Hvala Allahu Uzvišenom,
Ljubljenje bilo kojeg mjesta na Zemlji mimo el-hadžeru-l-esveda je novotarija. Da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čiju praksu slijedimo, nije ljubio el-hadžeru-l-esved, i to bi bilo novotarija. Omer, radijallahu anhu, obraćajući se el-hadžeru-l-esvedu, je rekao: „Ja znam da si ti kamen, i da mi ne možeš donijeti štetu niti pribaviti kakvu korist, i da nisam vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da te ljubi ne bih te ni ja poljubio.“ I zbog toga nije dozvoljeno ljubiti prekrivač Kabe, ili njeno kamenje, ili jemensko ćoše (rukn jemeni), ili mushaf, niti njihovo dodirivanje ako bi bilo zbog traženja bereketa.

Šejh Muhammed bin Salih El-Usejmin, rahimehullah.

Prijevod:
Mirnes Škrijelj

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551827/

Zahvala pripada Allahu,
Nismo bili u stanju pronaći govor šejha el-Usejmina kojeg navodiš da se nalazi u Nurun ala el-Derb, ali smo našli njegov stav u većini njegovih štampanih knjiga, kao i u fetvama na audio snimcima, te pri tome nismo uvidjeli da se tu nalazi neka proturječnost, niti pobijanje govora, niti da ima povratka od nekog od njegovih stavova. Stoga možemo navesti sažeto govor šejha, Allah mu se smilovao, po pitanju opravdanja neznanjemu sljedećim tačkama:
1. Osnova kod šejha, Allah mu se smilovao, je da opravdava neznanjem, štaviše, on smatra da niko nije u stanju donijeti dokaz da onaj koji je u neznanju nema opravdanje, te smatra da ukoliko ne bi imalo opravdanja neznanjem ne bi bilo nikakve koristi od poslanika, nego bi ljudi bili zaduženi obavezama shodno svojoj iskonskoj prirodi (fitri) koju nose pri sebi, te ne bi bilo potrebe da se šalju poslanici.
2. Nema razlike u opravdanju neznanjem između akide1 i praktičnih pitanja vjere.
3. Nema razlike u opravdanju neznanjem između jasnih i skrivenih pitanja, zato što je jasnoća i nejasnoća stvar koja se vraća kako na područje gdje se dešava, tako i na samog pojedinca.
4. Kufr koji izvodi iz vjere može biti ubjeđenjem, govorom, djelom ili ostavljanjem djela. Šejh se ne razilazi sa stavom da takvo djelo izvodi iz vjere, već je razlika u samom spuštanju tog propisa (kufra) na određenog pojedinca, jer pojedinac može biti opravdan (neznanjem) pa da ne bude nevjernik.
5. Čovjek koji bi počinio kufr neće biti nevjernikom ako je neznalica, ne poznaje šerijatski propis djela koje čini, ili je možda upitao nekog od učenjaka pa je dobio odgovor koji mu dozvoljava takvo djelo, a biti će nevjernikom ako se nad njim uspostavi dokaz (pojasni mu se), otkloni mu se sumnja i nerazumijevanje.
6. Nije svakom onom ko priziva da je neznalica to prihvaćeno od njega. Možda je takav nemaran u sticanju znanja, ne želi da pita, a možda, čak, bude i od oholnika koji ne želi da prihvati istinu i ne teži da dođe do nje. Svi ovi navedeni nemaju opravdanja kod šejha, Allah mu se smilovao.
Od onih koji nisu ispunili svoju obavezu (u traženju znanja o određenom pitanju) izuzima se onaj kome ni na kraj pameti nije palo da je određeno djelo zabranjeno, a u njegovoj blizini nema niko od učenjaka koji bi ga opomenuo. Takav bi u tom stanju imao opravdanje.
7. Što se tiče neznalice koji je u osnovi nevjernik, na takvog se primjenjuju propisi nevjernika na ovom svijetu, dok se njegovo stanje na onom svijetu vraća Allahu, a ispravno je da će takav biti stavljen na kušnju (ispit). Neznalica koji se pripisuje islamu, a činio je djela koja izvode iz vjere, na takvog se u vanjštini primjenjuju propisi islama, a njegovo stanje na onom svijetu će biti vraćeno Allahu.
8. Šejh, Allah mu se smilovao, spomenuo je dokaze iz Kurana, Sunneta i govora učenjaka koji podupiru ono što smatra kao ispravno po ovom pitanju, i objasnio je da je ovo stav šejha Muhammed ibn Abdulvehhaba, Allah mu se smilovao, a ne kako su to neki pogrešno shvatili.
Sada ćemo opširnije navesti nešto od govora šejha kojeg smo naveli sažeto, a onaj koji želi saznati opširnije neka se vrati na ono što budemo naveli kao izvor:

1. Upitan je šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin, Allah mu se smilovao, o opravdanju neznanjem u stvarima vezanim za akidu, pa je odgovorio: „Razilaženje po pitanju opravdanja neznanjem je kao i svako drugo razilaženje u fikhskim pitanjima koja su vezana za idžtihad,2 a možda se nekada čak radi i o čisto jezičkom razilaženju (tj. u načinu izražavanja istog stava od strane raznih učenjaka), radi spuštanja propisa na određenog pojedinca. To znači da su svi složni oko toga da je određeni govor, neko djelo ili ostavljanje nekog od djela nevjerstvo, međutim, da li se taj propis može primijeniti na dotičnu osobu koja je počinila to djelo, i nema prepreke za to, ili se to ne odnosi na njega zbog manjkavosti nekih od uslova ili postojanja stvari koje bi sprečavale da se taj propis odnosi na njega. Ovo je zbog toga što se neznanje o onom koga tekfirimo3 dijeli u dvije kategorije:

Prva:
Osoba koja je druge vjere (mimo islama), ili se karakteriše kao onaj koji nije niti jedne vjere, a nije mu niti padalo na pamet da vjera nije u skladu s onim na čemu je on. Na takvog se odnose vanjski propisi na ovom svijetu, a na onom svijetu će njegov slučaj biti u Allahovoj volji. Ispravnije mišljenje je da će takav biti stavljen na ispit na Ahiretu s čim Allah htjedne, a Allah zna ono što bi oni radili. Mi znamo da on neće ući u Vatru osim radi grijeha kojeg je počinio, shodno riječima Uzvišenog: Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti.4
Kažemo: Na njega se odnose vanjski propisi na ovom svijetu (tj. propisi nevjerstva), jer takav ne pripada islamu, zato i ne može imati njegov propis, a napomenuli smo da je ispravno da će biti stavljen na ispit na onom svijetu; jer se oko toga prenose mnoge predaje koje navodi Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, u svojoj knjizi Tarikul-Hidžretejni, kada govori u osmom mišljenju po pitanju djece mušrika (mnogobožaca), o četrnaestoj skupini.

Druga:
Da bude od osobe koja pripada islamu, ali je živio čineći to djelo kufra, a nije znao da je ta stvar suprotna islamu, niti ga je na to neko upozoravao. Na takvog se primjenjuju vanjski propisi islama, dok će na drugom svijetu njegov slučaj biti vraćen Allahu, Silnom i Uzvišenom, na što ukazuju Kurʹan, Sunnet i govor učenjaka.
Od Kurʹanskih dokaza je govor Uzvišenog: I Mi nismo nikog kažnjavali dok ne bi poslanika poslali.5
Te govor: A Gospodar tvoj nikad nije naselja uništavao dok u njihov glavni grad poslanika ne bi poslao, koji im je dokaze Naše kazivao. I Mi smo samo onda naselja uništavali kad su stanovnici njihovi nasilnici bili.6
I govor: O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahov imali.7
Zatim govor: I Mi nismo slali niti jednog poslanika osim da govori govorom naroda svog, da bi im pojasnio, pa bi Allah ostavljao u zabludi koga želi, a na pravi put upućivao koga želi.8
Te govor: A Allah nije nijedan narod u zabludi odvodio nakon što bi ih uputio, a da im nije prije objasnio kako da bogobojazni budu.9
I govor: A ova Knjiga koju objavljujemo jest blagoslovljena, zato je slijedite i budite bogobojazni da bi vam se milost ukazala. I zato da ne kažete: „Knjiga je objavljena dvjema skupinama prije nas, ali mi ne znamo da je čitamo kao oni.“, i da ne kažete: „Da je Knjiga objavljena nama, bolje bismo se od njih držali pravog puta.“ Pa objavljuje vam se, eto, od Gospodara vašeg jasan dokaz i uputstvo i milost.10
I još mnogi drugi ajeti koji dokazuju da uspostavljenje dokaza nad nekim ne biva osim nakon što mu dođe znanje i objašnjenje.

Što se tiče Sunneta:
Od Ebu Hurejre, neka je Allah s njim zadovoljan, se prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi onog u Čijoj je ruci Muhammedova duša, neće za mene čuti niko od ovog ummeta,11 bio jevrej ili kršćanin, a zatim umre ne povjerovavši u ono s čim sam poslat, a da neće biti stanovnik Vatre.“12

Što se tiče govora učenjaka, navodi se u djelu El-Mugni: „Pa ako bi neko bio od onih koji ne poznaju obaveze, kao neko ko je tek prihvatio islam, te onaj koji je odrastao u neislamskoj sredini, ili zabačenom predjelu daleko od civilizacije i učenih, neće mu se presuditi s kufrom.“13
Šejhul-Islam Ibn Tejmijje u svojim fetvama, koje je sakupio Ibn Kasim, je rekao: „Ja uvijek, a onaj koji je boravio sa mnom to dobro zna, najviše od svih ljudi izbjegavam da neku određenu osobu pripišem kufru, velikom grijehu i nepokornosti, osim ako znam da je nad njim uspostavljen poslanički dokaz. Ako bi neko radio u suprotnosti s tim, nekada bi postao nevjernikom, nekada velikim griješnikom, a nekada prijestupnikom. Tvrdim da je Uzvišeni Allah oprostio ovom ummetu ono što greškom urade, a ta greška obuhvata kako pitanja vezana za stvari koje su teorijsko-ideološkog karaktera, tako i stvari koje su praktične prirode. Naši ispravni prethodnici su se razišli u mnogim pitanjima a da niko od njih nije nekog drugog smatrao nevjernikom, velikim griješnikom, niti prijestupnikom…“, sve dok nije došao do riječi: „I potvrdio sam da ono što se prenosi od ispravnih prethodnika i učenjaka o uopštenom tekfiru nekog ko bi rekao neki određeni govor, i to je istina, ali potrebno je razdvojiti između opšteg propisa i spuštanja tog propisa na pojedinca…“, sve dok nije rekao: „Tekfir spada u oblast prijetnji, tako da ako bi neki govor poricao ono što je Poslanik rekao, sallallahu ‘alejhi ve sellem, možda bi takva osoba bila od onih koji su tek prihvatili islam, ili koja je odrasla u zabačenim predjelima, i takva osoba ne bi postala nevjernikom tim poricanjem sve dok se nad njim ne uspostavi dokaz. Može biti da taj čovjek nije čuo za dokaz (koji ukazuje na zabranu), ili je došao do njega, ali ga nije smatrao vjerodostojnim, a možda se čak nešto drugo ispriječilo što ga je natjeralo na tumačenje tog dokaza, iako ga to čini onim koji je pogriješio.“14
Šejhul-islam Muhammed ibn Abdulvehab u djelu Ed-Durer es-Senijje je rekao: „Što se tiče tekfira, ja proglašavam nevjernicima one koji poznaju vjeru poslanika, te nakon što su je spoznali grde je (psuju i kritikuju), sprečavaju ljude od nje, i neprijateljuju s onima koji je praktikuju. Takve ja smatram nevjernicima.“15
Takođe je rekao: „Što se tiče laži i iznošenja izmišljotina (protiv nas) to je zbog njihovih tvrdnji da mi tekfirimo ljude u cjelini i da obavezujemo ljude koji mogu praktikovati svoju vjeru na hidžru16 ka nama. Sve navedeno je laž i izmišljotina kojom odvraćaju ljude od Allahove vjere i vjere Njegova Poslanika. Ako ne tekfirimo one koji su kod kipova (veličaju ih i obožavaju) Abdulkadira, te koji su na kod kipa Ahmeda el-Bedevija i sličnih njima dvojici radi neznanja koje je pri njima, te nedostatku onih koji bi ih opominjali, pa kako onda može neko tvrditi da tekfirimo nekoga ko se ne iseli kod nas, ne tekfiri druge i bori se?“17
Pa ako je ovo ono na što aludiraju tekstovi Kurʹana, Sunneta i govora učenjaka onda je to radi mudrosti Uzvišenog Allaha, Njegove blagosti i naklonosti, tako da nikoga neće kazniti prije nego ne bude imao opravdanje kod Njega. Razumi ne mogu dosegnuti koja su to Allahova prava kod ljudi, jer da može onda uspostavljanje dokaza nad ljudima ne bi bilo slanjem poslanika.
Osnova kod onih koji se pripisuju islamu jeste da ostaju pri tome sve dok se ne dokaže suprotno (izlazak iz islama), shodno šerijatskim dokazima, tako da je obaveza prije nekog proglasimo nevjernikom da se obazremo na dvije stvari:

Prva: Da trebamo posjedovati dokaz iz Kurana ili Sunneta da je ta stvar djelo koje izvodi iz islama, da ne bi govorili o Allahu nešto što je neistina.
Druga: Spuštanje propisa na određenog pojedinca, tako da treba da se ispune svi uslovi kako bi smo ga mogli protekfiriti ili otklone sve zapreke koje bi to sprečavale.
Od najvažnijih uslova za to jeste da poznaje da je prijestup (djelo) koje je počinio djelo koje izvodi iz islama, shodno riječima Uzvišenog: Onoga koji se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište!18, tako da je za uslov da neko bude kažnjen Vatrom postavio suprostavljanje Poslaniku nakon što mu je pojašnjena uputa. Međutim, da li je obaveza da bude upoznat šta proizlazi iz tog djela koje čini, od nevjerstva i sl., ili je dovoljno samo da zna da je to djelo prijestup i suprotno islamu iako nezna šta ono prouzrokuje (tj. iako ne zna da je to kufr).
Odgovor: Ono što je bliže ispravnom mišljenju, jeste da je drugo ispravno, tj. da je samo njegovo poznavanje da je to djelo prijestup dovoljno u spuštanju tog propisa i onoga što proizlazi iz toga, jer je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, obavezao kefaret19 za onoga koji opći sa ženom danju u mjesecu ramazanu, jer je on znao da je to prijestup iako nije znao za propis iskupa, kao što se zinalučar (bludnik) koji je oženjen i zna za zabranu zinaluka treba kamenovati, čak i ako bi bio neznalica po pitanju onog što sljeduje za njegov zinaluk, jer da je znao možda ne bi počinio to djelo.
Uglavnom, poenta je da je neznalica opravdan u onome što kaže ili učini u stvarima koje su kufr, kao što je opravdan u stvarima koje kaže ili učini a koje su od velikih grijeha, shodno dokazima iz Kurʹana, Sunneta, te prihvaćenih stavova i govara učenjaka.20

Upitan je šejh Allah mu se smilovao: „Pročitali smo vaš odgovor na opravdanje neznanjem i u kojim slučajevima je dozvoljeno tekfiriti, ali nalazimo u knjizi Kešf eš-Šubuhat od šejha Muhammeda ibn Abdulvehaba, da ne opravdava neznanjem, a takođe i u njegovoj knjizi Et-Tevhid, iako si ti spomenuo u svom odgovoru između ostalog govor šejha Muhammeda ibn Abdulvehaba, i Ibn Tejmijje u Fetvama, zatim Ibn Kudame u knjizi El-Mugni. Molimo vas da nam to pojasnite?“
Pa je odgovorio: „Šejhul islam Muhammed ibn Abdulvehab, Allah mu se smilovao, spomenuo je u svojim pismima da ne tekfiri nikog zbog neznanja koje je pri njemu, a to što je rekao u knjizi Kešf eš-Šubuhat da ne opravdava neznanjem, može se protumačiti kao neznanje koje je prisutno pri nekome zbog manjkavosti u trudu da se stekne znanje, kao npr. da zna da postoji nešto što se suprostavlja onome na čemu je on, ali ne želi da se potrudi i sazna, nego to olahko shvata. Takav ne bi imao opravdanja u neznanju.“21
Takođe je upitan šejh, Allah mu se smilovao, da li će čovjek imati opravdanja u neznanju u stvarima koje su vezane za tevhid 22, pa je odgovorio: „Opravdanje neznanjem prisutno je u svemu u čemu rob može robovati svome Gospodaru, jer je Uzvišeni i Slavljeni Allah rekao: Mi objavljujemo tebi kao što smo objavili Nũhu i vjerovjesnicima poslije njega,23 sve dok nije Silni i Uzvišeni rekao: o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.24
Te radi govora Uzvišenog: A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!25
Te radi govora Uzvišenog: A Allah nije niti jedan narod u zabludi odvodio nakon što bi ih uputio, osim da im nije prije objasnio kako da bogobojazni budu.26
Te shodno riječima Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ‘Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, neće čuti za mene niko od ovog ummeta,27 jevrejin ili kršćanin, a da ne povjeruje u ono s čime sam došao a da neće biti od stanovnika Vatre.’
Mnogo je tekstova koji govore o tome, pa ko bude neznalica takav neće biti kažnjen zbog neznanja koje je pri njemu, bez obzira o kojoj se stvari radilo u vjeri, ali moramo znati da ima neznalica koji su prkosnici, tj. kada mu se spomene istina, on ne želi da je sazna, niti da je slijedi, nego želi da bude na onome na čemu su bili njegovi šejhovi (ugledni od naroda), te oni koje veliča i slijedi. Takav, u biti, neće imati opravdanje, zato što je do njega došao dokaz, što je, u najmanju ruku, trebalo da mu izazove nedoumicu, koju je trebao ispitati i istražiti ne bi li došao do istine. Ovaj koji veliča one koje slijedi je poput ljudi o kojima Uzvišeni Allah kaže: Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na pravom putu.28
A u drugom ajetu kaže: Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.29
U suštini, neznanje koje može biti opravdanje jeste kada čovjek ne poznaje istinu i ne čuje za nju uopšte. Takav neće imati grijeha, a njegov propis je shodno njegovim djelima. Ako je od onih koji se pripisuju islamu i svedoči da nema drugog istinskog Boga Koji zaslužuje da Mu se robuje, te da je Muhammed Allahov poslanik, onda će se takav smatrati od njih (muslimana), a ukoliko se ne pripisuje muslimanima, njegov propis je pripadnost vjeri kojoj se pripisuje na ovom svijetu, a što se tiče Ahireta, njegov propis je propis onih koji su na fetri,30 odluka o njima će pripadati samo Allahu na Sudnjemu danu. Najispravniji stav o njima jeste da će ih Allah iskušati onako kako to On bude želio, pa ko se od njih odazove i bude pokoran ući će u Džennet, a ko se ogriješi ući će u Vatru. Međutim, treba znati i to da u današnjem vremenu gotovo da nema mjesta do kojeg nije dopro poziv Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pomoću raznih stredstava informisanja, te miješanja ljudi jednih s drugima, tako da većina kufra (nevjerstva) biva iz prkošenja (a ne iz neznanja).“31
Također je upitan šejh, Allah mu se smilovao: „Koji je propis onih koji smatraju onog koji opravdava ljude u njihovu neznanju da je murdžija32 u tome?“, pa je odgovorio: „Što se tiče opravdavanja neznanjem, to je ono na što ukazuju uopšteni tekstovi (Kurana i Sunneta), i niko nije u mogućnosti da donese dokaz koji bi opovrgnuo to da je čovjek opravdan neznanjem. Uzvišeni je rekao: A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!33, i rekao je Uzvišeni: O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.34
Da nije opravdanja neznanjem, onda ne bi bilo koristi od poslanika, i ljudi bi bili obavezani sa fitrom,35 tako da je opravdanje neznanjem od neminovnosti onoga na što aludiraju dokazi Kurana i Sunneta, i to su direktno potvrdili i kazali učenjaci ummeta kao što su Šejhul-islam Ibn Tejmijje i Šejhul-islam Muhammed ibn Abdulvehab, Allah im se smilovao. Međutim, možda se desi da čovjek bude nemaran u traženju znanja, pa da bude griješan sa te strane, tj. možda mu je olakšano da sazna i nauči, ali on ne mari za to, ili mu bude rečeno: „To ti je haram.“, ali se on ne obazire. U tom slučaju takav ne bi ispunio svoju obavezu i bio bi griješan zbog toga.
S druge strane, čovjek koji je živio među ljudima koji su činili grijehe i smatrali su da je to potpuno dozvoljeno, a zatim da kažemo da je griješan, bez da mu je došla uputa, to bi zaista bilo daleko (od istine). Mi u suštini, braćo, ne sudimo prema našim osjećajima, nego po onome na što ukazuje šerijat, a Silni i Uzvišeni Gospodar je rekao: Zaista je Moja milost pretekla Moju srdžbu.36 Pa kako da kažnjavamo čovjeka u nečemu u čemu je neznalica, a njemu nije ni na kraj pameti palo da je ta stvar zabranjena? Naprotiv, Šejhul-islam Muhammed ibn Abdulvehab, Allah mu se smilovao, je rekao: ‘Mi ne tekfirimo one koji su postavili kipa na kabur Abdulkadira el-Džejlanija i na kabur el-Bedevija, radi njihova neznanja i neopreznosti.'“37
Šejh, Allah mu se smilovao, je rekao: „Ali ostaje da sagledamo to da li se radi o nemarnoj osobi u traženju istine (upute), i još nezainteresovanoj, ili da smatra da je ispravno samo ono na čemu su ostali ljudi, te to čini bez potrage za istinom. Takav moguće da bude griješan, a svakako da je griješan u nezainteresovanosti da sazna istinu, te je moguće da neće imati opravdanje ako je u takvom stanju. Možda bude opravdan ako mu ni na kraj pameti nije palo da se ta stvar (koju čini) suprostavlja (islamu), a u blizini nije bio niko od učenih koji bi ga opomenuo. U takvom slučaju bi imao opravdanje, i stoga je preferirajući stav, da ako bi neko živio u pustinji (zabačenom kraju), daleko od gradova (civilizacije) i ne bi postio mjesec ramazan smatrajući da to nije obaveza, ili bi općio sa svojom ženom danju u mjesecu ramazanu, smatrajući to dozvoljenim, takav ne bi imao grijeh jer je bio neznalica, a od uslova da bi čovjek bio šerijatski obveznik jeste znanje o tome.
Poenta je u tome da je čovjek opravdan neznanjem, ali da nema opravdanje u nemaru sticanja znanja.“38
Upitan je šejh, Allah mu se smilovao: „Koji je vaš stav po pitanju onog koji kaže: ‘Nema drugog boga sem Allaha i Muhammed je Allahov poslanik.’, a zatim prinosi žrtvu nekom mimo Allaha? Da li je takav musliman? Imajući na umu to da je odrastao u muslimanskoj sredini?“
Šejh: „Onaj koji se približava nekom drugom mimo Allaha prinoseći mu žrtvu, učinio je veliki širk, i neće mu koristiti to što priznaje da nema drugog Boga sem Allaha, niti njegov namaz, ili nešto mimo toga, osim ako bude odrastao u zabačenim predjelima, među ljudima koji ne poznaju ovaj propis. Takav će biti opravdan neznanjem, ali ga treba podučiti. Takvi su kao oni koji žive u zabačenim predjelima i prinose žrtve nekom mimo Allaha, prinose ih na kaburima, prinose ih evlijama i ne vide u tome nikakvu smetnju, a nisu bili upoznati da je to širk ili grijeh. Takvi će biti opravdani u neznanju. Međutim, čovjek kome bude rečeno: ‘To je kufr.’, a on odgovori: ‘Ne.’, i ne okani se prinošenja žrtvi evliji nad takvim je uspostavljen dokaz i on je nevjernik.“
Pitalac: „Dakle ako bi bio savjetovan i bilo mu rečeno: ‘To je širk.’, da li se za takvog može uopšteno donijeti sud da je mušrik ili nevjernik?“
Šejh: „Da, mušrik, kafir, otpadnik, i bit će mu ponuđeno da se pokaje, pa ako prihvati dobro je, a ako odbije bit će ubijen.“39
Pitalac: „Da li u tome ima razlike u pitanjima koja su poznata većini ljudi i onih koja su manje poznata?“
Šejh: „Manje poznata će biti objašnjena, jer je poznavanje nečega stvar koja se vraća na svakog pojedinca, možda je nešto poznato meni a nepoznato tebi, ili poznato tebi, dok je u isto vrijeme nepoznato meni.“
Pitalac: „Kako da nad njim uspostavim dokaz? I koji je to dokaz koji treba biti uspostavljen nad takvima?“
Šejh: „Dokaz nad njim je ono što je došlo u govoru Uzvišenog: Reci: „Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika; to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.“40 I rekao je Uzvišeni: Mi smo ti, uistinu Kewser41 dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.42
U onome što smo naveli imamo dokaz da je klanje (prinošenje žrtve) radi približavanja i veličanja ibadet, pa ko uputi svoj ibadet nekome mimo Allaha taj je mušrik. Tako da ako mu dođe dokaz i bude mu rečeno: To što radiš od djela je širk. A on ustraje u tome, takav neće imati opravdanje.“
Pitalac: „Dakle, bit će upoznat s tim?“
Šejh: „Da, mora biti upoznat.“
Pitalac: „Postoji šubha,43 a to je da njegovo djelo jeste širk, ali da on nije mušrik! Pa kako da odgovorimo na to?“
Šejh: „To je tačno, nije mušrik ako se nad njim ne uspostavi dokaz, zar nije onaj koji je rekao: ‘Moj Allahu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar.’, rekao riječi kufra? Uprkos tome nije bio nevjernik, jer je pogriješio od silne radosti. Zar onaj koji je prisiljen na kufr ne učini to u vanjštini, dok je njegovo srce staloženo u imanu (vjerovanju)? Učenjaci koji su govorili: ‘Riječ je kufr, dok onaj koji je rekao nije nevjernik.’, odnose se na onog nad kim nije uspostavljen dokaz, i ne poznajemo njegovo stanje. Međutim, ako bi znali njegovo stanje, pa šta nam onda preostaje? Ako kažemo: ‘Nije počinio kufr?’, onda bi to značilo da niko nije nevjernik. Onda se za nikog ne bi moglo reći da čini kufr, čak ni onaj koji ne klanja (obavlja molitvu) ne bi počinio nevjerstvo.’ Ibn Tejmijje rekao: ‘Ako bi do njega stigao dokaz, onda bi se smatralo da je on nad njim i uspostavljen.’, a nije dovoljno da dokaz samo dopre do njega sve dok ga ne razumije, jer kada bi smo pretpostavili da je čovjek stranac a mi mu učimo Kur'an, i ujutru i naveče, ali on nema pojma o njegovom značenju, da li je nad njim uspostavljen dokaz? Uzvišeni je rekao: Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi im objasnio.44“ 45
Nadamo se da je stvar postala jasnija, te da je objašnjena suština govora šejha el-Usejmina, Allah mu se smilovao, te da on smatra da je osnova da čovjek biva opravdan neznanjem, a to je izraženo kod onoga koji je tek prihvatio islam, ili onog koji je živio u zabačenim predjelima daleko od mjesta gdje ima znanja ili ko je živio među narodom kojima nije ni na kraj pameti palo da krše šerijat a oni su u suštini činili djela velikog širka.

Allah najbolje zna.

Islam: Pitanje i odgovor

fusnote:
1 Akida je nauka o islamskom vjerovanju, i predstavlja skup znanstvenih tema koje su vjerodostojno prenešene u tekstovima Kurʹana i Sunneta.
2 Idžtihad je nastojanje izvođenja pravila ahkama kojima se rješavaju problemi o kojima u Kurʹanu i Sunnetu ne postoji izričit i detaljan propis, analogno sa stvarima koje su jasno i detaljno objašnjene.
3 Tekfiriti znači proglasiti nekog nevjernikom, a u većini slučajeva se odnosi na spuštanje tog propisa na nekog ko je u osnovi musliman.
4 Sura el-Kehf, 49.
5 Sura el-Israʹ, 15.
6 Sura el-Qasas, 59.
7 Sura en-Nisaʹ, 165.
8 Sura Ibrãhim, 4.
9 Sera et-Tewbe, 115.
10 Sura el-Enʹam, 155-157.
11 Tj. naroda kojima je on poslan .
12 Bilježi ga Muslim, 1/134.
13 Vidjeti: El-Mugni, 8/131.
14 Vidjeti: Medžmu'ul-Fetava, 3/229.
15 Vidjeti: Ed-Dureru es-Senije, 1/56.
16 Šerijatski propisano iseljenje iz nevjerničke sredine u islamsku.
17 Vidjeti: Ed-Dureru es-Senije, 1/66.
18 Sura en-Nisaʹ, 115.
19 Šerijatski iskup za prijestup koji se počini u nekim od islamskih obreda.
20 Vidjeti: Medžmu'u fetavaš-šejh Usejmin, 2., odgovor na pitanje br. 224.
21 Preuzeto sa dersova i fetvi Mekanskog harema, god.1411., sa kasete 9., strana A.
22 Znanje o Allahu, Njegovoj jednoći itd.
23 Sura en-Nisaʹ, 163.
24 Sura en-Nisaʹ, 165.
25 Sura el-Isra’, 15.
26 Sera et-Tewbe, 115.
27 Misli se na ummet dawe, poziva u vjeru jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslat kao pečat poslanstva, da poziva sve ljude u islam i na pravi put.
28 Sura ez-Zuhruf, 22
29 Sura ez-Zuhruf, 23.
30 Narod koji je živio u periodu izmedju dva poslanika, kojima nije dolazio niko da ih opominje.
31 Vidjeti: Medžmu'u fetavaš-šejh el-Usejmin, 2., br. pitanja: 222.
32 Jedna od islamskih sekti u vjerovanju koja nije na pravcu Ehli Sunneta vel-Džemata.
33 Sura el-Isra, 15.
34 Sura en-Nisaʹ, 165.
35 Ono od vjere što je urođeno pri čovjeku.
36 Hadis el-Kudsijj.
37 El-Lika'ul-meftuh, 33., pitanje 12.
38 El-Lika'ul-meftuh, 39., pitanje 3.
39 Misli se od strane kadije i izvršne vlasti, a ne od strane pojedinca.
40 Sura el-Enʹam, 162-163.
41 Vrelo u Džennetu.
42 Sura el-Kewser, 1-2.
43 Tj. nejasnoća i ono što stvara nedoumicu kod čovjeka.
44 Sura Ibrãhim, 4.
45 El-Lika'ul-meftuh, 48., pitanje 15.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551842/

Prvo:
Propis proglašavanja osobe nevjernikom ili griješnikom ne zavisi od nas, nego je to propis kojeg su pojasnili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. To je islamski propis koji se zasniva na kur'ansko-hadiskim tekstovima, te je zbog toga obavezno biti veoma precizan po tom pitanju i ne proglašavati nevjernikom ili griješnikom nekoga na koga se ne odnose tekstovi vezani za nevjerovanje i griješenje.
Osnova kod svakog muslimana jeste da je pravedan, pouzdan i da je musliman, sve dok se ne ispostavi drugačije na osnovu šerijatskog dokaza. Zato, nije dozvoljeno neodgovorno se odnositi prema propisu proglašavanja osobe nevjernikom ili griješnikom, jer to za sobom povlači dvije opasne stvari:
Prva: Iznošenje laži na Allaha, jer se iznosi nešto što Allah nije kazao, i iznošenje laži na osobu koja se proglasila nevjernikom, jer je ona čista od toga.
Druga: Vraćanje propisa na osobu koja ga je izrekla, ako je druga osoba čista od toga.
Bilježe Buharija (br. 6104.) i Muslim (br. 60.) u svojim Sahihima, od Abdullaha b. Omera, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Kada neko svoga brata proglasi nevjernikom, jedan od njih dvojice je to zaslužio.“
U drugoj verziji stoji: „Ako ne bude tako kao što je kazao, onda se propis vraća na onoga ko ga je izrekao.“

Drugo: Zbog ovoga, prije proglašavanja osobe nevjernikom, treba imati na umu dvoje:

1. Treba vidjeti da li se kur'ansko-hadiski tekstovi zaista odnose na to da je određeno djelo ili riječ djelo nevjerstva ili griješenja.

2. Treba vidjeti da li se taj propis odnosi na onoga ko je uradio djelo nevjerstva, tj. da li postoje uslovi da se pojedinac proglasi nevjernikom ili griješnikom i da li postoje prepreke koje utiču da se osoba ne proglasi takvom.
Najvažniji uslovi su:

a) Da osoba zna da je svojim djelom učinio prijestup, koji ga je odveo u nevjerovanje ili grijeh,1 jer Uzvišeni veli: Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište! (En-Nisa, 115.)
I veli: Allah neće proglasiti zalutalim narod koji je na Pravi put uputio prije nego što im pojasni ono što im je On zabranio. Allah zaista sve dobro zna. (Et-Tevbe, 115.)
Zbog ovoga islamski učenjaci kažu da nije nevjernik onaj ko negira islamske dužnosti, ako je nedavno primio islam, sve dok mu se ne pojasni.

b) Od prepreka da se neka osoba proglasi nevjernikom ili griješnikom je i kada djelo nevjerstva ili grijeh uradi nenamjerno, a to obuhvata sljedeće:
– Da bude prisiljen na to djelo. U takvoj situaciji on ne postaje nevjernikom, ako mu je srce u imanu. Allah Uzvišeni veli: Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika. (En-Nahl, 106.)
– Da izgubi razum, pa ne zna šta govori zbog sreće, tuge, straha i sl. Dokaz tome je hadis kojeg bilježi Muslim u svome Sahihu (br. 2744.), od Enesa b. Malika, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Allah se više obraduje pokajanju Svoga roba koji se pokaje, nego što bi to učinio neko od vas kada bi putovao na devi kroz pustinju i ona mu pobjegne, a na njoj mu sva hrana i voda, pa je dugo tražio i, izgubivši nadu da će je pronaći, legne u hlad jednog drveta da se odmori, i u takvom stanju očaja, odjedanput, ugledao svoju devu u neposrednoj blizini njegovoj kako mirno stoji, te odmah skočio i uhvatio je za povodac, i od silne radosti, uzviknuo: ‘Bože moj, Ti si moj rob, a je sam Tvoj gospodar!’, pogrešno se izrazivši od silne radosti.“

c) Jedna od prepreka da se određena osoba proglasi nevjernikom jeste i te'vil, a to je kada na osnovu dokaza koje ima zasniva propis, a ti dokazi nisu stvarni, nego su samo sumnje, međutim, on ih smatra ispravnim i stvarnim argumentima ili nije razumio šerijatske dokaze na način kako treba razumjeti. Takav se ne proglašava nevjernikom zbog stavova ili radnji koje je zasnovao na takvim argumentima. Proglašava se nevjernikom samo u slučaju kada ciljano i namjerno koristi argumente kako bi se suprostavio ili kada spozna ispravno značenje, tj. kada mu se otkloni neznanje.
Allah Uzvišeni veli: Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je. (El-Ahzab, 5.)
Ibn Tejmije u svome djelu Medžmu'u-l-fetava (23/349.) veli: „Imam Ahmed je molio da se Allah smiluje vladarima koji su bili pod uticajem džehmijskog uvjerenja da je Kur'an stvoren i koji su branili takav stav. Za njih je molio oprost, jer oni nisu znali da takvim stavom utjeravaju u laž Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego su koristili tevil (pogrešno tumačenje) prilikom razumijevanja agumenata, te su pogriješili kod donošenja zaključaka i slijedili su one koji su takve stavove propagirali.“
Također u djelu Medžmu'u-l-fetava (12/180.), veli: „Ispravno je da se ne proglašava nevjernikom onaj ko se trudi da dođe do istine, pa pogriješi u tome. Njegova se greška toleriše i oprašta mu se. Međutim, nevjernik je onaj ko se suprostavi putu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slijedi put koji nije vjernički put, nakon što mu se pojasni istina. Griješnik je onaj ko slijedi istinu i bude nemaran u traženju istine, te priča bez znanja. Takav može da bude fasik (griješnik), a može se desiti da njegova dobra djela budu teža od loših.“
Ibn Tejmijje u istom djelu (3/229.), veli: „Onaj ko se druži sa mnom zna da sam ja uvijek bio jedan od najžešćih kada je riječ o zabrani da se pojedinac proglašava nevjernikom i griješnikom, osim u slučaju kada se takvom priloži dokaz i on ga spozna. Ukoliko se takva osoba, kojoj je stigao dokaz, suprostavi, biva nevjernikom ili biva griješnikom. I ponavljam da je Allah ovom ummetu oprostio ono što greškom urade, a to obuhvata i greške vezane za riječi i ubjeđenja (el-mesailu-l-haberije el-kavlijje) i za postupke (el-mesailu-l-amelijje). Naši dobri prethodnici su se razilazili po mnogim ovim pitanjima, ali niko od njih nekog drugog nije nazvao nevjernikom ili griješnikom.“
Nakon toga je naveo određene primjere, a zatim kazao: „Često sam pojašnjavao da su naši dobri prethodnici govorili općenito: ‘Ko kaže tako i tako, postao je nevjernik’, i to je istina, ali se mora napraviti razlika između uopštenog i pojedinačnog tekfira.
Zatim veli: „Tekfir je prijetnja. Nekada se desi da je nečiji govor negiranje nečega što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio, ali se takva osoba ne proglašava nevjernikom, jer može biti od onih koji su skoro primili islam ili su rasli u dalekim mjestima gdje nije bilo prilike da se nauči. Takav se ne proglašava nevjernikom sve dok mu se ne iznese dokaz, jer postoji mogućnost da nije čuo za određeni šerijatski tekst ili ga je čuo, ali nije siguran u njegovu ispravnost ili se desilo nešto drugo što je prouzrokovalo tevil, pa makar bio i pogrešan. Uvijek sam spominjao hadis koji se spominje u dva Sahiha o čovjeku koji je kazao: ‘Kada preselim spalite me, zatim pepeo koji ostane razbacajte, jer, tako mi Allaha, ako me se Allah domogne kaznit će me kako nikoga nije kaznio. Allah ga je zatim ga upitao: ‘Zašto si to uradio?’ ‘Iz straha od Tebe,– odgovorio je čovjek, pa mu Allah oprosti.’ Ovaj čovjek je sumnjao u Allahovu moć i sumnjao je da će ga Allah moći ponovo u život povratiti, što predstavlja djelo nevjerstva. Ali međutim, on to nije znao, a strahovao je od Allahove kazne, pa mu je Allah oprostio. Zato je osoba koja se trudi u slijeđenju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pogrešno razumije određeni tekst preča da mu Allah oprosti nego li ova osoba koja se spominje u hadisu.“ (Ovo su koristi izvučene iz djela El-Kavaidu-l-Musla, od Ibn Usejmina, sa malim dodacima.)
Ako je pitanje tekfira na ovom stepenu i ako je greška pri donošenju ovog propisa velika i žestoka, onda je obaveza studentu islamskog znanja da ne ulazi u rasprave po tom pitanju, pogotovo ako je početnik. On treba koristiti vrijeme tražeći znanje koje će mu koristiti i na ovome i na budućem svijetu.

Treće: Prije nego ti ukažemo na knjige koje trebaš iščitavati, savjetujemo te da znanje tražiš kod učenih ljudi, alima ehli sunneta, jer je to lakši i sigurniji način da dođeš do cilja. Uslov je da onaj od koga učiš bude učenjak, pouzdan i sljedbenik Sunneta, a ne sljedbenik svojih strasti i novotarija.
Muhammed b. Sirin veli: „Ovo znanje je vjera, pa dobro gledajte od koga vjeru uzimate.“ (Ovu predaju bilježi imam Muslim u uvodu svog Sahiha)
Ako u mjestu gdje se nalaziš nema učenjaka, onda slušaj njihova snimljena predavanja putem cd-ova ili putem internet stranica.
Zatim, možeš da se okoristiš i od starijih i učenijih studenata, koji se bave istraživanjem šerijatskog znanja, i trude se da slijede sunnet, a skoro da i ne postoji mjesto gdje se oni ne nalaze.

Četvrto: Neke od knjiga koje trebaš nabaviti i izučavati su:
Tefsir Ibn Sa'dija i Ibn Kesira;
Četrdeset Nevevijevih hadisa popraćenih uz neki komentar, sa davanjem pažnje na komentar Ibn Redžeba pod nazivom Džamiu-l-ulumi ve-l-hikem;
Zatim knjiga Rijadu-s-salihin, a čitajući nju, možeš se koristiti komentarom od šejha Ibn Usjemina.
Kada je u pitanju akida, usmjeri se ka izučavanju knjige Tevhida od Muhammeda b. Abdi-l-Vehhaba sa nekim od njenih lahkih komentara.
Zatim izučavaj Vasitijsku akidu od Ibn Tejmijje i neke poslanice vezane za akidu poput poslanice: Tahkiku kelimeti-l-ihlas od Ibn Redžeba, i Et-Tuhfetu-l-Irakijje od Ibn Tejmijje.
Također isčitavaj Zadu-l-Mead od Ibn-l-Kajjima, i neke druge njegove knjige poput: El-Vabilu-s-Sajjib i Ed-Dau ve-d-Devau, tj. Bolest i lijek.
Ovo su neke od knjiga za početnike, a ako možeš potraži nekoga ko će ti pomoći u njihovom razumijevanju. Nakon toga ćeš, stepen po stepen, spoznati još neke od korisnih knjiga.
A Allah najbolje zna.
Islam, pitanja i odgovori.

fusnote:
1 Postoji razlika između uslova da zna da je djelo koje čini zabranjeno, i uslova da zna da je zabranjeno uz znanje šta se na to djelo dodatno nadovezuje. Prvi uslov je validan, i o njemu Šejhul-islam Ibn Tejmijje je rekao: „Kada je propisan post mjeseca ramazana, druge godine po Hidžri, i vijest o tome nije došla do muslimana koji su bili u Abesiniji sve do kraja tog mjeseca, nije im naredio (Poslanik) da ga naposte.“ Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 22/43.
O drugom uslovu Šejhul-islam kaže, govreći o ajetu: Ne ispričavajte se, postali ste nevjernici nakon što ste vjernici bili! Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su zločinci. (et-Teuba, 66.) Ovo ukazuje da oni, po njihovom mišljenju, nisu učinili nešto što je kufr, već su mislili da to nije kufr, pa je (Allah Uzvišeni) objasnio da je ismijavanje Allahom i Njegovim Poslanikom kufr zbog kojeg onaj ko to uradi postaje nevjernikom nakon što je bio vjernik. To ukazuje da je njihov iman bio slab, pa su uradili ono za šta su znali da je haram (zabranjeno), ali nisu znali da je kufr, ali je bilo kufrom zbog kojeg su postali nevjernici. Oni to nisu smatrali da je dozvoljeno (tj. znali su da je zabranjeno), i ovo je reklo više učenjaka prvih generacija.“ Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/273.
Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Jedan od najvažnijih uslova (tekfira) jeste da zna da je učinio prijestup, a taj prijestup ga je odveo u nevjerstvo ili grijeh. Uzvišeni Allah je rekao: Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u džehennem, – a užasno je on boravište! (en-Nisa’, 115.) Uslovio je kaznu Vatrom da to bude suprotstavljanje Poslaniku nakon spoznaje upute. Međutim, da li se uslovljava da zna posljedice koje se nadovezuju na njegov prekršaj, poput kufra i drugih, ili je dovoljno da zna da je učinio prekršaj, makar ne znao za posljedice koje se nadovezuju na to? Odgovor je: drugo. Tj., samo znanje o tome da je učinio prekršaj dovoljno je da se na njega spusti propis kojeg taj prekršaj iziskuje, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio učini keffaret (iskup) onome koji je imao odnos sa ženom po danju ramazana, jer je on znao da je to zabranjeno, ali nije znao da će za to morati učiniti iskup. Također, oženjen čovjek koji zna da je blud zabranjen biva kamenovan, makar ne znao posljedice koje se nadovezuju na njegov blud, i možda da je znao – ne bi ni učinio blud.“ Vidjeti: Medžmu’u fetava ve resa’iliš-šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin, 2/135. (op. rev.)

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/575210/

Hvala Allahu.
Obilježavanje noći polovine šabana (lejletu-l-berat) nije propisano, bez obzira da li se radilo o klanjanju u toj noći, zikru ili učenju Kur'ana ili djeljenju hrane i sl.
U vjerodostojnim predajama se ne spominje obilježavanje ove noći, niti na način da se u njoj ibadet čini, a niti na način da se veže za određeni običaj. Ta noć je kao i sve druge obične noći.
U odgovoru Stalne komisije za islamska pitanja stoji: „Nije dozvoljeno posebno obilježavanje noći Kadr raznim manifestacijama, a taj propis važi i za druge dane noći poput noći polovine šabana (lejletu-l-berat), noći Israa i Miradža, rođendana Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer sve ovo je vid novotarije i djelo kojeg ni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ni njegovi ashabi nisu činili. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: ‘Ko uradi neko djelo koje je uvedeno u islam, neće mu biti prihvaćeno.’ Nije dozvoljeno podržavati ova obilježavanja i ove manifestacije imetkom ili poklonima, niti održavati govore tom prilikom, jer bi to bila potpora tim djelima. Obaveza je takve postupke izbjegavati i na njih upozoravati.
(Fetava-l-ledžneti-d-daimeti, 2/257-258)

Šejh Usejmin je upitan: „Kod nas postoje određeni običaji koji se već tradicionalno održavaju, poput pravljenje kolača i slatkiša na dan ramazanskog bajrama, te pravljanje sofre dvadeset sedme noći mjeseca redžeba (miradž) ili noći polovine mjeseca šabana (berat), kao i mnoge druge vrste slatkiša koje se obavezno prave na dan Ašure. Koji je islamski stav po tom pitanju?“

Odgovor: „Kada je u pitanju ispoljavanje radosti u danima ramazanskog i kurban bajrama, to nije sporno ako je u granicama šeriata. Dakle, nije sporno ukoliko ljudi prave hranu toga dana i sl. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: ‘Dani tešrika (dani bajrama) su dani jel, pića i spominjanja Allaha.’
Dani tešrika su tri dana nakon prvog dana kurban bajrama kada ljudi kolju kurbane i uživaju u Allahovim blagodatima. Također to nije sporno ni u vrijeme ramazanskog bajrama, sve dok je u granicama dozvoljenog.
Što se tiče ispoljavanja radosti i slavlja povodom dvadeset sedme noći mjeseca redžeba (miradž), noći polovine šabana (berat), na dan Ašure, to nema osnove u islamu, i zabranjeno je.
Musliman ne smije da sudjeluje u takvim obilježavanjima, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: ‘Čuvajte se novih stvari u vjeri, jer svako takvo djelo je novotarija, a svaka novotarija vodi u Vatru.’
Neki smatraju da je dvadeset sedme noći mjeseca redžeba noć Israa i Miradža, u kojoj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdignut na nebo, a to nije potvrđeno sa stanovišta historije, a sve što nije potvrđeno je ništavno i svako djelo koje se zasniva na nepotvrđenom dokazu je ništavno.
Čak i kada bi se znao tačan datum te noći, opet nam nije dozvoljeno da u njoj održavamo razne ibadete i da je smatramo blagoslovljenom, jer takvo nešto se ne prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od njegovih ashaba koji su bili prvaci u slijeđenu njegove prakse i najviše su se trudili u tome od svih ljudi.
Pa kako da nama bude dozvoljeno da uvodimo nešto u vjeru, ako to nisu radili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi?
Čak i noć polovine šabana (berat) nije potvrđena kao noć koja se treba posebno obilježavati.
Neki pripadnici generacije nakon ashaba su oživljavali ovu noć namazom i zikrom, a ne konzumiranjem jela, ispoljavanjem sreće i drugim vidovima koji ukazuju da se radi o prazniku.“

Fetava islamijje, 4/693.
A Allah najbolje zna.
Islam, pitanja i odgovori.

http://www.islamqa.info

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/

Hvala Allahu
Jednoglasan je stav islamskih učenjaka da je obaveza poštivati Kur'an i čuvati ga od svega čime bi mogao biti omalovažen.
Rekao je imam Nevevi: „Islamski učenjaci su složni po pitanju obaveznosti poštivanja Kur'ana i njegovog čuvanja od bilo kakvih vidova omalovažavanja.“1
Nije potrebno muslimanu da pretjeruje po ovom pitanju. Mnogi su, kada je riječ o ovome, pretjerivali, do te mjeri da su govorili: „Trideset godina, kada god bih ulazio u kuću gdje se nalazi Kur'an, bio bih pod abdestom.“
Neki čak ne bi spavali u kući u kojoj se nalazi mushaf, nego bi cijelu noć ostajali budni iz bojazni da ne puste vjetar.
Svi ovi postupci su u vidljivoj suprotnosti sa praskom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, jer oni su boravili u veoma malim prostorijama, a prisustvo mushafa, odnosno pojedinih stranica Kur'ana, nije ih spriječavalo da noće u njima, da imaju spolni kontakt sa svojim suprugama i da borave u njima bez abdesta, a to se dešavalo i kada je Kur'an sakupljen u jednu zbirku i kada su ga mnogi imali u svojim kućama.
U džamiji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ni u džamijama u kojima su ashabi klanjali, nije bilo polica na kojima su se držali listovi Kur'ana ili neki drugi listovi koji su sadržavali znanje o islamu i postavlja se pitanje: Da li se to smatra omalovažavanjem ili ne? A stavljanje mushafa na čisto tlo, ukoliko ima potrebe za tim, kao npr. kada se želi učiniti sedžda tilaveta, nije sporno.
Šejh Usejmin veli: „Lijep odnos prema Kur'anu obuhvata i to da se on ne stavlja na mjesto koje ukazuje na omalovažavanje, poput mjesta gdje su nečistoće, i tome slično. Stoga, obaveza je pripaziti na ono što rade pojedina djeca. Neki od njih, nakon što završe ispite u školi, bacaju skripte koje sadrže i neke dijelove Kur'ana po putevima, u kante za smeće i sl. Da nas Allah sačuva.
Stavljanje mushafa na čisto tlo, ili zemlju nije sporno jer u tome nije omalovažavanje Kur'ana. To se često dešava kod ljudi koji klanjajući uče iz mushafa, pa kada žele da učine sedždu spuste ga ispred sebe. Takvo nešto se ne smatra omalovažavanjem i nije problematično.“2
Šejh Ibn Džibrin je upitan o stavljanju mushafa na čisto tlo ili sedžadu, pa je odgovorio: „Preče je da se stavi na mjesto koje podignuto od zemlje, kako bi se tim postupkom Kur'an uzdigao i suštinski i formalno, jer se o listovima Kur'ana govori da su to uzdignuti i čisti listovi (merfu'ah mutahhere). Ako si u potrebi da spustiš Kur'an, onda ga pokušaj spustiti na mjesto koje je makar malo podignuto od tla, a ako to nije moguće, onda se dozvoljava stavljanje mushafa na čist tepih ili prekrivač i sl. Mushaf je uzvišeniji od toga da se stavlja na nisko mjesto, nečisto ili na prašinu, jer se takvim postupkom on omalovažava, ako postoji potreba da se stavi na čisti tepih ili prekrivač, onda nije problematično, ali se, u svakom slučaju, treba truditi da se mushaf uzdigne i suštinski i formalno.“3
Dakle, nije sporno staviti mushaf na seždžadu ukoliko je ona čista i ukoliko je sigurno da mushaf neće biti nadohvat ruke djeci i drugima koji bi se sa njim poigravali, a preče ga je ostavljati na mjesto koje je podignuto od tla.
Allah najbolje zna.

fusnote:
1 El-Medžmu'u, 2/85.
2 Šerhu-r-rijadi-s-salihin, 1/423., izdavačka kuća Ibn Hejsem, broj hadisa 181.
3 Fetava islamijje, 15/4.

http://www.islamqa.info

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/601937/