Prvo što želim reći u pogledu ovog pitanja jeste to da žene ne bi trebale koristiti kontracepcijska sredstva radi sprečavanja trudnoće, zbog toga što je to čin suprotan šerijatskim ciljevima. Preče je da žena ispunjava ono radi čega ju je Allah stvorio, a to je umnožavanje ljudske vrste. Nema sumnje da u tome ima velikog dobra.

Međutim, ako je žena slabašna i tjelesno nesposobna i podložna bolestima, što može da potvrdi  doktor, povjerljiv, musliman, onda će u tom slučaju biti opravdano ako žena koristi ova sredstva kako bi spriječila trudnoću. Također, ono što treba spomenuti jeste da za korištenje kontracepcijskih sredstava postoje dva uvjeta: (1) da u tome nema štete za ženu, sa jedne strane, a sa druge strane, da je slaba i da ne može podnijeti trudnoću svake godine i (2) da bude uz saglasnost muža.

Također, ono što muslimani trebaju da čine jeste razmnožavanje u što većem broju, jer je to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, preporučivao, govoreći: ‘’Ženite se sa ljupkim rotkinjama jer ću se ja vašim mnoštvom ponositi pred narodima na Sudnjem danu.’’ Allah, s.v.t., kaže: ‘’Mi smo vas učinili mnogobrojnima.’’ (El-Isra, 6)

Bitno je istaći da, ako ženi nije neophodno da koristi bilo koje od kontracepcijskih sredstava, onda je bolje da ne koristi, kao i to da ne koristi bez prekida, jer sve što se sprečava suprotno prirodi, nesumnjivo nosi sa sobom štetne posljedice. Medicinski je potvrđena štetnost kontracepcijske spirale i poznato je da žena koja koristi  kontracepcijsku spiral ima nekontrolirano krvarenje, a česta je nuspojava da žene sa ugrađenom kontracepcijskom spiralom imaju dva puta mjesečni ciklus,  a to dovodi do gubljenja velike količine željeza u krvi, što slabi organizam žene i izaziva anemiju, a jedan od problema koji se pojavljuju korištenjem spirale jesu česte upale grlića maternice.

Vidjeti:  Ibn Usejmin, Fetve,  Menarul-islam, 3/784.
Fetve za ženu muslimanku, 2/657–658.
Odgovorio: Harmin Suljić

Hvala i zahvala pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, čovjek u vezi s kojim ste postavili pitanje smatra se suvlasnikom firme, a ne radnikom iz dva razloga, a to su: on za svoj trud ne dobiva fiksnu plaću nego trećinu ukupne zarade, pa ako firma ništa ne zaradi, on ništa neće ni dobiti; pravnici su dopustili takav način poslovanja, te su kazali da jedan poslovni partner može ulagati više truda od drugog i to naplatiti, pa štaviše, neki su učenjaci uzimanje te nadoknade postavili kao uvjet ispravnosti takvog načina poslovanja. Evo šta o tome kaže imam ez-Zerkeši: “…a kad je riječ o tome da dvojica ljudi udruže svoje imetke i jedan od njih obrće taj imetak, neophodno je da onaj koji radi na unapređivanju imetka dobije nadoknadu koja je veća od zarade koju dobiva na temelju onog što je on uložio. Naprimjer, uvjetovat će da dobije dvije trećine, ili pola, ili četvrtinu zarade. To će mu biti nadoknada za trud koji ulaže u poslovanje” (Šerhuz-Zerkeši, 4/131). O tome da je dopušteno poslovati na ovaj način, govorili smo u drugim fetvama. Dakle, novac koji uzimate za svoj trud nije plaća.

Drugo, kad se radi o načinu obračunavanja zekata, valja vam znati nekoliko stvari. Zekat na glavnicu svoje dionice u firmi čovjek daje prema visini sveukupnog zekata koji mora dati ta firma, a ne prema vrijednosti svojih dionica. Dakle, po isteku dvanaestog mjeseca od početka računanja godine uzet će se u obzir prodajna vrijednost robe kojom firma trguje, tome će se dodati sav novac koji se nalazi u firmi i onaj što se nalazi na bankovnim računima, kao i na potraživanje, to jest novac koji je pozajmljen nekom ko ga može vratiti, te će se na sve to dati dva i po posto zekata.

Isti status ima i zarada koju čovjek ostvari: kao na glavnicu, i na njega daje zekat.

Kad je riječ o davanju zekata na nadoknadu za trud koji čovjek ulaže u poslovanje, islamski učenjaci nisu jednoglasi o načinu obračunavanja zekata na to. Ispravno je mišljenje onih učenjaka koji kažu da će zekat na tu zaradu dati nakon što ona u njega pregodini, kao što je slučaj sa zaradom koju ostvari uslijed zajedničkog poslovanja, bez obzira na to bila zarada među poslovnim partnerima već podijeljena ili ne bila. Šejh Ibn Usejmin veli: “U vezi s davanjem zekata na nadoknadu za trud koji čovjek ulaže u zajedničko poslovanje, postoji razilaženje među islamskim učenjacima. Ispravno je mišljenje onih učenjaka koji kažu da će zekat na to dati nakon što protekne godinu dana a imetak nije podijeljen, jer je to dio imetka na koji se mora dati zekat. Evidentno je da su muslimani tako postupali od prvog vremena islama sve do danas” (et-Ta‘likatu alel-kafi, 3/121). A Allah, opet, najbolje zna.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da se zekat na zlato i srebro mora davati ako su oni u novcu, odnosno u polugama, a razišli su se u mišljenju mora li se na njih davati zekat ako ih žena koristi u svrhu kićenja i uljepšavanja. Većina islamskih autoriteta smatra da se zekat na nakit ne daje, jer nakit ne potpada pod imovinu koja se može unaprijediti. Hanefijski su pravnici na stanovištu da se na nakit daje zekat, povodeći se za načelnim pravilom da se na zlato i srebro daje zekat i postupajući u skladu s hadisima koji se bave tim pitanjem.

Drugo, razilaženje koje smo spomenuli odnosi se samo na onaj zlatni i srebreni nakit koji je dozvoljeno upotrebljavati i koji se koristi. Da bi se zekat na nakit morao davati, moraju se ostvariti tri uvjeta.

Prvi uvjet jest da nakit bude od zlata ili od srebra; ako je od bilo čega drugog, zekat se na njega ne mora dati, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka. Ibn Abdulberr veli: “Islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da se zekat ne daje na nakit od bisera ili dragog kamenja u kojem nema nimalo zlata ili srebra” (el-Istizkar, 3/159). Šejh Ibn Baz kazao je: “Na nakit od dragog kamenja u kojem nema ni zlata ni srebra ne daje se zekat; ukoliko se njime trguje, zekat se mora davati.” (Medžmuu fetava, 14/168)

Drugi uvjet jest da se radi o nakitu koji je dozvoljeno koristiti. Na nakit koji je zabranjeno koristiti mora se dati zekat, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, utoliko što ga to korištenje ne lišava svojstva imetka na koji se mora davati zekat i utoliko što Mudri Zakonodavac nije dopustio da ga se koristi, te ima status onog nakita koji se uopće ne koristi, a na koji se, opet, mora davati zekat. Ibn Kudama zapaža: “Onaj ko posjeduje dragocjenost od zlata ili od srebra koju je zabranjeno upotrebljavati, kao što su, naprimjer: posuđe, kragna, zlatni prsten, nīti kojima je ukrašen Mushaf, mastionica, pero, svjetiljka i tako dalje, taj je dužan na to davati zekat zato što se radi o zabranjenom djelu i zato što korištenje tu dragocjenost ne lišava svojstva imetka na koji se mora davati zekat” (el-Kafi, 1/405). En-Nevevi veli: “Prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, zekat se mora dati na one dragocjenosti od zlata i srebra koje je zabranjeno upotrebljavati” (Revdatut-talibin, 2/260). Komentirajući djelo el-Kafi, šejh Ibn Usejmin kazao je: “…i za to možemo navesti primjer žene koja posjeduje narukvicu u obliku zmije ili ogrlicu u obliku lava, odnosno da čovjek posjeduje zlatni prsten – takav je nakit zabranjeno koristiti, a na njega se, usto, mora davati zekat.” U djelu el-Mevsuatul-fikhijja, 18/113, nalazimo sljedeći zapis: “Islamski su autoriteti jednoglasni u mišljenju da se zekat mora davati na onaj nakit i one dragocjenosti od zlata i srebra koje je zabranjeno upotrebljavati.”

I treći je uvjet da se nakit koristi u vlastite svrhe, što i jest predmet razilaženja učenjakā u ovom pitanju. Drugim riječima, ukoliko se nakit posjeduje radi njegova iznamljivanja, ili radi trgovanja njime, ili pak radi njegova čuvanja, tad se ne njega mora davati zekat, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka. Ibn Kudama zapaža: “…a daje se zekat na onaj nakit koji čovjek iznajmljuje ili ga pak, prema potrebi, troši na izdržavanje. Zekat se ne daje jedino na onaj nakit kojim se čovjek koristi, tim prije jer se taj imetak u tom slučaju ne može unaprijediti, a glede svakog drugog nakita važi načelno pravilo da se na njega daje zekat. Isto tako, zekat se daje na ono zlato i srebro od kojih se proizvede nakit radi izbjegavanja obaveze davanja zekata” (el-Mugni, 4/221). Tu je i ovaj citat: “Zekat se ne daje na muški nakit (srebreni prsten), a ni na ženski nakit od zlata i srebra koji je namijenjen za vlastite potrebe ili za iznajmljivanje, pa makar se ne koristio, odnosno ne bio iznajmljivan drugim ljudima.” (Keššaful-kina, 2/234)

Treće, rekli smo da su se islamski autoriteti razišli glede obaveznosti davanja zekata na nakit koji se koristi u vlastite svrhe. Razišli su se, naime, zbog toga što ne postoji jasan i nesumnjivo pouzdan hadis u kojem se muslimanima stavlja u obavezu davanje zekata na nakit, odnosno u kojem se ta obaveza negira. U vezi s tim postoje predanja oko čije vjerodostojnosti, kao ni oko značenja, nisu jednoglasni u mišljenju učenjaci. Do razilaženja u ovom pitanju dovelo je i to što su neki učenjaci u obzir uzeli materiju (zlato i srebro) od koje se pravi nakit, pa su rekli da je to ista ona materija koju je Allah, dželle šanuhu, stvorio da bi među ljudima bila platežno sredstvo, a na koju se, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, daje zekat. I eto, zato su kazali da se mora davati zekat na nakit. A neki su drugi učenjaci uzeli u obzir činjenicu da nakit (koji se pravi pomoću topljenja zlatnih i srebrenih poluga) nakon što se proizvede, gubi status platežnog sredstva i dobiva status svih drugih ličnih stvari pomoću kojih čovjek udovoljava svojim potrebama, kao što su, naprimjer, namještaj, pokućstvo, garderoba, a na koje se, također prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, ne daje zekat. Eto zbog čega su oni kazali da se zekat na nakit ne daje.

Sljedeći autoriteti smatraju da se daje zekat na nakit: hanefijski pravnici, imam Ahmed (prema jednoj verziji), Ibnul-Munzir, el-Hattabi, Ibn Hazm, es-San’ani, šejhovi Ibn Baz i Ibn Usejmin te članovi Stalne komisije za fetve.

Najjače čime se, dokazujući svoj stav, rukovode ovi učenjaci jesu hadisi općenitog i posebnog karaktera koji se bave davanjem zekata na zlato i srebro.

Kad je riječ o općenitoj kategoriji hadisā, kao primjer možemo navesti Poslanikove, ﷺ, riječi: “Na srebro se daje dva i po posto zekata”; “Na manje od deset ūkija srebra ne daje se zekat”, a u kojima se ne pravi razlika između različitih kategorija zlata i srebra. Ibn Hazm veli: “Budući da su ovi hadisi pouzdani: ‘Na srebro se daje dva i po posto zekata’; ‘Na manje od deset ūkija srebra ne daje se zekat’, i budući da se nakit proizvodi od srebra, dužnost je, rukovodeći se općenitim značenjem ovih hadisa, davati zekat na nakit. Kad se radi o zlatu, tu je hadis: ‘Vlasnik zlata i srebra koji ne ispunjava svoje obaveze na Sudnjem danu bit će kažnjen tako što će zlato i srebro koje je gomilao biti pretvoreno u usijane ploče kojima će biti žigosane njegove slabine, čelo i leđa: kad god se ohlade, ponovo će biti usijane; to će trajati pedeset hiljada godina, dok se ne završi suđenje ljudima, pa će taj čovjek biti raspoređen u džennet ili u Vatru…’ Ovaj hadis očit je kao dokaz da se na svaku kategoriju zlata mora davati zekat, te iz njega nije dopušteno izuzeti bilo koju kategoriju, osim na temelju šerijatskog teksta ili konsenzusa islamskih učenjaka” (el-Muhalla, 4/191). Najprije, imamo ovdje kur’anski ajet općenitog karaktera: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala: ‘Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali!’” (et-Tevba, 34–35). Nakit potpada pod općenitost ovih Božijih riječi. Komentirajući ovaj ajet, el-Džessas veli: “Općeniti karakter ovog ajeta nalaže da se zekat daje na sve kategorije zlata i srebra. Naime, Allah, dželle šanuhu, doveo je obavezu davanja zekata u zavisan odnos o izrazima zlato i srebro, a ne o tome jesu li zlato i srebro uslijed topljenja pretvoreni u nakit. Stoga, onaj ko ima zlato ili srebro u nakitu, izlivene ili kao sirov metal, taj, na osnovi sveobuhvatnosti ovih Božijih riječi, mora davati zekat na to” (Ahkamul-kur’an, 4/303). Šejh Ibn Usejmin veli: “Allahove su riječi: ‘Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala…’ (et-Tevba, 34–35), i one se, bez izuzetka, protežu na sve vrste zlata i srebra. Mora podastrijeti dokaz onaj ko tvrdi da ovi kur’anski ajeti ne obuhvataju nakit.” (eš-Šerhul-mumti, 6/276)

A kad se radi o posebnoj kategoriji hadisā, najpoznatija su tri hadisa koja ćemo navesti.

Aiša, radijallahu anha, Poslanikova supruga, kazuje: “Jednom, Allahov Poslanik, ﷺ, ušao je u moju odaju i vidio da držim prstenje od srebra, te me upitao: ‘Aiša, šta je to?’ ‘Nabavila sam ovo kako bih ti se ukrasila, Allahov Poslaniče’, odgovorila sam. On upita: ‘Daješ li zekat na taj nakit?’ Odgovorila sam da ne dajem, a on na to reče: ‘To ti je dovoljno da zaslužiš Vatru.’” (Ebu Davud, 155. Ovaj su hadis pouzdanim označili Ibn Hadžer i el-Albani, a nisu ga prihvatili et-Tirmizi, ed-Darekutni, ez-Zehebi i Ibn Abdulhadi. Onaj ko o tome želi saznati više detalja treba vidjeti sljedeća djela: Sunenud-Darekutni, 2/274, Tenkihut-tahkik, 1/343, i et-Telhisul-habir, 2/764.)

Ata b. Ebu Rebah pripovijeda da je Ummu Selema ispričala: “Nosila sam nakit od zlata, pa sam jednom prilikom upitala: ‘Božiji Poslaniče, ubraja li se nošenje nakita u gomilanje imetka?’ ‘Ako nakit dostigne nisab i na njega se daje zekat, to se ne ubraja u gomilanje imetka’, odgovorio je Allahov Poslanik, ﷺ.” (Ovo je predanje zabilježio Ebu Davud, 1564, s pouzdnim lancem prenosilaca, a Ata, kako to kaže muhadis Alija el-Medini, nije ga izravno čuo od Ummu Seleme. Pa ipak, ovo je predanje pouzdanim okarakterizirao Ibnul-Kattan, a el-Iraki kazao je da ono ima dobar lanac prenosilaca, što je od njega prenio Ibn Hadžer u djelu Fethul-Bari, 3/272. Šejh el-Albani nije prihvatio ovaj hadis.)

Amr b. Šuajb prenosi od svog oca Šuajba, koji prenosi da je njegov otac kazivao: “Neka je žena Vjerovjesniku, ﷺ, dovela kćerku koja na ruci imaše dvije zlatne narukvice. Allahov Poslanik, ﷺ, upitao ju je: ‘Daješ li zekat na taj nakit?’ ‘Ne dajem’, odgovorila je ona. Vjerovjesnik, ﷺ, upita: ‘Bi li voljela da te Allah zbog toga na Sudnjem danu kazni dvjema narukvicama od vatre?!’ Utom ih je ona skinula i bacila pred Allahova Poslanika, ﷺ, i rekla: ‘Ovo pripada Allahu i Njegovu Poslaniku!’” (Ebu Davud, 1563, i en-Nesai, 2479. Ovo su predanje vjerodostojnim ocijenili Ibnul-Kattan, ez-Zejlei i Ibnul-Mulekkin; dobrim su ga okarakterizirali en-Nevevi i el-Albani, a slabim su ga označili sljedeći muhadisi: et-Tirmizi, en-Nesai, Ibn Hibban, el-Bejheki, Ibn Hazm, Ibnul-Dževzi i Ibn Kesir.)

K tome, pouzdano se zna da je Ibn Mesud, radijallahu anhu, obavezivao na davanje zekata na nakit. Naime, neka ga je žena upitala daje li se zekat na nakit, na šta je odgovorio: “Daji zekat na nakit ako njegova vrijednost iznosi dvije stotine srebrenjaka.” Ista ta žena priupitala je: “Brinem se o jetimima, pa mogu li njima dati zekat?” “Možeš”, odgovorio je Ibn Mesud. (Abdurrezzak, 4/83)

Četvrto, većina islamskih učenjaka, to jest pripadnici malikijske, šafijske i hanbelijske pravne škole drže da se na nakit ne daje zekat. Oni se u tom pogledu pozivaju na razliku u definiciji nakita i zlata, odnosno srebra na koji se daje zekat. O tome je govorio imam Ebu Ubejd u djelu el-Emval, str. 543. Ibn Huzejma veli: “Izrazi zlato i srebro ne odnose se na nakit, to jest dragocjenosti koje se nose radi ukrašavanja.” (es-Sahih, 4/34)

Imam eš-Ševkani zapisao je: “Neispravno je dokazivati obaveznost davanja zekata na nakit hadisima u kojima se govori o davanju zekata na zlato i srebro. U rječnicima arapskog jezika, kao, naprimjer, djelima es-Sihah i el-Kamus, kaže se da se izrazi zlato i srebro, koji su spomenuti u onim hadisima, ne odnose na nakit; princip suprotnog razumijevanja nalaže da se na nakit ne daje zekat.” (es-Sejlul-džerrar, str. 233)

Ovi učenjaci kažu da ni Božije riječi: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala…” (et-Tevba, 34–35) ne obuhvataju nakit koji se koristi u vlastite svrhe, nego se odnose na zlato i srebro kao platežno sredstvo, a koji se gomilaju i ne troše u dobrotvorne svrhe.

U vezi s hadisima u kojima se govori o obaveznosti davanja zekata na nakit, oni su kazali da su svi ti hadisi slabi i neprihvatljivi. Imam et-Tirmizi veli: “Ne postoji nijedan pouzdan hadis u vezi s davanjem zekata na nakit” (el-Džami, 3/29). Bedruddin el-Musili kaže: “Ne postoji nijedan vjerodostojan hadis u kojem se obavezuje na davanje zekata na nakit” (el-Mugni anil-hifzi vel-kitab, str. 313). Ibnul-Dževzi tvrdi: “Slabi su svi hadisi u kojima se govori o davanju zekata na nakit” (et-Tahkik, 3/71). Ibn Redžeb veli: “Kad je riječ o davanju zekata na nakit, postoje predanja koja idu tome u prilog, a i ona koja tu obavezu negiraju, no s tim u vezi ne postoji pouzdan hadis koji seže do Allahova Poslanika, ﷺ” (Medžmuur-resail, 2/708). Imam eš-Ševkani zapisao je: “…i prema tome, ne postoji ništa na šta bi se moglo pozvati kad se radi o davanju zekata na nakit. Ashabi i njihove supruge imali su nakit, što je neosporno, a nije zapamćeno da im je Vjerovjesnik, ﷺ, naređivao da na njega daju zekat” (es-Sejlul-džerrar, str. 233). Šejh Muhammed b. Ibrahim Alu Šejh zapisao je: “Ustanovili smo, iščitavajući izjave imamā eš-Šafija, Ahmeda b. Hanbela, Ebu Ubejda, en-Nesaija, et-Tirmizija, ed-Darekutnija, el-Bejhekija i Ibn Hazma, da je neprihvatljivo dokazivati obaveznost davanja zekata na nakit onim hadisima koji u tom pogledu jesu jasni, ali su slabi; to su hadisi koje su prenijeli Aiša, Ummu Selema i djed Amra b. Šuajba. I nema sumnje da se mišljenju spomenutih učenjaka treba dati prednost nad mišljenjem nekih potonjih islamskih autoriteta koji su kazali da tī jasni hadisi osnažuju jedni druge.” (Fetava ve resail, 4/97)

Neki učenjaci, koji navedene hadise smatraju pouzdanim pokušali su negirati njihovo vanjsko značenje i protumačiti ih na posve nakaradan način. U vezi s tim, postoje brojne izjave, ali su one izvještačene i neprihvatljive. Naprimjer, neki su učenjaci rekli da su navedeni hadisi izrečeni u vrijeme dok je zlato bilo zabranjeno ženama – da je to uistinu bilo tako, Allahov Poslanik, ﷺ, zabranio bi ženama stavljanje nakita prije nego što bi im naredio da daju zekat na njega. Neki su kazali da se izraz zekat, upotrijebljen u navedenim hadisima, odnosi na iznajmljivanje nakita – to je netačno, jer je u njima izrečena golema prijetnja, a prijetnja se ne izriče za izostavljanje poželjnog djela, već samo zbog izostavljanja vadžiba.

Oni što smatraju da se ne daje zekat na nakit podupiru svoj stav tvrdnjom da iz predanja koja su prenesena od ashabā slijedi da oni nisu davali zekat na nakit.

El-Esrem je zapisao: “Čuo sam imama Ahmeda kad je rekao: ‘U predanjima se kaže da su Enes, Džabir, Ibn Omer, Aiša i Esma smarali da se ne daje zekat na nakit.’” (et-Tenkih, 2/1421)

Tu su i Ibn Hazmove riječi: “Džabir b. Abdullah i Ibn Omer, Poslanikovi drugovi, držali su da se ne daje zekat na nakit. Tako su smatrale Esma b. Ebu Bekr i Aiša; od Aiše se to prenosi u pouzdanom predanju.” (el-Muhalla, 4/13)

Abdurrahman b. el-Kasim prenosi od svog oca el-Kasima da se Aiša, radijallahu anha, Poslanikova supruga, brinula o svojim sestričnama jetimima i nije davala zekat na njihov nakit (Malik, 584). Evo kako je šejh Muhammed b. el-Emin eš-Šenkiti objasnio ovo predanje: “Očito je sljedeće: da se Vjerovjesnik, ﷺ, obratio Aiši, radijallahu anha, zaprijetivši joj da će biti kažnjena ne bude li izdvajala zekat na nakit, ona bi davala zekat na nakit koji je pripadao jetimima o kojima se brinula, tim prije jer je ona smatrala da se mora davati zekat na imetak jetima.” (Advaul-bejan, 2/126)

Nafi kazuje da je Ibn Omer kupovao zlatni nakit svojim kćerkama i sluškinjama, a nije na njega davao zekat. (Malik, 485)

Amr b. Dinar ispričao je: “Upitao sam Džabira b. Abdullaha u vezi s davanjem zekata na nakit, pa mi je rekao da se na njega ne daje zekat. Priupitao sam: ‘Mora li se zekat dati ako se radi o vrijednosti od hiljadu zlatnika?’ ‘Mnogo je hiljadu zlatnika’, odgovorio je on.” (Abdurrezzak, 4/82)

Alija b. Sulejm kazuje: “Postavio sam Enesu b. Maliku ovo pitanje: ‘Mora li se davati zekat na nakit?’ ‘Ne mora’, odgovorio je.” (Ibn Zendževejh, 3/979)

Fatima b. el-Munzir govorila je da Esma nije davala zekat na nakit svojih kćerki, a on je iznosio vrijednost od pedeset hiljada. (Ibn Zendževejh, 3/979)

Jahja b. Seid ispričao je: “Upitao sam Amru b. Abdurrahman o davanju zekata na nakit, pa je odgovorila: ‘Nije mi poznato da na nakit iko daje zekat. Eto, ja imam ogrlicu čija je vrijednost stotinu dvadeset hiljada, a nisam na nju nijednom dala zekat.’” (Ibn Zendževejh, 3/979)

Hasan el-Basri rekao je: “Nije poznato da je ijedan od hulefai-rašidina smatrao da se na nakit daje zekat.” (Ibn Ebu Šejba, 2/384)

Imam el-Badži zapisao je: “…i očito je da ashabi nisu davali zekat na nakit.” (el-Munteka, 2/107)

Samo je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kako se to prenosi u pouzdnom predanju, smatrao da se mora davati zekat na nakit. Ebu Ubejd veli: “Prema našem prosuđivanju, niko od ashabā, osim Ibn Mesuda, nije smatrao da se daje zekat na nakit.” (el-Emval, str. 544)

Većina učenjaka, čije dokaze ovdje razmatramo, poziva se na pravilo u kojem se kaže da se ne daje zekat na ono što čovjek posjeduje i koristi u vlastite svrhe, pa makar se na taj imetak u načelu davao zekat. Naprimjer, zekat se ne daje na deve niti na krave koje služe za obrađivanje zemljišta, iako se na njih daje zekat. Ako se imetak na koji se u osnovi daje zekat posjeduje za vlastite potrebe, on gubi status imetka na koji se daje zekat. Ibnul-Kajjim veli: “Zlato i srebro dijele se na dvije kategorije. Prva kategorija jesu zlato i srebro u polugama ili u protivvrijednosti, koji se posjeduju radi trgovine; na tu se kategoriju daje zekat. I druga kategorija jesu zlato i srebro koji se koriste za vlastite svrhe, a ne radi trgovine, kao što su, naprimjer, ženski nakit, oružje koje smije biti od tog materijala; na ovu se kategoriju ne daje zekat.” (I‘lamul-muvekkiin, 2/70)

Kao zaključak možemo reći da razilaženje u ovom pitanju nije nimalo bezazleno i da se neistomišljenici pozivaju na veoma jake dokaze, pa je preporučeno da čovjek iz predostrožnosti daje zekat na nakit; tako će izvršiti eventualnu obavezu i oslobodit će se moguće odgovornosti. El-Hattabi veli: “Predostrožnost nalaže da čovjek daje zekat na nakit” (Mealimus-sunen, 2/17). Šejh Muhammed b. el-Emin eš-Šenkiti kaže: “Ali ipak, bolje je i opreznije da čovjek daje zekat na nakit, postupajući prema hadisima: ‘Sačuvat će vjeru i čast onaj ko se sustegne od sumnjivih stvari’; ‘Sustegni se od svega onog što ti je sumnjivo, a upusti se u ono što ti nije sumnjivo.’ Kazao sam ovako, a Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.” (Advaul-bejan, 2/134)

A Allah najbolje zna.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Bacanje kamenčića obred je hadža. Allahov Poslanik, ﷺ, naredio je da se taj obred izvršava, a i sām ga je izvršavao. Ebu Davud, et-Tirmizi i Ahmed zabilježili su u vezi s tim sljedeće Poslanikove, ﷺ, riječi: “Tavaf oko Kabe, sa’j između Safe i Merve te bacanje kamenčića – sve su to obredi koji su predviđeni zarad spominjanja Allaha.” Dakle, bacanje kamenčića ibadet je pomoću kojeg se čovjek približava Gospodaru i čineći ga veliča Božije ime, pa treba za vrijeme tog obreda biti ponizan i skrušen koliko god može. Štaviše, ako bi se čovjek nalazio između mogućnosti da kamečiće baci u prvom vremenu podnoseći gužvu i dovodeći se u opasnost, ili da to odloži do pred istek vremena koje je predviđeno za taj obred, kad će ga obaviti skrušeno, smireno i pribrano – bolje je da ga odloži. Zbog toga je Vjerovjesnik, ﷺ, dopustio da iznemogli članovi njegove porodice napuste Muzdelifu prije zore kako ne bi upali u gužvu koja nastane poslije sabahskog namaza, kad svi ljudi bacaju kamenčiće. To je tako, jer se ta odlika odnosi neposredno na ibadet, pa joj se daje prednost nad vremenom i mjestom obavljanja ibadeta. U tom je smislu i ovaj hadis, o čijim je izvorima bilo govora: “Namaz se ne obavlja ako je postavljena hrana, kao što se ne obavlja ni u slučaju da čovjek ima potrebu za obavljanjem fiziološke potrebe!” Eto, čovjek će odložiti namaz i propustiti njegovo obavljanje u prvom vremenu zbog obavljanja fiziološke potrebe, odnosno u slučajuako je postavljena hrana za kojom čovjek osjeti veliku potrebu.

Na temelju ovog kažemo da nije dozvoljeno da obveznik, bez obzira na to radilo se o muškarcu ili o ženi, opunomoći nekog da za njega baca kamenčiće ako je on u stanju to učiniti, tim prije jer je Allah, dželle šanuhu, rekao: “Hadž i umru radi Allaha upotpunite!” (el-Bekara, 196). Značenje je ovo: hadž i umra ibadeti su, pa ih čovjek mora lično izvršiti. Izuzetak su bolesnici i trudnice koje se boje za plod: oni mogu nekog opunomoćiti da za njih baci kamenčiće.

Žena koja je svog sina opunomoćila u bacanju kamenčića, premda je bila u mogućnosti to sama obaviti, treba, prema mom promišljanju, iz opreznosti zaklatikurban u Meki kao iskup te meso podijeliti tamošnjim siromasima, tim prije jer je izostavila vadžib.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Islamski pravnici kažu da ako čovjek pogriješi bacajući kamenčiće na posljednjem džemretu, treba baciti onoliko kamenčića koliko nije bacio, a ne mora baciti kamenčiće koje je bacio na prethodnim dvama džemretima; ako je pogriješio na prvom ili na drugom džemretu, ispravit će grešku i bacit će kamenčiće na džemretima koja slijede poslije džemreta na kojem je pogriješio. Prema mom rasuđivanju, ispravit će grešku bacivši onoliko kamenčića koliko nije upalo u korito, a ne mora bacati kamenčiće na sljedećim džemretima. Naime, obveznik se zbog neznanja ili zaborava oslobađaobaveze slijeđenja redoslijeda u tom slučaju. A čovjek u vezi s kojim ste postavili pitanje bacio je kamenčiće na određenom džemretu misleći da je na prethodnom obavio obred onako kako treba, pa ili nije znao, ili je zaboravio. Eto zbog čega smo mu dali ovo pravno rješenje.

Ovdje želim ukazati na to da se kamenčići bacaju u korito, a ne na stup, koji je puki znak. Stoga,ako čovjek ubaci kamenčiće u korito ne pogodivši pritom stup, taj je njegov obred ispravan. A Allah najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin