Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Mora li čovjek davati zekat na nekretninu koju kupi radi toga da mu ne propadne novac koji je stekao?
Allahu, Tebi pripadaju hvala i zahvala! Onaj čovjek koji kupi nekretninu da bi sačuvao svoj imetak, a ne radi trgovine, sličan je onom ko na neko sigurno mjesto ostavi svoju ušteđevinu i uzima je kad se za time ukaže potreba, pa uzima za izdržavanje porodice, liječenje, ženjenje sinova i tome sličnoviše
Allahu, Tebi pripadaju hvala i zahvala! Onaj čovjek koji kupi nekretninu da bi sačuvao svoj imetak, a ne radi trgovine, sličan je onom ko na neko sigurno mjesto ostavi svoju ušteđevinu i uzima je kad se za time ukaže potreba, pa uzima za izdržavanje porodice, liječenje, ženjenje sinova i tome slično. Ta se nekretnina smatra imetkom kojim se čovjek služi, i na nju se, prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, ne daje zekat.
Ne ubraja se u trgovačku robu nekretnina koju čovjek kupi zato što se boji da će potrošiti gotovinu koju ima, odnosno da će tu njegovu gotovinu neko ukrasti, a, s druge strane, iz te će nekretnine kasnije izvući neke koristi, to jest ili će na njoj uzgajati kakvu kulturu, ili će napraviti odmorište, ili objekat za stanovanje, ili će je pak prodati.
Šejh Ibn Usejmin veli: “Ako čovjek kupi nekretninu ne želeći njome trgovati, nego zato da na njoj sagradi kuću, odnosno objekat koji će iznajmiti, odnosno zbog toga da sačuva imetak, ne mora na tu nekretninu davati zekat. Zekat se daje jedino na onu nekretninu kojom čovjek trguje.” (Fetava nurun aled-derb, 15/215).
“Onom ko kupi nekretninu postavit ćemo pitanje zbog čega je tu nekretninu kupio. Ako odgovori da ju je kupio zato da na njoj sagradi objekat koji će dati pod zakup, odnosno zato što ne zna čuvati novac, pa se boji da će potrošiti gotovinu, odnosno zato da je proda ako ustreba, a ne želi, kupujući je, pobjeći od obaveze davanja zekata na gotovinu, u tom slučaju na tu nekretninu nije dužan davati zekat”, kaže šejh Ibn Usejmin. (Medžmuu fetava ve resail, 18/147)
Kad je o tome riječ, izuzima se onaj ko nekretninu kupi kako bi pobjegao od obaveze davanja zekata na gotovinu – mora na tu nekretninu davati zekat, tim prije jer se pomoću lukavštine šerijatska obaveza ne može staviti van snage. Imam el-Maverdi zapisao je: “U vezi s onim ko kupuje nekretnine da bi izbjegao obavezu davanja zekata na gotovinu, neki su islamski učenjaci rekli da taj mora dati zekat na vrijednost te nekretnine, i u pravu su. To je takvom čovjeku prikladna kazna zbog nečasne namjere, i on se tretira kao onaj koji bježi od obaveze davanja zekata.” (Tashihul-furu, 4/206)
Tu je i izjava šejha Ebu Bekra Zejda: “Hoće li obveznik davati zekat na trgovačku robu, u koju spada i nekretnina, zavisi od njegove namjere posjedovanja te nekretnine, a namjera se, opet, nalazi u čovjekovu srcu, i samo je Allah, dželle šanuhu, upućen u nju. Otuda je zabranjeno da onaj ko mora dati zekat na gotovinu promijeni namjeru i, kako bi izbjegao davanje zekata, kupi nekretninu. Taj je grešan, mora se pokajati i mora, usto, izdvojiti zekat postupajući prema svojoj pređašnjoj mjerodavnoj namjeri. Ako se pak ne pokaje i očituje svoje nečasne namjere, od njega će se zekat na tu nekretninu silom uzeti; to će mu biti prikladna kazna za iskvarenost. Naprimjer, čovjek posjeduje nekretninu kojom trguje i očekuje ostvarenje zarade, a pošto se približi vrijeme davanja zekata, odluči da tu nekretninu više ne prodaje, nego da je posjeduje za vlastite potrebe, bježeći na taj način od davanja zekata, obaveze koju mu je Svevišnji Allah stavio u dužnost. Takav se ima kazniti zbog nečasnih namjera, pa će se od njega zekat uzeti naknadno” (Fetava džamiatun fi zekatil-akkar, str. 29). A Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manjeKakav status ima onaj ko u obrede hadža stupi prije nego što nastupi vrijeme predviđeno za to?
Allah im se smilovao, islamski učenjaci na ovo pitanje ne gledaju istovjetno.Neki smatraju da je stupanje u hadžske obrede tad pokuđeno, ali valjano, te da će čovjek koji tako postupi ostati pod ihramskim zabranama. A drugi učenjaci drže da će hadžski obredi, u koje čovjek stupi prije nego što nastuviše
Allah im se smilovao, islamski učenjaci na ovo pitanje ne gledaju istovjetno.Neki smatraju da je stupanje u hadžske obrede tad pokuđeno, ali valjano, te da će čovjek koji tako postupi ostati pod ihramskim zabranama. A drugi učenjaci drže da će hadžski obredi, u koje čovjek stupi prije nego što nastupi vrijeme predviđeno za stupanje u hadžske obrede, biti preinačeni u umru, tim više jer je Poslanik milosti, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Umra potpada pod hadž” (Muslim, 1241), i zato što je on umru nazvao malim hadžom, kako se to prenosi u poznatom mursel-predanju koje je preko Amra b. Hazma zabilježio imam ed-Darekutni (122), a koje je umet prihvatio kao mjerodavno.
Šejh Muhammed b. Usejmin
Vidi manjeKO JE NAJPREČI DA PREDVODI NAMAZ (tj. da bude imam)?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Hadisi koji govore o temi pitanja Došlo je u vjerodostojnom Sunnetu u nekoliko hadisa pojašnjenje ko ima najveće pravo da bude imam, da predvodi džemat. Od tih hadisa su sljedeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Hadisi koji govore o temi pitanja
Došlo je u vjerodostojnom Sunnetu u nekoliko hadisa pojašnjenje ko ima najveće pravo da bude imam, da predvodi džemat.
Od tih hadisa su sljedeći:
Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘(Neka) Ljude predvodi onaj od njih koji je najbolji u kiraetu Allahove Knjige, pa ako budu isti u kira'etu, onda onaj koji najbolje poznaje sunnet. Ako u sunnetu budu isti, onda onaj koji je prije učinio hidžru. Ako budu u hidžri isti, onda onaj koji je prije primio islam’ – a u drugom rivajetu: stariji – ‘i neka ne predvodi čovjek drugog čovjeka u njegovom namjesništvu i neka ne sjedi u njegovoj kući na njegovom povlaštenom mjestu osim sa dozvolom.'“
Drugi – Hadis kojeg bilježi Buharija od Amra b. Seleme, radijallahu anhu, da je rekao: Rekao je moj otac: „Doista sam vam došao od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ‘Kada nastupi namaz neka jedan od vas prouči ezan, a neka vas predvodi onaj koji zna najviše Kur'ana.’ Pa su pogledali, pa ne nađoše nikoga da zna više Kur'ana od mene, pa me odrediše da predvodim, a ja sam tad imao šest ili sedam godina.“ Prenose Buharija, Ebu Davud i Nesai.
Treći – Hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Malika ibn El-Huvejrisa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je njemu i njegovom drugu Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, rekao: „Kada nastupi namaz, neka jedan od vas dvojice prouči ezan i neka vas predvodi onaj koji je najstariji“.
Razilaženje oko toga ko je najpreči da bude imam
Prvi hadis od Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, je osnovni šerijatski tekst na osnovu kojeg se određuje ko je najpreči (ko ima najveće pravo) da bude imam, tj. da predvodi džemat. Međutim, učenjaci su se razišli oko razumijevanja najbitnijeg dijela ovog hadisa: „(Neka) Ljude predvodi od njih onaj koji je najbolji u kiraetu (na arapskom: akre'uhum) Allahove Knjige“.
Ovaj dio hadisa govori o tome ko je najpreči da predvodi džemat klanjača. Skupina učenjaka tumači te riječi po vanjskom značenju, tj. da se misli na najboljeg kariu (koji najbolje uči ili po drugom tumačenju koji najviše pamti Kur'ana). Druga skupina smatra da se u hadisu pod riječju „akre'uhum“ (najbolji u kiraetu) misli na najučenijeg.
Stavovi učenjaka i njihovi argumenti po ovom pitanju se mogu rezimirati u sljedećem:
Prvo mišljenje – da je najpreče da predvodi džemat onaj ko je najučeni u propisima fikha.
Ovo je stav hanefijskog, malikijskog i šafijskog mezheba.
(Fethul-kadir 1/301, Bedai'us-sanai'i 1/157, Dževahirul-iklil 1/83, Nihajetul-muhtadž 2/175)
Njihovi argumenti su:
Prvo – Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Naredite Ebu Bekru neka klanja ljudima (tj. neka ih predvodi u namazu)“. Kažu: Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije bio najbolji karia Kur'ana niti je najviše pamtio Kur'ana. U kiraetu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upućivao na druge ashabe Ubej ibn K'abam Ibn Mes'uda i druge.
Drugi – Potreba za poznavanjem fikha namaza je veća i bitnija od kiraeta i hifza Kur'ana.
Njihov odgovor na hadis Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, je da je kod ashaba najbolji u kiraetu nužno bio i najučeniji u fikhu za razliku od muslimana poslije njih. (Bidajetul-mudžtehid, str. 119)
Drugo mišljenje – da je najbolji u kiraetu preči od učenijeg da predvodi namaz.
Ovo je stav hanbelijskog mezheba. (Keššaful-kinna'a 1/473)
Zatim su se zagovorači ovog stava međusobno razišli šta se misli pod najboljim kariom. Skupina kaže da je to onaj ko najviše pamti od Kur'ana, dokazujući to sa gore spomenutim hadisom od Amr ibn Seleme, radijallahu anhu: „Kada nastupi namaz neka jedan od vas prouči ezan, a neka vas predvodi onaj koji zna najviše Kur'ana“. Pa su pogledali, pa ne nađoše nikoga da zna više Kur'ana od mene, pa me odrediše da predvodim, a ja sam tad imao šest ili sedam godina.
Druga skupina učenjaka smatra da se pod najboljim u kiraetu misli na onog ko najbolje (ispravnije) uči Kur'an.
Najjači argumnet sa kojim se dokazuje drugo mišljenje je:
Hadis Ebu Mes'uda, radijallahu anhu: „(Neka) Ljude predvodi onaj od njih koji je najbolji u kiraetu Allahove Knjige, pa ako budu isti u kira'etu, onda onaj koji najbolje poznaje sunnet. …“. Kažu u hadisu je došlo da ako su isti u kiraetu da predvodi onaj ko je učeniji u sunnetu, što znači da je učenost na drugom mjestu.
I jedna i druga skupina učenjaka dokazuje svoje mišljenje i sa drugim argumentima.
Složni su učenjaci i prvog i drugog mišljenja da najbolji u karaetu (koji najbolje uči ili naviše pamti) ako nema znanja o propisima namaza (ruknovima, šartovima, vadžibima, onome što kvari namaz, propisima sehvi-sedžde i slično) da je učeniji preči od njega da predvodi namaz.
Ispravno je, a Allah zna najbolje, da prednost treba dati najučenijem, jer je primjer Ebu Bekra, radijallahu anhu, primjena hadisa. A ako bi se dala i najboljem u kiraetu (hifzu ili ispravnosti učenja) i to je jako mišljenje shodno tekstovima hadisa.
Redosljed najprečih osoba za imamet (predvođenje džemata)
Zatim, shodno tekstovima spomenutih hadisa redoslijed onih koji su najpreči da budu imami je sljedeći:
Prvo – najučeniji, ili po drugom mišljenju najbolji u kiraetu (koji ima veći hifz).
Drugo – ako su u učenosti (ili kiraetu) jednaki, onda najučeniji u poznavanju Sunneta.
Treće – ako su jednaki u prethodnom, onda onaj ko je prije učinio hidžru (iz kjafirske zemlje u muslimansku).
Četvrto – ako su jednaki u hidžri, onda onaj ko je prije primio islam.
Peto – ako su u vremenu primanja islama isti, onda najstariji, kao što je došlo u hadisu Malika ibn El-Huvejrisa, radijallahu anhu: „Neka vas predvodi onaj koji je najstariji“.
Izuzeci gore spomenutom
Izuzeci ovom redosljedu su sljedeća stanja, a što je takođe došlo u gore spomenutim hadisima:
Prvo – postavljeni imam (u džamiji ili mjestu gdje se klanja u džematu)
Imam kojeg određena vjerska institucija postavi za imama mesdžida je najpreči da bude imam, pa makar za njim klanjali učeniji i oni koji su bolji u kiraetu.
Dokaz za ovo je ono što je došlo na kraju hadisa Ebu Mes'uda, radijallahu anhu: „I neka ne predvodi čovjek drugog čovjeka u njegovom namjesništvu“.
Drugo – vlasnik kuće.
Ako je vlasnik kuće osoba čije je predvođenje namaza šerijatski ispravno, onda je on najpreči da u svojoj kući predvodi džemat, pa makar za nim klanjali učeniji i bolji u kiraetu, osim ako on dozvoli da nekood njih predvodi džemat.
Dokaz za ovo je hadis od Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, u rivajetu kod Ebu Davuda: „I neka ne predvode čovjeka u njegovoj kući niti njegovom namjesništvu“. Hadis je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani.
Treće – namjesnik.
Misli se na namjesnika koji je vladar i imam muslimana ili na njegovog zamjenika kojeg je on postavio. Oni su najpreči da predvode namaz na osnovu hadisa Ebu Mes'uda, radijallahu anhu.
Imamet fasika (velikog griješnika)
Nema razilaženja među učenjacima da fasike, tj. ljude koji koji čine velike grijehe ili novotare, nije dozvoljeno postavljati za imame (one koji predvode namaz), osim ako nema niko drugi bolji od njih. Međutim, ako oni budu postavljeni za imama ili predvode u nekim prilikama namaz, većina učenjaka je na stavu da je namaz koji se klanja za njima ispravan. Dovoljan dokaz ovome je postupak ashaba koji su klanjali za namjesnicima koji su bili veliki griješnici i zulumčari, poput Muhtara Es-Sekafija, Ubejdullaha ibn Zijada i Hadždžadž ibn Jusufa.
Kaže poznati savremeni učenjak Ibn Usejmin, rahmetullahi alejhi: „Dakle, odabrano mišljenje je valjanost namaza koji se klanja za fasikom (velikim griješnikom). Čovjek ako klanja iza osobe koja brije bradu, puši, konzumira kamatu, čini zinaluk ili krade, njegov namaz je ispravan“. (Eš-Šeru el-mumtu'a 4/308)
Ve billahi tevik.
Preuzeto: http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS OSOBE KOJA SMATRA DA SU KRŠĆANI I ŽIDOVI VJERNICI (i klanjanja za njom)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju okviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju oko temeljnih stvari vjere, negiraju opštepoznate akidetske osnove, suprotstavljaju se idžma'u učenjaka i onome našto jasno i nedvosmisleno ukazuju tekstovi Kur'ana i vjerodostojnog sunneta.
Od toga je i negiranje da su židovi i kršćani kjafiri (nevjernici), te nazivanje istih samo imenom “Ehlu kitabije” (sljedbenici knjige), tvrdeći da je nesmatranje Sljedbenika knjige kjafirima od tolerancije i pravednosti islama. Ima i onih koji smatraju da je to vid bogobojaznosti, jer “niko nema pravo da druge ljude izvodi iz vjere i proglašava nevjernicima”.
Još je čudnije da ovakva uvjerenja možemo čuti i od onih koji sebe ubrajaju u ulemu i učene. A čudnije i od ovoga je da se nesmatranje židova i kršćana nevjernicima pravda time što oni vjeruju u Boga, vjerovjesnike i Sudnji dan. Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un.
Kufr (nevjerstvo) židova i kršćana
Da su Ehlu kitabije (sljedbenici knjige – Židovi i kršćani) kjafiri (nevjernici) je opštepoznata akidetska činjenica na koju ukazuju Kur'an, sunnet i idžma’ učenjaka.
Detaljnije pojašnjenje:
Prvo: Svim ljudima i džinima je stroga obaveza da vjeruju u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da slijede šerijat sa kojim je došao. Nakon njegovog poslanstva, sallallahu alejhi ve sellem, nikome od ljudi i džina neće biti primljena bilo koja druga vjera mimo islama, niti će biti spašen na ahiretu.
Do koga god dođe poziv (dava) islama sa kojim je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa ne prihvati islam i ne slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on je kjafir koji će vječno boraviti u džehennemskoj vatri.
Oko ovog akidetskog osnova nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta.
Dokaz za navedeno su riječi Uzvišenog: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.)
Kaže mufessir el-Alusi (Ruhul-me'ani 3/347): „Uzvišeni je pojasnio da onaj ko traži nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neki drugi šerijat- to mu neće biti primljeno“.
Takođe, dokaz su i riječi Uzvišenog: „Allahu je prava vjera jedino – islam.“ (Ali Imran, 19.)
Kaže Ibn Kesir (Tefsir Ibn Kesir 1/531): „Njegove riječi ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ su obavijest od Uzvišenog Allaha da ni od koga neće primiti vjeru osim islama, a ona je slijeđenje poslanika sa onim sa čime ih je Allah poslao u svakom vremenu, sve dok nije završeno slanje poslanika sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je zatvorio sve puteve prema Allahu osim da se ide preko njega. Pa ko sretne Allaha nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa nekom drugom vjerom mimo Muhammedovog šerijata, to mu neće biti primljeno, kao što kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.) A u ovom ajetu ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ obavještava nas da je kod Njega jedina vjera koja će biti primljena islam“.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće niko iz ovog ummeta (tj. svih ljudi na Zemlji) čuti za mene, bio židov ili kršćanin, a zatim umre i ne povjeruje u ono sa čime sam poslan, a da neće biti stanovnik Vatre“.
Kaže Nevevi: „U hadisu je dokaz da su sa poslanstvom našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, derogirane sve druge vjere. A njegove riječi „neće niko iz ovog ummeta čuti za mene“, to jest: od onih koji su živi u mom vremenu i poslije mene do Sudnjeg dana, svima njima je vadžib da mu budu pokorni. A spomenuo je židove i kršćane skrećući pažnju na one mimo njih, jer židovi i kršćani imaju knjigu, pa ako se ovaj propis odnosi na njih, a dobili su nebesku objavu, onda je preče da se isti propis odnosi na one mimo njih“.
Od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, našao knjigu od Ehlu kitabija (u rivajetu: primjerak Tevrata), pročitao ju je Vjerovjesniku, sallallahi alejhi ve sellem, pa se on naljutio. Onda je rekao: „… Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“. Bilježi ga Ahmed, Ibn Kesir ga ocjenjuje vjerodostojnim, a Ibn Hadžer i Albani dobrim.
Hadis ukazuje na to da niko ko doživi vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nema izbora osim da povjeruje u njega i slijedi šerijat sa kojim je došao, pa makar bio vjerovjesnik ili poslanik od Allaha. Takođe, hadis ukazuje da je islam derogirao sve šerijate prije njega.
Isa’, alejhisselam, kada bude spušten pred Sudnji dan, on će vladati i suditi po Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima.
Kaže Ibn Hazm u „Meratibul-idžma“ (str.267): „Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da je Muhammed ibn Abdullah el-Kureši el-Hašimi, koji je poslan u Mekki, a učinio hidžru u Medinu, Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svim džinima i ljudima do Sudnjeg dana. Da nema vjere priznate kod Allaha na Zemlji osim vjere islama, da je vjera islam derogirala sve vjere prije nje i da nju neće derogirati nijedna druga vjera. Da onaj do koga dođe vjera islam, pa je ne prihvati, on je kjafir koji će vječno u Vatri boraviti“.
Drugo: Ehlu kitabije (sljedbenici knjige) su učinile kufr (nevjerstvo) prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zbog skretanja sa puta vjere vjerovjesnika, iskrivljavanja nebeskih objava i slijeđenjem strasti ljudi. Zatim se njihov kufr (nevjerstvo) nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, može svesti u dvije glavne stvari:
Prvo – jer su izmijenili vjeru svojih vjerovjesnika, iskrivili njihove svete knjige i uveli u nju pagansku mnogobožačku akidu tvrdeći da je to vjera od Allaha.
Drugo – nisu povjerovali u vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego su ga proglasili lažljivcem, kao i neke vjerovjesnike prije njega.
Znači, niti su ostali na vjeri vjerovjesnika koji su im slati niti su povjerovali u vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, o čijem dolasku su bili obaviješteni u svojim svetim knjigama. Pa je tako njihov kufr (nevjerstvo) postao jasan sa svih strana.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Džebabu es-sahihu 1/109): „Vjera kršćana je batil, to je novotarska vjera. Uveli su novotarije poslije Ise, alejhisselam, i time izmijenili vjeru Isa'a, alejhisselam. Pa su otišli u dalalet svi koji su odstupili od šerijata Isa'a, alejhisselam, prihvatajući novu izmišljenu novotarsku vjeru. Zatim, nakon što je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu povjerovali u njega, pa se tako njihov kufr i dalalet zasniva na ove dvije stvari: izmjena vjere prvog poslanika (Isa'a, alejhisselam) i smatranje lažnim drugog poslanika. Kao što se kufr židova sastoji u izmjeni propisa Tevrata prije poslanstva Isa'a, alejhisselam, a zatim smatranje lažnim poslanstvo Isa'a, alejhisselam“.
Treće: Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama (sljedbenicima knjige) ne negira činjenicu da su kjafiri, odnosno to nije u koliziji sa time da su oni na kufru, širku i dalaletu. Tim nazivom je njima data prednost nad drugim mnogobošcima kjafirima u nekim propisima, poput dozvole ženjenja muslimanu sa kitabijkom i jedenja mesa Ehlu kitabija.
Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama, tu prednost nad drugim kjafirima su dobili jer oni vjeruju u svoje knjige u kojima ima nešto istine iako su iskrivljene i promijenjene. Oni su time bliži muslimanima od drugih. A ovo govori o pravednom ophođenju islama prema njima.
Na njihov kufr i širk ukazuju mnogi kur'anski ajeti:
„O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?“ (Ali Imran, 70.-71.)
„Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete kada je Allah svjedok svega što radite?” Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istina?“ (Ali Imran, 98.-99.)
„Nisu se nevjernici od sljedbenika Knjige i mnogobožaca odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni“ (El-Bejjine, 1.)
I mnogi drugi ajeti koji jasno ukazuju da ih Uzvišeni Allah naziva kjafirima.
Četvrto: Ehlu kitabije u suštini nisu vjernici u Allaha i oni Njega ne znaju istinskom spoznajom. Ono na čemu su oni od ništavnih uvjerenja o svom božanstvu izvodi ih iz kruga vjernika kao i ostale mnogobošce kjafire.
Dokaz tome su riječi Uzvišenog: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.“ (Et-Tevba, 29)
U ovom ajetu Uzvišeni Allah kaže da oni ne vjeruju niti u Allaha niti onaj svijet i da ne ispovijedaju istinsku vjeru. Pa ima li boljeg opisa njihovog kufra?
Takođe, u hadisu mutefekun alejhi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mu'az ibn Džebela, radijallahu anhu, u Jemen, rekao mu je: „Doći ćeš ljudima koji su Ehlu kitabije, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, pa ako ti se pokore u tome …“. A u drugom rivajetu: „Ti ćeš doći narodu Ehlu kitabija, neka bude prvo u šta ćeš ih pozivati da samo Allahu ispoljavaju ibadet. Pa kada spoznaju Allaha, onda ih obavijesti da im je propisao pet namaza u svakom danu i noći …“.
Kaže Kadi ‘Ijad (Šerhu Sahihi Muslim, 1/90): „Ovo ukazuje da oni ne znaju Uzvišenog Allaha …“.
Peto: Ehlu kitabije nisu muvehhudi (monoteisti), odnosno nisu na tevhidu, nego su uronuli u širk u raznim oblicima.
Na to ukazuju mnogi ajeti:
„Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega“. (Et.-Tevba, 31.)
„Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” (El-Maide, 17.)
„Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog!“ (El-Maide, 73.)
Sedmo: Ehlu kitabije vrijeđaju Allaha, pripisuju mu dijete, razne mahane i nedostatke, a sve to je najveći i najogavniji vid kufra.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog:
„Jevreji govore: “Allahova ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!“ (El-Maide, 64.)
„Allah je čuo riječi onih koji su rekli: “Allah je siromašan, a mi smo bogati!” (Ali Imran, 181.)
Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin.” (Et-Tevba, 30.)
„Oni govore: “Allah je sebi uzeo dijete!”(Junus, 68.)
„Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!” Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete.“ (Merjem, 88.-92.)
Šesto: Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da onaj ko sumnja u kufr (nevjerstvo) židova i kršćana ili smatra da je njihova vjera ispravna ili smatra da oni imaju izbora da ne slijede Muhammeda, sallallahu alejhive sellem, je kjafir velikim kufrom koji izvodi iz vjere islama.
Učenjak Kadi ‘Ijad u knjizi „Eš-Šifa'“ (2/280) je spomenuo mišljenje El-Džahiza (književnika) i Sumame koji tvrde da Allah neće imati dokaza (na Sudnjem danu) protiv običnih masa, žena, zaglupljenih ljudi, od onih koji slijede židove i kršćane, jer oni nemaju mogućnost da dokazima dođu do istine (tj. da će oni biti spašeni na ahiretu).
A zatim je rekao: „Onaj ko ovo, sve što je rečeno, kaže on je kjafir po idžma'u učenjaka.
Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra kjafirima nekoga od kršćana i židova i bilo koga ko se raziđe sa vjerom muslimana, ili zastane u smatranju njih kjafirima ili ima sumnju u njihov kufr.
Kaže Kadi Ebu Bekr (malikijski učenjak Ibn el-Arebi): “Jer šerijatski tekstovi i idžma’ su složni na kufru ko u tome zastane (neće da ih smatra kjafirima, jer mu nije jasno), on time utjerava u laž šerijatske tekstove ili sumnja u njih, a utjerivanje u laž ili sumnjanje u njih ne dolazi osim od kjafira“.
Zatim dodaje na drugom mjestu „Eš-Šifa'“ (2/286): „Zbog toga mi (muslimani) smatramo kjafirom svakog onoga ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama ili ko zastane u tom ili ima sumnju ili smatra da je njihov akidetski pravac ispravan. Čak i ako nakon toga ispolji islam, njegovu akidu i smatra pogrešnom svaku akidu mimo islama, on je kjafir sa onim što je ispoljio suprotno tome“.
Kaže hanbelijski učenjak El-Hidžavi (Keššaful-kinna'a, 6/170): „Ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama poput kršćana ili ima sumnju u njihov kufr ili njihovu vjeru smatra ispravnom, on je kjafir“.
Kaže savremeni saudijski šejh Abdullah Ebabetin (El-Intisaru lihizbil-muvehhidin, str. 43): „Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra židove i kršćane kjafirima ili sumnja u njihov kufr. Na ovome je idžma’ učenjaka islama od početka islama do danas oslanjajući se na tekstove Objave“.
Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava el-ledžneti ed-daime, 2/18) o propisu onoga ko ne smatra kjafirima židove i kršćane i kaže za njih samo da su Ehlu kitabije. Pa je odgovorila sljedeće: „Ko to kaže on je kjafir, jer time utjerava u laž Kur'an i Sunnet koji jasno kažu da su oni kjafiri“. Zatim su naveli ajete koji ukazuju na kufr Ehlu kitabija. Komisija je bila u sastavu: predsjednika: Abdulaziza bin Baza, zamjenika: (egipatskog učenjaka) Abdurrezzaka ‘Afifija i člana: Abdullaha ibn Gudejana.
Kaže savremeni saudijski šejh Abdulaziz er-Radžihi (Šerhu Nevakidil-islam, preuzeto sa snimka predavanja): „Ko ne tekfiri kjafira on je kjafir poput njega. Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove, medžusije, pagane, munafike, komuniste, on je kjafir. Takođe, ko sumnja u njihov kufr, pa kaže: ja ne znam, židovi bi mogli biti na istini ili da kaže: čovjek može biti vjernik po vjeri židova ili kršćana ili muslimana, jer sve su to nebeske vjere, kao što neki ljudi pozivaju u zbližavanje među nebeskim vjerama, onaj ko ima ovakvo ubjeđenje on je kjafir. On mora biti ubjeđen da su židovi kjafiri, takođe pagani, medžusije i sve vrste kjafira, …“.
Kaže šejh Bin Baz (Fetava Nurun aled-derb: http://www.binbaz.org.sa/mat/18159): „Židovi i kršćani su kjafiri po tekstu Kur'ana i Sunneta. Vadžib je svakom punoljetnom muslimanu da ima ubjeđenje da su oni kjafiri i da su na dalaletu. Onaj ko ih ne smatra kjafirima ili ko sumnja u njihov kufr on je poput njih, jer on time utjerava u laž Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.
Kaže šejh Ibn ‘Usejmin (Es-Sahvetu el-islamijje, 196): „Ko negira kufr židova i kršćana, koji nisu povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego ga proglasili lažljivcem, on utjerava u laž Allaha, a utjeravanje u laž Allaha je kufr. Ko sumnja u njihov kufr, nema sumnje da je kjafir“.
Kaže Bekr Ebu Zejd (Mu'adžemu el-menahi el-lafzijje, str. 92): „Vadžib je svakom muslimanu da bude ubijeđen u kufr svakog onoga ko nije primio islam od židova, kršćana i drugih, da ih naziva kjafirima (nevjernicima), da smatra da su od stanovnika Vatre. … Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove i kršćane on je kjafir, shodno šerijatskom pravilu: ko ne tekfiri kjafira on je kjafir“.
Prema tome, židovi i kršćani su kjafiri mušrici, oni „ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru“ (Et-Tevbe. 29), njima nema spasa osim sa vjerovanjem u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti će im biti išta primljeno osim sa prihvatanjem islama. Onaj ko sumnja u njihov kufr ili smatra ispravnom njihovu vjeru ili kaže da oni imaju izbora u neslijeđenju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on time čini djelo kufra sa kojim izlazi iz islama osim ako ima neko prihvatljivo šerijatsko opravdanje da se na njega ne spusti pojedinačni propis tekfira, poput džehla i slično.
Šubhe (nejasnoće) oko kufra Ehlu kitabija
U nastavku slijede najbitnije šubhe (nejasnoće) sa kojima se pravda pogrešno poimanje ovog pitanja, te odgovor na njih.
Prva šubha: dokazivanje sa 62.ajetom iz sure El-Bekara da će židovi i kršćani biti spašeni na ahiretu.
Kaže Uzvišeni: „One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!“ (El-Bekare, 62.)
Odgovor: ovaj ajet je govor o onima (prvo mišljenje) koji su umrli na ispravnoj, neiskrivljenoj vjeri svojih vjerovjesnika prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ili (drugo mišljenje) o onima koji su doživjeli poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i povjerovali u njega. Oko ova dva tumačenja nema razilaženja.
Druga šubha: dokazivanje sa riječima Uzvišenog: „A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi?“ (El-Maide, 43.) Kažu: ajet ukazuje na to da Allah nije zadužio židove da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer imaju Tevrat.
Odgovor: Kaže šejh mufessira Ibn Džeriri Taberi u tefsiru ovog ajeta (Džami'ul-bejan 4/587): „Kako da prihvatite, o židovi, presudu vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kad negirate njegovo poslanstvo i utjerujete ga u laž, jer vi ne primjenjujete moj propis za koji priznajete da vam je obaveza slijediti ga, koji vam je dostavio Musa, alejhisselam, od Allaha? Kaže: ako vi ostavljate moj propis sa kojim vam je došao Musa, alejhisselam, čije poslanstvo prihvatate, onda je preče da ne prihvatite moj propis o kojem vas obavještava Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jer negirate njegovo poslanstvo“.
A kao odgovor je dovoljan nastavak istog ajeta: „Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici“.
Treća šubha: dokazivanje sa ajetom: „Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”“ (El-Maide, 82.). Kažu: ako su kršćani najbliži prijatelji vjernicima muslimanima, to znači da ne mogu biti kjafiri koji neće biti spašeni na ahiretu.
Odgovor: Stati na ovom dijelu ajeta je kao stati kod riječi Uzvišenog: „Teško klanjačima“ (El-Ma'un, 4.).
U nastavku ajeta sa kojim dokazuju Uzvišeni kaže: „Zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole. Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili“. (El-Maide, 82.-84.) Prema tome, ajet govori o kršćanima koji su povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ne o onima koji ustraju na svom kufru.
Četvrta šubha: onaj ko kaže da židovi nisu na Pravom putu, u tome je sličan kršćanima, a onaj ko kaže kršćani nisu na Pravom putu, sličan je židovima, a Allah je zanegirao postupak obje skupine. Misli se ovdje na riječi Uzvišenog: „Jevreji govore: “Kršćani nisu na Pravome putu!”, a kršćani vele: “Jevreji nisu na Pravome putu!” – a oni čitaju Knjigu. Tako, slično kao oni, govore i oni koji ne znaju. Allah će im na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se oni ne slažu“. (El-Brekare, 113.)
Odgovor: Ajet kori obje skupine u spomenutom, iako obje nisu na Pravom putu. Jer Uzvišeni kaže u drugom ajetu: „Reci: “O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.”“ (El-Maide, 68.). A da su se pridržavali povjerovali bi u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer u drugom ajetu Uzvišeni kaže: „Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih,…“ (El-E'araf, 157.).
Peta šubha: kako da smatramo kjafirima one koji samo poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu prihvatili, a vjeruju u svoje vjerovjesnike.
Odgovor: Dovoljan je odgovor takvima u riječima Uzvišenog: „Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju“. (En-Nisa’, 150.-151.) Znači, za one koji u jedne vjerovjesnike vjeruju, a u druge ne vjeruju Uzvišeni kaže da su zbilja pravi nevjernici.
Konkretan odgovor na pitanje
Što se tiče klanjanja za osobom koja smatra da su krišćani vjernici i da tri su vjere ispravne, namaz za takvom osobom nije dozvoljen, a ako se klanja batil je i treba ga ponoviti. Jer ko ima takvo uvjerenje on je kajfir, a namaz za kjafirom nije dozvoljen i ako se klanja batil je.
Konkretno za vašu situaciju, prvo tom mujezinu dostavite ovaj tekst (ili neki drugi sličan) o propisu onoga ko ne smatra židove i kršćane kajfirima. Zatim, ako nakon što pročita ne učini tevbu i dalje ustraje na svom uvjerenju, tražite da on više ne predvodi namaz, a ako bude predvodio nije vam dozvoljeno klanjati za njim. A ako klanjate nakon ovog saznanja namaz vam je batil. One namaze koje ste prije klanjali za tom osobom niste dužni naklanjati po ispravnom stavu učenjaka. A Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeHoću li zekat davati na nekretninu ili na prihod?
Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata. Prvo, postoji razlika između trgovačke robe i davanja nečeg pod zakup. Trgovačka je roba sve ono što čovjek prodaje, a ne spada u trgovačku robu ono što daje pod zakup, kao, naprimjer, stambeni objektviše
Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.
Prvo, postoji razlika između trgovačke robe i davanja nečeg pod zakup. Trgovačka je roba sve ono što čovjek prodaje, a ne spada u trgovačku robu ono što daje pod zakup, kao, naprimjer, stambeni objekti, auti, autobusi, avioni, brodovi za prijevoz putnika ili robe i tome slično; to čovjek ne prodaje nego se koristi zaradom od davanja pod zakup. Otprilike tako kaže se u djelu Tadžul-arus, 30/121.
Drugo, velika većina islamskih učenjaka na stanovištu je da se na ono što čovjek dā pod zakup ne daje zekat. Ipak, neki su potonji učenjaci kazali da se na to daje zekat. To njihovo mišljenje niko od prvih islamskih autoriteta nije zastupao. U vezi s tim njihovim iznimnim mišljenjem, imam eš-Ševkani zapisao je ovo: “Učenjaci prvih triju generacija ovog umeta nisu kazali da se zekat daje na ono što čovjek dā pod zakup, kao što to nisu kazali ni kasniji učenjaci, koji pripadahu različitim pravnim školama. To je mišljenje uvedeno u islam, za njega ne postoji nikakav dokaz ni u Kur’ani-kerimu, ni u sunnetu, ni u analogiji.” (es-Sejlul-džerrar, 2/27)
Ovdje ćemo navesti nekoliko dokaza koji ukazuju na to da se zekat ne daje na ono što se daje pod zakup, već da se daje za zaradu.
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je na koje se kategorije imetka daje zekat, a u te kategorije nije uvrstio ono što se daje pod zakup. Da se na to morao dati zekat, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio bi to, bez imalo sumnje.
Dosadašnji islamski učenjaci, koji su živjeli u različitim vremenima i u različitim područjima, nisu smatrali da se daje zekat na ono što se daje pod zakup. Šejh Abdullah el-Bessam veli: “Davanje zekata na ono što se daje pod zakup pitanje je koje se moglo razmatrati u prvo vrijeme islama, to jest za vrijeme Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabā. No, u prvo vrijeme islama nije naređeno davanje zekata na ono što se iznajmljuje, pa je ostalo važeće načelno pravilo da se zekat na to ne daje. Ne smatram da se ovdje zapravo išta mijenja zato što se oko ovog pitanja vodi golema polemika i zato što postoje neistomišljenici fanatici. Šerijatski je propis u vezi s tim univerzalan, nepromjenljiv.” (Medželletu medžmeil-fikhil-islami, 2/126)
Imam Malik upitan je treba li čovjek koji kupi lađu i iznajmi je zarad prijevoza putnikā procjenjivati njenu vrijednost svake godine i davati zekat na tu vrijednost. On je odgovorio: “Ne mora davati zekat na to.” Muhammed b. Rušd govoraše: “Ako lađu kupi radi trgovanja njome, mora na njenu vrijednost davati zekat; ako je kupi radi iznajmljivanja, ne daje na nju zekat.” (el-Bejanu vet-tahsil, 2/402)
Imam eš-Šafi zapisao je: “Osim na stoku, usjeve, zlato i srebro, zekat se ne daje na bilo koju drugu imovinu, bez obzira na to bila ona čovjeku potrebna ili ne, iznajmljivao je ili ne, pa makar je i štedio, ako je ne koristi kao trgovačku robu.” (el-Umm, 2/50)
Ibn Muflih kaže: “Saglašavajući se sa stavom imamā Ebu Hanife, Malika i eš-Šafija, kažemo da se zekat ne daje na ono što se iznajmljuje, bez obzira na to radilo se o pokretnini ili nekretnini.” (el-Furu, 4/205)
Treće, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, musliman je obavezan davati zekat na zaradu od iznajmljivanja određene stvari, ako se, naravno, radi o kategoriji imetka na koju se daje zekat. No, razišli su se u tome hoće li zekat dati onda kad zaradu preuzme ili onda kad ona pregodini u njegovu vlasništvu. Ispravno je da će zekat na taj imetak, ako dostigne nisab, dati nakon što taj imetak pregodini, i to dva i po posto. Imam Malik zapisao je: “Jednoglasno smatramo da se zekat na zaradu od iznajmljenih sluga, stambenih objekata te od dobiti koju donosi rob da bi se oslobodio daje godinu dana nakon što obveznik preuzme taj novac.” (el-Muvetta, 1/247)
Imam eš-Šafi rekao je: “Ne daje se zekat na ono što čovjek kupi radi posjedovanja, a ne radi trgovanja time. Onaj ko daje pod zakup kuću ili javno kupatilo ili odjeću, bez obzira na broj odijevnih predmeta, ili sluge, bez obzira na njihov broj, taj ne daje zekat na to; zekat daje na zaradu, i to godinu dana nakon što je preuzme.” (el-Umm, 2/50)
Ibn Abdulberr veli: “Veliki broj islamskih učenjaka jednoglasan je u mišljenju da se zekat na zaradu od onog što se iznajmi daje godinu dana nakon njenog preuzimanja. U vezi s tim prenosi se izjava od Alije i Ibn Omera. Međutim, postoji i predanje od Ibn Abbasa i Muavije u kojem se govori suprotno tome, a na njega se nijedan pravnik nije pozvao niti ga je uzimao u obzir.” (el-Istizkar, 3/159)
Ibn Kudama zapaža: “Onaj ko iznajmi kuću i preuzme kiriju ne mora dati zekat na taj imetak sve dok on ne pregodini u njegovu vlasništvu. Ahmed govoraše da će zekat dati čim preuzme kiriju. Ispravno je ono što smo ustanovili, na temelju hadisa: ‘Zekat se ne mora dati sve dok imetak ne pregodini.’” (el-Mugni, 4/247)
Šejh Ibn Baz kazao je: “…a ako se nekretnina daje pod zakup, zekat se ne daje na nju kao na svojinu, već se daje na kiriju ako je dostigla nisab, i to nakon što taj imetak pregodini u čovjekovu vlasništvu.” (Medžmuu fetava, 14/167)
Šejh Ibn Usejmin zapaža: “Na nekretninu koja se daje pod zakup zekat se ne daje, već se daje na kiriju ako je dostigla nisab, i to nakon što taj imetak pregodini. Ako čovjek potroši taj imetak prije nego što pregodini kod njega, nije dužan dati zekat na njega. Valja znati da se zekat daje samo u slučaju ako imetak pregodini u čovjeka.” (Medžmuu fetava ve resail, 18/209)
Članovima Stalne komisije za fetve postavljeno je pitanje u vezi s davanjem zekata na stambenu jedinicu u kojoj čovjek živi i daje je pod zakup, na koje su odgovorili: “Zekat se mora dati na kiriju nakon što pregodini u čovjeka; ako taj imetak potroši, ne mora dati zekat na njega. Na stambenu se jedinicu kao svojinu ne daje zekat, utoliko prije jer se ne smatra trgovačkom robom nego objektom u kojem živi njen vlasnik i koju daje pod zakup.” (Fetavel-ledžnetid-daima, 9/343)
Kolegij islamskog prava izdao je sljedeću fetvu: “Ne postoji jasan šerijatski tekst koji obavezuje na davanja zekata na nekretnine i zemljište pod zakupom. Također ne postoji dokaz da se zekat na iznajmljene nekretne i zemlju na kojoj se ne sije mora dati odmah nakon preuzimanja kirije. Stoga Kolegij islamskog prava donosi pravno rješenje da se zekat na nekretnine i zemlju pod zakupom ne daje, kao što donosi pravno rješenje da se zekat na kiriju, to jest dva i po posto daje tek nakon što taj imetak pregodini u čovjeka od dana kad ga preuzme, i to ako se ispune ostali uvjeti obaveznosti davanja zekata i ako nestanu sve zapreke u vezi s tim.” (Kararatu ve tevsijatu medžmeil-fikhil-islami, str. 2)
Četvrto, kad se potpiše ugovor o zakupu, počinje se računati godina dana koja treba proteći da bi se morao dati zekat; ne uzima se u obzir dan u kojem se preuzme nadoknada za zakup. O tome smo govorili u fetvi pod brojem 204754. A Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manjeDa li je dužnik obavezan obaviti hadž?
Ako čovjekov dug iznosi onoliko koliko on imaimetka, on nije obavezan obaviti hadž, jer je Svevišnji Allah obavljanje hadža stavio u obavezu samo onom ko ima mogućnosti da ga obavi: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti…” (Alu Imran, 97). Onaj čiji dug toliko iznosviše
Ako čovjekov dug iznosi onoliko koliko on imaimetka, on nije obavezan obaviti hadž, jer je Svevišnji Allah obavljanje hadža stavio u obavezu samo onom ko ima mogućnosti da ga obavi: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti…” (Alu Imran, 97). Onaj čiji dug toliko iznosi nije jedan od onih što su u mogućnosti obaviti hadž.Takav će prvo izmiriti dug pa će kasnije, kad bude mogao, obaviti hadž. Međutim, ako je dug manjiod vrijednosticijelog imetka koji čovjek posjeduje, u tom će slučaju vratiti dug i obaviti hadž, bez obzira na to radilo se o obaveznom ili o dobrovoljnom hadžu, s tim da obavezni hadž ne smije odlagati, za razliku od dobrovoljnog hadža, koji ne mora obaviti.
Šejh Muhammed b. Usejmin
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjeJe li dozvoljeno da dojilja izostavi ramazanski post?
Ukoliko se dojilja plaši da će uslijed posta u toj mjeri manjkati mlijeka za dojenče da će mu to štetiti, dozvoljeno je da izostavi post, a napostit će kasnije. Ona je u tom pogledu slična bolesniku, o kojem je Allah, dželle šanuhu, rekao: “…a ko se razboli ili se na putu zadesi neka isti broj danaviše
Ukoliko se dojilja plaši da će uslijed posta u toj mjeri manjkati mlijeka za dojenče da će mu to štetiti, dozvoljeno je da izostavi post, a napostit će kasnije. Ona je u tom pogledu slična bolesniku, o kojem je Allah, dželle šanuhu, rekao: “…a ko se razboli ili se na putu zadesi neka isti broj dana naposti…” (el-Bekara, 185). Dojilja će napostiti onda kad potpuno nestane razlog zbog kojeg je izostavila post; može napostiti zimi, kad su kraći dani ili bilo kad. Post se u cijelosti izostavlja i pristupa se hranjenju siromaha samo u slučaju da je trajnog karaktera ono što čovjeka sprečava u postu, to jest da se radi o smetnji za koju se ne očekuje da će nestati.
Šejh Muhammed b. Usejmin
Vidi manjeKoliko iznosi nisab na zlato i srebro?
Nisab na zlato iznosi osamdeset i pet grama, a nisab na srebro iznosi pet stotina devedeset i pet grama. Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sa‘, mjera za žitarice, iznosi dva kilograma i četrdeset grama. Šejh Muhammed b. Usejmin
Nisab na zlato iznosi osamdeset i pet grama, a nisab na srebro iznosi pet stotina devedeset i pet grama. Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sa‘, mjera za žitarice, iznosi dva kilograma i četrdeset grama.
Šejh Muhammed b. Usejmin
Vidi manjeAko čovjek svojim kćerkama dā nakit koji ponaosob ne dostiže visinu nisaba, mora li na taj nakit davati zekat?
Ako čovjek svojim kćerkama dā nakit na korištenje, on je njegovo vlasništvo, i davat će zekat na njega ako dostiže visinu nisaba. A ako je, međutim, taj nakit poklonio svojim kćerkama (čime je nakit postao njihovo vlasništvo), ne mora se taj nakit pridodati jedan drugom te dati zekat, jer je svaka kviše
Ako čovjek svojim kćerkama dā nakit na korištenje, on je njegovo vlasništvo, i davat će zekat na njega ako dostiže visinu nisaba. A ako je, međutim, taj nakit poklonio svojim kćerkama (čime je nakit postao njihovo vlasništvo), ne mora se taj nakit pridodati jedan drugom te dati zekat, jer je svaka kćerka vlasnica onog što posjeduje. Zekat će se dati u onom slučaju kad nakit dostiže visinu nisaba.
Šejh Muhammed b. Usejmin
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjeŠta je dužan učiniti čovjek koji plati nekom da obavi hadž za njegovu majku, a zatim sazna da je isti taj čovjek uzeo još nekoliko bedela?
Potrebno je da čovjek bude oprezan, te da punomoć u poslovima daje samo dobrim i pouzdanim muslimanima koji imaju potrebno znanje u vezi s onim za šta su opunomoćeni. Prema tome, punomoć za obavljanje hadža za umrlog roditelja, oca ili majku, treba dati samo poštenoj osobi koja drži do islamskih proviše
Potrebno je da čovjek bude oprezan, te da punomoć u poslovima daje samo dobrim i pouzdanim muslimanima koji imaju potrebno znanje u vezi s onim za šta su opunomoćeni. Prema tome, punomoć za obavljanje hadža za umrlog roditelja, oca ili majku, treba dati samo poštenoj osobi koja drži do islamskih propisa i ima potrebno znanje, a mnogi ljudi nemaju ni osnovno znanje o hadžskim propisima. Kao bedela ne treba opunomoćiti ni onog ko je povjerljiv, ali je neznalica, jer će, misleći da je hadžske obrede izvršio onako kako treba, podbaciti i pogriješiti. S druge strane, postoje oni koji znaju kako se obavljaju hadžski propisi, ali nisu pošteni i nisu privrženi vjeri, pa govore ružne riječi ili čine neprilična djela za vrijeme obavljanja hadža – ni njih ne treba opunomoćiti kao bedela. U tu svrhu punomoć treba dati najpoštenijem i najučenijem čovjeku koji je na raspolaganju, jer će on hadž za umrlog obaviti na najbolji način.
Možda je čovjek u vezi s kojim ste postavili pitanje uzeo nekoliko bedela i iste te bedele proslijedio drugim ljudima, a on obavio hadž za majkuosobe koju ste spomenuli u svom pitanju. Ako je to bilo tako, postavlja se pitanje je li dozvoljeno tako postupiti. Nije dozvoljeno. Zarađuje na nepošten način onaj ko trguje bedelima, bez obzira na to radilo se o hadžu ili o umri, to jest onaj koga opunomoći nekoliko ljudi da obavi obrede za njihove umrle, a on zatim opunomoći druge ljude koje vlasnici bedela, možda, ne bi prihvatili;on zadrži dio novca od iznosa koji je dobio za bedel.
Neka se čovjek boji Svemogućeg Allaha, pa neka pazi na prava drugih muslimana i neka njihov imetak ne uzima bespravno! Onaj ko se obaveže da će kao bedel obaviti hadž, odnosno umru, lično mora obaviti te obrede, a ne smije punomoć prenijeti na drugu osobu, jer je, kako rekosmo, opunomoćioci, možda, ne bi prihvatili za bedela.
Šejh Muhammed b. Usejmin
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manje