Ali b. Ebi Talib r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, klanjajte te noći, i ispostite taj dan, jer Allah dž.š., pri zalasku sunca toga dana, silazi na ovodunjalučko nebo, govoreći: Ima li ko da oprosta traži pa da mu oprostim, ima li ko da opskrbu traži pa da ga opskrbim, ima li iskušanog pa da ga spasim, ima li…, ima li…, sve do nastupa zore.“ (Da’if. Sunen, Ibnu Madždže, br.1388.; Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3542.))

Ajša r.a., kaže: „Jedne noći mi se iz kreveta izgubi Allahov Poslanik s.a.w.s., pa izađoh da vidim kud’ je, kad on bijaše na mezarju Beki’a, podignute glave prema Nebesima. Reče: O Ajša, bojiš li se to da te Allah i Njegov Poslanik ne varaju? Rekoh: Allahov Poslaniče, posumnjala sam da nisi otišao kod neke od drugih žena. Poslanik s.a.w.s., joj reče: Allah dž.š., silazi na dunjalučko nebo, u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, opraštajući grijehe više nego što ima dlaka u runima ovaca plemena Kelb!“ (Šejh Albani rhm., ovaj hadis smatra da’ifom-slabim. Sunen, Tirmizi, br.739.; Sunen Ibnu Madždže, br.1389.)

U drugoj predaji stoji: „…O Ajša, bojiš li se to da te Allah i Njegov Poslanik ne varaju? Došao mi je Džibril, i rekao: Ova noć je polovična noć mjeseca Ša’abana; Allah ove noće oslobađa Svoje robove džehennemske vatre, onoliko koliko ima dlake u runima ovaca plemena Kelb. Te noći Allah neće pogledati u mušrika, svađalicu, onoga koji kida rodbinske veze, onoga čija se odjeća vuče po zemlji, neposlušnika prema roditelju, niti u alkoholičara. Zatim, maknu sa sebe ogrtač, pa mi reče: O Ajša, hoćeš li mi dozvoliti da klanjam večeras? Rekoh: Hoću, na mjestu baba i majke si mi. Pa je počeo klanjati namaz, zadržavši se mnogo na sedždi, toliko da sam pomislila da je umro, pa ga dotakoh svojom rukom po stopalima, od čega se mrdnuo, što me obradova, i tada sam ga čula kako na sedždi izgovara: „Utječem se Tvom oprostu od Tvoje kazne, i Tvome zadovoljstvu od Tvoje srdžbe, i Tebi od Tebe. Veličanstveno nek’ je Lice Tvoje, ne mogu naći riječi da Te pohvalim; Ti si najbolje hvaljen onako kako si Sam Sebe pohvalio.“ Kada je osvanuo, ja ponovih ove riječi Poslaniku s.a.w.s., pa reče: O Ajša, jesil ih naučila? Rekoh: Da. Reče: uči ih i druge podučavaj ovim riječima, jer me je Džibril a.s., podučio ovim riječima, naredivši mi da ih ponavljam dok sam na sedždi.“ (Da’if. Šu’abul-Iman, Bejheki, 5/363.)

U trećoj predaji stoji: „…Da li znaš šta se dešava u ovoj noći? Reče: Šta, o Allahov Poslaniče? Reče: Te noći se određuje rođenje svakog djeteta ademovog, za tu godinu, i te noći se određuje smrt svakog djeteta ademovog, za tu godinu, i u njoj se uzdižu djela, i te noći se spušta opskrba-nafaka…“ (Hadis Munker, Feda’ilul-Evkat, Bejheki, 1/128.; Da’if, Miškatul-Mesabih, br.1305.)

Ebu Musa el-Eš’ari r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Allah dž.š., se obznanjuje u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, opraštajući svim Svojim stvorenjima, izuzev mušrika i svađalice (mušahin).“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1390.) „Te noći, Allah objavljuje Meleku-Smrti imena svih onih koje treba usmrtiti u toj godini.“ (Hadis da’if. Pogledaj: el-Mudžalesa ve Dževahirul-‘Ilm, el-Dejnuri, br.944.)

Abdullah b. Amr r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „U polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, Allah dž.š., se obznanjuje Svojim stvorenjima, opraštajući svim Svojim robovima, izuzev svađalice i ubice.“ (Šejh Šu’ajb Arna’ut kaže: Sahih le-ševahidihi, dok je lanac ove predaje da’if-slab. Musned, Ahmed b. Hanbel, br.6642.)

Ebu Sa’alebe el-Hušenij rhm., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, Allah dž.š., se obznanjuje Svojim robovima, pa će oprostiti vjerniku, a kafira će odgoditi, a zavidnike će ostaviti sve do momenta dok se oni zavisti ne ostave!“ (Šu’abul-Iman, br.3551.)

Ajša r.a., kaže: „Jedne noći je Poslanik s.a.w.s., ustao klanjati namaz, pa se toliko dugo zadržao na sedždi da sam pomislila da je umro. Ustadoh, pa ga dotakoh po prstima, na što se on pokrenu i povrati unazad; diže se sa sedžde i završi svoj namaz, pa reče: O Ajša, misliš li to da te Poslanik s.a.w.s., vara? Rekoh: Ne, tako mi Allaha, o Allahov Poslaniče, već sam pomislila da si si preselio dok si bio na sedždi. Reče: Znaš li koja je ovo noć? Rekoh: Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju. Reče: Ovo je polovična noć mjeseca Ša’abana, u kojoj se Allah dž.š., objavljuje Svojim robovima, opraštajući onima koji oprosta traže, udjeljujući milost onima koji milosti traže, dok se na one zavidne i ne osvrće.“ (Šejh Albani ocjenjuje ovu predaju slabom-da’if. Pogledaj: Da’iful-Džami’ el-Sagir, br.3662.; Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3554., i kaže: Hadis je mursel-džejjid.)

Osman b. Ebil-‘As r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, glasnik vikne: Ima li ko da oprosta traži pa da mu se oprosti, ima li ko šta da traži pa da mu se poda. Niko neće nešto tražiti a da mu se neće dati izuzev bludnice i mušrika.“ (Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3555.)

Osman b. Muhammed el-Ahnes rhm., kaže: „Sudbina se kida od Ša’abana do Ša’abana. Čovjek će se oženiti i rodiće mu se dijete, a ime mu je zapisano međ’ mrtvace!“ (Šu’abul-Iman, br.3558.)
Alija r.a., kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, kako je ustao i klanjao 14 rekata, nakon kojih je sjeo i proučio Fatihu, Ihlas, Felek, Nas po 14X, i Ajetul-Kursijju 1X. Kada je završio s namazom, pitah ga za to što je činio, pa reče: Ko bude činio ovo što si ti vidio, isto kao da je učinio 20 hadžova koji su mu primljeni, i kao da je postio kabul post 20 godina. Ako toga jutra osvane kao postač, kao da je ispostio dvije godine – godinu prošlu i godinu buduću.“ Imam Ahmed rhm., je rekao: Ovaj hadis mi liči na izmišljeni-mevdu’ hadis, i ovaj hadis je Munker. (Hadis je mevdu’. El-Mevdu’at, Ibnul-Dževzi; Šu’abul-Iman, br.3559.)

Stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm.

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Bilježe se razne merfu’ hadisi i eseri-predaje koje nam potvrđuju vrijednost polovične noći mjeseca Ša’abana, i bilo je međ’ pripadnicima Selefa onih koji su tu noć oživljavali namazom, a isto tako se bilježe sahih hadisi koji govore o vrijednosti posta u mjesecu Ša’abanu.

Od uleme Selefa, kako one iz Medine a tako i onih kasnijih, je bilo i onih koji su negirali vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana, osporavajući ispravnost hadisa koji govore o njoj, poput hadisa koje bilježe Tirmizi, Ibnu Madždže, Ahmed rhm.: „Allah te noći oprašta više grijeha nego li što ima dlake u runima ovaca plemena Kelb.“ Oni smatraju da je polovična noć mjeseca Ša’abana ista kao i sve ostale noći.

Ono na čemu je velik broj uleme, ili većina uleme, od uleme našeg mezheba i ostalih, jeste da polovična noć mjeseca Ša’abana ima svoje fadilete i vrijednost, na šta nam ukazuju tekstovi imama Ahmeda rhm., zbog mnoštva hadisa koji govore o vrijednosti ove noći, kao i zbog mnoštva selefijskih esera koji govore o njoj. Neke od tih vrijednosti se spominju u Mesnedima i Sunenima, i ako je također mnogo čega i izmišljeno po ovom pitanju.
Što se tiče odvajanja 15 dana mjeseca Ša’abana postom, to nema utemeljenja, i postiti samo njega je mekruh. Isto tako, praviti od 15 dana mjeseca Ša’abana praznik, kada će se spremati posebna jela, i oblačiti posebna odjela – to će se smatrati izmišljenom novotarijom koja nema utemeljenja.

Isti je slučaj i sa onim što je izmišljeno u 15 noći mjeseca Ša’abana, od uspostavljanja džema’ata u džamijama radi klanjanja Elfijja-namaza, kao i po ostalim mesdžidima. Ovo okupljanje radi nafila namaza, određenog mjestom i vremenom i brojkom i određenim učenjem – nije propisano i takvo što je mekruh. Hadis koji govori o namazu Elfijji, je, uz saglasnost sve uleme, izmišljen i lažan (mevdu’).“ (Pogledaj: Iktida’ul-Siratil-Mustekim, 2/138.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Što se tiče polovične noći mjeseca Ša’abana, ona je vrijedna, i bilo je međ’ Selefom onih koji su tu noć provodili u namazu, a što se tiče okupljanja u džamijama radi klanjanja Elfijja namaza u džematu to je bid’at.“ (Pogledaj: el-Ihtijarat el-Fikhijje, 1/428.; el-Fetava el-Kubra, 5/344.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u odgovoru na pitanje: Namaz u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana? – kaže: „Ako čovjek bude, u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana klanjao sam namaz, ili sa nekim u džematu, kao što su to činili neki pripadnici Selefa, to je lijepo. Ali, ako je u pitanju okupljanje u džamijama, radi klanjanja određenog namaza od 100 rekata, sa učenjem 1000x sure Ihlas to je bid’at-novotarija, koju ne smatra pohvaljenim niko od islamske uleme, a Allah najbolje zna.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 23/131.; el-Fetava el-Kubra, 2/262.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Što se tiče polovične noći mjeseca Ša’abana, o njenoj vrijednosti se bilježe hadisi i eseri kao što se također od jednog dijela Selefa bilježi da su tu noć provodili u namazu. Dakle, ako tu noć bude čovjek provodio u namazu, pa već su ga u tome prestigli neki od pripadnika Selefa, pa će za tu svoju praksu imati dokaz, i neće mu se djelo negirati, a što se tiče klanjanja namaza u toj noći, džematile, to se temelji na optem pravilu propisanosti okupljanja na pokornosti, ibadetu i dobrim djelima. To okupljanje se djeli na dvije vrste: okupljanje koje je pritvrđeni sunnet, koji je nekada vadžib a nekada mustehabb, poput okupljanja radi klanjanja pet dnevnih namaza, džume, bajama, namaza radi pomračenja Sunca i Mjeseca, namaza radi traženja kiše, teravih-namaza; sve je ovo pritvrđeni sunnet kojeg treba čuvati i na njemu istrajavati. Druga vrsta je nepritvrđeni sunnet poput okupljanja radi džematlijskog klanjanja dobrovoljnog namaza poput klanjanja noćnog namaza, ili okupljanja radi učenja Kur’ana, zikrullaha, dove. Sve ovo je dozvoljeno, do momenta ako se navedeno uzme za pritvrđeni adet i običaj i stalnu i redovnu praksu. Poslanik s.a.w.s., je po nekada klanjao noćni namaz u džematu, ali mu to nije bila redovna praksa, a isto tako su njegovi ashabi znali da kažu nekom od njih da im uči Kur’an a oni da slušaju. Omer b. el-Hattab r.a., bi znao reći Ebu Musa el-Eš’ariju r.a., podsjeti nas na našeg Gospodara, pa bi im on učio Kur’an, dok bi oni slušali.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 23/132.; Kutub ve Resa’il ve Fetava Ibnu Tejmijje fil-Fikhi, 23/133.)

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ono što se prenosi da se klanja određeni i posebni namaz u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, ili prve džume mjeseca Redžeba, ili 27 noći mjeseca Redžeba – sve je to laž i neispravno. Također i klanjanje svakog namaza u kojem se određuje učenje posebnih ajeta ili sura ili tesbiha – sve je to lažno i izmišljeno shodno općoj saglasnosti sve hadiske uleme koji se jedino razilaze na dva mišljenja kada je Tesbih-namaz u pitanju.“ (Pogledaj: Minhadžul-Sunneh el-Nebevijjeh, 7/315.)

Stavovi ostale islamske uleme:

Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., kaže: „O vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana govore brojni hadisi, koji nam svi zajedno ukazuju na to da ova noć ima asla i utemeljenja u islamu.“ (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, br.670., 2/277.)

Imam el-Bejheki rhm., kaže: „Po ovom pitanju se bilježe brojne neispravne predaje (ehadis-menakir), koje se prenose od nepoznatih ljudi (ruvat medžhulun). Mi smo u poglavlju: el-De’avat, spomenuli samo dva hadisa.“ (Pogledaj: Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3554.)
Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Po pitanju vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana, i odredbe života i smrti u toj noći, nema jakog hadisa na kojeg bi se oslonili po tom pitanju, tako da se ne treba ni osvrtati na njih.“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 16/128.)

Da je odvajanje polovične noći-dana mjeseca Ša’abana, bilo postom bilo namazom, bid’at-novotarija, na koju treba ljude upozoravati, zbog toga što se sve to temelji na slabim i lažnim hadisima, toga su stava i sljedeći šejhovi: Ibnu Baz, Ibnu Usejmin, Ibnu Džibrin, Abdurrezzak Afifi, Bekr Ebu Zejd, Abdullah b. Gudejjan, Abdul-Muhsin Abbad, Salih Fevzan, Sulejman el-‘Ulvan, Muhammed Salih el-Munedždžid, i ostali šejhovi.

Svake noći je propisano i sunnet klanjati noćni namaz; srednje bijele dane svakog mjeseca je sunnet postiti; Allah dž.š., silazi na ovodunjalučko nebo svake noći radi oprosta grijeha ljudima i davanja nafake; na kraju svake noći je propisano istigfar činiti itd..
Na osnovu svega navedenog za pravog muslimana bi trebalo da je svaka noć „Bera’et“ tj. čišćenje i distanciranje od grijeha, a ne samo jedna noć u mjesecu Ša’abanu, a Allah najbolje zna!

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, CG
http://minber.ba/polovina-no-mjeseca-aabana-lejletul-beraet/

Kao što smo to već prethodno potvrdili, vjerovanje u kader nije u proturječnosti sa priznavanjem da čovjek ima mogućnost, sposobnost i slobodnu volju kojom odabire koje će djelo učiniti, a na to ukazuju mnogi šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života.

Šerijatski dokazi

Od brojnih šerijatskih dokaza spomenut ćemo sljedeće ajete:

…pa ko hoće, Gospodaru svome će, kao utočištu, poći. (En-Nebe, 39)

Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete… (El-Bekara, 223)

…Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih… (El-Bekara, 286)

I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga… (Alu Imran, 133)

…pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (El-Kehf, 29)

Činjenice iz svakodnevnog života

Svaki je čovjek svjestan i vrlo dobro zna da posjeduje volju i sposobnost kojima odlučuje hoće li neko djelo učiniti ili ne. Također, svaki čovjek vrlo dobro razlikuje djela koja čini svojom voljom i svojim htijenjem, kao što je, naprimjer, hod, od djela koja svojom voljom ne može kontrolirati, kakav je, recimo, slučaj s drhtavicom.[1]

Međutim, čovjekova volja i njegova sposobnost da učini neko djelo proizlaze iz sveopće volje Uzvišenog Allaha, odnosno, sve što čovjek učini svojom voljom, kontrolirano je Allahovom voljom i Njegovim htijenjem. Rekao je Uzvišeni Allah:

A vi ne možete htjeti ništa osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova! (Et-Tekvir, 29)

U pojašnjenju ovoga što smo kazali, šejh Ibn Sa‘di, Allah mu se smilovao, kaže:

“Kada vjernik klanja namaz, posti ili čini bilo koji vid dobrog ili lošeg djela, on je počinitelj svakog od tih djela, bez obzira bilo ono dobro ili loše. Isto tako, nema nikakve sumnje da je vjernik svako urađeno djelo počinio svojevoljno, čega je i on sam vrlo dobro svjestan. On osjeća, i u to je ubijeđen, da ni na koji način nije bio prisiljen da dotično djelo učini ili pak ne učini, te da je imao slobodan izbor prilikom odabira na koji će način postupiti.

U prilog navedenoj tvrdnji idu stvarnost i činjenično stanje, a o tome nam u Svojoj Knjizi govori i Uzvišeni Allah, kao i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogobrojnim hadisima, koji su jasno potvrdili da su sva djela, bez obzira bila ona dobra ili loša, produkt onih koji ih čine, tj. njihovih počinitelja. Isto tako, i Kur’an i sunnet hvale počinitelje dobrih djela i potvrđuju da će oni za njih biti nagrađeni, dok počinitelje loših djela kude, obećavajući im kaznu za takva djela.

Imajući sve to u vidu, postaje nam jasno i sasvim izvjesno da ljudi svojom voljom čine različita djela, odnosno da po vlastitom izboru određeno djelo čine ili se od njega sustežu. Na ovo jasno i nedvojbeno ukazuju racionalni, osjetilni i šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života.

Ukoliko nam je ovo jasno, kako onda usaglasiti činjenicu da su ljudi počinitelji vlastitih djela, bez obzira bila li ona dobra ili loša, s činjenicom da su i jedna i druga već predodređena kaderom i da se ona dešavaju Allahovom voljom? Kao odgovor na ovo pitanje postavljamo protupitanje: ‘Koji se preduvjeti moraju ispuniti da bi ljudi učinili bilo kakvo djelo, bez obzira bilo ono dobro ili loše?’ Odgovor na ovo pitanje glasi: ‘Osnovni preduvjeti koji se moraju ostvariti da bi neko djelo bilo učinjeno jesu ljudska volja i njihova sposobnost da dotično djelo učine.’

Ovo implicira da je Stvoritelj preduvjeta, koji se obavezno moraju ostvariti da bi neko djelo uopće moglo biti učinjeno, u isto vrijeme i Stvoritelj djêlā koja posredstvom ostvarenja tih preduvjeta budu učinjena. Onaj ko je ovo shvatio više neće imati gore spomenutu nedoumicu i, uz Allahovu pomoć, moći će da pojmi i da usaglasi vjerovanje u sudbinu i Allahovo predodređenje sa činjenicom da svaki pojedinac posjeduje slobodnu volju.

Pored svega spomenutog, vrlo je bitno naglasiti da je Uzvišeni Allah vjernicima olakšao put ka ostvarenju legitimnih i šerijatom propisanih ciljeva tako što im je darovao Svoju dobrotu i pomoć, te ih uputio na poduzimanje legitimnih koraka čije je ostvarenje preduvjet ostvarenja konačnog cilja, a u isto vrijeme od njih je otklonio sve prepreke koje im stoje na tom putu. U kontekstu ovoga što smo rekli, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘A onaj ko je od sretnika, njemu je olakšano činjenje djela koja čine sretni.’[2]

Slična je situacija i sa grješnicima kojima je Uzvišeni Allah uskratio Svoju milost i prepustio ih samima sebi, jer oni u Njega ne vjeruju niti se na Njega oslanjaju, pa ih je On usmjerio ka onome čemu su se i sami okrenuli i onome što su sami za sebe izabrali.”[3]
___________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/vjerovanje-u-kader-i-slobodna-volja/
____________________
[1] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/109–112, Ibn Kajjim, Et-Tibjanu fi aksamil-Kur’an, str. 45 i 166–169. Također vidjeti: Ibn Usejmin, Resailu fil-akida, str. 37–38, i El-Kadau vel-kader, str. 15–17.
[2] Muslim, Sahih, br. 2647, Poglavlje o kaderu.
[3] Ibn Sa‘di, Et-Tenbihatul-letifa, str. 82–83. Također vidjeti: Ibn Kudama, Lumatul-itikad, str. 22, šejh Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 228, šejh Muhammed Bešir es-Sehsevani el-Hindi, Sijanetul-insani an vesvesetiš-šejtani šejhi Dahlan, str. 239–243.

Odgovor na ovu sumnju glasi: “Nije nam naređeno da budemo apsolutno zadovoljni sa svim onim što je kaderom odredio Uzvišeni Allah. Na obaveznost spomenutog ne ukazuje ni (Allahova) Knjiga, niti (Poslanikov) sunnet.”[1]
Ipak, pitanje je potrebno detaljnije pojasniti.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, u svojoj kasidi Et-Taijja, kazuje:

Kad je r’ječ o zadovoljstvu Allahovom odredbom
Zadovoljni bit’ moramo mi sa svakom nevoljom
Bolestima, siromaštvom, poniženjem, gurbetlukom[2]
I nevoljama njima sličnim, ali ne i zločinom
A kad se radi o djelima koja se u harame broje
Za zadovoljstvo sa njima dokazi ne postoje
Učenjaci rekoše: “Zadovoljstva nema,
Sa djelima lošim i činjenjem gr’jeha”
Drugi pak su rekli: “Ono što je Allah Sebi pripis’o
Zadovoljni sa tim smo, a ne sa onim što se loše desilo”
Neki opet rekoše: “Sve što je Allah sebi pripis’o
S tim smo zadovoljni, a mrzimo ono što mi uradismo”
Jer Allah sve je stvorio, pa tako gr’jehe i loša djela
Al’ stvorenja čine djela ta, ne po prisili, već što su tako htjela
Zato mi smo zadovoljni sa svim što je Allah stvorio
A mrzimo gr’jehe koje je rob svojom voljom počinio.[3]

Šejh Abdurrahman b. Sa‘di, u komentaru ovih stihova, kaže: “Ukoliko bi neko ustvrdio da moramo biti zadovoljni sa (svakom) Allahovom odredbom, a pri tome mislio na zadovoljstvo sa činjenjem grijeha, jer i oni spadaju u Allahovo predodređenje – ovakvom i sličnima šejhul-islam, tj. Ibn Tejmijja, odgovorio je na četiri načina. Svaki od ovih odgovora sam po sebi dovoljan je i potpuno zadovoljavajući, pa kako je tek kada se svi oni zajedno uzmu u obzir?

Naređeno nam je da budemo zadovoljni sa nevoljama koje nas zadese, a ne sa sramotnim i zabranjenim djelima koja sami učinimo. Naprimjer, ukoliko nas zadesi bolest, siromaštvo ili neka slična nevolja kroz koju nas sustigne ono što mrzimo i od čega zaziremo ili nas mimoiđe ono što volimo i za čim žudimo, u toj situaciji moramo pokazati strpljenje, a da li smo obavezni osjećati potpuno zadovoljstvo zbog toga što nas je to zadesilo, oko toga učenjaci imaju različite stavove. Ispravno je mišljenje da je to – zbog nepostojanja jasnog dokaza koji govori drugačije – pohvalno, a ne obavezno, jer bi to većini ljudi bilo izuzetno teško postići. Naime, strpljivost koja nam je naređena nakon nevolje manifestira se kroz sputavanje duše u njenim pokušajima da pokaže srdžbu, kontroliranju jezika da ne iskaže nezadovoljstvo i držanju pod kontrolom dijelova tijela kojima čovjek ne smije dozvoliti da pokazuju znakove srdžbe kroz razne vidove zabranjenih radnji, kao što su čupanje kose, cijepanje odjeće, sipanje prašine po glavi itd. Sve spomenuto ljudi su obavezni izbjegavati i to im, u suštini, ne predstavlja neku veću poteškoću.

Međutim, osjećati potpuno zadovoljstvo i smirenost srca nakon nevolje, bez ikakve pomisli kako bi bilo dobro da se ta nevolja nije ni desila, to je za većinu ljudi nešto izuzetno teško, možda i prezahtjevno, pa im to Uzvišeni Allah nije ni stavio u obavezu, kao ni Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već je ta vrlina posebna privilegija rezervirana za odabrane, koji će boraviti na najvišim stepenima, dok je za ostale ljude pohvalna, ali neobavezna.

Kada je riječ o tome da bi čovjek trebao biti zadovoljan i zbog grijeha i sramotnih djela koja je počinio, to mu, naravno, ni u kojem slučaju nije naređeno i na takvo nešto ne upućuje nijedan validan argument.
U kontekstu ovog pitanja jedan dio islamskih učenjaka kaže da Uzvišeni Allah nije zadovoljan time da Ga niječemo, činimo Mu nevjerstvo i da Mu griješimo, a naša je obaveza da se sa našim Gospodarom bespogovorno složimo u svemu onome što nam On nalaže, pa kada On kaže da je nečim zadovoljan, mi time moramo biti zadovoljni, a kada kaže da nešto mrzi i prezire, mi to moramo mrziti i prezirati. Rekao je Uzvišeni Allah:
Ako (Ga) zaniječete, pa Allah je uistinu neovisan o vama, ali On nije zadovoljan s nevjerovanjem robova Svojih, a ako Mu zahvalni budete, On će s vama biti zadovoljan… (Ez-Zumer, 7)

Istinska je vjera da i mi, baš kao i naš Gospodar, mrzimo nevjerstvo, razvrat i griješenje i da se svega spomenutog klonimo i da, baš kao i On, volimo vjerovanje, zahvaljivanje i pokornost Njemu, te da djela pokornosti u praksu sprovodimo.
Mora se napraviti razlika između Allahove odredbe i onoga što se dešava kao posljedica te odredbe. Naime, shodno ovom tumačenju, mi moramo biti zadovoljni Allahovom odredbom, jer ona spada u Njegova djela, a što se tiče onoga što se dešava kao posljedica te odredbe, tada se radi o djelima Njegovih robova, koja se dijele na nekoliko vrsta. Tako, naprimjer, u jednu vrstu tih djela spadaju ispravno vjerovanje i pokornost Svevišnjem Allahu, i obaveza nam je da budemo zadovoljni sa ovom vrstom djela, dok u drugu vrstu spadaju nevjerovanje i griješenje, sa kojom ne samo da ne smijemo biti zadovoljni, već smo ovu vrstu obavezni mrziti i prezirati, te činiti sve ono što će ovakva i slična (ne)djela anulirati, poput kajanja, traženja oprosta, činjenja dobrih djela koja brišu loša, izvršavanja šerijatskih kazni i primjenjivanja sankcija nad onima koji ih počine itd. Kada je pak riječ o djelima koja spadaju u kategoriju mubaha, tj. onoga što niti je naređeno niti je zabranjeno, nije nam obavezno da ta djela mrzimo, niti da njima budemo zadovoljni.

Uzvišeni Allah stvorio je i predodredio grijehe i nepokornost, međutim, nakon što ih čovjek počini, ona se ne pripisuju Allahu, već onome ko ih je počinio. Zbog toga, mi jesmo zadovoljni Allahovim kaderom, pa makar on podrazumijevao i propisanost određenih grijeha i nepokornosti, jer kader je Allahovo djelo, ali nismo zadovoljni sa lošim djelima koja Allahov rob počini, jer se loša djela ne pripisuju Allahu, već onome ko ih je počinio, pa se zbog toga, shodno našim mogućnostima, trudimo spriječiti ih i ukloniti ono što je loše.

Ovo su odgovori na pitanje da li smo obavezni biti apsolutno zadovoljni sa Allahovom odredbom, iz kojih smo se uvjerili da onaj ko o ovom pitanju ima pogrešan stav, nema nikakvog argumenta za ono što zagovara.”[4]

Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/zadovoljstvo-allahovom-odredbom-2/

fusnote:
[1] Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 258. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/205, i El-Istikama, 2/125–126.
[2] Odnosno, napuštanjem porodice i domovine i odlaskom u tuđinu. (op. prev.)
[3] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/253. Također vidjeti: Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjeti šerhul-akidetit-taijja, str. 51.
[4] Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjeti šerhul-akidetit-taijjeti fi hallil-muškiletil-kaderijja, str. 51–53. Vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/203–209, i El-Istikama, 2/73–76, Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/168–269, Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 258, i Menbedži, Teslijetu ehlil-mesaib, str. 152–161. Također vidjeti: šejh Abdulaziz Sultan, Muhtesarul-esileti vel-edžvibetil-usulijjeti alel-akidetil-vasitijja, str. 124–125, i Ibn Usejmin, El-Munteka min feraidil-fevaid, str. 109.