Propisi su nifasa kao i propisi hajza, osim što se razlikuju u sljedećem:

Iddet; on zavisi od rastave braka, a ne od nifasa, jer ako rastava braka bude prije nego žena rodi, iddet će prestati samim-porođajem, a ne nifasom. U slučaju da se razvod desi poslije porođaja, čekat će se pojava hajza, kao što je to već prethodno pojašnjeno.

El-Ila’, a to je kada se čovjek zakune Uzvišenim Allahom da sa svojom suprugom neće općiti duže od četiri mjeseca. Ako se on zakune, a supruga htjedne s njim općiti, dat će mu se da sačeka 4 mjeseca, a poslije treba s njom ili da opći ili da je pusti na njen zahtjev. Razlika između čekanja el-ila’ u slučaju žene s hajzom i žene u nifasu jeste da se period nifasa ne računa u ova četiri mjeseca koja muž treba čekati, dok se vrijeme u kojem žena bude u hajzu uračunava u spomenuta četiri mjeseca.

Punoljetnost nastupa hajzom, a ne nifasom, zato što žena ne može zatrudnjeti prije nego dobije hajz.

Ako se prekine krvarenje hajza, a zatim se povrati dok je još vrijeme hajza, to je hajz, kao naprimjer da ženi inače hajz traje osam dana, ali joj se javi krv četiri dana, zatim se prekine dva dana, a onda se opet javi u sedmom i osmom danu. Krv koja se ponovo javila, bez sumnje, jeste hajz i za njeg važe propisi hajza. A što se tiče perioda prilikom prestanka krvarenja nifasa prije isteka četrdeset dana, a zatim se vrati u toku tih četrdeset dana, to je ono što dovodi u nedoumicu i žena je obavezna klanjati i postiti ono što je farz koji je propisan u određeno vrijeme i njoj je zabranjeno ono što je zabranjeno ženi u hajzu i nifasu, osim farzova koje će opet nadoknaditi nakon što se očisti. Ovo je poznati stav pravnika hanbelijskog mezheba.

Tačno je da ako se krv vrati u vrijeme kada je moguće da je to nifas, onda je to nifas, u suprotnom to je hajz. Osim ako se krvarenje nastavi (nakon 40 dana), onda je to istihaza. Ovo je blizu stava imama Malika koji je prenesen u djelu El-Mugni Imam Malik kaže: “Ako žena vidi krv nakon prekida od dva ili tri dana, to je nifas. U suprotnom, to je hajz.” Ovo je u skladu sa stavom Ibn-Tejmijje. U skladu je i sa stvarnošću i ne može se reći da u pogledu krvi postoji nekih nedoumica. Nedoumica je relativan pojam i ljudi se u pogledu toga razlikuju s obzirom na njihova znanja i shvaćanja.

U Kur’anu i Sunnetu objašnjeno je sve i Allah nije nikom naredio da posti dva puta ili da tavafi dva puta, osim ako pri prvom putu postoji neki nedostatak koji ne može otkloniti, osim da ga nadoknadi. Što se tiče toga da kada čovjek obavi ono čime je zadužen u skladu sa svojim mogućnostima, tada je s njega spala odgovornost, kao što Uzvišeni Allah kaže: “„Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286.)

„Bojte se Allaha koliko možete.“ (Et-Tegabun, 16.)

Ako se žena očisti od hajza prije nego što joj inače traje hajz, dopušteno je njenom mužu općiti s njom i to nije mekruh. A što se tiče nifasa, ako se žena očisti od njega prije isteka četrdeset dana, mekruh je njenom mužu općiti s njom i to je poznato u hanbelijskom mezhebu.

Ispravno je, međutim, da to nije mekruh i većina uleme smatra tako jer je kategorija mekruh šerijatska norma i za nju je potreban dokaz. A o ovome postoji samo ono što bilježi imam Ahmed ibn Hanbel, a to je da je žena Osmana b. Ebi el-Asa došla kod njega prije nego što je napunila četrdeset dana, pa joj je on rekao: “Ne približuj mi se.” Međutim, ovo nije dokaz da je to mekruh, zato što je čovjek rekao ženi da mu se ne približava iz predostrožnosti. Da li zbog toga što je mislio da ona nije sigurna da li se očistila, ili se bojao da joj se ne pojavi krv prilikom odnosa, ili zbog nečeg drugog. A Allah najbolje zna.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

Hvala i zahvala pripadaju Gospodaru svjetova! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, islamski pravnici kažu da se u rude ubraja sve što se nalazi ispod Zemljine površine i što ima određenu vrijednost. Ali se prvi i potonji učenjaci razlikuju u razumijevanju izraza ruda. U rude spada sljedeće: zlato, srebro, dragulji, kristal, karneol, antimon, sumpor, katran, živa, biser, mermer, bitumen, nafta, uran..

Šejh Muhammed b. Ibrahim kazao je: “Postoji izuzetno mnogo vrsta ruda. Ibnul-Dževzi još je davno rekao da postoji oko sedam stotina ruda. Moguće je i to da se dogodi Smak svijeta prije nego što ljudi u potpunosti istraže unutrašnjost Zemlje i saznaju koja sve blaga ona krije.” (el-Fetava, 8/252)

Ibn Kudama je rudu definirao rekavši: “Ruda je sve što se vadi iz Zemlje, a što je u njoj zasebno stvoreno i što ima određenu vrijednost” (el-Mugni, 3/53). Iz ove definicije proizlazi da ne spada u rudu sve ono što se nalazi na površini Zemlje, ni ono što se vadi iz mora, kao ni blago koje čovjek zakopa. Prema ovoj definiciji, blato i prašina nisu rude, jer su sastavni dio Zemlje, kao što ruda nije ni ono što nema nikakvu vrijednost. Ibn Kudama veli da zlato, srebro, olovo, željezo, biser, krizolit spadaju u rude; ovo je naveo samo kao primjer. Učenjak el-Kuni veli: “Ruda je ono što je Allah, dželle šanuhu, stvorio u Zemlji, a blago je ono što čovjek zakopa u nju.” (Enisul-fukaha, str. 46)

Prema shvatanju islamskih pravnikā, so spada u rude. Ibn Redžeb veli: “So je ruda, u to nema sumnje” (Džamiul-ulumi vel-hikem, 2/223). Hanbelijski učenjak el-Merdavi kaže: “Naši autoriteti so ubrajaju u rude.” (el-Insaf, 3/120)

Drugo, islamski učenjaci nemaju jedinstven stav o tome na koje se rude daje zekat. Imam Ebu Hanifa drži da se zekat daje na čvrste rude koje se mogu topiti, to jest koje se mogu oblikovati u ploče, žicu, nakit i tako dalje, te da se na tečne rude (nafta, bitumen i tako dalje), odnosno na čvrste rude koje se ne mogu topiti ni oblikovati (gips, antimon, so i tako dalje) ne daje zekat. Imam Ebu Hanifa zastupao je ovo mišljenje prosuđujući analogno zlatu i srebru, na koje se zekat neizostavno daje na temelju šerijatskog teksta i konsenzusa islamskih učenjaka, i koji se tope te mogu oblikovati. Hanbelijski pravnici smatraju da se zekat daje na sve rude, bez obzira na to radilo se o čvrstim (željezo, olovo, bakar) ili tečnim rudama (nafta, bitumen, sumpor), utoliko prije jer ne postoji razlika između tih dviju kategorija ruda, kao što ne postoji razlika između ruda koje se mogu i onih koje se ne mogu oblikovati: sve se te materije ubrajaju u rude i sve one imaju određenu vrijednost. A malikijski i šafijski autoriteti drže da se zekat, kad je riječ o rudama koje se vade iz Zemlje, daje isključivo na zlato i srebro, a ne na druge rude, pa čak ni na dragulje. Upravo je ispravno ovo potonje mišljenje, tim prije jer šerijatski dokazi ukazuju na to da je zekat obavezno davati samo na zlato i srebro, a ne na druge rude; učenjaci su zbog toga i postigli konsenzus da se na zlato i srebro daje zekat. K tome, ne postoji jasan šerijatski tekst koji dokazuje obaveznost davanja zekata na rude mimo zlata i srebra.

Mišljenje koje smo preferirali usvojili su es-San’ani i el-Albani. Šejh Ibn Usejmin veli: “Ispravno je kazati da se zekat daje na zlato i srebro, a ne na druge rude, kao što su, naprimjer, bakar, željezo, nafta i tako dalje. No, akoli ove potonje rude eksploatira i prodaje, čovjek mora na njih davati zekat jer se tad radi o trgovačkoj robi.” (et-Ta‘likatu alel-kafi, str. 163)

Većina islamskih učenjaka smatra da se zekat na rudu, ako dostigne visinu nisaba, mora dati odmah nakon njene eksploatacije, te da se neće čekati da protekne godinu dana nakon njenog vađenja; zekat iznosi dva i po posto. (O tome se govori u djelu el-Mugni, 4/239–242.)

Kao zaključak možemo kazati da se, prema prosuđivanju većine islamskih autoriteta, na so ne daje zekat. I to je ispravno mišljenje o ovom pitanju. Ali ipak, bolje je, iz predostrožnosti, i na so dati zekat. Postupi li tako, obveznik će se osloboditi eventualne odgovornosti. Ovaj ćemo odgovor završiti riječima šejha Ibn Usejmina: “Predostrožnost nalaže da čovjek na sve rude daje zekat” (Šerhu bulugil-meram, 3/85). A Allah najbolje zna.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info