno joj je da gleda u njegovo lice, vrat, ruke, stopala osim ako to gleda sa strašću. Ovo je stav malikija.
Treće mišljenje je da joj je dozvoljeno da gleda u muškarca koji joj nije mahrem mimo avreta ako se ne boji da će to izazvati fitnu i ako ne gleda sa strašću. Ovo je stav hanefija, Šafije po njegovom drugom stavu i hanbelija.
Ispravan stav je treće mišljenje učenjaka čiji dokaz presuđuje po ovom pitanju, a to je ono što bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Aiša, radijallahu anha, za vrijeme bajrama gledala Abesince koji su igrali ratnu igru. S tim da se ovo mišljenje treba ograničiti time da gledanje žene u muškarce bude površno a ne sa udubljivanjem i zagledanjem u detalje njihovog tijela što bi moglo kod nje izazvati strasti i odvesti je u fitnu.
Prema tome, nije dozvoljeno postavljanje slika žena muslimanki na facebook-u, svejedno bile one pokrivene šerijatski ili ne, niti je dozvoljeno muškarcima da gledaju u njih ako su već postavljene njihove slike. Takođe, nije dozvoljeno postavljanje slika muškaraca u kojima se vidi njihov avret, a postavljanje slika u kojima je pokriven njihov avret je veoma upitno i kreće se između pokuđenosti i harama. Ve billahi tevfik!
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com