Nije istina da se kamenčići koji su upotrijebljeni za bacanje na džemretima ne mogu opet upotrijebiti. Oni učenjaci koji su donijeli takav zaključak iznijeli su tri razloga: prvo, kamenčići koji su upotrijebljeni za bacanje na džemretima imaju status vode koja je upotrijebljena za uzimanje obaveznog abdesta ili obaveznog gusula – ona je čista, a nije čisteća; drugo, kamenčići koji su upotrijebljeni za bacanje na džemretima imaju status oslobođenog roba, koji se nakon što je oslobođen, ne može osloboditi kao iskup za neki prekršaj; i, treće, ako bismo dopustili da se upotrijebljeni kamenčići ponovo upotrijebe, to bi značilo da sve hadžije mogu obaviti ove obrede iznova bacajući samo jedan kamenčić, to jest da hadžija sedam puta baci isti kamenčić, te da nakon njega tako uradi drugi hadžija, i tako redom.

Ukoliko pomno razmislimo, ustanovit ćemo da su svi ovi razlozi nedovoljno uvjerljivi i neprihvatljivi.

Kad je riječ o prvom razlogu, mi analogiju da kamenčići koji su upotrijebljeni za bacanje na džemretima imaju status vode koja je upotrijebljena za uzimanje obaveznog abdesta ili obaveznog gusula (koja je čista, a ne čisteća) u osnovi ne prihvatamo. Za to ne postoji baš nikakav dokaz. Bez posjedovanja dokaza upotrijebljenu vodu ne možemo lišiti njenog prvotnog svojstva da je čisteća – takva je voda i čista i čisteća. Eto, ako je neutemeljen propis po kojem se izvodi analogija, neutemeljen je i onaj koji se izvede pomoću analogije.

U vezi s drugim razlogom koji su spomenuti učenjaci naveli, a to je analogija u vezi s kamenčićima koji su upotrijebljeni za bacanje prilikom obreda na džemretima na oslobođenog roba, to je analogija koja ne ispunjava potrebne uvjete. Naime, pošto se rob oslobodi, on je slobodan čovjek i ne može ga se više osloboditi, za razliku od kamenčića koji se baci na džemretima: kamen ostaje kamen i poslije bacanja, to jest nije poništeno njegovo prvotno svojstvo na temelju kojeg je za bacanje na džemretu upotrijebljen prvi put. A ako bi se dogodilo da rob bude oslobođen pa ponovo, iz šerijatom opravdanih razloga, dopadne ropstva, bilo bi dozvoljeno opet ga osloboditi.

Kad se radi o trećem razlogu, izrečenom u njihovim riječima: “Ako bismo dopustili da se upotrijebljeni kamenčići ponovo upotrijebe, to bi značilo da sve hadžije mogu obaviti ove obrede iznova bacajući samo jedan kamenčić, to jest da hadžija sedam puta baci isti kamenčić, te da nakon njega tako uradi drugi hadžija, i tako redom”, mi kažemo ovako: kad bi to praktično i bilo moguće, bilo bi dopušteno; a niko, pored tolikog broja kamenčića, ne bi ni prihvatio ovu mogućnost.

Dakle, ako vam ispadne kamenčić, uzmite jedan od kamenčića koji se nalaze oko korita, pa makar kod vas prevladalo mišljenje da je taj kamenčić već upotrijebljen za obred bacanja.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Mnogi ljudi ne razlikuju instituciju pozivanja u Allahovu vjeru od institucije naređivanja dobra i odvraćanja od zla, kao i mijenjanja samog zla i loših pojava. Ovo su u osnovi stepeni između kojih postoji razlika.

Što se tiče poziva u Allahovu vjeru, on je dvovrstan: općeniti i posebni.

Općeniti poziv označava niz aktivnosti, kao što su održavanje hutbi, pisanje knjiga, to jest, ono što je općenito upućeno svim ljudima.

Posebni poziv podrazumijeva aktivnosti pozivanja u islam usmjerene ka jednoj, tačno određenoj osobi. To ne mora biti isključivo nevjernik, već može biti i musliman koji ima potrebu za pozivom ili opomenom i podsjećanjem. Možda ćeš naići na muslimane koji ustrajavaju u činjenju velikih grijeha, misleći pri tome da slijede istinu, ili pak sumnjaju u status takvog postupka i njegovu zabranu. Ovakvi ljudi imaju potrebu za pozivom, u smislu da im je na taj način neophodno pojasniti istinu. Navodit će im se primjeri sve dok se ne uvjere, a ovo već ne spada u domen naređivanja dobra.

Što se tiče onoga ko naređuje na dobro, on ima veće ovlasti od samog pozivaoca u vjeru, jer naredba označava, kao što svi znamo, traženje da se čini dobro iz pozicije onoga koji naređuje, u čemu se ogleda dio vlasti. Za razliku od ovoga, pozivalac samo prezentira, podstiče i motivira, dok onaj koji naređuje ima jednu vrstu vlasti.

Stoga, kada bi nekom od svojih prijatelja savjetovao da učini nešto, to bi više imalo karakter molbe ili zahtjeva, što nije slučaj sa naredbom. Ali, obraćanje nekome ko je po godinama mlađi od tebe, sigurno bi imalo drugačiju formu, a to je forma naredbe.

Onaj koji mijenja neko zlo, njegova je vlast jača od vlasti onoga koji nešto naređuje, jer je u mogućnosti da promijeni zlo svojom rukom. Zato je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: ‘‘Ko od vas vidi kakvo zlo, neka ga promijeni svojom rukom, pa ako ne može, onda svojim jezikom, a ako ni to ne može, onda svojim srcem, a to je najslabiji vid imana.” U pogledu naređivanja dobra nije spomenut ovaj poredak i nije rečeno: Ko od vas naređuje dobro, neka ga naređuje svojom rukom…

Rezime glasi: Način pozivanja nevjernika razlikuje se shodno njegovom nevjerstvu.

Onaj ko negira postojanje Allaha, naprimjer, kao komunisti, pozivamo ih u Allahovu vjeru pojašnjenjem razumskih i materijalnih dokaza Njegovog postojanja i egzistencije.

Što se tiče šerijatskih argumenata, oni ih uopće ne priznaju pa im ih ne treba ni prezentirati, već se treba bazirati na osjetilne i razumske dokaze. Jedan od razumskih dokaza jeste i onaj na koga Uzvišeni Allah ukazuje u Svojim riječima: ‘‘Jesu li oni stvoreni bez ičega, ili su oni stvoritelji?“ (Et-Tur, 35)

Džubejr b. Mut‘im, r. a., koji je bio jedan od zarobljenika u Bitki na Bedru, kaže: ‘‘Čuo sam Vjerovjesnika, ﷺ, kako ovo uči na akšam-namazu, pa kada je došao do ajeta: ‘Jesu li oni stvoreni bez ičega, ili su oni stvoritelji?’, moje srce samo što nije poletjelo…” (Buhari, br. 4854, Fethul-Bari, 8/469; Knjiga tefsira, Tefsir sure Et-Tur, 52, Poglavlje 1) Ovo je naravno zbog snažnog utjecaja ovog ajeta na njegovu dušu i osjećaja imana u njegovom srcu.

Pojašnjenje u vezi s ovim ajetom: Oni nisu stvoreni bez ičega, jer neminovno moraju imati stvoritelja, niti su sami sebe stvorili zato što su bili nepostojeći. Nepostojanje ne može stvoriti nešto drugo, jer ono ne označava ništa, pa je zato nemoguće da sami sebe stvore, niti da budu stvoreni bez ičega. Neminovno su morali biti stvoreni od nečega, a njihov je stvoritelj Allah, dž. š.

Materijalni dokazi ogledaju se u sljedećem: Mi vidimo, a tako i drugi oko nas, da čovjek moli Allaha, dž. š., za određenu stvar, a potom se ta stvar u potpunosti i desi, i to baš onako kako je čovjek i molio. Primjeri za ovo u Kur’anu i sunnetu su mnogobrojni, a također i u događajima među ljudima. Ukoliko čovjek vjeruje u Boga, ali ne vjeruje u poslanstvo Muhammeda, ﷺ, kao što to čine židovi i kršćani, pozivamo ih u Allahovu vjeru, s akcentom na pojašnjenju istinitosti poslanstva Vjerovjesnika, ﷺ. Posebno pitanje treba postavljati kršćanima: “Da li vjerujete u Isaa?” Oni će sigurno potvrdno odgovoriti na to pitanje. “Da li potvrđujete ono što je on govorio?” Reći će: “Da, potvrđujemo.” Onda ćemo im reći: “Slušajte riječi Uzvišenog: ‘A kada Isa, sin Merjemin, reče: O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći’, i kada im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: ‘Ovo je prava vradžbina!’” (Es-Saff, 6)

Razmislite, kada čovjek donosi neku radosnu vijest, hoće li je donijeti onima kojih se ona uopće ne tiče? Naravno da neće. Tada je obaveza da povjerujete u Muhammeda, ﷺ. Ako kažu: ‘‘Isa je donio radosnu vijest o Ahmedu, a ovo je Muhammed. Mi čekamo Ahmeda”, kažemo im: Čitajte riječi Uzvišenog: “I kada im je on donio jasne dokaze”, riječ “donio” navedena je u prošlom vremenu, što znači da je donosilac radosnih riječi već došao.

Da li je poslije Muhammeda, ﷺ, došao ijedan drugi poslanik? Nikako!

Ako kažu da je neko drugi, pored Poslanika, ﷺ, došao, kažemo im: “Slijedite ga! Slijedite onoga za koga tvrdite da je došao.” Međutim, oni ovo neće tvrditi.

Stoga kažemo: Ahmed je ustvari Muhammed, ali je Uzvišeni Allah nadahnuo ili dao Isau ovo Poslanikovo, ﷺ, ime, da bi pokazao njegovu vrijednost. Ahmed (najhvaljeniji) je ime kojim se izražava posebna počast, svejedno bilo to u aktivu ili pasivu, jer ono ukazuje na počast Vjerovjesnika, ﷺ, zato što je on taj koji najviše hvali Allaha ljudima i najpreči je da i sam bude hvaljen. Ovo ime je ime posebnog odlikovanja iz dva aspekta: zato što on najviše hvali Allaha između ostalih ljudi i zato što je najpreči od ostalih ljudi da bude hvaljen. U odabiru ovoga imena pri donošenju radosne vijesti Benu Israilu ogleda se vrijednost Vjerovjesnika, ﷺ, u odnosu na ostale ljude.

Odgovorio: šejh Salih b. Usejmin (Iz knjige Sahvetul-islamijje)

Preveo: dr. Emir Demir

Bolesnik će namaz klanjati stojeći, a ako ne može klanjati stojeći, onda će klanjati sjedeći, a ako ne može ni sjedeći, onda će klanjati ležeći nastranačke (na bok), a ako ni tako ne može, onda će klanjati ležeći na leđima, a nogama će biti okrenut prema Kibli. Ukoliko ni tako ne može klanjati, onda će namaz klanjati samo riječima bez ikakvih drugih tjelesnih aktivnosti. Ako ne može ni izgovarati ništa, bolesnik će namaz obavljati samo nijjetom (namjerom).

Što se tiče pokreta prstom, koji bi zamijenio ostale pokrete u namazu, to nema nikakve osnove. Isto tako, neosnovano je i klanjanje pogledom (pokretom očiju), te se tako ne treba obavljati namaz.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina

Ima učenjaka koji smatraju da se povlastica potiranja po mestvama ne prenosi s gornje na donje mestve, a ima i onih ko smatraju da se prenosi ukoliko čovjek gornje skine tokom vremena u kojem ima pravo na ovu povlasticu. Preovladava stav ovih potonjih učenjaka. Prema tome, ako čovjek potre po jednim čarapama i kasnije na njih obuje druge čarape, odnosno obuću, dozvoljeno je, prema mišljenju koje preovladava, potirati po gornjim čarapama, odnosno po obući, pod uvjetom da nije isteklo vrijeme predviđeno za činjenje mesha. Važno je znati da se, kad je riječ o vremenu koje je predviđeno za mesh, u obzir uzima status čarapa koje su prve obuvene, a ne status drugih čarapa, odnosno obuće.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Pet je islamskih propisa koji se odnose na čovjeka koji je džunup.

Prvi je propis to da je džunupu zabranjeno obavljanje namaza, bez obzira na to radilo se o farzu ili nafili, pa je čak zabranjeno da obavlja i dženaza-namaz, jer je Allah, dželle šanuhu, rekao: “O vjernici, kad hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka. A ako ste džunupi, onda se okupajte…” (el-Maida, 6)

Drugi propis jest da je džunupu zabranjeno obavljati tavaf oko Kabe, jer se Kaba nalazi u Haremu, a džunup ne smije boraviti u džamiji, na osnovi Allahovih, dželle šanuhu, riječi: “O vjernici, pijani nikako namaz ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate, i kad ste džunupi – osim ako ste putnici – sve dok se ne okupate…” (en-Nisa, 43)

Treći je propis da je džunupu zabranjeno dodirivati Mushaf. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kur’an smije dodirnuti samo onaj ko je čist!” (ed-Darimi, 3, i en-Nesai, 5718)

Četvrti propis jest da je džunupu zabranjeno boraviti u džamiji, osim ako uzme abdest, na temelju kur’anskog ajeta: “O vjernici, pijani nikako namaz ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate, i kad ste džunupi – osim ako ste putnici – sve dok se ne okupate…” (en-Nisa, 43)

I peti propis koji se odnosi na džunupa jest da mu je zabranjeno učiti Kur’ani-kerim sve dok se ne okupa, utoliko što je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poučavao ashabe Kur’anu u svim prilikama, osim onda kad je bio džunup.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba