Ukoliko čovjek iz zaborava masturbira u danu ramazana, post mu je ispravan, s time da je obavezan trenutno prekinuti kada se sjeti. Inače, da bi stvari koje kvare post, pokvarile post moraju se ispuniti tri uvjeta:

1. Znanje da neka od tih stvari kvari post i znanje da je nastupilo vrijeme iftara.

Dokaz za prvo su riječi Allaha, dželle šenuhu: “Gospodaru naš, nemoj nas kažnjavati za ono što iz zaborava i pogreške uradimo”. (El-Bekare, 286). U hadisu kojeg bilježi Muslim se navodi da je Allah, dželle šnuhu, rekao: “Uslišio sam vašu dovu”. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio Adiju ibn Hatimu da naposti dane koje je pogrešno postio, zbog pogrešnog razumjevanja riječi Allaha, dželle šenuhu: “… jedite i pijte sve do zore, dok ne budete mogli razlikovati bijelu od crne niti… ” (El-Bekare, 187).

Dokaz da se poznavanje vremena u kojem nastupa iftar, uzima u obzir pri donošenju suda o ispravnosti (neispravnosti) posta, je slučaj koji se dogodio u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, a kojeg prenosi Esma, kćerka Ebu Bekra, radijallahu anha. Naime, Esma, radijallahu anha, spominje da je jedna grupa ashaba u kojoj se ona nalazila, iftarila, u oblačnom danu, misleći da je zašlo sunce. Samo što su iftarili ukazalo se sunce. U ovoj predaji se ne spominje da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, naredio napaštanje tog dana.

2. Svjesno činjenje neke od stvari koja kvari post

Onaj ko iz zaborava uradi nešto što kvari post, obavezan je prekinuti tu stvar onog trenutka kada se sjeti i njegov post je ispravan. Dokaz za to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Postač koji bude jeo ili pio iz zaborava, nastaviće postiti – Allah, dželle šenuhu ga je time napojio i nahranio”; a u drugoj predaji istog hadisa se kaže: “Ko se iftari u toku nekog od ramazanskih dana, iz zaborava, post mu je ispravan i nije obavezan ndoknaditi taj dan.” (Hadis su zabilježili Buharija, Muslim i Hakim)

3. Namjerno ili svojevoljno činjenje stvari koja kvari post

Dokaz za to su riječi Allaha, dželle šenuhu: “Onoga ko zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao i otvori svoje srce nevjerstvu – osim onoga ko na to bude prisiljen, a srce mu bude zadovoljno vjerovanjem – čeka Allahova srdžba i žestoka kazna.” (En-Nahl, 106). Kaže šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin: “Ako se čovjek oslobađa sankcije za izgovoranje riječi nevjerstva pod prisilom, nije teško zaključiti da se oslobađa sankcije za stvari koje se ne mogu uporediti sa nevjerstvom.” (Pogledaj: “Fetava ramadan”, 2/428). U prilog navedenoj tvrdnji idu i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah, dželle šenuhu, je oprostio mome ummetu ono što on iz pogreške, zaborava i pod prisilom učini.” Post nije pokvaren osobi koja bude prisiljena da učini nešto što kvari post, osobi koja bez svoje volje proguta prašinu, osobi koja polucira u snu i sl.

To je što se tiče posta, a što se tiče samozadovoljavanja ono je zabranjeno, osim u slučaju da se čovjek boji zapadanja u zinaluk. Dokaz zabrane su riječi Allaha, dželle šenuhu: “i oni koji svoja stidna mjesta čuvaju. Osim od žena svojih i onih koje su u vlasništvu njihovom. Oni koji budu željeli više od toga, uistinu su nasilnici.” (El-Mu'minun, 5-7). Allah najbolje zna.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Prolazak žene ispred klanjača kvari namaz, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Pokvaren je namaz klanjaču, ako ispred njega prođe žena, magarac i crni pas, a nema perde – sutre, veličine konjskog repa (ovo je krajnja veličina perde, a najmanja može biti veličine linije), između njega i njih.” (Hadis je zabilježio Muslim).

Postavlja se pitanje šta znači “ispred klanjača”, tj. kolika udaljenost treba biti između klanjača i žene koja prolazi ispred njega da bi njen prolazak pokvario namaz?

Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin je stava da prolazak između klanjača i sutre, i između klanjača i mjesta na kojem čini sedždu ili klanja (sedžada), kvari namaz, a sve više od toga ne kvari namaz. Znači, namaz je pokvaren samo u slučaju da žena prođe između klanjača i sutre, i između klanjača i mjesta na kojem on čini sedždu, dok prolazak ispred perde, ispred sedžade ili nečega drugog na čemu se klanja, ne kvari namaz.” (“Fetve šejha Ibn- Usejmina” , 13/321).

Na osnovu prethodno rečenog kažem: “Ako je žena prošla između čovjeka – za kojeg se pitanje veže – i njegove perde, ili između njega i mjesta na kojem je činio sedždu, pokvarila mu je namaz, i obavezan je ponoviti taj namaz – u slučaju da je prošla ispred perde, ili ispred mjesta na kojem je činio sedždu, namaz je ispravan, a Allah najbolje zna.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

e ‘alejkumu-s-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Bismillah. El-hamdu lillahi Rabbil-‘alemin. Ves-salatu ves-selamu ‘ala nebijjina Muhammed ve ‘ala alihi ve sahbihi edžme'in. Mnogobrojni su hadisi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, koji ukazuju na vrijednost samog ezana, kao i onoga ko ga uči; muezzina. Tako u hadisu Ebu-Se'ida el-Hudrija, radijallahu te'ala ‘anh, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, je rekao: “Ništa neće, džin, čovjek ili nešto drugo, čuti glas muezzina a da mu neće svjedočiti na Sudnjem danu.” (Buharija, 609) U hadisu Mu'avije b. Ebi-Sufjana, radijallahu te'ala ‘anhuma, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, je rekao: “Ljudi s najvećim vratovima na Sudnjem danu bit će muezzini.” (Muslim, 387) Imam En-Nevevi u svome komentaru na Muslimov Sahih (3/955) komentarišući riječi “Ljudi s najvećim vratovima …” spomenuo je više značenja od kojih su: 1) muezzini će biti ti koji će najviše priželjkivati i iščekivati Allahovu milost, a onaj koji nešto iščekuje isteže svoj vrat kako bi vidio očekivano; 2) kada ljudi na Sudnjem danu budu obliveni znojem i znoj im bude dopirao do određenih dijelova tijela, vratovi muezzina bit će izduženi kako im znoj ne bi dopro do usta; 3) bit će vođe i predvodnici, jer, Arapi bi svoje vođe i uglednike nazivali ljudima s najvećim vratovima; …” i druga značenja. Takođe, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, učio je dovu da Uzvišeni Allah oprosti muezzinima. (Hadis je vjerodostojan: Ebu-Davud, 517; Tirmizi, 207; od Ebu-Hurejre, radijallahu te'ala ‘anh) Dakle, velika blagodat pripada onima koji budu učili ezan i ikamet pošto se i ikamet u hadisima Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, naziva ezanom: “Između svaka dva ezana je namaz.” (Buharija, 624; Muslim, 838) Tj. između ezana i ikameta. A Allah najbolje zna.

Knjige fikha govore o šartovima ezana, njegovim sunnetima, osobinama muezzina, kao i greškama koje se čine tokom učenja ezana i na svakom muslimanu je da se upozna sa svim tim, budući da je ezan jedan od najvećih znakova vjere islama i na njemu se ustrajavalo od trenutka kada je propisan sve do smrti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, noću i danju, na mjestu mirovanja i na putovanju. Nije poznato da se ovaj ‘ibadet ikada ostavio i takav odnos prema njemu treba da ostane do Sudnjeg dana, a Allaha Svevišnjeg molimo da nas učvrsti na njegovom očuvanju.

Što se tiče zajedničkog zikra poslije namaza, on je novina u vjeri, a svaka novina u vjeri je novotarija i svaka novotarija je zabluda, ma kako je ljudi smatrali lijepom, kao što kaže Ibn-Omer, radijallahu te'ala ‘anhuma (Šerh usuli ‘itikad ehli-s-sunne vel-džema'at, 1/92) Ono što je poznato od Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, i njegovih ashaba jeste da su nakon završetka svojih namaza pri zikru podizali glas, međutim, to su činili pojedinačno, svaki za sebe spominjao bi Uzvišenog Allaha, a ne grupno. Od Ibn-Abbasa, radijallahu te'ala ‘anhuma, se prenosi da bi se glas podizao u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, kada bi ljudi završili svoje propisane namaze. (Buharija, 841; Muslim, 583) (Muhammed b. Salih el-Usejmin, Fetava erkanil-islam, 340. str)

Dakle, pojedinačni zikr bilo je ono što je činio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, poslije svakog propisanog, obaveznog namaza. To je bila praksa pravednih halifa i ostalih ashaba, tabiina i svih koji su ih slijedili u dobru. Najbolja uputa jeste uputa Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem. Ko se raziđe sa njom i učini nešto na čemu nije bio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, to mu se odbija, ne prima. Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, je rekao: “Ko u ovu našu vjeru uvede nešto što nije od nje, to mu se odbija!” (Buharija, 2697; Muslim, 1718) A najbolje pojašnjenje prakse Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, jesu postupci Ashaba. Oni su bili ljudi najčišćih prsa, najznaniji i najumjereniji, bez ikakvog pretjerivanja u vjeri ili pomanjkanja. Uzvišeni Allah ih je odabrao za drugove Svoga vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, odabrao ih je za utemeljivače i nosioce Njegove vjere. Zato poštujmo njihovo pravo. Držimo se njihovog puta. Doista, oni su bili na ispravnom putu. Uzvišeni Allah je rekao da je zadovoljan njima, tj. onome na čemu su oni bili od čistog tevhida, namaza, hidžre, zekata, posta, hadža, džihada i drugih djela. Kako da radimo djela koja oni nisu radili i da se opet nadamo Allahovom, subhanehu ve te'ala, zadovoljstvu?! Zar nismo svjesni riječi Uzvišenog Allaha: “Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini šta hoće, i bacitćemo ga u Dž‍ehennem, – a už‍asno je on boravište!” (Prijevod značenja En-Nisa’, 115) Hasan el-Basri, rahmetullahi te'ala ‘alejh, je rekao: “Onaj koji čini novotariju neće povećati svoj post i svoj namaz, a da ga to neće sve više udaljiti od Allaha, subhanehu ve te'ala!” (Predanje je vjerodostojno: Ibn-Veddah, 69) Hasan b. ‘Atije, rahmetullahi te'ala alejh, je rekao: “Neće jedan narod uvesti neku novu stvar u svoju vjeru, a da Allah neće istrgnuti neki od sunneta njihove vjere i neće im ga vratiti sve do Sudnjeg dana!” (Predanje je vjerodostojno: Darimi, 98)

Na osnovu izloženog i drugog, zajednički zikr nema osnove u islamu. Kao takav novotarija je i njegovo praktikovanje je grijeh. Onaj koji smatra suprotno, ili tvrdi da, iako je novotarija, treba ga činiti radi zajedničke koristi i očuvanja džemata, treba da donese dokaz. Onaj koji želi nagradu ezana i ikameta, ako mu se ne uslovljava da uči i zikr poslije namaza na spomenuti način, neka uči ezan i ikamet. U protivnom, ne bi trebao učiti ezan i ikamet, jer je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, je rekao: “Ono što sam vam zabranio u potpunosti ga ostavite, a ono što sam vam naredio, radite koliko možete.” (Buharija, 6777; Muslim, 1337) I svakako na svima nama je da molimo Svevišnjeg Allaha da prosvijetli prsa svih muslimana svjetlom Kur'ana i Sunneta.Ve billahi-t-tevfik!

Hajruddin Ebu-Muhammed, prof.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Davanje zekata bližnjoj rodbini spada u neku od kategorija zekata, preče je od njegovog davanja drugima, jer se na taj način izvršava dužnost zekata a uz to održavaju rodbinske veze. Ako čovjek ima brata, amidžu, oca ili majku koji su potrebni za zekjatom preče je njima dati nego nekome drugom. Međutim, ako oni uzimaju zekat zato što im je nužno potreba (radi osnovnih potreba) a čovjek bude od onih kojima je obaveza starati se o njima, u tom slučaju nije im dozvoljeno da im se da zekat, jer na taj način on samo podupire već postojeći imetak i štiti se od obaveznog skrbljenja zekatom, (tj. On je obavezan, u slučaju da njegova rodbina nema sredstava za osnovne potrebe, trošiti na njih i skrbiti se o njima zato što mu je potrebna puno veća količina imetka od samog zekata. Ako bi dao zekat sačuvao bi imetak od obaveznog skrbljenja što u ovom slučaju nije dozvoljeno). Pretpostavimo da čovjek ima siromašnog brata. Tada je on obavezan brinuti se o njemu i trošiti na njega onoliko koliko potreba nalaže. Nije mu dozvoljeno da mu da zekat kako bi pokrio njegovo siromaštvo, jer on tim imetkom štiti vlastiti imetak od obaveznog skrbljenja i trošenja na svoga brata. Ako bi njegov brat napravio štetu ili počinio neko zlodjelo i bio obavezan nadoknaditi ih imetkom a nema mogučnosti za to, dozvoljeno mu je za taj dug dati zekat. U ovom slučaju dozvoljeno mu je dati zekat jer ispunjavanje duga nije obaveza za razliku od skrbljenja koje je obavezno.

Iz ovoga zaključujemo: čovjeku nije dozvoljeno dati zekat za rodbinu za koju se on obavezan skrbiti (starati) ako mu je namjera pokriti njihovu potrebu. Dozvoljeno mu je dati im zekat za nešto što inače nije obavezan. Šta je dokaz da je rodbini dozvoljeno dati zekat ? Dokaz je opšti ajet koji govori o zekatu “Zekat pripada ubogima, siromašima…..” (Et-Tevbe 60.)
S time da smo zabranili davanje zekata rodbini sa namjerom pokrivanja njihovih osnovnih potreba (siromaštva) jer je to svojevrsno skidanje obaveze (vadžiba) pa čovjek putem lukavstva skida obavezu zekata, a lukavstvom se ne može izbjeći vadžib.
odgovorio: ŠEJH IBN USEJMIN

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com