Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijja)

Šerijatskopravni status putovanja žene bez mahrema razlikuje se shodno stanju i okolnostima. O nekim situacijama učenjaci imaju jedinstven stav, a o drugim imaju različita mišljenja.

Prvo: učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je ženi dozvoljeno da putuje bez mahrema u slučaju prijeke potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz zarobljeništva i sl.

Drugo: učenjaci su jednoglasni u mišljenju da ženi nije dozvoljeno da putuje bez mahrema ukoliko putovanje za nju predstavlja fizičku ili moralnu opasnost. U tom kontekstu Ibn Tejmijja kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca…“ (Šerhul-umda)

Treće: žena koja je u mogućnosti da obavi hadž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti na tom putovanju, dužna je, prema konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadž.

Nakon što smo uočili stanja u pogledu kojih su učenjaci jednoglasni, možemo precizno ukazati na stanje u pogledu kojeg učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava uvjete obaveznosti hadža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju, međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti hadž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne? Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadž, a ženi je zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanje radi hadža ili nečeg drugog, bez obzira na to da li se radi o obaveznom hadžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba, te imami Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Šabi, Sevri i drugi. (Ibn Humam, Fethul-Kadir, Ibn Kudama, El-Mugni, Ali eš-Šelan, En-Nevazilufil-hadž)

Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “‘Neka se muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema!’ Čuvši te riječi, jedan od prisutnih upita: ‘Allahov Poslaniče, moja je supruga krenula na hadž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!’ Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Vrati se i obavi hadž zajedno sa svojom suprugom!’” (Buhari i Muslim)

Ovim hadisom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadža, a obaveza se ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne pita da li ona putuje u skupini pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.

Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur – izrazita većina učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena obavila hadž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je umjesto riječi: “…a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “…ja želim da krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi (obaviti) hadž!” (Buhari). Kontekst ove predaje ukazuje da se radi o onome što je bolje i prioritetnije činiti.

Drugi dokaz prvog mišljenja jesu brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da putuje na udaljenost od jednog dana i noći osim u pratnji svog mahrema” (Buhari). Ovaj je hadis jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema.

Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadž ženi bio obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je da putuje u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadž. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, te od Ata b. Ebu Rebaha, Ibn Sirina, Zuhrija i drugih. (Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, Ensari, Esnal-metalib, Ibn Kudama, El-Mugni, Ali eš-Šelan, En-Nevazilufil-hadž)

Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole putovanja bez mahrema, a skupinu pouzdanih žena i muškaraca jednoglasno smatraju zadovoljavajućom. (Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, Ibn Muflih, El-Furu vetashihuh)

Prvi dokaz koji u prilog svom mišljenju navode ovi učenjaci jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (Alu Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim značenjem obuhvata muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadža i u mogućnosti je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom je društvo sigurna i zaštićena kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu oponirano je time što se navodi da je ajet uopćen, dok su hadisi u kojima se propisuje pratnja mahrema posebni i direktni u ovom pitanju.

Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatema, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne bojeći se nikog osim Allaha!” (Buhari). Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno, to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.

Ovom dokazu oponirano je tako što se navodi da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema izrečeni izravno o tom propisu.

Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, na posljednjem hadžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da putuju na hadž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhu (Buhari). Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba dokaz je da je ženama dozvoljeno putovati bez mahrema u društvu pouzdanih žena.

Treće mišljenje: ženi je dozvoljeno putovanje radi obaveznog hadža ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet. Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb, a odabrao ga je i Ibn Tejmijja, podržavajući ovo mišljenje kada se radi o svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala, Ibn Tejmijja, El-Ihtijaratul-fikhijja)

Dokazi koji se navode u okviru ovog mišljenja identični su dokazima drugog mišljenja, s tim što su učenjaci koji zastupaju drugo mišljenje uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna sigurnost žene na putovanju, dok oni koji zastupaju treće mišljenje propis vežu izravno za sigurnost putovanja bez obzira na način na koji se ono ostvari.

Nevevi i Ibn Hadžer prenose konsenzus učenjaka u pogledu toga da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi hadža i umre. (Nevevijev komentar Muslima i Fethul-Bari)

Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje za ženu predstavlja fizičku ili moralnu opasnost, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Vidjeti: Šerhul-umda i Nevevijev komentar Muslima)

Poznati učenjak malikijskog mezheba Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili pouzdane skupine prilikom putovanja žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne karavane i sigurni javni prometni putevi, po meni, poput naseljenog mjesta u kojem su tržnice i pijace, u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo je mišljenje preneseno od Evzaija.” (El-Munteka)

Štaviše, u poznatom djelu malikijskog mezheba, Mevahibul-Dželili, poriče se postojanje razilaženja u pogledu dozvoljenosti putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju, jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom mjestu. (Hattab, Mevahibul-Dželili)

Da li su savremena prijevozna sredstva, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona, brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci imaju dva različita mišljenja:

Prvo mišljenje: ženi nije dozvoljeno da putuje avionom i drugim prijevoznim sredstvima radi obavljanja hadža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema. Ovo mišljenje zastupaju Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, Munedžid i drugi (Fetaval-ledžne, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br. 458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380)

Kao dokaz za ovo mišljenje navode se spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema. Promjena sredstva i načina putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od Allaha, koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja napredovala, propis mahrema ostaje isti, sve što se smatra putovanjem, poprima taj propis. Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadž, jer se ne smatra od onih koji su to u mogućnosti.

Zatim, žena putujući bez mahrema u avionu i sl., postaje predmet težnje pokvarenjaka i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.

Drugo mišljenje: putovanje žene savremenim prijevoznim sredstvima, poput aviona, broda voza i sl., bez mahrema dozvoljeno je ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah b. Džibrin, Selman el-Auda, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdulmuiz Ferkus, Mustafa ez-Zerka, i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, Fetava Ebu Abdulmuiz Ferkus, br. 209, Fetava Mustafa ez-Zerka 138/1, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 108)

Dokazi koji se navode za ovo mišljenje:

Prvo: Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.

Drugo: Stvari koje su preventivno zabranjene postaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje žene bez mahrema vrsta je preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe dozvoljeno.

Treće: Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što daje veliku sigurnost svim putnicima.

Rezime: Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to nedvosmisleno ukazuju. Mišljenju da je ženi dozvoljeno putovati na hadž i slična putovanja, za kojima postoji stvarna potreba, a žena je pri tome sigurna, ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim, postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadž u pouzdanoj pratnji, preferirajuće mišljenje u takvom stanju jeste dozvola, zbog spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/da-li-je-zeni-dozvoljeno-da-putuje-na-hadz-bez-mahrema/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Gusul se uzima na dva načina, jedan je potpun, a drugi dovoljan. Potpuni gusul jest da se sa namjerom gusula spomene Allahovo ime, a potom se operu ruke i otklone se eventualne nečistoće sa tijela i opere se stidno mjesto, nakon čega se abdesti kao što se abdesti za namaz, osim što se pranje nogu može odgoditi do završetka kupanja, a potom se opere glava i ostatak tijela. Ovakav gusul doslovno sadrži abdest i njime se ostvaruje mala i velika čistoća, tj. abdest i gusul.

Dovoljan gusul jest da se sa nijetom gusula spomene Allahovo ime, a potom se vodom obuhvati cijelo tijelo i isperu se usta i nos. Da li se uzimanjem gusula na takav način ostvaruje abdest ili ne, učenjaci imaju različita mišljenja. Prema mišljenju većine učenjaka, ako se radi o obaveznom gusulu, zbog džunupluka, hajza ili nifasa, takvim gusulom ostvaruje se abdest, jer otklanjanjem velike nečistoće istovremeno se otklanja i mala. Ako se radi o gusulu koji nije obavezan nego je pohvalan, poput kupanja petkom, ili se radi o kupanju radi čistoće, osvježenja i sl., takav gusul nije dovoljan za abdest, i nužno je prije namaza uzeti abdest. Malikijski učenjak Savi kaže: “Kupanje zbog džunupluka dovoljno je i za abdest, a ako kupanje nije obavezno, kao što je kupanje petkom ili za dva Bajrama, to neće nadomjestiti abdest, nego je nužno da, kada bude htio klanjati, uzme abdest.” (Hašijetus-Savi)

Ibn Usejmin kaže: “Ako bi se okupao sa nijetom abdesta, a da ne uzme abdest, to nije dovoljno za abdest, osim ako se kupao radi džunupluka. Ako se radi o kupanju radi džunupluka, gusul je dovoljan umjesto abdesta, a na to ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: ‘A ako ste džunupi, onda se okupajte’ (El-Maida, 6), a abdest nije spomenut. Ako bi se okupao radi osvježenja, radi džuma-namaza ili nečeg drugog kada je kupanje pohvalno, to nije dovoljno za abdest, jer to kupanje nije zbog nečistoće. Dakle, može se izvesti pravilo: kada kupanje bude radi otklanjanja hadesa, tj. džunupluka ili po završetku hajza kod žena, to je dovoljno i za abdest, a u protivnom neće nadomjestiti abdest.” (Likaul-babil-meftuh).

Ibn Baz je rekao: “Ako se kupa radi nečeg drugog, kao što je kupanje petkom, radi osvježenja i čistoće, to nije dovoljno umjesto abdesta, pa i ako to nijeti, jer ne postoji redoslijed, a to je jedan od abdestkih farzova, kao što ne postoji veliko čišćenje koje bi obuhvatilo malo čišćenje kada se to nijeti, kao što je pri kupanju radi džunupluka.” (Medžmuul-fetava)

Dakle, kada se radi o obaveznom kupanju radi otklanjanja velike nečistoće poput džunupluka, takvo kupanje obuhvata i abdest, jer otklanjanjem velike nečistoće otklanja se i mala. Aiša, radijallahu anha, govorila je da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uzimao abdest nakon gusula. (Tirmizi, hasen – sahih)

Kada se radi o kupanju koje nije obavezno, ono ne mijenja abdest, pa i ako ga nijeti, jer jedan od uvjeta ispravnosti abdesta jest da se dijelovi tijela koji se peru prilikom uzimanja abdestu peru po određenom redoslijedu, a prilikom kupanja taj se redoslijed ne ostvaruje. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/da-li-gusul-zamjenjuje-abdest/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Salavate na Allahovog Poslanika donosi Uzvišeni Allah, donose meleki i donose ljudi. Salavati od Allaha su milost, od meleka su traženje oprosta (istigfar), a od ljudi dova. Ovo je stav većine učenjaka, a postoji drugo mišljenje, koje je od klasičnih učenjaka odabrao Ebu Alija, od poznijih Ibn Kajjim, a od savremenih Ibn Usejmin, Allah im se smilovao, prema kojem su salavati ustvari pohvala Poslaniku od Uzvišenog Allaha pred odabranim stanovnicima nebesa. A dova meleka i ljudi kroz donošenje salavata na Poslanika predstavlja molitva Svevišnjem Allahu da pohvali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pred stanovnicima nebesa.

Muhammed b. Salih el-Usejmin kaže: “Kazano je da je salavat od Allaha milost, od meleka istigfar, a od ljudi dova. Kada se kaže: ‘Meleki na njega donose salavat’, to znači da za njega traže oprosta. Kada se kaže: ‘Imam je na džumajskoj hutbi na njega donio salavat’, to znači da je za njega dovio. A kada se kaže: ‘Allah je na njega donio salavate’, znači da mu se smilovao. Ovo je poznato mišljenje među učenjacima, međutim, ispravno je nešto drugo, a to je da je salavat specifičniji od milosti. Zbog toga su muslimani složni da je dozvoljeno doviti tražeći milost svakom vjerniku, a podijelili su se u mišljenju da li se donosi salavat na druge mimo vjerovjesnika. Kada bi salavat bio u značenju milosti, ne bi između to dvoje postojala razlika, te kao što za nekog čovjeka molimo da mu se smiluje, isto tako bismo na njega donosili salavat.

Isto tako, Svevišnji Allah kaže: ‘Nad njima su salavati od Gospodara njihova i rahmet (milost); oni su na Pravome putu!’ (El-Bekara, 157), time je milost nadovezao salavate, a povezivanje veznikom iziskuje različitost. Ovim časnim ajetom i upotrebom učenjaka izraz salavat u jednom značenju, a rahmet u drugom, razjasnilo se da salavati nisu isto što i milost.

Najljepše što je o tome kazano jesu riječi Ebu Alije, Allah mu se smilovao, koji kaže da je salavat od Allaha na Njegovog Poslanika: Njegova pohvala Poslaniku među stanovnicima nebesa. Značenje riječi: Allahummesalli alejh jest: ‘Pohvali ga među stanovnicima nebesa’, to jest kod posebno odabranih meleka.” (Eš-Šerhul-mumti’)

Što se tiče značenja selama na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to je dova kojom se moli da Svevišnji Allah sačuva i zaštiti njegovo tijelo – dok je bio živ, da sačuva i zaštiti njegovu vjeru, da sačuva njegovo tijelo u kaburu i da ga sačuva na Sudnjem danu.

O značenju selama na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Muhammed b. Salih el-Usejmin kaže: “Kazano je o selamu da se odnosi na Allahovo ime, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Allah, On je Es-Selam, kao što je i Allah u Svojoj Knjizi rekao: On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka (selam).’ (El-Hašr, 23) Uzimajući kao validno i utemeljeno ovo mišljenje, značenje je da Allah bdije nad Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, Svojom zaštitom, promatranjem, pažnjom i drugim. Kao da smo rekli: ‘Neka je Allah nad tobom’, tj. neka te prati, čuva, pomaže, o tebi brine i tome slično.

Također je kazano: “Selam je glagolska imenica glagola selleme u značenju etteslim (predaja), kao što je Uzvišeni Allah rekao: ‘Allah i Njegovi meleki donose salavate na Vjerovjesnika. O vjernici, donosite salavate na njega i vi i selam mu šaljite (vesellimu teslima)!’ (El-Ahzab, 56). Značenje etteslim na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jeste da dovimo da bude sačuvan od svake nedaće.

Ako bi neko rekao: ‘Ta dova za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, imala je jasno značenje, ali nakon njegove smrti kako da dovimo da bude sačuvan, a umro je, neka su na njega salavati i selami?’, odgovor bi bio sljedeći: ‘Dova kojom se traži zaštita ne svodi se samo na stanje života. Na Sudnjem danu čekaju velike strahote, stoga će dova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada ljudi budu prolazili preko sirata, biti: ‘Allahu sačuvaj, sačuvaj (sellim)’, tako da čovjeku ne prestaju strahovi i nedaće nastupanjem smrti.

Dakle, dovimo za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bude zaštićen od strahota Sudnjega dana.

Također kažemo da značenje može biti i šire od toga, tj. da selam na Allahovog Poslanika obuhvata zaštitu njegovog šerijata i sunneta, i da bude sačuvan od toga da do njega dopru ruke pokvarenjaka koji bi ga mijenjali. U komentaru kur’anskog ajeta: ‘A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku’ (En-Nisa, 59), učenjaci su rekli: ‘Obratite se njemu za vrijeme njegovog života, a njegovom sunnetu nakon njegove smrti.’” (Eš-Šerhul-mumti) Svevišnji Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/sta-znace-salavati/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Kada čujete mujezina, izgovarajte isto što i on. Potom donesite salavat na mene, jer ko na mene bude donio jedan salavat, Allah će na njega donijeti deset salavata. Nakon toga molite Allaha da meni podari El-Vesile, najuzvišenije mjesto u Džennetu, koje će biti dato samo jednoj osobi. Nadam se da ću ja biti ta osoba. Ko bude molio Allaha da meni podari El-Vesile, zaslužio je moj zagovor (šefat).” (Muslim, br. 384) U drugoj predaji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko, nakon što je čuo ezan, kaže: ‘Allahumme Rabbe hazihid-da’vetit-tammeti ves-salatil-kaimeti ati Muhammeden El-Vasilete vel-fadilete veb’ashu mekamen mahmudeni-llezi veadteh! – Gospodaru ovog cjelovitog poziva i uspostavljenog namaza, podari Muhammedu El-Vasile, i visoki stepen, i postavi ga, na Sudnjem danu, na hvaljeno mjesto koje si mu obećao!’ – zaslužio je šefat na Sudnjem danu.” (Buhari, br. 614) Onom ko čuje ezan sunnet je ponavljati mujezinove riječi, osim što će nakon što muezin izgovori: “Hajje ales-salah” i “Hajje alel-felah”, kazati: “La havle ve la kuvvete illa billah! – Nema promjene niti moći osim u Allaha!” Nakon toga lijepo je donijeti salavate na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a potom proučiti spomenutu dovu: ‘Allahumme Rabbe hazihid-da’vetit-tammeti…”

Predaje koje ukazuju na pohvalnost podizanja ruku prilikom dove uopćeno argument su legitimnosti podizanja ruku i u ovoj situaciji. Šejh Usejmin, rahimehullah, kaže: “Podići ruke prilikom učenja dove jedan je od adaba dove i uzroka njenog uslišenja, zbog hadisa koji su o tome preneseni, i to je pravilo. Razmišljao sam o podizanju ruku prilikom učenja dove i ustanovio da se to može klasificirati u četiri skupine:

Prva: Dove u kojima je posebno potvrđeno dizanje ruku, kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podizao ruke na džumanskoj hutbi kada bi dovio za kišu.

Druga: Dove u kojima je potvrđeno da se ruke ne podižu, kao što je za vrijeme džumanske hutbe kada se uči neka druga dova mimo kišne.

Treća: Dove u kojima je očigledno da dizanje ruku nije od sunneta, poput dove koja se uči na sjedenju između dvije sedžde u namazu, nakon salavata na zadnjem sjedenju, dove na početku namaza (Subhaneke…), te dove nakon predaje selama. Očito je da se prilikom učenja ovih dova ne podižu ruke. Šerijatskopravni tretman ove tri skupine je jasan, jer su argumenti izravno vezani za njih.

Četvrta: Dove u drugim stanjima mimo spomenutih. Osnova je da je prilikom učenja tih dova pohvalno podići ruke, jer podići ruke jedan je od adaba dove i uzroka njenog uslišenja s obzirom na to da se tim položajem ruku ispoljava predanost Allahu i potreba za Njim.

Dova između ezana i ikameta je poznata, a podizanje ruku prilikom učenja te dove spada u četvrtu skupinu. Međutim, mnogi, kada dove nakon ezana propisanim dovama, poput salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i riječi: Allahumme Rabbe hazihid-da’vetit-tammeti…, gotovo nikad ne podižu ruke. Naprotiv, možda će čak osuditi onog ko podigne ruke prilikom učenja ove dove, iako to spada u četvrtu skupinu.“ (Medžmuu fetava ve resailil-Usejmin, 13/263–266, sažeto).

Šejh Usejmin je o dovi između ezana i ikameta također rekao: “Pri tome će čovjek podići ruke i doviti Uzvišenom Allahu tražeći šta god poželi od dobrota ovog i budućeg svijeta.” (Nurun alad-derb, 2/24)

Vrijedi još napomenuti da se dova nakon ezana ne uči zajednički, nego svako za sebe. Isto tako, neki učenjaci su istakli da prilikom učenja ove dove ne bi trebalo redovno i stalno dizati ruke, nego da se ta dova ponekad uči podignutih ruku, a ponekad bez podizanja ruku, s obzirom na to da o dizanju ruku prilikom učenja ove dove nije prenesena izravna predaja koja bi to potvrdila. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/dizanje-ruku-prilikom-ucenja-dove-nakon-ezana/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Iddet, period pričeka žene nakon prvog ili drugog razvoda braka traje tri hajza, ukoliko žena dobiva mjesečni ciklus, a tri mjeseca ako ne dobiva mjesečni ciklus. Na to ukazuje kur’anski ajet: “Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja” (El-Bekara, 228), i ajet: “A one žene vaše koje su nadu u mjesečno pranje izgubile i one koje ga nisu ni dobile, one trebaju čekati tri mjeseca” (Et-Talak, 4). U tom periodu muž ima pravo vratiti ženu u bračnu zajednicu. Povrat se, konsenzusom islamskih pravnika, ostvaruje govorom koji na to ukazuje, kao da naprimjer kaže: “Vratio sam te”. Što se tiče vraćanja raspuštenice postupkom, kao što je intimni odnos, poljubac i sl., da li se time ostvaruje ili ne, islamski učenjaci imaju različite poglede.

Hanefijski učenjaci smatraju su da se vraćanje ostvaruje intimnim odnosom, strastvenim poljupcem bilo kojeg dijela tijela, kao i dodirom kakav je dozvoljen samo mužu. Sve to tretiraju vraćanjem supruge, s obzirom da postupci na to implicitno ukazuju, jer intimnim odnosom indirektno ju je prihvatio kao suprugu.

Malikijski učenjaci smatraju da se vraćanje supruge ostvaruje djelom koje je svojstveno mužu, poput intimnoga odnosa, strastvenog poljupca i sl., uz uvjet da muž time namjerava vraćanje supruge, te ako bi s njom imao intimni odnos, strastveno je dodirnuo i sl., a da time nema namjeru da je vrati za svoju suprugu, povrat nije validan i počinio je haram.

Šafijski učenjaci smatraju da je legitimno vraćanje supruge nakon razvoda samo govorom, dok vraćanje djelom nije validno, ma kakvo to djelo bilo, a muž koji intimno priđe raspuštenici prije nego što je vrati, napravio je prijestup i učinio haram.

Hanbelije tretiraju spolni odnos načinom vraćanja supruge nakon razvoda, svejedno imao namjeru da je vrati ili ne, dok poljubac, milovanje i slično ne smatraju povratom. (Vidjeti: El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja, 22/110–113)

Šejh Usejmin, rahimehullah, preferira stav malikijskog mezheba, da se vraćanje supruge ostvaruje intimnim odnosom ako muž time namjerava vratiti suprugu, u protivnom se ne ostvaruje. Rekao je: “Drugo mišljenje jeste da se vraćanje ne ostvaruje intimnim odnosom osim ako time namjerava da vrati suprugu, jer intimni odnos čovjek sebi ponekad tolerira sa ženom s kojom nije u braku putem bluda i zinaluka. Može se desiti da muža koji razvede suprugu nadvladaju prohtjevi u pogledu nje, ili da ga privuče svojim izgledom tako da se ne mogne obuzdati te s njom spolno opći, iako time nije namjeravao da je vrati za suprugu, niti je to htio, niti želi da je vrati. Prema ovom mišljenju, vraćanje supruge neće se realizirati spolnim odnosom, osim ako se time namjerava vraćanje. To je ispravan stav, a odabrao ga je i šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah. Razlog za to jeste to što spolni odnos može biti odraz želje da vrati suprugu, čime se ustvari nijeti vraćanje, a može biti odraz pukih strasti tako da intimni odnos ne ukazuje nužno na vraćanje.” Zatim je rekao: “Ispravno je mišljenje da se vraćanje supruge nakon opozivog razvoda ne ostvaruje samim spolnim odnosom, osim ako time ima namjeru da je vrati i smatra da mu je halal sa njom općiti tretirajući je svojom suprugom. Ako je stanje takvo, to je legitimno vraćanje.“ (Eš-Šerhul-mumti, 13/189–190)

Dakle, prema ovom odabranom mišljenju, onaj ko intimno priđe ženi u iddetu, bez namjere da je time vrati za svoju suprugu, počinio je grijeh i dužan je pokajati se. Muž koji želi vratiti suprugu, a još je u periodu iddeta nakon prvog ili drugog razvoda, najpreče je da to uradi riječima, tako da jednostavno kaže: “Vratio sam te, ponovo si moja supruga” i slično. Vraćanje supruge nakon razvoda u periodu iddeta validno je i djelom koje je dopušteno isključivo mužu, poput intimnoga odnosa, strastvenog poljupca i sl., uz uvjet da muž time namjerava vraćanje.

Također je pohvalno zatražiti od nekog da posvjedoči da je dotična žena vraćena nakon razvoda. Na to ukazuje kur’anski ajet: “I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite! To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.” (Et-Talak, 2) Svevišnji Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/intimni-kontakt-u-periodu-iddeta/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/