Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Može li trudnica dobiti hajz?
U većini slučajeva trudnicama se prekida hajz. Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, rekao je: "Žene znaju da su zatrudnjele po prestanku pojave hajza." Pa ako se ženi pojavi krv na dva ili tri dana prije poroda, i uz to ima trudove, to je nifas. Ali ako se to desi na duže ili kraće vrijeme prije porodaviše
U većini slučajeva trudnicama se prekida hajz. Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Žene znaju da su zatrudnjele po prestanku pojave hajza.” Pa ako se ženi pojavi krv na dva ili tri dana prije poroda, i uz to ima trudove, to je nifas. Ali ako se to desi na duže ili kraće vrijeme prije poroda, a pri tome nema trudova, onda to nije nifas.
Međutim, da li je to hajz, za kojeg inače važe propisi hajza, ili je to krv koja nije mjerodavna i za koju ne važe propisi hajza?
Po ovom pitanju ulema se razilazi.
Ispravno je da je to hajz, jer osnov je, ukoliko se ženi pojavi krv, da je to hajz, osim ako ne postoji uzrok koji to negira. A u Allahovoj Knjizi i Sunnetu Allahovog Poslanika s.a.v.s. ne navodi se ništa što negira hajz ženi koja je trudna. To je mezheb Malika i Šafije, i izbor šejhul-Islama Ibn-Tejmijje.
Na strani 30. u djelu El-Ihtijarat, on kaže: “To prenosi ElBejheki od Ahmeda, odnosno da se povratio na taj stav.”
Na osnovu ovog, za hajz žene koja je trudna važi isto što i za ženu koja nije trudna, osim u dva slučaja:
Zabranjeno je dati razvod ženi koja je u hajzu, a nije trudna, dok to nije zabranjeno ženi koja je trudna. To je zato što je razvod žene koja je u hajzu, a nije trudna, oprečan riječima Uzvišenog:
Vi ih u vrijeme kada su čiste pustite. (Et-Talak, 1.)
A što se tiče razvoda žene koja je trudna, a ima hajz, to nije oprečno ajetu zato što puštena žena, koja je trudna, mora čekati na udaju jedno određeno vrijeme (iddet), bez obzira da li je ona bila u hajzu (u toku trudnoće) ili ne. To vrijeme jeste vrijeme trudnoće, te zbog toga nije zabranjeno pustiti tu ženu nakon spolnog odnosa s njom, za razliku od žene koja nije trudna.
Čekanje (iddet) žene koja je trudna ne završava se hajzom, zato što se ono završava samo porođajem, svejedno da li je ona imala hajz ili ne. To se temelji na riječima Uzvišenog:
Trudne žene čekaju sve dok ne rode. (Et-Talak, 4.)
————
Iz knjige “Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu”
Vidi manjeAutor: Muhamed Ibn Salih El-Usejmin
Sa koliko godina se javlja hajz i koliko traje?
Godine u kojima se većinom javlja hajz jesu između 12. i 50. godine. On se može pojaviti i prije i poslije toga, ovisno od ženinog fizičkog stanja, životne sredine i klime. Ulema se razilazi oko toga da li godine u kojima se javlja hajz imaju određenu granicu tako da postoji mišljenje da žena ne možviše
Godine u kojima se većinom javlja hajz jesu između 12. i 50. godine. On se može pojaviti i prije i poslije toga, ovisno od ženinog fizičkog stanja, životne sredine i klime. Ulema se razilazi oko toga da li godine u kojima se javlja hajz imaju određenu granicu tako da postoji mišljenje da žena ne može imati hajz prije i poslije te granice, a ono što se javi prije i poslije toga nije mjerodavna krv i nije hajz.
Nakon što je spomenuo razilaženja uleme u vezi s tim pitanjem, Ed-Darimi kaže: “Sve ovo je po mom sudu pogrešno, jer ono što je mjerodavno u svemu tome jeste postojanje krvi. To znači kada se pojavi u bilo kom stanju, intenzitetu ili godini, to je hajz, a Allah najbolje zna.” Ovo što je rekao Ed-Darimi ispravno je i to je stav Ibn Tejmijje. Stoga, kad god žena vidi hajz, ona je u stanju hajza, pa makar to bilo i prije devete godine ili poslije pedesete godine.
To je zato što su Allah i Njegov Poslanik s.a.v.s. odredili propise o hajzu na osnovu njegovog pojavljivanja i nisu to ograničili određenim godinama. Za ograničavanje hajza određenim godinama potreban je dokaz iz Kur'ana i Sunneta, a u njima o tome nema dokaza.
Trajanje hajza
U pogledu trajanja hajza ulema se razilazi na šest ili sedam stavova. Ibn el-Munzir je rekao: “Jedna skupina kaže: ‘Nema donje niti gornje granice u trajanju hajza.'” Ovaj stav je identičan prethodnom stavu Ed-Darimija, a to zastupa i Ibn Tejmijje i to je ispravno, jer na to ukazuje Kur'an, Sunnet Allahovog Poslanika s.a.v.s. i shvaćanje (odnosno analogija).
Prvi dokaz: Riječi Uzvišenog:
I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: ‘To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju.
(El-Bekara, 222.)
Uzvišeni Allah odredio je da kupanjem (žene) prestaje ta zabrana, a nije odredio da ta zabrana prestane nakon jednog dana ili noći ili nakon tri ili petnaest dana. Ovo je dokaz da je uzrok ovog propisa hajz, bio on prisutan ili ne. Kada je on prisutan, za njega važi ovaj propis, a kada se žena očisti od njega, onda prestaje taj propis.
Drugi dokaz:
U Muslimovom Sahihu navodi se da je Allahov Poslanik s.a.v.s. Aiši, koja je stupila u obrede umre, a dobila hajz, rekao:
“Radi što rade hadžije, osim obilaska (tavafa) oko Allahove kuće, dok se ne očistiš.” Aiša kaže: “Očistila sam se od hajza kada je bio Dan klanja kurbana.”
U Buharijinom Sahihu stoji da joj je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Sačekaj, pa kada se očistiš, izađi do Ten'ima.” Tako je Allahov Poslanik s.a.v.s. odredio čišćenje završetkom te zabrane i nije taj završetak vremenski odredio. Ovo je dokaz da se ovaj propis o hajzu ustanovljava na osnovu postojanja ili nepostojanja hajza.
Treći dokaz:
U Kur'anu i Sunnetu Allahovog Poslanika s.a.v.s. nema tih vremenskih i brojčanih ograničenja niti pojedinosti koje su spomenuli neki pravnici o ovom pitanju, iako je potrebno, pa čak i nužno, da se to pojasni.
Da su te pojedinosti ono što ljudi trebaju znati i shvatiti, i da spadaju u ono čime se Allahu s.v.t. ibadet čini, Allah s.v.t. i Njegov Poslanik s.a.v.s. na njih bi jasno ukazali svakom pojedincu. To bi učinili zbog važnosti drugih šerijatskih propisa koji su u ovisnosti s time, kao što su namaz, post, brak, razvod braka, nasljedstvo i drugo. Uostalom, Uzvišeni Allah i Poslanik objasnili su broj namaza, njihova vremena, broj rekata i sedžde; zekat i imovinu na koju se daje, količinu (nisab) i osobe kojima se daje; post i njegovo vrijeme i trajanje; hadždž i njegove propise. Objasnili su čak i manje životne stvari, kao što su: bonton prilikom konzumiranja jela i pića, spavanja, spolnog odnosa, sjedenja, ulaska u kuću i izlaska iz nje, obavljanja nužde, pa čak i broj onoga čime se čisti nakon obavljene nužde (kamenčića i sl.).
Oni su objasnili i manje i veće stvari od ovih, što samo ukazuje na to da je Uzvišeni Allah time usavršio Svoju vjeru i vjernicima upotpunio Svoje blagodati. On kaže:
Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve. (En-Nahl, 89.)
I kaže:
Kur'an nije izmišljena besjeda, on potvrđuje Knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje. (Jusuf, 111.)
S obzirom da u Allahovoj Knjizi i u Sunnetu Njegovog Poslanika s.a.v.s. nema pojedinosti ni vremenskog ograničenja hajza, jasno je da akcenat nije na tome, nego na samom pojmu hajza za koji se vezuju šerijatski propisi u ovisnosti da li hajz postoji ili ne postoji. Ovaj argument (mislim na nespominjanje propisa u Kur'anu i Sunnetu, što je dokaz da to spominjanje nije suština) koristit će ti u vezi s ovim i drugim pitanjima, jer šerijatski propisi temelje se samo na Kur'anu, Sunnetu, konsenzusu uleme i ispravnoj analogiji.
Šejhul-Islam Ibn Tejmijje u jednom svom pravilu kaže:
“… u to spada i pojam hajz za koji je Allah s.v.t. vezao razne propise u Kur'anu i Sunnetu. On mu nije odredio ni najmanju ni najveću vremensku granicu niti period čistoće između dva hajza, iako je to nešto što zaokuplja sve muslimane i ono što oni trebaju znati. U jeziku nema razlike između jednog i drugog vremenskog perioda, pa ko u vezi toga odredi neku vremensku granicu postupio je suprotno Kur'anu i Sunnetu.”
Četvrti dokaz:
Ispravna analogija. Allah s.v.t. objasnio je da je hajz neugodnost. Kada je prisutan hajz, prisutna je i neugodnost. Nema razlike između drugog dana i prvog, između četvrtog i trećeg, između šesnaestog i petnaestog, između osamnaestog i sedamnaestog.
Hajz i neugodnost su prisutni, a neugodnost je pravni uzrok i on je isti i na početku i na kraju, tokom svih dana hajza. Kako se onda može praviti razlika između dana i dana, iako u svim danima postoji isti uzrok.
Peti dokaz:
Različitost stavova u određivanju te granice.
Ovo dokazuje da u vezi s ovim pitanjem nema kategoričkog dokaza koji se treba uzeti kao punovažan. To su samo sudovi zasnovani na idžtihadu učenjaka (mogu biti ispravni ili pogrešni) i nijedan nije preči od drugog da se slijedi.
Kod razilaženja neophodno je kao izvor uzeti Kur'an i Sunnet. Ako se pokaže da je jači stav onaj kojim se ne određuje donja niti gornja granica, taj stav je preovlađujući.
Znaj da svaka normalna krv koja se pojavi kod žene, a kojoj uzrok nije rana niti tome slično, to je krv hajza, bez obzira na vrijeme ili godine, izuzev ako je to krvarenje neprekidno ili se prekine dan ili dva u mjesecu. Tada je to istihaza o kojoj će biti kasnije govora.
Ibn Tejmijje kaže: “Osnovno mišljenje u vezi svega što izlazi iz rodnice jeste da je to hajz, dok se ne javi nešto što ukazuje da je to istihaza.” On, također, kaže: “Kakva god krv da se pojavi, to je hajz, osim ako to nije krv iz vene ili rane.”
Ovaj stav, koji je ispravniji s obzirom na argumentaciju, također je bliži shvaćanju i razumijevanju, i lakši je za primjenu, za razliku od onog što su spomenuli oni koji postavljaju vremensku granicu hajzu. On je preči da se prihvati jer je u duhu vjere Islama i njegovog principa, a to je lahkoća. Uzvišeni Allah kaže:
I u vjeri vam nije ništa teško propisao. (El-Hadždž, 78.)
A Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao je:
“Zaista je vjera lagahna, i neće niko biti strog i ekstreman u primjeni vjere, a da ga vjera neće svladati. Zato, vi radite ispravno, iskreno i umjereno i radujte se.”
(Bilježi ga El-Buhari)
Jedna od Vjerovjesnikovih s.a.v.s. osobina bila je i ta da bi uvijek kada bi imao mogućnost izbora između dvoga, izabrao ono što je lakše, s tim da to ne bi spadalo u grijeh.
————
Iz knjige “Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu”
Vidi manjeAutor: Muhamed Ibn Salih El-Usejmin
KAKVO JE ZNAČENJE HAJZA I KAKVA JE NJEGOVA NJEGOVA SVRHA?
Riječ hajz u arapskom jeziku znači tečenje i curenje nečega. U šerijatskom pravu to predstavlja krv koja se javlja ženi u vezi s njenom prirodom, bez uzroka i u određeno vrijeme. To je normalna krv, kojoj nije uzrok bolest, rana, pobačaj ili porod. S obzirom da je to normalna krv, ona je različita uviše
Riječ hajz u arapskom jeziku znači tečenje i curenje nečega. U šerijatskom pravu to predstavlja krv koja se javlja ženi u vezi s njenom prirodom, bez uzroka i u određeno vrijeme. To je normalna krv, kojoj nije uzrok bolest, rana, pobačaj ili porod. S obzirom da je to normalna krv, ona je različita u skladu sa stanjem žene, mjestom u kojem boravi i klimom. Zbog toga postoji očita i vidljiva razlika medu različitim ženama.
Svrsishodnost
Plod u majčinoj utrobi ne može se hraniti onim čime se hrane bića van utrobe, a ni njegova majka ne može da mu da nešto od hrane. Zato je Uzvišeni Allah stvorio u ženi krvne izlučevine, kojima se plod hrani u majčinoj utrobi bez potrebe za hranom i probavom. Te izlučevine dođu u njegovo tijelo preko pupčane vrpce, gdje krv prodire u njegove vene i tako ga hrani. Pa neka je slavljen Allah, najbolji Stvoritelj. To je svrsishodnost hajza, i zato kad žena zatrudni, prekida joj se hajz, osim u rijetkim slučajevima. Također, mali broj žena koje doje imaju hajz, a naročito u prvom periodu dojenja.
————
Iz knjige “Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu”
Vidi manjeAutor: Muhamed Ibn Salih El-Usejmin
Koji su propisi posta dana arefata?
Dan Arefata je deveti dan mjeseca zul-hidžeta.Ove godine dan Arefata je u subotu, desetog augusta. Ebu Katada prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post dana Arefata iskupljuje grijehe iz prošle i naredne godine, a post dana Ašure iskupljuje od grijeha (počinjenih) u prošlviše
Dan Arefata je deveti dan mjeseca zul-hidžeta.Ove godine dan Arefata je u subotu, desetog augusta.
Ebu Katada prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post dana Arefata iskupljuje grijehe iz prošle i naredne godine, a post dana Ašure iskupljuje od grijeha (počinjenih) u prošloj godini.” (Muslim)
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Oproštajnom hadžu obavijestio ashabe o Allahovom oprostu, oni su upitali: “Allahov Poslaniče, da li oprost vrijedi isključivo za nas?” “Za vas i za sve one koji dođu nakon vas do Sudnjeg dana”, odgovorio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Citirani hadis odnosi se na oprost malih grijeha koje čovjek počini u spomenutom periodu, a ne na velike grijehe, kako to često čujemo.
Imam Nevevi rekao je: “Značenje ovog hadisa jeste da će postaču koji posti taj dan biti oprošteni grijesi (koje počini u) dvije godine. Islamski učenjaci kazali su da se time misli na male grijehe, a o tome smo već govorili kada smo spominjali oprost grijeha prilikom uzimanja abdesta.” (El-Minhadž Šerhu Sahih Muslim, 8/50)
Isto značenje u komentaru hadisa o vrijednosti posta na dan Arefata spomenuli su mnogi drugi učenjaci.
#PRAVNI PROPIS VEZANI ZA POST DANA AREFATA
#Većina islamskih pravnika smatra da je postiti na dan Arefata pohvalno samo osobama koje nisu na hadžu, dok je hadžijama prioritetnije da ne poste kako ih post ne bi oslabio i na taj način spriječio ih da čine ibadete koje im je propisano činiti tog dana.
Velikan hanefijske pravne škole Kasani kazao je: “Što se tiče posta na dan Arefata, on je pohvalan za onoga ko nije na hadžu, na što ukazuje mnoštvo hadisa koji podstiču na post u tom danu, jer se taj dan odlikuje nad ostalim danima. Isto tako, pohvalno je da dan Arefata posti i hadžija, ali pod uvjetom da ga to neće oslabiti u pogledu činjenja ibadeta: stajanja na Arefatu i upućivanja dove u tom danu…, a ako će ga post oslabiti, onda mu je pokuđeno postiti, zato što se vrijednost (posta) tog dana može postići u nekoj od narednih godina.” (Bedaius-sanaia, 2/79)
#U_vjerodostojnim predajama zabilježeno je da je Allahov Poslanik na dan Arefata, u godini u kojoj obavio Oproštajni hadž, zatražio da mu se donese posuda sa pićem koje je javno popio kako bi se znalo da ne posti.
Isto tako, pravedne halife nisu prakticirale postiti dan Arefata tokom obavljanja hadža.
Ibn Omer, radijallahu anhu, upitan je o tome da li će hadžija postiti dan Arefata, pa je kazao: “Obavio sam hadž sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on nije postio. Nakon toga (obavio sam hadž) sa Ebu Bekrom, pa ni on nije postio, zatim sam (obavio hadž) sa Omerom, pa ni on nije postio, a nakon toga sa Osmanom, pa ni on nije postio. Zato i ja ne postim dan Arefata kada sam na hadžu, niti nekome naređujem da to čini, a isto tako, ni onome ko posti to ne zabranjujem.” (Hadis bilježi Tirmizi, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
#Post dana Arefata je dobrovoljni post i na njega se odnose svi propisi koji se eksplicitno vezuju za ostale vrste dobrovoljnog posta.
Dobrovoljni post može se zanijetiti i nakon nastupanja sabaha, pa čak i nakon izlaska sunca, pod uvjetom da čovjek nakon pojave zore nije učinio ništa što kvari post. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je kazala: “Jednoga dana došao je Allahov Poslanik i upitao: ‘Aiša, imate li bilo šta (za jesti)?’, a ja sam odgovorila: ‘Allahov Poslaniče, nemamo ništa.’ Tada je Allahov Poslanik rekao: ‘Ja ću onda postiti.’” (Muslim)
Ovaj stav zastupali su pravnici hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole, za razliku od onih koji su smatrali da se dobrovoljni post mora zanijetiti tokom noći kao i obavezni.
Ibn Kudama je rekao: “Osobi koja posti dobrovoljni post dozvoljeno je da zanijeti u toku dana. Ovaj stav zastupali su: naš imam (Ahmed b. Hanbel), Ebu Hanifa, Šafija, a ovo mišljenje preneseno je i od Ebu Derdaa, Ebu Talhe, Ibn Mesuda, Huzejfe, Seida b. Musejjiba, Seida b. Džubejra i Nehaija, a ovo je i mišljenje učenjaka racionalističke pravne škole.” (El-Mugni, 3/109)
#Osoba koja bi prekinula dobrovoljni post, ne bi bila grješna. Svakako da se onaj ko započne dobrovoljni post, naročito kada je u pitanju post dana Arefata, treba maksimalno potruditi da ga isposti, ali ako bi imao potrebu i validan razlog, u tom slučaju bilo bi mu dozvoljeno i da prekine post.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko posti dobrovoljni post nadređen je sam sebi: ako želi, nastavit će s postom, a ako želi, prekinut će post.” (Hadis bilježi Tirmizi, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.)
#Pohvalno je postiti dāne prije Arefata, a dan nakon Arefata je Bajram kada je strogo zabranjeno postiti.
Dani prije Arefata jesu prvi dani mjeseca zul-hidžeta o kojima je Allahov Poslanik kazao da su najbolji dunjalučki dani.
Od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: “Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidžeta. Ashabi su upitali: “Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, a Poslanik je odgovorio: “Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući i svoj život i svoj imetak, i ništa od toga ne vrati.” (Buhari)
S obzirom na to da su u ovom hadisu Poslanikove riječi općenitog karaktera, to znači da “dobra djela” svakako obuhvataju i dobrovoljni post.
Jedna od supruga Allahovog Poslanika kazala je: “Allahov Poslanik postio je devet dana zul-hidžeta, dan Ašure i tri dana u svakom mjesecu.” (Hadis su zabilježili Ahmed i Ebu Davud, a slabim ga je ocijenio autor knjige Nasbur-raje, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.)
#Što se tiče posta na dan Bajrama, on je strogo zabranjen po konsenzusu islamskih učenjaka, a to nam potvrđuje i hadis koji prenosi Ebu Seid, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik zabranio je da se posti na dan Kurbanskog i Ramazanskog bajrama.” (Buhari i Muslim)
#Ako bi čovjek postio dan Arefata samo sa nijetom dobrovoljnog posta, svakako da bi to bilo najbolje, ali mu je dopušteno da prilikom posta na dan Arefata u tom postu objedini i namjeru napaštanja dana koje iz opravdanog razloga nije postio u ramazanu.
Kazao je šejh Usejmin: “Ko posti dan Arefata, ili dan Ašure, a ima propuštenih dana ramazana koje treba napostiti, njegov dobrovoljni post je ispravan. Međutim, ako bi tim postom nijetio (namjeravao) i oduživanje onoga što mu je obaveza da naposti iz ramazana, imao bi dvije nagrade: nagradu za post dana Arefata ili Ašure i nagradu za napaštanje ramazanskog posta.”
#Musliman bi trebao da iskoristi priliku i da na dan Arefata nahrani postače, jer tako će imati nagradu onih koji su taj dan postili.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko priredi iftar postaču, imat će istu nagradu kao i postač, s tim što postaču neće biti umanjena njegova nagrada.” (Hadis bilježe Ahmed, Tirmizi i Ibn Madža, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ovaj hadis je općenit, tako da se pod nahranjivanjem postača i organiziranjem iftara podrazumijeva da čovjek priredi i pozove na iftar i osobe koje su imućne i bogate, a ne samo siromahe, a isto tako obuhvata i organiziranje iftara za rodbinu i za osobe koje sa njim nisu u rodbinskoj vezi.
A Allah najbolje zna!
Priredio: Pezić Elvedin
Preuzeto sa zvaničnog facebook profila:
Vidi manjehttps://www.facebook.com/pezicelvedin/posts/2307456849570710
Šta je Tevekkul?
Tevekkul – istinski oslonac na Allaha je posebna osobina vjernika. Jedna je od najvećih imanskih obaveza i jedan od najviših stepena tevhida i najznačajnijih ibadeta koji približavaju Milostivom Allahu. Tevekkul je vezan za sva vjerska djela, bez obzira bila ona obavezna, preporučena ili dozvoljena,više
Tevekkul – istinski oslonac na Allaha je posebna osobina vjernika. Jedna je od najvećih imanskih obaveza i jedan od najviših stepena tevhida i najznačajnijih ibadeta koji približavaju Milostivom Allahu. Tevekkul je vezan za sva vjerska djela, bez obzira bila ona obavezna, preporučena ili dozvoljena, u svima njima vjernik se mora oslanjati na Allaha i tražiti pomoć od Njega za njihovo ostvarenje. Upravo zbog toga velika je i potreba vjernika za tevekkulom i istinski vjernici kada god se pred njima ispriječi neka potreba, oni u njoj pribjegavaju Allahu, subhanehu ve te’ala, oslanjaju se na Njega i vraćaju se Njemu, pa On Uzvišeni olakšava ono što je teško, iz tegobe daje izlaz i olakšicu, olakšava vjerniku da ostvari ono što želi, usljed čega vjernik biva smiren i zadovoljan Allahovom odredbom. Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Kada bi čovjeku bilo naređeno od ukloni neko brdo i kada bi se on istinski oslonio na Allaha u tom djelu, zasigurno bi ga i uklonio.“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/81.)
Značenje i suština tevekkula
Et-tevekkul u arapskom jeziku ima značenje oslanjanja i prepuštanja, predavanja. Također, za tevekkul se kaže: iskazivanje svoje nemoći i oslanjanje na drugog. (El-Kamus el-Muhit, 4/66; Muhtaru-s-sihah, str. 734.) U šerijatskoj terminologiji tevekkul ima značenje pouzdanja u Allaha, oslanjanja na Njega, prepuštanje svih stvari Njemu i traženje pomoći od Njega uz činjenje propisanih i dozvoljenih djela. Ibn Redžeb, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevvekul je istinski oslonac srcem na Uzvišenog Allaha prilikom postizanja koristi i odagnavanja štete, na dunjaluku ili ahiretu.“ (Ibn Redžeb, Džami’ul-ulumi vel-hikemi, 409.) Ibn Usejmin, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevekkul je istinski oslonac na Allaha, subhanehu ve te’ala, u pribavljanju koristi i odagnavanju štete čineći razloge koje je propisao Allah.“ (Ibn Usejmin, El-Kavlul-mufid ‘ala Kitabit-tevhid, 1/575.)
El-Munavi, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevekkul je čvrsto pouzdanje u ono što se nalazi kod Allaha i okretanje od svega ono što se nalazi u rukama ljudi.“ (Et-Tevkif ‘ala muhimmatit-ta’rif, str. 217.)
Ez-Zubejdi, rahimehullahu te’ala, kaže: „Oslonac srca na Allaha uz istovremeno činjenje propisanih djela s potpunim ubjeđenjem da je Allah Onaj koji opskrbljuje, Stvoritelj, Onaj koji oživljava i usmrćuje, Onaj pored kojeg drugog istinskog boga nema, pored kojeg drugog Gospodara nema.“ (Ez-Zubejdi, Tadžul-‘arus.)
Dakle, suština tevekkula jeste u činjenju propisanih djela i oslanjanju na Onoga ko ih je i propisao, tj. na Uzvišenog Allaha, ubjeđenje da se sve nalazi u Njegovim rukama, pa ukoliko On nešto želi, to će i biti, u protivnom, niko ne može učiniti da se to desi.
Položaj tevekkula u islamu
Uzvišeni Allah je rekao: „…u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!“ (Prijevod značenja El-Maide, 23.) Uzvišeni Allah je u ovom ajetu tevekkul učinio uvjetom imana, pa kada nestane uvjeta, tj. tevekkula, tada nestaje i imana. Na drugom mjestu rekao je Uzvišeni: „…u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!“ (Prijevod značenja Junus, 84.) Uzvišeni Allah učinio je oslonac na Sebe dokazom ispravnosti islama. Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Tevekkul sadrži polovinu vjere, a drugu polovinu sadrži inabet – istinski povratak Allahu, jer se vjera sastoji od isti’aneta – traženja pomoći i ibadeta, pa je tevekkul isti’anet – traženje pomoći samo od Allaha na ustrajnosti u ibadetu, a inabet – povratak Allahu je ibadet.“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžu-s-salikin, 1/113.) Ibn Tejmijje, rahimehullahu te’ala, kaže: „Uistinu je oslonac na Allaha obavezan, naprotiv to je jedna od najvećih obaveza, upravo kao što je i iskrenost prema Allahu obavezna. Uzvišeni Allah naređuje tevekkul u brojnim ajetima više i strožije nego što naređuje abdest i kupanje od dženabeta, kao što također, zabranjuje oslanjanje na nekoga drugog mimo Njega Uzvišenog.“ (Ibn Tejmijje, El-Iman, 2/13.) Seid b. Džubejr, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Tevekkul obuhvata cijeli iman.“ (Ibn Ebi Dunja u djelu Oslonac na Allaha, 39; s vjerodostojnim lancem prenosilaca) Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, kaže: „Najveći i najvredniji vid tevekkula jeste oslonac na Allaha u traženju upute, obožavanju samo Njega, slijeđenju samo Njegovog Poslanika, borbi sljedbenika laži. Ovo je tevekkul poslanika i njihovih posebnih sljedbenika.“ (Ibnul-Kajjim, El-Fevaid, str. 129.) Stoga istinski i potpuni oslonac na Allaha ne mogu ostvariti osim posebni vjernici, kako se spominje u hadisu koji govori o ulasku u Džennet 70.000 ljudi iz ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bez polaganja računa i kazne. Za njih je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „To su oni koji ne traže da im se uči rukja, koji se ne bave praznovjerjem i zloslutnjom, koji se ne liječe kej’om – žigosanjem i koji se istinski oslanjaju na svoga Gospodara.“ (Buharija i Muslim) Jedan od takvih bio je Ukaša b. Mihsan, radijallahu anhu. Također, i Imran b. Husajn el-Huzai, radijallahu anhu. To je čuveni ashab koji je primio islam u godini Hajbera. U bitki za oslobođenje Mekke nosio je barjak plemena Huza’a. Bio je od uglednih pravnika iz reda ashaba. Omer, radijallahu anhu, poslao ga je u Basru da ljude poučava Allahovoj vjeri, gdje je i umro 52. h.g. Kažu učenjaci da je nakon Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, Imran b. Husajn bio predvodnik mutevekkila (onih koji se na Allaha oslanjaju). Kaže se da je imao neku kožnu bolest pa je saburao na njoj zbog čega su ga selamili meleki. Jedno vrijeme je posustao i liječio se, pa su ga meleki prestali selamiti. Zatim je ostavio liječenje pa su se i meleki vratili i ponovo ga selamili, kako bilježi imam Muslim, 3033. Ono što ukazuje na važnost tevekkula jeste i to što ga je Uzvišeni Allah naredio u najznačajnijim situacijama:
● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul u ibadetu. Rekao je: „Obožavaj samo Njega (Allaha) i na Njega se osloni.“ (Prijevod značenja Hud, 123.)
● Naredio je tevekkul u da’vetu – pozivu Allahovoj vjeri. Rekao je: „A oni, ako se okrenu, ti reci: ‘Allah je meni dovoljan! Nema drugog istinskog boga osim Njega! Ja se samo na Njega oslanjam i On je Gospodar Arša Veličanstvenog!’“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 129.) Nuh, alejhis-selam, rekao je svome narodu: “O narode moj, ako vam je dodijao Moj boravak među vama i moje opominjanje Allahovim dokazima – a Ja se stalno uzdam u Allaha – onda se, zajedno sa božanstvima svojim, odlučite, i to ne krijte; zatim završite sa mnom i više ne čekajte.“ (Prijevod značenja Junus, 71.) Zato onaj koji poziva Allahu, ukoliko mu se ne odazovu oni koje poziva, već se okrenu od njega i suprotstavljaju mu se, na njemu je da se istinski osloni na Allaha, i Allah će ga zaštititi njihovog zla i njegova prsa učiniti prostranim.
● Naredio je tevekkul prilikom suđenja, izdavanja i prihvatanja presude. Rekao je: “…Sud pripada jedino njemu, Ja se u njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!“ (Prijevod značenja Jusuf, 67.) Rekao je: „U čemu god vi da se raziđete, pa presuda pripada Allahu, to vam je Allah, moj Gospodar, samo na Njega se oslanjam i samo se Njemu vraćam.“ (Prijevod značenja Eš-Šura, 10.)
● Naredio je oslonac na Allaha u borbi protiv neprijatelja, rekavši: „Ako vas Allah pomogne, nema tog koji će vas nadvladati; ali ako vas ostavi i prezrenim učini, ko je taj koji će vas pomoći nakon Njega! Zato samo na Allaha neka se oslanjaju vjernici!“ (Prijevod značenja Ali Imran, 160.)
● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul prilikom dogovaranja oko važnijih poslova. Rekao je: „Pređi im preko greške, traži oprosta za njih i dogovaraj se s njima, pa kada se dogovoriš, doneseš čvrstu odluku, ti se osloni na Allaha, uistinu Allah voli one koji se istinski oslanjaju na Njega.“ (Prijevod značenja Ali Imran, 159.)
● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul prilikom traženja opskrbe. Rekao je: „Onome ko se istinski Allaha bude bojao, Allah će mu dati izlaz i opskrbit će ga odakle se on i ne nada, a ko se osloni na Allaha, On mu je dovoljan!“ (Prijevod značenja Et-Talak, 2-3.)
● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul prilikom sklapanja ugovora i davanja obećanja, pa u kazivanju o Jakubu i njegovim sinovima, kada su tražili od njega da pošalje s njima mlađeg brata Benjamina, nakon što su mu dali obećanje da će ga vratiti, rekao je Jakub, alejhis-selam: „…pa kada su mu dali čvrsto obećanje, on reče: ‘Allah je Taj na kojeg se oslanjamo u onome što smo se dogovorili!’“ (Prijevod značenja Jusuf, 66.) Sve ovo bez imalo sumnje ukazuje na veličinu i položaj tevekkula u islamu.
Tevekkul u Kur’anu, hadisu i govoru selefa
Riječ tevekkul u jednini i množini, prošlom i sadašnjem vremenu i u imperativu spominje se na 42 mjesta u Kur’anu. U svim tim kur’anskim ajetima tevekkul dolazi u značenju istinskog oslanjanja na Allaha i prepuštanja Njemu svih svojih djela i stanja. I dobar dio tih ajeta prethodno je spomenut. Također brojni su i hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima se spominje tevekkul.
● Govoreći o Dedždžalu i njegovoj fitni – u hadisu Hašima b. Amra – kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko kaže: ‘Ti si moj Gospodar!’, taj će biti iskušan, dok onaj koji kaže: ‘Lažeš! Moj Gospodar je Allah i ja se samo na Njega oslanjam’, njemu neće ništa nauditi…“ (Ahmed i njegovi prenosioci su prenosioci Sahiha)
● Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kako da uživam kada je Vlasnik roga primaknuo sebi rog i sluša kada će mu biti naređeno da puhne, pa da i puhne.“ Te riječi kao da su teško pale ashabima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa im je rekao: „Recite: ‘Allah nam je dovoljan, divan li je On zaštitnik i samo se na Allaha oslanjamo.’“ (Tirmizi, 2431, hasen)
● Prenosi se od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, da je neki čovjek rekao: „Allahov Poslaniče! Hoću li svezati devu i osloniti se na Allaha, ili ću je pustiti i osloniti se na Allaha?“ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Sveži je i osloni se na Allaha.“ (Tirmizi, Hakim i Bejheki, a šejh Albani ga je ocijenio dobrim u Sahihul-Džami’u, 4809.)
● Od Omera b. El-Hattaba, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada biste se vi istinski oslanjali na Allaha, On bi vas opskrbljivao kao što opskrbljuje ptice: ujutro odlaze gladne, a predvečer se vraćaju site.“ (Tirmizi, Ibn Madže, Bejheki i Ahmed, a šejh Ahmed Šakir, rahimehullahu te’ala, rekao je za hadis da je vjerodostojan)
● Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, rekao je: „Zlosutnja je širk i nema nijednog od nas da ga ne pogađa dio toga, ali to Allah sve odstranjuje tevekkulom na Sebe.“ (Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed i Ahmed Šakir kaže da je lanac prenosilaca vjerodostojan)
● Upitan je Hasan el-Basri o tevekkulu, pa je rekao: „Zadovoljstvo Allahom.“
● Muslim b. Jesar je rekao: „Čini djela poput čovjeka koji smatra da će ga spasiti samo njegova djela i osloni se na Allaha poput čovjeka kojeg neće pogoditi ništa drugo osim ono što mu je Allah odredio.“
● Upitan je Ebu Hazim: „Šta je tvoj imetak?“, pa je odgovorio: „Pouzdanje u Allaha i okretanje od onoga što ljudi imaju u svojim rukama!“ Druge prilike mu je rečeno: „Ti si, doista miskin – siromah!“ Rekao je: „Kako da budem miskin – siromah kada mome Gospodaru pripada sve što je na nebesima i na Zemlji i ono što je između njih.“ Također mu je jedne prilike rečeno: „O Ebu Hazime, vidiš li kako su cijene porasle?!“ Rekao je: „Uistinu, Onaj ko nas opskrbljuje kada je roba jeftina isti je Onaj koji nas opskrbljuje i kada roba poskupi.“
● Jahja b. Ebi Kesir, rahimehullahu te’ala, rekao je: „U Tevratu je bilo zapisano: ‘Proklet je onaj koji se oslanja i uzda u čovjeka kako se oslanja i uzda u Allaha.“’
● Upitan je imam Ahmed: „Šta je dokaz istinskog oslonca na Allaha?“, pa je odgovorio: „Da se osloni na Allaha i da u njegovom srcu ne bude nimalo želje da mu neko od ljudi dođe s nečim. Ako se bude tako ponašao, on će biti onaj koji se istinski oslanja na Allaha i Allah će ga opskrbljivati.“ (Ibn Redžeb, Džami’ul-ulumi vel-hikemi, 456.) Također je upitan o narodu koji ništa ne radi a govori: „Mi se istinski oslanjamo na Allaha“, pa je odgovorio: „To su novotari!“
Kako postići istinski oslonac na Uzvišenog Allaha
● Spoznajom svoga Gospodara, Njegovih svojstava, Njegove svemoći, opstojnosti, jer kada se oslanjaš na Allaha, moraš da vjeruješ da je Allah svemoćan, da ti je On dovoljan i sl.
● Posezanje za svim djelima koja je Uzvišeni Allah propisao na putu postizanja koristi ili odagnavanja štete i neodvajanje tih djela od Uzvišenog Allaha, tj. neposezanje za nekim drugim djelima.
● Ostvarenje istinskog tevhida, jer onaj koji istinski ostvari tevhid, taj će ostvariti i tevekkul.
● Prepuštanje Allahu svih stvari, stanja i situacija u kojima se rob nalazi.
● Lijepo mišljenje o Allahu, subhanehu ve te’ala, ubjeđenje da je On bogat, da je u Njegovim rukama sve, da je On dovoljan da ti pomogne, onaj koji bude imao takvo mišljenje i ubjeđenje, on će se i osloniti na Allaha.
● Predavanje srca Uzvišenom Allahu i odazivanje Njegovim naredbama.
● Oslanjanje na Allaha prije samog djela i zadovoljstvo Allahovom odredbom nakon učinjenog djela.
Djela suprotna tevekkulu
Iz prethodnih kur’anskih ajeta i govora učenjaka može se zaključiti da je oslonac na Allaha vadžib – strogo obavezan. Međutim, ukoliko se čovjek osloni na nekoga drugog mimo Allaha, takav može da se nađe u nekoliko situacija:
● Ukoliko se osloni na nekoga drugog mimo Allaha u djelima koja mu može ispuniti samo Allah, poput onoga koji traži opskrbu od nekoga drugog, izlaz iz tegobne situacije od nekoga drugog, izlječenje i odagnavanje štete od nekoga drugog, takav je počinio djelo velikog širka.
● Ukoliko se čovjek osloni na nekoga od ljudi koji mu može ispuniti ono što on traži od njega, takav je počinio djelo malog širka jer se oslonio na njega.
● Ukoliko se čovjek osloni na Allaha, ali posegne za djelima koja Allah nije propisao, takav također, čini mali širk.
● Opunomoćivanje drugog čovjeka da uradi nešto za tebe, a on je to u mogućnosti; činjenje ovakvog djela je dozvoljeno s tim da se ne smije osloniti na njega, već se treba osloniti na Allaha, subhanehu ve te’ala, da dotičnom olakša ispunjenje njegove potrebe.
Plodovi i koristi tevekkula
● Istinski oslonac na Allaha razlog je pobjede nad neprijateljima. Uzvišeni Allah govori o vjernicima koji su se istinski oslanjali na Njega Uzvišenog: “Rekli su: ‘Dovoljan nam je Allah i divan li je On zaštitnik’, nakon čega ih je snašla Allahova blagodat i dobrota, a zlo ih nije ni dotaklo.“ (Prijevod značenja Ali Imran, 173-174.) “A kada su muslimani vidjeli saveznike, kazali su: ‘Ovo je ono što nam je obećao Allah i Njegov Poslanik i Allah je istinu rekao, i Njegov Poslanik’, pa im to nije povećalo osim iman i predanost Allahu.“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 22.)
● Istinski oslonac na Allaha razlog je postizanja koristi i odagnavanja štete i nedaća, dunjalučkih i ahiretskih.
● Put je do opskrbe, pa onaj koji se istinski oslanja na Allaha bit će poput ptice koja ujutro odlazi gladna, a vraća se noću sita.
● Istinski oslonac na Allaha razlog je snage i živosti srca, podstiče srce na odlučnost, rad, poduzimanje propisanih razloga i djela.
● Tevekkul je zaštita od duševnog poraza, gubljenja nade, klonulosti.
● Ko se istinski osloni na Allaha, osjetit će blizinu svoga Gospodara. Uzvišeni Allah bit će uz takvog Svog roba sa Svojom pomoći i podrškom i On će mu biti dovoljan.
● Zbog toga je tevekkul put do ljubavi Uzvišenog Allaha. Zar da ne voliš svoga Gospodara koji je uvijek uz tebe Svojom pomoći i podrškom, Koji te samo za tvoj nijjet i iskreni oslonac nagrađuje i povećava ti Svoje blagodati, odaziva se tvojoj iskrenoj dovi, čuva te od harama, upućuje te u islam, šalje Svoje meleke da te štite?! Kako da ne voliš svoga Gospodara?! I zar da te Allah, subhanehu, kojem predaješ i prepuštaš sva svoja stanja, okrećeš se jedino Njemu, iskazuješ svoju poniznost i potrebu jedino Njemu, zar da te ne zavoli?! Svakako! A znaj da Allahova ljubav dovodi i do Njegova zadovoljstva Svojim robom, iziskuje zaštitu od kazne i Vatre jer se voljeni ne kažnjava niti se udaljava od milosti!
● Tevekkul je razlog da te Uzvišeni Allah hvali, a opet Njegova hvala dokaz je Njegovog zadovoljstva tobom. Uzvišeni Allah kaže: „Lijepe li nagrade za one koji su radili, koji su bili strpljivi i samo se na svoga Gospodara oslanjali.“ (Prijevod značenja El-Ankebut, 58-59.)
● Dakle, iz prethodnog se zaključuje da je tevekkul jedan od razloga postizanja Allahovog zadovoljstva i to je nešto najveće čemu vjernik i vjernica trebaju težiti, jer je Allahovo zadovoljstvo najveća Allahova blagodat za vjernike. Kaže Uzvišeni Allah: „A Allahovo zadovoljstvo veće je od svega! U tome je zasigurno veliki uspjeh!“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 72.)
● Stoga je u tevekkulu ponos i neovisnost od svih ljudi.
● Tevekkulom, istinskim osloncem na Allaha, subhanehu ve te’ala, postiže se zaštita od šejtana koji je uzeo ugovor, dao obećanje da će zavoditi Ademovo potomstvo, prilaziti im sa svih strana. Međutim, jedino onima koji se istinski oslanjaju na Allaha, predaju Allahu, njima ne može prići jer takve vjernike obavija Allahova zaštita. Kaže Uzvišeni Allah: „Uistinu, on nema vlasti nad onima koji vjeruju i koji se samo na svoga Gospodara oslanjaju! On ima vlasti samo nad onima koji se okrenu (od Allaha) i koji Allahu druge smatraju ravnim.“ (Prijevod značenja En-Nahl, 99-100.)
● Tevekkul je put do ulaska u Džennet bez polaganja računa i kazne, što je sigurno najveća korist tevekkula.
Prof. Hajruddin Tahir Ahmetović
Vidi manjeEl-Asr, br. 43.
Da li je šejh Nasiruddin el-Albani bio murdžija?
Cijenjeni brate, tvoje pitanje zahtijeva kompletnu naučnu studiju jer se tiče jednog od najvećih islamskih autoriteta današnjice, šejha Nasiruddina el-Albanija. U svakom slučaju nama priroda ove rubrike ne dozvoljava pretjerano debatiziranje i odgovaranje na svaku sumnju koju fabriciraju laički umovviše
Cijenjeni brate, tvoje pitanje zahtijeva kompletnu naučnu studiju jer se tiče jednog od najvećih islamskih autoriteta današnjice, šejha Nasiruddina el-Albanija. U svakom slučaju nama priroda ove rubrike ne dozvoljava pretjerano debatiziranje i odgovaranje na svaku sumnju koju fabriciraju laički umovi. Žalosti nas kada čujemo da ljudi koji stječu islamsko znanje na početku svog dugog i napornog puta startaju s pozicije kvalificiranja ljudi, naročito kada je u pitanju islamska ulema.
Na ovu sumnju, koja je jaka poput paukove mreže, može se odgovoriti s više aspekata, a zadovoljit ćemo se s tri:
Prvo: Šejh El-Albani na mnogim mjestima u svojim djelima hvali da’vu Muhammeda b. Abdul-Vehhaba. Za nekoga ko ima pozitivno mišljenje o šejhu Muhammedu i njegovoj da’vi kazati da je murdžijske akide, isto je kao za zagriženog sufiju kazati da je tzv. vehabija.
U svom govoru o Muhammedu b. Abdul-Vehhabu i njegovim sljedbenicima, šejh El-Albani rekao je: “Podigli su zastavu tevhida u Nedždu i drugim mjestima, Allah ih nagradio u ime islama.” (Vidjeti: Muhtesaru Sahihil-Buhari, 1/478)
U drugom djelu kaže: “Neki novotari koji se bore protiv sunneta i tevhida vrijeđaju imama Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, obnovitelja ispravnog vjerovanja na Arapskom poluotoku.” (Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 5/305)
U svome uvodniku Ibn Tejmijjinog djela “Hidžabul-mere’ti ve libasuha fis-salah”, str. 5, prilikom spomena šejhul-islama Ibn Tejmijje i njegovog učenika Ibnul-Kajjima, kaže: “I oni koji su na ovom putu slijedili obnovitelja ispravnog vjerovanja u Nedždu i okolnim mjestima, šejha Muhammeda b. Abdul-Vehhaba.”
Ovakvih primjera je bezbroj i odulji bismo navodeći ih.
Drugo: Da li je pojmljivo da najveća ulema današnjice pohvali šejha El-Albanija a ne ukaže ummetu na njegovu iskrivljenu akidu?!!
Imam šejh Muhammed b. Ibrahim o El-Albaniju kaže: “Čuvar sunneta, pomagač istine, borac protiv novotarija.” (Vidjeti: Džuhudul-imamil-Albani, str. 20)
Šejh Ibn Baz kaže: “Šejh El-Albani, poznat kao pripadnik ehli-sunneta vel-džemata, pomagač i zagovornik sunneta, borac na Allahovom putu u tom pogledu.”
Na drugom mjestu Ibn Baz kaže: “Šejh je kod mene poznat po ispravnom akaidu…”, potom je nastavio s velikim pohvalama u korist šejha El-Albanija.
Na trećem mjestu kaže: “Ne poznajem u ovom vremenu pod nebeskim svodom učenijeg u hadisu od šejha El-Albanija. On je obnovitelj vjere u hadiskim naukama.”
Također kaže: “Šejh El-Albani je zagovornik i pomagač mezheba prvih generacija.”
(Vidjeti: El-Imamul-Albani, str. 145, od Muhammeda Bejjumija).
Ibn Usejmin je rekao: “Šejh je brižan u pogledu sunneta, bori se protiv novotarija bez obzira radilo se o akidi ili fikhu.”
(Vidjeti: Muhammed Bejjumi, El-Imamul-Albani, str. 145)
Savremeni kolegij za islamska pitanja u sastavu: Ibn Baz, Abdullah Kaud, Abdullah Gudejan, Abdurrezzak el-Afifi, upitani su o šejhu El-Albaniju, te su kazali: “On je kod nas poznat kao učen, sluga sunneta, pomagač ehli-sunneta vel-džemata.” (Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daime, 12/224)
Šejh Bekr Ebu Zejd (savremeni Ibnul-Kajjim) kaže: “El-Albani je poznat kao pomagač sunneta i akide selefa (odabranih generacija), to je stvar oko koje ne razglaba osim okorjeli neprijatelj ili neznalica.” (Vidjeti: Et-Tahzir, str. 41)
Veliki hadiski stručnjak današnjice šejh Abdul-Muhsin el-Abbad kaže: “El-Albani je veliki učenjak, sluga sunneta, njegova akida je lijepa – dobra… On je čvrsto branio akidu selefa. Nijedan tragalac za šerijatskim znanjem ne može bez njegovih pisanih djela.” (Vidjeti: Džuhudul-imamil-Albani, str. 21-22)
Kada bismo željeli spomenuti sve učenjake današnjice i njihovu pohvalu šejha El-Albanija, trebali bismo desetine ovakvih stranica.
Treće: Šejh El-Albani u svojim djelima nedvojbeno potvrđuje mišljenje prvih generacija kada su u pitanju djela obaveznika i njihov odnos u pogledu imana.
Kada je odgovarao maturidijskim učenjacima koji djela ne smatraju sastavnim dijelom imana, rekao je: “To je suprotno mišljenju prvih generacija i većine učenjaka: Malika, Šafije, Ahmeda, Evzaija i drugih. Svi oni smatraju da uz potvrdu srcem i izgovor jezikom, iman sačinjavaju djela.” (Vidjeti: Et-Tahavijje, 331-332)
Slično ovome kazao je u svome djelu Ez-Zebbul-ahmed, str. 32-33.
Kada je velikom hanbelijskom šejhu Abdullahu b. Abdul-Azizu b. Akilu spomenuto da neki optužuju El-Albanija i pripisuju ga murdžijama, rekao je: “Za te optužbe nemaju nikakvog dokaza… kako ga mogu smatrati murdžijom a on jasno kaže da su djela sastavni dio imana.” (Vidjeti: Džuhudul-imamil-Albani, str. 24)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Murdžije su oni koji kažu: ‘Iman je ubjeđenje srcem i potvrda jezikom, a djela nisu od imana’.” (Vidjeti: Medžmuu-fetava, 7/194).
Ove osude i potvore koje se iznose na ovog velikog imama današnjice sliče mi na slučaj kada je skupina ljudi došla kod Aiše, radijallahu anha, i kazala: ”Neki ljudi vrijeđaju ashabe, čak vrijeđaju Ebu Bekra i Omera!”, na što je Aiša odgovorila: “Što se čudite, Allah je prekinuo njihova djela, ali je htio da im se ne prekida nagrada.” (El-Hatib u Tarihu Bagdad, 11/275)
Što se tiče onih koji svoj “slavni put nauke” počinju konzumiranjem mesa najučenijih ljudi današnjice, oni su, ne znajući, sami sebi dženazu obavili. To su, najčešće, učenici jednog pokvarenog učitelja koji se često predstavlja u odori islama, a ustvari često radi protiv interesa islama. Ovaj šejh je poznat po imenu Google. Koliko se ljudi upecalo na broj njegovih podataka i jačinu njegove memorije. Koliko stjecatelja islamskog znanja je skrenulo s puta Istine kopkajući po internetu i čitajući svega i svačega. Internet danas slovi kao najgnusnija klaonica na svijetu. U njoj se muslimani, posebno učenjaci, kolju, deru, sijeku, faširaju, potom odlažu na “deponiju”. Kako čovjek može biti duševni ljekar jednog društva ako je podložan utjecaju raznoraznih glasina, priča i pisarija. Mišljenje o nekom učenjaku mijenja se nakon nepobitnih argumenata da je dotični napravio grešku. Kada se potvrdi njegova greška, tada je dužnost doviti Allahu da mu oprosti, a nikako širiti kojekakve priče i upozoravati ljude od nečega što im, kada bi bilo istina, neće štetiti. Molimo Uzvišenog Allaha da očisti naše jezike i naša prsa prema svim muslimanima, a naročito nasljednicima Allahovih poslanika. Amin!
Mr. Safet Kuduzović
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Kakav je status onih koji koriste islam za ostvarenje vlastitih ciljeva?
Kao što je poznato, islam je vjera istine, neka je hvala Allahu. Uzvišeni Allah, Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Mi smo te poslali sa istinom kao donosioca radosnih vijesti i opominjača." (El-Bekare, 1 19) Vjera islam je daleko uzvišenija i časnija od toga daje čovjek učini sredviše
Kao što je poznato, islam je vjera istine, neka je hvala
Allahu. Uzvišeni Allah, Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem,
kaže: “Mi smo te poslali sa istinom kao donosioca radosnih vijesti
i opominjača.” (El-Bekare, 1 19) Vjera islam je daleko uzvišenija
i časnija od toga daje čovjek učini sredstvom za ostvarenje svojih ličnih
prohtjeva i interesa. Svaki onaj čovjek koji tvrdi da pomaže i štiti islam,
njegova djela i riječi trebaju se podvrgnuti kur'anskom i sunnetskom
ispitu i provjeri, kako bi se očitovalo da li je u tome iskren. Licemjeri
govore kako se pridržavaju islama, pa kada ih neko čuje, kaže: ‘ ‘To
su pravi vjernici.” Tako Uzvišeni kaže: “Kad ti licemjeri dolaze,
oni govore: ‘Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik! ‘, i Allah
zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da .su licemjeri
pravi lašci. Oni su svoje zakletve štitom uzeli, pa od Allahova puta
odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju. To je zato što su
vjernici bili, pa nevjernici postali, i onda su im srca zapečaćena,
pa ne shvaćaju. Kad ih pogledaš, njihov te izgled ushićuje; a kad
progovore, ti slušaš riječi njihove – međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su
pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio kuda se odmeću!”
(El-Munafikun, 1-4) Munafici imaju takav govor i rječitost da, kada ih
čovjek čuje, pomisli da su na istini i da ispravno govore. U svakom
slučaju, čovjeku nije dozvoljeno koristiti islam za svoje lične ciljeve
niti mu je dozvoljeno islam uzeti kao sredstvo za priskrbljivanje dobara
i koristi na ovom prolaznom svijetu. Dužan je da se čvrsto drži za uže
islama kako bi dobio njegove vrijedne plodove, a to su ponos i vlast
na zemlji, prije nagrade na budućem svijetu. Uzvišeni kaže: “Allah
obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela
činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio
namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu
učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću
zamijeniti; oni će samo Meni ibadet činiti, i neće druge Meni
ravnim smatrati.” (En-Nur, 55)
Uzvišeni Allah kaže: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili
žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo
ih nagraditi prema boljem što su činili.” (En-Nahl, 97)
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf
Da li je borba protiv munafika isto što i borba protiv nevjernika?
Islamskom ummetu obaveza je da se na najbolji način suprotstavi svakom oružju koje se uperi protiv islama, koristeći pritom sredstvo koje je protiv dotičnog oružja i najadekvatnije. Onima koji se protiv islama bore svojim idejama i govorom, obaveza je pojasniti neispravnost onoga što zastupaju, i toviše
Islamskom ummetu obaveza je da se na najbolji način
suprotstavi svakom oružju koje se uperi protiv islama, koristeći pritom
sredstvo koje je protiv dotičnog oružja i najadekvatnije. Onima koji se protiv islama bore svojim idejama i govorom, obaveza je pojasniti
neispravnost onoga što zastupaju, i to teoretskim razumskim dokazima
baziranim na šerijatu, sve dok im se ne dokaže neispravnost onoga što
zastupaju. Oni koji su protiv islama poveli ekonomski rat, obaveza
ih je spriječiti, ili im čak zadati kontraudarac, shodno mogućnostima
i resursima kojima raspolažemo, i to isto onako kako se oni bore
protiv islama, uz obavezno pojašnjenje da je najbolji način održavanja
ekonomije uz potpunu pravednost, upravo islamska metoda. Onima
koji se bore protiv islama oružjem, i mi se njima moramo suprotstaviti
odgovarajućim oružjem. Zato je Uzvišeni rekao: “0 Vjerovjesniče,
bori se protiv nevjernika i licemjera, budi rigorozan prema njima,
njihovo konačno utočište je Vatra, a ružno li je ono sklonište.”
(Et-Tahrim, 9) Poznato je da borba protiv munafika nije isto što i borba
protiv nevjernika. Borba protiv munafika vodi se znanjem i riječima,
a borba protiv nevjernika sabljom i oštricom.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf
Je li dozvoljeno židove i kršćane proglašavati i nazivati nevjernicima ?
Govor ovog čovjek je zabluda, ili čak riječi nevjerstva, jer je Allah u Svojoj Knjizi proglasio židove i kršćane nevjernicima. On kaže: "Jevreji govore: 'Uzejr je Allahov sin', a kršćani kažu: 'Mesih je Allahov sin.' To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih - ubviše
Govor ovog čovjek je zabluda, ili čak riječi nevjerstva,
jer je Allah u Svojoj Knjizi proglasio židove i kršćane nevjernicima.
On kaže: “Jevreji govore: ‘Uzejr je Allahov sin’, a kršćani kažu:
‘Mesih je Allahov sin.’ To su riječi njihove, iz usta njihovih,
oponašaju riječi nevjernika prijašnjih – ubio ih Allah. Kuda se
odmeću?’ Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje,
i monahe svoje, i Mesiha, sina Merjemina. A naređeno im je da
samo jednom Bogu ibadet čine – nema boga osim Njega. On je vrlo
visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju.” (Et-Tevbe, 30-3 1)
Ovo ukazuje da su oni idolopoklonici. Uzvišeni Allah u drugim ajetima pojašnjava jasnoću i nedvojbenost
njihovog nevjerstva.
On kaže: “Nevjernici su oni koji kažu da je Allah Mesih, sin
Merjemin.” (El-Maide, 1 9) Uzvišeni kaže: “Nevjernici su oni koji
kažu da je Allah treći od trojice.” (El-Maide, 73) Uzvišeni kaže:
“Prokleti su nevjernici od sinova Israilovih jezikom Davuda i Isaa,
sina Merjemin og.” (El-Maide, 78) Uzvišeni kaže: “Oni koji ne vjeruju
od sljedbenika Knjige i idolopoklonika u vatri su Džehennema.”
(El-Bejjine, 6)
Ajeti i hadisi na ovu temu su mnogobrojni.
Ko poriče nevjerstvo židova i kršćana koji ne vj eru ju u Muhammeda,
sallallahu alejhi ve sellem, i u laž ga utjeruju, utjeruju u laž i Allaha,
dž.š. To je bez sumnje nevjerstvo, a ko sumnja u nevjerstvo židova
i kršćana, nema sumnje da je i on sam nevjernik.
Neka je slava Allahu! !!
– Kako ovaj čovjek sebi može dozvoliti da kaže da ih nije dozvoljeno
nazivati nevjernicima, iako oni govore da je Allah treći od trojice?
– Kako sebi ne može priuštiti da ih proglasi nevjernicima, a oni
govore daje MesijaAllahov sin, te daje Allahova ruka stisnuta i govore:
“Allahje siromašan, a mi smo bogati”?
– Kako nije zadovoljan da kršćani i židovi budu proglašeni
nevjernicima, kada oni svog Gospodara opisuju ružnim epitetima koji
su u suštini mahane, vrijeđanje i psovanje?
Ja pozivam ovoga čovjeka da se pokaje Allahu, dž.š., i podsjećam
ga na riječi Uzvišenog: “Oni bi voljeli da ti popustiš, pa da i oni
popuste” (El-Kalem, 9). Ne treba se nagađati sa njima oko njihovog
nevjerstva, već treba svakom pojasniti da su oni nevjernici i stanovnici
Vatre, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao “Tako mi
Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće za mene čuti niko od
ovoga ummeta (tj. ummeta poziva koji obuhvata sve ljude), bio on
židov ili kršćanin, a zatim umre ne vjerujući u ono s čime sam poslan,
a da neće biti stanovnik Vatre.” 1 Čovjek koji je izrekao ove riječi treba da se pokaje za izgovoreno,
te da javno obznani da su kršćani i židovi nevjernici, da su stanovnici
Vatre i da im je dužnost slijediti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve
sellem, čiji je dolazak najavio Isa, a. s., a kojeg kršćani i židovi poznaju
vrlo dobro, čak bolje nego i vlastite sinove.2 Uzvišeni kaže: ” … onima
koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni
pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji
će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih,
koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta
i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji u njega budu
vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu
poslano slijedili – postići ono što budu željeli.” (El-E'araf, 1 57)
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je radosna vijest koju je
nagovijestio Isa, a.s., sin Merjemin. Isa, a.s., je o njemu rekao kao što
Uzvišeni Gospodar kaže: “A kada Isa, sin Merjemin, reče: ‘O sinovi
Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene
objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije
je ime Ahmed, koji će poslije mene doći’, i kada im je on donio
jasne dokaze, oni rekoše: ‘Ovo je prava vradžbina”‘ (Es-Saff, 6).
Kada im je donosilac radosnih vijesti o dolasku Ahmeda došao sa
jasnim dokazima, rekli su da je to jasna vradžbina. Ovim odbacujemo
tvrdnje kršćana koji kažu da je onaj čiji je dolazak najavio Isa, Ahmed,
a ne Muhammed. Allah je rekao: “Kada im je došao sa jasnim
dokazima”, a poslije Isaa im nije došao niko, osim Muhammeda.
Muhammed je Ahmed, ali je Allah nadahnuo Isaa da Muhammeda
nazove Ahmedom, jer ime Ahmed označava superlativ od riječi
“hamd” (zahvala). Zato on, sallallahu alejhi ve sellem, najviše od svih
hvali Allaha, i onje čovjek čije su osobine posebno pohvaljene. Dakle,
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najviše hvali Allaha, a isto
tako, on između svih drugih ljudi najviše zaslužuje da bude hvaljen. On
je Hamid (onaj koji zahvaljuje), Mahmud (hvaljeni) u najboljem obliku
hvale koja na njega ukazuje, a ona je Ahmed. Isto tako kažem: Ko god tvrdi da na Zemlji postoji vjera koju će
Allah prihvatiti mimo islama, nevjernik je i nema sumnje u njegovo
nevjerstvo. Uzvišeni Allah kaže: “Ko traži drugu vjeru mimo islama,
ona od njega neće biti prihvaćena i na budućem svijetu će biti od
propalih.” (Ali Imran, 85)
Uzvišeni također kaže: “Danas sam vam vašu vjeru upotpunio
i Svoju blagodat nad vama usavršio i zadovoljan sam da vam islam
bude vjera.” (El-Maide, 3) Također kaže: “Jedina priznata vjera kod
Allaha je islam.” (Ali Imran, 19)
Prema tome, ponavljam treći put: Onaj ko je izrekao ove riječi dužan
je da se pokaje Allahu, dž.š., te da pojasni ljudima da su židovi i kršćani
nevjernici, jer za to postoje jasni dokazi. Do njih je došla poslanica kao
i jasni dokazi, a oni su uznevjerovali zbog oholosti, inata i prkosa.
Židovi su opisani svojstvom onih na koje se izlila Allahova srdžba.
Oni znaju istinu, ali joj se suprotstavljaju. Kršćani su opisani kao
zalutali, jer su željeli istinu, ali su je izgubili, tj. zalutali su. Sada su svi
saznali za istinu i spoznali je, ali joj se suprotstavljaju i time zaslužuju
Allahovu srdžbu.
Ja pozivam židove i kršćane da povjeruju u Allaha i sve Njegove
poslanike, te da slijede Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer
im je to naređeno u njihovim knjigama, kao što kaže Allah, dž.š.:
“l dosudi nam dobro na ovom svijetu, i na onom svijetu – mi
se, uistinu, vraćamo Tebi!” – “Kaznom Svojom Ja kažnjavam
koga hoću” – reče On – “a milost Moja obuhvata sve; dat ću je
onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji
u dokaze Naše budu vjerovali … Onima koji će slijediti Poslanika,
vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod
sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti
da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa
jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje
su oni imali osloboditi. Zato će oni koji u njega budu vjerovali,
koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano
slijedili – postići ono što budu željeli. Reci: O ljudi, ja sam
svima vama Allahov Poslanik, Njegova vlast je i na nebesima
i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje,
i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega
slijedite – da biste bili upućeni!” (El-E'araf, 156-158).
Neka od nagrade uzmu dva udjela, kao što je rekao Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem: “Trojici pripadaju dvije nagrade: čovjeku
koji je bio sljedbenik Knjige (židov ili kršćanin) i vjerovao u svoga
vjerovjesnika, pa nakon toga povjerovao i u Muhammeda, sallallahu
alejhi ve sellem.” 1
U vezi s ovim, pročitao sam i riječi autora knjige “El-Ikna”,
u poglavlju koje govori o statusu otpadnika u islamu: ” .. .ili, ne
proglašava nevjernicima onoga ko ispovijeda drugu vjeru mimo islama,
poput kršćana, ili sumnja u njihovo nevjerstvo, ili smatra ispravnim
njihov pravac, nevjernik je.”
Od šejhul-islama se prenosi da je rekao: “Onaj ko je uvjeren da su
crkve i sinagoge Allahove kuće, da se Allah u njima obožava i da je ono
što židovi i kršćani čine robovanje Allahu i pokornost Njemu i Njegovom
poslaniku, ili da On to voli i da je time zadovoljan, ili im pomaže da
grade i otvaraju te bogomolje, da održavaju svoju vjeru, te smatra da je
to vid približavanja Allahu i pokornosti Njemu, nevjernik je.”
Na drugom mjestu kaže: “Ko smatra daje posjeta zimmija njihovim
bogomo ljama vid približavanja Allahu, postao je otpadnik.”
Ovo ide u prilog onome što smo spomenuli na početku odgovora,
i oko ovog pitanja nema nikakve problematičnosti. Neka nam Uzvišeni
Allah bude na pomoći.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf
Da li je dozvoljeno kršćanima čestitati njihove praznike ?
Prije svega, napominjem da kršćane ne treba zvati nikako drugačije do kršćanima, što je nažalost prisutno danas u svijetu, pa ih neki zovu mesihijjun - isusovci itd. Isa, a.s., sin Merjemin, obradovao je Benu Israil dolaskom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni kaže: "A kada Isa, sin Merviše
Prije svega, napominjem da kršćane ne treba zvati nikako drugačije do kršćanima, što je nažalost prisutno danas u svijetu, pa ih neki zovu mesihijjun – isusovci itd. Isa, a.s., sin Merjemin, obradovao je Benu Israil dolaskom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Uzvišeni kaže: “A kada Isa, sin Merjemin, reče: ‘0 sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed.'” (Es-Saff, 6)
Ako oni ne vjeruju u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ne vjeruju ni u Isaa, jer odbijaju njegovu radosnu vijest s kojom im je došao. Zato ih zovemo onako kako ih je Allah nazvao u Svojoj Knjizi, kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svome sunnetu, te onako kako su ih nazivali muslimanski učenjaci, tj. zovemo ih kršćanima, i za njih ne treba upotrebljavati druge termine i izraze.
Međutim, oni govore da ih je Isa, sin Merjemin, obradovao dolaskom poslanika koji se zove Ahmed, a ovaj koji je došao zove se Muhammed, a mi čekamo Ahmeda. Tvrde, dakle, da Isa nije donio radosnu vijest o dolasku Muhammeda. Kako im odgovoriti na ovo? Odgovor glasi: Allah, dž.š., rekao je: “A kada im je on došao sa jasnim dokazima”, tj. glagol “došao” je u prošlom vremenu i ukazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već došao, pa da li im je došao iko drugi poslije Isaa, osim Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem? Ne, nikako.
Prema ovome, njihova je dužnost vjerovati u posljednjeg Božijeg poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jednako kao što vjeruju u Isaa, sina Merjeminog: “Poslanik vjeruje u ono što mu je objavljeno od njegovog Gospodara, a i vjernici. Svi vjeruju u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike” (El-Bekare, 285).
Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko posvjedoči da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik i da je Isa Allahov rob i poslanik. .. “1
Dakle, naše vjerovanje ne može biti upotpunjeno ako ne budemo vjerovali u Isaa, a. s., kao Allahovog roba i poslanika. Mi ne govorimo kao kršćani, da je on Allahov sin, niti daje bog. Ne govorimo kao židovi koji kažu daje on lažov i koji negiraju njegovo poslanstvo. Mi kažemo: Isa je uistinu poslan svome narodu, a njegov vjerozakon i vjerozakoni drugih vjerovjesnika derogirani su Muhammedovim, sallallahu alejhi ve sellem, šerijatom.
• Prema konsenzusu učenjaka, čestitanje praznika židovima ili kršćanima je zabranjeno, kao što to spominje Ibn Kajjim el-Dževzijje u svojoj knjizi “Propisi o zimmijama”. On kaže: “Čestitanje na znamenjima nevjerstva, koja su specifična zato nevjerstvo je zabranjeno, prema saglasnosti učenjaka.
Naprimjer, da im se čestitaju njihovi praznici i njihov post riječima: Neka ti je sretan praznik, ili čestitam ti ovaj praznik i sl. Ako i kažemo da ovaj postupak nije nevjerstvo, onda sigurno spada u zabranjene stvari. Onaj ko im čestita ove praznike, isto je kao da im čestita njihovo klanjanje krstu. To je veći grijeh kod Allaha i izaziva veći prezir od čestitanja na pijenju alkohola, ubistvu nedužnoga, činjenju bluda i sl. Mnogi ljudi koji ne znaju mnogo o vjeri, prakticiraju ovakva čestitanja, ne znajući kolika je pogubnost onoga što čine. Allah najbolje zna. “
————
1 Dio hadisa koji bilježi Buhari od Ubade b. Es-Samita, r.a., br. 3435, Fethul-bari,
6/546; Knjiga o vjerovjesničkim izrekama, Poglavlje, 47. Bilježi ga i Muslim od
istog prenosioca, br. 28; Knjiga o vjerovanju, Poglavlje 10.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf