Alejkumusselam.

Učenje tekbira u danima dva bajrama (ramazanskog i kurbanskog) i prvih deset dana Zul-hidždžeta je mustehab po džumhuru (većini) učenjaka kako prenosi Ibn Rušd u knjizi “Bidajetul-mudžtehid”.

Argumenti propisanosti učenja tekbira

Osnovni dokaz o propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta su riječi Uzvišenog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali” (El-Hadž, 28). Većina mufesira je na stavu da se pod riječima “određeni dani” misli na prvih deset dana Zul-hidždžeta. Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao: “Riječi Uzvišenog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali”, se odnose na prvih deset dana Zul-hidždžeta, a riječi Uzvišenog “Spominjite Allaha u određenim danima” (El-Bekara 203) se odnose na dane Tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama). Ova dva ajeta sa rivajetom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, su jasni i nedvosmisleni dokazi propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta i danima kurbanskog bajrama.

Takođe, da je propisano učenje tekbira u danima kurban bajrama ukazuje ono što bilježi Buharija u svom Sahihu od Omera, radijallahu anhu, da je učio tekbire u svom šatoru na Mini (u toku obreda hadždža) pa bi ga čuli oni koji su u mesdžidu pa bi i oni učili tekbir, a oni koji su na pijaci bi učili tekbire tako da bi Mina odzvanjala od tekbira.

Ibn Omer, radijallahu anhuma, bi u danima boravka na Mini učio tekbire, učio bi nakon farz namaza, u postelji gdje je spavao, u svom šatoru, na mjestu gdje je sjedio i kuda bi se kretao tokom svih tih dana. A Mejmuna, radijallahu anha, bi učila tekbire na dan bajrama, a žene bi učile tekbire iza Ubane ibn Osmana i Omera ibn Abdulaziza sa muškarcima u mesdžidu u noćima tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama).

A na propisanost učenja tekbira za ramazanski bajram ukazuju riječi Uzvišenog: “Da određeni broj dana upotpunite i da veličate Allaha (učite tekbire) zato što vam je na pravi put ukazao” (El-Bekara, 185).

Ovaj dio ajeta se navodi na kraju trećeg ajeta od ajeta koji govore o propisima posta, a učenjaci sa ovim ajetom dokazuju propisanost učenja tekbira na dan ramazanskog bajrama.

Vrijeme učenja tekbira

Nakon šte se džumhur učenjaka složio oko propisanosti učenja tekbira na što ukazuju kur'anski ajeti i rivajti od ashaba, ti isti učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko početka i kraja učenja tekbira u danima dva bajrama. A razlog tog razilaženja je što po ovom pitanju nisu prenešene ni riječi ni praksa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego predaje od nekih ashaba.

Pa tako, oko vremena učenja tekbira ramazanskog bajrama učenjaci imaju dva mišljenja.

Džumhur učenjaka je na stavu da je propisano učenje tekbira od odlaska na musalu pa sve dok imam ne izađe i ne počne sa klanjanjem bajram namaza. Na ovom stavu su skupina od ashaba i tabi'ina a to je mezheb Malika i Ahmeda a izbarali su ga i Ishak i Ebu Sevr.

Drugi stav učenjaka je da učenje tekbira počinje od akšam namaza zadnjeg dana Ramazana sa viđenjem mlađaka pa sve dok ne izađe imam da klanja bajram.

Prvi stav je bliži ispravnom jer ga zastupa velika skupina ashaba.

Oko početka i završetka učenja tekbira za vrijeme kurbanskog bajrama Ibnul-Munzir prenosi deset mišljenja. Od tih mišljenja najpoznatija su sljedeća:

Prvi stav – da se tekbiri počinju učiti od sabah namaza dana Arefata do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je stav imama Ahmeda, Sufjana Ebu Sevrija.

Drugi stav – da se počinju učiti od podne namaza dana bajrama do sabah namaza zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je mezheb Malika i Šafije.

Treći stav – da se tekbiri uče od podne namaza prvog dana bajrama do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovaj stav prenosi Zuhri i smatra da je ovo sunet.

Kaže Ibn Hadžer da najvjerodostojnije što je preneseno od ashaba po ovom pitanju je ono što se prenosi od Alije i Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, tj. da se tekbiri uče od sabaha dana Arefata do kraja boravka na Mini, tj. do ikindije zadnjega dana Tešrika (četvrtog dana bajrama).

A što se tiče početka i kraja učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta, opće poznati stav je da počinje od viđenja mlađaka Zul-hidždžeta, tj. akšam namaza zadnjeg dana Zul-kideta, pa do Arefata ili prvog dana bajrama, shodno razilaženju.

Oblici i forme učenja tekbira

Sve što je prenešeno po ovom pitanju uglavnom se vraća na ono što se prenosi od ashaba a što je ujedno i razlog razilaženja po ovom pitanju.

Pa tako imam Malik i Šafija su na stavu da se tekbiri uče sa tri tekbira a što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

To jest, oblik ovog tekbira bi glasio:

ALLAHU EKBER

ALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER KEBIRA,

ovo je prenešeno u vjerodostojnoj predaji kod Ibn Ebi Šejbe i Bejhekija.

Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi da se uči:

ALLAHU EKBER KEBIRA

ALLAHU EKBER KEBIRA
ALLAHU EKBER KEBIRA
VE LILLAHILHAMD.

Dok su ostali učenjaci na stavu da se tekbiri uče sa dva tekbira. Od vjerodostojnih predaja u kojima se potvrđuje ovaj oblik tekbira je da se uči:

ALLAHI EKBER

ALLAHU EKBER
LA ILLAHE ILLELLAH
VALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER
VE LILLAHILHAMD.

Ovo je općepoznati i rašireni oblik učenja tekbira.

Postoje i mnogi drugi oblici učenja tekbira koji se prenose od ashaba kako u slabim tako i u prihvatljivim predajama.

Na prenesene forme i oblike tekbira od ashaba ljudi su uvodili raznorazne dodatke na postojeće oblike. Primjer tih dodataka su:

– VE LA NA'BUDU ILLA IJJAHU MUHLISINE LEHUDDIN,

– SADEKA V'ADEHU VE NASERE ABDEHU VE E'AZE DŽUNDEHU …

– ALLAHUME SALLI ALA SEJJIDINA MUHAMMEDIN …

Oko ovih i sličnih dodataka koji nemaju uporišta u predajama ashaba dio učenjaka smatra da je novotarija tako učiti tekbire i da treba izbjegavati te forme i oblike, dok druga skupina smatra da u ovome ima širine s obzirom da po ovom pitanju nije ništa prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ovo je zadnje bliže ispravnom, a Allah zna najbolje.

Međutim, ono što se može ubrojati u novotarije po ovom pitanju su posebna okupljanja na dan Arefata u džamijama i mesdžidima u gradovima i selima radi učenja tekbira, kaže šejh Ibn Usejmin da su ovo novotarije.

Sunet je da se tekbiri uče naglas s tim da treba izbjegavati učenje tekbira džematski u jednom glasu jer takva praksa nije prenešena od ashaba.

Podjela tekbira na tekbir mutlak i tekbir mukajjed

Neki učenjaci dijele učenje tekbira u danima Zul-hidždžeta i kurban bajrama na mutlak (uopćeni koji se uče u bilo koje vrijeme i na bilo kom mjestu) i mukajjed (koji se uče u određeno vrijeme). Tekbir mutlak se uči od nastupanja mjeseca Zul-hidždžeta pa sve do kraja zadnjeg dana Tešrika, tj. četvrtog dana bajrama. A tekbir mukajjed počinje od sabah namaza na dan Arefata pa do ikindije namaza zadnjeg dana Tešrika i uči se poslije svakog farz namaza.

Kaže Kadi Ebu J'ala: “Učenje tekbira za kurbanski bajram može biti mutlak i mukajjed, mukajjed se uče nakon pet farz namaza a mutlak se uče u svakom stanju, na trgovima, pijacama i u svakom vremenu”. Prenosi se od imama Ahmeda da se ovo odnosi na one koji nisu na hadždžu, dok oni koji su na hadždžu počinju sa učenjem tekbira nakon podne namaza prvog dana bajrama jer su hadžije prije toga zauzeti sa učenjem telbije čije učenje se prekida sa bacanjem Džemreta. Ahmed ovo prenosi i podržava od Sufjana ibn Ujejne.

Ovu podjelu tekbira, učenjaci koji je zastupaju, argumentiraju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da su učili tekbire nakon sabah namaza na dan Arefata mada se tekbiri u osnovi uče od nastupanja dana mjeseca Zul-hidždžeta, pa kažu tekbiri koje su učili poslije sabah namaza se odnose na tekbir mukajjed a one koje su učili od početka dana Zul-hidždžeta to su tekbiri mutlak.

Ibn Redžeb u svojoj knjizi “Fethul-bari” bilježi da imam Ahmed prenosi idžmau učenjaka da je propisan tekbir mukajjed koji počinje nakon sabah namaz dana Arefata. On ovo prenosi od Omera, Alije, Ibn Mesu'da i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, a kada mu je rečeno da ima drugi rivajet oprečan ovom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, on je odgovorio da to nije vjerodostojno za razliku od prvog.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Zahvala pripada Allahu, dželle še'nuh.

Nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bi izgovarao nijjet riječima prilikom uzimanja abdesta ili namaza, niti je to preneseno od njegovih ashaba, radijallahu anhum, a ni onih koji su došli nakon njih od ispravnih generacija ovog ummeta, tako da nije propisano njegovo izgovaranje. Mjesto nijjeta je u srcu.

Imam Nevevi, rhm, je rekao: “Učenjaci arapskog jezika rekli su da je nijjet namjera i odluka u srcu. (…) Nijjet koji je obavezan pri abdestu je nijjet u srcu i nije ga obaveza izgovarati i sa jezikom.” (El-Medžmu, 1/309, 1/316)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Mjesto nijjeta je u srcu a ne na jeziku, i to po slaganju svih islamskih učenjaka, u svim ibadetima: namazu, čišćenju (abdest, gusul i tejjemum), zekatu, hadždžu, postu, oslobađanju robova, džihadu idr. Kada bi sa jezikom izgovorio suprotno onome što je odlučio u srcu, u obzir bi se uzelo ono što je odlučio u srcu a ne na jeziku. Kada bi izgovorio jezikom nijjet bez odluke u srcu, ne bi bio ispravan po slaganju svih islamskih učenjaka (…) Izgovaranje nijjeta naglas nije obaveza, niti je pohvalno – po slaganju svih muslimana, nego je onaj koji igovara nijjet naglas novotar i onaj koji se suprostavlja šerijatu. Ako to čini iz ubjeđenja da je od šerijatskih propisa, onda je neznalica koji je u dalaletu (zabludi) i zaslužuje kaznenu mjeru od strane kadije (…) Nije obaveza na klanjaču da kaže jezikom: ‘klanjam sabah’, niti ‘klanjam podne’, niti ‘kanjam ikindiju’, ni imamu niti onome koji klanja za njim. Neće izgovarati jezikom ‘klanjam farz ili nafilu’, niti šta drugo, nego je dovoljno da nijjet bude u srcu, a Allah dobro zna ono što je u srcima.” (Medžmu'ul-fetava, 22/217-223)

Imam Ibnul-Kajjim, rhm, kaže: “I nije govorio, sallallahu alejhi ve sellem, na početku abdesta: ‘Odlučio sam uzeti abdest…’ niti ‘dozvoliti sebi obavljanje namaza…’ i sl. To nije govorio ni on niti iko od njegovih ashaba, niti je prenesen od njega i jedan harf o tome, vjerodostojnim ili slabim lancem prenosilaca.” (Zadul-me'ad, 1/189, 194), “Izgovaranje nijjeta je raširena novotarija koja nije prenesena ni od koga ikada sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, niti sa slabim, niti spojenog ili prekinutog lanca, čak ni jedna riječ o tome. Nije preneseno čak ni od jednog od njegovih ashaba, niti je to pohvalio iko od tabi'ina, niti od četri imama.” (Kitabus-sala, str. 195)

Hafiz Ibn Redžeb, rhm, dopunjava: “Nijjet je namjera srca i nije obavezno izgovaranje onoga što je u srcu prilikom činjenja ibadeta. Neki od sljedbenika imama Šafije su mu pripisali govor o uslovljavanju izgovora nijjeta riječima za namaz, ali su to negirali poznati valorizatori iz šafijskog mezheba.” (Džami'ul-ulumi vel-hikem, str. 31)

Kaže šejh El-Albani, rhm: “To je bid'at (novotarija) bez razilaženja među učenjacima. Učenjaci su se razišli da li je dobra ili loša novotarija, ali mi kažemo da je svaka novotarija u ibadetima zabluda, i to radi riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u vatri’, koje su općenite.” (Sifetu salatin-nebijj, str. 75)

Šejh Abdul-Aziz b. Baz, rhm, kada je bio upitan o propisu izgovaranja nijjeta za abdest i namaz rekao je: “Propis toga je da je to novotarija, zato što nam to nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, pa je obaveza napustiti tu praksu. A nijet, pa njegovo mjesto je u srcu, tako da nema nikakve potrebe za njegovim izgovaranjem, a Allah je najbolji zaštitnik i On upućuje na Pravi put.” (Fetava ulemai biladil-haram, str. 131-132; Risaletu fi tathiri ves-salati, str. 18)

Slično tome tvrdi i šejh Ibn Usejmin, rhm: “Ispravno je da se nijjet ne izgovara riječima i da je približavanje Allahu, Uzvišenom, njegovim izgovaranjem bid'at (novotarija) koja je zabranjena.” (Šerhul-mum'tia, 1/195)

Šejh Salih el-Fevzan, hafizehullah, je rekao: “Allah, dželle še'nuh, dobro zna ono što nijete i ciljaju srca, tako da nema potrebe da se nijjet izgovara prilikom namaza, niti prilikom svih ostalih ibadetima.” (Mulehasul-fikhi, 1/83-85)

Shodno navedenom, raširena praksa kod nas, a i u mnogim drugim zemljama, da se izgovara nijjet pri uzimanju abdesta i namaza (Nevejtu en usallijen lillahi te'ala…i sl.), nema nikakvog utemeljenja u dokazima, te je obaveza da se napusti jer je prezrena novotarija, a najgore stvari po vjeru su novotarije.

Allah, dželle šanuh, najbolje zna!

Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Zahvala pripada Uzivšenom Allahu, dželle šanuh, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.

Uzvišeni Allah, azze ve dželle, učinio je namaz nerazdvojnom vezom između Sebe i Svojih robova, te propisao njegovo obavljanje u tačno određenim vremenima: “… jer vjernicima je, doista, propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (En-Nisa, 103)

Redovno obavljanje namaza u njegovim vremenima je od osobina iskrenih i pravih vjernika: “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, … i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju, – oni su dostojni nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (El-Mu'minun, 1-11), “Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali, … i oni koji namaze svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim bašćama biti počašćeni.” (El-Me'aridž, 19-35)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je obavljanje pet dnevnih namaza jednim od temelja islama, pa kaže u hadisu kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim.

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Mu'azu kada ga je slao u Jemen neposredno prije smrti: “Doista sada ideš u narod koji su od ehlu-kitabija (sljedbenika prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka prvo čemu ćeš ih pozvati bude da Allahu ispovijedaju tevhid – jednoću, pa ukoliko ti se u tome pokore obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim pet namaza u toku svakog dana i noći, pa ako budu klanjali obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim zekat na imetak koji se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovoj sirotinji, pa ako pristanu na to uzmi od njih, ali kloni se njihovog najboljeg i najplemenitijeg imetka.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim, a ovo je jedna od Buharijevih verzija hadisa.

Radi navedenog, neopravdano odgađanje namaza izvan njegovog propisanog vremena je jedan od najvećih grijeha kod Uzvišenog Allaha, dželle še'nuh.

Allah, Uzvišeni, rekao je: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.” (Merjem, 59)

Imam Evza'i, rhm, prenosi od Musaa b. Sulejmana, a on od Kasima b. Muhajmere, rhm, da je citirao ovaj ajet i rekao: “Tj. nisu obavljali namaz u njegovom vremenu, a da su ga u potpunosti ostavili to bi bilo nevjerstvo.” Ovu predaju su zabilježili Taberi i Ebu-Nu'ajm.

Prenosi se da je Omer b. Abdul-Aziz, rhm, proučio ajet: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.”, i zatim rekao: “Nisu zapostavili namaz tako što su ga ostavljali, nego su zapostavili namasko vrijeme.” Predaju su zabilježili Ibn Ebi-Hatim, Taberi i drugi. (Vidi: Tefsir Ibn-Kesir, 5/240).

Allah, azze ve dželle, je rekao: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju …” (El-Ma'un, 4-5)

Mus'ab, sin Sa'da b. Ebi-Vekkasa, radijallahu anhu, upitao je svoga oca: “O babuka moj, jesi li pročitao Allahove riječi: ‘… koji molitvu svoju kako treba ne izvršavaju.’ Ko od nas ne pogriješi i zaboravi u namazu? Kome od nas misli ne lutaju u namazu? Na to je Sa'd, radijallahu anhu, odgovorio: ‘Ne misli se na to, nego na nemarnost prema namaskim vremenima.'” Predaju je zbilježio Ibn Džerir u Tefsiru.

Istaknuti učenjak Ibn Kajjim el-Dževzijje, rhm, ističe: “Ne razilaze se muslimani da je namjerno ostavljanje obaveznog namaza ogromna nepokornost prema Allahu i jedan od najvećih velikih grijeha. Grijeh takvog je veći kod Allaha od namjernog ubistva, otimanja imetka, zinaluka, krađe i pijenja alkohola. On je izložen Allahovoj kazni, srdžbi i poniženju i na dunjaluku i na ahiretu.” (Kitabus-sala, str. 5)

Odgađanje namaza radi posla, gostiju, kupoprodaje i sl. je zabranjeno, jer se ti razlozi ne smatraju opravdanim razlozima za izostavljanje namaza u njegovo propisano vrijeme.

Allah, azze ve dželle, je rekao: “Međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maide, 3)

Naprotiv, čak i bolest nije opravdan razlog za njegovo izostavljanje, jer je Uzvišeni Allah, dželle šanuh, olakšao bolesnicima koji nisu u stanju da obave namaz u stojećem položaju da ga obave onako kako su u stanju: sjedeći, ležeći, u mislima itd.

Od Imrana b. Husajna, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: “Imao sam hemoroide, pa sam pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu. Rekao mi je: ‘Klanjaj stojeći, ako ne možeš, onda sjedeći, a ako ne možeš ni to, onda na boku.'” Hadis je zabilježio Buhari.

Također, ni onima koji su u ratu i na prvim ratnim linijama ili u strahu nije dozvoljeno odgađanje namaza, nego, naređen im je namaz u strahu koji ima svoje posebno svojstvo obavljanja. Rekao je Allah: “Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju. A kada namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći. A u bezbjednosti obavljajte namaz u potpunosti, jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (En-Nisa, 102-103)

Musliman je obavezan da stavi Allahove, dželle šanuh, naredbe i naredbe Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvo mjesto i ispred svega. Allah, Uzvišeni, naš Gospodar, naređuje nam da obavimo namaz u njegovo vrijeme, a ta osoba, da nas Allah sve uputi na Pravi put, daje prednost poslu, direktoru, poslodavcu, imetku i sl. Najmanje što možemo reći za takvoga da je veliki grješnik, na rubu propasti i izložen Allahovoj nesnosnoj i bolnoj kazni.

Zatim, islamski učenjaci razilaze se o neopravdano izostavljenom namazu, da li je – uz iskreno pokajanje – propisano taj namaz naklanjati ili je njegovo naklanjavanje nepropisano, isto kao što je nepropisano njegovo obavljanje prije nastupa namaskog vremena.

Imami Ebu Hanife, Malik, Šafija, Ahmed i većina islamskih učenjaka (neki spominju i konsenzus, ali je nepotvrđen kao što kaže Hafiz Ibn Redžeb) bili su na stavu da je obaveza taj namaz naklanjati, ali, to naklanjavanje neće mu umanjiti grijeh kojeg je počinio radi ispuštanja namaza. Takav je izložen Allahovoj žestokoj kazni, osim da mu oprosti.

Dok, skupina učenjaka iz odabranih generacija i onih posle njih, smatrali su da onome koji izostavi namaz bez šerijatskog opravdanja nije propisano naklanjavanje, jer za to ne postoji vjerodostojan i jasan dokaz, i u tome nema nikakve koristi. Namasko vrijeme je isteklo i namaz obavljen u drugom vremenu smatra se pogrešnim, upravo kao i njegovo obavljanje prije nastupa dotičnog namaskog vremena. Nego, ta osoba je obavezna da se pokaje Allahu, iskreno, i da obavlja što više dobrovoljnih namaza kako bi, barem djelimično, nadoknadila svoj veliki prijestup.

Taj stav se prenosi od nekolicine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tabi'ina – kao što spominje Ibnul-Kajjim – od kojih su: Ebu Bekr, Omer, Ibn Omer, Sa'd b. Ebi-Vekkas, Selman el-Farisi, Ibn Mes'ud, Kasim b. Muhammed, Ibn Sirin, Mutarrif b. Abdullah, Omer b. Abdul-Aziz i drugi. (Vidi: Kitabus-sala, str. 123-141)

Imam Muhammed b. Nasr el-Mervezi, rhm, zabilježio je vjerodostojnim lancem prenosilaca od Hasana el-Basrija, rhm, da je rekao: “Ako čovjek namjerno ispusti jedan obavezni namaz, neće ga naklanjavati.” (Ta'zimu kadris-sala, 2/1000)

Hafiz Ibn-Redžeb, rhm, rekao je: “Nepoznato je da je neko od ashaba smatrao obaveznim naklanjavanje namjerno propuštenih namaza. Naprotiv, nisam našao čak ni od tabi'na jasan govor o tome, osim što se prenosi od En-Nehaija.” (Vidi: Fethul-Bari, 3/358)

Ovo mišljenje odabrali su Imam Humejdi, Ibn Hazm, Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Hafiz Ibn Redžeb i šejh Ibn Usejmin, rahimehumullah.

Neki od islamskih učenjaka, iako ne smatramo to mišljenje najispravnijim, smatrali su čak da je osoba koja ispusti jedan obavezni namaz, namjerno i svjesno, – dok prođe njegovo vrijeme – počinila nevjerstvo tim činom. Taj stav se prenosi od Hasana el-Basrija, Ishaka b. Rahuje, Ahmeda b. Hanbela (po jednom rivajetu), Šafije (po jednom rivajetu) i drugih, i taj stav je odabrao i preferirao uvaženi šejh Abdul-Aziz b. Baz, rhm.

Znači, namaz je obaveza obaviti u njegovo propisano vrijeme i nije dozvoljeno njegovo odgađanje, osim za onog ko bude u stanu besvijesti (koma, san i sl.) ili onog ko je u zaboravu. Takvi su obavezni obaviti namaz kada se osvijeste i sjete. Putniku je dozvoljeno da spoji dva namaza (tj. podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u prvo ili drugo vrijeme), također to je dozvoljeno i pri jakoj kiši, velikom strahu, žestokoj hladnoći i sl.

Ali, postavlja se pitanje: da li je dozvoljeno osobama u situacijama navedenim u pitanju (kao posao, školovanje i sl.) također da spajaju namaze?

Prije svega, islamski učenjaci jednoglasni su da je zabranjeno klanjati dnevne namaze nakon zalaska Sunca, noćne namaze nakon nastupa zore i sabah nakon izlaska Sunca. Kao npr. da klanja ikindiju nakon nastupa akšam namaza, ili jaciju nakon pojave zore, ili sabah nakon izlaska sunca i sl.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Nije dozvoljeno nikome da odgodi namaze koji se obavljaju danju pa da ih klanja u noći, niti noćne namaze pa da ih klanja po danu. To nije dozvoljeno radi bilo kojeg posla, kao žetva, prikupljanje plodova i drugi zanati. Nije dozvoljeno ni radi dženabeta, ili nedžaseta (nečistoće), ili lova, ili igranja i razonode, ili služenja učitelju i profesoru, ili bilo čega drugog. Naprotiv, svi muslimani su složni i jednoglasni da je obaveza klanjati podne i ikindiju po danu i sabah prije izlaska Sunca. Zabranjeno je ostaviti obavljanje namaza radi nekog od zanata, ili radi razonode, ili nekog drugog posla. Nema pravo vladar da zabrani svome robu, niti zakupnik onome koga je zakupio, da obavljaju namaze u njihovim vremenima.” (Medžmu'ul-fetava, 28/22)

Također, osnova je da je zabranjeno spajati namaze u normalnim uvjetima i okolnostima, osim radi šerijatski validnih razloga (kao putovanje, jaka kiša, žestok vjetar i sl.).

Uvaženi šejh Ibn Baz, rhm, bio je upitan: “Da li je dozvoljeno spajanje namaza onome ko je kod kuće (tj. nije putnik) radi posla?”, pa je odgovorio: “To mu nije dopušteno, nego će klanjati svaki namaz u njegovom vremenu …” Na drugom mjestu kaže: “… i nije ti dozvoljeno da se pokoravaš nekome u nepokornosti Allahu.” (Fetava Nurun aled-derb, 13/112).

Neki od savremenih učenjaka – kao šejh Ibn Usjemin, Abdur-Rahman el-Berrak, Abdullah el-Fevzan i drugi – dozvolili su osobi koja nailazi na velike poteškoće i jasne štete (tj. stvarne poteškoće i štete a ne zamišljene i djelimične) u obavljanju podne namaza u njegovom vremenu, kao npr. radi školovanja (ako bi napustila čas bila bi suspendovana ili ne bi prošla na datom predmetu i sl.) ili radnog mjesta (ako bi izašla sa posla izgubila bi posao i radi toga gladovala danima i ostala bez krova nad glavom, zato što je podstanar i mjesečno plaća kiriju, i sl. tome), da spoji podne i ikindiju namaz, svejedno u podnevskom ili ikindijskom vremenu.

Dokaz za to je predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio je podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u Medini, i to nije uradio povodom kiše, niti straha.” Kada je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, upitan o povodu toga, rekao je: “Nije htio da oteža svome ummetu!” (Muslim, br. 705).

(Vidi: Medžmu'ul-ferava Ibn-Usejmin, 12/216).

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Najpopustljiviji od svih mezheba po pitanju spajanja namaza je mezheb Imama Ahmeda, koji je spomenuo da je dozvoljeno spajanje radi poteškoće i posla, radi hadisa koji se prenosi u tom kontekstu.” (Medžmu'ul-fetava, 24/28)

Upitao sam uvaženog šejha Abdullaha b. Saliha el-Fevzana, hafizehullah, o osobi koja u nevjerničkim državama radi posla ne može da obavlja podne namaz, i ako bi izgubila posao naišla bi na velike poteškoće (njegova porodica bila bi izložena gladovanju, ne bi bio u stanju da plaća mjesečnu kiriju za stanovanje, dadžbine i sl.), da li joj je dozvoljeno da spaja podne i ikindiju, pa je odgovorio: “Osnova je da nije dozvoljeno spajanje namaza kada čovjek nije na putovanju, osim radi potrebe – kao što je pojasnio Šejhul-islam Ibn-Tejmijje -, a spomenuta situacija je, bez imalo sumnje, potreba, čak i nužda, tako da joj je dozvoljeno da spaja namaze, ali pod uslovima: prvi: da je dao sve od sebe da se izbori za obavljanje namaza dok je na poslu, drugi: da bi gubljenjem posla zaista naišao na spomenute i slične poteškoće, treći: da je obavezan dati sve od sebe da nađe posao (da mu plata bude dovoljna za osnovne potrebe) na kojem je u stanju klanjati namaze u njihovim vremenima, pa ako nađe takav posao ili mu bude ponuđen a on odbije, zabranjeno mu je da dalje spaja namaze.”

Ukratko, po šejhu je dozvoljeno da spaja namaze samo privremeno, tj. ako mu je nužda da ima posao (nema drugih primanja) i nije u stanju da nađe bolje radno mjesto, a nije u mogućnosti da obavlja namaz u njegovo vrijeme dok je na poslu.

Zatim, bitno je napomenuti da većina našeg naroda boluje od kompleksa manje vrijednosti, tj. stide se što su muslimani pa tako i da klanjaju namaze na javnim mjestima, pa najčešće preuveličavaju stanje na poslu i predstavljaju ga suprotno stvarnosti. Često se zna desiti da imaju predrasude prema poslovođama i da – sami od sebe – zaključe da im ne bi dozvolili da klanjaju i sl. U većini slučajeva, kao što se pokazalo u praksi, onaj ko je dostojanstven i ponosan što je musliman (nikoga se ne stidi kada je u pitanju vjera i drži se njenih principa), uz to da obavlja posao kvalitetno i odgovorno, nema problema sa šefovima kada je u pitanju obavljanje namaza. Naprotiv, takve poštuju više nego ostale radi principijelnosti.

Allah, dželle šanuh, najbolje zna.

Odgovorio na pitanje: Amir I Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju oko temeljnih stvari vjere, negiraju opštepoznate akidetske osnove, suprotstavljaju se idžma'u učenjaka i onome našto jasno i nedvosmisleno ukazuju tekstovi Kur'ana i vjerodostojnog sunneta.

Od toga je i negiranje da su židovi i kršćani kjafiri (nevjernici), te nazivanje istih samo imenom “Ehlu kitabije” (sljedbenici knjige), tvrdeći da je nesmatranje Sljedbenika knjige kjafirima od tolerancije i pravednosti islama. Ima i onih koji smatraju da je to vid bogobojaznosti, jer “niko nema pravo da druge ljude izvodi iz vjere i proglašava nevjernicima”.

Još je čudnije da ovakva uvjerenja možemo čuti i od onih koji sebe ubrajaju u ulemu i učene. A čudnije i od ovoga je da se nesmatranje židova i kršćana nevjernicima pravda time što oni vjeruju u Boga, vjerovjesnike i Sudnji dan. Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un.

Kufr (nevjerstvo) židova i kršćana

Da su Ehlu kitabije (sljedbenici knjige – Židovi i kršćani) kjafiri (nevjernici) je opštepoznata akidetska činjenica na koju ukazuju Kur'an, sunnet i idžma’ učenjaka.

Detaljnije pojašnjenje:

Prvo: Svim ljudima i džinima je stroga obaveza da vjeruju u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da slijede šerijat sa kojim je došao. Nakon njegovog poslanstva, sallallahu alejhi ve sellem, nikome od ljudi i džina neće biti primljena bilo koja druga vjera mimo islama, niti će biti spašen na ahiretu.

Do koga god dođe poziv (dava) islama sa kojim je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa ne prihvati islam i ne slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on je kjafir koji će vječno boraviti u džehennemskoj vatri.

Oko ovog akidetskog osnova nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta.

Dokaz za navedeno su riječi Uzvišenog: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.)

Kaže mufessir el-Alusi (Ruhul-me'ani 3/347): „Uzvišeni je pojasnio da onaj ko traži nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neki drugi šerijat- to mu neće biti primljeno“.

Takođe, dokaz su i riječi Uzvišenog: „Allahu je prava vjera jedino – islam.“ (Ali Imran, 19.)

Kaže Ibn Kesir (Tefsir Ibn Kesir 1/531): „Njegove riječi ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ su obavijest od Uzvišenog Allaha da ni od koga neće primiti vjeru osim islama, a ona je slijeđenje poslanika sa onim sa čime ih je Allah poslao u svakom vremenu, sve dok nije završeno slanje poslanika sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je zatvorio sve puteve prema Allahu osim da se ide preko njega. Pa ko sretne Allaha nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa nekom drugom vjerom mimo Muhammedovog šerijata, to mu neće biti primljeno, kao što kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.) A u ovom ajetu ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ obavještava nas da je kod

Njega jedina vjera koja će biti primljena islam“.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće niko iz ovog ummeta (tj. svih ljudi na Zemlji) čuti za mene, bio židov ili kršćanin, a zatim umre i ne povjeruje u ono sa čime sam poslan, a da neće biti stanovnik Vatre“.

Kaže Nevevi: „U hadisu je dokaz da su sa poslanstvom našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, derogirane sve druge vjere. A njegove riječi „neće niko iz ovog ummeta čuti za mene“, to jest: od onih koji su živi u mom vremenu i poslije mene do Sudnjeg dana, svima njima je vadžib da mu budu pokorni. A spomenuo je židove i kršćane skrećući pažnju na one mimo njih, jer židovi i kršćani imaju knjigu, pa ako se ovaj propis odnosi na njih, a dobili su nebesku objavu, onda je preče da se isti propis odnosi na one mimo njih“.

Od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, našao knjigu od Ehlu kitabija (u rivajetu: primjerak Tevrata), pročitao ju je Vjerovjesniku, sallallahi alejhi ve sellem, pa se on naljutio. Onda je rekao: „… Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“. Bilježi ga Ahmed, Ibn Kesir ga ocjenjuje vjerodostojnim, a Ibn Hadžer i Albani dobrim.

Hadis ukazuje na to da niko ko doživi vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nema izbora osim da povjeruje u njega i slijedi šerijat sa kojim je došao, pa makar bio vjerovjesnik ili poslanik od Allaha. Takođe, hadis ukazuje da je islam derogirao sve šerijate prije njega.

Isa’, alejhisselam, kada bude spušten pred Sudnji dan, on će vladati i suditi po Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima.

Kaže Ibn Hazm u „Meratibul-idžma“ (str.267): „Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da je Muhammed ibn Abdullah el-Kureši el-Hašimi, koji je poslan u Mekki, a učinio hidžru u Medinu, Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svim džinima i ljudima do Sudnjeg dana. Da nema vjere priznate kod Allaha na Zemlji osim vjere islama, da je vjera islam derogirala sve vjere prije nje i da nju neće derogirati nijedna druga vjera. Da onaj do koga dođe vjera islam, pa je ne prihvati, on je kjafir koji će vječno u Vatri boraviti“.

Drugo: Ehlu kitabije (sljedbenici knjige) su učinile kufr (nevjerstvo) prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zbog skretanja sa puta vjere vjerovjesnika, iskrivljavanja nebeskih objava i slijeđenjem strasti ljudi. Zatim se njihov kufr (nevjerstvo) nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, može svesti u dvije glavne stvari:

Prvo – jer su izmijenili vjeru svojih vjerovjesnika, iskrivili njihove svete knjige i uveli u nju pagansku mnogobožačku akidu tvrdeći da je to vjera od Allaha.

Drugo – nisu povjerovali u vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego su ga proglasili lažljivcem, kao i neke vjerovjesnike prije njega.

Znači, niti su ostali na vjeri vjerovjesnika koji su im slati niti su povjerovali u vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, o čijem dolasku su bili obaviješteni u svojim svetim knjigama. Pa je tako njihov kufr (nevjerstvo) postao jasan sa svih strana.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Džebabu es-sahihu 1/109): „Vjera kršćana je batil, to je novotarska vjera. Uveli su novotarije poslije Ise, alejhisselam, i time izmijenili vjeru Isa'a, alejhisselam. Pa su otišli u dalalet svi koji su odstupili od šerijata Isa'a, alejhisselam, prihvatajući novu izmišljenu novotarsku vjeru. Zatim, nakon što je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu povjerovali u njega, pa se tako njihov kufr i dalalet zasniva na ove dvije stvari: izmjena vjere prvog poslanika (Isa'a, alejhisselam) i smatranje lažnim drugog poslanika. Kao što se kufr židova sastoji u izmjeni propisa Tevrata prije poslanstva Isa'a, alejhisselam, a zatim smatranje lažnim poslanstvo Isa'a, alejhisselam“.

Treće – Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama (sljedbenicima knjige) ne negira činjenicu da su kjafiri, odnosno to nije u koliziji sa time da su oni na kufru, širku i dalaletu. Tim nazivom je njima data prednost nad drugim mnogobošcima kjafirima u nekim propisima, poput dozvole ženjenja muslimanu sa kitabijkom i jedenja mesa Ehlu kitabija.

Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama, tu prednost nad drugim kjafirima su dobili jer oni vjeruju u svoje knjige u kojima ima nešto istine iako su iskrivljene i promijenjene. Oni su time bliži muslimanima od drugih. A ovo govori o pravednom ophođenju islama prema njima.

Na njihov kufr i širk ukazuju mnogi kur'anski ajeti:

„O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?“ (Ali Imran, 70.-71.)

„Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete kada je Allah svjedok svega što radite?” Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istina?“ (Ali Imran, 98.-99.)

„Nisu se nevjernici od sljedbenika Knjige i mnogobožaca odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni“ (El-Bejjine, 1.)

I mnogi drugi ajeti koji jasno ukazuju da ih Uzvišeni Allah naziva kjafirima.

Četvrto – Ehlu kitabije u suštini nisu vjernici u Allaha i oni Njega ne znaju istinskom spoznajom. Ono na čemu su oni od ništavnih uvjerenja o svom božanstvu izvodi ih iz kruga vjernika kao i ostale mnogobošce kjafire.

Dokaz tome su riječi Uzvišenog: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.“ (Et-Tevba, 29)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah kaže da oni ne vjeruju niti u Allaha niti onaj svijet i da ne ispovijedaju istinsku vjeru. Pa ima li boljeg opisa njihovog kufra?

Takođe, u hadisu mutefekun alejhi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mu'az ibn Džebela, radijallahu anhu, u Jemen, rekao mu je: „Doći ćeš ljudima koji su Ehlu kitabije, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, pa ako ti se pokore u tome …“. A u drugom rivajetu: „Ti ćeš doći narodu Ehlu kitabija, neka bude prvo u šta ćeš ih pozivati da samo Allahu ispoljavaju ibadet. Pa kada spoznaju Allaha, onda ih obavijesti da im je propisao pet namaza u svakom danu i noći …“.

Kaže Kadi ‘Ijad (Šerhu Sahihi Muslim, 1/90): „Ovo ukazuje da oni ne znaju Uzvišenog Allaha …“.

Peto – Ehlu kitabije nisu muvehhudi (monoteisti), odnosno nisu na tevhidu, nego su uronuli u širk u raznim oblicima.

Na to ukazuju mnogi ajeti:

„Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega“. (Et.-Tevba, 31.)

„Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” (El-Maide, 17.)

„Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog!“ (El-Maide, 73.)

Šesto– Ehlu kitabije vrijeđaju Allaha, pripisuju mu dijete, razne mahane i nedostatke, a sve to je najveći i najogavniji vid kufra.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog:

„Jevreji govore: “Allahova ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!“ (El-Maide, 64.)

„Allah je čuo riječi onih koji su rekli: “Allah je siromašan, a mi smo bogati!” (Ali Imran, 181.)

Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin.” (Et-Tevba, 30.)

„Oni govore: “Allah je sebi uzeo dijete!”(Junus, 68.)

„Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!” Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete.“ (Merjem, 88.-92.)

Sedmo – Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da onaj ko sumnja u kufr (nevjerstvo) židova i kršćana ili smatra da je njihova vjera ispravna ili smatra da oni imaju izbora da ne slijede Muhammeda, sallallahu alejhive sellem, je kjafir velikim kufrom koji izvodi iz vjere islama.

Učenjak Kadi ‘Ijad u knjizi „Eš-Šifa'“ (2/280) je spomenuo mišljenje El-Džahiza (književnika) i Sumame koji tvrde da Allah neće imati dokaza (na Sudnjem danu) protiv običnih masa, žena, zaglupljenih ljudi, od onih koji slijede židove i kršćane, jer oni nemaju mogućnost da dokazima dođu do istine (tj. da će oni biti spašeni na ahiretu). A zatim je rekao: „Onaj ko ovo, sve što je rečeno, kaže on je kjafir po idžma'u učenjaka. Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra kjafirima nekoga od kršćana i židova i bilo koga ko se raziđe sa vjerom muslimana, ili zastane u smatranju njih kjafirima ili ima sumnju u njihov kufr. Kaže Kadi Ebu Bekr (malikijski učenjak Ibn el-Arebi): “Jer šerijatski tekstovi i idžma’ su složni na kufru ko u tome zastane (neće da ih smatra kjafirima, jer mu nije jasno), on time utjerava u laž šerijatske tekstove ili sumnja u njih, a utjerivanje u laž ili sumnjanje u njih ne dolazi osim od kjafira“.

Zatim dodaje na drugom mjestu „Eš-Šifa'“ (2/286): „Zbog toga mi (muslimani) smatramo kjafirom svakog onoga ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama ili ko zastane u tom ili ima sumnju ili smatra da je njihov akidetski pravac ispravan. Čak i ako nakon toga ispolji islam, njegovu akidu i smatra pogrešnom svaku akidu mimo islama, on je kjafir sa onim što je ispoljio suprotno tome“.

Kaže hanbelijski učenjak El-Hidžavi (Keššaful-kinna'a, 6/170): „Ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama poput kršćana ili ima sumnju u njihov kufr ili njihovu vjeru smatra ispravnom, on je kjafir“.

Kaže savremeni saudijski šejh Abdullah Ebabetin (El-Intisaru lihizbil-muvehhidin, str. 43): „Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra židove i kršćane kjafirima ili sumnja u njihov kufr. Na ovome je idžma’ učenjaka islama od početka islama do danas oslanjajući se na tekstove Objave“.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava el-ledžneti ed-daime, 2/18) o propisu onoga ko ne smatra kjafirima židove i kršćane i kaže za njih samo da su Ehlu kitabije. Pa je odgovorila sljedeće: „Ko to kaže on je kjafir, jer time utjerava u laž Kur'an i Sunnet koji jasno kažu da su oni kjafiri“. Zatim su naveli ajete koji ukazuju na kufr Ehlu kitabija. Komisija je bila u sastavu: predsjednika: Abdulaziza bin Baza, zamjenika: (egipatskog učenjaka) Abdurrezzaka ‘Afifija i člana: Abdullaha ibn Gudejana.

Kaže savremeni saudijski šejh Abdulaziz er-Radžihi (Šerhu Nevakidil-islam, preuzeto sa snimka predavanja): „Ko ne tekfiri kjafira on je kjafir poput njega. Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove, medžusije, pagane, munafike, komuniste, on je kjafir. Takođe, ko sumnja u njihov kufr, pa kaže: ja ne znam, židovi bi mogli biti na istini ili da kaže: čovjek može biti vjernik po vjeri židova ili kršćana ili muslimana, jer sve su to nebeske vjere, kao što neki ljudi pozivaju u zbližavanje među nebeskim vjerama, onaj ko ima ovakvo ubjeđenje on je kjafir. On mora biti ubjeđen da su židovi kjafiri, takođe pagani, medžusije i sve vrste kjafira, …“.

Kaže šejh Bin Baz (Fetava Nurun aled-derb: http://www.binbaz.org.sa/mat/18159): „Židovi i kršćani su kjafiri po tekstu Kur'ana i Sunneta. Vadžib je svakom punoljetnom muslimanu da ima ubjeđenje da su oni kjafiri i da su na dalaletu. Onaj ko ih ne smatra kjafirima ili ko sumnja u njihov kufr on je poput njih, jer on time utjerava u laž Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.

Kaže šejh Ibn ‘Usejmin (Es-Sahvetu el-islamijje, 196): „Ko negira kufr židova i kršćana, koji nisu povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego ga proglasili lažljivcem, on utjerava u laž Allaha, a utjeravanje u laž Allaha je kufr. Ko sumnja u njihov kufr, nema sumnje da je kjafir“.

Kaže Bekr Ebu Zejd (Mu'adžemu el-menahi el-lafzijje, str. 92): „Vadžib je svakom muslimanu da bude ubijeđen u kufr svakog onoga ko nije primio islam od židova, kršćana i drugih, da ih naziva kjafirima (nevjernicima), da smatra da su od stanovnika Vatre. … Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove i kršćane on je kjafir, shodno šerijatskom pravilu: ko ne tekfiri kjafira on je kjafir“.

Prema tome, židovi i kršćani su kjafiri mušrici, oni „ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru“ (Et-Tevbe. 29), njima nema spasa osim sa vjerovanjem u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti će im biti išta primljeno osim sa prihvatanjem islama. Onaj ko sumnja u njihov kufr ili smatra ispravnom njihovu vjeru ili kaže da oni imaju izbora u neslijeđenju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on time čini djelo kufra sa kojim izlazi iz islama osim ako ima neko prihvatljivo šerijatsko opravdanje da se na njega ne spusti pojedinačni propis tekfira, poput džehla i slično.

Šubhe (nejasnoće) oko kufra Ehlu kitabija

U nastavku slijede najbitnije šubhe (nejasnoće) sa kojima se pravda pogrešno poimanje ovog pitanja, te odgovor na njih.

Prva šubha: dokazivanje sa 62.ajetom iz sure El-Bekara da će židovi i kršćani biti spašeni na ahiretu.

Kaže Uzvišeni: „One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!“ (El-Bekare, 62.)

Odgovor: ovaj ajet je govor o onima (prvo mišljenje) koji su umrli na ispravnoj, neiskrivljenoj vjeri svojih vjerovjesnika prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ili (drugo mišljenje) o onima koji su doživjeli poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i povjerovali u njega. Oko ova dva tumačenja nema razilaženja.

Druga šubha: dokazivanje sa riječima Uzvišenog: „A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi?“ (El-Maide, 43.) Kažu: ajet ukazuje na to da Allah nije zadužio židove da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer imaju Tevrat.

Odgovor: Kaže šejh mufessira Ibn Džeriri Taberi u tefsiru ovog ajeta (Džami'ul-bejan 4/587): „Kako da prihvatite, o židovi, presudu vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kad negirate njegovo poslanstvo i utjerujete ga u laž, jer vi ne primjenjujete moj propis za koji priznajete da vam je obaveza slijediti ga, koji vam je dostavio Musa, alejhisselam, od Allaha? Kaže: ako vi ostavljate moj propis sa kojim vam je došao Musa, alejhisselam, čije poslanstvo prihvatate, onda je preče da ne prihvatite moj propis o kojem vas obavještava Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jer negirate njegovo poslanstvo“.

A kao odgovor je dovoljan nastavak istog ajeta: „Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici“.

Treća šubha: dokazivanje sa ajetom: „Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”“ (El-Maide, 82.). Kažu: ako su kršćani najbliži prijatelji vjernicima muslimanima, to znači da ne mogu biti kjafiri koji neće biti spašeni na ahiretu.

Odgovor: Stati na ovom dijelu ajeta je kao stati kod riječi Uzvišenog: „Teško klanjačima“ (El-Ma'un, 4.).

U nastavku ajeta sa kojim dokazuju Uzvišeni kaže: „Zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole. Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili“. (El-Maide, 82.-84.) Prema tome, ajet govori o kršćanima koji su povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ne o onima koji ustraju na svom kufru.

Četvrta šubha: onaj ko kaže da židovi nisu na Pravom putu, u tome je sličan kršćanima, a onaj ko kaže kršćani nisu na Pravom putu, sličan je židovima, a Allah je zanegirao postupak obje skupine. Misli se ovdje na riječi Uzvišenog: „Jevreji govore: “Kršćani nisu na Pravome putu!”, a kršćani vele: “Jevreji nisu na Pravome putu!” – a oni čitaju Knjigu. Tako, slično kao oni, govore i oni koji ne znaju. Allah će im na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se oni ne slažu“. (El-Brekare, 113.)

Odgovor: Ajet kori obje skupine u spomenutom, iako obje nisu na Pravom putu. Jer Uzvišeni kaže u drugom ajetu: „Reci: “O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.”“ (El-Maide, 68.). A da su se pridržavali povjerovali bi u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer u drugom ajetu Uzvišeni kaže: „Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih,…“ (El-E'araf, 157.).

Peta šubha: kako da smatramo kjafirima one koji samo poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu prihvatili, a vjeruju u svoje vjerovjesnike.

Odgovor: Dovoljan je odgovor takvima u riječima Uzvišenog: „Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju“. (En-Nisa’, 150.-151.) Znači, za one koji u jedne vjerovjesnike vjeruju, a u druge ne vjeruju Uzvišeni kaže da su zbilja pravi nevjernici.

Konkretan odgovor na pitanje

Što se tiče klanjanja za osobom koja smatra da su krišćani vjernici i da tri su vjere ispravne, namaz za takvom osobom nije dozvoljen, a ako se klanja batil je i treba ga ponoviti. Jer ko ima takvo uvjerenje on je kajfir, a namaz za kjafirom nije dozvoljen i ako se klanja batil je.

Konkretno za vašu situaciju, prvo tom mujezinu dostavite ovaj tekst (ili neki drugi sličan) o propisu onoga ko ne smatra židove i kršćane kajfirima. Zatim, ako nakon što pročita ne učini tevbu i dalje ustraje na svom uvjerenju, tražite da on više ne predvodi namaz, a ako bude predvodio nije vam dozvoljeno klanjati za njim. A ako klanjate nakon ovog saznanja namaz vam je batil. One namaze koje ste prije klanjali za tom osobom niste dužni naklanjati po ispravnom stavu učenjaka. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Što se tiče reklamiranja TV i radio kuća koje sadrže zabranjen program, kao što su erotski filmovi, muzika, razgolišavanje, razne serije koje ruše moral pojedinca, ono nije dozvoljeno ni u kom slučaju, jer se na taj način one jačaju i pomažu u širenju fesada (nereda) među Muslimanima. Kaže Allah subhanehu ve te'ala: “Zaista žestoka kazna, na ovome i onome svijetu, čeka one koji vole da se među i o vjernicima razvrat širi.” (Sura En-Nur, 19). Šejh ibn Usejmin je ubrojao one, koji, putem medija, plasiraju i prenose razvratne emisije, u one koji vole da se među vjernicima razvrat širi, što znači da se ovaj ajet odnosi i na njih. Nije potrebno imati veliko znanje da bi zaključili da nije dozvoljeno pomagati one koji šire razvrat među Muslimanima, a u njihovo pomaganje spada njihovo reklamiranje. Takođe, nije dozvoljeno reklamirati tržišne centre u kojima se prodaju haram proizvodi, a dokaz za to su opšte riječi Allaha subhanehu ve te'ala: “…a nemojte se pomagati u zlu i nasilju.” (El-Maide, 2). Nema sumnje da je reklamiranje objekata u kojima se prodaju zabranjene stvari, pomaganje tih objekata u zlu i grijehu. To što on nudi dobro sumu novca ne treba ništa da znači, jer je to u odnosu na štetu, koja će se počiniti njihovim propagiranjem i zavođenjem ljudi neznatno. Zatim, šerijatsko pravilo glasi “El-mekasidu la tuberriru-l-vesile”- Cilj ne opravdava sredstvo (ili pak opravdava kao što je to slučaj kod Ihvanu-l-muslimina)
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Vidi manje