Ako obveznik uzme određen iznos novca zarad obavljanja bedela i novca pretekne, može ostatak zadržati, osim ako mu je opunomoćilac rekao: “Obavi hadž za tog i tog čovjeka od ovog novca”, a nije mu rekao: “Obavi hadž za tog i tog čovjeka ovim novcem.” Ako mu je rekao ovo prvo, tad ostatak novca mora vratiti, a opunomoćilac mu ga, naravno, može pokloniti. No, ako mu je rekao: “Obavi hadž za tog i tog čovjeka ovim novcem”, tad onaj koji je obavio hadž polaže pravo na ostatak, osim u slučaju da opunomoćilac nije upućen u troškove hadža i misli da za to treba velika suma novca, pa mu dā previše. Tad je opunomoćenik dužan upoznati opumoćioca da je dao mnogo više nego što treba i da je dio novca ostao; opunomoćilac se, naravno, može odreći ostatka novca u korist opunomoćenog.

Šejh Muhammed b. Usejmin

U vezi s hadžom koji neko obavlja za nekog, postoje dvije situacije, i to: prvo, da se radi o obaveznom hadžu; i, drugo, da se radi o dobrovoljnom hadžu.

Ako se radi o obaveznom hadžu, dozvoljeno je opunomoćiti drugu osobu samo ako obveznik, zbog bolesti kojoj, po svemu sudeći, nema lijeka, odnosno zbog starosti itome slično, nije u stanju doputovati u Meku i obaviti hadžske obrede. Ako pak postoji nada u izlječenje, u tom će slučaju sačekati da mu Allah, dželle šanuhu, podari lijekte će hadž lično obaviti. Valja znati da nije dozvoljeno da čovjek koji može obaviti hadžske obrede za to bilo koga opunomoći, jer se od njega traži da lično on obavi hadž. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti…” (Alu Imran, 97). Ibadeti su propisani zato da čovjek u njima osjeti odanost i poniznost robovanja Uzvišenom Allahu, a taj uzvišeni cilj, zbog kojeg su ibadeti propisani, ne može se ostvariti ukoliko čovjek nekog opunomoći glede toga.

A ako se pak radi o dobrovoljnom hadžu ili umri, tu postoji razilaženje u mišljenju. Neki to islamski učenjaci dopuštaju, a neki zabranjuju. Prema mom prosuđivanju, to nije dozvoljeno, jer čovjek u načelu ibadete obavlja lično. I kao što ne može opunomoćiti nikog da posti za njega (ako obveznik umre, a nije ispostio obavezni post, za njega će postiti njegov nasljednik), isto tako čovjek ne može nikog opunomoćiti da za njega obavi hadž, kojije ibadet u čije se obavljanje ulaže tjelesni napor, a nije ibadet koji se odnosi isključivo na trošenje imetka u cilju pomaganja drugim ljudima. Ako je to tako, onda se, kad je riječ o obavljanju hadža, punomoć može dati jedino onda kad je to, na temelju pouzdanih hadisa, šerijatom valjano. Valja znati da ne postoje hadisi u kojima se govori da se za nekog može obaviti dobrovoljni hadž. Da nije dozvoljeno opunomoćiti nekog da obavi dobrovoljni hadž, odnosno dobrovoljnu umru, stav je imama Ahmeda, prema jednoj verziji, bez obzira na to bio taj obveznik kadar obrede lično obaviti ili ne bio. Zastupanje ovog mišljenja ima za rezultat poticanje na obavljanje hadža onih koji su bogati i kadri obavljati obrede. Neki ljudi slijede mišljenje onih učenjaka koji drže da se punomoć može dati i za obavljanje dobrovoljnog hadža, pa nekoliko godina uopće ne posjete Meku radi obreda.Pozivaju se na to da će, odmahčim se budepružila prilika, nekog opunomoćiti da za njih obavi hadž, odnosno umru.Uslijed togagube se smisao i svrha zbog kojih je hadž propisan.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Najbolje je da čovjek šest dana mjeseca ševala posti odmah poslije Ramazanskog bajrama, i to dan za danom. Tako kažu islamski učenjaci. U tome se upravo ogleda dosljedno slijeđenje riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kao da je postio cijelu godinu onaj ko isposti ramazan i zatim posti šest dana mjeseca ševala” (Muslim, 1164). U tome je također natjecanje u činjenju ovog dobrog djela, za koje postoje poticaj i pohvala u hadisu, a to također ukazuje na odlučnost u iskorištavanju pružene prilike. Priliku ne treba propustiti zato što čovjek ne zna kakve ga okolnosti kasnije mogu snaći. Ovo u vezi s iskorišavanjem prilike koja se pruži treba imati u vidu kad se radi o svim drugim stvarima, pa čovjek treba požuriti da je iskoristi onda kad mu se objelodani da je u nekom postupku dobro za njega.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Ibn Abdulberr i Ebu Ubejd naveli su da se, prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, zekat smatra dugom umrlog, ali je tačno da se o ovom pitanju autoriteti islama nisu usaglasili već su se razišli. Naime, većina je na stanovištu da se zekat ne može utrošiti na vraćanje duga umrlog zato što on, za razliku od živih, ne osjeti gorčinu i poniženje zbog duga, i zato što Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dugove umrlih vraćao iz zekata nego od imetka koji stekne bez borbe, što je u tom pogledu dovoljan dokaz.

Može se i ovako kazati: “Ako čovjek pozajmljuje od ljudi imajući namjeru vratiti pozajmicu te umre prije toga, Allah će, iz Svoje dobrote i milosti, potaknuti nekog da vrati taj njegov dug; ako je pozajmljivao u cilju da nanese štetu ljudima, on je samo sebi štetu nanio, i odgovarat će na Sudnjem danu za taj dug.” Prema mom prosuđivanju, bliže je istini da se dug umrlog ne može vratiti od zekata.

Umjereno mišljenje u tom pogledu jest da se kaže ovako: “Ako su nasljednici siromašni, odnosno prezaduženi, odnosno ako im treba novaca za vođenje borbe na Allahovu putu, pa polažu pravo na zekat, u tom će se slučaju njihovu pravu na zekat dati prednost nad dugom umrlog. A ako oni nemaju potrebe za zekatom, tad nema smetnje u tome da se isti taj imetak upotrijebi za vraćanje duga umrlog koji iza sebe nije ništa ostavio.”

Šejh Muhammed b. Usejmin

On je grešan zbog toga. Obveznik mora izdvojiti zekat čim za to nastupi vrijeme, jer glede obaveza važi načelno pravilo da se one moraju odmah izvršiti. Prema tome, neka se čovjek u vezi s kojim ste postavili pitanje pokaje za grijeh koji je učinio i neka što prije izdvoji cjelokupan zekat za minule godine, te neka to ne odlaže kako ne bi još više sagriješio.

Šejh Muhammed b. Usejmin