Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Ko je dužan pozivati Allahu?
Ako bi čovjek bio ispravno upućen u ono čemu poziva onda nema razlike između toga da li je od velikih učenjaka na koje se uperuje prstom, ili učenika koji je uspješan u svom sticanju znanja ili onih koji su obični ljudi koji imaju znanje po tom pitanju u potpunosti i sigurno. Zaista je Poslanik, nekviše
Ako bi čovjek bio ispravno upućen u ono čemu poziva onda nema razlike između toga da li je od velikih učenjaka na koje se uperuje prstom, ili učenika koji je uspješan u svom sticanju znanja ili onih koji su obični ljudi koji imaju znanje po tom pitanju u potpunosti i sigurno. Zaista je Poslanik, neka je na njega Allahov salavat i selam, rekao: „Prenesite od mene makar jedan ajet.“, a nije od uslova da bi čovjek bio prenosilac to da dosegne velike stepene u znanju. Međutim, uslovljava se da ima potpuno znanje o onome u šta poziva, a ako bi pozivao ne poznajući propis, nego samo iz želje koju osjeća, onda to ne bi bilo dozvoljeno.
Stoga, kod braće koji pozivaju ka Allahu, a ne posjeduju znanje osim u malim količinama, nalazimo da iz velike želje koju osjećaju zabranjuju ono što Allah nije zabranio, i obavezuju robove onim čime ih Allah nije obavezao, a to je veoma opasna stvar, zato što je zabrana onog što je Allah dozvolio isto što i dozvoljavanje onog sto je Allah zabranio. Pa ako bi oni kritikovali druge u dozvoljavanju neke stvari isto tako bi drugi njih kritikovali u zabranjivanju te stvari, zato što je Allah te dvije stvari učinio istim. Rekao je Uzvišeni: I ne govorite neistine jezicima svojim: „Ovo je halal, a ovo haram.“, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti, kratko će uživati, i njih će strašna patnja čekati. (Sura En-Nahl, 116-117.)
Na pitanje odgovorio: šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.s-d-o.org
Mijenjanje nijjeta u namazu
Promjena nijjeta može biti: 1) iz posebnog namaza ka posebnom namazu, 2) ili iz općenitog namaza ka posebnom namazu i u ovim slučajevima nije dozvoljeno mijenjati nijjet, i 3) može biti promjena nijjeta iz posebnog namaza ka općenitom u čemu nema smetnje. Primjeri spomenutog Promjena nijjeta iz poseviše
Promjena nijjeta može biti: 1) iz posebnog namaza ka posebnom namazu, 2) ili iz općenitog namaza ka posebnom namazu i u ovim slučajevima nije dozvoljeno mijenjati nijjet, i 3) može biti promjena nijjeta iz posebnog namaza ka općenitom u čemu nema smetnje.
Primjeri spomenutog
Promjena nijjeta iz posebnog namaza ka posebnom namazu:
Klanjač želi da promijeni nijjet duha-namaza u sabahske sunnete koje želi time da naklanja. Donio je tekbir i zanijetio da klanja dva rekata duha-namaza pa se sjeti da nije klanjao sabahske sunnete i želi da ova dva rekata duha-namaza promijeni u dva rekata sabahskih sunneta. Ukoliko bi tako postupio to mu ne bi bilo ispravno jer za sabahske sunnete nijjet treba donijeti na samom početku namaza.
Takođe, osoba zanijeti da klanja ikindijski fard pa se u toku samog namaza sjeti da nije klanjao podne-namaz i želi da ovaj ikindijski fard promijeni u podnevski. Ovo takođe nije dozvoljeno jer kod posebnog namaza nijjet mora postojati od samog njegovog početka.
Promjena nijjeta iz općenitog namaza ka posebnom namazu:
Npr. osoba klanja općeniti namaz –nafilu- zatim se sjeti da nije klanjao sabahski fard ili sabahske sunnete, pa promijeni nijjet dobrovoljnog namaza u sabahski fard ili sabahske sunnete. Ovo, takođe, nije ispravno.
Što se tiče promjene nijjeta iz posebnog namaza ka općenitom namazu
Npr. osoba otpočne da klanja sabahske sunnete pa se u toku samog namaza sjeti da ih je već klanjao, pa promijeni nijjet u nafilu namaz.
Takođe, osoba sama otpočne da klanja fard-namaz pa u toku njegova namaza iskupi se džemat i on želi da obavezni namaz promijeni u nafilu i skrati namaz na dva rekata da bi klanjao fard-namaz sa džematom. Ovo je dozvoljeno jer on mijenja nijjet od posebnog namaza ka općenitom.
Zaključak:
Iz posebnog namaza ka posebnom namazu: nije dozvoljeno mijenjati nijjet.
Iz općenitog ka posebnom namazu: nije dozvoljeno mijenjati nijjet.
Iz posebnog ka općenitom namazu: dozvoljeno je promijeniti nijjet.
Na pitanje odgovorio: Muhammed b. Salih el-Usejmin, Medžmu’u fetava (12/347)
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.s-d-o.org
Učenje Fatihe umrlima
Ne znam da postoji šerijatski tekst za takvo nešto, pa s obzirom na to ne treba da se uči jer je osnova u ibadetima zabrana, sve dok se ne nađe argument za takvo nešto. Dokaz za ovo pravilo jeste ajet u kojem Allah kritikuje one koji ljudima propisuju ibadete, a to im nije dozvoljeno. Uzvišeni veli:više
Ne znam da postoji šerijatski tekst za takvo nešto, pa s obzirom na to ne treba da se uči jer je osnova u ibadetima zabrana, sve dok se ne nađe argument za takvo nešto. Dokaz za ovo pravilo jeste ajet u kojem Allah kritikuje one koji ljudima propisuju ibadete, a to im nije dozvoljeno. Uzvišeni veli: Zar oni da imaju bogove koji im propisuju od vjere ono što Allah nije naredio? (Eš-Šura, 21.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, veli: „Ko uradi neko djelo koje nije skladu sa islamom, odbija mu se.“[1]
Ako je djelo odbijeno, onda to znači da je neispravno i da se njime ne treba približavati Allahu.
Iznajmiljivanje učača koji uče Kur’an i sevape od toga poklanjanju umrlome nije dozvoljeno. Nije ispravno uzimati nagradu za učenje Kur’ana i ko to radi, čini grijeh i nema od toga sevapa jer je učenje Kur’ana ibadet i nije dozvoljeno da to bude sredstvo za sticanje dunjalučkih dobiti.[2]
[1] Bilježi Muslim.
[2] Ibn Usejmin, Fetava islamijje, 2/52-53
Na pitanje odgovorio: Muhammed ibn Salih el-Usejmin
Vidi manjePreuzeto sa stranice: s-d-o.org
PROPIS TRAJNE DEPILACIJE (TJ. OTKLANJANJA DLAKA SA TIJELA)
Alejkumusselam rahmetullahi ve berekatuhu! Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Što se tiče otklanjanja dlaka sa ljudskog tijela ono se može podijeliti na tri vrste: Prva vrsta: dlake za koje je došlo u Šerijatu da ih je propisano otkloniti, poput otklanjanja dviše
Alejkumusselam rahmetullahi ve berekatuhu!
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Što se tiče otklanjanja dlaka sa ljudskog tijela ono se može podijeliti na tri vrste:
Prva vrsta: dlake za koje je došlo u Šerijatu da ih je propisano otkloniti, poput otklanjanja dlaka oko polnog organa, ispod pazuha i kraćenje brkova, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi. Ova vrsta otklanjanja dlaka se ubraja u fitru (prirodu) na kojoj je Allah, dželle še'nuhu, stvorio svoja stvorenja.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je vremenski odredio da ne prođe više od četrdeset dana a da se sa tih mjesta ne otklone dlake, kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu.
Druga vrsta: dlake za koje je došla u Šerijatu zabrana da se otklanjaju ili naredba koja je suprotna njihovom otklanjanju, poput dlaka brade kod muškaraca i obrva kod žena.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio muškarcima da puštaju bradu i da se po tome razlikuju od međusija i mušrika, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima Buharije i Muslima.
Takođe, u vjerodostojnom hadisu, mutefekun alejhi, došla je zabrana ženi da čupa obrve sa ciljem uljepšavanja.
Treća vrsta: dlake za koje nam u Šerijatu nije došla naredba da ih otklonimo, niti nam je došla zabrana da ih ne smijemo otkloniti, poput dlaka na prsima, podkoljenicama, laktovima, nadkoljenicama, stomaku i slično. Pa ako na ovim mjestima dlake narastu duge i guste tako da poružnjavaju i izobličavaju izgled insana, u tom slučaju nema smetnje da se one umanje ili otklone.
A u suprotnom slučaju, tj. ako na tim mjestima dlake ne budu velike niti guste, preče je da se ne diraju jer ih Allah, subhanehu ve te'ala, nije stvorio bez funkcije, nego je u njima sigurno neka faida. Ovaj stav zastupa šejh
Usejmin, rahimehullah. Dio učenjaka smatra da je otklanjanje dlaka na ovim mjestima ili mekruh ili zabranjeno jer potpada pod zabranjeno mijenjanje Allahovog stvaranja.
Takođe, druga skupina učenjaka smatra da je ženi dozvoljeno da otklanja sa ovih dijelova tijela dlake sa ciljem uljepšavanja tijela svome mužu.
U svakom slučaju, stav da je otklanjanje dlaka sa ovih mjesta zabranjeno je najdalje od ispravnog jer je propis o tome prešućen u šerijatskim tekstovima a veoma je daleko da se može analogijom pridružiti zabrani čupanja obrva, te prema tome spada u dozvoljene stvari, a Allah zna najbolje.
Rezime gore spomenutog je da je dozvoljeno trajno otklanjanje dlaka sa tijela i lica izuzev obrva (za ženu) jer za njihovu zabranu nema dokaza u Šerijatu.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
DA LI JE DUGAČKA KOSA KOD MUŠKARCA SUNNET?
Alejkumusselam. Prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dužu kosu u nekoliko oblika shodno njegovom stanju i poslu kojim se bavio. Prvi oblik je da mu je kosa dopirala do resica ušiju (ili na arapskom: vefre). Bilježe Buharija i Muslim u svojiviše
Alejkumusselam.
Prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
imao dužu kosu u nekoliko oblika shodno njegovom stanju i poslu kojim se bavio.
Prvi oblik je da mu je kosa dopirala do resica ušiju (ili na arapskom: vefre). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Bera ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je dopirala do resica njegovih ušiju”. A u rivajetu kod Muslima: “Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bila do polovine njegovih ušiju”.
Drugi oblik je da mu se dužina kose bila između ušiju i ramena (ili na arapskom lemme). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je između njegovih ušiju i ramena”. A u rivajetu od Aiše, radijallahu anha, kod Ebu Davuda i Tirmizija se prenosi da je ona rekla: ” Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bila ispod ušiju i iznad ramena”.
Treći oblik je da je puštao kosu do ramena (ili u arapskom džemme). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je dopirala do ramena”. Ovaj zadnji oblik je stanje na kojem je najčešće Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio.
Bitno je naglasiti da nije potvrđeno u Sunnetu da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, puštao kosu duže od ramena kao što je bio običaj žena. A hadis u kojem se prenosi da je kosu vezivao u pletenice, bilježe ga autori Sunnena, međutim on je slab, takvim ga ocjenjuje imam Buharija, a i njegov tekst je oprečan vjerodostojnim hadisima u kojima je došlo da nije vezivao kosu u pletenice. Takođe, nije prenešeno da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, brijao glavu osim za vrijeme obreda hadždža i umre.
Učenjaci i islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je puštanje duge kose muškarcima sunnet ili je to samo dozvoljeni običaj.
Prvo mišljenje: da je puštanje duge kose sunnet, tj. ko to radi slijedeći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome ima nagradu za to. Ovo je najpoznatiji rivajet i zvanični stav u hanbelijskom mezhebu i drugih učenjaka koji se slažu sa njima. Oni svoj stav dokazuju time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dugu kosu, a njegova praksa je sunnet.
Takođe, dokazuju to i hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko pusti kosu neka je uređuje”.Bilježi ga Ebu Davud, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer.
Takođe, dokazuju hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio dječaka kojemu je dio kose bio obrijan a dio pušten pa im je rekao: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”. Bilježe ga Ebu Davud i Nesai a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim.
S tim da je u Buharijinom i Muslimovom Sahihu došlo od istog ravije da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio “EL-KAZEA”, tj. da se dio glave obrije a na drugom dijelu ostavi kosa.
Međutim, dokazivanje sa svim ovim spomenutim hadisima je upitno jer se sa prvim može dokazivati da je sunnet uređivanje kose a ne puštanje, dok drugi hadis uzimaju zagovarači drugog mišljenja kao osnovni dokaz za svoj stav.
Drugo mišljenje: da puštanje duge kose nije sunnet nego samo dozvoljena stvar, čak neki učenjaci kažu da je bolje kraćenje kose od puštanja. Ovo je mezheb hanefija, stav Ibn Abdulberra od malikija i drugih. A od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Ibn Usejmin.
Dokazuju svoj stav time da praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u puštanju kose predstavlja običaj koji nije propisano slijediti jer nisu prenešene riječi koje ukazuju da je puštanje duge kose sunet.
Takođe, dokazuju hadisom kojeg bilježe Ebu Davud i Ibn Madže od Vail ibn Hudžra, radijallahu anhu, da je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a imao je dugu kosu, pa čim ga je vidio rekao mu je: “Zloslutnja (zlo), zloslutnja (zlo)”. On se vratio i potkratio kosu i došao mu ponovo sutradan, pa mu je rekao: “Ja nisam mislio na tebe, a to je bolje”. Vjerodostojnim ga ocjenjuje šejh Albani. Hanefijski učenjak Tahavija nakon navođenja ovog hadisa u “Muškilul-asar” kaže da ovaj hadis ukazuje da je kraćenje kose bolje od puštanja i dodaje da ono što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učini boljim od toga nema nešto bolje i da je obaveza to smatrati boljim a ostaviti ono što mu je oprečno.
Bilježi ga Ebu Davud, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer. Takođe, dokazuju svoj stav hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio “EL-KAZEA”, tj. da se dio glave obrije a na drugom dijelu ostavi kosa. A u rivajetu kod Ebu Davud i Nesai je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio dječaka kojem je dio kose bio obrijan a dio pušten pa im je rekao: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”. Hadis je šejh Albani ocjenio vjerodostojnim.
Odabrano mišljenje je drugo mišljenje učenjaka, a Allah zna najbolje, tj. da puštanje duge kose muškarcima nije sunet. Da to nije sunet ukazuju sljedeće stvari:
Prva: jasni i nedvosmisleni tekstovi hadisa za koje se može reći da presuđuju po ovom pitanju: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”, i hadis u kojem se Vail ibn Hudžra, radijallahu anhu, vratio i potkratio kosu i došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo sutradan, pa mu je on rekao: “Ja nisam mislio na tebe, a to je bolje”. Jer da je sunnet puštanje duge kose ne bi rekao “ili obrijte svu kosu” niti bi rekao onome ko je potkratio kosu “A to je bolje”.
Druga: Učenjaci Usulul-fikha djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dijele na tri vrste: prva – prirodna svojstva (poput toga da jede, pije, oblači se i slično), druga – svojstva koja Šerijat propisuje (poput kraćenja brkova, puštanja brade, otklanjanja dlaka ispod pazuha i stidnog mjesta, sunećenja, jedenja desnom rukom i slično) i treća – svojstva koja su između ovoga dvoga, tj. oko kojih se učenjaci razilaze da li pripadaju ovoj skupini ili onoj (poput nošenja srebrnog prstena). A djelo puštanja duge kose spada u ovu treću vrstu, s tim da je bliže da spada u prvu, tj. prirodna svojstva. Znači, u djelu puštanja duge kose Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preovlađuje značenje običaja i prirodnog karaktera općeprihvaćenog i poznatog u njegovom narodu. Da bi to bilo sunnet na to treba da ukazuje neki dodatni argument koji upućuje da je to sunnet, poput toga da se sa ovom praksom musliman razlikuje od kjafira, ili muškarac od žena, ili da se sa njim sprečava loš i pokvaren ahlak, ili nešto slično tome, a pošto ničeg od ovoga nema u puštanju duge kose onda se ta praksa svodi i ubraja u djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je radio kao prirodna svojstva koja radi bilo koji drugi čovjek.
Treća: da je puštanje kose propisano od strane Zakonodavca Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi na to uputio svoj Ummet kao što ih je uputio na puštanje brade, ili bi im objasnio razloge koji upućuju na propisanost puštanje duge kose. Međutim, nije prenešeno i zabilježeno od njega ništa od toga, naprotiv prenešeno je da je on, sallallahu alejhi ve sellem, obrijao djecu Džafera ibn Ebi Taliba nakon njegove smrti i da je pohvalio kraćenje kose Vabila ibn Hadžera, radijallahu anhu, koja je bila duga.
Što se tiče propisa dlaka (kose) na tijelu čovjeka sa šerijatske strane one imaju tri stanja (propisa):
Prvo – dlake (kosu) koje je zabranjeno otkloniti, poput dlaka brade kod muškarca i obrva kod žena.
Drugo – dlake koje vadžib otklanjati, poput dlaka sa stidnog mjesta i ispšod pazuha i kraćenja brkova.
Treće – dlake o kojima je prešućeno, poput dlaka ruku, nogu, prsa i kose na glavi.
Prema tome, puštanje duge kose kod muškaraca nije sunnet zato što je Poslanik, salllahu alejhi ve sellem, pohvalio kraćenje kose, a drugom prilikom izjednačio puštanje i kraćenje kose. A dužina kose Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se kretala između resica ili polovine uha do ramena.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
UPOTREBA SOČIVA U BOJI
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Po ispravnom stavu savremenih učenjaka dozvoljeno je ženama upotrebljavati sočiva u boji sa ciljem ukrašavanja ako se ispune sljedeći uslovi: Prvi - da u njihovoj upotrebi nemaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Po ispravnom stavu savremenih učenjaka dozvoljeno je ženama upotrebljavati sočiva u boji sa ciljem ukrašavanja ako se ispune sljedeći uslovi:
Prvi – da u njihovoj upotrebi nema štete za oči.
Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg prenosi Ebu Se'id el-Hudri, radijallahu anhu: “Nema štete ni uzvraćanja štetom”. Bilježe ga Malik, Ibn Madže, Ahmed, Bejheki, Darekutni i ostali. Kaže Ibn Redžeb u “Džami'ul-‘ulumi vel-hikem” (2/211) da je hadis prenešen od Ebu Se'ida el-Hudrija, Ibn Abbasa, ‘Ibadete ibn Sabita, Ebu Hurejre, Džabira i Aiše, radijallahu anhum. Nema nijednog rivajeta, a da u njemu nema slabosti, s tim da je hadis hasen (dobar) sa mnoštvom rivajeta u kojima je prenešen i učenjaci rade po njemu i dokazuju sa njime.
Drugi – da žena ne nosi sočiva pred muškarcima koji joj nisu mahremi. Kaže Uzvišeni: “Neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim,…” (En-Nur, 31)
Ovo je fetva mnogih savremnenih učenjaka, poput Ibn Usejmina, Mustafe El-‘Adevija, Halida El-Musliha i mnogih komisija za fetve. Oni smatraju da nošenje sočiva u boji ne potpada pod zabranjeno mijenjanje Allahovog stvaranja.
Neki učenjaci, poput Ibn Usejmina i El-Musliha, dodaju još jedan šart:
Treći – da se ne koriste boje očiju životinja (mačke, risa ili slično), jer je zabranjeno oponašati životinje.
Dokaz za ovo su hadisi u kojima je prenešeno koje je radnje zabranjeno činiti u namazu jer one liče radnjama životinja. Kao naprimjer zabrana činjenja sedžde poput kljucanja pijetla ili vrane, zabrana sjedenja u namazu poput sjedenja psa ili zvijeri, zabrana okretanja u namazu poput okretanja lisice, mahanje rukama pri odgovaranju na selam u namazu poput mahanja konja repovima, zabrana spuštanja laktova na sedždi poput spuštanja nogu pasa, zabrana odlaska na sedždu poput sjedanja deve i slično. Ovome se može prigovoriti da se zabrane oponašanja odnose na radnje u namazu.
Neki učenjaci, poput Muhammeda Se'ida Reslana, smatraju da nošenje sočiva u boji ulazi pod zabranjeno mijenjanje Allahovog stvaranja što je došlo zabranjeno u ajetu i hadisu. Te po njemu nije dozvoljeno ženama da ih nose.
Ispravno je ono na čemu je prva skupina učenjaka, a Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
NOVAC ZARAĐEN OD PRODAJE MUZIČKOG INSTRUMENTA?
Ve alejkumus-Selāmu ve rahmetullāh! Zahvala pripada Allāhu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom. Salavāt i selām neka su na Allāhovog poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashābe. Korištenje muzičkih instrumenata po islāmu je zabranjeno (harām). Abdur-Rahmān b. Ganm el-Ešviše
Ve alejkumus-Selāmu ve rahmetullāh!
Zahvala pripada Allāhu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom. Salavāt i selām neka su na Allāhovog poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashābe.
Korištenje muzičkih instrumenata po islāmu je zabranjeno (harām).
Abdur-Rahmān b. Ganm el-Eš'ari, rhm, prenosi: “Pričao mi je Ebū Āmir, ili Ebū Mālik el-Eš'ari, radijallāhu ‘anhu, – i tako mi Allāha, nije mi slagao – da je čuo Vjerovjesnika, sallallāhu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘U mome ummetu bit će onih koji dozvoljavaju nezakonit spolni odnos, svilu, vino i muzičke instrumente; penjat će se svijet na visoka brda; dolazit će im čobanin sa stokom; navraćat će kod njih siromah radi svoje potrebe, a oni će mu govoriti: ‘Dođi sutra!’ Allāh će ih iznenada noću uništiti, i brdo na njih svaliti, a druge će pretvoriti u majmune i svinje do Dana sudnjega.'” (Buhāri, br. 5590)
Islamski učenjaci, još od prvih stoljeća islama, jednoglasni su da je zabranjeno korištenje muzičkih instrumenata. Njihov konsenzus u 3. hidžretskom stoljeću prenosi Zekerijja b. Jahjā es-Sādži u djelu “Ihtilāful-ulemā”, u 4. stoljeću Ebū Bekr el-Ādžurri, u 5. stoljeću Ebut-Tajjib et-Taberi i Ibn Abdil-Berr, u 6. stoljeću Ibn Kudāme el-Makdisi i Ebul-Kāsim ed-Devle'i, u 7. stoljeću Ibnus-Salāh, El-Kurtubi i ‘Izz b. Abdus-Selām, u 8. stoljeću Ibn Tejmijje, Es-Subki, Ibn Redžeb, Ibnul-Kajjim i Ibn Muflih, u 9. stoljeću El-Irāki i Muhammed el-Bezzāzi el-Hanefi, u 10. stoljeću Ibn Hadžer el-Hejtemi, u 13. stoljeću El-Alusi i Ahmed et-Tahtāvi, u 14. stoljeću El-Gimāri.
(Vidi: Abdul-Aziz et-Tarifi, El-Gināu fil-mizān, str. 34-37)
Shodno tome, kao što je zabranjeno kupovati muzičke instrumente, zabranjeno ih je i prodavati ili praviti bilo kakvu vrijednosnu zamjenu, nego je obaveza uništiti ih, u ime Allāha, ili iskoristiti materijal u neku dozvoljenu svrhu, kao npr. za potpalu – ako je od drveta, ili iskoristiti metal – ako je od metala i sl, jer, ono što je zabranjeno da se koristi, zabranjeno je i da se za to uzima nadoknada.
Uzvišeni Allāh, dželle šanuh, je rekao: “Potpomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne potpomažite se u grijehu i neprijateljstvu.” (El-Māide, 2)
Od Ibn Abbāsa, radijallāhu anhumā, prenosi se da je Allāhov Poslanik, sallallāhu alejhi ve sellem, rekao: “Allāh prokleo židove! Bio im je zabranjen loj, pa su ga oni prodavali i jeli zaradu od njega; a, doista, Allāh kada zabrani neko jelo zabrani i njegovu vrijednost.” (Ahmed, br. 2678, lanac prenosilaca je sahih)
U drugoj predaji, Ibn Abbās, radijallāhu anhumā, prenosi se da je neki čovjek dao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu alejhi ve sellem, posudu napunjenu alkoholom kao poklon. Resulullāh, sallallāhu alejhi ve sellem, ga upita: “Zar ne znaš da je to Allāh zabranio?”, “Ne!” – odgovori čovjek, a zatim nešto šapnu drugoj osobi. Poslanik, sallallāhu alejhi ve sellem, ga upita: “Šta si mu to rekao?”, a on reče: “Rekao sam mu da je proda.” Tada mu Poslanik, sallallāhu alejhi ve sellem, reče: “Doista, ono što je Allāh zabranio da se pije, zabranio je i da se prodaje!” (Muslim, br. 1579)
Sve četiri pravne škole u islāmu, hanefije, malikije, šāfije i hanbelije, na stavu su da je zabranjeno prodavati muzičke instrumente, štaviše, kod mnogih među njima takva trgovina je nevalidna i nepunovažeća. (Vidi: El-Kāsāni, Bedā'ius-sanā'i, 5/144; Ibn Džuzejj, El-Kavāninul-fikhijje, str. 174; El-Džuvejni, Nihājetul-metleb, 11/175; El-Makdisi, El-Uddetu šerhil-Umde, str. 339)
Imām Ebū Hanife, rhm, smatrao je dozvoljenim prodavati muzičke instrumente jer postoji mogućnost da će onaj ko ih kupuje iskoristiti materijal u neku dozvoljenu svrhu, kao što smo prethodno spomenuli. Međutim, to mišljenje je odbačeno i neispravno, jer je suprotno jasnim dokazima, a i sami Ebū Jūsuf i Muhammed eš-Šejbāni, dva najpoznatija Ebū Hanifina učenika, raziši su se sa njim po tom pitanju. (Vidi: El-Kāsāni, Bedā'ius-sanā'i, 5/144; El-Mevsū'atul-fikhijjetul-kuvejtijje, 9/157)
Također, Ibn Hazm el-Endelusi, rhm, jedan od pobornika zahirijske / bukvalstičke pravne škole, smatrao je to dozvoljenim, zato što je po njemu slušanje muzike dozvoljeno, ali to je jedna u nizu od velikih grešaka koje je napravio a za koju su ga žestoko kritikovali islamski učenjaci koji su došli nakon njega. (Vidi: El-Muhallā, 7/559)
Ispravno mišljenje, na kojeg upućuju jasni dokazi i kojeg je obaveza slijediti, jeste stav većine islamskih učenjaka da je zabranjeno prodavati muzičke instrumente, te da je imetak zarađen tim putem – haram imetak. Isti propis imaju audio i video kasete sa muzikom, savremeni elektronski uređaji koji proizvode muziku, kompjuterski programi namjenjeni za pravljenje muzike isl. (Vidi: Abdun-Nāsir Milād, El-Bujū'ul-muharreme, str. 358)
Izuzetak tome je upotreba pravog defa, kojeg je, po ispravnijem mišljenju, dozvoljeno koristiti samo ženama i djeci, i to prilikom veselja poput svadbe isl. (Vidi: Ibn Tejmijje, Medžmū'ul-fetāva, 11/565)
Prema tome, postupak Vašeg oca je pogrešan. Dužan je bio uništiti taj instrument ili iskoristi njegov materijal na dozvoljen način, bez obzira koliku vrijednost imao, a ne da ga prodaje drugim osobama koje će ga koristiti u zabranjene svrhe. Vi u tome nemate grijeha, ako ste ga savjetovali da tako ne postupi, jer Uzvišeni je rekao: “…i nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi.” (El-Isrā, 15)
Takav imetak, ako znate da se tačno o njemu radi, nije dozvoljeno primiti kao hediju, niti jesti hranu kupljenu od njega, niti koristiti u bilo koju svrhu, nego će se uništiti, ili iskoristiti u neko javno dobro, kao da se nahrane životinje lutalice, ili napravi javni toalet, ili javni put i sl. To se neće smatrati sadakom i milostinjom, nego samo načinom da se čovjek kutariše harama, jer Allāh je lijep, i ne prima od Svojih robova osim ono što je čisto i lijepo.
Šejh Abdul-Latif b. Abdur-Rahmān b. Hasan, rhm, je rekao: “Ako čovjek zna da je imetak harām, kao da je stečen krađom i sl., nije mu dozvoljeno da ga jede (koristi) po jednoglasnom mišljenju učenjaka. Sumnjiv imetak, kojeg je pohvalno ostaviti, to je imetak za kojeg ne zna da li je stečen na halāl ili harām način. Imetak koji je razdvojen, tj. zna se šta je halāl a šta je harām, takav se smatra jasnim imetkom, a ne sumnjivim – halal se jede (koristi) a haram ne jede (ne koristi).” (Ed-Durerus-senijje, 9/322)
Šejh Muhammed b. Sālih el-‘Usejmin, rhm, u tom smislu kaže: “Onaj ko stekne imetak koji je harām, pa se pokaje Allāhu, obavezan je da ga utroši u ono s čime je Allāh zadovoljan, i to samo kako bi ga se riješio, a ne kao dobro djelo. Na taj način će sa sebe skinuti odgovornost.” (Medžmū'u fetāva ve resāil, 21/97)
Allāh, dželle šanuh, najbolje zna!
Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
UZIMANJE ABDESTA (ILI GUSULA) ONOME KO IMA GIPS (ZAVOJ, FLASTER)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Stavovi učenjaka oko abdesta (gusula) osobe koja nosi gips Razišli su se islamski pravnici na tri mišljenja oko propisa i načina abdesta i gusula osobe koja nosi gips ili sličnviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Stavovi učenjaka oko abdesta (gusula) osobe koja nosi gips
Razišli su se islamski pravnici na tri mišljenja oko propisa i načina abdesta i gusula osobe koja nosi gips ili slično, poput zavoja ili flastera.
Prvo mišljenje: vadžib je pri uzimanju abdesta (ili gusula) potrati mokrom rukom preko gipsa (zavoja ili flastera), ako se ne izvrši potiranje abdest (ili gusul) nije ispravan.
Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, a između ostalih to je zvanični stav svečetiri mezheba. (Bedai'us-sanai'i 1/13-14, Hašijetud-dusuki 1/163, El-Medžu 2/326, Keššaful-kinna'a 1/120).
Nema dokaza u šerijatskim tekstovima sa kojim se dokazuje ovo pitanje.
Drugo mišljenje: nije propisano potiranje po gipsu (zavoju, flasteru), nego se peru ostali dijelovi tijela.
Ovo je stav Ibn Hazma (El-muhalla 2/74) i šejha Albanija (Temamul-minne, str. 135).
Kažu da nije potvrđeno ni u Kur'anu ni u Sunnetu potiranje po gipsu i sličnom.
Treće mišljenje: na osobi koja ima gips (zavoj ili flaster) je da opere zdrave dijelove tijela a zatim uzme tejemmum, a ne potire po gipsu i sličnom.
Ovo je stav skupine učenjaka šafijskog mezheba. (El-Medžu 2/326)
Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura (prvo mišljenje), mada i drugi stav ima snagu, jer po ovom pitanju nije ništa potvrđeno u šerijatskim tekstovima. Dok je treći stav najslabiji, jer obavezivanje da se istovemeno čine dvije vrste tahareta (abdest i tejemmum) nema sličnih primjera u drugim fikhskim mes'elama.
Šartovi potiranja po gipsu
Zatim zagovrači prvog mišljenja, tj. da je vadžib pri uzimanju abdesta (ili gusula) potrati mokrom rukom preko gipsa (zavoja ili flastera), uslovljavaju tri šarta da bi potiranje bilo ispravno:
Prvi šart: da bolesnik ne smije skinuti gips (zavoj ili flaster), jer bi to nanijelo zdravstvenu štetu bolesniku.
Drugi šart: da pranje zdravih dijelova tijela ne šteti bolesnim dijelovima. U protivnom, vrši potiranje po svim dijelovima tijela. Oko ovoga pitanja, šta u tom slučaju da radi, ima razilaženja: da li da uzme tejemmum ili da potire po svim dijelovima.
Treći šart: da se gips (zavoj ili flaster) stavi nakon što bolesnik uzme abdest (ili gusul).
Oko ovog trećeg šarta učenjaci koji su na stavu džumhura imaju podijeljeno mišljenje: Skupina učenjaka je na stavu da je ovo šart da bi se vršilo potiranje po gipsu. Ovo je šafijski mezheb i rivajet imama Ahmeda. (Nihajetul-muhtadž 1/169, El-Mugni 1/259)
Kažu ako ne ispuni ovaj šart, obavezan je skinuti gips i uzeti abdest a zatim staviti, a ako ne smije, onda potire po gipsu i tako klanja a zatim naklanja te namaze jer nije ispunio šartove tahareta.
Druga skupina kaže da ovo nije šart, jer bolesnik često ne bira situaciju kada će staviti gips. Na ovome je imam Ahmed u drugom rivajetu, Ibn Tejmije i od savremenih učenjaka Ibn Usejmin. (Medžmu'ul-fetava 21/179, El-Mumtu'a 1/250)
Drugi stav je bliži ispravnom, a Allah zna najbolje.
Način uzimanja mesha (potiranja) po gipsu
Kada osoba sa gipsom hoće da uzime abdest (ili gusul) prvo opere zdravi dio tijela, a zatim potare po gipsu.
Da li je obavezan izvršiti potiranje po čitavom gipsu ili je dovoljno samo po jednom dijelu kao kod mesha po mestvama? O ovome učenjaci imaju dva stava:
Prvi: da je vadžib potrati cijeli gips.
Na ovome su hanefije, malikije i hanabile. I jedan od dva stava šafija. (Hašijetu Ibn Abidin 1/186, Keššaful-kinna'a 1/120, Hašijetud-dusuki 1/163)
Drugi: da je dovoljeno izvršiti potiranje po jednom dijelu.
Na ovome su šafije u poznatijem stavu mezheba, kao i hanefije u drugom stavu unutar mezheba. (Bedai'us-sanai'i 1/14, El-Medžu 2/326)
Najbliže je da treba potiranje izvršiti po čitavom gipsu, a Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
Vidi manjeIFTARENJE PRIJE VREMENA GREŠKOM (ILI SEHURANJE GREŠKOM NAKON ISTEKA VREMENA), DA LI OBAVEZUJE NAPAŠTANJE?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Onaj ko greškom jede ili pije misleći da je vrijeme iftara ili misleći da zora (sabah namaz) još nije nastupila pa sehura, a zatim se ispostavi suprotno tome, da li je obavezanviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Onaj ko greškom jede ili pije misleći da je vrijeme iftara ili misleći da zora (sabah namaz) još nije nastupila pa sehura, a zatim se ispostavi suprotno tome, da li je obavezan napostiti taj dan ili ne, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. (pogledaj: Fethul-bari 4/200, Medžmju'ul-fetava 25/231, Eš-Šerhu el-mumti'a 6/402)
Složni su učenjaci da nema grijeha, a oko napaštanja tog dana razilaze se na dva općepoznata stava:
Prvi stav: da je obavezan napostiti taj dan.
Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka.
Jer je osnova da jelo i piće kvare post, svejedno bilo to greškom ili svjesno namjerno. Razlika je samo u griješnosti djela. Onaj ko greškom pokvari post nema grijeha, a ko pokvari svjesno i namjerno on ima grijeh.
Drugi stav: post mu je ispravan i nije obavezan napostiti taj dan.
Ovo je stav Omera, radijallahu anhu, (s tim da se od njega prenosi i drugo mišljenje), Hasana el-Basrija, Mudžahida, mezheb zahirija, rivajet imama Ahmeda, Ishaka ibn Rahuveja, Šafije, el-Mizzija, Ibn Huzejme i Ibn Tejmije. A od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Ibn Usejmin.
Njihovi dokazi su sljedeći:
1 – Ajet: „Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo“ (El-Bekare, 286). U hadisu kod Muslima je došlo da je Uzvišeni rekao: „Uslišao sam (dovu)“.
Komentar: Sa ovim se može dokazivati da počinioc nema grijeha, a ne da nije obavezan napostiti taj dan.
2 – Hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Esme, radijallahu anha, u kojem ona kaže: „Iftarili smo se u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u oblačnom danu, a zatim je izašlo Sunce“. Upitan je ravija Hišam da im je naređeno da naposte? On reče: „Mora se napostiti“. Kaže ravija M'amer: „Čuo sam Hišama da kaže: Ne znam jesu li napostili ili ne?“.
Hišamove riječi „mora se napostiti“ su njegov idžtihad a ne riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Ibn Hadžer da od Esme, radijallahu anha, nije potvrđeno niti negirano napaštanje.
3 – Kijas, odnosno dokazuju kijasom (analogijom) na zaborav, tj. osoba koja iz zaborava pojede i popije nije pokvarila post, tako isto i osoba koja se greškom iftari ili jede nakon isteka sehura.
Komentar: Ovaj kijas (analogija) nije prihvatljiv jer se analogija vrši na mes'elu, tj, da ko pojede ili popije iz zaborava nije pokvario post, oko koje se učenjaci razilaze.
Kaže Ibn Tejmije kometarušući gornji hadis: „Ovo ukazuje da napaštanje nije vadžib, jer da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da naposte, to bi bilo prenešeno kao što je prenešeno da su iftarili. A pošto to nije prenešeno, to znači da im nije naredio da naposte“. (Medžmju'ul-fetava, 25/231)
Kaže Ibn Usejmin: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da se naposti, a da je vadžib bilo bi to od šerijata, bilo bi zabilježeno. A pošto nije zabilježeno niti prenešeno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, osnova je da nije obaveza“. (Eš-Šerhu el-mumti'a, 6/402)
Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. da nije obaveza napostiti (ako je osoba prekinula sa jelom i pićem čim je ustanovila grešku), jer argumenti sa kojima dokazuju su jači. A Allah zna najbolje.
Prema tome, tvoja supruga nije dužna napostiti taj dan.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
ŠTA SE MISLI POD HAREMOM U KOJEM JE NAMAZ VRIJEDNIJI
Alejkumusselam. Odgovor na prvo pitanje: Prenosi se u vjerodostojnom hadisu u mnoštvu rivajeta da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Namaz u mom mesdžidu je vrijedniji od 1000 namaza od namaza u drugim (mesdžidima) osim el- mesdžidu el-harama, namaz u el-mesdžidu el-haramu jeviše
Alejkumusselam.
Odgovor na prvo pitanje: Prenosi se u vjerodostojnom hadisu u mnoštvu rivajeta da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mom mesdžidu je vrijedniji od 1000 namaza od namaza u drugim (mesdžidima) osim el- mesdžidu el-harama, namaz u el-mesdžidu el-haramu je vrijedniji od 100 000 namaza mimo drugih (mesdžida)”. Ovaj rivajet bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, a vjerodostojnim su ga ocijenili El-Munziri, El-Busiri i Albani.
Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga na što se misli pod terminom “el-mesdžidu el-haram”. Navodi učenjak Zerkeši sedam mišljenja po ovom pitanju: prvo – da se misli na mjesto na kojem je zabranjeno džunubu da boravi u njemu, drugo – da je to grad Mekka, treće – da je to Harem, odnosno zabranjena zemlja oko K'abe u kojoj je zabranjeno kjafirima ući a čije granice je pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četvrto – da se misli na K'abu i mesdžid oko nje, peto – da je to sama K'aba, što je najslabije mišljenje kako kaže Zerkeši, šesto – da se misli na Harem (zabranjenu zemlju) i Arefat, a što je stav Ibn Hazma, sedmo – da je to K'aba i sve što je u kamenu od Bejta (nije potpuno jasno šta se pod ovim misli).
Od svih vih mišljenja uglavnom učenjaci se dijele između dva mišljenja:
Prvo mišljenje: da se pod el-mesdžid el-haram u kojem je namaz vrijedniji misli na sam mesdžid oko K'abe u kojem se klanja u džematu. Ovo je stav većine učenjaka hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka šafijskog mezheba, a takođe izabrali su ga Nevevi, Taberi, Ibn Muflih, Ibn Hadžer El-Hejsemi i od savremenih učenjaka Ibn Usejmin.
Drugo mišljenje: da se pod el-mesdžidu el-haram misli na Harem (zabranjenu zemlju). Ovo je stav većine učenjaka od kojih su hanefijski, malikijski i šafijski mezheb, a izabrali su ga između ostalih i Ibnul-Kajjim, Bin Baz od savremenih učenjaka i to je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji.
Zagovarači i jednog i drugog mišljenja između ostalog dokazuju svoje stavove kur'anskim ajetima u kojima je spomenuta riječ “el-mesdžidu el-haram”, odnosno da je u tim ajetima Uzvišeni spomenuo mesdžidu el-haram, a po jednom stavu se misli na mesdžid gdje se klanja a po drugom na Harem (zabranjenu zemlju).
Na primjer, oni koji dokazuju prvi stav da se misli na mesdžid oko K'abe dokazuju to sa ajetima: “I nemojte se protiv njih boriti kod el-mesdžidu el-harama” (El-Bekara 191) i ajeta: “Zaista su mušrici nedžaset i neka se ne približavaju el-mesdžidu el-haramu nakon ove godine” (Et-Tevba 27). Kažu: u ova dva ajeta se pod el-mesdžidu el-harama misli na mesdžid oko K'abe.
Takođe, druga strana dokazuje sa istima jaetima da se misli na Harem (zabranjenu zemlju). Od ajeta sa kojim dokazuju obe strane svoj stav su i riječi Uzvišenog: “Veličanstven je Onaj koji je noću prenio svoga roba od el-mesdžidu el-harama do el-mesdžidul el-aksa” (El-Isra’, 1).
Pa zagovarači prvog stava dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dok sam bio u Hidžru (ograđenom dijelu K'abe koji nije sazidan) došao mi je Džibril …”, pa je sa njim učinjen Isra’, što znači da je bio unutar mesdžida. Dok zagovarači drugog mišljenja sa istim ajetom dokazuju svoj stav na osnovu hadisa u Buhariji u kojem je došlo da je sa njim učinjen Isra’ iz kuće Ummu Hani.
A šejh Usejmin spaja između ova dva hadisa tako što kaže da je početak i najava činjenja Isra’ bio u kući Ummi Hani a da je prenešen iz mesdžida kod K'abe. Odgovor na sva ova dokazivanja sa spomenutim ajetima je da je u Kur'anu riječ el-mesdžidu el-haram spomenuta na petnaest mjesta a ima šest različitih značenja kako to spominju mufesiri Kur'ana, što znači da dokazivanje sa ovim ajetima ne presuđuje po ovom pitanju.
A što se tiče hadisa najjači dokaz drugog mišljenja (koji smatraju da se misli na čitav Harem) je hadis kojeg bilježi Ahmed u svom “Musnedu” prilikom spominjanja priče o događaju na Hudejbiji. U hadisu koji je veoma dug je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao namaze u Haremu (zabranjenoj zemlji) a inače je boravio van Harema, jer se mjesto Hudejbija jednim dijelom nalazi u Haremu a jednim dijelom van njega. pa kaže Ibnul-Kajjim da je u ovome dokaz da se vrijednost namaza u el-mesdžidu el-haramu odnosi na cijeli Harem jer inače zašto bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao da klanja u tom dijelu Hudejbije.
Međutim, odgovor na ovaj hadis je da je on slab jer je došao u rivajetu od Ibn Ishaka od Zuhrija, a Ibn Ishak je mudellis. A i da je hadis prihvatljiv ne mora imati to značenje, nego može značiti da je vrednije klanjati u Haremu nego van njega.
A najači dokaz sa kojim se dokazuje prvo mišljenje je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u njemu (Poslanikovom mesdžidu) je vredniji od hiljadu namaza mimo njega od mesdžida osim mesdžida K'abe”. Riječ “mesdžida K'abe” nedvosmisleno ukazuje da se misli na mesdžid oko K'abe a ne čitav Harem.
Tako se na kraju može reći da je ovaj zadnji hadis šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju, a to je da se pod el-mesdžidu el-haramu u kojem je namaz vredniji 100 000 puta od namaza u drugim mesdžidima misli na mesdžid oko K'abe u kojem se klanja u džematu, a Allah zna najbolje.
Odgovor na drugo pitanje:
islamski ravnici takođe imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li se ta vrijednost namaza odnosi samo na farzove ili i na nafile.
Prvo mišljenje je da mnogostruka vrijednost namaza se odnosi i na farzove i na nafile. Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju time što je u hadisima koji govore o ovoj temi riječ namaz došla u općoj formi, što znači da obuhvata i farzove i nafilu.
Drugo mišljenje je da se mnogostruka vrijednost namaza odnosi samo na fard namaze.
Ovo je stav hanefija i malikija.
Oni to dokazuju hadisom od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:”Zaista je najbolji namaz čovjeka namaz u njegovoj kući osim propisanih namaza”.
A poznato je da je hiljadu puta vrijednije klanjati namaz u Poslanikovom mesdžidu nego u drugim mesdžidima a kamoli u kućama, pa im je opet Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao da im je vredniji namaz nafile u njihovim kućama. Naravno, ovo isto se odnosi na mesdžid u Mekki.
Ševkani u svojoj knjizi “Nejlul-evtar” navodi stav da nema smetnje da se spoji između dokaza prvog i drugog mišljenja, tj. da mnogostruka vrijednost klanjanja u Poslanikovom mesdžidu i el-mesdžidu el-haramu u Mekki obuhavata i nafilu, a ako je klanjaju u Mekki i Medinu u kućama da im je to još vrednije kao što je došlo u hadisu, a što se može smatrati specifičnim samo za Mekku i Medinu.
Ovo zadnje je bliže ispravnom jer vanjsko značenje hadisa ukazuje na to, a Allah zna najbolje.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba