Ukopavanje mrtvih u mesdžide je stvar koju je zabranio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, kao što je zabranio da se kaburovi uzimaju za mesdžide.

Dok je ležao na samrtnoj postelji, upozorio je svoj ummet na to, tvrdeći da je to djelo Židova i kršćana, jer je to način da ljudi preko mrtvih u kaburovima čine širk Allahu, dželle šanuhu. Ljudi mogu početi vjerovati da mrtvi, koji su ukopani u mesdžidima, mogu pomoći ili naštetiti ili da imaju odlike zbog kojih im se treba približiti ibadetom; mimo Allaha, subhanehu ve te’ala. Utječemo se Allahu, subhanehu ve te’ala, od toga. Svaki musliman je dužan čuvati se ove opasne pojave. Muslimanima je strogo zabranjeno graditi kaburove u mesdžidima. Mesdžide treba graditi na temeljima čistog tewhida i ispravnog vjerovanja. Kaže Uzvišeni Allah: ”A mesdžidi pripadaju Allahu, pa nemoj moliti nikoga mimo Allaha.”

Mesdžidi treba da se grade radi Allaha, dželle šanuhu i da budu čisti od bilo kakvog oblika širka. Ibadet činimo samo Uzvišenom Allahu.

ŠEJH IBN USEJMIN
(Fetve učenjaka dvaju harema – 136. str.)

Ako se mrtva osoba sanja na lijep način, onda se za nju može očekivati i nadati svakom dobru. Međutim, ako to snoviđenje nije lijepo, onda to može biti prikazivanje od šejtana jer on voli da prikazuje mrtvu osobu na loš način, kako bi to rastužilo živog čovjeka. Šejtan nastoji da radi sve ono što će rastužiti, zabrinuti i ražalostiti vjernika, jer Uzvišeni Allah kaže: “Sašaptavanje je posao šejtanski, da bi u brigu bacio vjernike, mada to ne može njima nimalo nauditi, osim ako to Allah, dž. š., dopusti.” (El-Mudžadela, 10) Stoga, ako čovjek usnije nešto loše o nekoj umrloj osobi, treba zatražiti zaštitu kod Allaha, dž. š., od zla šejtana i od zla onoga što je usnio, i da nikome ne priča svoj san. U tom slučaju neće biti nikakve štete od tog sna. Ovako treba postupiti i sa bilo kakvim drugim lošim snom, a šerijat propisuje da čovjek u tom slučaju zatraži Allahovu zaštitu od zla šejtana i od zla onoga što je usnio, da pljucne na svoju lijevu stranu tri puta i da se okrene sa strane na kojoj je ležao na drugu stranu. Ako bi se abdestio i klanjao, to bi bilo bolje i ljepše. On treba i da o tome ne priča nikome i tek tada neće mu naškoditi ono što je usnio.

Šejh Ibn Usejmin

Fetve o ženskim pitanjima, str. 168, sakupio Muhammed el-Musnid

Islamski učenjaci nemaju istovjetan stav u vezi s nošenjem odjeće koja pada ispod članka. Neki učenjaci smatraju da je to zabranjeno, bez obzira na to činio to čovjek iz oholosti ili ne činio. Neki učenjaci kažu da je nošenje odjeće koja pada ispod članka, pokuđeno, ako se ne nosi iz oholosti. Ovo je stav imama Šafija i njegovih učenika te mišljenje imama Ebu Hanife. A svi su, opet, jednoglasni u mišljenju da je zabranjeno iz oholosti nositi odjeću koja pada ispod članka.

Imam El-Buhari zabilježio je preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, sljedeće Poslanikove, ﷺ, riječi: “U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom.” U hadisu koji je zabilježio imam Muslim, preko Ebu Zerra, radijallahu anhu, stoji da je Poslanik islama rekao: “S tri kategorije ljudi Allah neće govoriti na Sudnjem danu, niti će ih pogledati, niti će ih očistiti, oni će imati bolnu patnju. To su: onaj ko nosi dugu odjeću, čovjek koji prigovara zbog učinjenog dobra i trgovac koji se lažno zaklinje.” En-Nesai je preko Ibn Abbasa, radijallahu anhu, zabilježio sljedeće Resulullahove, ﷺ, riječi: “Svevišnji Allah odista ne obraća pažnju na čovjeka koji nosi dugu odjeću.” Ovi hadisi odnose se na čovjeka koji nosi dugu odjeću, bez obzira činio to iz oholosti ili ne, osim što će onaj ko nosi dugu odjeću oholeći se, imati veću i stravičniju kaznu na ahiretu. Ako se Allahov Poslanik, ﷺ, obratio Džabiru, radijallahu anhu: “Nipošto nemoj nositi dugu odjeću, jer je nošenje duge odjeće uistinu oholost, a Allah ne voli oholost” (Et-Tirmizi), tad niko nema pravo reći: “Ja doduše nosim duge pantalone, ali ne činim to iz oholosti!”

Kad je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao da Allah neće pogledati na Sudnjem danu čovjeka koji vuče svoju odjeću iz oholosti, Ebu Bekr, radijallahu anhu, požalio se: “Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!” Na ovo mu je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao: “Ti nisi jedan od onih koji to čine iz oholosti!” (El-Buhari). Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, kazao je: “Onome ko svoj stav dokazuje Ebu Bekrovim, radijallahu anhu, predanjem treba reći da ovo predanje ne može uzeti za dokaz iz dva razloga. Prvi je razlog to što se Ebu Bekr, radijallahu anhu, požalio Poslaniku islama rekavši ovako: ‘Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!’ Dakle, ovaj ashab nije svoju odjeću namjerno spuštao ispod članka, već je haljetak sam od sebe padao, a Ebu Bekr ga je brižno podizao, za razliku od onih koji tvrde da ne nose odjeću iz oholosti: namjerno puste odjeću da pada ispod članka i uvijek je tako nose ne podižući je iznad članka. I, drugi je razlog to što je Allahov Poslanik, ﷺ, pohvalio Ebu Bekra, radijallahu anhu, rekavši mu da nije ohol, za razliku od onih koji dokazuju ovim hadisom: niko od njih nije pohvaljen na jeziku Allahova Poslanika i nijednom od njih nije rečeno da nije ohol. Eto tako šejtan neke ljude navede na slijeđenje manje jasnih dokaza, kur’anskih ajeta i hadisa, kako bi opravdali svoje postupke. Allah je Onaj Koji upućuje na Pravi put, molimo Ga da nas uputi i sačuva.”

Međutim, je li dozvoljeno da odjeća (pantalone) bude toliko duga da pokrije članak ali da ne pada ispod njega? Vanjsko značenje navedenih hadisa ukazuje na to da je dozvoljeno da odjeća pokriva članak, ne padajući ispod njega. U jednoj radio-emisiji postavljeno je sljedeće pitanje šejhu Ibn Usejminu: “Je li dozvoljeno nositi odjeću koja pokriva članke”, i on je odgovorio: “Dozvoljeno je nositi odjeću koja pokriva članke, jer je zabranjeno spustiti odjeću ispod članaka, kao što stoji u hadisu: ‘U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom.’” Hafiz El-Iraki, rahimehullah, zapaža: “…hadis koji je zabilježio imam El-Buhari: ‘U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom’ ukazuje na to da je zabranjeno spustiti odjeću ispod članka, a da nije zabranjeno nositi odjeću koja je duga toliko da pokriva članke.”

Kratka odjeća (iznad članka) ne potpada pod “libasu-šuhre”, odjeću koja čovjeku donosi popularnost. Odjeća koja čovjeku donosi popularnost jest svaka odjeća koja se ne nosi u određenom podneblju, a pomoću koje čovjek stječe reputaciju i skreće pažnju na sebe. U djelu “El-Mevsuatul-fikhijja”, 6/136, 137, stoji sljedeće: “Pokuđeno je nositi odjeću koja nije u skladu s običajima određenog naroda, jer se pomoću nje biva prepoznatljiv u društvu i skreće pažnja na sebe. Kažemo ovako, eda čovjek ne bi davao povod da ga se ogovara; dadne li povoda da ga ljudi ogovaraju, ponijet će grijeh zbog njihova ogovaranja.” Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, u knjizi “Šerhul-usul”, str. 405, kaže: “Sunnet je da čovjek oblači odjeću koju nose njegovi zemljaci; tako je Resulullah, ﷺ, činio. I upravo zato zabranio je oblačenje odjeće koja čovjeku donosi popularnost. I to je svaka dozvoljena odjeća zbog koje čovjek stječe reputaciju u društvu.”

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Onoga ko na ovom svijetu bude nosio odjeću po kojoj se bude raspoznavao, Allah će na Sudnjem danu ogrnuti odjećom poniženja, a zatim će se ista ta odjeća na njemu razbuktati vatrom” (Ebu Davud i Ibn Madža. Ovaj je hadis dobrim ocijenio muhadis El-Albani). A evo kako imam Es-Sindi komentira ovaj hadis: “Značenje je: Allah će na Sudnjem danu poniziti onoga ko na ovom svijetu bude nosio onu odjeću po kojoj želi biti prepoznatljiv među svijetom, bez obzira na to nosio skupocjenu odjeću, nadmećući se s ljudima u ovozemaljskim ukrasima, ili nosio pohabanu, staru odjeću pokazujući se pred svijetom i hineći skromna čovjeka.” Ibn Muflih, hanbelijski autoritet, u djelu “El-Adabuš-šeri‘jja”, 2/521, 522, zapisano je sljedeće: “Ibn Abdulberr govori da je Abdullah b. Omer rekao sljedeće: ‘Allah će se okrenuti od čovjeka koji obuče odjeću koja čovjeku donosi popularnost, makar bio povjerljiv i Allahu odan rob.’ Ibn Abdulberr kaže: ‘Ljudi govorahu: ‘Jedi šta ti želiš, ali se odijevaj onako kako to od tebe zahtijevaju običaji tvog naroda!’’”

I naposlijetku, ako je u jednoj zemlji nekad bio običaj da se nosi određena vrsta odjeće, kao, naprimjer, turban, šalvare sa spuštenim turom, i tome slično, a sad se stanovnici te iste zemlje nose drukčije, ali u skladu sa Šerijatom – imaju li njihovi potomci pravo kazati: “Mi želimo oživjeti običaj predaka, pa zato nosimo turbane i šalvare”? Potražimo odgovor u predanju koje je zabilježio Ibn Ebu Šejba, u djelu “El-Musaneff”, 5/205, a u kojem stoji da je Husajn b. Abdurrahman ispričao: “Čovjek imenom Zubejd el-Jami oblačio je burnus, ogrtač s kukuljicom, pa sam čuo da ga je Ibrahim en-Nehai osudio zbog toga. Ja sam Ibrahimu pak rekao: ‘Zar je problematično da Zubejd oblači burnus? Ta ljudi su ga nekad nosili!’ On reče: ‘Da, ali ljudi koji su nosili burnus davno su pomrli. Onaj ko burnus sad oblači skreće na sebe pažnju i zbog toga postaje popularan.’” Tu je i predanje zabilježeno u djelu “Et-Tevaduu vel-humul”, str. 86, gdje stoji da je Adijj b. el-Fadl ispričao: “Jednom, Ejjub es-Sihtijani zapovijedio mi je: ‘Napravi mi nanule slične onima kakve je nosio Resulullah, ﷺ!’ I kad sam mu ih napravio, on ih je nosio nekoliko dana i zatim ih odbacio. Upitao sam ga zašto ih ne nosi, a on je odgovorio: ‘Niko ne obuva onakve nanule, pa neću ni ja.’”

O, zar treba odbijati ljude od islama slijedeći običaje koji su nekad bili, ili, još gore, uvodeći strane običaje koji nemaju nikakve veze s islamom! O muslimani, imajte na umu da ćete na Danu strašnog polaganja računa biti pitani za svoje ponašanje na ovom svijetu! A Gospodar tvoj najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Kada se kaže imovinsko osiguranje, misli se na ugovor po kojem je osiguranik obavezan davati svaki mjesec ili godinu (shodno ugovoru) određeni iznos imetka osiguravajućem društvu, dok je osiguravajuće društvo obavezno snositi troškove eventualne štete kojoj može biti izložen osigurani imetak. Poznato je da osiguranik gubi u svakom slučaju, a društvo može dobiti ili izgubiti. Drugim riječima, ako šteta bude veća od količine novca koju je uplatio osiguranik, osiguravajuće društvo će biti na gubitku, a u slučaju da šteta bude manja ili je u osnovi ne bude, društvo će biti na dobitku, a osiguranik na gubitku.

Svaki ugovor (poslovanje) u kojem se čovjek kreće između dobitka i gubitka (štete) spada u kocku, koju je Allah, dželle šanuhu, zabranio u svojoj časnoj Knjizi i spomenuo ju je zajedno s alkoholom i obožavanjem kipova. Zatim, svaka vrsta osiguravanja, koja je zasnovana na nepoznanici (neizvjesnosti), zabranjena je, a dokaz za to jesu riječi Ebu Hurejre, radijallahu anhu:

“Poslanik, ﷺ, zabranio je kupoprodaju koja se zasniva na nepoznanici.”

Šejh Ibn Usejmin

(Fetve učenjaka dvaju harema, str. 175 )