Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Post dana Arefata- njegovi pravni propisi?
Piše: Elvedin Pezić Dan Arefata je deveti dan mjeseca zul-hidžeta. Ebu Katada prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post dana Arefata iskupljuje grijehe iz prošle i naredne godine, a post dana Ašure iskupljuje od grijeha (počinjenih) u prošloj godini.” (Muslim) Kada je Posviše
Piše: Elvedin Pezić
Dan Arefata je deveti dan mjeseca zul-hidžeta. Ebu Katada prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post dana Arefata iskupljuje grijehe iz prošle i naredne godine, a post dana Ašure iskupljuje od grijeha (počinjenih) u prošloj godini.” (Muslim)
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Oproštajnom hadžu obavijestio ashabe o Allahovom oprostu, oni su upitali: “Allahov Poslaniče, da li oprost vrijedi isključivo za nas?” “Za vas i za sve one koji dođu nakon vas do Sudnjeg dana”, odgovorio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Citirani hadis odnosi se na oprost malih grijeha koje čovjek počini u spomenutom periodu, a ne na velike grijehe, kako to često čujemo.
Imam Nevevi rekao je: “Značenje ovog hadisa jeste da će postaču koji posti taj dan biti oprošteni grijesi (koje počini u) dvije godine. Islamski učenjaci kazali su da se time misli na male grijehe, a o tome smo već govorili kada smo spominjali oprost grijeha prilikom uzimanja abdesta.” (El-Minhadž Šerhu Sahih Muslim, 8/50)
Isto značenje u komentaru hadisa o vrijednosti posta na dan Arefata spomenuli su mnogi drugi učenjaci.
(1) Većina islamskih pravnika smatra da je postiti na dan Arefata pohvalno samo osobama koje nisu na hadžu, dok je hadžijama prioritetnije da ne poste kako ih post ne bi oslabio i na taj način spriječio ih da čine ibadete koje im je propisano činiti tog dana.
Velikan hanefijske pravne škole Kasani kazao je: “Što se tiče posta na dan Arefata, on je pohvalan za onoga ko nije na hadžu, na što ukazuje mnoštvo hadisa koji podstiču na post u tom danu, jer se taj dan odlikuje nad ostalim danima. Isto tako, pohvalno je da dan Arefata posti i hadžija, ali pod uvjetom da ga to neće oslabiti u pogledu činjenja ibadeta: stajanja na Arefatu i upućivanja dove u tom danu…, a ako će ga post oslabiti, onda mu je pokuđeno postiti, zato što se vrijednost (posta) tog dana može postići u nekoj od narednih godina.” (Bedaius-sanaia, 2/79)
(2) U vjerodostojnim predajama zabilježeno je da je Allahov Poslanik na dan Arefata, u godini u kojoj obavio Oproštajni hadž, zatražio da mu se donese posuda sa pićem koje je javno popio kako bi se znalo da ne posti.
Isto tako, pravedne halife nisu prakticirale postiti dan Arefata tokom obavljanja hadža.
Ibn Omer, radijallahu anhu, upitan je o tome da li će hadžija postiti dan Arefata, pa je kazao: “Obavio sam hadž sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on nije postio. Nakon toga (obavio sam hadž) sa Ebu Bekrom, pa ni on nije postio, zatim sam (obavio hadž) sa Omerom, pa ni on nije postio, a nakon toga sa Osmanom, pa ni on nije postio. Zato i ja ne postim dan Arefata kada sam na hadžu, niti nekome naređujem da to čini, a isto tako, ni onome ko posti to ne zabranjujem.” (Hadis bilježi Tirmizi, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
(3) Post dana Arefata je dobrovoljni post i na njega se odnose svi propisi koji se eksplicitno vezuju za ostale vrste dobrovoljnog posta.
Dobrovoljni post može se zanijetiti i nakon nastupanja sabaha, pa čak i nakon izlaska sunca, pod uvjetom da čovjek nakon pojave zore nije učinio ništa što kvari post. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je kazala: “Jednoga dana došao je Allahov Poslanik i upitao: ‘Aiša, imate li bilo šta (za jesti)?’, a ja sam odgovorila: ‘Allahov Poslaniče, nemamo ništa.’ Tada je Allahov Poslanik rekao: ‘Ja ću onda postiti.’” (Muslim)
Ovaj stav zastupali su pravnici hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole, za razliku od onih koji su smatrali da se dobrovoljni post mora zanijetiti tokom noći kao i obavezni.
Ibn Kudama je rekao: “Osobi koja posti dobrovoljni post dozvoljeno je da zanijeti u toku dana. Ovaj stav zastupali su: naš imam (Ahmed b. Hanbel), Ebu Hanifa, Šafija, a ovo mišljenje preneseno je i od Ebu Derdaa, Ebu Talhe, Ibn Mesuda, Huzejfe, Seida b. Musejjiba, Seida b. Džubejra i Nehaija, a ovo je i mišljenje učenjaka racionalističke pravne škole.” (El-Mugni, 3/109)
(4) Osoba koja bi prekinula dobrovoljni post, ne bi bila grješna. Svakako da se onaj ko započne dobrovoljni post, naročito kada je u pitanju post dana Arefata, treba maksimalno potruditi da ga isposti, ali ako bi imao potrebu i validan razlog, u tom slučaju bilo bi mu dozvoljeno i da prekine post.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko posti dobrovoljni post nadređen je sam sebi: ako želi, nastavit će s postom, a ako želi, prekinut će post.” (Hadis bilježi Tirmizi, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.)
(5) Pohvalno je postiti dane prije Arefata, a dan nakon Arefata je Bajram kada je strogo zabranjeno postiti.
Dani prije Arefata jesu prvi dani mjeseca zul-hidžeta o kojima je Allahov Poslanik kazao da su najbolji dunjalučki dani.
Od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: “Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidžeta. Ashabi su upitali: “Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, a Poslanik je odgovorio: “Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući i svoj život i svoj imetak, i ništa od toga ne vrati.” (Buhari)
S obzirom na to da su u ovom hadisu Poslanikove riječi općenitog karaktera, to znači da “dobra djela” svakako obuhvataju i dobrovoljni post.
Jedna od supruga Allahovog Poslanika kazala je: “Allahov Poslanik postio je devet dana zul-hidžeta, dan Ašure i tri dana u svakom mjesecu.” (Hadis su zabilježili Ahmed i Ebu Davud, a slabim ga je ocijenio autor knjige Nasbur-raje, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.)
Što se tiče posta na dan Bajrama, on je strogo zabranjen po konsenzusu islamskih učenjaka, a to nam potvrđuje i hadis koji prenosi Ebu Seid, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik zabranio je da se posti na dan Kurbanskog i Ramazanskog bajrama.” (Buhari i Muslim)
(6) Ako bi čovjek postio dan Arefata samo sa nijetom dobrovoljnog posta, svakako da bi to bilo najbolje, ali mu je dopušteno da prilikom posta na dan Arefata u tom postu objedini i namjeru napaštanja dana koje iz opravdanog razloga nije postio u ramazanu.
Kazao je šejh Usejmin: “Ko posti dan Arefata, ili dan Ašure, a ima propuštenih dana ramazana koje treba napostiti, njegov dobrovoljni post je ispravan. Međutim, ako bi tim postom nijetio (namjeravao) i oduživanje onoga što mu je obaveza da naposti iz ramazana, imao bi dvije nagrade: nagradu za post dana Arefata ili Ašure i nagradu za napaštanje ramazanskog posta.”
(7) Musliman bi trebao da iskoristi priliku i da na dan Arefata nahrani postače, jer tako će imati nagradu onih koji su taj dan postili.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko priredi iftar postaču, imat će istu nagradu kao i postač, s tim što postaču neće biti umanjena njegova nagrada.” (Hadis bilježe Ahmed, Tirmizi i Ibn Madža, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ovaj hadis je općenit, tako da se pod nahranjivanjem postača i organiziranjem iftara podrazumijeva da čovjek priredi i pozove na iftar i osobe koje su imućne i bogate, a ne samo siromahe, a isto tako obuhvata i organiziranje iftara za rodbinu i za osobe koje sa njim nisu u rodbinskoj vezi.
A Allah najbolje zna!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Propisni način obavljanja zikra nakon namaza kao što je radio Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ?
Piše: mr. Elvedin Pezić Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je vjernicima da poslije namaza zikre, odnosno veličaju i spominju svoga Gospodara izgovarajući “subhanallah”, elhamdulillah”, “Allahu ekber”, što je poznato svim muslimanima, koji poslije svakog namaza ove riječi zikrviše
Piše: mr. Elvedin Pezić
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je vjernicima da poslije namaza zikre, odnosno veličaju i spominju svoga Gospodara izgovarajući “subhanallah”, elhamdulillah”, “Allahu ekber”, što je poznato svim muslimanima, koji poslije svakog namaza ove riječi zikra izgovaraju po trideset tri puta, i to je potpuno validan način obavljanja zikra. Međutim, manje je poznato da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na više načina obavljao zikr nakon namaza. U vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilježi se da postoje i drugi načini izgovaranja zikra nakon namaza, koje treba da poznaje svaki sljedbenik sunneta Allahovog Poslanika i da ih povremeno prakticira, kako bi na taj način oživio i te sunnete i otrgao ih od zaborava.
U narednim redovima navest ćemo vjerodostojno prenesene načine na koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavljao zikr.
Prvi način podrazumijeva da čovjek nakon namaza po trideset tri puta izgovori “subhanallah”, “elhamdulillah” i “Allahu ekber”, i da to upotpuni sa stotinu riječima “la ilahe illallahu, vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ala kuli šejin kadir!”
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ko na kraju svakog namaza izgovori ‘subhanllahi’ trideset tri puta, ‘elhamudlillahi’ trideset tri puta, ‘Allahu ekber’ trideset tri puta, a potom to upotpuni stoti put riječima: ‘La ilahe illallahu, vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku, ve lehul-hamdu, ve huve ala kuli šejin kadir!’, bit će mu oprošteni grijesi, pa makar ih bilo kao morske pjene.” (Muslim, br. 597)
Drugi način obavljanja zikra veoma je sličan prethodnom: po trideset tri puta izgovaraju se riječi “subhanallah” i “elhamdulillah”, a razlika je samo u izgovaranju riječi “Allahu ekber” koje se izgovaraju trideset četiri puta.
Ka‘b b. Udžra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Nagrada neće biti uskraćena čovjeku koji svaki obavezni namaz popratiti izgovaranjem riječi zikra: ‘subhanallah’ trideset tri puta, ‘elhamdulillah’ trideset tri puta, i ‘Allahu ekber’ trideset četiri puta.” (Muslim, br. 596)
Treći način podrazumijeva da čovjek nakon namaza izgovori “subhanallah” dvadeset pet puta, “elhamdulillah” dvadeset pet puta, “Allahu ekber” dvadeset pet puta, i “la ilahe illallah” dvadeset pet puta.
Zejd b. Sabit, radijallahu anhu, kazuje: “Naređeno nam je da nakon svakog namaza izgovorimo ‘subhanallah’ trideset tri puta, ‘elhamdulillah’ trideset tri puta, i ‘Allahu ekber’ trideset četiri puta. Tada je jedan ensarija usnio san u kojem je bio upitan: ‘Je li vam Allahov Poslanik naredio da nakon svakog namaza izgovorite trideset tri puta ‘subhanallah’, trideset tri puta ‘elhamdulillah’ i trideset četiri puta ‘Allahu ekber’?’ ‘Da’, odgovorio je, na što mu je bilo rečeno: ‘Svaki od tih zikrova izgovorite po dvadeset pet puta, i dodajte riječi ‘la ilahe illallah’ dvadeset pet puta.’ Kada su osvanuli, otišli su Allahovom Poslaniku i obavijestili ga o onome što se desilo, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Učinite tako!’” (Hadis bilježe Ahmed, Tirmizi i Darimi, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u djelima Miškatul-mesabih, 1/307, br. 973, i Es-Sahiha, 1/ 210, br. 101)
Četvrti način jeste da čovjek nakon namaza po deset puta izgovori“subhanallah”, “elhamdulillah” i “Allahu ekber”. Hadis u kojem se govori o ovoj vrsti zikra bilježi Buhari, ali ćemo mi ovdje spomenuti drugi hadis koji nosi mnoge dodatne koristi.
Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Dva su postupka koja će onoga ko ustraje u njima uvesti u Džennet, a oni su veoma lagani, ali je veoma je malo onih koji to prakticiraju. Prvi je nakon namaza izgovoriti ‘subhanallah’ deset puta, ‘elhamdulillah’ deset puta i ‘Allahu ekber’ deset puta, to je stotinu i pedeset na jeziku, a hiljadu i pet stotina na vagi, a drugi je kada legne u postelju da izgovori ‘subhanallah’ trideset tri puta, ‘elhamdulillah’ trideset tri puta i ‘Allahu ekber’ trideset četiri puta, i to je stotinu jezikom, a hiljadu na vagi.” Prenosilac kazuje: “Vidio sam Allahovog Poslanika kako ih prebrojava na svojoj ruci.” Prisutni su upitali: “Allahov Poslaniče, kako to da su to veoma lagani postupci, a vema je malo onih koji to prakticiraju?”, a on je odgovorio: “Nekome od vas dođe šejtan i uspava ga prije nego što ih izgovori i dođe mu nakon namaza pa ga podsjeti na neku potrebu prije nego što ih izgovori.” (Hadis bilježe Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela)
Islamski učenjaci, među kojima je šejhul-islam Ibn Temijja, a od savremenih učenjaka šejh Usejmin, savjetovali su da u ovakvim pitanjima, kada je zabilježeno više načina činjenja jednog ibadeta, vjernik treba da svaki od njih prakticira ponekad jer će na takav način prakticirati sve što je preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sačuvat će od zaborava neke manje poznate sunnete, povećat će koncentraciju prilikom činjenja tog ibadeta, jer čovjeku je svojstveno da vremenom, kada jedan ibadet neprestano čini na isti način, počne da ga obavlja rutinski, ne razmišljajući o njemu, za razliku od prakticiranja tog istog ibadeta na više načina.
Isto tako, u raznolikosti obavljanja navedenih zikrova nalazi se još jedna korist, a to je da će u određenim situacijama prakticirati određeni način, shodno vremenu koje ima, pa ako žuri i ima neodgodivih obaveza nakon namaza, tada može da prakticira kraći način u kojem će zikriti po deset puta, za razliku od situacije kada ima vremena i ne žuri nakon namaza, kada će prakticirati neki od dužih načina obavljanja zikra.
Molim Allaha da nas učini od onih koji će u ovim teškim vremenima čuvati svaki, pa i najsitniji, sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kako ispravno obaviti namaz u džematu ?
Priredio: mr. Elvedin Pezić Gledajući ljude koji klanjaju u džamiji za imamom, veoma često možemo primijetiti da ne poznaju propis klanjanja za imamom. Ljudi nisu svjesni da, iako su došli u džamiju, što je za svaku pohvalu, u toku namaza koji klanjaju za imamom, mogu počiniti veliki grijeh, a i dovviše
Priredio: mr. Elvedin Pezić
Vidi manjeGledajući ljude koji klanjaju u džamiji za imamom, veoma često možemo primijetiti da ne poznaju propis klanjanja za imamom. Ljudi nisu svjesni da, iako su došli u džamiju, što je za svaku pohvalu, u toku namaza koji klanjaju za imamom, mogu počiniti veliki grijeh, a i dovesti u pitanje ispravnost namaza, a sve zbog pogrešnog odnosa prema izvršavanju namaskih radnji za imamom.
Islamski učenjaci spominju da se klanjač/muktedija u toku zajedničkog namaza može naći u jednoj od četiri situacije: (1) da namaske radnje obavlja prije imama, (2) da namaske radnje izvršava istovremeno sa imamom, (3) da slijedi imama i (4) da zaostaje za imamom u obavljanju namaskih radnji. Svaka ova varijanta ima svoje propise, koje ćemo spomenuti rezimirano, bez detaljnog razmatranja.
1. Obavljanje namaskih radnji prije imama
U slučaju da klanjač prije imama obavi neke namaske radnje, kao naprimjer, da ode na rukū prije imama, ili da ode na sedždu prije njega, ili da se podigne sa rukūa prije imama, ili da se podigne sa sedžde prije imama, na taj način počinio je jasni haram. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zar se onaj koji podigne glavu u namazu prije nego što to učini imam ne boji da mu Allah glavu neće pretvoriti u glavu magarca, ili da njegov izgled neće izmijeniti u izgled magarca?!” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)
Ako klanjač donese početni tekbir prije imama, na taj način on uopće nije stupio u namaz za imamom, što opet jasno ukazuje na to koliko je opasno namaske radnje izvršavati prije imama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Imam je postavljen da ga slijedite, pa kada on donese početni tekbir, i vi ga donesite.” (Buhari i Muslim, od Enesa, radijallahu anhu)
Ako bi čovjek svjesno i namjerno obavio namaske radnje prije samog imama, shodno citiranim predajama, njegov bi namaz bio pokvaren.
Ako bi čovjek tokom namaza prije imama izgovorio ono što je u toku namaza propisano izgovoriti poslije imama, kao naprimjer da u toku podne ili ikindija-namaza brže prouči Fatihu od imama, ili brže prouči Ettehijatu, u tome nema smetnje, jer je u osnovi nemoguće voditi računa o tome. Pod zabranom izvršavanja namaskih radnji prije imama podrazumijeva se zabrana u preticanju imama u tjelesnim pokretima.
2. Obavljanje namaskih radnji istovremeno sa imamom
Za klanjača koji namaske radnje obavlja istovremeno sa imamom može se reći da ne slijedi sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je preporučio da se namaske radnje izvršavaju neposredno nakon imama. Klanjač koji ovako postupa dovodi sebe u situaciju da sumnja da li je namaske radnje obavio prije imama ili ne.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Imam je postavljen da ga slijedite, pa kada donese početni tekbir, i vi ga donesite, kada ode na rukū, i vi otiđite, kada izgovori: ‘Semiallahu limen hamideh”, vi izgovorite: “Rabbena ve lekel-hamd”, kada ode na sedždu, i vi otiđite na sedždu, a ako imam klanja sjedeći, i vi za njime klanjajte sjedeći.” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)
Ovaj hadis je najveći dokaz o ispravnom slijeđenju imama. Na samom početku hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno daje do znanja da je imam postavljen da se slijedi govoreći: “Imam je postavljen da ga slijedite”, a zatim, kada god je spomenuo neku od namaskih radnji imama, preporučio je da klanjač/muktedija učini tu radnju nakon imama.
Klanjač koji namaske radnje izvršava istovremeno sa imamom jasno krši smjernice koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo u hadisima, u kojima zabranjuje da se namaske radnje obavljaju prije imama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Imam je postavljen da ga slijedite, pa kada donese početni tekbir, i vi ga donesite, i nemojte donositi tekbir sve dok ga on ne donese, kada ode na rukū, i vi p otiđite, i nemojte ići na rukū sve dok on ne ode. Kada izgovori: ‘Semiallahu limen hamideh’, vi kažite: ‘Rabbena ve lekel-hamd’, a kada ode na sedždu, i vi otiđite na sedždu, i nemojte ići na sedždu sve dok je on ne učini. Kada imam klanja stojeći, i vi klanjajte stojeći, a ako imam klanja sjedeći, i vi za njime klanjajte sjedeći.” (Ebu Davud od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a šejh Albani ovaj je hadis ocijenio vjerodostojnim)
Shodno ovom hadisu, neki su učenjaci kazali da, ako bi klanjač donio početni tekbir istovremeno sa imamom, ne bi se smatralo ni da je stupio u namaz.
3. Slijeđenje imama
Slijeđenje imama u obavljanju namaskih radnji, tako da klanjač namaske radnje obavlja neposredno nakon imama, smatra se sunnetom i ispravnim načinom klanjanja za imamom. To potvrđuje prethodno spomenuti hadis u kojem se navodi da je imam postavljen da se slijedi, a slijeđenje podrazumijeva da se namaske radnje izvršavaju nakon imama. Isto tako Allahov Poslanik u većini hadisa u naredbi o izvršavanju određenih namaskih radnji za imamom izrekao je koristeći veznik “pa”, što u arapskom jeziku jasno označava redoslijed i slijeđenje bez kašnjenja.
Pošto su ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolja generacija, koju je Poslanik odgajao šutnjom odobravajući njihove postupke, riječima ih usmjeravajući i savjetujući ih onda kada pogriješe, oni su nam jasno prenijeli kako su oni slijedili Poslanika u namazu.
Abdullah b. Jezid kazuje: “Obavjestio me je Bera, a on sigurno nije slagao, govoreći: “Kada bi Allahov Poslanik u namazu izgovorio: ‘Semiallahu limen hamideh’, niko od nas ne bi povijao/poginjao svoja leđa, sve dok Allahov Poslanik ne bi učino sedždu, a potom bismo mi činili sedždu za njim.” (Buhari i Muslim)
Na osnovu ovog hadisa, a i prethodno spomenutih hadisa, sunnet i jedina ispravna opcija u odnosu klanjača/muktedije naspram imama jeste da ga slijedi nakon što on učini određenu radnju, da ga ne pretiče, a i da ne kasni.
4. Zaostajanje za imamom u obavljanju namaskih radnji
Shاodno citiranim hadisima, slijeđenje imama jedina je ispravna opcija. Islamski učenjaci zaostajanje klanjača za imamom u obavljanju namaskih radnji dijele u dvije kategorije: kraće zaostajanje, u trajanju od jednog namaskog rukna, i duže zaostajanje, veće od jednog namaskog rukna. Ako je u pitanju kraće zaostajanje, tako da klanjač stigne imama na narednom ruknu, to se može tolerisati, iako i to treba izbjegavati, kao u slučaju kada se imam ispravi sa rukūa, a klanjač kratko ostane na rukūu da bi završio dovu, pa se i klanjač podigne prije nego što imam ode na sedždu, ili kada imam ode na rukū sa kijama, a klanjač još nije završio učenje Fatihe, ostao mu je jedan ajet ili dva, kada će proučiti te ajete i sustići imama na rukūu. U pogledu dužeg zaostajanja, toliko da imam ode na sljedeći rukn, a klanjač ga nije stigao na ruknu na kojem ga je trebao slijediti, tada neki učenjaci taj namaz smatraju neispravnim, a jedan od savremenih učenjaka koji je u ovom slučaju smatrao namaz neispravnim jeste i šejh Usejmin. Ova tvrdnja nije potvrđena jasnim dokazima, ali je sigurno da se čovjek ne treba poigravati sa svojim namazom i ne treba da kasni bez validnog razloga.
Kao primjer za zabranjeno duže zaostajanje za imamom možemo navesti situaciju kada klanjač svjesno oduži dovu na sedždi, pa vidimo da se imam ispravio sa sedžde, a on i dalje dovi, pa imam učini i drugu sedždu, a on se još nije podigao sa sedžde, što su islamski učenjaci zabranjivali, a neki su za takav postupak rekli da kvari namaz.
Ako bi se desilo da klanjač duže zaostane za imamom iz opravdanog razloga, da li zato što nije čuo tekbir imama, ili zato što je nestalo struje pa nije čuo glas imama, ili se doista zanese u ibadetu pa zaboravi da slijedi imama, tada će nastaviti da klanja ono što je propustio i nastaviti da slijedi imama, i njegov namaz je validan.
Rezime
Klanjač/muktedija u toku zajedničkog namaza može se naći u jednoj od četiri situacije: (1) da namaske radnje obavlja prije imama, (2) da namaske radnje izvršava istovremeno sa imamom, (3) da slijedi imama i (4) da zaostaje za imamom u obavljanju namaskih radnji. Ono što je jasno potvrđeno sunnetom jeste slijeđenje imama, tako što će klanjač/muktedija namaske radnje namaza obavljati neposredno nakon imama, bez zaostajanja. A Allah najbolje zna!
————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno ili zabranjeno dovoditi djecu u džamiju?
Piše: Adnan Maglić Zadnje dvije decenije muslimani ovih prostora svjedoče buđenju uspavanoga bošnjačkog ummeta. Vjernici sada svakodnevno mogu saznati nešto novo o svojoj vjeri, što im je u prijeratnom periodu i komunističkoj vladavini bilo zabranjeno. Svjetlo istine, Allahovom voljom, dolazi do ljuviše
Piše: Adnan Maglić
Zadnje dvije decenije muslimani ovih prostora svjedoče buđenju uspavanoga bošnjačkog ummeta. Vjernici sada svakodnevno mogu saznati nešto novo o svojoj vjeri, što im je u prijeratnom periodu i komunističkoj vladavini bilo zabranjeno. Svjetlo istine, Allahovom voljom, dolazi do ljudskih srca i polahko ali sigurno mijenja njihov život. Sve je više ljudi koji se ponose reći da su muslimani i da žive islam u svim segmentima svoga života. Primjetno je da i džamije nisu kao što su nekada bile. Prije se u njih ulazilo samo za Bajram, a ako se radilo o malo boljoj mahali, onda su se džamijska vrata i kapije otvarale i petkom. Danas su naše džamije ”male košnice”. Muslimani su shvatili vrijednost džamija u islamu, vrijednost džemata i zajedničkog namaza.
Osjetivši ljepotu živog i praktičnog islama, oni žele to svjetlo podijeliti i sa svojom porodicom. Zato ćemo danas često vidjeti kako babo ponosno ide sa svojim malim sinčićem u Allahovu kuću da svome Gospodaru padne na sedždu. Džamije su nekada bile samo za stare, ali eto, doživjeli smo da se u njima čuju i piskavi dječiji glasići koji se nemirno šire po mahfilima i džamijskim kupolama. Iako je svima drago tu dječicu vidjeti u džamiji, ona nerijetko znaju napraviti nered i galamu te ometati klanjače dok zajednički ili pojedinačno obavljaju namaz. Zbog toga se jedan dio džematlija opravdano pita koliko je šerijatski ispravno dovoditi mlađu djecu u džamije i na taj način ometati druge ljude dok skrušeno stoje pred Uzvišenim Allahom i Njemu na sedždu padaju. U sljedećih nekoliko redaka pokušat ću barem djelimično ponuditi odgovor na ovo pitanje koje smo sigurno svi nekada sami sebi postavili.
Ovo pitanje možemo posmatrati sa dva aspekta:
1. dozvoljenost ili zabrana dovođenja djece u džamije,
2. koji su to uvjeti koji se moraju ispuniti da bi djeca mogla boraviti u džamiji.
Prvo: Jedan dio učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba smatra da je u džamiju zabranjeno dovoditi djecu ispod sedam godina. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadis koji prenosi Vasile ibn El-Eskea u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nemojte dovoditi u džamije malu djecu i bezumnike (lude ljude), nemojte u njima kupovati i prodavati, raspravljati se i podizati glasove.” Hadis bilježi Ibn Madže (1/247), Bejheki u Sunenu-s-Sugra (3/254) i Sunenul-Kubra (10/103), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (8/132).
Međutim, spomenuti hadis nije vjerodostojan. U lancu prenosilaca se između ostalih nalazi i Haris ibn Nebhan koji je, po konsenzusu hadiskih učenjaka, slab (daif). Slabim su ga ocijenili imam Buharija, Ahmed ibn Hanbel, Ebu Hatim, Nesai i drugi. Ibn Kesir u svom Tefsiru (6/68) kaže: Lanac prenosilaca ovog hadisa je katastrofalan i pun je hadiskih mahana.
Drugi dio učenjaka smatra da je općenito dozvoljeno dovoditi malu djecu (otprilike ispod sedam godina) u džamiju. Ovo mišljenje zastupaju sljedeći učenjaci: imam Nesai, Ibn Redžeb, Nevevi, Ibn Hadžer, Ševkani i drugi. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadise:
1) Ebu Katade, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Dok smo sjedili u mesdžidu pojavio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći u naručju Umamu, kćerku Ebu el-Asa ibn El-Rabie. Njena majka bila je Zejneba, kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je a ta mala djevojčica sjedila mu je na ramenima. Kada bi otišao na ruku’, spustio bi je, a kada bi ustajao, ponovo bi je podizao sa sobom. Tako je radio sve dok nije završio svoj namaz.” Hadis bilježi Ebu Davud (1/345), Nesai (2/45), Bejheki u Sunenul-Kubra (1/127), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (22/440), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim. Kaže Hafiz ibn Hadžer u Fethul-Bariju: ”Ovaj hadis je dokaz za dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije.” Fethul-Bari (2/276).
2) Enes, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, začuo bi plač djeteta koje je došlo sa svojom majkom pa bi učio lakše i kraće sure.” Hadis bilježe Muslim (2/44) i imam Ed-Darekutni (2/86).
3) Enes ibn Malik, radijallahu anhu, kaže: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zaista ja stupim u namaz i želim da u njemu dugo ostanem, ali onda začujem plač djeteta te skratim namaz zbog sažaljenja koje osjeća majka prema njemu.” Hadis bilježe imam Buharija (2/120) i Muslim (2/44).
4) Abdullah ibn Šeddad prenosi od svoga oca da je rekao: ”Jedne prilike nam je na akšamu ili jaciji došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći Hasana ili Husejna (prenosilac hadisa se ne sjeća). Prošao je u mihrab, spustio dijete i donio početni tekbir. Klanjao nam je, ali se na jednoj sedždi u toku namaza neobično dugo zadržao. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, ashabi su ga upitali: ‘O Allahov Poslaniče, u toku namaza si jednu sedždu neobično odužio pa smo pomislili da ti se nešto desilo ili da ti se ne spušta objava.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori im: ‘Ništa se od toga nije dogodilo, nego mi se na leđa popeo ovaj moj sinčić te ga nisam htio požurivati dok ne upotpuni svoju potrebu.”’ Hadis bilježi imam Nesai (2/229), Hakim u Mustedreku (3/181), Imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (7/270), Bejheki u Sunenul-Kubra (2/263), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.
Svi citirani hadisi, a i drugi koje nisam spomenuo, nedvojbeno ukazuju na dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije. U džamiji će dijete naučiti obavljati namaz, učiti Kur’an, prisustvovati predavanjima i kroz to graditi svoju islamsku ličnost.
Međutim, ovdje se sada postavlja pitanje: ako je već dozvoljeno dovoditi djecu u džamiju, kako se onda nositi sa bukom i galamom koju prave i da li postoje određeni uvjeti koje staratelj mora da uzme u obzir kada dovodi svoje dijete?
Iako su islamski učenjaci dozvolili dovođenje djece u džamije, radi gore citiranih hadisa, oni su u isto vrijeme postavili određene uvjete koji se moraju ispuniti kako bi u Allahovim kućama vladala harmonija, a ne anarhija i nered.
Imam Malik upitan je o maloj djeci koju roditelji dovode u džamije pa je odgovorio: ”Dozvoljeno je dovoditi djecu ako njihovo djetinjasto ponašanje ne ometa klanjače i ako se smire kad ih upozorimo. Međutim, ako ometaju klanjače, onda smatram da ih ne treba dovoditi u džamiju.”
El-Mudevene (1/253)
Mustafa es-Sujuti, učenjak hanbelijskog mezheba, u svojoj knjizi Metalibu uli-n-nuha, kaže: ”Sunnet je spriječiti djecu da, igrajući se, podižu glasove u džamiji.” (6/4)
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Potrebno je čuvati džamiju, zaštititi klanjače od bilo kakvog uznemiravanja, spriječiti djecu da dižu glasove, eventualno uprljaju džamijsku prostirku itd., pogotovo za vrijeme namaza jer je to veliki šerijatski prijestup.” Fetava kubra (2/86), Medžmuatul-fetava (22/204).
Ibn Redžeb, govoreći o učenju Kur’ana naglas u mesdžidu, u komentaru Sahihul-Buharije kaže: ”Ako imamo čovjeka koji sam klanja i naglas uči Kur’an i to učenje ometa njegovog brata koji klanja pored njega, onda je ovakav postupak zabranjen.” Fethul-Bari li Ibn Redžeb (2/568)
Ako je zabranjeno uznemiravati muslimana u namazu učenjem Kur’ana, kako onda pravdati uznemiravanje klanjača dječijom galamom.
Kaže šejh Usejmin, r.h.: ”Dozvoljeno je dovoditi manju djecu u džamiju pod uvjetom da ne uznemiravaju klanjače. Međutim, ako ih uznemiravaju, onda ćemo im zabraniti da dolaze u džamiju. Najbolji način zabrane jeste da razgovaramo sa njihovim roditeljima i objasnimo im da galame i prave buku te na taj način ometaju džematlije koje obavljaju namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ometanje klanjača je zabranjeno jer ih to uznemirava dok su u namazu. Jedne noći je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao u mesdžid a ashabi su pojedinačno klanjali i podizali svoje glasove učeći Kur’an pa im je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio i rekao: ”Nemojte se nadvikivati učeći Kur’an”, a na drugom mjestu kaže: ”Nemojte jedni druge učenjem uznemiravati.” Ovo ukazuje na to da je zabranjeno upražnjavati sve ono što ometa klanjača dok je u namazu.” Fetava nurun ala-d-Darb (17/386)
Kaže šejh Abdullah ibn Abdurrahman Džibrin: ”Zabranit ćemo maloj djeci i njima sličnima da dolaze u džamiju onda kada osjetimo da će se u njoj igrati i zabavljati. Znamo da je u prirodi djece skaču i igraju se, prave buku i galamu, što na kraju ometa klanjače i učače u džamiji, one koji zikre ili podučavaju druge korisnim znanostima. Takvu djecu roditelji obično jako teško smire. Ako su u namazu, onda se okreću, pomjeraju naprijed i nazad, pružaju ruke i igraju se nogama. Sve to ometa onoga koji klanja pored takvog djeteta, utječe na njegovu koncentraciju i skrušenost u namazu te mu umanjuje nagradu. Zbog toga bi roditelji trebali zabraniti manjoj djeci da dolaze u mesdžid sve dok ne budu sigurni da će se njihova djeca lijepo ponašati u džamiji, dok ih ne poduče poštivanju mjesta u kojem se nalaze i nauče da se brinu o čistoći džamije, dok ne budu sigurni da neće praviti buku i galamu i na taj način smetati klanjačima te oskrnaviti svetost Allahove kuće u kojoj se nalaze.”
Rezime:
Iz spomenutih citata vidimo da djecu možemo podijeliti u dvije skupine:
Prva skupina su ona djeca koja ne uznemiravaju klanjače ili ako su i nemirna prestaju sa galamom kada ih roditelj opomene i upozori. Ovakvu djecu je dozvoljeno dovoditi u džamiju.
Druga skupina su ona djeca koja uznemiravaju klanjače, a kada ih roditelj opomene ili upozori, ona i dalje nastavljaju sa galamom i bukom. Ovakvu djecu nije dozvoljeno dovoditi u džamiju jer uznemiravaju muslimane i ometaju ih u obavljanju namaza. A Allah najbolje zna!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Vrijednosti posta u mjesecu Ševvalu?
Piše: Mr. Safet Kuduzović Post je jedan od najvrednijih ibadeta i temelj islama. On pripada Allahu Uzvišenom Koji nagraðuje za njega. Nad drugim ibadetima odlikuje se svojom tajnošću, jer ga drugi ne vide. Ne postoji mogućnost pretvaranja pred drugim ljudima, što se može činiti kod ostalih ibadeta.više
Piše: Mr. Safet Kuduzović
Post je jedan od najvrednijih ibadeta i temelj islama. On pripada Allahu Uzvišenom Koji nagraðuje za njega. Nad drugim ibadetima odlikuje se svojom tajnošću, jer ga drugi ne vide. Ne postoji mogućnost pretvaranja pred drugim ljudima, što se može činiti kod ostalih ibadeta. U komentaru Allahovih riječi: “Pomozite sebi strpljenjem i obavljanjem namaza, a to je teško osim bogobojaznima”, neki učenjaci prvih generacija smatraju da se “strpljenje” spomenuto u ajetu odnosi na post.
(Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/90, Muharerul-vedžiz, 1/277, Et-Teshil, 1/8, od imama Garnatija, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 1/64, Fethul-bejan, 1/158, Tefsir imama Semanija, 1/74, Hašijetu Muhjid-Din, 1/32.)
Uzvišeni Allah takoðer kaže: “Samo strpljivi bit će bez računa nagraðeni”. U komentaru riječi “strpljivi” navodi se da su to postači. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 15/241, i Fethul-bari, 4/108.)
U jednom od hadisa Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao je ramazan “mjesecom strpljenja.” (Nesai, 2407, Buhari u Et-Tarihu, 4/1/238.-239., Tajalisi, 2393, Taberani, 22/358.-359. Lanac prenosilaca ovoga hadisa je vjerodostojan. Vidjeti: Sahihus-sunen, 2/168, Sahihut-tergib, 1/599, Irvaul-galil, 4/99, Es-Silsiletus-sahiha, 6/1/244.-245. Slično tome prenose Ahmed, 2/263, i Bezzar, 1047, El-Kešf, u predanju koje je vjerodostojnim ocijenio šejh Ahmed Šakir u svojim opaskama na El-Musned, 4/293, a dobrim hafiz Askalani u Muhtesaru zevaidi musnedil-Bezzar, 1/408. Vidjeti takoðer Itihaful-hiretil-mehere, 3/408.)
Nije ispravno zadovoljiti se pokornošću u ramazanu, a potom zanemariti vjeru do narednog ramazana. Kada je rečeno Bišru da neki ljudi ibadete samo u ramazanu, rekao je: “Ružnog li naroda koji zna za Allaha samo u ramazanu, lijep je onaj ko ibadeti tokom cijele godine.” Kada je Eš-Šibli upitan da li je bolji ša’ban ili ramazan, odgovorio je: “Budi u stalnoj, a ne u sezonskoj pokornosti Allahu.”
Nakon ispraćenog gosta, časnog mjeseca ramazana, vjernici i dalje nastavljaju sa ovim časnim ibadetom u vidu dobrovoljnog posta.
Jedan od vidova neobaveznog, ali jako pohvalnog posta jeste post u mjesecu ševvalu. Ebu Ejjub el-Ensari prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko isposti ramazan, potom isposti šest dana ševvala, kao da je postio cijelu godinu.” (Muslim, 1164, Ebu Davud, 2433, Tirmizi, 759, Ibn Madže, 1741.)
U drugoj predaji stoji: “Ko isposti šest dana nakon Ramazanskog bajrama, kao da je postio cijelu godinu.” (Ibn Madže, 1740, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihus-sunen, 2/77. Slično tome prenose Ahmed, 5/280, i Tahavi, 3/119.-120.) Postoje i drugi hadisi koji se navode u ovom smislu, ali je njihova autentičnost sporna.
Budući da se dobra djela udeseterostručuju, post ramazana biva kao deset mjeseci, a post šest dana ševvala kao dva mjeseca i tako se broji kao post godine. Ovako se navodi u hadisu koji bilježi imam Ahmed, 5/280, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa ispravnim lancem prenosilaca kako tvrde Ebu Hatim er-Razi, Ibn Hibban i šejh Albani. (Vidjeti: Letaiful-mearif, str. 392, i Sahihul-džamia, 2/715. Uporediti: Medžmu’ul-fetava, 22/303.)
Nema razlike u pogledu mjeseca ramazana, svejedno, bio dvadeset devet ili trideset dana, uvijek se dobija obećana nagrada, Allahovom dozvolom.
Većina učenjaka smatra post šest dana u ševvalu pohvalnim, i to je stav: Ibn Abbasa, Tavusa, Šabija, Ibn Mubareka, Šafije, Ahmeda, Ishaka i drugih. (Vidjeti: El-Mugni, 3/56, El-Medžmua, 6/400, Letaiful-mearif, str. 389, od Ibn Redžeba)
Meðutim, imam Ebu Hanife, Malik, Ebu Jusuf i Es-Sevri smatraju da nije pohvalno postiti ove dane bojeći se spajanja dobrovoljnog posta sa obaveznim pa da ih neznalice poistovijete u propisu i smatrajući da se time oponašaju kitabije. (Vidjeti: Bedaeus-Sanaia, 2/215, Mevahibul-dželil, 2/414, i Šerhuz-Zurkani, 1/271, i Letaiful-mearif, str. 390.)
Nema sumnje da je mišljenje većine učenjaka zasnovano na jačem argumentu budući da je hadis Ebu Ejjuba jasan i vjerodostojan.
Učenjaci koji smatraju pohvalnim post u ševvalu imaju različita mišljenja oko kakvoće posta.
Imam Šafija i Ibn Mubarek smatraju da je pohvalno uzastopno postiti ove dane početkom mjeseca ševvala. To dokazuju verzijom koju prenosi Ebu Hurejre od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko bude postio šest dana uzastopno nakon Ramazanskog bajrama, kao da je postio cijelu godinu.” (Taberani u El-Evsatu, 7/366/7607, sa slabim lancem prenosilaca kako smatraju imam Munziri, Ibn Redžeb i Hejsemi. Šejh Albani ovu predaju smatra ništavnom. Vidjeti: Letaiful-mearif, str. 390, Medžmeuz-zevaid, 3/183, Es-Silsiletud-daife, 11/307/5189, Daifut-tergib, 1/309, i Tenkihul-kelam, str. 597.) Slično ovome prenosi se od Ibn Abbasa, kao njegove riječi, ali sa neispravnim lancem prenosilaca.
Imam Ahmed i Vekia smatraju da je dozvoljeno postiti ove dane kako uzastopno tako i odvojeno. (Vidjeti: El-Mugni, 3/56, Letaiful-mearif, str. 390.)
Postoji i treće mišljenje da nije dozvoljeno postiti neposredno nakon Bajrama, jer su to dani jela i pića. Meðutim, ovo mišljenje je iznimno i izrazita većina islamskih učenjaka smatra da je dozvoljeno postiti odmah nakon prvog dana Bajrama. U ovom smislu navode se predanja od Ibn Omera i Ibn Abbasa, ali su njihovi lanci prenosilaca slabi.
Ako pogledamo šerijatske argumente i opće ciljeve šerijata, vidjet ćemo da mišljenje imama Ahmeda i Vekia ima posebnu težinu i da ga možemo preferirati nad ostalim mišljenjima iz dva razloga: Prvo, što ne postoji jasan i vjerodostojan argument koji bi precizirao način posta u ševvalu. Drugo, općenitost hadisa koji prenosi Ebu Ejjub u kome se spominje post šest dana u ševvalu, pa je olakšica za obaveznika da posti ove dane shodno mogućnosti, bilo uzastopno ili razdvojeno, na početku, u sredini ili na kraju mjeseca. (Uporediti: Fetaval-ledžnetid-daime, 10/391) Meðutim, bolje je požuriti i uzastopno napostiti ove dane zbog općih ajeta i hadisa koji ukazuju na požurivanje u činjenju dobra.
Iz hadisa se, takoðer, razumije da treba prvo napostiti propuštene dane ramazana, a potom postiti šest dana ševvala, jer hadis kaže: “Ko isposti ramazan, a potom isposti šest dana ševvala”, dakle post šest dana ševvala biva nakon ispoštenog ramazana. Šejh Ibn Baz i ostali članovi Stalnog kolegija te Ibn Usejmin smatraju da neće zaslužiti nagradu posta cijele godine onaj ko isposti šest dana ševvala prije nego što naposti propuštene dane ramazana. (Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daime, 10/391, i Fetava ve ahkamu-sijam, str. 438-439, od Ibn Usejmina) Ibn Usejmin tvrdi da nije ispravno postiti ovih šest dana prije nego što se naposte propušteni dani ramazana, iako je istekao ševval. (Vidjeti: Fetava ve ahkamu-sijam, str. 438-439, od Ibn Usejmina) Ovaj stav odgovara spoljašnjem značenju hadisa koji prenosi Ebu Ejjub, iako neki učenjaci smatraju da je dozvoljeno postiti šest dana ševvala prije napaštanja ramazana.
Ko bude napaštao propuštene ramazanske dane ne može spojiti sa njima nijjet posta ševvala istovremeno, jer su to dva ibadeta ciljana sama po sebi te se njihovi nijjeti ne mogu spajati. (Uporediti: Letaiful-mearif, str. 398)
Što se tiče posta cijelog mjeseca ševvala, u tom pogledu navodi se neispravan hadis u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bude postio ramazan i ševval, i ponedjeljak i četvrtak, ući će u Džennet.” (Ahmed, 3/416. Imam Hejsemi i šejh Albani prigovorili su ovoj predaji. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 3/190, i Es-Silsiletud-daife, 10/124/4612) Smisao posta cijelog ševvala navodi se u hadisu koji prenosi Usame b. Zejd od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa slabim lancem prenosilaca. (Ibn Madže, 1/555/1744, i El-Adeni, 8/655 – Kenzul-ummal)
Post šest dana ševvala ima brojne koristi:
Prvo, upotpunjuje nakon ramazana post godine.
Drugo, primjer posta u ša’banu i ševvalu, u odnosu na ramazan, jeste kao primjer sunneta prije i poslije propisanog namaza koji upotpunjuju krnjavost koja se desi u obaveznim namazima.
Treće, post nakon ramazana ukazuje da je Uzvišeni Allah primio ramazanski post, jer ko iskreno obavi odreðeno djelo, Allah mu omogući činjenje dobrih djela nakon toga.
četvrto, post ramazana biva razlogom oprosta prijašnjih grijeha, pa post u ševvalu biva zahvala na ovoj blagodati, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao sve dok mu stopala ne oteku, iako mu je Allah Uzvišeni oprostio prijašnje i kasnije propuste.
Peto, prestankom ramazana ne prestaje mogućnost činjenja dobrih djela koja je vjernik činio u njemu, a Allah najbolje zna.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li se smije uspostaviti bračni ugovor sa namjerom razvoda ?
piše: dr. Safet Kuduzović Bračni ugovor u kome ne postoje zapreke i koji je ispunio elementarne dijelove i uvjete ispravnosti kao; ponuda i pristanak, obostrano zadovoljstvo budućih supružnika, pristanak staratelja i dva svjedoka, smatra se ispravnim. Ukoliko bi mladoženja pri zaključenju bračnog ugviše
piše: dr. Safet Kuduzović
Bračni ugovor u kome ne postoje zapreke i koji je ispunio elementarne dijelove i uvjete ispravnosti kao; ponuda i pristanak, obostrano zadovoljstvo budućih supružnika, pristanak staratelja i dva svjedoka, smatra se ispravnim. Ukoliko bi mladoženja pri zaključenju bračnog ugovora imao namjeru razvesti svoju suprugu nakon izvjesnog vremena ne obavijestivši drugu stranu o svojoj namjeri, bračna veza bi bila ispravna po mišljenju apsolutne većine islamskih učenaka.1 Kadija Ijad b. Musa spominje, čak, konsenzus učenjaka u vezi s tim, te da se takva bračna veza ne može smatrati privremenim (muta) brakom.2 Međutim, imam El-Evzai3, imam Ahmed4 po jednoj verziji, El-Medžd b. Tejmijja5 i El-Buhuti6, ipak su, brak s ovakvim nijetom okvalifikovali kao privremeni brak. Hanbelijski pravnik El-Merdavi kaže: “Ako potajno namjerava razvod, to je isto kao da ga uslovi u ugovoru, što je odabrano mišljenje u našoj pravnoj školi. Tako je rekao imam Ahmed i to je mišljenje njegovih sljedbenika”7, tj., da se radi o muta braku.
Kada je šejhul-islam Ibn Tejmijja upitan o braku putnika s namjerom rastave nakon napuštanja mjesta u kome je odsjeo, rekao je: “Ako bude (pri zaključenju bračnog ugovora) čvrsto odlučio razvesti ženu pri napustanju mjesta, to je pokuđeno, a u vezi ispravnosti bračnog ugovora postoji razilaženje.”8 Dakle, imam Ibn Tejmijja ovu vrstu braka vidi pokuđenom, ali je ne smatra zabranjenom niti privremenom (muta) vezom, što je jasno spomenuo na drugom mjestu u svojim Fetvama.9
Od savremenih učenjaka ovu vrstu braka zabranjenom smatraju: šejh Muhammed b. Rešid b. Rida10, Ibn Usejmin11, stalni kolegij12, El-Medžmeul-fikhijj13, Salih el-Fevzan14 i drugi.
Ova vrsta braka iako ispunjava uvjete ispravnosti bračnog ugovora, ona u sebi sadrži prevaru i obmanu žene i njenog staratelja15, što je u koliziji s ciljem uspostave islamskog braka i odudara od osnovnih vjerskih normi.
Cilj bračne veze je uspostava ljubavi, smiraja i samilosti među supružnicima što nije moguće realizovati ako ne postoji namjera trajnog života sa ženom.16 Uzvišeni Allah kaže: “I jedan od dokaza njegovih je to št o za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.”17
Od ciljeva bračne veze je brojno potomstvo što se ne može realizovati ako je bračna veza ograničena na godinu, dvije ili nešto više od toga. Makil b. Jesar kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženite rotkinje koje vas vole, ja ću se ponositi pred drugim narodima vašom brojnošću.”18 U slučaju da brak rezultira potomstvom, djeca će na kraju ostati s jednim roditeljem što dovodi u pitanje njihov odgoj.
Islamski učenjaci kada govore o braku muhallila19 kažu da se brak tretira takvim ako zaručnik pri zaključenju bračnog ugovora ima nijet da ohalali dotičnu ženu njenom prvom suprugu.20 Ne postoji stvarna razlika između tajne namjere za muta brak i brak muhallila. Šejhul islam Ibn Tejmijja i Ibn Kajjim navode fikhsko pravilo koga pripisuju medinskim učenjacima, a koje glasi: “Namjere kod ugovorā su važeće.”21 Imam Ibn Kajjim kaže: “Brojni šerijatski dokazi i njegova pravila nalažu da su namjere, bez dvojbe, uvažavaju kod ugovorā, te da utječu na ispravnost ili neispravnost, te na legitimnost ili zabranu određenog ugovora.”22 Imam Malik iako je smatrao ovu vrstu braka dozvoljenom, kaže: “Nije lijepo tako postupati, niti je to moral ljudi.”23
Ovom bračnom vezom se otvaraju vrata poigravanja sa ženama muslimanakama i stvara se veliko nepovjerenje kod žena kada je riječ o udaji, budući da stupanjem u brak može uvijek biti iskorištena i ostavljena na cjedilu već prethodno isplaniranim razvodom.
Napomena: Razlika između muta braka i braka u kome muž potajno namjerava pustiti ženu nakon određenog vremena je u tome što u muta braku postoji dogovor između supružnika o vremenu trajanja bračne veze za razliku od braka gdje muž ne govori svoje namjere niti upoznaje ženu i staratelja o naknadnom razvodu24, a Allah najbolje zna.
1 Vidjeti: El-Badži, El-Munteka, 5/142; El-Mugni, 7/137; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/108, 147; El-Insaf, 8/163; El-Bahrur-raik, 3/116.
2 Vidjeti: Ikmalul-mu’lim, 4/537; En-Nevevi, El-Minhadž, 9/153.
3 Vidjeti: Ikmalul-mu’lim, 4/537; El-Mugni, 7/137; El-Džessas, Ahkamul-Kur’an, 3/103; El-Minhadž, 9/153; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/147; El-Insaf, 8/163; Fikhus-sunna, 2/29.
4 Vidjeti: Ibn Tejmijja, El-Fetaval-kubra, 3/105.
5 Vidjeti: El-Muhareru fil-fikh, 2/23.
6 Vidjeti: Šerhu muntehel-iradât, 2/669.
7 Vidjeti: El-Insaf, 8/163.
8 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/106–107.
9 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/147.
10 Vidjeti: Fikhus-sunna, 2/30–31.
11 Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 12/185; Medžmuufetava, 15/302.
12 Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daima, 18/448.
13 El-Medžmeul-fikhijj na svojoj redovnoj sjednici u Mekki od 10–14/3/1427 H./8–12/4/2006 god. je zabranio ovakvu vrstu braka zvog prevare i obmane sadržane pri zaključenju bračnog ugovora. Vidjeti: Salih b. Abdulaziz, Ez-Zevadž, str. 68–69.
14 Vidjeti: https://www.youtube.com/watch?v=W5QHKgGu5cE.
15 Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 12/185; Medžmuufetava, 15/302; Fikhus-sunna, 2/31.
16 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/108.
17 Er-Rum, 21.
18 Ebu Davud, 2/227, br. 2050; En-Nesai, 6/65, br. 3227; Ibn Hibban, 9/363, br. 4056; Et-Taberani, 20/219/, br. 508; El-Hakim, 2/176, br. 2685. Imam El-Hakim, Ez-Zehebi i El-Albani su ovu predaju ocijenili ispravnom. Vidjeti: Sahihu Suneni Ebi Davud, 1/574.
19 Muhallil je muškarac koji stupi u bračnu vezu sa ženom koju je njen bivši suprug razveo tri puta, potom je razvede samo iz razloga da bi se mogla ponovo vratiti prvom mužu.
20 Vidjeti: El-Mugni, 7/138; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/151.
21 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 20/378; I’lamul–muvekkîn, 4/520; Zadul-mead, 5/110.
22 Vidjeti: I’lamul–muvekkîn, 4/520.
23 Vidjeti: El-Badži, El-Munteka, 5/142; Ikmalul-mu’lim, 4/537; El-Minhadž, 9/153.
24 Vidjeti: El-Badži, El-Munteka, 5/143; Ikmalul-mu’lim, 4/537; El-Minhadž, 9/153; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/107; Eš-Šerhul-mumtia, 12/185; El-Burejk, El-Idžaz, 2/710.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Zaključavanje džamije jednom sedmično, kada je imam slobodan?
Na samom početku moram priznati da je više nego žalosno da na terenu postoje takve pojave, odnosno što se događa da džamija jedan dan u sedmici bude zatvorena pod izgovorom da je to slobodan dan za imama te džamije. Da bi stvar bila još žalosnija, to nije samo pojedinačan slučaj, već je praksa zastuviše
Na samom početku moram priznati da je više nego žalosno da na terenu postoje takve pojave, odnosno što se događa da džamija jedan dan u sedmici bude zatvorena pod izgovorom da je to slobodan dan za imama te džamije. Da bi stvar bila još žalosnija, to nije samo pojedinačan slučaj, već je praksa zastupljena i u drugim mjestima.
Taj se problem može posmatrati sa više aspekata.
Prvo, u mnogim mjestima se dešava ista pojava i malo je onih koji reagiraju na to, da li zato što to smatraju ispravnim, ili zato što ne žele da se zamjere odgovornima za taj postupak, ili zato što se boje pitanja ‘’a ko će ljude onda predvoditi u namazu ako nema imama’’ i sl.
Ako smatraju da je to ispravno, to je veliki pokazatelj njihovog neznanja, ako ne žele da se zamjere onome ko je odgovoran za taj postupak, onda je to davanje prednosti hataru ljudi nad hatarom Uzvišenog Allaha, što je veoma opasno, a ako se boje ko će ljude predvoditi u namazu, pa to je barem lahko, u osnovi svako onaj čiji je namaz ispravan, kada klanja sam može da predvodi džemat, pošto se namaz imama i muktedije ne razlikuju. To što na našim prostorima postoje određene razlike, kao to što je da imam nakon namaza uči zajedničku namasku dovu, zbog koje ljudi ne žele da predvode džemat jer je ne znaju, stvar je koja nema osnove u vjeri. Allahov Poslanik nije nakon namaza prakticirao zajednički zikr sa džematlijama, niti je nakon namaza učio zajedničku dovu.
Ovo nikako ne znači odobravanje postupka onih koji olahko shvataju ulazak u mihrab te se usuđuju da predvode ljude u namazu, a sami nikada nisu prešli sufaru i prilikom učenja Kur’ana ne prave razliku između bosanskih slova i arapskih harfova, što je više nego katastrofalna greška.
Drugo, spomenuta pojava svakako je i pokazatelj svijesti muslimana na našim prostorima u pogledu uloge mesdžida koju bi trebao da ima u jednom društvu. Nažalost, kod nas trenutno stanje djeluje tako kao da je mesdžid pretvoren u firmu ili neku drugu ustanovu koja ima svoje radne i neradne dane. Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun!
Isto tako, mnogo je drugih pokazatelja da mi nismo shvatili ulogu mesdžida u jednom društvu. Tako ćemo naći da se ljudi natječu u gradnji ogromnih džamija, bez da se nakon toga natječu u dolasku u iste. Isto tako vidjet ćemo da se ljudi natječu u ukrašavanju džamija, ulažući u ukrase džamije, a mnogi od tih ukrasa su samo bespotrebno bacanje novca, zaboravljajući da su najbolji ukras džamije njeni klanjači, omladina koja dolazi u džamiju, aktivnosti koje se odvijaju u njoj.
Često smo kroz predavanja upozoravali na pogubnost ubjeđenja da je jedina uloga džamije obavljanje namaza, ali eto s vremenom ljudi su u svome neznanju otišli i dalje, pa su i tu ulogu počeli da polahko smanjuju, uvodeći radne i neradne dane. Bojim se da će stvari otići i dalje, pa će se džamije tokom godišnjeg odmora također početi zatvarati i da će to postati vremenom “normalna” stvar, baš kao što je i puštanje ezana putem kasete i CD-a postala skoro pa normalna pojava u mnogim džamijama našeg podneblja, što niko ne smije ni pomisliti da pokuša promijeniti, iako je to stvar koju ne dopušta niko od islamskih učenjaka.
Ako pogledamo u životopis Allahovog Poslanika kroz prizmu uloge mesdžida u jednom društvu, vidjet ćemo da uloga mesdžida nije bila svedena samo na namaz, a mi evo i to pomalo ‘’krešemo’’ i ljude navikavamo na to da postoje radni i neradni dani za otvaranje mesdžida. U vrijeme Allahovog Poslanika mesdžid je bio mjesto gdje su se ljudi educirali, podučavali, sjedili, družili, boravili u itikafu, spavali, klanjali noćni namaz, dolazili kod Poslanika da im presudi, da ih posavjetuje, u mesdžidu su ponekad boravili i zatvorenici (nemuslimani) i u džamiji je Allahov Poslanik primao delegacije, i mnogo drugih stvari.
Uvaženi moj brate u vjeri, mi smo svjesni izazova današnjeg vremena i ne želimo da naši mesdžidi budu mjesta bespotrebnog okupljanja, ali isto tako mesdžid ne smije da izgubi onu osnovnu ulogu koja mu pripada. Minimalno što treba da mesdžid bude jeste mjesto obavljanja namaza. Svjesni smo potrebe da se mesdžid u periodu od jacije do sabaha zaključa, pa čak ako postoji velika potreba u periodu od izlaska sunca pa do pred podne, ali da neko uzme ključ džamije i cijeli dan ne otvori džamiju iz razloga što je imam taj dan slobodan, to se zaista ne može nikako tolerirati.
Učenjaci su govorili o tome da li je dozvoljeno da se mesdžid zatvori navečer ili između namaza, pa je veliki broj učenjaka hanefijske pravne škole smatrao da se mesdžid ne smije nikako zatvarati, za razliku od ostale tri pravne škole koje su smatrale da je dopušteno da se u periodima između namaza zaključaju vrata džamije, ako za tim postoji potreba.
Allah se smilovao učenjacima hanefijske pravne škole, koliko su samo bili brižni u pogledu vjere, a gdje smo mi u odnosu na njih i njihovu brigu za mesdžidom. Bojim se da smo mi svoj hanefijski fikh sveli samo na vezivanje ruku ispod pupka, neizgovaranje naglas ‘’amin’’ nakon proučene Fatihe, dok u drugim mnogo bitnijim pitanjima niti znamo niti hoćemo da znamo šta je to stav hanefijske pravne škole, baš kao što je to slučaj sa učenjem Kur’ana za pare, koje su najžešće osudili i smatrali strogo zabranjenim učenjaci hanefijske pravne škole. A svi mi dobro znamo kakva je naša stvarnost u pogledu toga.
Učenjaci hanefijske pravne škole svoju tvrdnju da to nije dozvoljeno argumentirali su riječima Uzvišenog Allaha: “Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim mesdžidima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovome svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!” (El-Bekare, 114)
Pogledaj i dobro razmisli o ovom ajetu, na koji način je spomenut onaj koji zabranjuje da ljudi Allahovo ime spominju u džamiji. Na način da Allah postavlja pitanje, ima li većeg nasilnika od onoga koji zabranjuje ljudima da Allahovo ime spominju u džamijama. A neki mufessiri su kazali da se na taj način ovim ajetom želi kazati da ne postoji veći nasilnik od onoga koji zabranjuje da se Allahovo ime spominje u džamijama.
U komentaru ovog ajeta poznati učenjak današnjeg doba Muhammed Salih Usejmin, nakon njegovog tumačenja, spomenuo je petnaest velikih koristi koje se mogu uzeti iz ovog ajeta, u jednoj od njih kaže: “Od koristi i propisa koji se uzimaju iz ovog ajeta jeste i zabrana da se nekome brani spominjanje Allaha u mesdžidu, bez obzira da li se radilo o namazu, ili učenju Kur’ana, ili o podučavanju šerijatskog znanja u mesdžidu.”
Na osnovu istog ajeta učenjaci su zabranjivali da neko sebi u džamiji rezervira mjesto na kojem ne može niko klanjati osim njega, a što je opet prisutno u velikom broju džamija našeg podneblja.
Uvaženi moj brate, ako su učenjaci raspravljali o tome može li se mesdžid zatvoriti između namaza, i ako su zabranjenim smatrali rezerviranje mjesta u džamiji, pa je li logično da se govori o tome da mesdžid bude zatvoren tokom cijelog dana, naročito, kao što si spomenuo u pitanju, ako se radi o mesdžidu koji je pored magistralnog puta i u koji svraćaju putnici da bi obavili namaz.
Umjesto da se natječemo u dobru, da postavimo putokaz na putu gdje se nalazi džamija i da musafirima pripremimo što bolji ambijent, mi ne da to ne činimo, mi i njima i onima koji su napravili mesdžid redovno jedan cijeli dan u sedmici zaključamo mesdžid.
Od propisa koji se vezuju za mesdžid jeste i to da je mesdžid vakuf (trajna zaostavština) i njime ne mogu da upravljaju ljudi kako se njima ‘’ćejfne’’, već je to Allahova kuća koja treba da se koristi u svrhe zbog kojih je napravljena.
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.
______________
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/category/savjetovaliste/
Da li sura Eš-Šerh govori u prvim ajetima o otvaranju prsa Poslanika?
Alejkumuselam. Ta širokogrudnost obuhvata sljedeće: 1. Činjenje prsa širokim za islam i šerijat. 2. za prihvatanje mudrosti, znanja i imana. Dakle, Ovo je proširenje prsa u prenesenom, a ne stvarnom (osjetilnom) značenju, kao što kaže šejh Usejmin, kako bi prihvatio Allahove propise i vjeru. A postoviše
Alejkumuselam.
Ta širokogrudnost obuhvata sljedeće: 1. Činjenje prsa širokim za islam i šerijat. 2. za prihvatanje mudrosti, znanja i imana. Dakle, Ovo je proširenje prsa u prenesenom, a ne stvarnom (osjetilnom) značenju, kao što kaže šejh Usejmin, kako bi prihvatio Allahove propise i vjeru. A postoji i tumačenje da se misli na otvaranje prsa, koje se desilo jednom u djetinjstvu, a drugi put na Miradžu, ali kako kaže Ibn Kesir, to nije u koliziji sa ovim prvim značenjem. Znači, prije svega misli se na prvo (preneseno) značenje, a onda i na osjetilno.
prof. Senad Muhić
preuzeto sa viber zajednice “Halka Kur'ana” koju uređuje i vodi prof. Senad Muhić
https://invite.viber.com/?g2=AQAB0SOh4Vyjp0ooE6UPJ2VxXEQ+NOpIXu5KUE0X6g/lm67MM0PKUSiYZyKJ/nMC&fbclid=IwAR1LchLMN1PUKBVN1QR4nZMiA1ASBDzOmU2QiWPMPn_8pO8YHEThBsKGA6I&lang=en
Vidi manjeKakav je propis životinja koje kolju jevreji i kršćani?
http://www.youtube.com/watch?v=TxsuZAjfnWY Pitanje: Koji je propis konzumiranja mesa dozvoljenih životinja i ženidba ehli kitabija-jevreja i kršćana u Americi Odgovor: Konzumiranje onoga što zakolju jevreji i kršćani u Americi je dozvoljeno jer Uzvišeni veli: “Od danas vam se dozvoljavaju lijepe stvviše
http://www.youtube.com/watch?v=TxsuZAjfnWY
Pitanje: Koji je propis konzumiranja mesa dozvoljenih životinja i ženidba ehli kitabija-jevreja i kršćana u Americi
Odgovor: Konzumiranje onoga što zakolju jevreji i kršćani u Americi je dozvoljeno jer Uzvišeni veli: “Od danas vam se dozvoljavaju lijepe stvari i hrana onih kojima je Knjiga data, a i vaša hrana je njima dozvoljena…”
Rekao je Ibn Abbas: “Pod hranom koja se spominje u ajetu se podrazumjevaju životinje koje kolju.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je jeo meso životinja koje su klali židovi i nije se raspitivao o kakvom se mesu radi, pa prema tome, nas ne obavezuje i mi ne trebamo da pitamo kako su zaklali tu životinju. Dakle, ukoliko je zaklano ono što je dozvoljeno da se kolje, u tom slučaju ne treba da pitaš, a dokaz tome jeste da je Aiša prenijela da su neki ljudi upitali Poslanika:Dolazi nam meso od ljudi za koje ne znamo da li je zaklano uz Allahovo ime, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, odgovorio: “Vi spomenite Allahovo ime prije jela i jedite ga.”
Dakle, Poslanik,sallallahu alejhi ve selleme, je naredio da se jede i da se ne ispituje.
Također i kada se radi o načinu klanja, nije nam obaveza i ne trebamo da pitamo kako je zaklano.
A što se tiče pitanja da li su oni u današnjem vremenu u stvarnosti pripadnici Knjige, odgovor na to je da su oni ehli kitabije i u to nema sumnje, pa makar i negirali svoju vjeru.
Dokaz ovome je ajet iz sure Maide: “Doista su nevjernici oni koji kažu: Allah je jedan od trojice…” , a u istoj suri nam se dozvoljavaju njihova jela.
I zato, ja smatram da je dozvoljeno jedenje mesa životinja koje zakolju jevreji i kršćani u toj, ali i u drugim državama i nije nam potrebno da se raspitujemo jer je osnova na kojoj se gradi propis dozvola.
Ovaj govor se može reći i kada je u pitanju ženidba njihovim ženama, osim u slučaju da je čovjek slabić i boji se da će to uticati na njegovu vjeru. U takvom slučaju ćemo mu kazati da se ne ženi.
Odgovorio: Šejh Usejmin
Preveo:Senad Muhić
Preuzeto sa stranice https://subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić
Vidi manjeKako se tumači hadis – Snažan vjernik je bolji i Allahu draži od slabog vjernika?
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao: “Snažan vjernik je bolji i Allahu draži od slabog vjernika, a u obojici ima dobra.” (Muslim u Sahihu). Pod snagom koja se spominje u ovom hadisu se podrazumjeva odlučnost da se bude prvi u svim stvarima koje su vezane za onaj sviše
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao: “Snažan vjernik je bolji i Allahu draži od slabog vjernika, a u obojici ima dobra.” (Muslim u Sahihu).
Pod snagom koja se spominje u ovom hadisu se podrazumjeva odlučnost da se bude prvi u svim stvarima koje su vezane za onaj svijet.Onaj ko posjeduje ovakvu osobinu ima veću spremnost i odlučnost prilikom susreta sa neprijateljem u borbi i brže se odlučuje za džihad. Takav ima veću spremnost prilikom naređivanja dobra i odvraćanja od zla i bolje podnosi iskušenja koja ga zadese na tom putu. Jak vjernik ima veću želju za namazom, postom, zikrom i drugim dobrim djelima. Aktivniji je po pitanju činjenja dobrih djela i ustrajniji je u tome…” (Šerhu-n-Nevevi ala Muslim, 16/215)
Ibn-l-Dževzi veli: “Snaga koja je spomenuta u ovom hadisu podrazumjeva odlučnost i želju, a ne tjelesnu snagu.” (Kešfu-l-muškili min ehadisi-s-sahihajni, 3/552)
U djelu Hašijetu-s-sindi ala suneni Ibn Madže (1/41) stoji: ” Riječi :Snažan vjernik znače snagu koja je potrebna da se čine dobra djela, zatim snagu koja je potrebna da se podnosi teškoća prilikom činjenja ibadeta i strpljivost na nedaćama.”
Snažan vjernik je onaj vjernik koji radi dobra djela, a kloni se loših, te prilikom boravka među ljudima, trpi njihove uvrede. (Fejsal b.Abdi-l-Aziz En-Nedždi, Tetrizu-r-rijadi-s-salihin,1/90)
U komentaru knjige Četrdeset Nevevijevih hadisa (1/75) Ibn Usejmin veli: “Pod pojmom snažan vjernik koji se spominje u hadisu se ne podrazumjeva onaj ko je fizički jak i ima jake mišiće, nego onaj ko je snažan i jak u svojoj vjeri…”
Prof. Senad Muhić
Preuzeto sa stranice https://subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić
Vidi manje