Ako ženi hajz traje šest ili sedam dana, a zatim se produži i traje osam, devet, deset ili jedanaest dana, ona i dalje neće klanjati sve dok joj hajz ne prestane. To je zato što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije postavio određenu granicu u trajanju hajza, a Uzvišeni Allah kaže: „I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: To je neprijatnost.“ (El-Bekara,222.)

I sve dok postoji krvarenje žena će postupati onako kako treba u takvom stanju sve dok joj krvarenje ne prestane i dok se ne okupa. Nakon toga ona će obavljati namaze (i sve drugo što je dužna). Ako joj hajz sljedećeg mjeseca bude trajao kraće od prethodnog, ona će se okupati kada joj on prestane, pa makar i ne trajao koliko prethodni. Za ženu je važno da ne klanja kada ima hajz, bez obzira da li se trajanje tog hajza podudara s trajanjem prethodnog ili je duže ili kraće u odnosu na njega, a kada joj prestane, ona će početi obavljati namaze i sve drugo.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin
preuzeto sa http://minber.ba

Muhammedu resulullah (Muhammed je Allahov
poslanik)

Ruknovi Muhammedu resulullah
1. Da posvjedočimo da je rob (odgovor kršćanima)
2. Da posvjedočimo da je Poslanik (odgovor jevrejima)

Šartovi Muhammedu resulullah
– Allah Uzvišeni je spojio svjedočanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve
sellem, kao poslanika sa Svojim svjedočenjem u šehadetu. U svakom ezanu i
ikametu, na tešehudu se spominje.
Ali je problematika što neki muslimani izgovore te riječi ali ne potvrde djelima,
a neki ni svojim srcem.

Svjedočenje da je Muhammed Allahov Poslanik, tj. svjedočenje da je
poslan svim stvorenjima (ljudima i džinnima), a poslanik je čovjek kojem je
Allah Uzvišeni objavio šerijat i naredio mu da ga dostavi.
Jer, ljudi prije Nuha, alejhis-selam, bili su jedan narod te im nije bio potreban
poslanik, a zatim su se razmnožili i počeli međusobno razilaziti pa su bili u
potrebi za poslanikom, a onda im je Allah Uzvišeni poslao poslanika, kao što
kaže:
(كَانَ النَّاسُ أُمَّةً وَاحِدَةً فَبَعَثَ للهُّ النَّبِيِّينَ مُبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ وَأَنزَلَ مَعَھُمُ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِيَحْكُمَ بَيْنَ
النَّاسِ فِيمَا اخْتَلَفُواْ فِيهِ)
“Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, pa je Allah slao vjerovjesnike da donose
radosne vijesti i opomenu, i po njima je slao Knjigu sa Istinom, da po njoj sudi
ljudima u onome u čemu su se oni razilazili.” (El-Bekare, 213)
Poslanici su bili poslani onda kada su se ljudi počeli razilaziti kako bi im presudili
po istini, tako je prvi poslanik bio Nuh, alejhis-selam, a posljednji Muhammed,
sallallahu alejhi ve sellem. Obaveza je vjerovati da je on posljednji u nizu
poslanika.

Greška je što neki tvrde da je prije Nuha, alejhis-selam, bilo poslanika, jer Allah
Uzvišeni kaže:
(إِنَّا أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ كَمَا أَوْحَيْنَا إِلَى نُوحٍ وَالنَّبِيِّينَ مِ ن بَعْدِهِ)
“Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije
njega.” (En-Nisa, 163)
U hadisu o šefa'tu (zauzimanju) na Sudnjem danu rečeno je da će ljudi doći
kod Nuha, alejhis-selam, te će mu reći: “Ti si prvi poslanik kojeg je Allah
poslao stanovnicima Zemlje.”
A onaj ko bi pozivao u to da je vjerovjesnik poslije Muhammeda, sallallahu alejhi
ve sellem, propis za takvog je da je nevjernik, zbog riječi Uzvišenog:
(وَلَكِن رَّسُولَ للهَِّ وَخَاتَمَ النَّبِيِّينَ)
“Nego je Allahov Poslanik i posljednji vjerovjesnik.” (El-Ahzab, 40)
Važno je napomenuti da nije dovoljno samo jezikom izgovoriti šehadet
(svjedočenje) nego je obaveza slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što
je jedan od uvjeta da bi djelo bilo primljeno kod Allaha Uzvišenog.

Šartovi (uslovi):

1. Vjerovanje u ono što je obavjestio
– jer kod čovjeka se ne smije pojaviti dvoumljenje u vezi onoga što nas
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavještava, nego čak u srcu treba da
bude jače uvjerenje nego što jezik izgovara. Kaže Uzvišeni:
(فَوَرَبِّ السَّمَاء وَالْأَرْضِ إِنَّهُ لَحَقٌّ مِّثْلَ مَا أَنَّكُمْ تَنطِ قُونَ)
“…to je istina, kao što je istina da govorite!” (Ez-Zarijat, 23)
Stoga, čovjek ne smije da sumnja u Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem,
obavijesti. Međutim, on nije prisutan sada, nego je veza između njega i nas
lanac prenosilaca (sened), te ako se potvrdi da je hadis zaista od Poslanika,
sallallahu alejhi ve sellem, obaveza je vjerovati u njega.

2. Poslušnost njegovoj naredbi bez dvoumljenja, jer kaže Uzvišeni:
(وَمَا كَانَ لِمُؤْمِنٍ وَلَا مُؤْمِنَةٍ إِذَا قَضَ ى للهَُّ وَرَسُولُهُ أَمْرًا أَن يَكُونَ لَھُمُ الْخِيَرَةُ مِنْ أَمْرِھِمْ وَمَن
يَعْصِ للهََّ وَرَسُولَهُ فَقَدْ ضَلَّ ضَلَالًا مُّبِينًا)
“Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora da, kada Allah i Poslanik Njegov nešto
odrede, po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegovog Poslanika ne
posluša, taj je očito skrenuo sa Pravog puta.” (El-Ahzab, 36)
Stoga, neki ljudi, kada im dođe naredba od Allaha Uzvišenog ili Njegovog
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, griješe jer tada počnu ispitivati da li je to
naredba koja je obavezna (vadžib), ili je naredba koja ukazuje na poželjnost
obavljanja djela (mustehab). Nažalost, to se danas dešava.
Međutim, toga se treba čuvati, jer ni ashabi, kada bi im Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, nešto naredio nisu ispitivali: “O Allahov Poslaniče, je li to
obavezno ili je dobrovoljno?” Štaviše, pokoravali su mu se iskreno, bez
ispitivanja o tome.
Šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, kaže: “Dakle, nemoj ispitivati nego
se pokoravaj, jer ti si onaj koji svjedoči da je Muhammed Allahov
poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa uradi što ti naređuje!”
Ali, u slučaju kada čovjek dođe u situaciju u kojoj je nešto naređeno, pa uradi
suprotno, tada je njegovo pravo da pita da li je naredba bila na stepenu
obaveznosti ili ne, jer ako je bila obavezna, onda se treba pokajati zbog kršenja
naredbe, a ako nije bila obavezna, onda je manji problem.

3. Udaljavanje od onoga što je zabranio Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, bez dvoumljenja
Stoga, nemoj reći: “To nije navedeno u Kur’anu…”, pa da budeš od onih koji
su propali, jer ono što se nalazi u sunnetu, to je naređeno da se slijedi i u
Kur’anu, jer Uzvišeni kaže: “… slijedite ga!” (El-E‘araf, 158), jer to je naredba
općeg karaktera za sve što je rekao.
– zabrane:
a. obavezne (stroge zabrane – harami)
b. poželjne (da čovjek izbjegava mekruhe – pokuđena djela)

4. Obožavati Ga samo kako je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
činio bilo da je iz oblasti akide (islamskog vjerovanja), govora ili nekih djela.
S obzirom na spomenuto, sve vrste novotara nisu upotpunili pravi smisao
svjedočenja: Muhammedu resulullah (Muhammed je Allahov poslanik), jer su
dodali nešto što nije od onoga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
propisao, te se nisu ophodili lijepo prema njemu, sallallahu alejhi ve sellem.
Neki učenjaci su dodali još dva šarta (uslova):

5. Ne davati prednost ničijem govoru nad govorom Poslanika,
sallallahu alejhi ve sellem
Prema tome, nije dozvoljeno da se prednost daje nekom od najučenijih ljudi ili
predvodnika muslimana nad govorom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer
smo svi mi, obični ljudi i predvodnici, obavezni slijediti njega.
Kada se nekim ljudima kaže: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem…”, oni kažu: “Da, ali je imam taj i taj rekao to i to…” Ovakva izjava je
veoma opasna, jer nije dozvoljeno da se bilo čiji govor uporedi sa
Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, govorom, bez obzira ko bi taj čovjek
i koju funkciju u društvu obnašao.
– Spominje se od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao:
“Gotovo da se kamenje ne počne bacati s nebesa na vas, ja vam kažem: ‘Rekao
je Allahov poslanik’, a vi govorite: ‘Rekao je Ebu Bekr i Omer.'”
Subhanallah! Kada je ovakav slučaj sa njima dvojicom, koji su najbolji ljudi na
dunjaluku poslije poslanika i vjerovijesnika, šta onda reći kada se sa
Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, upoređuju drugi ljudi, pa čak i ako su
imami (predvodnici) ovog ummeta.
– To podrazumijeva da se njegovi hadisi ne stavljaju na mjesta koja su
neprikladna jer je to vrsta prijezira.
– Također, u to spada i nepodizanje glasa pored njegovog kabura (koji se nalazi
u Medini).

Jedne prilike vođa pravovjernih Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu, čuo je
dva čovjeka koji su došli iz Taifa, te su počeli podizati glasove u Mesdžidu
Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa im reče: “Da niste od stanovnika
Taifa (jer su gosti iz daleka pa možda ne znaju propis), izudarao bih vas”, jer
je Allah Uzvišeni rekao:
(يَا أَيُّھَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَرْفَعُوا أَصْوَاتَكُمْ فَوْقَ صَوْتِ النَّبِيِّ وَلَا تَجْھَرُوا لَهُ بِالْقَوْلِ كَجَھْ رِ بَعْضِكُمْ
لِبَعْضٍ أَن تَحْبَطَ أَعْمَالُكُمْ وَأَنتُمْ لَا تَشْعُرُونَ)
“O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikovog glasa i ne
razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne
bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne osjetite.” (El-Hudžurat, 2)

Nakon što je objavljen ovaj ajet, ashab po imenu Sabit ibn Kajs, radijallahu
anhu, koji je do tada pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, govorio
glasno, nakon što je objavljen ovaj ajet, sklonio se u svoju kuću i plakao dan i
noć. To su oni koji poznaju vrijednosti i ulogu Kur’ana plemenitog.
Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obilazeći ashabe, što mu je bio i
običaj brinući se o njima, pitao za Sabita, pa su mu rekli: “O Allahov Poslaniče,
taj čovjek je u svojoj kući i plače dan i noć otkako je objavljen ovaj ajet.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Idi i reci mu da mi dođe.” Došao mu
je, a on mu reče: “Šta te rasplakalo, o Sabite?” “Ja sam glasan, pa se bojim da
je ovaj ajet objavljen u vezi mene, jer Allah Uzvišeni kaže: ‘…da ne bi bila
poništena vaša djela, a da vi i ne osjetite'”, reče Sabit.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Zar nisi zadovoljan da živiš
dostojanstveno, da pogineš kao šehid i da uđeš u Džennet.”
Allahu ekber! Svako ko bude strahovao od Allaha, takav je siguran i spašen.
Čovjek koji se sakrio u svoju kuću strahujući od Allaha Uzvišenog, ali On je Taj
Koji ga je osigurao i spasio, te je zbog toga naša obaveza da vjerujemo da je
Sabit ibn Kajs, radijallahu anhu, od stanovnika Dženneta, jer nas je tako
obavijestio naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

6. Voljeti ga više od bilo koga, osim od Allaha Uzvišenog.
Npr. Kada je Omer ibnul–Hattab, radijallahu anhu, rekao Poslaniku, sallallahu
alejhi ve sellem: “Allahov poslaniče, volim te više od svega, osim od samog
sebe.” Pa je odgovorio: “Ne Omere, sve dok ti ne budem draži i od samog tebe.”
Nakon toga, Omer reče: “Tako mi Allaha, draži si mi i od mene.”

Skripta iz Islamskog vjerovanja – Minber.ba
Skriptu pripremio: Nermin Avdić
Recenzija: mr. Elvedin Huseinbašić
http://www.minber.ba/skripta-iz-islamskog-vjerovanja/