Krst je, kao što je poznato, kršćansko obilježje koje simbolizira razapeće Isaa, alejhis-selam. Časni Kur’an negira i poriče ovu tvrdnju ajetima: “A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili, o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali, a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi.” (Prijevod značenja En-Nisa, 157-158)

Postoje mnogi oblici krsta koji su nastali podjelom kršćana na razne skupine. Najpoznatiji su latinski krst, kakav koriste katolici i protestanti u obliku dvije prekrižene linije gdje je vodoravna kraća i siječe vertikalnu iznad polovine, i grčki krst sa četiri jednaka kraka, kakav koriste ortodoksni kršćani.

Muslimanu je haram nositi krst ili njegovu sliku, izrađivati ga ili gravirati i sl. Ibn Tejmijje o tome kaže: “Krst je zabranjeno izrađivati uz naknadu ili bez naknade, zabranjeno je prodati ga kao krst, a isto tako nije dozvoljena prodaja kipova i njihova izrada. Na to ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Allah je doista zabranio prodaju vina, strvine, svinje i kipova’ (Buharija, br. 2236, i Muslim, br. 1581).” (Medžmu‘ul-fetava, 22/141)

Prema tome, krst u svom stvarnom obliku, graviran ili postavljen na slici da predstavlja simbol bilo koje vrste kršćana, zabranjen je muslimanu, jer muslimanu je zabranjeno poistovjećivanje sa kršćanima i veličanje njihovih simbola, koji predstavljaju krivu ideologiju i ubjeđenje koje je Allah porekao.

Međutim, ako se radi o prekriženim linijama nastalim ukrasnom grafikom ili figurativnom krstu nastalom konstrukcijom nekog predmeta, bez namjere da predstavlja krst – simbol kršćana, u tom slučaju propis se razlikuje shodno stanju:

● Ako prekrižene linije ili figurativni oblik očigledno sliče krstu tako da posmatrač ne sumnja da je to krst koji veličaju kršćani, obaveza je ukloniti i promijeniti njegov oblik, tako da ne sliči krstu. Aiša, radijallahu anha, prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj kući nije ostavljao ništa što na sebi ima krstove a da to nije promijenio. (Buharija, br. 5952)

● Ako pak okolnosti ukazuju da prekrižene linije ili figurativni oblik nemaju veze sa kršćanskim simbolom, nego su nastale kao rezultat određene grafike ili pri gradnji, iz tehničkih razloga, u tom slučaju nije obavezno promijeniti takav izgled, i nema smetnje u izradi i prodaji stvari koje na sebi imaju takvo nešto, jer ne postoji razlog za zabranu s obzirom da u tome nema poistovjećivanja sa kršćanima i veličanja njihovih simbola.

Šejh Usejmin, rahimehullah, odgovarajući na slično pitanje, nakon što je ukazao da je uputa Poslanika, sallallahu aljehi ve sellem, bila da sve što na sebi ima krst promijeni i poništi, te da je musliman dužan udaljiti se od simbola nemuslimana, kaže: “Ako je, pak, očigledno da se time ne želi istaknuti krst, kao nešto sveto i kao određeni simbol, poput matematičkih znakova kao što je plus, u tome nema smetnje i to nema nikakve veze sa krstom.” (Medžmu‘ul-fetava ve resail Ibn Usejmin, 18/74) Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/propisi-vezani-za-krst/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Poremećaj u menstrualnom ciklusu otvara mnoge dileme oko čistoće, namaza i drugih vjerskih propisa koji se za to vežu. S obzirom da se mjesečni ciklus (hajz) mijenja shodno životnoj dobi i tjelesnom stanju žene, potrebno je ukazati na pravila koja regulišu ovaj propis na osnovu kojih žena može znati propise čistoće ma kakve promjene se desile.

Prvo: Kod većine žena mjesečnica traje 6 ili 7 dana, a period čistoće 23 ili 24 dana, ali dešava se i da traje više ili manje od toga. Mnogi islamski pravnici mišljenja su da mjesečni ciklus žene traje najkraće noć i dan, a najduže 15 dana. Ibn Tejmijje smatra da ne postoji najkraća i najduža granica, nego kad god se pojavi krv hajza sa svojim poznatim osobinama, to se smatra menstruacijom, bez obzira trajala ona dugo ili kratko. Rekao je: “Hajz je naziv za koji je Uzvišeni Allah vezao mnoge propise u Kur’anu i sunnetu, ne odredivši njegov najkraći i najduži period, niti dužinu perioda čistoće između dva hajza, iako je to pitanje učestalo i ummet je u potrebi za poznavanjem njegovih propisa. Lingvistički, hajzom se naziva, bez razlike, duži ili kraći period, a ko u tome odredi neku granicu, nije postupio u skladu sa Kur’anom i sunnetom.” (Medžmu‘ul-fetava, 19/237)

Drugo: Završetak ciklusa prepoznaje se po jednom od dva znaka:

● pojavom bijele tekućine koju maternica ispušta na kraju ciklusa,

● potpuni prestanak curenja.

Žene, ashabijke, pitale su Aišu, radijalahu anhuma, o znakovima po kojima se zna prestanak hajza, te kada bi se na pamuku nakon što ga stave na mjesto hajza vidjeli tragovi žute tekućine, govorila bi: “Ne požurujte (ne mislite da je hajz završio) sve dok ne vidite bijelu tekućinu.” (imam Malik, Muvetta, br. 128, Bejheki fil-kubra, br. 1486, hadis je sahih po ocjeni Albanija, Irvaul-galil, br. 198)

Ako se nakon završetka uobičajenog ciklusa ponovo pojavi žuta ili smeđa tekućina, pojava te tekućine ne tretira se hajzom. Na to ukazuje predaja Ummu Atijje, radijallahu anha: “Žutu i smeđu tekućinu, nakon čistoće, nismo smatrali ničim.” (Ebu Davud, br. 307, hadis je sahih po ocjeni Albanija, a Buharija ga bilježi bez riječi “nakon čistoće”, br. 326) “Nismo smatrali ničim”, tj. nismo smatrali hajzom, međutim pojava te tekućine kvari abdest. Ako se ova žuta ili smeđa tekućina pojavljuje u uobičajenom periodu ciklusa, ili prije pojave znakova završetka hajza, tretira se hajzom.

Treće: Po pitanju prestanka istjecanja krvi u periodu mjesečnog ciklusa, kao naprimjer da jedan dan postoji curenje, a drugi ne i sl., učenjaci imaju dva različita mišljenja:

Hanefijski i šafijski mezheb stanovišta je da se čistoća koja se pojavi u periodu hajza također tretira hajzom. Ovo mišljenje izabrao je Ibn Tejmijje, jer se u tom slučaju bijela tekućina, koja je znak čistoće, nije pojavila, te kada bi se tretiralo čistoćom to bi bila teškoća, jer žena bi bila obavezna kupati se svaki ili svaki drugi dan.

Malikijski i hanbelijski mezheb stanovišta je da se vrijeme u kojem se pojavljuje krv tretira hajzom, a da se vrijeme u kojem nema krvi tretira čistoćom, osim ako to stanje potraje više od 15 dana, onda je to istihaza o kojoj će slijediti detaljniji govor. Po ovom mišljenju, kada curenje prestane, žena je dužna okupati se i tretira se čistom, te kada se ponovo vrati krv, ponovo je u hajzu. Ovo mišljenje je preferirajuće, jer krvarenje je znak hajza, a prestanak curenja je znak čistoće, osim ako prestanak krvarenja traje kraće od jednog dana, u tom slučaju neće se tretirati čistoćom, kao što to ističe hanbelijski učenjak Ibn Kudame, jer obaveznost kupanja u kraćem periodu od toga predstavlja teškoću. Prema tome, prekid kraći od jednog dana ne smatra se čistoćom osim ako na to ukazuju posebne okolnosti, kao naprimjer da se prekid pojavi na kraju uobičajenog perioda mjesečnice ili da se pojavi bijela tekućina koja je znak završetka ciklusa. (El-Mugni, 1/399, Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtije, 18/304, Ibn Usejmin, Ahkamud-dimait-tabiijje, 11)

Četvrto: Menstrualni ciklus može postati duži u odnosu na uobičajeno trajanje, kao što može postati kraći. Sve dok traje curenje krvi tipičnih osobina, koje će kasnije biti pojašnjene, žena je u hajzu. Ako žena vidi znakove čistoće i vjeruje da je ciklus prestao te se okupa i tretira se čistom, zatim ponovo uoči krv hajza, to se tretira nastavkom prethodnog menstrualnog ciklusa i ponovo će ostaviti namaz i sve što je hajzom zabranjeno. Međutim, ako se krvarenje nakon čistoće pojavljuje tokom većine vremena ili na način da žena zna da to nije hajz, onda se ta krv tretira istihazom. Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno je sljedeće pitanje: “Mjesečni ciklus kod mene nekad traje devet, a nekad deset dana. Nakon što postanem čista i radim kućne poslove, ponovo mi se pojavi krvi u isprekidanim intervalima. Kada mi se ponovo vrati krv nakon uobičajenog ciklusa, da li mi je dozvoljen post, namaz i ‘umra?

Odgovor: Mjesečni ciklus kod tebe je u onom periodu u kojem ti obično dolazi hajz, a to je deset ili devet dana. Kad krv prestane curiti nakon devet ili deset dana, okupaj se te klanjaj, posti i obavljaj tavaf, a tvom mužu je dozvoljen odnos s tobom. Krv koja se pojavi nakon uobičajenog ciklusa zbog kretanja pri poslu ili nečeg drugog neočekivanog, nije krv hajza, nego je to krv koja se pojavljuje zbog određene bolesti i poremećaja. Ta krv te ne sprečava da klanjaš, postiš, tavafiš i tome slično, nego je očisti poput ostalih nečistoća, zatim uzmi abdest za svaki namaz te klanjaj, tavafi, uči Kur’an i sl.” (Fetaval-ledžne, 5/388)

Peto: Stalno curenje krvi ili sa kraćim prekidima, kao što je dan ili dva u mjesecu, naziva se istihaza. U pravilu, krv koja se pojavljuje kod žene tretira se hajzom osim ako je curenje kontinuirano i traje većinu mjeseca, po mišljenju Ibn Tejmijje ili traje više od 15 dana po mišljenju većine učenjaka, u tom slučaju se tretira istihazom. Krv istihaze razlikuje se od krvi hajza u sljedećem:

● Krv hajza je crne boje, dok je krv istihaze prirodna boja krvi.

● Krv hajza je gusta, dok je krv istihaze rijetka.

● Krv hajza je neugodnog mirisa za razliku od krvi istihaze.

● Krv hajza izlazi iz maternice, a krv istihaze iz vene.

● Krv hajza se ne gruša kada se pojavi, za razliku od krv istihaze.

Propisi istihaze razlikuju se od propisa hajza u tome da se za vrijeme hajza žena tretira nečistom i u tom periodu ostavlja namaz, dok se u istihazi tretira čistom i ne ostavlja namaz. Međutim, u istihazi žena će, ako je curenje konstantno ili se pojavi prije nastupanja sljedećeg namaza, pred svaki namaz očistiti se i spriječiti izlazak krvi uloškom i sl., zatim će se abdestiti i klanjati. Ako se nakon čišćenja i abdesta za vrijeme namaza pojavi krv istihaze, to neće pokvariti namaz.

Šesto: Istihaza može imati tri različita stanja:

● Prije pojave istihaze žena je imala poznat period u kojem je nastupao mjesečni ciklus. U tom slučaju će taj isti period tretirati hajzom, a ostalo vrijeme istihazom. Kao naprimjer, da žena ima redovan ciklus šest dana na početku svakog hidžretskog mjeseca, zatim joj se pojavi istihaza tako da ima konstantno curenje, u tom slučaju prvih šest dana svakog hidžretskog mjeseca je hajz, a ostalo vrijeme istihaza. Na to ukazuje predaja u kojoj se navodi da je Fatima bint Ebi Hubejš rekla: “Allahov Poslaniče, meni stalno dolazi krv tako da nikad nisam čista, da li ću ostaviti namaz?” “Ne, to je krv iz vene. Ostavi namaz onoliki broj dana koliko ti je trajao hajz, a zatim se okupaj i klanjaj”, odgovorio je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam. (Buharija, br. 325).

● Prije pojave istihaze žena nije imala kontinuiran mjesečni ciklus, nego se pojavom menstruacije pojavila i istihaza. U ovom slučaju mjerilo prepoznavanja hajza je razlika u osobinama krvi. Ako žena može prepoznati krv hajza na osnovu boje, mirisa, bolova koji prate njenu pojavu i sl., period u kojem se pojavljuje takva krv je hajz, a ostalo vrijeme, kada se pojavljuje krv drugih osobina je istihaza. Dokaz su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Fatimi bint Ebi Hubejš: “Kada se pojavi krv hajza, to je crna krv, neugodnog mirisa, kada se to pojavi, ostavi namaz, a kada bude drugačije, abdesti se i klanjaj, jer to je krv iz vene.” (Ebu Davud, br. 286, i Hakim, br. 618, hadis u sebi ima slabosti, ali su učenjaci prihvatili postupanje po njemu)

● Prije pojave istihaze žena nije imala kontinuiran mjesečni ciklus niti je u stanju razlikovati krv hajza od krvi istihaze. U tom slučaju ravnat će se prema ciklusu većine žena tako da se tretira u hajzu šest ili sedam dana počevši od prvog vremena u kojem je vidjela krv, a nakon toga u istihazi. Naprimjer, ako vidi krv petog u mjesecu, zatim curenje traje a ne uočava se razlika na osnovu koje bi se prepoznala krv hajza, u tom slučaju žena je u hajzu šest ili sedam dana počevši od petog dana svakog mjeseca. Dokaz su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Hamni bint Džahš, radijallahu anha, ashabijki kojoj se pojavila istihaza: “U hajzu si šest ili sedam dana, u Allahovom znanju, a zatim se okupaj…” (Ahmed, br. 27514, Ebu Davud, br. 287, Tirmizi, br. 128, hadis je hasen po ocjeni Albanija) Riječima Poslanika: “Šest ili sedam dana”, misli se da treba vidjeti šta je od to dvoje bliže njenom stanju ravnajući se prema ženama njene starosti i njenoj rodbini. Uzvišeni Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/propisi-vezani-za-menstruaciju/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Dvije su vrste stanovnika Vatre koje nisam vidio: ljudi s bičevima poput kravljih repova kojima udaraju narod i žene odjevene a nage, druge u zabludu odvode, a same su u zabludi, glave su im poput krivih grba horasanskih deva. One neće ući u Džennet, niti će osjetiti njegov miris, a doista se njegov miris prostire na toj i toj udaljenosti.” (Muslim, br. 2128)

Imam Nevevi, rahimehullah, u komentaru ovog hadisa kaže: “Ovaj je hadis nadnaravni vjerovjesnički govor, jer uistinu su se ove dvije vrste pojavile.” (Nevevijev komentar Muslimove zbirke hadisa, 14/110) Imam Nevevi živio je prije više od sedam vijekova, a šta bi tek kazao da je u našem vremenu?!

Tumačeći spomenute osobine tih žena koje neće ući u Džennet, niti će osjetiti njegov miris, učenjaci navode različite komentare. O značenju riječi “odjevene a nage” kazano je da su to žene koje su “odjevene” Allahovim blagodatima, a “nage” su od zahvale na njima. Također je kazano da su to žene koje pokrivaju jedan dio svog tijela, a otkrivaju drugi, pokazujući tako svoju ljepotu, te da su to one koje odijevaju tanku odjeću kroz koju se nazire tijelo. “Druge u zabludu odvode, a same su u zabludi”, to su žene koje se uvijaju pri hodu i pokretima tijela zavode muškarce, kako to čine nemoralne žene. O značenju riječi: “…glave su im poput krivih grba horasanskih deva”, imam Nevevi kaže: “To znači da umotavanjem dugih velova, poveza i sl. svoje glave čine velikim i ogromnim.” (Nevevijev komentar Muslimove zbirke hadisa, 14/110)

Ibn Dževzi kaže da o značenju ovog dijela hadisa postoje dva mišljenja: Prvo je da su to žene koje uplitanjem druge kose i velova u svoju kosu čine svoje glave velikim tako da bivaju uzdignute poput devine grbe, a drugo mišljenje je da su to žene koje žude za muškarcima tako da ne obaraju svoje poglede niti poginju glave. (Kešful-muškil, 1/1031)

Ibn Arabi kaže: “To je alegorija o uveličavanju glave velovima, tako da onaj ko ih vidi misli da je sve to kosa, a to je haram.” (Munavi, Fejdul-Kadir, 1/463)

Imam Kurtubi kaže: “Poistovjetio je njihove glave sa grbama deva zbog toga što su podigle pletenice svojih kosa na sredini glava, gizdajući se i neprirodno se dotjerujući.” (Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 10/375)

Iz spomenutih citata razumije se da se zabranjeni način vezanje kose odnosi na uplitanje vela i sličnog tako da se kosa uzdigne čineći glavu izrazito velikom. Da li se zabrana odnosi i na samo vezivanje kose u tzv. punđu, bez uveličavanja glave nečim dodatnim ili ne, učenjaci imaju različita mišljenja. Neki učenjaci smatraju da se zabrana odnosi na spomenuti opis kada se u kosu uplete dugi veo ili nešto slično što je čini izrazito velikom, a samo vezanje kose u punđu nije obuhvaćeno zabranom. Drugi dio učenjaka, poput Kurtubija, mišljenja je da zabrana obuhvata i samo skupljanje pletenica iznad glave. Ovo mišljenje od savremenih učenjaka odabrao je šejh Usejmin, rahimehullah, ukoliko se kosa skuplja iznad glave. (Munedždžid, Fetava Nurun alad-derb i Fetaval-islam: sualun ve dževab, br. 45674) Prijetnja upućena ženama koje na spomenuti način odvode u zabludu ne ostavlja vjernice ravnodušnim. Naprotiv, stimuliše ih da se što više udalje od svih osobina kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao te nesretnice. Svevišnji Allah najbolje zna.

http://el-asr.com/pitanja/vezanje-pundje-na-glavi/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba smatraju da povraćanje kvari abdest, ako se povrati punim ustima, kao što kažu hanefijski učenjaci, ili ako je obilno, kao što kažu hanbelijski učenjaci. (Pogledati: Tebjinul-Hakaik, 1/9, i El-Mugni, 1/136)

Imam Malik i Šafija smatraju da povraćanje ne kvari abdest. (El-Munteka, 1/65, i El-Umm, 1832)

Dokaz za prvo mišljenje jeste predaja u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas povrati dok je u namazu, ili podrigujući izbaci hranu iz usta, ili mu poteče krv iz nosa, neka se abdesti, a zatim neka nastavi namaz odakle je stao, ako nije govorio.” (Ibn Madža, br. 1221, Darekutni, br. 563, Et-Taberani fil-Evsat, br. 5429, El-Bejheki fil-Kubra, br. 687) Međutim, spomenuta predaja je slaba po ocjeni velike većine hadiskih eksperta, među kojima su imam Šafija, Ahmed, Ibn Mein i drugi, a od savremenih učenjaka šejh Albani. Isto tako, oni preferiraju da je ova predaja mursel, tj. da je od Allahovog Poslanika prenosi tabiin, a ne ashab koji je sreo Allahovog Poslanika, što znači da lanac prenosilaca nije potpun. (Et-Telhisul-habir, 1/654, Daiful-Džamis-sagir, br. 12204) S druge strane, hanefijski učenjak Zejlei predaju ocjenjuje vjerodostojnom i dodaje da, čak i ako je predaja mursel, hanefijski mezheb prihvata mursel predaju i tretira je validnim argumentom. (Nasbur-raja, 1/39)

Drugi dokaz za prvo mišljenja jeste predaja od Ebu Derdaa, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, povratio, a potom se abdestio. (Tirmizi, br. 87) Imam Tirmizi o ovoj predaji kaže da je vjerodostojnija od svih drugih predaja na ovu temu, a vjerodostojnom je ocjenjuje i šejh Albani (Irvaul-galil, br. 111). Pobornici drugog mišljenja odgovaraju na ovaj dokaz tako što kažu da je ispravnost ovog hadisa upitna, s obzirom da ga većina prenosilaca od Ebu Derdaa prenosi drugim riječima: “da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povratio i time pokvario post” (Miratul-mefatih, 6/1024) Zatim, ako se i prihvati kao vjerodostojna, predaja ne upućuje jasno na to da povraćanje kvari abdest, jer to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije konkretno izrekao, nego je to samo njegov postupak, a sam postupak ne upućuje na obavezu, s obzirom da u tome nema naredbe.

Dokaz za drugo mišljenje jeste nepostojanje validnog dokaza da povraćanje kvari abdest. Šejh Usejmin, rahimehullah, upitan je: “Da li će abdest biti pokvaren izlaskom nečega iz ljudskog tijela mimo dva otvora?”, pa je odgovorio: “Ono što izađe mimo dva otvora ne kvari abdest, bilo u većoj ili manjoj količini, izuzev mokraće i stolice, jer je osnova da abdest nije pokvaren, a ko tvrdi suprotno osnovi, dužan je donijeti dokaz. Čistoća čovjeka (trajnost abdesta) potvrđena je šerijatskim dokazom, a ono što se potvrdi šerijatskim dokazom ne može se dokinuti nikako drugačije osim šerijatskim dokazom. Ne želimo izlaziti izvan okvira onoga na što ukazuju Allahova Knjiga i sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer mi smo dužni da Allahu robujemo prema Allahovom zakonu, a ne prema našim prohtjevima. Stoga, ne možemo sebi dopustiti da stavljamo Allahovim robovima u obavezu čišćenje koje nije obavezno, niti da ih oslobađamo čišćenja koje je obavezno. Ako bi neko rekao: Preneseno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povratio i potom se abdestio, odgovorit ćemo mu: Taj hadis je slabim ocijenila većina učenjaka i to je samo postupak, a sam postupak ne upućuje na obavezu, jer u sebi ne sadrži naredbu…” (Medžmuul-fetava ve resail Ibnu Usejmin, br. 138)

Ostaje još da se kaže da je, prema mišljenju koje preferira da povraćanje ne kvari abdest, propisano isprati usta nakon povraćanja, te ako se izbačena hrana promijenila, ispiranje je obavezno, jer je postala nečista, a ako se nije promijenila, onda je ispiranje pohvalno. (El-Munteka, 1/65) Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/da-li-povracanje-kvari-abdest/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Djelovanje sihra na čovjeka je stvarnost koja se ne poriče, međutim, neispravno je svaki problem i teškoću s kojom se čovjek susretne vezati za sihr. Na takav način čovjek živi u nerealnim iluzijama koje vremenom postaju sve jače i jače i sve više ga udaljavaju od stvarnog rješenja njegovih problema.

Prvi korak ka rješenju ovakvih problema jeste da čovjek preispita samog sebe, da sagleda koliko je pokoran svome Gospodaru i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer to je prvi uzrok sreće i uspjeha. Rekao je Svevišnji Allah: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97) S druge strane, nesretan život čeka one koji se okrenu od Allahove upute, jer nepokornost Allahu uzrok je svakog zla. Kaže Uzvišeni: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti.” (Ta-ha, 124)

Kada čovjek probleme s kojima se suočava pokušava vezati za sihr i šejtanska djelovanja, to ukazuje da pokušava bježati od stvarnosti i iznaći odgovor za određene propuste ili pogrešne postupke koje čini. Kada je jedna djevojka upitala šejha Ibn Baza, rahimehullah: “Imam dvadeset osam godina i još se nisam udala. Imam osjećaj da mi je napravljen sihr. Na koji način da se udaljim od ovoga od čega strepim?”, šejh je odgovorio: “To su, kćeri, samo iluzije. Ne trebaš tako misliti. To je samo umišljenost a nije sihr. Radi se o krivim predstavama koje zadese ljude kada im nešto ne ide kako treba. Tada počnu umišljati. Ne trebaš tako vjerovati. Tačno je da sihr postoji i on ima svoje uzroke, međutim, kašnjenje sa udajom ili neuspjeh u poslu ili teška bolest i slična iskušenja, često se dešavaju drugim uzrocima. Ako osjećaš da ti je neko pokušao naškoditi sihrom, liječi se. Hvala Allahu, lijek postoji u Kur’anu i riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Najljepši i najpreči lijek jeste plemeniti Kur’an i učenje ajeta nad oboljelim od sihra.” (Nurun alad-derb, 3/307)

Onaj ko se suočava sa problemima uopćeno, a naročito ako se plaši šejtanskog djelovanja i sihra, treba nastojati ojačati vezu sa svojim Gospodarom, u prvom redu primjenom Njegovih propisa i izvršavanjem vjerskih obaveza, a zatim redovnim učenjem zikrova i dova koje su vjerniku štit od zla sihra i šejtana. Kaže Uzvišeni Allah: “I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi.” (El-Bekara, 102) U ovom ajetu Svevišnji potvrđuje mogućnost da sihirbaz nekome naškodi, ali to se ostvaruje samo ako to Allah dozvoli i odredi.

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Znaj, kada bi se cijeli ummet sakupio da ti kakvu korist pribavi, ne bi ti pomogli osim onoliko koliko ti je Allah zapisao, a kada bi se sakupili da ti nešto naude, ne bi ti naudili osim onoliko koliko ti je Allah zapisao.” (Tirmizi, br. 2516, sahih po ocjeni Tirmizija)

Šejh Usejmin, rahimehullah, kaže: “Način da se čovjek sačuva i zaštiti jeste da veže srce za svoga Gospodara, da se prepusti Njemu, da ostvari potpuni oslonac na Njega, te da redovno prakticira propisane zikrove kojima štiti i čuva sebe od zla tih zlikovaca. Utjecaj sihirbaza i zavidljivaca u ovom vremenu raširen je među ljudima upravo zbog nemara prema Allahu, slabosti oslonca na Njega i rijetke primjene šerijatskih zikrova i dova kojima se mogu zaštititi. Mi znamo da su šerijatske dove i zikrovi poput čvrste tvrđave, čvršće od brane Jedžudža i Medžudža, ali, nažalost, mnogi ljudi o tim dovama i zikrovima ne znaju ništa. Oni koji znaju često su prema njima nemarni, a često su srca onih koji ih uče odsutna. Sve su to manjkavosti, a kada bi svijet koristio ove dove i zikrove kao što na to ukazuje vjera, bili bi pošteđeni brojnih zala.” (Ibn Usejmin, Tefsir Amme džuza, sura El-Felek, str. 354)

Problemi u porodici mogu biti rezultat sihra, ali su oni uglavnom posljedica neadekvatnih porodičnih odnosa. Nužno je da se svaki član porodice odnosi prema drugima plemenito i strpljivo, uz međusobno poštivanje i uvažavanje, praštanje i prelaženje preko lošeg, te da se na loše uzvraća dobrim i lijepim. Uzroci mnogih problema su mizerni i nisu vrijedni da se o njima uopće raspravlja, ali ako stvarno postoje problemi nužno je da se o njima razgovara u zdravoj atmosferi u kojoj vladaju smiraj, međusobna tolerancija i ljubav sve dok se ne prevaziđu i ne riješe.

Ako stvarno postoji sihr i njegovo djelovanje, najpreče je da vi sami sebi učite rukju. Jedan od načina jeste da se u skupljene šake uče kur’anske sure i ajeti, poput El-Fatihe, Ajetul-Kursijje, sura El-Ihlas, El-Felek i En-Nas, a zatim da se rukama potare lice i tijelo. Ne zaboravite ni upućivanje dove Allahu i skrušeno traženje pomoći od Svemogućeg i Milostivog, koji se odaziva nevoljniku kada Mu se iskreno obrati. Također, svoju kuću možete sami sačuvati od šejtana učenjem Kur’ana uopćeno, a naročito sure El-Bekara. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne činite vaše kuće kaburima, doista šejtan bježi od kuće u kojoj se uči sura El-Bekara.” (Muslim, br. 780) Isto tako, ako poznajete nekoga ko uči ispravnu šerijatsku rukju, učenjem Kur’ana i sunetskih dova, i ko je poznat po pobožnosti, nema smetnje da mu se obratite. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/osjecam-da-sam-opsihren/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/