Dovoljno je da obveznik na početku ramazana donese nijet da će postiti cijeli taj mjesec, te ne mora za svaki dan donositi nijet, koji se inače donosi prije zore. Ali ako se dogodi da iz opravdanih razloga, kao, naprimjer, zbog putovanja, bolesti i tako dalje, prekine post mjeseca ramazana, mora donijeti novi nijet.

Šejh Muhammed b. Usejmin

U pravu ste, mnogi ljudi nisu upoznati s propisima izdvajanja zekata na datule, te ne daju zekat na datule koje ubiru s palmi koje se nalaze u njihovu dvorištu, makar se radilo o količini koja dostiže visinu nisaba; drže da se zekat daje jedino na datule koje se nalaze u palmoviku. Potrebno je dovesti iskusnog stručnjaka da izvrši procjenu zekata, a treba dati pet posto u protivvrijednosti (na novac se daje dva i po posto, dok se na plodove daje pet posto) jer je to vlasniku palmi lakše, a siromašnima korisnije. U vezi s proteklim godinama u kojima niste izdvajali zekat, jer niste znali da to morate činiti, sad ćete procijeniti koliko je bilo plodova, i dat ćete zekat. Budući da niste znali vjerski propis s tim u vezi, niste grešni, ali ono što se propustili morate sad nadoknaditi.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Alejkumusselam.

Da bi se odgovorilo na pitanjeno postavljanje neophodno je da se ukratko spomenu dvije mes'ele na kojima je ovo pitanje zasnovano.

Prva mes'ela: Slikanje fotografskim ili nekim drugim aparatom
Oko slikanja fotografskim aparatom, slikanja kamerom (ne snimanja) ili nekim drugim aparatom savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje je da ovaj način slikanja nije dozvoljen jer potpada pod zabranu crtanja i slikanja svega onog što ima dušu a što je došlo u vjerodostojnim hadisima u kojima se ne pravi razlika između slika koje se crtaju rukom i drugih koje se slikaju aparatom. Na ovom stavu je skupina savremenih učenjaka. Oni iz ove zabrane izuzimaju slikanje za dokumente (lična, pasoš i slično), slike osumnjičenih i slično što potpada pod nuždu bez čega je danas skoro nemoguće komunicirati i kretati se.

Drugo mišljenje je da bilo koji vid savremenog i modernog načina automatskog slikanja putem aparata ili nekog drugog uređaja dozvoljen i da ne potpada pod zabranjeno slikanje koje je došlo u hadisima, nego da se zabrana odnosi na crtanje rukom. Ovo je stav većine savremenih učenjaka a ujedno i ispravno mišljenje. U pojašnjenju ove dozvole stoji da slikanje aparatom, ustvari predstavlja samo odslikavanje onog što se svakako nalazi u stvarnosti, odnosno da je to odraz stvarnosti kao što ogledalo odslikava ono što se nalazi u stvarnosti, za razliku od crtanja rukom pri čemu se pravi crtež koji prije toga nije postojao.

Druga mes'ela: Upotreba slika na kojima se slika ono što ima dušu

Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom, je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:

Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.

Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.

Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po

Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.

Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod

Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh. Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai. A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.

Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.

Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.

Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.

Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.

Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.

Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.
Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.

Prem tome, nije dozvoljeno uveličavanje slika umrlih sa ciljem stvaljanja istih na zid, kredence, ormare, stolove i slično. A samo posjedovanje slika umrlih uz njihovo držanje u albumim, ladicam i slično (bez vješanja i stavljanja na zidove i stolove) je pitanje oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, bliže je, sigurnije i čistije riještiti se svih bespotrebnih slika. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

 Alejkumusselam.

Pokrivanje glave muškarca, svejedno bilo to bjelicom, francuskom kapom, turbanom, fesom ili bilo kojom drugom kapom ili maramom se različito tretira shodno da li je to u namazu, pod ihramima za vrijeme hadža (ili umre) ili mimo ovoga dvoga.

Pokrivanje glave muškarca u namazu

Učenjaci navode dva stava oko propisa pokrivanja glave muškarca prilikom obavljanja namaza.

Prvi stav je da je muškarcu mustehab (preporučeno) pokriti glavu bilo kojom vrstom pokrivanja (bjelica, turban, marama i sl.).

Ovo je stav većine prvih učenjaka a od savremenih na tom stavu su šejhovi Salih Fevzan i Albani.

Šejh Albani čak smatra da je klanjanje otkrivene glave pokuđeno.

Drugi stav učenjaka je da ako je običaj u nekoj sredini da se pokrivanje glave smatra sastavnim dijelom ukrašavanja i uljepšavanja oblačenja muškarca, onda je klanjanje sa pokrivenom glavom u toj sredini mustehab, a u onim sredinama gdje to nije običaj klanjanje namaza sa pokrivenom glavom nije mustehab. Ovo je stav manje skupine učenjaka a od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Usejmin. Dok šejh Bin Baz smatra da je u muslimanskim sredinama gdje je običaj da muškarci pokrivaju glavu bolje (a ne mustehab) da klanjaju pokrivene glave. Oba stava učenjaka se dokazuju sa istim dokazom a to su riječi Uzvišenog: “O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete klanjati!” (El-E'araf. 31).

Kažu da je od osobine lijepog oblačenja da se pokrije glava. A oni koji zastupaju drugi stav kažu da ako je od običaja neke sredine da muškarac pokriva glavu da se to tek onda ubraja u lijepo oblačenje a u protivnom to nije tako, što je bliže ispravnom.

Pokrivanje glave pod ihramima

Nema razilaženja među učenjacima da je muškarcu koji je u ihramima, tj. koji je zanijetio obavljanje obreda hadždža ili umre, pokrivanje glave od zabranjenih djela dokle god ne skine ihrame. Pa onaj muškarac koji namjerno u ihramima pokrije glavu sa nečim što mu dodiruje glavu poput turbana, fesa i slično obavezan je dati fidju. Fidja ili otkup za ovaj prekršaj se sastoji u činjenju jednog od troga: ili da zakolje ovcu ili posti tri dana ili nahrani šest siromaha od siromaha koji borave u Meki. Za sve ovo postoji vjerodostojni dokazi.

Pokrivanje glave muškarca mimo namaza i ihrama

Nema razilaženja među učenjacima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio turban i da je pokrivao glavu što je prenešeno u mnogim vjerodostojnim hadisima. Nekad bi nosio turban bez kape, nekad bi nosi turbana sa kapom a nekada samo kapu, takođe nosio bi crni turban a i sa drugima bojama pri čemu bi ponekad krajeve turbana puštao niz leđa između plećki.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Amra ibn Hurejsa, radijallahu anhu, da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na minberu a na njemu je bio crni turban čije krajeve je spustio između plećki”.

Takođe, bilježi Muslim od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u Meku a na njemu je bio crni turban.

A predaje i rivajeti koji se prenose od nekih ashaba poput Ibn Omera, Alije, Rukane, Ebu Derda'a i Usame ibn Umejra, radijallahu anhum, u kojima se prenosi obaveza nošenja turbana i njegova vrijednost, sve te predaje su jako slabe. Neke od tih predaja su:

– Od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma: “Nosite turbane jer su oni znaci meleka i spuštajte ih niz vaša leđa” (Giza'ul-elbab od Sefarinija 2/205),

– Od Rukane, radijallahu anhu: “Razlika između nas i mušrika je u turbanima koji se stavljaju na kape” (Ebu Davud (4080) i Tirmizi (1784), a Albani ga ocjenjuje slabim),

– Od Alije, radijallahu anhu: “Idite u mesdžide sa turbanima, oni su krune muslimana” (El-Džami'us-sagir),

– Od Usame ibn Umejra, radijallahu anhu: “Nosite turbane poveća će vam se blagost a turbani se krune Arapa” (El-Džami'us-sagir),

– Od Alije, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obukao turban na dan Gadiru ham i rekao: “Zaista je turban prepreka između kufra i imana”, a u rivajetu: “prepreka između muslimana i mušrika” (El-Metalibu el-alije 2/257),

– Od Ebu Derda’, radijallahu anhu: “Zaista Allah i Njegovi meleci donose petkom salavate na one koji nose turbane” (Taberani).

Šerijatski status pokrivanja glave muškarca

Nije mi poznato da neko od učenjaka smatra da je pokrivanje glave kod muškarca vadžib. Manja skupina učenjaka smatra pokrivanje glave muškarca mimo namaza i ihrama mustehabom i sunetom, tj. pohvalnim djelom u vjeri. I smatraju da otkrivanje glave muškarca pred drugim ljudima spada u narušavanje običaja među ljudima, a naročito ako je riječ o starijim ljudima i učenjacima jer smatraju da je otkrivanje glave od strane ovih dosta pogrdnije u odnosu na ostale.

Većina učenjaka od prvih i potonjih, između ostalih: Ibnul-Hadž, Šatibi, Atijje Sakr, Usejmin i Munedždžid, smatraju da je pokrivanje glave muškarca, u što ulazi nošenje turbana, bjelice i slično, spada u djela koja je mubah (dozvoljeno) raditi a koja zavise od običaja ljudi u određenoj sredini. Po ovom stavu otkrivanje glave ne spada u narušavanje običaja ljudi u svako vrijeme i na svakom mjestu, nego to zavisi od običaja ljudi u nekom mjestu.

Takođe, kažu da praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u pokrivanju glave ne spada u djelo suneta, pri čemu ako bi ga neko slijedio imao bi nagradu za to, nego njegovo se nošenje turbana ubraja u običaje tog vremena poput jedenja, pijenja i oblačenja. Pa kao što nije sunet jesti i piti ono što je jeo i pio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti oblačiti rida (gornji dio odjeće) i izar (donji dio odjeće) koje je imao praksu nositi, takođe ni nošenje turbana, odnosno pokrivanje glave nije sunet. Nego ga je nosio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer je to bila praksa njegovog naroda u tadašnje vrijeme da nose turbane. A to što se u hadisima prenosi o njegovom nošenju turbana te vijesti se ubraja u opisivanje njegovog stanja, kao što je opisivano šta je jeo, pio i oblačio.

Imam Šatibi u svojoj knjizi El-Muvafekat (2/284) dijeli običaje ljudi na dvije vrste:

Prva vrsta – običaji za koje je došao u Šerijatu tekst koji ukazuje na njegovu preporučenost ili pokuđenost, zabranu ili obavezu. Ovakvi običaji se vraćaju na ono kakvim ih Šerijat tretira i nema ibreta u tome kakvi su ti običaji kod ljudi. Primjer toga je otkrivanje stidnih mjesta, u Šerijatu je pojašnjeno koji dijelovi tijela su avret i zabrana otkrivanja avreta i zato se ne pridaje važnost niti značaj običaju ljudi da otkrivaju stidna mjesta. Takođe, od primjera je i otklanjanje nečistoće poput pranja i brisanja poslije male nužde, u Šerijatu je to obaveza iako mnogi ljudi shodno njihovim običajima ne vode računa o pranju poslije male nužde niti o tome da im ne ostane mokraće na odjeći.

Druga vrsta – običaji koji su rasprostranjeni kod ljudi a za iste te običaje nije došlo u šerijatskim tekstovima njihovo negiranje ili potvrđivanje. Takvih običaja ima dvije vrste: prva vrsta su nepromjenljivi koji su svugdje isti poput postojanja želje za uživanjem u hrani i piću. Druga vrsta su promjenljivi običaji, tj. da neke radnje i postupci negdje budu lijepe a negdje ružne i pokuđene shodno sredini i mjestu. Na ovom mjestu (promjenljivih običaja) imam

Šatibi navodi primjer otkrivanja glave, jer se taj običaj razlikuje od mjesta do mjesta. Kod istočnjačkih naroda otkrivanje glave je nešto ružno i pokuđeno, za razliku od zapadnjačkih naroda kod kojih je to nešto sasvim normalno.

Pa po Šatibiju šerijatski propis otkrivanja glave se razlikuje od mjesta do mjesta, kod stanovnika Istoka je to nešto ružno i neprimjereno, a kod stanovnika Zapada nešto sasvim normalno.

Ispravno je da se pokrivanje glave muškaraca vraća na običaje ljudi u nekom mjestu, pa čovjek treba nastojati da se ne razlikuje u oblačenju i nošnji od običaja sredine u kojoj živi, osim ako su ti običaji oprečni Šerijatu, kako se ne bi razlikovao u tome od drugih ljudi pa da se na njega odnosi zabrana šuhreta, tj. izdvajanja i isticanja u oblačenju koja je došla u vjerodostojnom hadisu.

Prema tome, po ispravnom mišljenju učenjaka pokrivanje glave muškarca nije sunet za čije slijeđenje čovjek ima nagradu. Pa tako ni u našim krajevima nošenje bjelice se ne ubraja u slijeđenje suneta niti je to običaj oblačenja u našim sredinama nego u tome ima širine, pa ko nosi nema smetnje u tome, a ko ne nosi nije ništa propustio sa strane vjere, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

To nije dozvoljeno, jer svaka laž je zabranjena i dužnost je kloniti se je. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem:
”Budite iskreni, jer iskrenost vodi dobročinstvu, a dobročinstvo vodi u Džennet. Čovjek će biti iskren i težiti iskrenosti, sve dok kod Allaha ne bude upisan kao ‘siddik’ (iskreni), a čuvajte se laži, jer laž vodi grijehu, a grijeh vodi u vatru. Čovjek će lagati i težiti laži, dok kod Allaha ne bude upisan kao ‘kezzab’ (lažac).”

Prenosi se također, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao:
”Teško onome koji laže da bi nasmijao druge, teško njemu, teško njemu.”
Iz ovoga vidimo da je stroga dužnost kloniti se laži, svejedno da li u šali ili ozbiljnosti. Ako čovjek navikne sebe na iskrenost i bude težio ka njoj, zaista će se iskrenost isticati na njegovoj vanjštini i duši. To je cilj Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: ”Čovjek će biti iskren i težiti k iskrenosti, sve dok kod Allaha ne bude upisan u iskrene.” Svima su poznati rezultati iskrenosti kao i posljedice laži.

Šejh Ibn Usejmin

(Fetve učenjaka dvaju harema – 250 str.)