Allah, dž. š., je rekao:
„O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka“. Ajet je dokaz za potiranje mesha po mestvama po kiraetu po kojem se uči „ve erdžulikum“, a i to je vjerodostojan i ispravan kiraet, što znači: Potarite glave i potarite noge.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Odlika mjeseca Redžepa

Od posebnih karakteristika mjeseca Redžepa je da je on jedan od četiri sveta (zabranjena) mjeseca kao što je došlo u kur'anskom ajetu. Kaže Uzvišeni: „Broj mjeseci u

Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera. U njima ne griješite! A borite se protiv svih mnogobožaca, kao što se oni svi bore protiv vas; i znajte da je Allah na strani onih koji se Allaha boje i grijeha klone“ (Et-Tevba, 36).

Sveti zabranjeni mjeseci su: Redžep, Zul-ki'ade, Zul-hidždže i El-Muharrem. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Godina ima dvanaest mjeseci, od njih su četiri sveta, tri uzastopna: Zul-ki'ade, Zul-hidždže i El-Muharrem, a Redžep je (mjesec plemena) Mudar koji je između Džumada i Š'abana “.

Ovi mjeseci su nazvani svetim (zabranjenim) zbog dvije stvari:

Prva – zbog zabrane ratovanja u njima osim ako neprijatelj započne.

Druga – jer je skrnavljenje Allahovih svetosti (zabrana) u njima veći grijeh od skrnavljenja u drugim mjesecima.

Zbog toga nam je Uzvišeni Allah zabranio griješenje u ovim mjesecima pa kaže: „U njima ne griješite!“ iako je činjenje grijeha zabranjeno i u drugim mjesecima, osim što je u ovim mjesecima veća zabrana.

Nijedna druga odlika i karakteristika nijed došla u šerijatskim tekstovima.

O danima posta i mubarek-noćima u mjesecu Redžepu koji se praktikuju kod nas

Pod naslovom “Odabrane večeri (mubarek-večeri)“ Enver Mulahalilović u svojoj poznatoj knjizi “Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini“ kaže sljedeće:
„Pored muslimanskih praznika postoje i mubarek-večeri koje se na poseban i svečan način obilježavaju svake godine a to su: Lejletur-regaib, Lejletul-mi'radž, Lejletul-berat, Lejletul-kadr i Lejletul-bedr.

a) Lejletur-regaib pada uoči prvog petka u mjesecu Redžepa islamske mjesečeve godine. To je noć u kojoj je hazreti Amina osjetila da je ponijela Muhammeda a.s. Ta noć je bila u Julu 570.godine.

b) Lejletul-mi'radž pada na 27. večer mjeseca Redžepa, odonosno 26. dan Redžepa uveče, 12.godine po Muhammedovom a.s. poslanstvu (621.godine) ili na godinu dana prije Hidžre. To je noć u kojoj s edogodio Muhammedov a.s. Isra’ i Mi'radž u kojima je doživio najviše duhovno i fizičko uzdignuće i spokojstvo. Te noći on je od Allaha dž.š. dobio zaduženje za pet dnevnih namaza“.

Zatim je pod c, d i e govorio o Lejletul-beratu, Lejletul-kadru i Lejletul-bedru, a poslije toga kaže:„Dane uoči mubarek-večeri mnogi muslimani i muslimanke poste jer se smatra da je u te dane posebno lijepo postiti. …. Navedenih mubarek-večeri između akšama ijacije u kućama se uči Kur'an, predaju proučene hatme za duše umrlih i dr. U isto vrijeme se, obično u džamijama, održavaju prigodna predavanja o njihovom značaju.

Ponegdje se održavaju mevludi, tevhidi, zikri (u tekijama). Posebno uoči Lejletul-mi'radža ponegdje se održavaju i uče miradžijje i dr.“

Zatim je autor pisao o Miradžijjama, ko ih je prvi uveo, kada su se počele izvoditi, tj. naveo je da su miradžijje uveli, organizovali i izvodili sufije u svojim tekijama, poput mevlevijske tekije na Bendbaši i Hadži Sinanove tekije u Sarajevu, povodom noći Mi'radža.

Šerijatski status posta spomenutih dana u Redžepu

Oko vrijednosti posta nekih određenih dana mjeseca Redžepa nije ništa vjerodostojno prenešeno u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Sa druge strane, kao što je općepoznato post je ibadet, a osnova u ibadetima je zabrana, tj. nije dozvoljeno vršiti ibadete osim onih za koje postoje dokazi u šerijatskim tekstovima, a za post ovih dana mjeseca Redžepa nema dokaza u vjerodostojnim šerijatskim tekstovima.

Pa tako postiti neke posebne dane u mjesecu Redžepu sa uvjerenjem i ubjeđenjem da ih je vrijedno postiti je čista novotarija u vjeri. A svaka novotarija po tekstu hadisa mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, se odbacuje: “Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje”.

A po tekstu drugog vjerodostojnog hadisa kojeg bilježi Tirmizi svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u vatru, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se novina (u vjeri), jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”.

Iz ovog se izuzima post ponedjeljkom i četvrtkom, post bilo koja tri dana u mjesecu i post bijelih dana (13., 14. i 15.), za koje je došlo u vjerodostojnim hadisima da ih je mustehab postiti u bilo kojem mjesecu u što ulazi i mjesec Redžep.

Tako, prenešeno je u slaboj predaji hadis koji ukazuje na preporučenost posta u svetim mjesecima uopćeno, a Redžep je jedan od tih mjeseci.

Kaže Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Ebu Davud u svom Sunenu: „Posti u svetim mjesecima a i ostavi (post u njima)“. Hadis je slab zbog slabosti ravije Mudžibeta El-Bahilija, slabim su ga ocijenili šejh Albani i Abduaziz Et-Tarifi.

Pa tako ovaj hadis, iako je slab, ukazuje na preporučenost posta u svetim mjesecima, pa ko posti u mjesecu Redžepu na osnovu ovog hadisa, a postio je takođe i u svetim mjesecima prije Redžepa, nema smetnje, međutim izdvajanje mjeseca Redžepa sa postom to nema osnova.

Kaže Ibn Tejmije u „Medžmu'ul-fetava“ (25/290): „A što se tiče posebnog posta u Redžepu, svi hadisi o tome su slabi pa čak i izmišljeni“.

Kaže Ibnul-Kajjim u „El-Menar el-menif“ (str. 96): „Svaki hadis u kojem se spominje post Redžepa i klanjanje nekih noći u njemu je izmišljen i krivotvoren“.

Kaže Ibn Hadžer u knjizi „Tebjinul-adžeb“ (str. 11): „Nije prenešen nijedan vjerodostojan hadis sa kojim se može dokazivati o vrijednosti mjeseca Redžepa, postu tog mjeseca ili nekih dana u njemu, niti klanjanja kijamu lejla (noćnog namaza) u njemu“.

Kaže Sejjid Sabik u „Fikhussunne“ (1/383): „Post u mjesecu Redžepu nema posebnu vrijednost u odnosu na druge mjesece, osim što je on jedan od svetih mjeseci, nije prenešeno u vjerodostojnom sunetu da post u ovom mjesecu ima posebnu vrijednost, a ono što je prenešeno (od slabih predaja) ne može se dignuti na stepen validnog dokaza“.

Šejh Ibn Usejmin u odgovoru na pitanje o postu 27. dana Redžepa i klanjanja te noći kaže (Medžmu'u fetava Ibn Usejmin, 20/440): „Post 27. Redžepa i klanjanje te noći, izdvajanje tog dana i noći u tome je novotarija, a svaka novotarija je dalalet“.

Propis obilježavanja mubarek-noći Lejletur-regaiba i Lejletul-mi'radža

A što se tiče šerijatskog statusa obilježavanja Lejletur-regaiba i Lejletul-mi'radža u mjesecu Redžepu, kao i obilježavanja Lejletul-berata, Lejletul-kadra i Lejletul-bedra, čijim povodom se u navedenim mubarek-večerima između akšama i jacije u kućama se uči Kur'an, predaju proučene hatme za duše umrlih, pri čemu se u isto vrijeme se u džamijama održavaju prigodna predavanja o njihovom značaju, takođe održavaju mevludi, tevhidi, zikri, izdvajaju te noći za klanjanje noćnog namaza i slično, za sve ove radnje nema osnova u šerijatskim tekstovima.

Organizovanje skupova, predavanja, priredbi, svečanosti, mevluda i slično povodom noći Isra i Miradža, noći Lejletul-kadr, bitke na Bedru i slično, i ponavljanje istih svake godine u isto vrijeme, je novotarija u vjeri. Takve manifestacije nisu propisane u Islamu, te ih nije dozvoljeno organizovati niti njima prisustvovati.

Argumenti zabrane ovakvih skupova i aktivnosti su:

Prvo – jer ovo predstavlja novotariju u vjeri.

Povodom tih dana i noći nisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashabi niti selef ovog Ummeta pravili manifestacije, svečanosti ili na neki drug način ih obilježavali. A ono što nije bilo od vjere u njihovo vrijeme nije ni danas, jer da je u tome bilo hajra ne bi ih mi u tome pretekli s obzirom koliko su oni bili gorljivi u praktikovanju i slijeđenju sunneta.

A svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u vatru, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi : “Čuvajte se novina (u vjeri), jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”. Takođe, svaka novotarija se odbacuje po tekstu hadisa mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje”.

Drugo – što se ovakve svečanosti konstantno ponavljaju svake godine u isto vrijeme, a u Islamu ono što se ponavlja svake godine naziva se ID-om-praznikom, tj. vraća se na arapsku riječ ADE, JEUDU, ID što znaći ono što se stalno vraća i ponavlja. A u osnovi u Islamu nema ID-a (praznika koji se ponavlja svake godine) osim dva ID-a bajrama: ramazanskog i kurbanskog. Svi praznici mimo dva bajrama su novotarija u vjeri.

Dokaz za to su je hadis od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu oni su imali dva dana (praznika) u kojima su igrali (praznovali), pa je rekao: “Zaista vam je Allah zamjenio (ta dva praznika) sa boljim od njih: kurbanski i hadžijski bajram”. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi, Ibn Hadžer, Albani i Šuajb Arnaut.

Treće – organizovanje ovakvih susreta nije bilo poznato kod prvih muslimana nego je to posljedica oponašanja kjafira u njihovim običajima jer oni obilježavaju na sličan način poznate događaje iz svoje historije. A oponašanje kjafira u onome što je karakteristično za njih je zabranjeno, jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”. Hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.

Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas upozorava na slijeđenje puteva Židova i kršćana a od čega je i obilježavanje historiskih događaja, pa kaže u hadisu kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, korak po korak, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Sa druge strane, musliman treba da se prisjeća velikih događaja iz istorije Islama iz sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stalno i neprestano, da slijedi njegov sunnet, da ga uzme za uzor u njegovoj Uputi sa kojom je došao u svim sferama života, da nastoji izučavati sunnet i siru cijele godine. A ne da njegova vjera postane zbir vjerskih manifestacija i svečanosti zbog ovog ili onog dana ili noći u kojima se nešto u istoriji Islama desilo.
Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:

Što se tiče javnog poimeničnog prozivanja novotara, da li to spada u zabranjeni gibet, to zavisi od situacije. Učenjaci izdvojili iz opće zabrane gibeta određene situacije.

Imam Nevvevi je u svojoj knjizi “Rijadus-salihin” naveo poglavlje pod naslovom “Poglavlje o onom što je dozvoljeno od gibeta”, pa kaže: “Znaj da je gibet dozvoljen kada za to postoji opravdan šerijatski cilj koji se ne može postići ‘osim sa gibetom, a on ima šest vrsta”. Pa je pod četvrtom vrstom spomenuo upozorenje i savjet muslimanima od nečijeg zla, te je nabrojao šta sve ulazi pod ovu vrstu, poput: gibeta slabih ravija u prenošenju hadisa, gibetu nepravednih svjedoka i tako dalje.

Između ostalih spomenuo je i fakiha uči kod bidatora ili grešnika, pa se boji da će mu naštetiti, tada ga treba posavjetovati i pojasniti njegovo stanje, pod šartom da mu je namjera davanje savjeta. A pod petom vrstom je spomenuo čovjeka koji javno čini grijeh ili novotariju.

Kaže Hasan El-Basri: “Gibet novotara nije gibet” (Kešful-hafa’, El-Adželuni, 2/173). I kaže: “Trojicu je dozvoljeno gibetiti: novotara, fasika koji javno griješi i vladara zalima” (Ez-Zuhd, Ahmed ibn Hanbel,1661, Futja ve dževabuha, El-Hemezani, str. 14, i Fejdul-kadir, El-Munavi, str. 108).

Kaže Ibn Kutejbe: “Može pomisliti onaj ko ne zna od ljudi i koji ne stavlja stvari na njihovo mjesto da je ovo gibet učenjaka … a nije tako kao što oni misle …”. (Islahu galeti Ebi Ubejd, str. 46.)

Da bi kritika učenjaka ili daija bila dozvoljena spominjući njihova imena učenajci su postavili određene šartove. Pa tako imam Ibn Nasiruddin Ed-Dimeški u svojoj knjizi “Er-Reddu el-vafir” spominje tri šarta:

prvi – da onaj koji govori poznaje stepene ljudi, njihova stanja u skretanju, pravednosti i razlike među njima u njihovim riječima i djelima,

drugi – da bude bogobojazan, nepristrasan, da ne slijedi strasti i prohtjeve svog nefsa i da nije brzoplet

i treći – poznavanje razloga i povoda zbog kojih se ocjenjuje neki čovjek da je novotar ili da je skrenuo sa ispravnog menhedža (Er-Reddu el-vafir, str. 14.).

Zbog toga onaj koji govori o islamskim džematima i učenjacima treba da zadovolji neke šartove od kojih su:

Prvi – da se provjeri govor koji se želi kritikovati, tj. da ne gradi svoju kritiku na nečemu što mu je neko prenio bez provjeravanja vjerodostojnosti istog. Zato je rečeno “Slabost vijesti su njihove ravije”, tj. da oni koji prenose vijesti često ih ne prenose onakve kakve jesu, nego dodaju ili oduzmu. Allah Uzvišeni je postavio princip koji kada bi ga se držali islamisti nestalo bi mnogih razilaženja i nerazumijevanja među njima: “O vjernici, ako vam nekakav griješan čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete”. (El-hudžurat 6)

Drugi – čitanje govora ili njegovo slušanje sa smirenošću, zadovoljstvom i lijepom namjerom, a ne sa ciljem kritike i provjeravanja. Takođe, treba tražiti svom bratu opravdanje i izlaz za kazano i napisano, pa ako nađe opravdanje dobro i jest a ako ne nađe istina je preča da se slijedi. Jer Allahovo zadovoljstvo je cilj koji se ne ostavlja a zadovoljavanje ljudi je cilj koji se ne može ostvariti, pa zato čovjek treba da da prednost onome što se ne ostavlja nad onim što se ne može ostvariti.

Treći – da govori o bitnim stvarima i da ne prenosi osim pitanja u kojima ima koristi i koja su vrijedna pažnje. Uz sve ovo na njemu je da vodi računa o argumentima, upotrebljavanju najljepših metoda u obraćanju, da bira riječi i da se kloni pogrdnih, uvredljivih i ružnih izraza. Ako mu istina postane jasna a ona je na strani protivnika da je prihvati.

Nažalost, mnogi oni koji se upuste u kritiku i savjetovanje drugih pišući odgovore na određene riječi, izreke ili knjige, upadaju u mnoge greške od kojih su najpoznatije sljedeće: vađenje riječi iz konteksta, izražavanje radosti kada druga strana griješi, spominjanje loših djela a sakrivanje dobrih i slično tome.

A što se tiče menhedža prilikom kritikovanja da se spominju loše djela a sakrivaju dobra, ovaj menhedž je Ibn Tejmije nazvao “Menhedž muha”, pa kaže: “Neki ljudi, kada kritikuju bolesno kritikuju, zaboravljaju dobra djela i osobine a spominju samo loše. Oni su poput muha: ostavljaju zdrave dijelove tijela a slijeću na rane i nečiste dijelove tijela. Ovo je dokaz malodušnosti i pokvarenog karaktera” (Medžmu'ul-fetava, 28/209).

A na drugom mjestu pojašnjava Ibn Tejmije ispravan menhedž po ovom pitanju, pa kaže: “Kada se u jednom čovjeku nađe i dobro i zlo, dobročinstvo i grijesi, pokornost i neposlušnost i Sunnet i novotarija, zaslužuje od prijateljstva i nagrade shodno onoliko koliko ima u njemu hajra, i zaslužuje od neprijateljstva i kazne onoliko koliko ima u njemu zla” (Medžmu'ul-fetava, 28/209). Ovo je naravno, menhedž kada se ocjenjuje kompletna ličnost a ne kod bilo koje kritike. Ispravno je da kritičar kada želi pojasniti greške onog koga kritikuje ili želi odgovoriti nekom ko je pogriješio u tom slučaju nije obavezan spomenuti njegove dobre osobine, za razliku od donošenja općeg stava o ljudima i džematima, tada se spominju i dobre i loše osobine.

Kaže šejh Ibn Usejmin pojašnjavajući razliku između odgovora na onog ko je pogriješio i između biografije i ocjenjivanja: “Kada čovjek govori o nekoj ličnosti a želi da ga ocijeni kao kompletnu ličnost, u tom slučaju treba spomenuti njegove dobre i loše osobine, a zatim donosi sud shodno njegovom stanju: pa ako prevladaju dobre osobine pohvali ga, a ako prevladaju loše osobine pokudi ga. A ako želi prilikom govora o nekoj ličnosti da odgovori na njegovu novotariju tada ne treba da spominje njegove dobre osobine, jer spominjanje dobrih osobina u situaciji kada se odgovara na njega čini sam odgovor slabim i neprihvatljivim” (Preuzeto sa snimljene kasete, datuma 16.12.1416. po Hidžri).

Ve billahi tevfik.

izvor: http://www.ehlus-sunne.ba

Obaveza je ženi kada joj prestane hajz, okupati se tako što će oprati cijelo tijelo, na osnovu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućenih Fatimi bint Ebi-Hubejš: “…Pa ako ti dođe hajz, ostavi namaz, a kada prođe, okupaj se i klanjaj.” (El-Buhari)

Najmanje što je obavezno u vezi sa gusulom jeste to da se opere cijelo tijelo, pa čak i ispod kose, a najbolje je da to bude onako kako je opisano u hadisu u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada ga je Esma bint Šekl upitala o gusulu nakon hajza, rekao: “Neka uzme svaka od vas svoju vodu i sidr pa se dobro očisti. Zatim neka polije svoju glavu trljajući dobro tjeme, a zatim neka polije po sebi vodu i uzme pamučni komad platna na kojem je misk i očisti se njime.” Esma je upitala: ’Kako da se njime očistim?’ On je rekao: ’Subhanallah?!’, na što je Aiša rekla: ’Slijedi trag krvi.’” (Muslim)

Ona nije obavezna rasplitati kosu osim ako je kosa čvrsto upletena tako da se boji da voda neće dospjeti do korijena kose. U Muslimovom Sahihu stoji da je Ummu Seleme, r.a., upitala Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: “Ja sam žena koja upliće svoju kosu, pa da li ću je rasplitati prilikom gusula od dženabeta?” (u drugom predanju stoji: “…prilikom gusula od hajza i dženabeta?”) Rekao je: “’Ne, dovoljno ti je da pospeš po glavi tri pregršti vode i da poliješ po sebi vodu i tako se očistiš.’”

Ako ženi prestane hajz u toku nekog namaskog vremena, ona je obavezna požuriti s kupanjem kako bi stigla obaviti namaz u njegovom vremenu. Ako bude na putu i nema vode, ili ima ali se boji da će joj naškoditi ako je upotrijebi, ili je bolesna pa će joj naškoditi kupanje, ona će uzeti tejemum kao zamjenu za gusul, sve dok ne nestane zapreka (za gusul) i tada će se okupati. Nekim ženama prestane hajz u vrijeme nekog namaskog vremena i one odgađaju kupanje do isteka tog namaskog vremena, te kažu da ne mogu upotpuniti kupanje u tom vremenu. Međutim, ovo nije dovoljan razlog, jer one mogu skratiti kupanje na ono što je obavezno pri kupanju i tako mogu obaviti namaz u njegovo vrijeme. A kasnije, kada budu imale vremena, upotpunit će svoje kupanje.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Značenje hadisa i navedeno mišljenje možemo pomiriti na jedan od tri načina:

1.    Značenje hadisa može biti da je Allahov Poslanik, ﷺ, podrazumijevao određeni narod posebno i da time nije mislio općenito, a u takvoj situaciji uopće ne postoji problem između hadisa i spomenutog mišljenja.

2.   Možemo reći da te žene kojima su povjerene neke odgovornosti nisu dobile potpunu vlast. One su dobile samo određene ingerencije od nekih koji su njima ipak pretpostavljeni i imaju vlast i kontrolu nad njima. Njima je, dakle, formalno (de jure), a nikako stvarno (de facto), prepuštena vlast.

3.  Treći način da pomirimo značenje hadisa sa navedenim mišljenjem jeste da kažemo da, ako su ljudi uspjeli sa ženom na čelu, bili bi još uspješniji da su na vlast izabrali muškarca. Tada bi negacija uspjeha, spomenuta u hadisu, bila, zapravo, negacija potpunosti uspjeha. U tom slučaju trebalo bi kazati: “Da je taj narod za vođu postavio muškarca, bilo bi im bolje i bili bi uspješniji.”

4.  Može se kazati da se riječi Vjerovjesnika, ﷺ: “Narod koji predvodi žena neće uspjeti”, odnose na većinu slučajeva i najčešćih primjera, a da se može desiti izuzetak pa da neki narod uspije na čelu sa ženom.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina